BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART TWO

16. CHICAGO

Kao što smo na početku prvog posta već rekli, Bullsi su svoj draft odradili za momčad spremnu uzeti Hinricha s platne liste. Da li će to biti Washington ili netko drugi, nije bitno, bitno je da će fanovi biti zakinuti za potencijal Kevina Seraphina koji bi, ako su priče o novom Ibaki točne, uz Noaha jednog dana vjerovatno činio najbolji obrambeni duo lige pod košem (naravno, pizdekam s ovim procjenama samo da napalim Emira). Draft na stranu, Bullsi su svoj posao odradili odlično.

17. OKLAHOMA CITY

I njih smo već prošli (barem ono bitno), ali nije problem nahvaliti ih još jednom – sve što im je potrebno za iduću sezonu još jedan je čovjek pod košem, a njega su riješili već putem drafta. Sad, možda smo razmaženi pa smo nekako očekivali da će s tri picka u prvoj rundi dobiti nešto više od Aldricha, ali s druge strane zar prava, rasna petica koja zatvara reket i skače nije dovoljna? Kao šlag na kraju, usprkos tome što su dio prostora na salary capu potrošili na Petersonov ugovor koji je stigao iz New Orleansa u paketu s Aldrichem, ostaje im sasvim dovoljno za dovesti još jednog solidnog člana rotacije, plus midlevel opcija. Opet će biti krcati kao šipak. A Durant je već jasno rekao da ga ne zanima budućnost nigdje drugdje. E, tako se to radi.

18. BOSTON

Za momčad koje je igrala Finale, draft nije mogao bolje proći. U obje runde su izabrali igrače koji će im odmah pomoći. Avery Bradley možda nije play (iako je vjerovatno drugi najbolji potencijal ove klase nakon Walla na toj poziciji) ali je combo-bek sjajnih atletskih predispozicija kojega mnogi smatraju najboljim obrambenim igračem generacije. Drugim riječima, Boston dogodine može, uz Ronda, kao drugog beka koristiti jednako eksplozivnog i jednako dugorukog Bradleya kako bi sijao paniku u obrani.

Luke Harangody nije Larry Bird, ali u najgorem slučaju bit će novi Brian Scalabrine, što je i mene i Krehu već natjeralo da Celticse proglasimo pobjednicima ovogodišnjeg drafta. U pitanju je pristojan bijeli momak, sjajnih karakternih osobina, koji je do nedavno na svojim leđima nosio kompletan program Notre Damea, sveučilišta poznatog pod nadimkom Fighting Irish koje se diči s vilenjakom kao maskotom. Trebam li uopće naglasiti da su trenutno Murphysi odvrnuti do kraja?

19. SAN ANTONIO

Čarobnjaci drafta ovaj put su tek odradili posao. James Anderson možda je najbolji igrač od svih preostalih, najkompletnija dvojka u ponudi, ali i igrač koji je dosegao svoj limit. Odličan strijelac, i kao šuter i prilikom ulaza, ali slabašan u obrani. Na sveučilištu se sve vrtilo oko njega i bilo je primjetno da se itekako čuva na drugoj strani terena, te da suigrače ne doživaljava osim kao pokretne blokove koje koristi da dođe do svojih pozicija za zabiti. Sad, da li je to rezultat sistema ili je Anderson stvarno jednodimenzionalni stroj za koševe vidjet ćemo uskoro. Spursi se nadaju da su u njemu dobili nešto kao novog Stephena Jacksona koji će im donijeti dozu svježe krvi, možda čak i kao starter, ali za to će prije svega morati savladati igru u Popovichevoj obrani. Tako da su sve opcije moguće – od totalnog promašaja do totalnog pogotka. Osobno se kladim na ovo prvo.

Izbor nekakvog Engleza koji igra u Švicarskoj u drugoj rundi neću komentirati iz više razloga, a sama kombinacija riječi Englez, Švicarska i košarka otkriva ih sasvim dovoljno.

20. PORTLAND

Smiješno je na kakav način su se Blazersi oprostili od svoga dosadašnjeg GM-a Pritcharda, uručivši mu otkaz na sam dan drafta. Nema baš smisla, kao što uostalom smisla nema ni puno drugih stvari koje Blazersi rade u zadnje vrijeme. OK, priznajem da mi se sviđa trade Webstera u Minnesotu za Babbitta, startna trojka Blazersa mora biti Batum i Webster je ionako postao skupi višak. Babbitt će možda biti dobar igrač, možda neće, ali ima meku ruku i podsjeća na Larry Birda pa ćemo mu dati kredit.

Druga dva igrača me ostavljaju ravnodušnim. Eliott Williams je iznenađenje za prvu rundu, ali navodno se svidio Blazersima prilikom jednog treninga (razlog da se čovjek uzbudi). Bek-šuter koji još mora raditi na šutu, tako nekako ukratko glasi njegov opis. Super. Ovaj Armon Johnson izabran u drugoj rundi totalni je anonimus, opet je u pitanju bek, niti play niti dvojka. Trening kamp Blazersa bar neće biti dosadan, a i super je što su izabrali likove koji se prezivaju Williams i Johnson, da malo poprave krvnu sliku lige. Old school je zakon.

21. ATLANTA

Odrekli su se Damiona Jamesa, solidnog krila s Texasa koji dokazano može zabiti i skakati, za Jordana Crawforda, strijelca bez savjesti u kalupu Bena Gordona. Mislim, nije da Crawforda nisu mogli izabrati tri picka ranije, a opet, da su to napravili ostali bi bez picka druge runde kojeg su zatim trejdali u Oklahomu za šačicu dolara. Ma draft je zakon. A zakon je i to što Hawksi sada imaju dva revolveraša u ekipi s istim inicijalima i istim prezimenom – Jordana i Jamala Crawforda.

Pape Sy, izabran u drugoj rundi, definitivno zaslužuje da se po njemu nazove fantasy ekipa. Oprosti mi Pape, al’ nemam pojma tko si.

22. ORLANDO

Zadnja momčad od preostalih 9 koja je birala u prvoj rundi, svoj pick je potrošila na potencijal Daniela Ortona. U pitanju je centar s Kentuckya koji uopće nije igrao kraj Cousinsa i Pattersona te se pitam na osnovu čega je itko mogao zaključiti da je momak spreman za profi košarku. Ja sam se stvarno nagledao Kentuckya i ne sjećam se da sam ga vidio u igri u iti jednom trenutku. U biti, pažnju na njega skrenule se priče nakon NCAA završnice, u kojima se njegovo ime počelo spominjati s onim Walla, Bledsoea, Pattersona i Cousinsa što je, eto, uz centarsku visinu i masu, bilo dovoljno da navuče Magic da mu ponudi garantirani ugovor. Međutim, reći da sada mogu trejdati Gortata jer imaju osiguranje za Howarda bilo bi pretjerivanje, jer Orton je čisti projekt. I to manje košarkaški a više agentsko/marketinški. Kao i uvijek, poanta je ista – ne raditi s djecom na igri, nego raditi visoku djecu. Istezanje klinaca prije će donijeti karijeru nego svi sati driblanja u dvorištu.

23. MIAMI

Pobjegli su od prve runde u strahu od novih garantiranih ugovora (poslali tricaša bez savjesti Cooka u OKC uz pick prve runde samo da očiste još nekoliko milijuna), a opet su uspijeli upecati najmanje dva provjerena igrača koji imaju NBA budućnost. Prvo su izabrali Dextera Pittmana s Texasa, sirovinu koja ima masu za igrati u NBA ali u čiji potencijal najmanje vjerujem. Ako se pokaže fizički sposobnim za pratiti NBA tempo na 20-ak minuta, u najboljem slučaju mogao bi biti solidan back-up centar. Sljedeći izbori puno su bolji – u klub su stigli Jarvis Varnado i Da’Sean Butler, itekako poznata imena svima koji su gledali NCAA malo pažljivije. Varnado je mašina za blokade u stilu Tyrusa Thomasa, i velike su šanse da nadomjesti sve one dobre stvari koje je u obrani radio Udonis Haslem. Butler je odlično krilo, kompletni veteran s West Virginie koji se nesretno ozljedio na Final Fouru protiv Dukea, i kojega su mnogi preskočili upravo zbog toga. Međutim, ako se pokaže da je ozljeda bila samo epizoda, Heat je dobio trojku koja može zamijeniti učinak svih bezveznjaka koji su zadnjih godina dobivali minutažu na tom mjestu.

Solidan posao Pata Rileya, pokupio je prava na potencijalno korisne igrače koje ionako može potpisati kad ga je volja i čiji ugovori neće smetati prilikom lova na slobodne zvijezde (iako sumnjam da će mu to pomoći da preboli činjenicu da je slušao druge prilikom izbora Beasleya). Inače, Heat je draftao i jednog igrača iz NDBL lige, momka koji je zanimljiv jer nikada nije igrao NCAA košarku, zove se Latavious Williams i sada je član Thundera (koji su uz Aldricha doveli još hrpu anonimaca o kojima mi se uopće ne da pričati jer obzirom na popunjenost rostera Thundera, njihove šanse da se zadrže u NBA su minimalne).

24. NEW YORK

Koliko god mi bio simpatičan izbor Andya Rautinsa na draftu, njegove šanse da se nametne kao NBA bek su mikro-minimalne. Za ovoga drugoga, Fieldsa, nisam nikad ni čuo niti mu vidio ime na nekom popisu. Knicksi valjda imaju pametnijeg posla nego draftati nekoga tko im može pomoći.

25. LA LAKERS

Kad vidiš kako su draftali Boston, Miami i Lakersi, skužiš zašto su neki tipovi sjajni u svom poslu a neki nisu. Kupchak je bez puno razmišljanja u drugoj rundi pokupio Devina Ebanksa, sjajno all-round krilo s West Virginie koji će uz malo sreće biti novi Ariza (što bi cijelu priču oko zamjene originalnog Arize Artestom učinilo potpuno besmislenom). Samo me zanima kako će Kreha sad pomiriti simpatije prema Ebanksu s činjenicom da će mali pobjeđivati u dresu Lakersa.

26. PHOENIX

Ulov Gania Lawala sredinom druge runde nije loš rezultat, iako sam i dalje uvjerenja da je Lawal u najboljem slučaju igrač za 10 do 20 minuta energije s klupe (lošija kopija Millsapa). Možda će dobro doći kao skakač, ali sumnjam da će se baš uklopiti u nesebičnu momčadsku filozofiju Sunsa. Opet, ode li Amare, bit će dovoljno minuta da se dokaže. Ovaj Dwayne Collins, njihov drugi pick, tek je još jedan u nizu sirovih centara koji će jednoga dana možda pomoći u reketu, s tim da Collins niti ima visinu niti eksplozivnost da bude išta više od jednog drugog Collinsa kojeg su Sunsi do nedavno imali na rosteru. Čestitke Sarveru što je još jednu godinu ostavio momčad bez poštenog izbora na draftu.

27. DALLAS

Već smo spomenuli kako se Cuban dočepao svoje nove igračke i kako je jednu drugu poslao u Toronto. Mislim da je to sasvim dovoljno. Čak neću ni napisati njihova prezima još jednom, iako bih možda trebao reda radi.

28, 29, 30. CHARLOTTE, CLEVELAND & DENVER

Nisu imali pick. I hvala im na tome. A sad se samo nadam da će do kraja dana negdje osvanuti torrent snimke drafta kako bi večeras mogao uživati u nebulozama Jaya Wingspana Bilasa. Simmonsov dnevnik sam otišao isprintati kod prijatelja i već sam ga cijelog odradio sjedeći na školjci (mislim, mogao sam čitati i na laptopu ali tradicija je tradicija – što je čovjek bez toga), pošteno se nasmijavši par puta (”I went 6-for-24 in my mock draft. Where’s my Finals MVP trophy?”) iako je očito da Bill nije baš uživao u draftu. Uglavnom, uživajmo zato mi u budućim novajlijama dok možemo, jer bojim se da idućih desetak dana nitko normalan neće moći živjeti od glasina koje će se širiti oko LeVlatke i ostalih tetkica.

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE

Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.

Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.

Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):

1. WASHINGTON

John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?

Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.

Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N’diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).

2. PHILADELPHIA

U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY

Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.

Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?

4. MINNESOTA

Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.

Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.

5. SACRAMENTO

Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.

6. GOLDEN STATE

Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.

7. DETROIT

Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.

U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS

Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.

Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.

Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.

Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!

9. UTAH

Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.

Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.

10. INDIANA

Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.

U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.

11. NEW ORLEANS

Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).

Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS

Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.

13. TORONTO

Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.

Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.

14. HOUSTON

Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick ‘n’ pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.

15. MILWAUKEE

Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.

DRAFT FRENZY

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

– Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

– Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.

G7

Kakav sam navijački raspoloženi seronja, najbolje govori to što mi je prije početka utakmice na pameti bilo samo kako je šteta što se nisam imao gdje okladiti da će Gasol pasti na dupe više od 10 puta. Opet, to što sam skakao od sreće na svaki promašaj Kobea Salmonsa, neće me spriječiti da čestitam Lakersima na zasluženom naslovu. Bili su bolja momčad i to je to, serija od 7 nikada ne laže.

(A da je Boston nekako uspio zadržati koncentraciju i da je imao snage završiti kako je počeo, nitko ne bi mogao reći drugačije ni za njih – obje momčadi zaslužile su naslov, Boston je jedino do svoga imao puno teži put)

Uglavnom, na samom početku oduševio me oltar u svlačionici Bostona, Perkinsov dres je visio sa strane dok su svi u miru kontemplirali o situaciji u kojoj se nalaze kao da je jadni Perk u najmanju ruku umro. Ta mirnoća i dostojanstvenost iz svlačionice prenijeli su se na parket, Boston je igrao odlučno, koncentrirano i pametno, možda i svoje najbolje poluvrijeme u seriji. Obrana odlična – odsjekli su Kobea i Gasola pa nek ih pokušaju dobiti ostali. Sudci na razini, odlučili dozvoliti da se igra muški.

I tu je udaren temelj točno onakvoj utakmici kakva im je bila potrebna, ali Lakersi su usprkos svemu uvijek bili u blizini. Ponajviše zbog skokova u napadu, strašna je količina drugih prilika koju su imali – praktički, hvatali su svaki promašaj, a nije da ih nije bilo obzirom da su gađali ispod 30 posto. Osim toga, Boston je trebao konačno jednu veliku partiju ako ne svih, a ono barem jednoga od glavna četiri igrača.

Lakersi su bili vidljivo nervozni, kako je vrijeme odmicalo sve više i više, frustrirani što ne mogu razviti igru, ali se nisu predavali – kontrola skoka u obrani bila je fantastična a borbenost u napadu za svaku pohvalu. Posebice je nervozan bio Kobe Johnson, i u jednom trenutku se činilo da će njegova nadrkanost zbog toga što promašuje isforsirane šuteve (Boston mu je dozvolio možda dva donekle otvorena šuta) potpuno ubiti momčad u pojam.

Sad, početkom drugog poluvremena Lakersi su i dalje bili nervozni, Boston je i dalje bio sjajan u egzekuciji, bez serija grešaka na koje su nas navikli. Ali, i dalje se ni jedan pojedinac nije uspio nametnuti, te je bilo samo pitanje vremena kada će dozvoliti Lakersima da se vrate u igru.

A to se dogodilo negdje polovinom treće, Boston je prestao igrati racionalno, nekoliko napada za redom krenulo je soliranje i akcije u kojima pola momčadi ne vidi loptu, te su Lakersi lagano stigli u potpuni egal, na leđima skoka i Artesta koji ih je držao u igri ne samo energijom već i koševima. Praktički, zamijenio je Kobea Jacksona po količini tih trenutaka koji dižu moral, svaki puta kada je trebalo ubio bi Boston u pojam.

Netko je nešto slično trebao napraviti kod Bostona ali nije. Mislim, ne možeš dobiti ovakvu utakmicu ako si nadigran u apsolutno svim dvobojima. Rondo je iz nekog razloga, možda zbog umora a možda i mentalne nezrelosti (ili jesi lider ili nisi) te igračkih nedostataka (ako reket nije otvoren, njegov skok-šut je igrač manje), propustio kapitalizirati prednost pred Fisherom. Lakersi su ga zatvarali odlično s Artestom i Bryantom, ali bez obzira, u ovakvoj utakmici morao je potegnuti više.

Ray se pošteno borio u obrani, najzaslužniji je za očajnu partiju Kobea Richardsona, ali nije ništa napravio na drugoj strani, nije bilo serije koja bi pokrenula momčad ali je zato bilo nepotrebnih šuteva koji bi razbili ritam.
Visoki Lakersa su jednostavno bolji – talentom to nikada nije bilo upitno, ali ono što je važno je da su parirali u voljnom momentu, povremeno čak i nadmašivši onaj Bostona. Klupe su se pokazale nebitnima, uglavnom igrajući dobro na domaćem parketu, tako da njih neću ni uzimati u obzir.

Što nam ostavlja peti, kjučni dvoboj. Dvoboj koji je Bostonu morao donijeti prednost. Nije, jer se Pierce gotovo kroz cijelu seriju nije nametnuo kao korisniji igrač od Artesta, osim u dvije utakmice. Premalo. Pogotovo ako ćemo uzeti u obzir noćašnju, u kojoj je bio potpuno nadigran.

Nije li Bostonu nedostajao Perkins? Ne, već sam rekao da je jedino pošteno da se ovako završilo, Bynum ionako opet nije bio faktor, igrao je tek da istrči (navodno su ga doktori limitirali na 10 minuta po poluvremenu i točno toliko je i odigrao). Problem uopće nije bila obrana, Boston ju je odradio fantastično, a čak možemo reći da je napad bio puno bolji bez njega i da je upravo Sheedovo prisustvo, posebice nakon par brzih koševa na početku (njegov neobranjivi skok-šuta unazad od table, uvijek premalo korišteno oružje), donijelo probleme Lakersima koji su morali paziti na pet legitimnih napadačkih opcija. Doduše, povremeno je bilo problema kada bi i Sheed i Garnett izašli van reketa jer su očito ovisni o igri licem košu i vanjskom šutu, ali reći da je Boston izgubio zato što ima dva centra koji vole glumiti bekove bilo bi pretjerivanje. Ne, Boston je izgubio jer nitko nije povukao kada je bilo potrebno. Nije imao lidera koji bi na sebe preuzeo svu odgovornost.

I tako je na kraju pobijedila šira momčad s više talenta, i to usprkos

15% šuta Kobea Arenasa
50% sa slobodnih do zadnjih nekoliko minuta (u samoj završnici sudci su odlučili svirati svaki faul, čime su definitivno naškodili Bostonu, ali s druge strane Boston nije imao noge za izboriti svoju kvotu slobodnih pa im nitko nije kriv, kriterij je bio takav kakav je ali pošten)
32% šuta iz igre ukupno

Nevjerojatno.

Ovakve brojke mogu zavarati, pa će netko reći da su Lakersi više željeli pobjedu. Ali, to ne bi bilo fer prema Bostonu, jer skokovi nisu bili rezultat veće želje, samo činjenice da Boston pod košem ima kratkog Davisa i dva penzića koji nemaju dovoljno baruta u nogama.

Uglavnom, Artestova glad bila je ključ, on je napravio onu najvažniju razliku. Nosio je momčad kroz očajno razdoblje u kojem nisu imali nikakvih rješenja. I ne samo da je osvojio toliko željeni prsten za sebe, već sada i naš Phil ima nešto da si natakne na bimba.

Sad je samo pitanje gdje će staviti sljedećega? Ne pada mi ništa na pamet, a ako imate kakvu ideju, samo naprijed.

no-cast (no)G6

Bit će ovo kratak osvrt jer ionako se nema što reći, barem ne o G6. Bila je to čista rasturačina. Lakersi su bili bolja ekipa od prve do zadnje sekunde i razbili su Boston na način kakav još nismo gledali u ovom Finalu. A nije da nismo vidjeli svega. Sad, reći da smo očekivali svašta i da nas ništa ne smije iznenaditi, u ovoj prilici bilo bi krivo – nitko nije mogao očekivati da će Boston djelovati nemoćno i staro kao npr. zadnja linija Australije protiv Njemačke navale. A onda opet, još bi gluplje bilo pokušati izvući neke zaključke iz svega ovoga jer, kao što smo do sada imali prilike naučiti, taman kad pomislimo da nešto znamo, pokaže se da znamo kitu.

Uglavnom, ako ništa drugo, znamo da u sedmoj više nema isprika. Ni jedna momčad nema prednost, nema ništa ćime bi ublažila pad. Jedna utakmica, jedan pobjednik, jedan prvak. Gladnija momčad, agresivnija momčad, osvojit će trofej. I to je sve. Ma koliko ovi Lakersi kad igraju najbolju igru djeluju moćno, još ih nikad nismo vidjeli da igraju protiv najmoćnijeg izdanja Bostona. Ili jesmo, samo tko će ga znati. Kvragu, ovo kao da nije Finale već vremeplov – te je Boston tren u 2008. pa su onda Lakersi u 2008. pa se opet vrate u 2010. Where amazing happens je opet potvrdio da nije tek slogan već – istina.

Mislim da se ništa bolje nije moglo dogoditi pravim fanovima košarke od suočenja s vanzemaljskom snagom karaktera i nevjerojatnim pritiscima koje ovi igrači podnose. Dok se ove pičkice na SP-u žale zbog lopte, vuvuzela, suigrača, hladnoće, tlaka, smoga i čega sve ne, NBA fajteri samo šute i rade. Nakon stotina utakmica, sada u seriji o kojoj im ovisi psihički mir, od nekuda moraju izvući snagu i kvalitetu a da nitko ne zna do koje krajnosti moraju iće jer protivnik je u svemu spreman odgovoriti. Strašno. Ultimativni strojevi, najbolji sportaši na svijetu u najboljem sportu. Ako to netko ne kuži, onda je, oprostite mi na otvorenosti – idiot.

Ozljeda Perkinsa, barem se to meni čini, najbolje je što se moglo dogoditi seriji. Lakersi imaju svoga šepavoga centra, Celticsi sada imaju svoga. Lakersi su izgubili dio moći bez Bynuma, red je da sada i Boston izgubi dio svoje. Jer ništa mi gore ne bi bilo nego da sutra nad eventualnom pobjedom Bostona stoji ta mrlja, da su je ostvarili na račun Bynumova izostanka.

A ni jedan ni drugi igrač nisu toliko važni (ako bi se već morao odlučiti, rekao bih da je Bynum malo važniji svojoj momčadi jer je, kad je u formi, puno opasniji po koš od Perka) da bi se od njihovih stanja radila drama. Kao što smo rekli, više nema isprika. U sedmoj pobjeđuje bolji i to je to. Potpuno nova utakmica, potpuno odvojena od serije. Zaboravite na ritam, na ikakva predviđanja. Sve što treba je dignuti dupe i pogledati to u izravnom prijenosu. Kao ni za njih, ni za vas nema isprike ako to propustite.

Sinoć je, pak, onaj tko je ostao spavati postupio vrlo lukavo. Iako nakon ovih utakmica koje počinju u 3 sata ni ne idem nazad u krevet, jer završavaju u 6 kada se ionako otprilike dižem, sinoć sam šmugnuo nazad u krpe čim je Boston početkom drugog poluvremena nastavio fulavati zicere – iako je agresivnost Lakersa vidljivo padala, umjesto da odgovore, Celticsi su se već bili predali. Pa što bih ja to gledao kad se ni njima nije igralo?

Uglavnom, nezgodna je to situacija za svaku momčad. Da li potrošiti energiju (koju ionako nemaš) ne bi li pokušao stići zaostatak stvoren u toj jednoj nesretnoj četvrtini (drugoj, u kojoj su ubacili 11 koševa) ili se pomiriti s porazom i sačuvati noge za sljedeći dvoboj? Boston je očito, svjesno ili nesvjeno, izabrao ovo drugo, samo sad ostaje pitanje psihe i povratka nazad nakon takvoga poraza. Jer, da su se odlučili na borbu, možda bi imali isti onaj poticaj kakav su sebi stvorili Lakersi kada su u prethodnoj utakmici iz slične izgubljene utakmice na kraju došli u poziciju da možda i pobijede. Uglavnom, nisu uspijeli, ali su uhvatili nekakav momentum, emociju, adrenalinsku inekciju za sljedeći put. Boston ima samo saznanje da su zgaženi.

Da neće ići dobro dalo se naslutiti već na početku, osobno nikada nisam čuo glasniju publiku od sinoćnje u Staplesu. Sve je gorilo, kao da se igra u Oklahomi i kao da svi imaju po dvije vuvuzele u dupetu. A kad je krenulo klasično mučenje Bostona u napadu, vrlo brzo je sve postalo jasno. Lakersi će uvijek lakše zabiti, a to Boston mora nekako anulirati obranom, skokom i pametnijim napadima.

Samo što sinoć ničega toga nije bilo. Obrana Lakersa bila je jednostavno fantastična, od kretanja do kontrole skoka. Od onoga što treniraš do onoga što te nitko ne može naučiti, a to je pristup. Za suprostaviti se fantastičnoj momčadi treba ti isto takvo izdanje, prosjek ne vodi nigdje. I dok se Boston još nekako držao, stigla je ozljeda Perkinsa nakon koje je momčad jednostavno već počela razmišljati o sedmoj. Ono, umjesto da sa par trica Raya Allena ili Piercea (kojega je sinoć Artest potpuno nadigrao) dobiju nekakav pozitivan podražaj, dobili su naj-negativniji mogući.

Boston nije nemoćan bez Perkinsa, ali mislim da će svatko radije uvijek izabrati 20 minuta onih njegovih širokih ramena i drvenih ruku od Sheedovih isforsiranih trica i natezanja sa sudcima. Takva gluma dobro dođe na desetak minuta, ne više. Mislim, Perk je pokazao da se može kontrolirati i izbjeći tehničku, a za Sheeda znamo da ne može. Eto mu sada šansa da dokaže da nije samo lajavac već da ga se isplatilo trpiti cijelu sezonu.

Uglavnom, obzirom da je Boston govorom tijela jasno dao do znanja da je tekma gotova već nakon 18 minuta, zanimalo me samo hoće li Doc uspijeti izvući jednu sjajnu četvrtinu iz svoje momčadi, čisto da pokaže da mogu. Kako je ikakva reakcija u nastavku izostala, to se samo pitam da li je to bio dio dogovora ili čiste nemoći kraj ovakvih Lakersa. Jer, ne samo da su ih ubili gledajući brojke, već su to napravili u svim dvobojima – čak su Farmar i Brown potpuno zasjenili Ronda svojim zakucavanjima. O ostalim dvobojima ne treba trošiti riječi.

A kad sam već spomenuo brojke, mislim da je dosta zapisati kako je taj 31 koš za poluvrijeme – sramota. Ajde, zaostajati 20 na poluvremenu i nije tako strašno, ljudi su se vraćali i nakon gorih iskustava. Ali imati -17 u skoku nakon 24 minute, e to sve govori. Uostalom, kakva sprdačina je postala utakmica, najbolje govore tweetovi novinara koji su pratili tekmu – u svima su glavne zvijezde bili likovi poput Farmara, Browna, Powella i Mbenge.

Ako ništa drugo, Doc ovaj put bar neće imati problema s motivacijom. Boston je najbolji kada se treba dignuti s dna. To je priča ove njihove sezone. I kad bolje razmisliš, jedino je pravo da je tako i završe. U svom zadnjem povratku prema vrhu, pa ma kako on završio.

p.s.

Eh, da, skoro sam zaboravio – znate kako je Demokratska Narodna Republika Koreja završila na SP-u? Pa zato što ju nije trenirao Slaven Bilić, naravno.

mailcast G5

Nakon gomile lošeg nogometa, utakmica NBA Finala je sve što treba čovjeku da se opet osjeti posebnim zbog toga što voli sport.

Gee:

Prvo moram reći da mi je žao ako će ozljeda odlučiti ovo Finale. A izgleda da bi mogla – bez Bynuma Lakersi nisu ista momčad, što se još jednom potvrdilo i sinoć. Krenuo je u utakmicu solidno, bilo mi je drago da je atkivan i da se mogu koncentrirati na druge dvoboje, ali kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da cijeđenje koljena baš i nije donijelo rezultate.

Sickre:

Da, Bynum je sada tek ispomoć na terenu, netko tko smeta visinom i snagom, ali bez konkretnog učinka – sinoć za 32 minute jedan jedini skok, i to u napadu. Bez njega ogroman je teret na Odomu i Gasolu koji noćas nisu pokazali ništa, najveći su dužnici pred sljedeću utakmicu.

Gee:

S tim jednim skokom Bynum je umalo srušio Scalabrineov rekord. Uglavnom, ako će i dalje biti ovakav onda se po meni šesta ne treba ni igrati, Boston je dosegao vrhunac forme, koliko je to moguće u ovom trenutku. S njim su Lakersi bolji na petici i na četvorki, a imaju i klupu. Bez njega, Gasol ide na peticu i tu jedva da imaju prednost (samo zato što Perkins ima drvene ruke), Odom na četvorki je u egalu s KG-om (nema tu meku ruku kojom može izvući Garnetta na brisani prostor) a klupa im više ne postoji. Ma praktički su bez njega ista ona momčad koja je izgubila Finale 2008.

A, ironično, i Boston je proigrao tek kad su odustali od igre u kojoj se svi hrane od Ronda i kada su se vratili, također za tu 2008. tipičnoj, igri preko Piercea. Uglavnom, Boston ovo riješava već u sljedećoj jer razina na kojoj su trenutno neuhvatljiva je Lakersima s ovakvim Bynumom. A čak i s njim ne bi im bilo lako jer Pierce je konačno u svoju korist okrenuo dvoboj protiv Artesta. Dok je Artest držao Piercea pod kontrolom, Lakersi su definitivno bili favoriti.

Sickre:

Ne slažem se da je išta riješeno, ostajem pri tome da nas čeka sedma. Prvo, kolike su šanse da Lakersi izgube treću za redom? Drugo, obzirom da su se suigrači nagledali Kobeova lica u zadnjim minutama, da su osjetili onaj prezirni pogled, mislim da im neće trebati nikakvi motivacijski govori. Znaju da su mu dužni i sad će, baš kao što su to radili Jordanovi suigrači, dati sve od sebe u sljedećoj utakmici da ne izazovu Kobeov bijes. A Kobe je noćas bio čudesan, stvarno je na trenutke izgledao kao najbolja kopija MJ-a. Kopija, naravno, jer original bi možda i dobio utakmicu.

I da, zanima me dopire li ikakva vibracija s ovoga Finala do LeBrona Jamesa. Gleda li on ovo na način na koji to radi Wade (ili Prokhorov u društvu sa svojim novim trenerom Johnsonom)? Wade je gledajući Kobea zasigurno osjetio glad prema novom nastupu u Finalu (onaj njegov ”Damn” sebi u bradu nakon što je Kobe zabio 19 koševa za redom u trećoj sve govori), Prokhorov dobio dodatni motiv da napravi sve kako bi jednoga dana tu gledao svoje Netse. A LBJ? Da li je shvatio koliko je trenutno niže u odnosu na Kobea? Da li ga je uopće briga?

Gee:

Ma svaka čast Kobeu, ali ključ je upravo bilo to što su nakon prvog poluvremena u kojem ih je Boston nadigrao, Lakersi krenuli u nastavak ne kao Lakersi nego kao Kobe show. Pazi, usprkos lošoj igri zaostajali su samo 6 poena. I pitanje je koliko su stvarno loše igrali, a koliko je obrana Bostona bila briljantna. Jer, u prvom poluvremenu Lakersi nisu zabili puno, ali su igrali zrelo i u napadu i u obrani. U biti, igrali su kao slabija verzija Bostona. A onda su u nastavku svi gledali Kobea kako trpa, i svaku mu čast, zabiti 19 poena na onaj način – definitivno je za pamćenje.

Ali, treba zapamtiti kako je osim napada stala i obrana Lakersa (ne impliciram da su suigrači popustili igrati obranu svjesno, ali nije lako 8 minuta ne pipnuti loptu i trčati gore-dolje), te im je Boston ubacio čak 28 koševa, doslovno se šetajući kroz reket, nešto kao Lakersi u G1. I tih 28 poena pali su kao rezultat fantastične igre u kojoj se svi dodaju, baš anti-Kobe košarka. Sudar svjetova. To je bio drugi ključ pobjede, uz naravno Bynumov mizerni učinak.

Sickre:

To da su Celticsi dobili kao momčad neosporno je, odigrali su (do završnice) najbolju utakmicu do sada – pametno u napadu, čvrstu u obrani, s Pierceom kao centrom svega. Posebice mi je ostala u sjećanju ona football akcija na kraju, kada KG dodaje Pierceu loptu praktički u aut, a ovaj je u padu baca prema Rondu za polaganje u skoro pa mrtvom kutu pod tablom. To je igra Bostona u ovom playoffu, borba do zadnje lopte, do zadnje kapi znoja. Apsolutna vjera u suigrače. Samo zbog te akcije opet vjerujem u njih, vjerujem u to da su opet momčad dostojna naslova. Uspijeli su preokrenuti negativni momentum nastao u G3 gdje su bili nadigrani baš zato što nisu odigrali kao momčad, svi su čekali da netko povuće umjesto da to naprave zajedno. Uglavnom, čak ni ja, kao fan, više nisam mislio da mogu. Sada opet vjerujem. Svaka čast na svemu odigranom do sada.

Gee:

Još dva momenta su mi se urezala u pamćenje. Prvo, kada je još u prvom poluvremenu Artest složio Garnetta na pod i kada je Rondo uskočio i odgurnuo Artesta. Mislim, time je mali još jednom pokazao da je neustrašiv, ali i da je pravi lider. Drugo, kako su pri kraju gotovo u svakom time-outu Pierce i Rondo komunicirali odvojeni od drugih, kao da su na nekoj drugoj valnoj dužini. Fascinira me ta snaga njihova karaktera, sjetimo se samo Piercea u seriji protiv Orlanda kada je priznao da je ovo Rondova momčad i da su oni njegova pratnja. I sada, kada se pokazalo da su Lakersi našli rješenje za takvu igru, još fascinantnije je to kako se Rondo bez problema vratio u svoju sporednu rolu, prepustivši Pierceu da u zadnje dvije utakmice bude pokretač svega.

Sickre:

Nije u redu zanemariti ni učinak ostalih. KG je opet bio prvoklasan, treću utakmicu za redom. Pod košem je ubio Gasola, ma uopće visoki Bostona nikome nisu dozvolili laki koš. Allen je odigrao fantastičnu utakmicu na Kobeu, usprkos onoj seriji u trećoj četvrtini Kobe se nije naigrao u preostale tri. Da ne spominjem onu blokadu koju je zalijepio Gasolu. I još je uspio otrpiti Fishera dobar dio večeri na sebi. Ako je išta bilo problematično, to su Rondove izgubljene lopte na kraju koje su dovele do nepotrebne guste završnice, već klasično Boston nije u stanju mirno utakmicu privesti kraju.

Gee:

Da, to kako su na kraju dozvolili Lakersima da se približe na dohvatljivu razliku moglo bi ih skupu koštati. Mislim, da su ono sinoć izgubili, psihički se ne bi mogli vratiti, bez obzira kako jak bili u glavi takvi propusti se ne mogu zaboraviti preko noći. Međutim, i ovako su si napravili ogromnu štetu. Naime, do tih zadnjih 3-4 minute Lakersi su izgledali kao razbijena vojska, čak sam se osjećao toliko slobodnim na twitter staviti poruku da Lakersi, bez obzira na to što ima 8 minuta do kraja i što se serija seli u Los Angeles, nemaju odgovor, da je gotovo. Da više nije stvar u tome tko je ozljeđen a tko zdrav, nego da Boston ima kontrolu nad serijom jer je uspio nametnuti svoju volju. Kobe jedini ne popušta, ali svi ostali djeluju kao da je 2008.

I onda, umjesto da iskoriste nemoć Lakersa, što rade Celticsi? Napuštaju svoju igru i

– Allen forsira šut za tri u prvim sekundama napada
– Pierceu kreće sa sredine terena, 20 sekundi pimpla, ne stiže nigdje, i onda baca loptu Garnettu koji mora potegnuti šut na koji nije uopće bio spreman
– Perkins promašuje oba slobodna
– Allen opet nepotrebno poteže tricu
– Sheed forsira šut za tri i promašuje (zašto Sheed uopće igra a kamoli puca u takvim trenutcima?)

Mislim, naravno da treba naglasiti kako su nakon svakog od tih promašaja Celticsi hvatali loptu u napadu, izvukli su se na račun srca. Onaj Rondov skok u napadu i tip-in vršcima prstiju kraj svih tih dvometraša poseban je trenutak. Ali, gdje je glava? Što se dogodi takvoj veteranskoj momčadi da odjednom zaboravi na racionalnost i postane run and gun banda? Da li je moguće da su samo Rondovi nedostatci i brzopletost krivi? Zašto Ray Allen mora potezati tricu? Zašto Pierce, nakon što je cijelu utakmicu odigrao fantastično, na kraju mora podleći tom kompleksu heroja? Zašto Doc ne poduzme nešto, nacrta neku jebenu akciju? Ili, ako je on već tu samo zbog motiviranja, a to radi fantastično, zašto ne zaposli pomoćnika koji će raditi na napadu?

Imali su Lakerse totalno na konopcima, a dali su im da se vrate u igru. Phil Jackson je čak na time-outu rekao da Boston ne zna sačuvati prednost, čime je udario temelj pripremama za sljedeću tekmu. Bolji smo od njih, nema toga što Boston ne može izgubiti. Ako mogu izgubiti onakvu prednost, zašto ne bi dvije utakmice za redom?

Sickre:

Da, ali ne zaboravi da će tu istu Jacksonovu izjavu iskoristiti i Doc kako bi napalio momčad, jer ona je možda u tom trenutku bila baš to što je trebalo Lakersima, ali je istovremeno bila i čisto podcijenjivanje Bostona. A njih to motivira, da su ušli presigurni u sebe u sljedeću, ne bi bilo dobro.

Gee:

Čekaj, zar nisam ja na početku rekao da Boston dobiva u šestoj, a ti da nema šanse da Lakerse izgube tri za redom? A sada na kraju sam je pesimist koji smatra da je Boston prokockao momentum i šansu da dobije u šestoj, a ti optimist koji ih bez obzira na sve očekuje potpuno spremne? Što se ovdje događa?

Sickre:

Finale između Bostona i Lakersa, eto što se događa.

SLAVEN DEBILICH – A TRIBUTE TO ONE SHITTY WORLD CUP

Znam, znam, nije u redu odmah u naslovu biti negativan. Pred vratima je Svjetsko Prvenstvo, kakvo-takvo, treba se opustiti i uživati, a ne fokusirati na nebitne stvari. Odavno sam prežalio to što se repka nije plasirala na natjecanje u Južnoj Africi. To što je Bilić ostao izbornik također me nije previše potreslo jer, kako kažu svi oni koji ga brane, boljega ionako nemamo. Ono što me pretvorilo u čovjeka koji zagovara tezu da je naše ispadanje s glavnog turnira ipak neuspjeh, prije svega je činjenica su nas Englezi dva puta pregazili a da izbornik ni jednom nije rekao da je on glavni krivac za to. Samo to. A jeste, jer Englezi nisu toliko bolji koliko rezultat govori (rekli bi zlobnici: ”bolji je Fabio, zar to nije dovoljno”). Kvragu, pa samo godinu ranije mi smo bili ti koji su zamalo ušli u polufinale između četiri najbolje europske ekipe, dok su ti isti Englezi sjedili doma i ševuckali jedni drugima žene.

Zar je promjena trenera u stanju napraviti toliku razliku? Ok, možda stvarno jeste kad je Fabio u pitanju. A imali smo i problema s ozljedama. Nemamo poštenog zadnjeg veznog, lijevog beka (kao ni pola planeta), sve stoji. Ali to su isprike za gubitnike. Onu jedinu pravu ispriku koja bi nešto značila, onu koju je Slaven trebao reći na kraju kvalifikacija, nisam čuo i to me jedino zanima. ”Da, zajebao sam”. Da, rekao sam da ću otići ako zajebem, ali bih ostao, ako mi dozvolite, da pokušam ponovo i da se iskupim. Ali, ne. Slaven se od čovjeka koji nas je izveo iz mraka HNS-a pretvorio u tipičnog HNS-ova igrača.

Sumnjivi pozivi sumnjivim igračima koji su uslijedili nisu pomogli. Samo, nije me briga za provizije ispod stola. Ni za Srebrićeve olovke. Ni za tablete koje Marković guta ne bi li i dalje živio u svom svijetu u kojem je važan član UEFA-a, FIFA-e i valjda NASA-e. Bilo mi je stalo da imamo momčad s karakterom koju će voditi isti takav čovjek. Koji se sakrio iza isprika iako je reprezentacije kvalifikacije završila u rasulu ne odigravši tijekom njih ni jednu partiju za pamćenje. Bilić je, pokazalo se, bez obzira na majice na Tool i Maidene, također tipični Hrvat koji nikada, nikada nije pogriješio. I kojem je uvijek netko drugi kriv. Što je veći poraz nego činjenica što se nismo plasirali na svjetsko. To što smo i dalje – seljačine.

Uglavnom, da krenem ja na najavu. Ne znam baš tko je u kakvoj formi, nisam nešto pretjerano upoznat s rezultatima svih momčadi, pogledao sam tek nekoliko prijateljskih, a informacije uglavnom dobivam od ESPN-a (dakle od Engleza i Amerikanaca, što nužno nije najbolje rješenje). Jedine razgovore u kojima sam pročešljao prvenstvo vodio sam s Kumom i Emirom, a reći da su njih dvojica nešto naročito bolje informirana bilo bi pretjerano.

Dakle, odakle mi pravo da išta pogađam? Pa, zato što je jebeno zabavno. Uglavnom, evo zašto mislim da sve rečeno nije ni bitno:

– većina ekipa dolazi nakon par treninga, s igračima na izmaku snaga
– igrači nakon još jedne iscrpljujuće sezone sigurno nisu oduševljeni što će morati trčati po klimi na kojoj još nikada nisu igrali, barem ovi što nisu iz Afrike
– ok, na južnoj hemisferi trenutno nije prevruće jer tamo počinje zima a ne ljeto, ali ionako je najveći neprijatelj vlaga koja itakako otežava disanje, a nakon nje i smog cijelog svijeta koji se skuplja na dnu planete
– kao i uvijek, uvodi se nova lopta koja će, izgleda, umjesto da pomogne kako bi palo što više golova, čak i otežati njihovo postizanje (dakle, dobre obrane imaju prednost)
– na pola stadiona se po prvi puta igra, a ostali su totalno izmijenjeni, s novim travnjacima (koji su kao i lopta umjetno poboljšavani), tako da nikome nije jasno kako će završiti prvo uklizivanje ili udarac i uopće kako će biti trčati po njima

– svi su u strahu od potencijalnih terorista, silovatelja, pljačkaša, nasilnika, a neki se čak boje i protivnika na terenu

Tako da sam ovaj pregled zamislio više kao potragu za ponekim iznenađenjem koje ću staviti na listić i uplatiti na to 100 kuna (za svako veliko nogometno natjecanje odlučio sam se baciti 100 kuna odmah na početku tako da izbjegnem dnevne odlaske u kladu i razmišljanja), nego na pokušaj da pogodim svih 16 momčadi koje će se plasirati dalje. Iako ću, naravno, pokušati i to.

Nažalost, kako nisam pokušao sam organizirati internu kladionicu, koja se pokazala sjajnom, to sam osuđen na milost i nemilost kladionica koje ne dozvoljavaju klađenje na više od jedne momčadi, kada je u pitanju konačni plasman. Kakvi homići.

Nebitno, već ću smisliti kako naložiti 100 kn, ionako mi je u startu većina razmišljanja pala u vodu otkazima pojedinih igrača. Naime, evo nekih teza kojih sam se mislio držati pa gdje puklo da puklo:

1. sve Afričke reprezentacije prolaze prvi krug

I dalje se radi o istim ekipama koje su u stanju jedan dan odigrati najbolju partiju na svijetu a već sljedeći se potpuno raspasti. Disciplina kod njih ne prolazi, čemu je najveći razlog nepostojanje ikakvog sustava u savezima koje vade raznorazni tamnoputi Markovići. Međutim, ako nisu u stanju iskoristiti prednost domaćeg terena ovaj put, kad će opet imati priliku? Gle, nije tajna da Afrikanci imaju drugačije fizikalije kako bi lakše izdržali vrućine i vlagu koje vladaju na tom kontinentu. Rekli smo već da vrućine neće biti strašne, ali opet – ti ljudi igraju doma, na svojoj strani svijeta. Srasli su s tom klimom. I ne, europske ekipe koje imaju puno tamnoputih neće imati nikakvu prednost zbog toga, jer proces odvikavanja je poprilično brz, navodno već nakon jedne generacije djeca gube tu prilagođenost klimi koju su imali očevi, a koja se nalazi u nešto drugačijim krvnim zrncima (joj, kako bi pokojni Tuđman sad uživao da može čitati ovu rečenicu) koji im omogućuju da se manje umaraju na toj sparini. O drugačijim mišićima i uopće tjelesnim predispozicijama ne trebam ni govoriti, te prednosti vidimo svaki dan na djelu u ovom našem sjevernom dijelu svijeta, barem kada je vrhunski sport u pitanju.

Tu je i činjenica da europski igrači dolaze u strahu za svoje živote, pod utjecajem loše propagande koja im se svakodnevno servira o opasnostima te zemlje (s tim da, budimo realni, dobar dio toga nije samo propaganda) koje ih čekaju svuda, od hotela, preko ulice do samih stadiona. Što me tjera da se fokusiram na stvari oko travnjaka čak i više nego na ono što bi se moglo odigrati na terenu. Glave će biti itekako važne, skoro kao i pluća. U drugom slučaju prednost je na strani domaćih momčadi, a prvi je tako po prvi puta u povijesti izjednačen. Ovdje nitko neće biti normalan. A to je plus za Afrikance.

Ali.

Dok ni malo ne sumnjam da će se dalje provući domaćini (to se ionako skoro uvijek dogodi – em im se ide na ruku lakšim ždrijebom, em su im naklonjeni sudci), te Nigerija, Alžir i Kamerun (iako ni jedna od tih momčadi ne ostavlja dojam zrele ekipe, eventualno Kamerun malo odskače i to prije svega zbog Etoa), sumnje mi se javljaju kada su u pitanju dvije momčadi koje su na zadnjem SP-u ostavile najbolji dojam – Gana i Obala Bjelokosti.

Kad bih teoriju o utjecaju klime i bliže okoline doveo do krajnosti, dakle do toga da jedna Afrička ekipa osvoji natjecanje, upravo bi mi Obala Bjelokosti bila najveći favorit. Međutim, bez Drogbe to nije ista momčad, jednostavno bez njega im fali ne samo ubojitost u napadu već uopće karakter i moć. Drogba bi odvukao pola obrane na jednu stranu, a da ne govorim da je samom svojom pojavom dodatni motiv suigračima. Šteta što ga nećemo gledati u naponu snage. A obzirom da su u grupi s Brazilom i Portugalom, bojim se da nećemo ni njegove sunarodnjake nakon što završe nastupi po skupinama.

Doduše, kako postoji opcija da Drogba ipak zaigra (iako mi nije jasno kako ako je slomio jebenu ruku), u tom slučaju definitivno im dajem prednost pred Portugalom koji cijele kvalifikacije igra neuvjerljivo. Ali ih ne stavljam na listić, očito, pošto se do zadnjeg trena neće znati hoće li Drogba zaigrati. Također, kakva je to momčad koja u zadnji tren za izbornika dovede manekana i poznatu tetkicu Svena Gorana Erikssona? Čovjeka koji odavno ne trenira već samo pozira? I on bi trebao nadahnuti ovu momčad?

Gana je u sličnoj situaciji, bez Essiena to nije ista ekipa. Čak sam ih gledao u jednoj nedavnoj prijateljskoj i potvrdili su sve one stereotipe o Afričkim reprezentacijama koji se godinama vrte – nisu dovoljno konkretni u napadu, apsolutno su nedisciplinirani u obrani. Njima predviđam kratak život obzirom da su u grupi s Njemačkom i Srbijom.

I da, kad sam već kod ozljeda, zar nije stvarno fascinantno da su ozljeđeni Drogba, Ballack, Essien, Obi Mikel – svi igrači Chelsea? Čime ih hrane tamo?

2. Nesretna Korea imat će gol razliku od minus 10 minimalno

Za ovo nisam siguran da li je uopće u ponudi, ali u grupi kraj Brazila, Portugala i Obale Bjelokosti ne bi im pomogao ni Kim Jong-il. Dobro, s njim u igri možda ne bi primili 10, možda bi nešto i dali, ali izgubili bi barem svaki put s jednim golom razlike. U biti, kad bolje razmislim, možda i ne bi, jer Veliki Vođa je savršen u svemu, vjerovatno bi odigrao turnir kao Maradona 1986. Šteta zato što je zauzet igranjem golfa u kojem teren od 16 rupa završi sa 17 udaraca. Pa se ti moj Tiger misli.

3. Argentina neće proći grupu

Kako su uopće prošli kvalifikacije u Južnoj Americi nikome nije jasno, a najmanje izborniku. Diego je izgubljen, što je pokazao i izborom igrača. Barem će biti zanimljiv novinarima, a i mnogim propalim revolucionarima sa onom bradom ala Fidel. Sumnjam da momčad ima ikakvu kemiju, rezultati su im očajni gdje god da pogledaš a igre neuvjerljive. Nogomet nije igra u kojoj jedan igrač može napraviti toliku razliku, makar se on zvao Messi. Samo, u tako su slabašnoj grupi da se valjda mogu plasirati dalje čak i kada bi igrali Leo i 10 igrača koje bi odabrao Bilić.

Zašto sam onda uopće mislio kladiti se na ovako nešto? Zato što Nigeriju smatram jednom solidnom ekipom koja bi mogla proći čak i među 8. Naglasak na mogla, molim lijepo. Izostanak Obi Mikela njima nije toliko važan, radi se o igraču koji je bio vodonoša a ne duša momčadi oko koje se sve vrti, dakle netko koga se da zamijeniti. Bitno je da su tu u napadu Martins i Yakubu.

E, sad, zašto i Grčka preko Argentine? Objašnjenje je u sljedećoj tezi.

4. Grčka dolazi do polufinala u ulozi tradicionalnog istočnog iznenađenja

Pa nekoga sam morao izabrati. Sjetimo se Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske, Hrvatske, Grčke i Turske. Na svakom prvenstvu jedni polude. Slovence i Slovake sam odmah otpisao jer nemaju dovoljno kvalitetnih pojedinaca, a to je ipak minimum koji moraš ispuniti – bez Stoičkova, Hagia, Stojkovića, Šukera ili Sukura ne možeš očekivati ni neočekivano (primjetite kako nisam naveo nijednog Grka, ne znam zašto). Obzirom da je Srbija u grupi s Njemačkom i Ganom, a da Švabe po svim zakonima poznatim čovjeku nikada ne ispadaju u grupi, te da mi je Gana prolazila po formuli o svim Afričkim ekipama među 16, na njih nisam računao.

Stoga su mi Grci ostali kao jedina opcija za iznenađenje. Kako sam sad u međuvremenu vidio da Gana više nije ista momčad, ruši se cijeli sistem. Mogu dati prednost Srbiji, samim time odbaciti Grke te zaboraviti na klađenje protiv Argentine.

Zašto sve ovo pričam? Na što ću se uopće kladiti? Pa ostaje tek ona opcija s gol-razlikom Nesretne Koreje, koju neću imati gdje probati. Ali, kad bih mogao, evo na što bih igrao:

– dakle, minus 10 Nesretne Koreje

– prolaz Srba do polufinala, što temeljim na činjenici da su igrali neviđeni bunker u kvalifikacijama, da nisu primili gola valjda nekih 985 dana, te da imaju napad kao naručen za igrati na kontre. O tome da im obrambeni igrači igraju u najboljim svjetskim klubovima gdje je ne primiti gol najvažnije nećemo puno trošiti riječi. Ako su iole spremni, ako ne bude problema s ozljedama, te ako ih klima ne dokrajči, mogu daleko. Doduše, obzirom da su u pitanju Srbi, uvijek je moguće da se potuku u svlačionici i izgube od Gane 6-0, ali o tome ovom prilikom ne bih puno razmišljao.

– prolaz u drugi krug Južnoafričke Republike, Nigerije, Alžira i Kameruna, a nekih od njih čak i dalje – nažalost, nemam muda da ikoga gurnem među četiri

Argentinu ne diram, a u potrazi za drugim iznenađenjima idem baciti pogled na svaku grupu ne bi li pronašao još nešto.

A

Francuzi ispadaju što zbog karme (da bi sve vratili što su ukrali, Thierry Henry trebao bi zabiti bar dva autogola) što zbog toga jer su jednostavno jadni i nisu u stanju zabiti gol već godinama, osim ako im ne igra Zidane. Kad sam zadnji put gledao popis igrača nije ga bilo na njemu. Meksikanci uvijek izgledaju kao klinci – kako fizički tako i igrom na 33 okretaja. Uzmeš im loptu, kreneš malo agresivnije, baciš par svijeća u šesnaesterac i oni su lešani. A nema nigdje ni Lepog Bore Živkovića da pokosi jednoga karate potezom i zaradi crveni.

Južna Afrika je kao što smo rekli domaćin i imat će motiv. Kakv motiv imaju Francuzi? Urugvajci? Zbilja mislite da oni vjeruju da mogu biti prvaci? A Južna Afrika će poginut da prođe grupu. Za to se pripremaju već godinama, na istoj klimi i u istim uvjetima na koje se drugi navikavaju par dana. Nije im na odmet ni to što im je izbornik jedan veteran Svjetskih Prvenstava poput Pareire (prestigao legendu Milutinovića, ovo mu je također peta repka), koji konačno opet ima solidnu ekipu nakon što je bio na kormilu povijesno loše Saudijske Arabije prije 12 godina.

Urugvaj je solidna momčad, tvrda ali klasično sklona kiksevima. Međutim, jednako tako im se zalomi i sjajna partija a najbolju će zasigurno pružiti protiv po imenu najjačih –Francuske. Taj prvi susret će sve odrediti, a nakon što Forlanu ovaj put sjednu dva voleja, sve će biti gotovo. Ta tri boda ih vode dalje.

Hm, da li se plasman Urugvaja i Južne Afrike dalje smatra iznenađenjem? Moglo bi i ovo na listić, ili barem pobjeda Urugvaja nad Francuskom. Žalosno, 2010. a čovjek ne može spojiti kombinacije koje želi na svoj jebeni listić.

B

Korejci će do kraja svijeta igrati na prvenstvima i uvijek ispadati, osim ako se opet ne bude igralo u njihovom dvorištu s naklonjenim sudcima. Dobri stari Li-mun je i dalje na golu, nema zato Na- ran-če, a pitanje je u kakvom je stanju nakon ozljede svima nam dobro znani (valjda jedini Korejac za kojega to možemo reći) Park iz Manchestera.

O ostalima sam već sve rekao. Ne mogu vjerovat da sam stvarno mislio stavit lovu na Grčku u polufinalu. I onda ti sad shvati ozbiljno išta što tu kažem. A opet, koga bi iznenadilo da prođu s gol-razlikom 1-0? Grčka se provukla kroz najlakšu grupu u kvalifikacijama, ali zar to nije uvijek priča s njima, da se provlače? Ako Nigerijci samo malo izgube živce, ako se Argentinci ne poslože, tko može garantirati da Grčka neće izvući 0-0 ili čak dobiti s 1-0? Aaaaaaaaaaaaaaa.

Od ostalog bit će zanimljivo vidjeti kako će Diego posložiti obranu i sredinu, posebice ovaj defenzivni dio koji je godinama bio najjači dio momčadi. Golmani su im osrednji, taktika upitna, kemija nepostojeća – sve je na toj šačici napadača. Može li talent tri patuljka (Messia, Aguera, Teveza) išta promijeniti? Vidi li Diego u njima možda sebe?

Uglavnom, Nigerija i Argentina idu dalje, s tim da Nigerijci imaju talenta čak i za iznenaditi ovakvu Argentinu. Vi koji mislite da je Koreja disciplinirana i ozbiljna momčad koja može dobiti Nigeriju, ne zaboraviti da Korejci dišu na škrga poslije 60 minuta. I da za razliku od Nigerijaca uglavnom igraju u domaćoj ligi.

C

Alžirci će namlatiti sve. Drukčije ne znaju, i ako ostanu s dovoljno igrača na terenu mogu se nadati drugom krugu. Zašto mislim da će proći grupu pored Amerikanaca (mislim da nitko ne dvoji da će Englezi proći kao prvi u skupini, iako teško da će izvući više od remija na otvaranju)? Zato što će njih mlatiti s posebnim guštom. Uz to Ameri ne djeluju dobro, izbornik im je nekakav mekušac kojega još nikada nisam vidio opuštenoga (kako je samo posijao onu prednost protiv Brazila na Kupu Konfederacija), zdravstveno stanje im nije najbolje (najbolji napadač Davies nedostaje a stup obrane Onyewu se tek vraća nakon ozljede) a imaju i jedan dodatni problem – po prvi put u životu su favoriti. To nikada nije dobro kad si u biti i dalje jedna osrednja ekipa.

Plus, njima je uvijek važna politika, bez obzira što ovo nisu razmažene zvijezda sigurno će im glava biti puna događanje u Africi, prijetnji terorista i sličnoga. Ameri žive u strahu, a Alžirci će to znati iskoristiti. Remi s Englezima im ne gine na račun borbenosti, ali protiv Alžirske stihije i Slovenskog bunkera bit će im puno teže igrati jer će biti ti koji moraju napasti.

Alžir je svakako drugi, jer Slovenci su usprkos solidnoj obrani ipak druga liga talentom. Uz to su i alpski Srbi, dakle u stanju su se potući u svlačionici oko premija ili oko bilo čega. Čekaj, a da odigram na više od dva crvena na utakmici njih i Alžira? Uzimam u razmatranje. Kad bi našao jebenu kladionicu u kojoj bi to mogao.

D

Sve sam već rekao, Srbija i Njemačka idu dalje, Gana nema dovoljno baruta da im se suprostavi, a Australci su ionako došli na provod. Doduše, njima će definitivno odgovarati klima i doba godine, ali mislim da je razlika u talentu ipak prevelika te da bi sve osim četvrtog mjesta bilo ogromno iznenađenje.

E

Japan je nešto kao azijski Meksiko, za prvensto klinaca su ok, ali ne i za skup velikih dečkiju. Danci su uvijek tvrdi, čak su i nešto mlađi, ali kako se osloniti na ekipu u kojoj je glavni oslonac Bendtner? Nizozemska tehnika trebala bi biti dovoljna za prolaz, kao dokaz da ponekad treba i zapalit poneku a ne samo lokat žestice.

S Nizozemcima uvijek ista priča, talent bla bla i onda nikad ne naprave ništa. U ovoj ekipi čak i nema faca kao nekad. Mislim, Sneijder i Van Persie su solidni sporedni igrači ali lideri? Također, Van Persie je donedavno bio ozljeđen, a gle čuda, Robben se ozljedio kad ga je na ulici netko krivo pogledao. U ovom sastavu on bi bio prevaga. Kad je zdrav u stanju je sam momčad dovesti daleko. Problem je samo što nikada, nikada nije zdrav.

Uglavnom, Kamerun se nameće kao najozbiljnija Afrička ekipa u nedostatku Drogbe i Essiena, te ide dalje uz Nizozemsku. A kad bih morao staviti novac na prvog strijelca prvenstva, Eto mi se čini kao najbolja opcija. Hm, na to se izgleda može kladiti. Moram još razmisliti. Ok, prodano.

F

Paragvaj je realno druga najkvalitetnija južnoamerička momčad, što su dokazali zadnje dvije godine. Opet imaju solidnu obranu kao u danima Ayale i Gammare, golman je pouzdan, srednji red se kali u Španjolskoj, napad ima dovoljno talenta. Ne samo da prolaze već će biti prvi u grupi. Talijanima će sreća vratiti za svu nesreću koju su imali na EP-u ali tek u drugom krugu kada će izbaciti Nizozemsku. Za proći grupu sa Slovačkom i Novim Zelandom ona im neće biti potrebna, bez obzira na ozljedu motora momčadi Pirla i ostarjelu obranu. Novi Zeland ima sreću što je dobio najlakšu grupu jer bi vjerovatno završili kao N. Koreja, a Slovačka ima isti problem kao i Slovenija ili prije njih Poljska – nema tu puno kvalitete, a sama taktika nije dovoljna.

G

Brazil prvi favorit, ozbiljna i uigrana ekipa, Dunga ima sve konce u rukama, anti-Maradona. Čak igraju i premalo Brazilski ali u tome i jeste njihova snaga – u stanju su igrati kao i drugi, ali nitko drugi nije u stanju biti Brazil. Nevjerojatno, možda imaju najbolju defanzivu na svijetu a jedan od lošijih napada. Što bi me zabrinjavalo da nemaju najbolje igrače na svim drugim pozicijama u momčadi.

Portugal solidan, ali djeluju kao momčad koja će vrlo brzo ostati bez zraka. S jednim igračem prolaz među 16 je maksimalan doseg, a i tu će više ovisiti o Obali Bjelokosti (Drogba) nego o sebi. Nema kod njih ni kemije ni osjećaja velike momčadi, a osim Ronalda svi ostali veterani su prošli najbolje godine. Mladih nema ili su u najbolju ruku osrednji igrači. Kvragu, nema čak ni Nuna Gomesa da smeta u šesnaestercu.

H

Španjolci nemaju Sennu na zadnjem veznom i već sam mislio opet srat kako nisu dobri, ali jebiga, moram priznat da su naj europska ekipa i ovaj put. Ne znam kako, ali potrefi im se da s onim mlakonjama u sredini stalno probjeđuju. Nadam se samo da je netko snimao kako je Mourinho s Interom sredio Barcu, jer to je isti princip koji će trebati primjeniti da se zaustavi repka. Dakle, samo muška igra. Kako sad imaju i naslov europskog prvaka, nemaju više onu etiketu luzera, te zasigurno pucaju od samopouzdanja.

Grupa je toliko loša da im ga tu nitko neće poljuljati, ali za kasnije baš i nisam siguran. Jednostavno im ne vjerujem, iako Finale između njih i Brazila smatram najrealnijim. Od ostalih dalje vidim Švicarsku, iako mi je ova njihova generacija jedno od najvećih razočaranje ikada. Ali, ako već nemaju talenta prema naprijed, imaju veteransku obranu i vezu koje će znati s Čileom i Hondurasom, koji su najlošiji predstavnici svojih kontinentalnih saveza.

Ništa, još ću malo razmisliti što da ubacim na listić, pa ću ga rado slikati i priložiti kao dokaz. Ako ga uopće uspijem složiti obzirom na jadnu ponudu. Hvala vam kladionice što ne želite uzeti moj novac. Nemam namjeru sada prognozirati svaki krug jer čemu rasipati nepotrebno energiju, ionako sam naveo polufinaliste – Srbija, Brazil, Španjolska. Četvrti je naravno – Njemačka. Uostalom, ako koga zanima kako izgleda kompletan bracket evo link. Nije baš originalno Finale zar ne? E pa čovjek negdje mora stati s iznenađenjima. Brazil je momčad koja je osvojila naslov u obje Amerike, u Aziji, napravit će to i u Africi, a Španjolci će na kraju pasti kao žrtve vlastite brazilijacije. A Brazil će pak vratiti pehar na račun toga što će još jednom odraditi posao, kao što su to napravili zadnja dva puta, što im pod Dungom nije problem. A to u njihovom slučaju znači – pobijediti sve. Ovaj put bez klasa tipa Romario ili Ronaldo u napadu, ali s najboljim golmanom, desnim bekom, stoperom i zadnjim veznim. Pa ti reci da je ovo normalno prvenstvo.

no-cast G4

Nakon noćašnje utakmice i dalje znamo da ništa ne znamo. Uhvaćeni smo u anti-HDZ momentu. Ne zna se. Uglavnom, serija je dobila neke nove trenutke, učinjeni su novi pomaci. Opet je bilo zanimljivije gledati od kuda će doći iznenađenje nego što smo imali prilike uživati u vrhunskoj košarci, ali u tome se i krije posebna draž ovog dvoboja. Kako nitko ne može predvidjeti što će se događati, svaki trenutak može se pokazati ključnim. A noćas ih je bilo poprilično.

Sudci su od samoga početka dozvolili borbenu igru s puno kontakta, praktički se nisu ni vidjeli do završnice kada je ipak malo trebalo stati na loptu. Očito je kako ovakav kriterij odgovara Bostonu koji iz čvrste obrane može puno lakše razviti nekakvu igru, što im je u prvoj četvrtini i uspijevalo. U biti, obje momčadi su na startu iskoristile svježinu te su odigrali kvalitetnih i učinkovitih napadačkih šest minuta, nakon kojih je uslijedilo jednako kvalitetnih šest minuta obrane.

Zatim su krenule i greške, te je opet postalo jasno da nas čeka igra skrivača u kojoj će najvažnije biti zadržati koncentraciju. Najveći pomaci u odnosu na prethodne tekme na samom startu bili su:

– odluka da se od samoga početka forsira Piercea, i kao strijelca i kao razigravača
– odluka da se vrte akcije za Gasola
– Bostonova klupa konačno je odigrala puno bolje od one Lakersa

Ove prve dvije stvari na kraju se neće pokazati toliko bitnima, iako su i Pierce i Gasol solidno iskoristili prilike. Ali klupa Bostona je praktički jedina bitna priča u cijeloj utakmici. Lakersi su do sada uglavnom stvarali prednost krajem prve i tijekom druge četvrtine, a ovaj put je Boston zahvaljujući energiji Robinsona, Tony Allena, Sheeda i Big Babya ostao u egalu cijelo vrijeme. Što je bilo izuzetno važno obzirom da Rondo i velika trojka opet nisu odigrali skoro ništa te da su se Gasol i Kobe opet isticali kao najbolji pojedinci na utakmici.

Robinson je zabio dvije trice i izgubio nekoliko lopti, Big Baby je skakao uokolo i zabijao zicere, Sheed je mahao rukama na sve strane, Allen je letio kao da je prva utakmica sezone. Uglavnom, nešto se događalo, Boston je konačno pokazivao nekakvu energiju. Samo, u tom trenutku definitivno nisam ni mogao pomisliti da će se takva igra ponoviti i u drugom dijelu i da će upravo ona biti ključ pobjede Bostona.

Naime, kada se početkom treće Kobeu (koji je stvarno igrao dobro, kontrolirao je igru na oba kraja terena i nije ništa forsirao) i Gasolu pridružio Fisher s dva suluda pogođena šuta za redom, po prvi puta sam iskreno pomislio da Lakersi imaju kontrolu nad serijom. Da su samopouzdani i fokusirani, dok su Celticsi jednostavno djelovali umorno, kao da žele da ovo što prije završi. Allen i Pierce su se opet negdje izgubili, Rondo je bio odsječen, a u igri su ih držali obrana i ponovno solidni Garnett.

Kada je Kobe krajem treće stavio 3 trice za redom, i kada mu se na licu ukazao onaj pogled totalnog luđaka, Boston je morao nečim odgovoriti. Ma kako dobro igrali obranu, uz očajnu realizaciju i ovakvog Kobea jednostavno se nemaju čemu nadati.

Dok su se mučili da bi obranili napade Lakersa, boreći se krvavo za svaku osvojenu loptu, na drugoj strani su radili greške i poklanjali i loptu i predah obrani Lakersa. Mislim, na stranu nepotrebni faulovi u napadu, ali kada dvije čiste 2 na 1 kontre baciš u aut, nemaš se čemu nadati – utakmice su se gubile i zbog manjih stvari.

I onda se dogodio preokret. Prvo je Davis fantastičnom realizacijom pod obručima anulirao Kobeov učinak (ovaj put nije promašio ni jedno polaganje od table za razliku od prethodne utakmice), zatim je Tony Allen upornom obranom ohladio Kobea (usput začinivši sve s nekoliko sjajnih ulaza u trenutcima kada je Boston konačno slomio otpor Lakersa), onda je Robinson s par dobrih reakcija odveo momčad do prvog ozbiljnog vodstva (doduše, opet je imao i nekoliko glupih poteza, poput nepotrebne tehničke), da bi stvar začinio Sheed.

Prvo je skoro slomio ruku Kobeu prilikom jednog ulaza, udarac se čuo valjda u cijeloj dvorani. Nakon što mu je sudac dosudio osobnu, legenda se u čudu okreće oko sebe i počinje skakati po terenu. Naravno, čak ni on nije takav kreten da misli da nije bio faul, ali svojom glumom itekako diže atmosferu. Dobiva tehničku, ali šteta je napravljena. Svi su napaljeni, s tim da je to tek prvi čin komedije. Drugi je što se ubrzo od klauna pretvara u košarkaša, zabija tricu za najveće vodstvo Bostona na utakmici od +9 (kasnije će biti i +11).

Iako je do kraja bilo još 6 minuta, u tom trenutku bio sam spreman reći da je utakmica gotova, ali sam znao da se starteri moraju vratiti u igru. Tko je, obzirom na to što su do sada pokazali, mogao garantirati da neće prosuti sve što je klupa napravila?

I tu se odigrava drugi ključni moment. Naime, petorka Davis, Sheed, Robinson i Tony Allen, uz pomoć konačno budnog Raya, preokrenula je susret praktički odigravši ulogu Fishera iz prethodne tekme, i to cijelo vrijeme imajući na suprotnoj strani najbolju petorku Lakersa (Jackson niti ima koga na klupi, niti ikome vjeruje). Tako da su rezerve napravile dvostruki posao – em su dobile bitku klupa, em su izmorile startere. Boston je sve imao na pladnju.

Međutim, Rivers je i dalje odugovlačio s uvođenjem startera, čime je pokazao svoju najveću vrlinu. On trenira na čisti instinkt, a on mu je ovaj put govorio da ovakvu energiju koju pokazuje klupa zasigurno neće dobiti od petorke.

Kada su Pierce, Rondo i Garnett konačno ušli na manje od tri minute do kraja, bilo je osam razlike i tada počinje drama. Pierce preuzima ulogu closera, zabija prvi napad, ali već u sljedećem gubi loptu koju srećom Rondo i Garnett nekako uspijevaju osvojiti nazad, ona opet dolazi do Piercea koji daje koš i iznuđuje slobodno iako su mu slobodno mogli svirati i faul u napadu.

Bez Tonya u igri, Kobe se opet razmahao, a Pierce se odlučuje za klasično pimplanje od 20 sekundi, nakon kojega slijedi loš šut koji završava na obruču. Sada su Lakersi na -6 s loptom u rukama. Sreća što je Kobe uz sav dobar učinak u napadu imao i gomilu izgubljenih (koje su rezultat toga što je praktički u ovoj utakmici igrao sve uloge na parketu) te je jedna završila u Rondovim rukama. Konačno koš iz kontre. Game over.

Na kraju je ostalo nekoliko bitnih novih pomaka u seriji, koji se možda pokažu ključnima za sljedeću utakmicu. Tri su dana odmora do nedjelje, ali Boston je praktički pola utakmice odmarao prvu petorku, što nije mala stvar, pogotovo kada se igra ovakvim intenzitetom u obrani. Točnije, kada je on dopušten.

Također, Lakersi ne da više nemaju bolju klupu s Odomom, već uopće nemaju nikakvu klupu. Bynum uopće nije bio faktor, ozljeda je izgleda konačno napravila svoje i pitanje je koliko će moći izvući iz njega za ostatak serije. To znači da Jackson ima na raspolaganju 5 igrača. Osim toga, Lakersi se nemaju osloniti na koga osim na Kobea. Ne kažem da Fisher ne može zabiti još poneku ključnu loptu, ali istina je kako u ovako fizičkom dvoboju i njihov napad konačno pokazuje zamor materijala. Artest je ionako uvijek kočio igru, Gasol je umoran od stalnih batina, a s Fisherom u petorci uvijek si korak sporiji u obrani.

Gasol se bori, stoički trpi maltretiranje, ali očito je kako mu nije ugodno s loptom, osobito u završnici. Bez pomoći Bynuma, Lakersi više nisu ni skakački u prednosti te je Boston favorit u svakom pogledau. Barem u petoj, jer kada se presele u Los Angeles, nitko ne može garantirati da se sudački kriterij opet neće prilagoditi domaćinu, odnosno da se neće svirati svaki kontakt. U tom slučaju, već nakon 5 minuta svi visoki Bostona bit će u problemima s osobnima nastave li igrati obranu na Gasolu na način kako to rade zadnje dvije tekme.

Tako da i dalje u biti ništa ne znamo (osim da se Big Baby ne bi trebao buniti zbog nadimka jer ga on idealno opisuje). I najvjerojatnije i nećemo do zadnje četvrtine sedme. Ali, samim time što je Boston od momčadi koja je djelovala izgubljeno i neinspirirano, momčadi koja nije u stanju cijelu seriju odigrati jednu solidnu partiju, postao ekipa koja postavlja pravila igre, dogodila se velika promjena u momentumu. Lakersi su sada ti koji moraju odgovarati na pitanja. Ako im je utjeha, imaju dan više da smisle odgovore.

pre-cast G4

Par crtica o jučerašnjoj tekmi, da se ubije vrijeme do noćas. Može se vrijeme kratiti i uz Cibonu i Zadar dok Slavko Cvitković urla kako kad nemamo Boston i Lakerse možemo bar uživati u potezima Hrvoja Perića, ali tako nešto nije preporučila ni jedna hrvatska udruga. Također, imamo prilike skautirati sljedećeg izbornika košarkaške reprezentacije – Jusupa. Perasović je prekvalitetan trener da dobije takav posao.

(usput da čestitamo Ciboni na novom naslovu, bilo bi žalosno da je naslov osvojio sakati Zadar koji nije bio u stanju doma, u tzv. gradu košarke, završiti posao, već je dozvolio da neinspirirana Cibona isforsira petu utakmicu – s tim da i to nešto govori, naime Cibona je ove sezone igrala toplo-hladno, ali nikada nije igrala ne-karakterno)

Neki dan smo imali prilike vidjeti plač Dereka Fishera, čovjek ni sam nije mogao vjerovati što je upravo učinio. A učinio je ono što radi uvijek, dobio je tu svoju jednu playoff utakmicu, samo što je ovaj put to izgledalo kao znanstvena fantastika. Dva šuta od table, polaganje pored tri uspavana Celtica koji su svojom kilavošću podjednako odgovorni što smo gledali baš taj film.

S druge strane Allen ide iz rekorda u rekord, usput nas podsjetivši i na Johna Starksa iz serije s Rocketsima (omiljeni igrač Spikea Leea gađao je nezaboravnih 2-18 u sedmoj utakmici Finala omogućivši Hakeemu da dođe do prvog naslova). A kad već pričamo o rekordima, Ray je sa svojih 8 trica poslao u povijest Kennya Smitha i Scottiea Pippena koji su pogodili po sedam u Finalu (Smith protiv Magica, Pippen protiv Jazza), s tim da su oni svoje rekorde postavljali u vrijeme kada je trica bila primaknuta bliže košu (točnije na 6.7 m tijekom tri sezone – od 1994. do 1997. – tijekom kojih je i jedan bucmasti Dennis Scott postavio rekord po ubačenim trojkama u sezoni, koji je srušio a tko drugi nego Ray, i to u dresu Sonicsa 2005.).

Raspored utakmica u formatu 2-3-2 kritizira se cijelo vrijeme, iako je on najmanji problem. Ono o čemu treba pričati su katastrofalne pauze između utakmica. Koji je biser odredio da između G1 i G2 u LA treba proći 3 dana, dok između G2 i G3 koja se igra u Bostonu nema ni 48 sati pauze!?!??! Naravno, sve diktira televizija, NBA radi sve da uhvati što više termina nedjeljom popodne koji po defaultu garantiraju najveću gledanost, ali time nam je oduzela šansu da gledamo Kobea, Piercea, Raya i ostale u odmornijem a samim time i kvalitetnijem izdanju. Ne pada nam na pamet braniti Celticse jer ovo se tiče obje momčadi – za tricu su ukupno pucali 6-33. Šut ide iz nogu, a kad su one klimave nema ni prave putanje.

Prvo katastrofalan izbor sudaca (koliko je stanje loše sve govori što je do sada najbolji dojam ostavio po upropaštenim utakmicama poznati sudac/glumac Bennett Salvatore). A zatim i očajan raspored. Možda je vrijeme da se Stern zaputi prema Floridi.

A kad smo već kod mirovina, Lakerse itekako treba brinuti mogućnost da ostanu bez Bynuma do kraja serije. Obzirom kako je igrao s jednom nogom, Boston može odahnuti ako ga više neće morati gledati na parketu, iako Boston ima sasvim dovoljno vlastitih problema. U tri utakmice imali su samo tri dobra pojedinačna nastupa (Ray i Rondo u drugoj, Garnett u trećoj), a ni kvalitetnih timskih dionica nije bilo previše. Posebice je van serije Pierce, dijelom zbog Artesta, ali još više iz samo njemu znanih razloga. Jer iako je usporio i više nije u stanju igrati izolacije cijelu četvrtinu, do sada je barem bio pouzdan šuter. Također, veteranski bi riješio barem po jednu utakmicu u dosadašnjim serijama. Doduše, protiv Orlanda je napravio i puno više od toga, tako da je možda i opterećenje u toj seriji napravilo svoje. Međutim, bez pravoga Piercea Boston nema šanse dobiti LA.

Obzirom da su do sada uvijek dobro reagirali na krizne situacije, noćas možemo očekivati rat. I konačni iskorak Piercea. S tim da bi bilo lijepo kada bi smanjili izolacije, za kojima posežu svaki put kada nalete na zid Lakersa. Ni jedan igrač Bostona, pa ni Pierce, nije u stanju biti dovoljno učinkovit na taj način da nosi momčad, a obzirom da je netko izračunao da im je postotak uspješnosti u tim trenutcima ispod 10%, vrijeme je da Boston zaigra svoju igru. Sve izgleda odlično dok Rondo vodi igru, ali Rondo ne može sam. Vrijeme je da Boston zaigra svoj napad sa stalnim kretanjem lopte do igrača u najboljoj poziciji, da zaigra na dodavanje viška koje ih je krasilo sve ove godine. Vrijeme je za ubuntu.

chat-cast G3

Za noćašnju tekmu zamolio sam Emira da mi se pridruži i pomogne oko komentiranja. Kako je dotični odmrlijao cijeli dan, do zadnjeg trena bilo je neizvjesno hoće li zaigrati, ali kada je trebalo ponio se kao Fisher. I odradio cijelu tekmu bez problema. Doduše, to ga ne opravdava što navija za Lakerse u ovoj seriji, ali i to daje blogu jednu dozu ozbiljnosti. Ono, imamo 30 godina, bdijemo I gledamo NBA, ali bar nismo svi za Boston.

Gee:

Evo, Rondo odmah na početku poveo Boston u petoj brzini, razigrava Garnetta alley-oopovima kao da je Bynum. Moram priznati da davno nisam uživao gledati jednog igrača ovako kao što guštam dok gledam Ronda kako klizi po parketu. A najviše uživam u trenutcima kada kao najmanji igrač na parketu kontrolira skok na obje strane, kao što je to radio u drugoj. Fenomen.

Emir:

Da, dugo je trajao juriš Bostona, evo na pola četvrtine Lakersi su već izjednačili a Rondo ima dva faula, od čega je ovaj drugi bio potpuno nepotreban. Nego, gledaš li tekmu na League Passu ili opet glumiš mazohista i buljiš u Sportklub?

Gee:

Sportklub, kad god mogu biram TV, a ovi play by play komentatori nisu očajni kao Radičević pa me ne nerviraju. Ono, rade korektno posao i imaju ugodne glasove koji ne smetaju. Ne znaju puno ali barem ne gnjave. Griješe, ali nisu naggeri.

Emir:

Lakersi nisu odigrali ni jedan organizirani napad, Gasola uopće ne koriste. U biti, nisu ga koristili ni u drugoj a opet je bio odličan. Kao da ga trenira Vinnie Del Negro.

Gee:

Neorganizirana igra odgovara Bostonu, najbolji su kada Rondo vodi polukontre i kontrolira ritam. Za sada ima prostora, a i suđenje je korektno, dopuštaju mušku igru. Rekao bih da u oba slučaja voda ide na mlin Bostona. Phil će morati vratiti Kobea na Ronda ako misli imati šansu večeras.

Emir:

Ako će Lakersi ovako igrati u napadu te ako će dopustiti Rondu da igra slobodno, onda ih samo Kobe nekom ludom partijom može spasiti.

Gee:

Sreća po Lakerse, ne trenira ih Jusup. Evo već Kobea na Rondu.

Emir:

Nije valjda da si gledao Zadar i Cibonu.

Gee:

Nisam, al je bilo upaljeno a slučajno sam sjedio pred televizijom pa sam čuo da su izgubili doma. Uglavnom, Lakersi će morat trpiti Fishera na Allenu ako misle držati balans.

Emir:

Obzirom kako Ray za sada igra, neće morat previše trpiti. I Pierce je opet nevidljiv, iako je Artest izvan utakmice zbog dvije osobne. S druge strane Odom se čini živ po prvi put u seriji, a i Walton je solidan. Da, Walton igra.

Gee:

Dobra stvar za Boston – Big Baby opet djeluje dobro. Loša stvar – Nate Robinson organizira napad. I puca tricu nakon 20 sekundi pimplanja. Klasika.

Emir:

Nevjerovatno, Allen i Pierce nisu zabili ništa, Rondo dobar a Garnett fantastičan. Imao sam dojam da Boston kontrolira tekmu a onda na kraju četvrtine +9 za Lakerse, i to bez Kobeova učinka. Boston nema šanse ako ova dvojica ne proigraju, pogotovo zato što se čini da je Odom konačno budan.

Gee:

Ma lako mi je za Odoma, njegov učinak anulira Davis. Sumnjam da i Garnett može ovako nastaviti u drugom dijelu, osim ako mu ne spucaju još jednu inekciju. Praktički, on i Rondo su zabili sve koševe, a zaostatak je samo 9. Doduše, nije ni da Lakersi nešto briljiraju, ali opet prelako dolaze u situacije za koš. Da malo bolje šutiraju bilo bi još gore. Možda je tekma jednostavno došla prebrzo nakon druge, osjeća se umor, Boston promašuje zicere a Lakersima su šutevi nekako kratki. Dobra stvar je da barem sudci pošteno rade posao, sviraju ono što se mora i dozvoljavaju mušku igru.

Emir:

Iako se skupilo faula na obje strane, više su rezultat kašnjenja u obrani nego sudačkih grešaka. Klupa Lakersa je napravila dobar posao, Farmar i Brown su opet imali prostora kao u prvoj, a kod Bostona su svi podbacili.

Gee:

Mislim, hoće li ovaj Pierce išta odigrati ovu seriju? U biti, to što su Farmar i Brown bili sami na šutu nekoliko puta govori da je ovo repriza prve tekme, nema intenziteta u obrani. A ako će Ray i Pierce ovako promašivati, onda će Lakersi opet zatvoriti Ronda. Uglavnom, Boston ima šansu ako tekma nastavi ovim ritmom. Ide se na ispod 90, suđenje im odgovara, ima prostora za trku. Samo da više nešto zabiju. Mislim, nitko ne može promašivati cijelu tekmu. Ovaj, ili može?

Emir:

I još Kobeu ne ide šut.

Gee:

Ali je došao do 10 koševa. Što je 10 više nego Pierce i Allen zajedno. Plus, i vrijeme je bilo da zaigra kao smrtnik opet, red je da pokaže znakove umora.

Emir:

Pierce konačno zabio. A Garnett i dalje trči. I ja bih malo te njegove inekcije. Zadnje dvije minute druge, Kobe kreće. Klasika.

Gee:

Phil bi nekako trebao izmisliti sat koji će uvijek pokazivati da je do kraja četvrtine par minuta. Ili barem da na onom za napad uvijek piše 5 sekundi.

Emir:

Kraj prvog poluvremena, klupa Lakersa odlična, Boston u igri drži Garnett, što je odličan znak da u Bostonu imaju dobru drogu. Rondo je počeo dobro, sad su ga usporili. Nego, da li su Pierce i Allen uopće došli na ovu utakmicu?

Gee:

Jesu! Odnosno, izgleda da je barem Pierce stigao. Otvaranje treće i trica. To je to. Sve što treba.

Emir:

Pierce četvrta osobna, taman što je zabio i već ide na klupu. Ulazi Tony Allen, a KG i dalje luduje. Ako Boston ovo dobije bez Piercea i Raya, službeno ću tražiti te droge koje daju Garnettu.

Gee:

Kakva katastrofa, Allen ne može zabit ni polaganje. Ovo je već treći zicer koji mu ispada. 0-9 za sada. Ray Rančić.

Emir:

Rančić bi zabio jednu od devet.

Gee:

Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio tekmu u kojoj je netko promašio ovoliko zicera. Perkins, Rondo, Allen. Čak i Big Baby, koji živi od tih polaganja od table, je upravo fulao jedno.

Emir:

Nisu ni Lakersi bolji, lopte uglavnom završavaju na prednjem dijelu obruča. Ili su kratke ili su u Kobeovom slučaju šutirane iz suludih pozicija. Večeras mu ne upada ništa. Boston je definitivno zaigrao bolju obranu.

Gee:

Da, najluđe od svega ritam im potpuno odgovara, stigli su na šest, ali nikako da spoje neku seriju i preokrenu utakmicu. Nikad ne bih rekao da će Lakersi imati šansu ako utakmica bude ispod 90, ali noćas me više ništa ne može iznenaditi.

Emir:

Tony Allen se priključio Garnettu, donio energiju i preokret u trećoj. Boston opet u igri. Evo, Gasol promašuje oba slobodna. Jednom pičkica uvijek pičkica.

Gee:

Ne vjerujem da s ovakvom igrom opet imaju sve u svojim rukama. Garnett? Krivi Allen? Što se ovdje događa? Doduše, obranu su stvarno odigrali dobro, a i konačno se vidi umor ne samo kod Kobea nego i kod visokih Lakersa.

Emir:

Mislim da ono što Bynum nosi na koljenu nije umor. Čim sjedne na klupu hvata se za nogu. Nije mu lako. Tony Allen izluđuje Kobea.

Gee:

To je to, to je ta jedna dobra utakmica u playoffu Tonya i Garnetta. Ovo moraju iskoristiti. Kobe uzima užasne šuteve, forsira. Doduše, Ray Allen radi isto na drugoj strani.

Emir:

I na kraju će baš jedan od njih zabit odlučujući šut. Što misliš koji?

Gee:

Strah me da će Kobe.

Emir:

Mene je strah da će Ray.

Gee:

Nadam se da si u pravu.

Emir:

Nadam se da si ti u pravu.

Gee:

Navijač Lakersa, svašta.

Emir:

I evo Fishera! Kada je najpotrebnije i kada su Lakersi izgledali gotovi donosi nadu s polaganjem i tri skok šuta za redom s poludistance. Kralj.

Gee:

E zato je Fisher važan. Jer, kad su svi umorni i kad više nitko ne može računati na noge, onda igraju glava, srce i muda. A toga Fisher ima na bacanje. Ovo su njegovi trenutci jer su svi ostali sad konačno na njegovoj razini. Ni Rondo ne izgleda svježe. U biti, jedini Celtic koji leti po terenu je KG! Zabija s poludistance, iz okreta, kako god poželi.

Emir:

Kobe ne pogađa ali se bori za svaku loptu, a i sjajno drži Ronda u obrani. Na drugoj strani u napadu, istog tog Ronda Fisher jednostavno gazi. Zamisli – Fisher gazi Ronda! Ludnica. Sudci stalno gledaju snimke i prekidaju igru, lopte se odbijaju u aut na sve strane.

Gee:

I kakav kretenski potez Ray Allena, minuta do kraja, na 84-80 za Lakerse, nakon što je Rondo jedva nekako izborio loptu u skoku protiv Gasola, puca tricu na samom početku napada? Zašto kad cijelu večer nisi zabio ništa? Čemu žurba?

Emir:

Fisher!!! Najbrži čovjek na terenu!!! Nakon Allenova promašaja, dok su svi gledali što se događa, Fisher ide od koša do koša na polaganje. Čudo neviđeno. Nadam se da Kreha ovo ne gleda jer bi se sad ubio.

Gee:

Kakva reakcija Bostona, stoje i gledaju nakon promašaja. Valjda ni njima nije jasno što je Allenu. A možda nemaju više snage ni za disati a kamoli šprintati nazad u obranu.

Emir:

Ray Allen 0-13. Skoro opet naj svih vremena. Od najboljeg do najgoreg ikada u nekoliko dana. Čim je Tony Allen izašao iz igre, Lakersi su se razigrali.

Gee:

Čisti faul Ronda na Odomu, sudci ne sviraju. Lopta se odbija od Lamara, odlazi u aut i Boston ima šansu. Nema. Odmah kompenzacija za maloprije ne-svirani faul Ronda – prekršaj na Garnettu u napadu.

Emir:

I ovo je čisti faul. Gasol umjesto da odigra obranu u takvom ključnom trenutku, odlučuje se za flop i valjanje po podu. Pičkica. Srećom, ovaj put prolazi. Opet kažem, zasluženo. Ali malo jadno.

Gee:

Najluđe od svega – sudci sviraju faul, lopta je za Lakerse a Ray Allen je kupi i kreće na ulaz. Pazi, igra je prekinuta, nigdje nikoga, Ray polaže od table i – promašuje. Lopta curi vani. Kakva večer.

Emir:

Allen u dvije večeri 8-26. Kad staviš ovako na papir i nije neki šut. Skoro kao Kobe večeras.

Gee:

Ne baš kvalitetna tekma, Boston je imao šansu i prokockao je. Kad je bilo najvažnije Lakersi su imali Fishera i to je manje više to. Obrane solidne, ali ne toliko važne koliko očiti nedostatak energije kod obje momčadi. Ajde, barem je ova sudačka postava odradila dobar posao.

Emir:

Ray Allen nam je pružio drugu večer za pamćenja za redom. Najbolji kod Bostona Garnett, Kobe ispod prosjeka a Fisher apsolutni junak. Uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu u zadnjoj četvrtini. Tako jednostavno.

Gee:

Da, i to ne nekom tricom sa sirenom nego ulazima, te šutom s poludistance nakon dribilnga. U puno ludih stvari koje smo vidjeli – tipa da Lakersi pobjede u rovoskoj bitci, i to bez Kobea, ili da je Boston u igri bez ikakvog učinka Piercea i Raya – to je definitivno najluđa. Mislim, ovo mu je sigurno utakmica života. A nije da ih nije bilo. Kontrolirao je zadnju četvrtinu kao da se zove Rondo. Kojega, da i to kažem, na kraju nije bilo nigdje. Totalna ludnica. Koja se nastavlja u četvrtak, sa zasigurno odmornijim momčadima. Nema letova, nema promjena vremenskih zona. Sve što im treba je 24 sata spavanja. Nama će biti dovoljna 2 do 4.