WASHINGTON

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno – mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći – da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ”The Decision” autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) – sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ”Posljednji Airbender”. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ”Lady In The Water” je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ”Lady In The Water”, od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ”tribute” albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ”The Boxing Mirror” jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock ’80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.

UTAH

Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima – Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.

JAZZ

Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno – novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.

Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.

Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.

S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.

Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.

I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.

Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.

Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).

Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.

Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX

Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole – sve je bijelo, bijelo.

White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).

Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).

White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.

Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.

Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.

Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.

Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.

THE ROSTER OF THREE

Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.

Tyson (James Toback, 2009.)

Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:

– ”English Surgeon” (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
– ”The Devil And Daniel Johnston” (priča o kultnom lo-fi rockeru)
– ”Some Kind Of Monster” (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
– ”Encounters at the End of the World” (Herzog na Antartici)
– ”Standard Operating Procedure” (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
– ”Man on Wire” (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
– ”The Cove” (jadne ribe, pardon delfini)
– ”Food, Inc.” (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)

I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ”Zeitgeista” i jadnu propagandu tipa ”The Age of Stupid”. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k’o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.

Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)

Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo – loša religija.

TORONTO

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

– počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
– sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
– kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
– tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije – poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
– naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
– kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ”kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku”
– nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin’ Roko će nas doći glave – i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ”Woodstocka” Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ”Living With War”. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.

ČUJ TO – SP 2010. SPECIAL

Svjetsko prvenstvo ne samo da je pred vratima nego je već zakoračilo u naše stanove, a urednički dvojac ovog bloga to uredno ignorira. Komesar se zabavlja dobivanjem oklade i priča kako ga ne zanima to ‘trećerazredno natjecanje’, a Sickre se druži s Matom i Hobitima te posjećuje Zrće i kaže kako je to sve u redu. Ostalo je samo da ja u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušam napraviti kratku najavu ovog natjecanja kojeg smo nas trojica imali namjeru i fizički pratiti (danas nam je drago što se ipak nismo odlučili za takav luksuz, opaska komesara).

Opći dojam prije svega

Svi znamo kako je SP osiromašen nedolaskom najvećih zvijezda. SAD ima reprezentaciju u kojem nema niti jednog igrača s OI u Pekingu, a i mnoge druge NBA zvijezde su odlučile preskočiti ovo natjecanje. FIBA mora nešto dramatično napraviti kako bi se to u budućnosti promjenilo (ako je to uopće moguće). U tom svjetlu i naslov svjetskog prvaka vrijedi manje nego bi trebao.

Hrvatski novinari

Koliko je košarka u našoj državi spala na niske grane govori podatak kako je praktično nemoguće naći najavu SP-a bez nekih krupnih grešaka. Podcjenjivanje američke reprezentacije jer za njih ne igraju LeVlatka, Kobač ili Duvajt je stvarno smješno. Pa onda greške što se rostera tiče, pa onda ovo, pa onda ono. Drago mi je da je košarka dobila neki medijski prostor (veći nego inače), ali mi je bed što nitko ne zna dosta o ovom sportu i zato je sramota da se još nitko nije sjetio pozvati komesara da piše za njih. Doduše, ne znam kako bi se komesar navikao na činjenicu da se u modernom novinarstvu velikim tekstom naziva sve iznad kartice, kartice i po, ali pametan je to mladić – navikao bi se on i na to (nisam toliko pametan, op.k.).

Hrvatska reprezentacija

Iako ću proći sve skupine, našima ipak treba dati malo više prostora. Prije svega, drago mi je da se ne zanosimo nekim velikim najavama, odnosno da nema nekih velikih očekivanja. Joke kaže kako mu je cilj proći u drugi krug, a poslije što bude i s time se slažem. Ako ne pobjedimo Tunis i Iran to je stvarno sramota, ali bilo koji protivnik u osmini finala će biti favorit protiv nas, to je valjda svima jasno. I zbog toga je ona Ukićeva najava na televiziji kako će nas iznervirati, kako ćemo lomiti daljinske i kako će oni dati sve od sebe – genijalna. Daljinski neću slomiti sigurno (ipak nisam toliko emotivno vezan za njih), nervirati se hoću, a koliko vidim ekipa je posložena tako da će stvarno dati sve od sebe i to je ono što me veseli i zbog toga Joki skidam kapu. Prije svega, čovjek je odlučio dati reprezentaciju u ruke Ukiću, Tomasu i Tomiću. Tomić je već sada ponajbolji europski krilni centar i mislim da bi se snašao i u NBA ligi, Tomas je odigrao maestralnu sezonu u kojoj je pokazao sve svoje vrijednosti, a Ukić je toliko napaljen na košarku da to poništava sve njegove minuse. Njih trojica plus Bogdanović, Lončar i Žorić (za kojeg tvrdim da bi mogao biti iznenađenje prvenstva) su okosnica repke, a drago mi je da je Joke Popoviću, Planiniću i Kusu namjenio epizodne uloge. Doduše, ja Kusa ne bih pozvao ni na pripreme KK Dubrovnika, ali eto – kada je već tamo neka ga. Da je Joke bio malo hrabriji poveo bi i Perića jer on nudi opciju više, ali radi ozljeda Ukića i Planinića odlučeno je da u Tursku ide Stipčević koji nema nekakve kvalitete osim što je mlađa verzija Popovića. Ako je to neki kvalitet. Uglavnom, čini mi se da se stvara jedna dobra okosnica za budućnost i samo je bitno da se ne obrukamo u Turskoj. Znači, dvije pobjede minimalno, probat dignuti Sloveniju ili Brazil, a u osmini finala igrati hrabro. Pobjeda i ulazak među osam bi bio fantastičan uspjeh koji bi dao Joki vjetar u leđa za budućnost u kojoj bi se prostor trebao otvoriti i nekim drugim igračima bez obzira što je najbolji od njih, Delaš, očigledno klasični moron poput većine onih splitskih talentiranih košarkaša koji se posljednjih godina zgrabili prvu priliku i posrali se na sav talent kojeg su imali.

Skupina A – Angola, Argentina, Australija, Njemačka, Jordan, Srbija

Kada bi se gledalo samo po rosterima Argentina bi trebala biti neprikosnovena za prvu poziciju u skupini. Scola, Nocioni, Oberto, Delfino i Prigioni su klase za sebe, a da im je Manu tu onda bi to bilo strašno. I ovako su favoriti broj jedan, a dvije su stvari koje to mogu promjeniti – kemija u momčadi i činjenica da su tijekom priprema imali dosta ozljeda. Ako se to dvoje posloži, onda ne vidim kako bi ih neko mogao dobiti. Treba samo dosta spuštati na Scolu koji s Obertom čini ponajbolji centarski tandem na prvenstvu. U momčadi ima dovoljno šutera koji će znati kažnjavati udvajanja pod košem, trčati mogu dosta i to bi trebalo biti dosta za prvo mjesto u skupini.

Drugo mjesto čuvam za Srbiju. Imaju najboljeg trenera na prvenstvu koji je lani na EP-u promovirao jednu strašno potentnu momčad. Teodosić, Tepić, Veličković, Krstić i ekipa igraju odličnu košarku u kojoj svatko zna svoju ulogu, a suspenzije koje je FIBA dodjelila za legendarnu tuču s braćom Grcima nije neka kazna. Krstić neće igrati protiv Angole, Njemačke i Jordana, a Teodosić će na parket i protiv Jordanaca. Znači, ništa. U stvari, možda je ova suspenzija i najbolje što im se moglo dogoditi. Sport je u Srbiji pred bankrotom – savez nije imao dovoljno love za sve što su htjeli napraviti na pripremama, a ovo će ih dodatno motivirati. Ništa nije bolje od dobre tuče, rekli bi neki. Ja nisam među njima, ali nakon ovakve tuče možda ih i razumijem.

Da je Australcima Bogut zdrav to bi bilo zanimljivo gledati. Andersen se pokazao kao koristan i u NBA ligi, a u tandemu s Bogutom trebao bi im samo šuter izvana koji bi samo trebao kažnjavti protivničku obranu. Njega imaju u liku i djelu Patricka Millsa za kojeg moram priznati da nisam znao da je igrao nešto u Portlandu, ali sam ga neki dan gledao kako Francuzima radi što hoće (je, ali od kada je Mills taj šuter, op.k.?). Njih trojica plus Aleks Marić koji je bio odličan u Partizanu te ostatak ekipe gdje se krije sigurno par zanimljivih igrača (dvojica su trenutno u NCAA) dovodi do toga da želim pogledati Klokane na ovom prvenstvu.
Nijemci su kupili pozivnicu iako su znali da ni Dirk ni Kaman neće igrati. Valjda hoće promovirati ovu mladu reprezentaciju koja je lani na EP igrala par zanimljivih utakmica. Na žalost, ja nisam zapamtio imena njihovih zvijezda, a ni gledanje po rosteru mi ništa ne pomaže. Samo se sjećam da je Robin Benzing dobro izgledao na EP, ali sigurno će se Joe javiti u komentarima da kaže nešto više o Švabima koji se ne zovu Švabo Šmit.
Uglavnom, Nijemci su na četvrtom mjestu samo zato jer su valjda bolji od Angole i Jordana.

Derbi Angola-Jordan će trebati gledati. Niti jedan igrač Angole ne igra van Angole, a nemaju ni bilo kakvog diva
iznad 210. Dva Jordanca, s druge strane, studiraju u Americi. Jesu li zbog toga favoriti u toj utakmici? Pojma nemam.

Skupina B – Brazil, Hrvatska, Iran, Tunis, Slovenija, SAD

Ima li potrebe lamentirati zbog čega je SAD aposlutni favorit prvenstva? Ili je bolje napisati nešto protiv argumenata onih koji tvrde da Ameri nisu favoriti? Recimo, kažu da ekipa nema iskustva. OK, ljudi su mladi, ali tu su ipak dva igrača s prstenima, najbolji strijelac NBA lige, par igrača koji su glavni igrači u svojim klubovima. Je li to dovoljno iskustva? Što se tiče napada na zonu, zbog toga su i uzeli Coach K-a za trenera. Da ih čovjek malo poduči tome (točnije, za zonu je zadužen pomoćni trener Boeheim s Syracuse, čovjek koji je inače svojevremeno i po Europi ljeti predavao na tu temu, doktor zone, op.k.). Imat će oni sigurno problema sa zonom, ali ne vjerujem da će bilo koja zona biti toliko stabilna da ih ovi ne bi probili. Jedina stvarna zamjerka je činjenica da su malo tanki pod košem. Chandler je jedini pravi centar, a to nije nešto za pohvaliti se. Svi će protiv njih igrati zonu, probati igrati što sporije i gurati se pod košem. Ja bih isto tako naredio svojim igračima tuču pod košem sa što više faulova na centrima i visokim krilima, ali sve su to šuplje priče. Mislim, tko će braniti Duranta? Tko? Tomas?

Iako sam već napisao kako od naših ne očekujem previše ipak smatram kako bi se mogli ubaciti u borbu za drugo mjesto i to više zato što Slovenci i Brazilci imaju neke felere nego što smo mi jaki. Recimo, Slovenci bi po imenima (da su svi tamo) bili odmah iza Amera i Španjolaca, ali dosta njih je otkazalo (pogotovo oni pod košem), nekima su vrata repke zatvorena, a njihov glavni problem je činjenica kako nikada nisu imali dobru atmosferu u momčadi. I sada mislim da će pogriješiti ako ne daju repku Dragiću u ruke, a nekako mislim da to neće biti slučaj. Ipak, s Brezecom, Nachbarom, Slokarom i ostalima Slovenci i dalje imaju šanse za svašta.

Ipak, pod košem je Brazil u strahovitoj prednosti nad njima. Splitter i Varejao će biti najdivljiji centarski tandem na prenstvu, a da se Nene nije ozlijedio nitko ne bio bolji od njih. I ovako je to sasvim dobro, a Barbosa i Huertas su jako dobar bekovski tandem. Znači, ostaje samo pitanje atmosfere u momčadi koja i njima zna biti problem. Ipak, mislim da će Brazil osvojiti drugo mjesto u skupini, nama ostavljam treće i dvoboj sa Srbima u osmini finala, a Slovenci će se opet raspasti i biti četvrti. Iran će biti peti samo zato što imaju Haddadija (zajebavam se, nemam pojma zašto mislim da će biti peti), a Tunis zadnji.

Skupina C – Kina, Obala Bjelokosti, Grčka, Rusija, Portoriko, Turska

E, ovo će biti zanimljiva skupina. Ipak, favoriti broj jedan su Grci koji su izmislili tu igru s tri playa u petorci, zajebani su borci, znaju u svakom trenutku što treba raditi, FIBA ih nije baš drastično kaznila, a imaju i strašnu momčad. Fotsis, Spanoulis, Bourousis, Zisis, Schortanitis su imena koja iza sebe imaju nekoliko odličnih sezona u Europi, naosvajali su se svega, a dugo su i zajedno u repki. Dovoljno za status favorita za medalju.

Turci su domaćini i mislilo se da će to biti razlog da se ta reprezentacija napokon okupi u punom broju i da budu motivirani, ali opet ništa. Nekoliko igrača fali (Okur ne bi bio tu ni da je zdrav), a motivacije opet nigdje. Ono što sam malo čitao po netu ispada da se Turkogluu opet ne da igrati, a on je ipak turski Jordan i jako je bitan za sve. Ipak, kada grunu navijači s tribina trebali bi proigrati. Turkoglu, Ilyasova, Asik, Erden, Tunceri, Arslan sasvim su dovoljni da budu drugi u skupini.

Portoriko s Bareom i Arroyom ima jako smješnu bekovsku liniju koju će biti zakon gledati. Bareu nikako ne volim, a ni Arroyo nije baš omiljen. Za nešto više bi trebali imati dosta dobre trave ili nekih drugih ‘poguritisa’ koji se uvijek vrte oko njih.

Rusi su stvarno došli u lošem sastavu. Jebote, čak nemaju ni crnca, a kakva je to Rusija bez crnaca. Najveća zvijezda im je Khryapa koji je stalno ozlijeđen, a tu je i Mozgov koji bi trebao biti u Knicksima dogodine, ali malo je to. Premalo.

Kina ima Jianlian Yia i Fangyu Zhua i Yue Suna. Je li to nekoga oduševljava? Ni mene isto. Ipak, ovo nije prvenstvo u nogometu pa bi trebali dobiti Obalu Bjelokosti za koju igra momak po imenu Abouo Charles koji studira na Brigham Youngu. Mormoni i Obalobjelokoščanin? Svašta.

Skupina D – Kanada, Francuska, Libanon, Litva, Novi Zeland, Španjolska

E ovako, da je Pau Gasol odlučio igrati prvenstvo ja bih Španjolce stavio kao veće favorite od Amera. Ovako to ipak nisu iako ne bi bilo iznenađenje da dođu do zlata. Rubio, Rudy, Marc Gasol, Navarro, Garbajosa, Reyes, Mumbru, Llull…strašna momčad. Ozljeda Calderona im je po meni i dobro došla jer je ipak Ricky prvi play, a Navarro odlično igra na dvici. Calderon bi s klupe mogao unositi samo razdor radi nezadovoljstva, a Llull i Lopez su dovoljno dobre zamjene za bekove. Llull mi je osobni favorit jer je prošlu sezonu igrao strašno u kombinaciji s Tomićem.

Francuze sam stavio na drugo mjesto iako je njihov problem s ozljedama, otkazima i atmosferom u momčadi očigledno trajan. Da su im Parker i Noah u Turskoj to bi bilo strašno, ali i ovako imaju zanimljivu momčad. Vjerujem da se neće raspasti, barem ne u skupini.

Negdje sam pročitao kako bi bilo dobro za Litvu da se Kleiza može klonirati pa da imaju dva vrhunska igrača. To dovoljno govori o njima – mislim, Kleiza je meni drag ali nije baš on takva klasa. Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum.

Kanađani nisu mogli naći više od jednog NBA igrača za momčad pa boje najjače svjetske lige brani Joel Anthony. Imaju oni i dosta igrača koji igraju po Europi pa bi valjda trebali biti bolji do Novog Zelanda koji je navodno jako borben i jedina je reprezentacija koja ne igra pick’n’roll, što je njihov trener obrazložio činjenicom da ga nisu u stanju usvojiti, ali da imaju druge vrijednosti. Eto, ja im vjerujem i dajem im prednost pred Libanonom.

Rasplet

Mogao bih sada ići korak po korak i analizirati parove osmine finala i tako dalje, ali neću. Jedino ću reći da se finale SAD-Španjolska nameće samo po sebi, odmah do njih su Grčka i Argentina, a ja navijam za Brazil iz nepoznatog razloga. Srbija bi se mogla ovaj put raspasti i recimo ispasti od nas. To bi bila fora (čuj to, op.k.?).

SAN ANTONIO

Prije standardnog osvrta, jedna mala digresija. Nekakvo Svjetsko Prvenstvo u košarci je pred vratima, a kako mi se ne da raditi specijalni pregled o nečemu o čemu iskreno nemam pojma (pola zvijezda nedostaje, većina reprezentacija je skrpana, gledao sam sve skupa 3 i pol tekme priprema), to ću iskoristiti ovaj prostor da napišem par crtica i istaknem neke stvari za koje mislim da su vrijedne isticanja. Kako zbog početka NFL sezone nakon ovih pregleda krećem odmah svakodnevno s najavom footballa, misli vezane uz SP bit će rasute svakodnevno po postovima, počevši s osvrtom na naš sutrašnji poraz od Y repke Amerike koji ide kao uvod u post o Torontu. Kakva poetska pravda, zar ne.

Međutim, prije toga, negdje kroz jutro, na blogu će osvanuti i pravi pregled za kojega se pobrinuo Emir, tako da će sutra ispodobruča.com raditi punom parom. Za razliku od 90% repki na ovom smiješnom turniru. Ukratko, evo par crtica za početak:

– Angola, Iran, Jordan, Tunis, Kita Ivorova, Kina, Kanada i Libanon ne zaslužuju ni sekunde vašeg vremena, ako FIBA smatra da je u redu imati turnir na kojem četvrtina momčadi nema nikakvih šansi za prolaz među 16 onda je FIBA jedna poprilično glupa organizacija. Čekaj, pa FIBA i jeste glupa organizacija

– Novi Zeland se izdvaja iz ove kategorije jer morate vidjeti Peru Camerona – ovaj veteran je nekada čak bio solidan košarkaš, ali danas je toliko debel i spor da, dok ga gledaš kako se ne rotira u obrani i lupa rukama sve oko sebe, imaš osjećaj da pratiš lokalni streetball turnir na kojem nema osobnih i na kojem pobjednika čeka gajba Kaltenberga

– USA je čak i u ovakvom sastavu favorit, ne zato što su dobri, već zato što su momčadi koje su im do prije par godina mogle zapapriti sada bivše – Španjolci su bez Gasola starijeg i Calderona (iako je po meni ovo drugo dobra vijest, Calderon je van forme i samo je smetao Rubiu), Rudy je totalno van forme, Garbajosa je bivši, a sistem je isti kao da je sve u najboljem redu. Marc Gasol koristi se kao šljaker preko kojega ne idu akcije ni pod razno, što je ogroman minus za njih i plus za ostale. Uostalom, znamo da su Španjolcima najveći problem uvijek bili treneri. Srbi su bljesnuli, ali to još uvijek nije momčad za velike stvari. Grčka šampionska generacija je preminula. Ukratko, iako je ova ekipa USA Basketballa selektirana bez ikakvog smisla (molim vas, nemojte pušiti priče o igračima koji odgovaraju sistemu, zoni, presingu bla bla, ovo su igrači koji nisu odbili poziv, kratko i jasno), samo na račun atletike i sirove snage može pomesti ovu konkurenciju. Dodaj Duranta kao killera kakvoga nema nitko i eto ti budućih prvaka. NFL je pred vratima, a prvu NFL momčad imamo prilike gledati ovih dana – američku košarkašku repku.

– Turci su uvijek opasni kao domaćini, Ilyasova je po meni budući član naj petorke turnira, a kad mu dodaš Hedu, širinu pod košem i pouzdanog playa Tunceria, mislim da im medalja ovaj put ne može pobjeći

– Ostale Euro ekipe su tu negdje, s tim da ih ipak dijelim na dvije skupine
a) prolaznici – Litva uvijek može imati solidan turnir dok god skaču i pogađaju trice, ali nedostaje im kreacije, ova generacija je pročitana knjiga; Njemačka ima odličnu školu košarke i dobru, uigranu repku, ali ne i talent; Francuzi su jednodimenzionalna trkača momčad bez najboljih igrača; Rusi su svoje napravili, Blatt ne može dva puta prodati istu kombinaciju obrane i Utah Jazz napada, pogotovo ne bez Kirilenka
b) izazivači – spomenute Grčka, Srbija, Turska, Španjolska te Slovenija i Hrvatska borit će se ulazak u četvrtfinale

– Gle, Slovenci su bez možda najboljeg igrača Lorbeka, ali konačno imaju lidera u Dragiću, te dovoljno talenta i širine po svim pozicijama. Da je tu Lorbek, bili bi top 5 momčad. Ovako, zagorčat će nekome život. Hrvatska? Prvo, mislim da je konačno došlo vrijeme da nas malo posluži i sreća. Drugo, imamo dovoljno širine ako već nemamo ekstra talent, stvarno djelujemo kao ekipa i ako će nam upadati trice (a po svemu sudeći bi trebale, iako možda malo previše nade polažem u izbornika koji mora biti dovoljno pametan da Planinićeve i Kusove minute prepusti Bogdanoviću) te ako ćemo konačno kontrolirati skok (Ante Tomić je konačno tu, a zašto je Stankec Barać nestao s lica zemlje, e to nemam pojma) imamo šansu ući među 8

– Ostali su mi totalna nepoznanica. Sumnjam da Australija bez Boguta ima ikakve šanse ući među 8, Portorikanci su već pomalo dosadni s tim dva-beka-luduju-a-ostali- gledaju-ekipama, ali Brazilu i Argentini treba posvetiti dužno poštovanje. Ne znam koliko još vatre ima u vanjskoj liniji Argentine, prelazak s Manua na Delfina usprkos Carlosovim kvalitetama mogao bi biti bolan – Delfino ipak prvo gleda vlastiti šut. Falit će im kreacije, ali u ovoj konkurenciji borbenost i snaga pod koševima mogli bi biti dovoljni za polufinale. Slično je i s Brazilom – nemaju pedigre Argentine, ali imaju slične slabe i jake točke. Pod košem će dominirati, a ako Barbosa još stigne ponešto i razigrati uz stalne ulaze, mogli bi biti teška prepreka čak i Amerikancima. Ali ne i nepremostiva, pored Barbose i Prigionia uvijek biram Rosea i Westbrooka, ma kako jadni šuteri bili.

SPURS

Regularna sezona još nije ni završila, a Spursi su već odlučili kojim putem idu ubuduće. Ili je možda bolje reći kojim putem nastavljaju. Usprkos relativno lošim rezultatima dvije godine za redom (ipak se očekivalo barem jedno finale konferencije), Pop i društvo pokušat će još jednom u istom sastavu.

Manu Ginobili potpisao je ugovor na dodatne tri godine, Timmyev traje još dvije, a jedino je Parkerov trenutno u zadnjoj sezoni. Obzirom na odluku da zadrže Ginobilia, ne bi nas trebalo čuditi ako će u dogledno vrijeme ponuditi slično produženje i Parkeru.

I dok im nitko ne može zamjeriti zato što i dalje vjeruju u sebe, potez s Richardom Jeffersonom ostavio je malo čudan dojam. Jefferson se odrekao zadnje rate ugovora koja bi mu donijela 15 milja kako bi pokušao uloviti duži i po mogućnosti veći ugovor prije nego se iduće ljeto promijene pravila onog kolektivnog.

Kako su sretni ti Spursi, pomisli čovjek, ali izgleda da sreća nema veze s tim. Izgleda da se radilo o dogovoru između kluba i igrača po kojem je ovaj praktički smanjio svoju plaću iduće sezone za pola (čime su se Spursi spustili taman ispod granice poreza na luksuz što im je uštedjelo najmanje još 4 milje), da bi zauzvrat dobio željeni višegodišnji ugovor baš od San Antonia.

Sam dogovor ispod stola mi ne predstavlja nikakav problem, ali mi nije jasno zašto su Spursi morali biti ovako darežljivi. 38 milja je 23 više od onoga što su mu bili dužni te čak i kad odbijemo uštedu od poreza, ostaje nam 19 milja za preostale tri godine nakon ove, 19 milja koje će itekako smetati na salary capu za par sezona. Netipično iracionalan potez za ovu franšizu, osim ako Spursi stvarno vjeruju da mogu od njega imati koristi.

Svoju veteransku jezgru pojačali su produživši i s Mattom Bonnerom. 16 milja za 4 sezone solidan je ugovor za tricaškog specijalca. Međutim, očito je kako Spursima treba i doza svježe krvi, a nju su mogli pronaći samo preko drafta i tržnice. I tu leži glavna snaga ove organizacije – iako su godinama u vrhu, zbog čega biraju pri dnu drafta i iako su iznad salary capa, zbog čega se ne mogu uključiti u borbu za slobodne igrače, San Antonio uvijek nađe načina za osvježiti roster (znate li što je zajedničko ovoj trojki na slikama koje se nalaze u postu?).

Ovogodišnji draft nije ništa posebno, James Anderson ima veće šanse postati novi Rashad McCants nego novi Stephen Jackson. Ali, zahvaljujući pravima na Tiaga Splittera (draftiran još 2007.), Spursi su si mogli priuštiti dovođenje vrhunskog centra preko salary capa pojačavši time najslabiji dio momčadi (Duncan je pao iz glavne uloge ne onu veteranske podrške, a pokretni šljaker kao Splitter baš je ono što im treba da vrate potrebnu energiju u reket).

Zatim su zaokružili roster potpisavši Garya Neala, beka-šutera koji je rasturao na ljetnoj ligi. Čovjek je proveo zadnje dvije godine u Italiji, naigrao se i postao profesionalac. I onda ga Spursi snime na ljetnoj ligi i potpišu za minimalac. Umjesto da riskiraš s klincima i njihovim potencijalom, ponekad je bolje uzeti gotovog igrača usprkos svim njegovim limitima.

Neal će zamijeniti tricaške role Bogansa i Masona za kojima nitko neće plakati, dok će ostatak rostera popuniti neki od igrača koji su sudjelovali na ljetnoj ligi kao predstavnici Spursa – bek-šuter Garrett Temple (lani popunio roster do kraja sezone) i play Curtis Jerrells (lani igrao za njihovu NDBL franšizu). Obzirom na nos Spursa za karakterne specijaliste, ne bi me čudilo da Neal iduće sezone bude više od ugodnog iznenađenja, a iz istoga razloga ne možemo isključiti ni ova dva igrača.

Eh, da – i da ne bi bilo samo kako Spursi stvaraju kadrove za pola lige (u zadnjih nekoliko tjedana još su dva njihova čovjeka zasjela za kormilo NBA franšiza – Demps u New Orleansu i Blanks u Phoenixu), ovoga ljeta su i se sami pojačali u birokratskom području. Naime, vratio se Danny Ferry, dugogodišnji GM Cavaliersa, koji je bio jedan od prvih ljudi Spursa koji su posuđeni od drugog kluba. Danas valjda nema NBA franšize koja u nekom svojstvu ne zapošljava nekog ex-Spursa, ne bi li na taj način nekako na sebe prenijeli tu vještinu bivanja uspješnim klubom u svakom pogledu.

PADRES

Klub iz San Diega sam jučer spominjao u priči o Giantsima, kao ekipu koja je ove godine iznenađujuće zasjela na prvo mjesto divizije i nema namjeru izgubiti ga. Međutim, tu prestaju sve sličnosti dvije momčadi. Doduše, i jedni i drugi imaju sjajne pitchere, ali Giantsi su u stanju i platiti ponekoga sa strane. Da ne govorim kako napadačka rotacija Giantsa košta duplo više od one Padresa. Plus, na strani Giantsa je povijest i ugled, dok su Padresi po svim mjerilima najmanji MLB klub. Pa kako su onda tako uspješni? Moneyball, naravno.

Padresi su, poput naših dobrih poznanika Spursa, eksperti za pronalaženje jeftinog talenta od kojega su u stanju izući maksimum zato što imaju sistem te biraju igrače koji se u njega uklapaju. Isto kao što jeftini swingman ne može igrati u Spursima ako ne može pogoditi tricu, tako ni u Padresima ne možeš igrati ako nisi u stanju doći na bazu ili igrati obranu.

Padresi na svom rosteru nemaju ni jednu jedinu zvijezdu. Njihov najbolji igrač, Adrian Gonzalez, trebao je postati Yankee ili Red Sox prije početka sezone, pa tijekom sezone, a onda, kako su zaredali pobjedama, odlučili su zadržati ga do kraja godine makar ne dobili ništa zauzvrat. Pošteno. Međutim, nije Gonzalez jedini koji zabija, u ovoj momčadi zabija doslovno svaki igrač koji uskoči u postavu, makar bio jučer doveden iz druge lige.

To je princip Oaklanda doveden do savršenstva. Padresi imaju budžet u rangu Pittsburgha, dakle uvjerljivo najmanji u ligi. Međutim, zahvaljujući statističkoj analizi i vjeri u svoj sistem u stanju su pronaći igrače koji znaju doći na bazu i biti aktivni, igrače koje nitko drugi nije otkrio jer su bili zauzeti gledanjem u neke druge brojke i ravnajući se dojmovima.

Međutim, ono gdje pronalaženje jeftinih igrača donosi potpunu pobjedu je izbor pitchera. Sav njihov sistem i gomila dobrih napadača ne bi značili ništa da Padresi svaki dan nisu u stanju na teren poslati pouzdane pitchere. Iako nemaju klasičnog asa, vrhunskog pitchera koji garantira pobjedu svaki dan, imaju 5 jednako dobrih bacača koji su redom svi u rangu trećeg startera u jednoj dobroj playoff rotaciji. Čista matematika – 5 dobrih donose isti prosjek na kraju dana kao 1 odličan, 3 dobra i 1 užasan. Dodaj na to njihov stadion koji je najduži u ligi te je na njemu skoro pa nemoguće zabiti home run i eto recepta za uspjeh.

Dakle, prvi starter je veteran Garland, odbačen i prekrižen od svih, koji je u San Diegu neočekivano postao lider. Drugi starter Correia veteran je koji je odlučio odigrati sezonu života u pravo vrijeme. Slična je priča i trećeg pitchera, Richarda. Ova trojka teško da će ubuduće igrati opet na ovoj razini, a i primjetno je da su im brojke znatno bolje doma nego na gostovanjima. Međutim, dva njihova klinca kojima je rotacija zaokružena – Latos i LeBlanc – imaju potencijala i za nešto više od ovoga što trenutno pokazuju (a što nije malo, LeBlanc brojkama nije ništa lošiji od prve trojice dok je Latos, iako ne pretjerano atkraktivan, po prodanim poenima i poklonjenim bazama među najboljima u ligi).

Uz dobar napad i dobru obranu, ono što Padrese diže iznad konkurencije i po čemu se broj jedan u ligi su njihovi rezervni pitcheri, koji su po brojkama čak i bolji od startera. Dok druge ekipe strahuju od toga da nakon 5 devetina izvade startera, Padresima je to čak dio taktike. Gregerson, Mujica, Adams i posebice closer Bell, po svim brojkama čine uvjerljivo najpouzdaniju klubu u MLB-u.

Najluđe od svega, kada za koji tjedan krene playoff, Padresi mogu otići do kraja. Napad ne popušta, pitcheri su pouzdani. Dok je god njihov teren iza njih u igru su. I to je najveća ljepota baseballa. Jedan igrač Yankeesa košta koliko cijela momčad San Diega, međutim, kako su Yankeesi trenutno u strci s pitcherima (samo jedan im je spreman za playoff) te kako im je pola igrača u polju van forme, Padresi koji su u vrhunskoj formi na svim područjima, imaju šansu. Da, možda je to šansa koja se pruža jednom u životu dok za Yankeese uvijek postoji iduća sezona. Ali je šansa. Nije ni to malo.

THE ROSTER OF THREE

Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.)

Gledao sam ovaj film čim se pojavio, kao tvrdi Herzogov fan. Čovjek i kada snimi sranje, barem snimi zanimljivo sranje. Međutim, ovaj film nije sranje, već možda najbolje što je Herzog ikada napravio. Lani me malo iznenadilo kada bih ga ugledao na raznim popisima najboljih filmova desetljeća. Ali, bilo mi je drago da je i mainstream prepoznao vrhunsku stvar, bez obzira na to tko stoji iza nje. Prvo, ovo je zabavan film. Herzog kao narator, s tvrdim njemačkim naglaskom, urnebesan je. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su pomalo ludi, ne čudi što su mnogi mislili da je u pitanju lažni dokumentarac. Mislim, njemački naglasak, tip kojega su rastrgali grizliji i koji je sve snimao svojom kamerom, njegova luda djevojka, spaljeni roditelji i šizofreni patolog – ne djeluje stvarno. Ali, tu je uvijek bila najveća Herzogova vrlina. Uzeti stvarnost i pokazati je iz takvoga kuta da joj se diviš jer je luđa od ikakve mašte.

Foolish (Superchunk, 1993.)

Vrhunac karijere benda koji je postavio temelje nezavisnoj sceni kakvu danas poznajemo. Samo, na stranu izdavaštvo, marketing, uopće taj glazbeni princip moneyballa koji je pokazao da ne moraš biti dio korporacije da uspiješ doći do slušatelja, već da ti je samo potreban plan i rad. Ovaj album na sebi ima 12 bisera zbog kojih je sve to skupa nekako manje važno, a istodobno ima više smisla. Ako kužite što hoću reći.

Basketball And Philosophy (razni autori, 2007.)

Biblioteka ”…i Filozofija” prevođena je i kod nas, do sada su izašle knjige o Simpsonima, Seinfeldu, South Parku, Zvjezdanim Stazama, Pajtonovcima… Neke su bolje, neke su lošije, ali sve imaju zajedničku sljedeću crtu – kroz prizmu popularne kulture učiš i ponavljaš vječne filozofske ideje. Nažalost, ovaj naslov nije preveden, valjda zato što naši izdavači misle da publiku ova kombinacija ne zanima. Tko zna, možda su u pravu. Jer, ovo jeste prije svega suhoparno filozofsko štivo, ali meni su neodoljivi oni trenutci kada odeđeni esejist ubode vrhunsku tezu vezanu uz košarku. Plus, stvarno nije zahtjevno, stil je ogoljen do te mjere da imaš osjećaj da čitaš običnu biografiju o npr. Philu Jacksonu, a ne i usputni osvrt na zen budizam i protestantsku etiku.

SACRAMENTO

KINGS

Možemo o braći Maloof misliti što hoćemo, ali nitko im ne može osporiti da su vjerni. Prošle sezone krenuli su u tko zna koji rebuilding po redu s istim čovjekom za kormilom – Geoffom Petriem. Također, iako ih desetci gradova vuku za rukav zbog situacije s zastarjelom dvoranom koja donosi samo gubitke, braća sve pokušavaju ne bi li klub ipak ostao u Sacramentu (za sada se čini da je dogovor postignut i to bez pomoći poreznih obveznika, što je apsolutna rijetkost čak i u Americi).

Mislim, zaposlili su Shareefa Abdur-Rahima kao pomoćnog trenera usprkos tome što im je godinama krao novac, to sve govori. Uglavnom, ovi rodijaci su nakon nepune dvije sezone obnove potpuno promijenili izgled rostera, ostavši sa samo dva loša podsjetnika na prijašnje krive poteze – Franciscom Garciom i Benom Udrihom.

Ovoljetni izbor na draftu DeMarcusa Cousinsa potez je kojim su se jasno pozicionirali za ubuduće. Naravno, obzirom na snagu Zapada i na kraju ove sezone čeka ih lutrija, ali lanjski izbor Evansa i nedavni Cousinsa donijeli su momčadi novu jezgru oko koje se mogu slagati ostali dijelovi. Kako stvari stoje, Kingsi se neće bojati kockati, kao što nikada i nisu (sjetite se samo dovođenja Webbera ili Artesta).

Naime, Evans i Cousins su također bili svojevrsni rizik, igrači neospornog talenta, ali upitnog karaktera zbog čega su na draftu pali niže nego su trebali. Iako Evans i dalje uredno svako ljeto ima problema sa zakonom, njegova rookie sezona ohrabruje, a da momčad radi sve kako bi izišla u susret svojim mladim snagama govori i podatak da su za novog asistenta doveli Cousinsova srednjoškolskog trenera.

Naravno, šanse su i dalje ogromne da Evans profućka talent (ne nužno u nekoj kriminalnoj aktivnosti, već ostane li vjeran samo jednom stilu igre – pimplanju 1 na 5), a Cousins je već na ljetnoj ligi izražavao negodovanje ulogom u napadu. Međutim, pronađu li nekako mentalni sklop potreban za uspjeh, Kingsi su mirni iduće desetljeće.

Također, posezanje za najboljim mogućim talentom bez obzira na znakove upozorenja je taktika koju su primjenili i u drugoj rundi, izabravši Hassana Whitesidea. Whiteside je po nekima letač i bloker vrijedan izbora u lutriji, ali kako su krenule priče o njegovoj sirovosti i upitnom osjećaju za igru, pao je sve do Kingsa u drugoj rundi. Opet ista priča – poklopi li se sve kako treba, Sacramento u svojim rukama ima krađu drafta.

Rizika nije nedostajalo ni u ovoljetnim tradeovima. Kingsi su poslali Hawesa, centra meke ruke koji je trebao biti njihova petica budućnosti (nije se slagao s Westphalom), u Philadelphiu u zamjenu za Dalamberta. Ova zamjena propalih projekata dobra je za obje momčadi i oba igrača.

I jedan i drugi su došli u ekipe gdje će imati prilike započeti iznova, dok je ostajanje na starome značilo opet proći kroz istu gomilu frustracija. Kingsima treba centar koji može zatvoriti reket i čuvati leđa klincima, što Hawes nikako nije bio u stanju. Također, nije na odmet ni činjenica da na kraju sezone Dalambert postaje slobodan igrač i da se njegovih 12 milja godišnje gaže briše sa salary capa, što će Kingse idućega ljeta učiniti jednima od glavnih igrača na tržnici.

A kad smo već kod tržnice, izgleda da se ove godine odlučilo rizike smanjiti barem na tom polju. Svjesni da nisu mamac gomili slobodnih igrača kraj tolikih drugih klubova s dovoljno prostora na salary capu, Kingsi su mirno promatrali ovoljetnu strku, radeći samo nužne korekcije.

Tako su nakon ljetne lige roster popunili s dva minimalna ugovora. Kao treći play doveden je Pooh Jeter, sitni bek koji se već godinama muva po Europi, a kao dodatna swingman opcija stigao je veteran Antoine Wright, koji je danas valjda 90% ime, a 10% igrač (u ligi ga drži ona sezona kada je startao u Dallasu, valjda svi smatraju kako mora nešto valjati kada ima takav podatak u životopisu).

Trenutni roster je zaključen nakon što su poslali pouzdanog skakača i fajtera Brockmana u Milwaukee za Darnella Jacksona, četvorku s manjkom centimetara koja je svoju nišu u ligi pokušala pronaći u Clevelandu ispaljujući trice. Čak ni nakon svih ovih poteza, Kingsi nisu uspjeli doći blizu gornjoj granici salary capa te su trenutno momčad s najmanjim budžetom u ligi.

Hoće li preostalih 15-ak milja iskoristiti za dodatna pojačanja pokazat će vrijeme, njima je ionako najvažnije da su na pravom putu. A kada pod kontrolom imate sve financije usprkos tome što ste u posjedu dva loša ugovora (Garcia i Udrih) te kada imate gomilu mladih talenata na rosteru, postoje razlozi za zadovoljstvo. Na kraju krajeva, kako god okrenuli, duplo su bolji od jednako jeftine Minnesote. A i to je nešto.

GIANTS

U sezoni punoj iznenađenja, momčad iz San Francisca jedno je od najugodnijih. Iako se znalo da imaju vrhunsku rotaciju pitchera, pored Colorada i Dodgersa koji su zadnjih godina vladali divizijom, nitko im nije davao šanse. Međutim, kako se kraj sezone bliži, izgleda kako su i Colorado i Los Angeles ispali iz utrke za playoff, a do zadnjeg dana za njega će se boriti Giantsi i San Diego Padresi.

Glavni razlog zašto su ove dvije momčadi isplivale na površinu su kvalitetniji pitcheri i obrana uopće. Samo, kako nam je jučer pokazao primjer Seattlea, ako ne možeš zabiti i poneki poen, uzalud ti i najbolji bacači na svijetu. I Giantse i Padrese tako je iznad očekivanoga digla fantastična igra određenih udarača. San Diego je na redu sutra, a danas ću spomenuti dva pokretača napada u San Franciscu.

Aubry Huff i Andres Torres su dva veterana dovedana da se popuni momčad. Glavni igrači Giantsa trebali su biti neki drugi, skuplji veterani (Guillen, Rowand, Sanchez i Uribe), koji su lagano počeli popuštati pod pritiskom godina. Također, ulogu glavne napadačke zvijezde trebao je preuzeti Pablo Sandoval zvani Panda (tako niskog i debelog momka ne možeš nego poželiti grliti), ali on je u potpunosti podbacio.

I tako, kada su već svi počeli razmišljati da je ova sezona promašaj i da se treba okrenuti budućnosti i pomlađivanju momčadi, krenuli su Huff i Torres. Prvi home runovima i poenima, a drugi osvojenim bazama na sve moguće načine uz vrhunsku obranu (Torres pored ostalih metuzalema praktički sam pokriva vanjsko polje). Napad se dodatno stabilizirao priključenjem rookiea Poseya prvoj momčadi. Momak je njihov catcher budućnosti, ali ima i sjajan udarac te je definitivno preuzeo ulogu budućeg oslonca od Pande.

Uz napad oslonjen na tri igrača koji su u stanju svaku večer napraviti posao (sva trojica su tek tako, van svih očekivanja, zauzeli mjesta među desetak najboljih na svojim pozicijama), pitcherima nije preostalo ništa drugo nego momčad dignuti na razinu više.

U obrani sve počinje s Timom Lincecumom, mladim asom, zadnje dvije godine vodećim u svim relevantnim kategorijama. Ove sezone brojke su mu poprilično pale, jedva se drži među 50 najboljih, ali srećom po njega i Giantse izvlači ga ostatak rotacije. Drugi starter Matt Cain igra fenomenalnu sezonu, drugu za redom, a tek mu je 25 godina.

Kako Lincecum ima tek 26, ali i već ogroman broj utakmica u kojima se potvrdio, čini se kako Giantsi neće imati problema u bližoj budućnosti s ovim dijelom igre. Njihov treći starter, veteran Barry Zito, standardno dobro odrađuje svoju ulogu i ova trojka čini jednu od boljih 1,2,3 rotacija. Međutim, snaga Giantsa je u dubini jer tu su još mladi Sanchez i rookie Bumgarner, koji su u svojim rolama četvrtog i petog pitchera možda i najbolji u ligi.

Dok je Sanchez jedna solidna opcija za eventualno drugog ili trećeg pitchera ubuduće, Bumgarner je klinac potencijalom ravan Lincecumu. Kako smo već rekli, za njih očito nema zime kada je obrana u pitanju. Plus, ne samo da su svi nabrojani redom kvalitetni pitcheri, već i atraktivni. Naime, nije dovoljno samo imati preciznu i jaku ruku koja će natjerati protivnika na grešku, treba znati i izbacivati igrače bez kontakta s palicom. Tu do izražaja dolaze laganije lopte i felšovi, a što više takvih poteza imaš, to si prije u stanju izbaciti protivnika koji nikada ne zna što da očekuje (da ne govorim da je čak i gušt gledati pitchere koji imaju repertoar). E, pa u Giantsima su svi talenti za tako nešto, jedino Cain više upada u profil onih koji ovise o kontroli, upornosti i izdržljivosti.

Kad još dodaš da u Brianu Wilsonu imaju jednog od najmlađih, a već najpouzdanijih closera u ligi, jasno je da Giantsima treba samo nešto svježe krvi u napadačkoj rotaciji da se uključe u borbu za vrh svake godine. Nema sumnje da će klub takve reputacije nešto i poduzeti po tom pitanju, bez obzira uspiju li do kraja ove godine preskočiti Padrese i izboriti playoff ili ne. Jer, šteta bi bilo da ovako mlada i potentna obrana ne dobije priliku boriti se za naslov. Najveći problem treneru u playoff bi ionako bio koga izostaviti iz rotacije.

THE ROSTER OF THREE

Fashion Nugget (Cake, 1996.)

Cake su najveći bend iz Sacramenta (sorry fanovi Deftonesa i Tri Upitnika), a njihov drugi album najbolji je dokaz tome. Kvragu, ova ploča se zahvaljujući obradi ”I Will Survive” prodala u milijunskoj nakladi omogućivši autoru i pjevaču Johnu McCreau da do kraja života posjećuje tekme Kingsa, tamani organsku hranu i proizvodi majice s aktivističkim parolama. U biti, ja toliko volim ovaj bend i ovaj album da bi možda bilo najbolje da napišem nešto o njima za kultne albume i pot listu.

Easy Riders, Ragging Bulls (Peter Biskind, 1998.)

Za one koji žele znati nešto više o povijesti filma, a ne da im se čitati suhoparne akademske radove, Biskindovi presjeci Hollywooda su nezaobilazno štivo. Novinarski stil, gomila zabavnih anegdota, sklonost senzacionalizmu s jedne strane te pouzdana faktografija, istaknuti važni događaji i originalna zapažanja s druge. Ovaj naslov bavi se konkretno krajem ’60-ih i pojavom imena koja će zauvijek promijeniti industriju poput Altmana, Scorsesea, De Palme, pa sve do Spielberga i Lucasa. Nakon njega treba se uhvatiti jednako sjajne ”Down And Dirty Pictures” koja pokriva uspon nezavisnog filma početkom ’90-ih i pojmove poput Soderbergha, Sundancea i Miramaxa. Učiš, a u isto vrijeme uživaš. Čuj to.

The King Of Kong (Seth Gordon, 2007.)

Sjajan dokumentarac nakon kojega se osjećate puno bolje zbog svojih hobija na koje gubite sate. Ja, naprimjer, dobar dio dana provedem na neki način vezan uz sport. I ponekad se pitam da li sam to vrijeme mogao provesti pametnije. Iako je odgovor – ne, jer vrijeme provodim onako kako želim, kad vidim da postoje ljudi koji dane troše igrajući igrice i to ne na nekoj modernoj konzoli nego one pretpotopne arkadne, osjetim se još blaženije. Inače, nisam stigao u ovim postovima navesti sve filmove, posebice dokumentarce, koji toplo preporučam, pa ću idućih dana izbaciti jednu listu tek tako da ih spomenem. Također, neka svi koji nisu obavezno posjete sljedeće stranice radi dobrog podsjetnika na filmove prošlog desetljeća. Pa, ako je tko nešto propustio neka nadoknadi.

PORTLAND

BLAZERS

Tri sezone nakon što je tradeom Zacha Randolpha u Knickse projekt novih Blazersa u potpunosti postavljen na zdrave noge, vlasnik Paul Allen počeo je pokazivati znakove nervoze. Doduše, rupa na cesti bilo je više nego se moglo očekivati, ali dobar dio njih bio je rezultat problema s ozljedama.

Ipak, nešto je prelilo čašu kada je Allen odmah nakon drafta odlučio otpustiti glavnog arhitekta ovog projekta Kevina Pritcharda. Što je bilo i očekivano obzirom na sve trzavice tijekom sezone koje su dovele do otpuštanja Pritchardovog glavnog pomoćnika Toma Penna nekoliko mjeseci ranije.

Pritchard i Penn su bili među najglasnijim zagovornicima novog smjera poslovanja u ligi, kojega ovako laički možemo nazvati – održivim. Sve počinje mudrim gospodarenjem salary capom koji je najveće bogatstvo svake momčadi – s zdravim salary capom uvijek imaš šansu, bez njega su ti ruke vezane. Druga važna stavka je gomilanje talenta, kako bi kasnije na temelju njega gradio momčad ili ga mijenjao dalje dok ne pronađeš dijelove koji ti odgovaraju. Također, prilikom evaluacije tog talenta važna je otvorenost statističkoj analizi kao i klasičnom skautingu.

Zanimljivo, usprkos svoj toj racionalnosti, Pritchard i ekipa su imali nekoliko kikseva, od čega onaj lanjski s potpisivanjem Millera nakon što su ostali bez Turkoglua i Millsapa najviše bode oči. Može im se zamjeriti i izbor Odena prije Duranta (kiks s dopisom kojim se traži od ostalih ekipa da ne potpisuju Dariusa Milesa također pada na pamet) , ali činjenica je da bi takav potez napravila većina ljudi na njihovom mjestu zbog stava da ne preskačeš dominantne petice. Doduše, Oden je daleko od dominantnog, znakovi su postojali, ali nisam ni rekao da je Pritchard savršen, samo da je moderan.

Sad, da li je Allena zasmetalo sve ovo skupa ili tek činjenica da momčad stagnira, ne zna se (obzirom da se nije dirao u trenera i igračku jezgru, čini se kako je ipak glavni problem bio Pritchard). Kvragu, možda je baš Allen taj koji je inzistirao da se novac potroši na nekoga, ipak je u pitanju najbogatiji vlasnik u NBA ligi uopće. Međutim, što god da je dovelo do smjena u upravi, to neće promijeniti činjenicu da je novi glavni operativac Rich Cho.

Cho je do jučer bio desna ruke Samu Prestiu u Oklahomi, što bi trebalo značiti da se život u Oregonu nastavlja u sličnom stilu. Allen ipak ne želi biti novi Cuban ili novi New York (iako je i u ovako skromnoj verziji – skromnoj barem prema onim čudovišnim Jailblazersima u kojima su se samo gomilali bivši all-starovi – Portland osuđen biti jedna od onih momčadi koje plaćaju porez na luksuz), ali obzirom na količinu novca koju isplačuje prosjećnim igračima, možda će morati posegnuti za trikovima dotičnih.

Naime, jedan od prvih poteza nove garniture bio je iskrenuti gomilu novca pred Wesleya Matthewsa i dovesti igrača koji igra istu poziciju kao i njihova jedina zvijezda. Kako nikoga ne plaćaš 34 milje da sjedi, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će Blazersi koristiti Roya i Matthewsa u rotaciji. Malo me ovo previše podsjeća na lanjsko dovođenje Millera, što je također bio potez koji je gušio Roya u igri i pretvarao ga često u promatrača. Mislim, potrošiti toliki novac na igrače koji ti uopće nisu neophodni ne čini se baš razumnim, zar ne?

Ako ništa drugo, Matthewsu se otvara mjesto na niskom krilu. Portland se riješio jednog od svojih projekata poslavši u Minnesotu Martella Webstera. Zauzvrat su dobili rookiea Lukea Babbitta, potencijalnog solidnog strijelca, a oslobođen je i dodatni prostor za Batuma. Meni samo nema logike da, na kraju dana, solidnog Webstera (i to s manjim ugovorom) zamijeniš Matthewsom koji iza sebe ima pola sezone dobrih igara i to na sasvim drugoj poziciji.

Salary cap je dodatno opterećen potpisom novog ugovora s Marcusom Cambyem, čime Portland trenutno troši ogroman dio sredstava na plaće trojice centara od kojih samo jedan može biti na parketu u datom trenutku. Kako su svi ovi spomenuti igrači i poprilično skupi, da bi popunili momčad Blazersi su, uz Babbitta, potpisali i preostale pickove, Elliotta Williamsa iz prve runde te Armona Johnsona iz druge. Time je, navodno, pojačana konkurenciju na vanjskim pozicijama, kao da nije dovoljno zbunjujuća i bez još dva imena.

Kako god okrenuli, čini se da projekt šampionskih Blazersa pomalo izmiče kontroli. Nekako sumnjam da je Cho čovjek koji će stvari dovesti u red, usprko pedigreu iz Oklahome. Allenovo mješanje u vođenje momčadi, nakon što je neko vrijeme bio odsutan, očito ne djeluje dobro na franšizu (najluđe od svega, Allen se potpuno vratio aktivnostima oko Blazersa nakon što je javno objavio da ima rak – mislim, zar ne bi bila logična obrnuta reakcija? – tko zna, možda su Blazersi njegov laboratorij za kuhanje crystal metha), a možda nema boljeg pokazatelja trenutnog stanja u Portlandu od situacije s Rudyem Fernandezom.

Rudy je cijelu prošlu godinu negodovao jer je izgubio mjesto u rotaciji, naime, dolaskom Millera i povratkom Webstera nakon ozljede, više nije bio ni back-up krilo niti je imao toliko minuta na dvojci (Roy se ranije prebacivao na playa što kraj Millera više nije bilo moguće). Od ljubimca navijača zbog svog haklerskog i srčanog stila igre postao je smetnja koju se vrlo jednostavno moglo zamijeniti ovoga ljeta za nekakav pick, obzirom da njegov mizerni ugovor može prihvatiti gotovo svaka momčad ispod salary capa.

Portland je pak tražio previše, što je dovelo do toga da Rudy navodno više uopće ne želi u NBA, makar i po cijenu pauziranja od godine dane tijekom kojih bi mu istekao trenutni ugovor s Blazersima. Mislim, ako je očito da čovjek nema mjesta u McMillanovim planovima, čemu onda toliko filozofiranje kada bi pravovremena akcija bila pravo rješenje za sve uključene? Međutim, Blazersi su trenutno upravo to – momčad koja puno filozofira, a, kada se odluči na akciju, obično to bude iz krivih razloga.

MARINERS

U svojoj tek nešto preko tri desetljeća dugoj povijesti, klub iz Seattlea u playoffu je bio tek četiri puta i to bez značajnijih rezultata. To možda i ne bi bilo toliko iznenađenje da Marinersi kao pravi predstavnici regije nisu izuzetno progresivan klub okrenut najnovijim stremljenjima u sportu. Oni koji redovno prate ove postove znaju da često naglašavam važnost obrane u baseballu te činjenicu da su momčadi koje imaju kvalitetne pitchere u prednosti pred onima koje naglasak i dalje drže na staromodnom gomilanju debelih tipova koji mogu opaliti lopticu van igrališta.

Marinersi su puni mladih atleta, igrača koji mogu trčati od baze do baze lakoćom. Na igralištu specijalno izgrađenom tako da što manje loptica leti preko ograde, svi ti brzanci u polju imaju dovoljno vremena stići svaku udarenu loptu i vratiti je na bazu prije protivnika. Njihova rotacija startnih pitchera, barem na početku ove sezone, smatrana je šampionskom. Samo, javio se jedan problem. U svoj toj okrenutosti obrani, Marinersi su zaboravili u momčad staviti barem jednog igrača koji je u stanju uopće opaliti lopticu bilo gdje i bilo kako.

Njihov ovogodišnji napad uvjerljivo je najgori u ligi. Da, gori čak i od svih onih luzerskih momčadi koje smo spominjali, tipa Baltimorea, Pittsburgha ili Clevelanda. Samo, dok te momčadi uredno gube jer su u stanju primiti i po desetak poena svaku večer, Marinersi gube rezultatima poput 1-0 ili 2-0 ili 2-1. Njihova obrana i dalje je vrhunska, ali napad, povijesno jalov, povukao ih je na dno. Uglavnom, sada barem svi ostali znaju da ovakvi radikalni eksperimenti ne donose uspjeh već da je za njega potrebna ravnoteža.

Spominjati njihove udarače nema smisla, ali evo jedna priča čisto da steknete dojam koliko su loši. Prvo treba znati da Marinersi nisu od onih siromašnih franšiza, svake godine troše barem koliko i LA Angelsi kako bi ostali u borbi za vrh divizije (Oakland i Texas, dvije preostale momčadi u diviziji, troše duplo manje, iako će se to s novim vlasnicima u Texasu vrlo brzo promijeniti). Početkom sezone su stoga masno platili najboljeg obrambenog igrača Angelsa, Chonea Figginsa, kako bi dodali svojoj atletskoj momčadi još jednog trkača, ali i kako bi oslabili protivnike.

Da bi Figginsu napravili mjesta, otpustili su starog i nepokretnog Russella Branyana, veterana koji se godinama motao po ligi usprkos svim nedostatcima samo zato jer je imao jednu vještinu – u stanju je nizati home runove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Figgins se tako našao u ekipi u kojoj nije došao do izražaja jer je ionako puna Figginsa, te je odigrao katastrofalnu sezonu po svim napadačkim mjerilima. Stoga je nakon pola sezone uprava odlučila vratiti Branyana (koji je u međuvremenu potpisao za Cleveland) zbog čega se morala odreći par mladih igrača.

Odmah po povratku Branyan je ekipu digao s dna barem po pogođenim home runovima, ali već je bilo kasno. Sezona od koje se mnogo očekivalo je propala, momčad je razotkrivena kao jednodimenzionalan promašaj, trener je dobio otkaz, a Cliff Lee, čovjek koji ih je trebao odvesti u playoff, poslan je u Texas u zamjenu za mladog Smoaka koji je stilom igre – pljunuti Branyan.

Uglavnom, Leea smo već više puta spominjali pa ću ovaj put samo napomenuti da je u Seattleu završio jer Philliesi nisu htjeli da ih napusti ovoga ljeta bez ikakve odštete te su ga pristali poslati u Marinerse za klasični paket od nekoliko mladih igrača posijanih po drugoj ili trećoj ligi. Seattle je pak bio spreman riskirati jer su smatrali da je upravo Lee ono što im treba da slože dominantnu pitchersku rotaciju. Što bi i bio slučaj da su mogli zabiti poneki poen.

Kako su vidjeli da ne idu nigdje i oni su brže-bolje poslali Leea u Texas da iz cijele situacije izvuku barem nešto za budućnost. A nju usprkos svemu imaju dok god budu u stanju u klubu držati King Felixa. Felix Hernandez mladi je pitcher koji je na MLB scenu stupio s nepunih 20 godina i od prvoga dana je pokazao da je neviđeni talent. Pitcheri obično trebaju neko vrijeme da steknu kontrolu i rutinu, ali Hernandez je od prvoga dana praktički as ove momčadi.

On i Lee su unatoč svim problemima bili u stanju izvući dovoljno 1-0 pobjeda, ali usprkos svim kvalitetama nitko ne može stalno pokrivati očajni napad. Felixove brojke su i ove sezone sjajne – po dopuštenim poenima je osmi u ligi, po poklonjenim bazama dvanaesti, a po izbačenim igračima čak drugi. Drugim rječima, čovjek je napravio svoj posao. Donio je 9 od ukupno 49 trenutnih pobjeda, a više od startnog pitchera ne možeš tražiti.

Čak ni nakon odlaska Leea rotacija pitchera nije oslabila. Najbolje sezone u karijeri potpuno neočekivano odigrali su Fister i Vargas, koji su se tako s dna rotacije pomakli na pozicije drugog i trećeg startera, dok je programirani ovosezonski treći starter Bedard, skupi veteran koji je još prije nekoliko sezona u Baltimoreu bio as, otpao još na početku godine zbog ozljede ramena i izgleda da će propustiti cijelu sezonu. Međutim, s makar osrednjim napadom, dakle petnaestim a ne tridesetim po učinku, rotacija Hernandeza čak i s Fisterom i Vargasom bila bi dovoljna za playoff borbu. A to sve govori o tome koliko je luda bila ova sezona Marinersa.

THE ROSTER OF THREE

Breaks Of The Game (David Halberstam, 1983.)

Halberstam je proveo sezonu s Blazersima dvije godine nakon naslova iz 1977. Walton je već bio slomljen i poslan u San Diego, san o najboljoj momčadi svih vremena se raspao, a sve što je ostalo su priče nekadašnjih prvaka. Godinama sam slušao o ovom naslovu kao o najboljoj sportskoj knjizi ikada. Konačno se pojavilo reizdanje, pišljivih 10 dolara. Danas vjerujem. Ne samo da se radi o najboljoj sportskoj knjizi, nego o jednom od najboljih štiva uopće. Pročitao sam je u jednu noć, dočekavši zoru kao uz najbolju playoff utakmicu. Mogu ja tu sada govoriti o prekrasnoj karakterizaciji, lucidnim zapažanjima, vrhunskom stilu, ali mislim da bolje preporuke od ove rečenice maloprije ne treba.

Sonicsgate (Jason Reid, 2009.)

Vjeran prikaz svih događaja koji su pratili odlazak Sonicsa iz Seattlea. Bez patetike, samo čiste činjenice koje jasno govore same za sebe. Netko će možda u svemu vidjeti krađu, netko će pak vidjeti nedostatak borbe kod ljudi iz Seattlea. Je, nema što, banda iz Oklahome pokazala je pravi poduzetnički duh. Mislim, meni je ovo teško gledati zbog svih godina provedenih uz Sonicse (mislite da je bilo lako odrastati navijajući protiv Kukoča 1996.?), a opet me oduševio pošteno odrađen posao. Jer, iako su film radili fanovi, iz svega je jasno da u ovoj igri ne postoje dvije strane, prava i kriva. Postoji samo novac.

Either/Or (Elliot Smith, 1997.)

U svoj gomili kantautora i bendova iz Portlanda (a da ne spominjem sve one koji su se doselili u novi glavni grad alternativne Amerike) izabrao sam spomenuti Elliota jer sam ”Either/Or” baš poslušao prije neki dan i jer smatram da je i dalje dostojan da se upali u bunovnu zoru nakon upravo odgledane playoff utakmice. Lagani mamuruk od poremećenog bioritma, jaka crna kava i melankolične balade jedna za drugom. Odlična kombinacija, pogotovo ako vaš favorit izgubi.

PHOENIX

SUNS

Njihov lanjski rezultat, realno gledajući, nadmašio je očekivanja i najvećih optimista. To finale Zapada s onakvim rosterom i ekipom koja je u konstantnom padu već par sezona, usporilo je neizbježni rebuilding barem na sezonu. Umjesto rezanja troškova stvarani su novi, sve kako bi se održao privid konkurentnosti. Ali, sve se to odnosi uglavnom na parket jer rebuilding uprave je bio potpun.

Otišao je GM Steve Kerr, čovjek koji će ostati upamćen po eutanaziji starih Sunsa dovođenjem Shaqa u petorku i Terrya Portera na klupu. I Shaq i Porter su klub napustili u ekspresnom roku te je bilo samo pitanje dana kada će i Kerr za njima. On je lani ionako uživao plodove rada trenera Gentrya koji se vratio korijenima, sam samcat stvorivši rezultat čime je stekao poptuno povjerenje vlasnika Roberta Sarvera.

Prepoznavši Gentryev rad, Sarver mu je ovo ljeto dao odriješene ruke za izbor igrača, dok je sam u isto vrijeme tražio nasljednike Kerru u ulozi GM-a. Prvi potez bio mu je imenovati bivšeg igračkog agenta Lona Babbya za novog direktora momčadi i čovjeka prvenstveno zaduženog za financije. Talentom će se pak baviti Lance Blanks, anonimus koji je do jučer bio jedan od asistenata bivšeg GM-a Cavsa Dannya Ferrya.

Usprkos tome što će Blanks nositi titulu GM-a, Babby i Gentry će očito biti ljudi od Sarverova povjerenja. Babby je inače bio dugogodišnji agent Granta Hilla koji je sezonu ranije pristao ostati u Sunsima još dvije sezone za siću prema onome što mu je nudio jedan New York, oduševljen organizacijom kluba i svojom ulogom u njemu. Sad, nije da impliciram nekakve tajne dogovore i slično (kladim se u Davora i Dragu da je Hill budući kadar za neku od pozicija u upravi), ali zar nije malo simptomatično što se ubrzo nakon Babbya u Arizonu doselio i Hedo Turkoglu, također njegov sada već bivši klijent?

Možda je sve samo slučajnost, Sarver tvrdi da su svi tradeovi ovoga ljeta prvenstveno rezultat odluka njega i Gentrya, bez uplitanja sa strane. Ako je tako, mora se priznati da nisu previše pomogli svome direktoru – Turkogluov ugovor visit će im kao kamen oko vrata idućih godina dok se budu pokušali reorganizirati u pogledu igračkog talenta.

Kako god, Hedo je sada novi lider, zamjena za u New York odbjeglog Amarea (kojega nisu htjeli potpisati bez određenih klauzula u ugovoru koje bi ih oslododile dijela obveza u slučaju da Amare zbog raznih ozljeda opet propusti velik dio utakmica). Da bi doveli Turkoglua u Toronto su poslali Barbosu, koji se tako opet spojio s čovjekom koji ga je doveo u Phoenix, Brianom Colangelom. Ovaj trade me opet tjera da se pitam – rade li ovi ljudi posao vođeni nekakvim podacima ili golim emocijama?

Zatim je doveden Warrick kao loša kopija Amarea, a iz Grčke je stigao Childress i to za enorman ugovor kojega je, barem po meni, suludo dati igraču koji je u najboljem slučaju materijal za solidnog šestog igrača. Sad, momčadi koje ovako drastično nadmaše očekivanja u jednoj sezoni obično iduće padnu na nešto realniju razinu. Za očekivati je tako da Sunsi s 54 dođu na recimo 44 pobjede. Međutim, kada još dodaš taj pad s Amarea na Warricka, ispada da bi konačni score mogao biti i niži.

Dovevši ovakav profil igrača Sunsi su očito odlučili potpuno zanemariti obranu. I iako Gentry djeluje kao čovjek koji je pronašao formulu da ”7 sekundi ili manje” napravi još bržima, činjenica je kako je ova momčad u duši tipični Nelliev smallball projekt. 4 beka i jedan visoki po potrebi. Na kraju krajeva, jedini način da svi vide dovoljno minuta je ako gurneš Hedu, Childressa, Dudleya ili Richardsona na četvorku dobar dio vremena. Rookie Lawal, čiji izbor u drugoj rundi drafta je bio zadnji Kerrov potez, stilom igre ionako je jedina prava četvorka na rosteru, a obzirom na važnost šutera i igrača sposobnih stvoriti probleme obranama u ovom sistemu, teško da ćemo ga se previše nagledati u rotaciji.

DIAMONDBACKS

D-backsi, kako ih od milja zovu u Arizoni, su relativno svježa franšiza – priključili su se ligi 1998. zajedno s Tampa Bayom. I dok je Tampa prošla svoj put od dna do vrha tipičan za sve ekspanzijske momčadi, D-backsi su već u svojoj trećoj sezoni osvojili naslov Prvaka.

Naime, vlasnici nisu štedili na ničemu, nakrcali su momčad provjerenim veteranima do te mjere da su im prva dva pitchera u godini osvajanja naslova bila dva najbolja pitchera ’90-ih – Randy Johnson (u 22 godine dugoj karijeri – umirovio se tek početkom ove sezone u 46-oj godini – postavio je mnogobrojne rekorde i upisao se gotovo u svaku zamislivu povijesnu statistiku) i Curt Schilling (kasnije odveo i Red Soxe do dva naslova, a prije toga je skoro cijele ’90-e proveo u Philliesima gdje se također upisao u sve moguće knjige rekorda).

Složiti takvu momčad bilo je nemoguće bez ogromnih ulaganja, a pokazalo se da Arizona nije New York, niti da se može postati Yankeesima preko noći. Dugovi su se samo gomilali, momčad nije ni izbliza pokrivala troškove, a to je dovelo do rasprodaje svih igrača i novih vlasnika koji su s vremenom klub spustili do današnjeg budžeta, jednoga od najnižih u ligi.

Naravno, ostavši bez novca, momčad je ubrzo potonula na dno gdje se nalazi i danas. Bez izgrađenog sistema i konstantnog priljeva novih, kvalitetnih igrača, Arizona je postala osuđena na prolaznike što je rezultiralo nekim katastrofalnim sezonama. 2007. su nakratko bljesnuli izborivši playoff, ali već iduće sezone opet su se vratili na gubitničke staze.

Početkom ove godine pričalo se o pomaku na bolje (naime, na rosteru se i dalje nalazi dobar dio igrača koji su prije nekoliko godina izborili playoff), ali podbacio je novi nositelj igre, tijekom ovih gubitničkih sezona iz Oaklanda doveden Dan Haren. Haren je trebao biti novo lice franšize koje će Arizonu dignuti s dna, ali ubrzo se i on stopio sa sivilom.

Njegov problem nije talent već previše grešaka koje u ovakvoj momčadi i na ovakvom stadionu još više dolaze do izražaja. Naime, Arizona je svoje igrače slagala samo po jednom atributu – snazi udarca – a ne raznovrsnosti u igri, što pitchera ostavlja bez podrške obrane koja može uhvatiti dobar dio lopti i izbaciti ponekog trkača. Također, park ove momčadi je jedan od najkraćih u ligi i rađen je specijalno kako bi publika imala prilike gledati home run za home runom, što opet ne pomaže ni pitcheru (ovdje je u startu poklonjen poen nešto što bi negdje drugdje bila visoka lopta koja bi završila u rukavici obrambenog igrača u polju), niti igračima (kako hvatati lopte koje lete izvan igrališta).

Haren je tako nedavno poslan u Los Angeles, čime je budžet za ubuduće dodatno smanjen, a to je ujedno i jedini plus ove godine. Naime, njihovi preostali pitcheri su redom veterani iza kojih su odavno najbolji dani, a jedina dva mlada startera su upitnog potencijala – Kennedy je ove sezone i previše puta dobio po sebi da bi ga smatrali ozbiljnim samo na račun raznovrsnih lopti koje ima na repertoaru, a Hudson iza sebe ima tek par solidnih nastupa te je prerano proglasiti ga budućnošću kluba.

Catcher Montero najveća im je zvijezda, rijetkost je da su igrači na toj poziciji tako dobri u napadu, a cijela postava oko baza puna je solidnih igrača u naponu snage koji pate od maloprije spomenute jednodimenzionalnosti. Zamahuju na svaku lopticu kako bi zabili home run, umjesto da se koncentriraju na dolazak do baze. Drew, Johnson, LaRoche, Reynolds – svi su u stanju opaliti lopticu i to je sve. Nema obrambenih reakcija, nema preciznosti, nema osvojenih poena na bilo koji drugi način. Slična je i vanjska trojka, s tim da su u njoj barem dva mlada igrača koji imaju potencijala postati nešto više od revolveraša, Parra i Upton (treći vanjski igrač Young veteran je u rangu ranije nabrojane četvorke).

Naravno da momčad koja za dogodine praktički nema spremno ni jedno pitchersko rješenje nije lako uzeti ozbiljno, ali uspiju li preko zime pronaći dva-tri veterana koja bi mogla odraditi posao lidera kao što su to već jednom napravili Johnson i Schilling, u ovom napadačkom dijelu i dalje ima dovoljno vatre barem da se suprostave svima na svom stadionu. Međutim, šanse za nečim takvim na ovakvom tržištu su minimalne, osim ako se ne misle opet baciti u dugove. Stoga, ne računajte na njih u dogledno vrijeme, dok se klub ne razvije iz ovog pretpotopnog načina razmišljanja u nešto modernijem smjeru.

THE ROSTER OF THREE

Seven Seconds Or Less (Jack McCallum, 2007.)

Ako je Halberstam najveći sportski pisac ikada, onda dobri McCallum sa Sports Illustrateda definitivno puca na drugu poziciju. Nažalost, usprkos svim naporima nikako da nabavim njegovu knjigu o Boston Celticsima iz 1990. (cijene koje tipovi nabijaju po netu su smiješne, radije čekam eventualno reizdanje), ali zato ovu o Sunsima znam napamet. Svako ljeto odvojim jedno popodne da je iznova listam i guštam u zgodama Stevea, Matrixa, braće D’Antoni, Borisa, Barbose, Housea i posebice u ukazanju Tima Thomasa. Nezaboravna knjiga za nezaboravnu sezonu momčadi koja je spasila NBA.

Anvil! The Story Of Anvil (Sacha Gervasi, 2008.)

Iako se vodi kao dokumentarac o legendarnom heavy metal bendu koji nikada nije uspio kultni status pretočiti u nešto opipljivije, za mene je ovo najživotniji, najemotivniji i najljepši komad filmske vrpce kojega sam vidio u zadnjih par godina. Suze i smijeh miješaju se u ovoj priči o prijateljstvu i upornosti koja debelo nadilazi okvire žanra. Ovo je jednostavno remek-djelo i ako ga još niste pogledali učinite to odmah.

Everest (Eva Braun, 2001.)

Vrhunac stvaralaštva još jednog u nizu genijalnih rock bendova koji su zadnjih godina dolazili s prostora bivše države. Koliko je dobra ova nova scena najbolje govori baš to što jedan ovakav u principu ljigavi brit-pop bend sklon svaki pjesmuljak nakititi orkestracijama – rastura. Možda se ne radi o ničem revolucionarnom na globalnom planu, ali kombinacija zaraznih melodija i tekstova koji se nakon par slušanja uvuku u glavu je lokalno neodoljiva.

PHILADELPHIA

SIXERS

Momčad koja je prije dvije godine u prvom krugu playoffa namučila Orlando Magic kao da je preko noći nestala s radara. Lanjski pad bio je očekivan, odlazak Andrea Millera, glavnog pokretača igre, nisu ničim nadoknadili, potpis Eltona Branda pokazao se totalnim promašajem, a na cijelom rosteru i dalje nije bilo poštenog šutera. Naravno, kako to već biva, za nesposobnost uprave prilikom slaganja ovako sakate rotacije glavom je platio trener. Eddie Jordan tako je plesao samo jedno ljeto.

Njegova zamjena je Doug Collins, koji ove sezone ima šanse umjesto žrtvenog jarca ispasti – spasitelj. S tim da ni on, kao ni Jordan, neće s konačnim rezultatom imati prevelike veze. Momčad je, naime, preko ljeta igrački stabilizirana. Bez obzira na sve sumnje koje se u zadnje vrijeme iskazuju na račun Evana Turnera zbog loših igara na ljetnoj ligi, činjenica je kako su šanse da Turner podbaci – minimalne.

Takva razmišljanja baziram na sljedećem stavu. Koja dva igrača pristigla zadnjih godina stilom igre i sveučilišnom karijerom najviše podsjećaju na Turnera? Brandon Roy i Stephen Curry. Kakve su njima kritike bile upućivane prilikom dolaska u ligu? Da nisu dovoljno dobre atlete, da zbog manjka fizičkih atributa neće moći tek tako kontrolirati igru kako su navikli na faksu, da nisu specijalizirani za nijednu ulogu. Kritičari bi pritom zaboravili da Roy i Curry znaju igrati košarku.

Samo na račun talenta i zrelosti izvedbe od prvog dana nametnuli su se kao lideri svojih momčadi. Lagao bih kad bih rekao da isto ne očekujem od Turnera. Momak je nosio momčad Ohio Statea na svojim leđima kroz cijeli NCAA turnir i, iako je imao suigrače o kakvima su Curry i Roy mogli samo sanjati, njegova all-round majstorstva nisu zakazala.

Uglavnom, u Turneru Sixersi konačno imaju pravu zamjenu za Millera, igrača koji će kreirati igru i koji će time otvoriti više prostora atletama poput Iguodale, Younga, Williamsa i Speightsa. Brand je konačno zdrav i spreman, a imat će i više prostora nego lani jer u blizini nema drvenog Dalamberta koji je ionako samo jeo minute drugima.

Umjesto Dalamberta je iz Sacramenta stigao Spencer Hawes koji bi se trebao puno bolje uklopiti u stil igre. Naime, Hawes donosi pick ‘n’ pop opciju u napad. Za razliku od Dalamberta koji bi se usidirio pod košem i smetao, Spencer će se uglavnom izvlačiti izvan reketa, čak i do linije za tri, kako bi što više koristio svoje glavno oružje – meku ruku, usput otvarajući više prostora za ulaze Iggyu i društvu. Dobitna kombinacija za sve uključene.

Uz Hawesa je stigao i Nocioni kojega baš ne možemo nazvati šuterom, ali obzirom na ono što su do sada imali na rosteru svaka ruka koja makar može naciljati obruč s linije trice im je dobrodošla. Plus, uz povremeni otvoreni šut kojega će zabiti, Nocioni nudi i fanatičnu borbenost koja će odlično doći u dozama s klupe.

Potpisani su još veteran Battie kao osiguranje za poziciju petice na kojoj nikome nije garantirana minutaža i na kojoj će Collins vjerojatno rotirati većinu visokih (ne treba odbaciti ni mogućnost da češće gledamo nisku postavu s Youngom ili Nocioniem na četvorki), te šuter Meeks koji se baš nije naigrao u Bucksima u svojoj rookie sezoni.

Sve u svemu ovo je bolja momčad nego lani te ni povratak u playoff nije nemoguć. I onda će sve zasluge pokupiti Collins, samo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne sumnjam da bi ove sezone puno uspješniji bio i Eddie Jordan, s tim da Collins ipak ima jednu prednost – zna s mladim igračima, posebice playmakerima van pozicije. Njegovi Bullsi vrtili su se oko Jordana kao pokretača svega, a i Pistonsi su imali sličnog point-forwarda u Grantu Hillu. To je dodatni razlog da s optimizmom dočekamo Turnerov dolazak, trener otvoren tome da rookieu prepusti ključeve momčadi svakako ne može naškoditi u razvoju.

Zanimljivo, ni nakon promjene trenera i krvne slike momčadi, vlasnici nisu stali te su angažirali veterana Roda Thorna odmah nakon što je dobio otkaz u New Jerseyu i to na poziciji predsjednika. Praktički, Thorn ima kontrolu nad momčadi i njegova uloga je držati Eda Stefanskog pod kontrolom, jer lani zbog dovođenja Branda slavljeni GM očito više nije u milosti ruke koja ga hrani. Otpremnina je prevelika da bi ga se odmah otpustilo, ali Thorn kao kontrolor bar će se pobrinuti da momčad ne upadne u još veće financijske rupe od trenutnih, zbog čega novi rebuilding nije moguć sve do 2013. Osim ako se ne odluče trejdati Iguodalu i graditi momčad oko Turnera o čemu se ionako priča već mjesecima.

PHILLIES

Prije dvije sezone osvojili su naslov Prvaka, lani su izgubili u Finalu od Yankeesa. Ne treba biti naročito mudar pa zbog toga proglasiti Philliese jednom od najuspješnijih franšiza zadnjih godina te prvim nositeljem u Nacionalnoj Ligi. Ipak, ove sezone momčad igra osrednje, trenutno i dalje zaostaju za Atlantom u trci za naslov prvog u diviziji, ali čak i u slučaju da do kraja ne prestignu Bravese, trebali bi sakupiti dovoljno pobjeda za wild card koji se dodjeljuje najboljoj drugoplasiranoj momčadi svake lige/konferencije.

Olakotna okolnost je što lošiji rezultati ove sezone nisu uzokovani nekakvim padom kvalitete ili raspadom šampionske momčadi, već ozljedama. Od prvog dana sezone pa do danas Philliesi praktički nisu izveli idealnu postavu na teren. Najveći dio sezone igrali su bez shortstopa Jimmya Rollinsa, veterana koji teško da će ikada više ponoviti briljantne all-round partije od prije dvije sezone, ali koji je i dalje solidan na svojoj poziciji. Najbolji igrač i miljenik publike Chase Utley također je otpao na dva mjeseca zbog ozljede prsta, a uskoro bi se, nakon nekoliko tjedana izbivanja, trebao vratiti i Ryan Howard, njihov najvažniji i najsnažniji udarač.

Ova tri imena najzaslužnija su za uspjehe momčadi, radi se o tri ključna udarača u rotaciji, stoga nije nikakvo čuda da je bilo perioda ove sezone kada se momčad bez jednog od njih mučila zabiti više od par poena u nekoliko dana. Osim njih, od šampionske generacije tu su još catcher Ruiz te outfielderi Werth i Victorino (svi među najboljima na svojim pozicijama). Kad im dodaš ove godine pristiglog Polanca koji je uskočio na treću bazu te još lani dovedenog djedicu Ibaneza koji pokriva preostalo mjesto u vanjskom polju, shvatiš da su Philliesi krcati napadačkim oružjima kao malo koja ekipa. Nedavno su momčadi priključili i super talentiranog Domonica Browna (MVP-a druge lige koju oni zovu Triple A) i samo je pitanje može li im poklopiti dovoljno sitnica da još jednom bljesnu u playoffu.

Dok potencijal za gomilanje poena postoji i samo ga treba probuditi, momčad kroz regularnu sezonu živom održavaju pitcheri. Točnije pitcher, već godinama najpouzdaniji u kompletnom MLB-u – Roy Halladay (početkom sezone doveden iz Toronta kako bi pojačao načetu rotaciju). Od generacije koja je osvojila naslov ostao je samo mladi as Hamels (veterani Blanton i Moyer pali su na dno rotacije, Blanton iza sebe ima užasnu sezonu dok je legenda Moyer do ozljede i dalje bio solidan usprkos tome što ima 47 godina!!!), koji je lani podbacio što je momčad prisililo da u tradeu s Clevelandom dovede Cliffa Leea. Lee je uzeo stvar u svoje ruke i odveo je momčad do Finala protiv Yankeesa gdje je sam samcat dobio dvije tekme (Philliesi su izgubili 4-2 u seriji a u dvije pobjede Lee je ostvario fenomenalne rezultate, postavši prvim pitcherom u povijesti koji je na stadionu Yankeesa odigrao svih devet devetina a da im nije poklonio ni bazu a kamoli poen).

Naravno, gdje ćeš logičnijeg poteza nakon takvih partija nego trejdati igrača. Philliesi su bili svjesni da će Lee na kraju sezone tražiti ogroman novac te su ga poslali u Seattle zauzvrat dobivši tri mlada igrača od kojih se ni jedan ne smatra nekakvim naročitim potencijalom. Svoju budućnost su pak odlučili staviti u ruke dugogodišnjeg asa Toronta, spomenutog Halladaya. Sad, zašto nisu ostavili Leea barem da odradi još ovu sezonu do kraja, nikada neće biti jasno. Da jesu, sada bi u postavi imati dva najbolja pitchera u baseballu po svim mjerilima, Hamelsa kao čovjeka koji je bio najbolji u godini kada su osvojili naslove te bi im samo ova rotacija garantirala barem revanš s Yankeesima.

Međutim, ni ovako nisu loši. Halladay je i dalje sjajan, usprkos 33 godine na leđima. Čelični čovjek svaki peti dan izdrži sve devetine ako treba, lopte ga i dalje slušaju te je u svakom pogledu šampionski as. Hamels igra bolje nego lani, ne fantastično kao prije dvije sezone, ali dovoljno da solidno odigra ulogu drugog u rotaciji. Obzirom da se od preostalih veterana nitko nije nametnuo kao treći starter, odlučili su se dovesti Roya Oswalta iz Houstona na samom kraju prijelaznog roka. Dugogodišnji as Houstona poput Halladaya poželio je napustiti momčad s dna i boriti se za naslov, a želja mu je rado uslišena zbog poprilično skupog ugovora. Većeg od onoga što ga je imao Lee.

Što nas opet vraća na njegov odlazak. Philliesi su kompletirali sjajnu trojku za playoff, ali da nisu tako olako pustili Leea mogli su je imati tijekom cijele sezone. Oswalt je dobar pitcher, ali načet ozljedama tek je dobra treća opcija. Jedna od najboljih u ligi, ali ipak treća opcija. Bez obzira što će Lee dogodine najvjerojatnije u Yankeese koji će ga učiniti najskupljim pitcherom u povijesti, da su Philliesi s njim ove godine osvojili naslov tko zna kako bi se stvari razvijale. Možda bi mu na kraju ipak platili koliko traži, jer i sada već troše četvrti najveći budžet u ligi da bi održali postojeću momčad na okupu. Ako i ne bi, koga briga. Za dva mjeseca bi barem imali naslov kojim bi se mogli pohvaliti.

THE ROSTER OF THREE

He Got Game (Spike Lee, 1998.)

Nije ovo najbolji Spikeov film, ta titula pripada ”Kobe Doin’ Work”. Šalim se, o tom zlodjelu smo već pričali. Da, već drugi put predlažem nešto od Spikea, ali što mogu kad mi je jedan od top 5 autora čiji ću svaki uradak pogledati bez obzira na temu (a nije na odmet što se često bavi i košarkom, jeli). Tako sam se nagledao i grozota, ali i sjajnih filmova poput ”Do The Right Thing”, ”25th Hour” ili dokumentarca o Katrini ”When The Levees Broke”. Ovaj film s Denzelom i Rayom Allenom je taman negdje u sredini, ali zbog košarkaških djelova dobiva ogroman plus. Spike obožava igru, što se vidi iz svakoga kadra, a kontrast koji postavlja između onoga što se događa na parketu/betonu i sve te grabeži za novcem i moći van njega, poetičan je sam po sebi i kao takav dovoljan za uživanje u radnji. A nije da uz arty dijelove nema i gomile postavljenih pitanja. Ima ih, samo Spike nije previše razbijao glavu oko odgovora. Uz prikaze svih ovih već sjebanih ili na zajeb osuđenih sudbina sve što nam ostaje narančasta je lopta. I Jesus Shuttlesworth kao vječna pop-kulturna referenca s najljepšim skok-šutom ikada.

5/3/03 – State College, Pennsylvania (Pearl Jam, 2003.)

Odavno sam odustao od pokušaja da prikupim sve koncertne albume Pearl Jama. Takozvani službeni bootlezi još su i imali smisla dok ih je bend štancao u tvrdim izdanjima, ali od kada su diskovi zamijenjeni downloadom digitalnih zapisa, stvari su izgubile svaki smisao. U biti, tu sam konačno skužio da je bend u pravu kada kaže da bi svaki koncert ionako samo trebali skinuti oni ljudi koji su na njemu bili. Tako sam negdje našao snimku Zagrebačkog iz 2006. i to mi je sasvim dovoljno za tu turneju, dok sam od onih ranijih pažljivo prebrao nekoliko snimaka (od ovih nakon zasad nisam našao ništa naročito zanimljivo). S turneje 2000. nisam mogao preskočiti snimku iz Seattlea te nastupe iz Bostona i Indianapolisa, dok s kasnije imam ovaj zapis iz Pennsylvanie kao ultimativni Jam koncert. Dug iznad tri sata, nudi dovoljno dokaza da su Pearl Jam najveći živući rock bend na svijetu. Mislim, samo s ovim albumom skoro pa možete stići od Šibenika do Zagreba ili Dubrovnika, što nije mala stvar.

You Cant’t Always Get What You Want (Sam Cutler, 2009.)

Autor ove knjige čovjek je zaslužan za fijasko na Altamontu, Woodstocku Zapadne obale, koji se raspao za vrijeme nastupa Rolling Stonesa kada je jedan od posjetitelja izboden nožem. U to vrijeme Cutler je bio menadžer Stonesa koji su, razočarani što su propustili Woodstock jer se nisu uspijeli dogovoriti oko cijene i zato što su ih napadali sa svih strana da imaju najskuplje koncerte i da su u svemu samo zbog para (em su škrti em su licemjeri ti Stonesi), odlučili organizirati besplatni festival na kojem bi bili glavne zvijezde. Jadni Cutler je donio legendarnu odluku da se kao zaštitari uzmu Hell’s Angelsi, što je dovelo do stalne napetosti i konačno tog famoznog ubojstva za vrijeme očajnog i nadrogiranog nastupa Stonesa koji je vjerno zabilježen u dokumentarcu ”Gimme Shelter”. Ipak, osim njegovog pogleda na cirkus oko Altamonta, najveći plus knjige je njen drugi dio koji se bavi bendom koji je također nastupao na Altamontu i koji je angažirao Cutlera nakon što su ga Stonesi otkantali – Grateful Deadom. Cutler i Dead su iduće deseteljeće proveli na najluđim zamislivim turnejama, stvarajući kultno sljedbeništvo koje će Deadu priskrbiti titulu najboljeg live benda na svijetu. Samo, ovakav pogled iz bliza nudi nešto manje romantičan pogled na, kako reče Cutler, ipak samo glazbenike i smrtnike koji nikako nisu bili spremni suočiti se sa svim situacijama koje im je život priuštio. A tko bi i bio.

ORLANDO

MAGIC

Oni su svoje napravili prošlo ljeto, nakon tolikih ulaganja stvarno ne bi imalo smisla ozbiljnije mjenjati momčad nakon prvog neuspjeha. Doduše, zabrinjava što malo po malo mijenjaju karakter momčadi, prvo su Hedu zamijenili Carterom a sada i Barnesa Quentinom Richardsonom. Kao da namjerno odbacuju zanimljive likove i njihovu nepredvidljivost u napadu i obrani za igrače koji uglavnom žive od šablone. I to čak ne neke momčadski smislene šablone, već više one koja je rezultat vlastitih limita.

Opet, ne bi bilo fer reći da su ispali od Bostona samo zbog, recimo, Cartera. Ako uzmeš u obzir da su godinu ranije bez Nelsona došli do Finala, ispada da su Carter i Nelson u kombinaciji kako-tako pokrili izostanak Hede u organizacijskom dijelu igre. Njihov problem je taj što Howard nestane svaku drugu utakmicu i često igra kao početnik, skupljajući bezvezne osobne greške, te to što je Lewis bio kriminalan cijeli playoff (sezonu prije je, pogotovo u završnicama, bio ubojica). A negdje usput se izgubio i učinak klupe (osim Redicka, naravno).

Dakle, Orlandu ne ostaje ništa nego čekati (nadati se?) da se stvari još jednom poslože. A čak i ako se to ne dogodi, obzirom na način na koji su nakrcali salary cap, veće promjene su praktički nemoguće. Barem ne iduće tri sezone. Stoga, ostaje im samo ne paničariti i posvetiti se sitnim kozmetičkim zahvatima.

Odlazak Barnesa, koji možda učinkom nije nezamjenjiv ali jeste dojmom koji ostavlja na protivnika, najveći je minus ljeta, dok su odlasci u mirovinu Foylea i (nadam se) Anthonya Johnsona nebitni. Jasonu Williamsu ponuđena je još jedna godina veteranskog minimuma da posluži kao osiguranje, dok će ulogu back-up playa od njega preuzeti Chris Duhon.

Ako ćemo gledati Duhona samo kroz prizmu karijere u Knicksima, jasno je da se nemamo zašto uzbuđivati oko njegova dolaska u Orlando. Ali, tada zanemarujemo činjenicu da je igrao u sistemu koji mu ne odgovara i koji je od njega tražio previše. Duhon je od rođenja svoje košarkaške karijere programiran kao play za petnaestak minuta i u toj ulozi bi opet trebao biti solidan. Može zabiti otvorenu tricu, igra obranu i kvalitetno kontrolira loptu. Ne znam za vas, ali ove tri stvari po meni su ogroman plus nasuprot lanjskom penzionerskom haklanju J Willa.

Potpisivanje Q Richa pak nema nikakvog smisla. OK, Orlando je momčad tricaša, ali zar im je još jedan stvarno bio neophodan? Richardson još jedino i može šutirati trice, vjerovatno čak i bolje nego je to radio Barnes, ali tko će donijeti onu agresivnost koja je bila Barnesov zaštitni znak? I Richardson i Pietrus su prije svega manekeni, glumci kojima je važniji dojam od toga da zasuču rukave i spuste se u rovove.

Orlando je popunio roster dvojicom rookiea koji će najveći dio godine provesti u NBDL franšizi New Mexico Thunderbirdsima. Reći da će centar Daniel Orton biti najveći promašaj prve runde i nije neka hrabra izjava, momak je u ljetnoj ligi pokazao da s razlogom nije igrao za Kentucky u svojoj prvoj godini na faksu usprkos tjelesnim atributima. A vjerovatno ništa hrabrije nije nešto slično ustvrditi za Stanleya Robinsona, njihov pick druge runde, bezlično krilo bez pozicije i ikakve vještine za igrati u NBA osim trke.

RAYS

Momčad iz Tampa Baya možda je najvažnija franšiza u sportu uopće. Smješteni u diviziju s Yankessima i Red Soxima, Raysi su u svojih 12 godina postojanja uglavnom bili kanta za napucavanje. Onda su nadahnuti Oakland Athleticsima i moneyballom odlučili promijeniti način na koji vode klub te su odbacili sve bivše sportaše, profi skaute i slične stare jebivjetre iz kluba zamjenivši ih mladim snagama s najprestižnijih sveučilišta, ljudima koji nikada nisu igrali profesionalno nikakav sport, ali koji su toliko zaljubljeni u njega da su spremni napustiti budućnost u razno raznim korporacijama i bankama kako bi radili u industriji koju vole. I to uglavnom za puno manje dolara.

Marketing je dan u ruke marketinškim stručnjacima s Harvarda, poslovanja su se uhvatili ekonomisti ukradeni s stažiranja na Wall Streetu, statističari s MIT-a su preuzeli skauting, dovedeni su sportski psiholozi te treneri otvoreni novim metodama rada. Od vrha do dna klub je organiziran na način na koji bi i sam Peter Drucker bio ponosan, s profesionalcima na svakom mjestu, bez zasluga i ideologija. Princip moneyballa doveden do krajnosti – čak su se i u Oaklandu ograničili na stvaranje i izbor igrača, nikako ne na potpuno čistku od svih koji nisu dio novoga doba.

Klub je vođen na staromodan način do 2005. kada prvi vlasnik odlučuje da mu je dosta troškova i prodaje ga Stuartu Sternbergu koji odmah po dolasku u potpunosti preokreće kulturu momčadi. Jedna od specifičnosti koju je uveo je ukidanje pozicije GM-a te prebacivanje odgovornosti na cijelu skupinu ljudi od kojih je svaki zadužen za svoj dio posla, ali umjesto da jedan čovjek radi što ga je volja i za to kasnije odgovara glavom, u Tampi sjede zajedno dok se ne dogovore oko svega. Mislim, nije ni čudo da su za sada jedina momčad uopće koja funkcionira na ovaj način, koji to vlasnik ili GM ne voli imati zadnju riječ? Da su 50-e do sada bi ih netko već prozvao komunjarama.

Prvi pomaci počeli su se osjećati već za nekoliko sezona kada su počeli pristizati prvi mladi talenti. Nova uprava je srezala budžet na ekonomski prihvatljivu cifru, odbivši trošiti više nego se zaradi (čemu je bivši vlasnik u očajničkim pokušajima da momčad digne s dna pribjegavao) što je dovelo do toga da su Raysi postali jedna od momčadi s najmanjim brojem dolara na raspolaganju. Međutim, to nije smetalo da samo tri godine nakon preokreta uđu u playoff i čak zaigraju u Finalu, gdje su izgubili od Philliesa.

Ovakav rezultat bio je šok za Yankeesa i Red Soxe (Yankeesi 2008. nisu ni ušli u playoff, a Raysi su izbacili Boston u polufinalu) koji su odmah počeli dodatno trošiti na pojačanja ne bi li se obranili od nove opasnosti. Tampa se pak nije pojačavala, dapače, nastavila je po svome s minimumom sredstava i maksimumom talenta, ali je lani ipak ostala kratka za nastup u playoffu, usprkos vrlo dobroj sezoni.

Ove godine u stopu prate Yankeese, s tim da su napravili i određene pomake. Naime, ovaj put su s dna lige po potrošnji skočili ”čak” do dvadesetog mjesta i to ponajviše zbog nešto bogatijih rata veteranima. Za iduću sezonu, obzirom da će se riješiti dobrog dijela njih, te da će momčadi priključiti novu seriju vrhunskih klinaca, budžet bi opet mogao pasti bliže tridesetoj poziciji na listi najbogatijih.

Snaga Raysa je u fenomenalnom pronalaženju pitchera. Od današnje startne rotacije samo je James Shields ostatak od stare momčadi, a ujedno se radi i o najgorem u nizu i vrlo vjerovatno bivšem starteru. U zadnje tri sezone momčadi su priključeni Matt Garza (kojega su pronašli u sistemu Minnesote u kojem nikada nije dobio pravu šansu i koji je danas vrhunska druga opcija), David Price (koji se nakon nepune tri sezone nametnuo kao legitimni as), Jeff Niemann (na početku sezone smatran petim pitcherom, danas jedan od najboljih trećih startera u ligi) te Wade Davis (u prvoj pravoj sezoni solidan, potencijal da dogodine bude još bolji neupitan).

Prije mjesec dana su momčadi priključili Jeremya Hellicksona koji je u prva tri starta odmah srušio jedan MLB rekord – nikada tako mladi pitcher nije u prva tri nastupa došao do tri pobjede. Hellickson je talentom možda čak i budući as, što vam dovoljno govori koliko oružja imaju na raspolaganju. Svih pet će biti nemoguće zadržati (bila bi to vjerovatno najbolja rotacija u povijesti lige), ali barem mogu računati da u bližoj budućnosti imaju najmlađu i najširu rotaciju u ligi. Naslov prvaka se smiješi, ako ne već za par mjeseci, a onda jedne od idućih par sezona.

Naravno, ništa slabiji nisu ni u pronalaženju igrača u polju. Najveće otkriće u ovih nekoliko godina im je čovjek sa smiješnim imenom, Evan Longoria, ali ne i smiješnom igrom. Iako tek u trećoj sezoni, Evan se već nametnuo kao jedan od najboljih infieldera u ligi i kao lider momčadi te je regularani all-star starter na trećoj bazi. Veteran Ben Zobrist je sličnih all-round kvaliteta i pokriva svaku poziciju na terenu, a trio nositelja zaključuje još jedan veteran Carl Crawford, već godinama najbolji outfielder lige (i dogodine član Yankeesa, pod stare dane treba i zaraditi).

Gomila je tu još dobrih veterana koji neće dobiti produženje ugovora, ali još je više mladih talenata poput npr. Uptona koji ima potencijal biti Crawfordov nasljednik. A kad Upton preuzme tu ulogu, na njegovu dolazi mladi Jennings, koji cijelu sezonu pali i žari po drugoj ligi i kojega bi neki drugi klub već odavno doveo u prvu momčad.

Raysi imaju širinu u polju, za svaku pozciju postoji odlična alternativa, tako da ne gube ritam ni kada ozljede napadnu prvu devetoricu. Rotaciju rezervnih pitchera pak uglavom sastavljaju od provjerenih veterana koje se ne boje ni platiti. Ove sezone su doveli čak dva closera, Soriana iz Atlante početkom sezone i nedavno Quallsa iz Arizone, kako bi imali provjerene ruke za osmu i devetu devetinu.

Jedina slaba točka koju momčad ima i koju čak ni svi ti umovi okupljeni na zajedničkom planu još nisu rješili je stadion. Naime, Raysi su jedina baseball momčad koja igra u tzv. domeu, pod nepokretnim krovom. Kao da nije dovoljno što su u kraju koji nema previše interesa za baseballom, još imaju i potpuno neatraktivno igralište. Za razliku od Marlinsa koji će u svoj novi park useliti dogodine, Raysi još ni ne znaju kad bi počeli s planovima za izgradnjom. Ali, jasno im je da bez pravog stadiona i konstantnog priljeva profita od ulaznica neće nikada moći imati više od minimalnog budžeta. A bez mogućnosti da zadrže većinu vlastitih igrača, usprkos svom znanju, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ćešće završe kao treći u diviziji nego kao playoff momčad.

Opet, obzirom na sve okolnosti koje su protiv njih – od protivnika (naime, od 162 utakmice godišnje Raysi u prosjeku igraju čak 18 puta protiv Yankeesa i još toliko protiv Red Soxa zbog forsiranja divizijskih utakmica), neimanja poštenog stadiona, lošeg tržišta i uopće pravila igre koja samo pojačavaju razlike između bogatih i siromašnih – treba im skinuti kapu. Dokazali su da razmišljanjem van postojećih normi i napornim radom čak i najneugledniji klubovi mogu postati vrhunske klase. Koje više nitko ne smije zanemarivati.

THE ROSTER OF THREE

Blue Chips (William Friedkin, 1994.)

Najbolji sportski film ikada, barem po mome skromnom mišljenju. Prvo da razjasnimo jednu stvar – sportski filmovi su svijet za sebe, tražiti u njima originalnost, vrhunske karakterizacije i pomjeranja paradigmi nema smisla. Sportski film je gomila klišeja koja prvenstveno služi tome da se sport stavi u nekakav širi društevni kontekst, zbog čega se uglavnom vrte oko istinitih događaja ili aluzija na istinite događaje. ”Blue Chips” je u osnovnoj ideji film o NCAA, trenerima većim od života, licemjerju sistema koji se diči amaterizmom dok sa svih strana kapa novac koji se uglavnom troši na regrutiranje talenta. Međutim, iako je taj filmski dio napravljen solidno, ”Blue Chips” je prije svega leglo najljepših košarkaških stereotipa.

Neki su loši (Shaqova stalna zakucavanja idu na živce i dokazuju da je film rađen za najširu publiku pošto je osnova svake akcije alley-oop) ali više ih je fantastičnih. Nick Nolte je zaslužio 658 Oscara i ostalih raznih nagrada za ulogu trenera Bella, koji je kombinacija Knightove impulzivnosti i Woodenove svetačke aure. Regrutiranje Shaqa kao Nezaustavljivog Sirovog Centra Zlatnog Srca, Pennya Hardawaya kao Uličnog Haklera Koji Je U Svakom Pogledu Pod Kontrolom I Koji Je Naravno Bek (zanimljivo, Orlando je u ono vrijeme razmišljao da bi suradnja Shaqa i Pennya na filmu mogla rezultirati pravim prijateljstvom a kad ono – momci shvatili da imaju dva ogromna ega koja nikako ne mogu funkcionirati zajedno) i Matta Novera kao Zadane Bijele Nade Koja Zabija Suze Iz Svlačionice I Krilo Je U Čast Larrya Birda (zanimljivo, Nover je tada igrao u danas pokojnoj CBA ligi nakon skromnih partija za Knightovu Indianu, a nakon snimanja filma uputio se u Europu – danas je trener u Portugalu gdje ga vjerovatno stvarno smatraju Larryem Birdom) nezaboravno je, a međusobni odnosi svih uključenih su urnebesni, ponajviše zbog činjenice da se svi ovi momci stvarno trude glumiti. I ne ide im.

Ali, kada ekranom krenu defilirati Larry Bird, Bobby Knight, Rick Pitino, Allan Houston i Bob Cousy (a ima ih još) s košarkaške strane, te Marry McDonnell, J.T. Walsh i Ed O’Neill s glumačke, zaboraviš na sve minuse. Ovo je vrhunska filmska zabava koja se vrti oko vrhunske teme i koja je, obzirom na sve, još i vrhunski realizirana. Uz Noltea, za tu solidnost filma najzaslužniji je redatelj Friedkin, legendarni plaćenik koji je gledljivima učinio ”Egzorcista” i ”Francusku Vezu” pa kako ne bi i ovako dobro produciran film. A za produkciju je naravno zaslužan Ron Shelton, dežurni holivudski krivac za sportske naslove, koji je mudro odlučio dati materijal u ruke znalcu. Naime, Shelton je cool zbog svojih ambicija i prioriteta, ali režija mu nije jača strana što dokazuju i ”White Man Can’t Jump” (s najneuvjerljivijom košarkom u povijesti u izvedbi dvojca Snipes-Harrelson) te ”Cobb” (priča o legendi baseballa realizirana amaterski da danas ostavlja dojam jeftine mini-serije). Njegova kasnija zlodjela neću ni spominjati, ali treba mu priznati da je snimio dva gledljiva djelca, što zbog Costnera a što zbog romantičnog podteksta (”Bull Durham” i ”Tin Cup” su više ljubići nego filmovi o baseballu i golfu ali su barem zabavni).

Under The Boards (Jeffrey Lane, 2007.)

Podnaslov ”The Cultural Revolution in Basketball” sve govori – knjiga je ovo koja košarci prilazi s humanističke strane i pokušava shvatiti sve one stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Tako se tu razglaba o hip-hopu i njegovoj povezanosti s igrom, potrebi za Velikim Bijelim Nadama, ulozi koju igraju tvornice tenisica u izgradnji osobe na terenu i van njega, odnosu prema Europljanima, stereotipu o liderima kojega hrane jednodimenzionalni dojmovi o Bobbyu Knightu i Johnu Woodenu, utjecaju Kobea Bryanta i Latrella Sprewella na ligu. I još puno toga. Najbolje od svega, nije ovo neko suhoparno akademsko štivo, već realnost koju se netko potrudio dostojno predstaviti u obliku ove pitke knjige koja postavlja gomile pitanja i trudi se dati poneki odgovor.

The Prosthetic Cubans (Marc Ribot, 1998.)

Zvuci Kariba i salse definitivno imaju i pristupačnije momente, ali ovaj album legendarnog arty-farty gitarista originalan je kao malo koji komad glazbe namjenjene prvenstveno čaganju. Ribot je i u ovaj projekt donio nervozni zvuk New Yorka i pretenciozna avangardna rješenja svojih fusion korijena, ali kad mu s druge strane stane gomila starih Kubanaca sa svojim urođenim ritmom, nastaje kaos. Ribot rastura gitaru više nego što pili, a u trenutcima kada nije plesno barem je melodično. Za razliku od Rya Coodera koji je na ovakvim projektima samo gost, Ribot je unio nešto od svoga waitsovskog nasljeđa, ali ono što je iznio puno je važnije – 46 minuta čistog gušta.