ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Sep/101

QUIET BEFORE THE STORM

Posted by Gee_Spot

Razbijam glavu s najavom NBA sezone već tjednima, ali ovaj vikend počele su prave pripreme koju su kulminirale negdje jučer popodne kada sam dva sata sjedio na balkonu, tupo zurio u laptop dok me sunce nemilosrdno pržilo, pokušavajući smisleno obrazložiti zašto mislim da će Pistonsi biti osmi na Istoku. Nakon što sam ispisao kartice teksta koje me nisu ni najmanje uvjerile u takav scenarij, odlučio sam sutra ujutro definirati konačni poredak pa što bude. Nakon toga krećemo s odbrojavanjem, ali o tom potom kako bi rekao moj bivši šef kad bi ga pitao kada će plaća. Uglavnom, kako prije sutra postoji danas, evo za danas nešto posve drugačije.

Naime, neko vrijeme je živjela ideja kako bi Pot lista uz postojeće rubrike otvorila i novu u kojoj bi se recenzirale knjige. I to, zamisli, čak i one bez slika. Međutim, kako se pokazalo da nitko nema ni vremena ni volje za nečim takvim, od ideje se ubrzo odustalo. Samo, u trenutku inspiracije ja sam ipak napisao jednu poveću recenziju neprikladnu za objavljivanje, a kako sam protiv editiranja, još više protiv toga da recenzija nikad ne ugleda svjetlo dana, to koristim mogućnost da je stavim tu na blog gdje će je prekriti zaborav uz utjehu da je barem imala kratak, ali sladak život. Uostalom, cijeli osmi mjesec smo nabrajali knjige, što smeta da im damo malo prostora i sada.

SREĆKO HORVAT, IGOR ŠTIKS - PRAVO NA POBUNU: UVOD U ANATOMIJU GRAĐANSKOG OTPORA
(Faktura, 2010.)

Obzirom da sam jedan od onih ljudi koji na polici s knjigama imaju oba Štiksova romana i Horvatovu zbirku eseja o filmskoj distopiji, reći da sam oduševljeno dočekao njihov novi uradak, bilo bi – preskromno. Čekao sam ga kao što bih čekao duet Gianne Michaels i Michelle Wild, makar znam da porno zvijezde bolje funkcioniraju u paru nego pisci.

Kako god, jer ''Pravo Na Pobunu'' ionako nije njihov klasični rad, već jedan ozbiljni, discipliniran pokušaj da se nedavni studentski bunt protiv komercijalizacije školstva stavi u širi kontekst koji, osim samih prosvjeda, uključuje i opće stanje našeg društva – u rasponu od licemjerja demokracije, preko sloma financijskog sustava do pukotina koje se sve jasnije vide u ovom oklopu neoliberalnog kapitalizma.

Možda se čini ambiciozno, ali poanta je da im u dobrom dijelu sve to i uspijeva. Točnije, citati i osvrti na opće probleme vrlo su lucidni i jezgroviti. Međutim, stav da su studenti pokrenuli ili, ako hoćete, zacrtali jedan novi put kojim bi se trebali uputiti ako mislimo nešto promijeniti, malo je nategnut.

Iako autori ni u jednom trenutku ne pokušavaju sakriti svoju opredijeljenost i vjeru u svrhu svih tih događanja u kojima su, na kraju krajeva, i sami aktivno sudjelovali te se ne radi ni o kakvom pokušaju da se mudruje iz sigurne udaljenosti, način na koji zastupaju svoje stajalište je, u najmanju ruku, nadobudan.

Naime, u studentskoj buni oni ne vide eventualni pokušaj jedne skupine da izbori prava ili privilegije za koje misli da im pripadaju, već praktički nacrt po kojem se društvo mora oblikovati ako ne želimo da nas proguta Vrli Novi Svijet i ispljune poput prožvakane banane. Točnije, autori smatraju da je taj oblik bunta nadahnuo sve kasnije slične događaje u ovoj smiješnoj zemlji, pa tako valjda i aktualnu borbu sindikata protiv novog zakona o radu.

Iako to nije nužno netočno, tijekom čitanja sam imao osjećaj da momci nedavne događaje smatraju novim Proljećem, s razlikom što se diskurs s nacionalizma pomaknuo na ekonomska pitanja i uopće način života. Dakle, smatraju se nekakvim čuvarima plamena naše generacije, iako, hvala im na tome, ne naginju nužno ulozi mesije koji će dežurati nad našim dušama, ulozi koju je tako dobro patentirao presveti Miljenko Jergović, svećenik jedine Istine.

Tako da se, kad bez problema prokazuju Čička i Banca kao bezlične spodobe izgubljene u vlastitom odrazu u ogledalu, ne možeš oteti dojmu da su možda baš oni budući Čičak i Banac. Ali rade to s odmakom, hladno, na jedan način koji ne susrećeš u banaliziranoj svakodnevici u kojoj su ''my way or the highway'' stavovi jedini oblik komunikacije, od najnižih do najviših razina.

Zato ogroman plus dobivaju na račun prozivanja Tomića i Runjićke kao malograđanskih zabavljača koji su nekim čudom postali glavni prodavači pameti u ovom dijelu svijeta, a nisu u stanju izvući glavu iz vlastite, u udobnu fotelju zavaljene guzice. Još da su našli načina prikazati sav jad jednog Barbierija ili, pak, Galla – nitko sretniji od mene. Nažalost, njih dvojica nisu bitna za temu, ali ja neću propustiti priliku da se osvrnem na Zlatka koji je, valjda, nama na Pot listi ono što je studentima Čičak.

Jebiga, od Leonarda Da Vincia na svijetu nije bilo čovjeka koji je u stanju u isto vrijeme snimati TV emisiju za kućanice, slušati mladi urbano-gerilski bend, secirati sadašnji politički trenutak perom sociološkog genija i sve to dok kuha škampe s integralnom paštom i kopi-pejsta podatke s allmusica ispod kojih se onda potpiše. A što s Barbierijem? Nemam pojma, morao sam na WC čim je počeo govoriti, tako da nisam ni vidio što sprema, ali znam da je pohvalio Gallovu paštu, jer je bila prožeta mirisom povijesti ovih prostora, dakle svim tim smradom tipičnim za zemlju u kojoj sve glazbene nagrade uvijek dobiva Gibo, a književne Miljenko.

Na stranu sva bijeda naše kulturne stvarnosti, ono čime se Igor i Srećko bave, nešto je ozbiljnija tema. Uglavnom, kako su izabrali taj racionalni pristup (u pisanju barem, jer kao što rekosmo, stavovima su se odavno opredijelili), čak i bez previše humora i pop-kulturnih referenci tipičnih za lijeve/mlade autore u svijetu poslije Žižeka (mada je fora s homo suckerom super), te su mene kao fana ostavili bez potrebnog osobnog pečata (Horvat je light Žižek, ali s boljom koncentracijom, a Štiks majstor pripovjedanja u stilu najboljih bosanskih i španjolskih autora), ispada da je knjiga prije svega odličan presjek lijevih misli i skretanja za svakog mislećeg mladog čovjeka.

Napisana sažeto, jasno i glasno, bez skretanja s teme, suvišnog filozofiranja i semantičkih viškova, može poslužiti i kao odličan uvod za kasnije bacanje na djela slične tematike – od Negrija i Hardta i njihova već legendarnog ''Imperija'' te nešto svježijeg ''Mnoštva'', preko neizbježnog Žižeka (posebice sjajne ''O nasilju'' i najnovije, valjda u predahu između igranja playstationa napisane, ''Druga smrt neoliberalizma'') do ''Mržnje demokracije'' Jaquesa Rancierea.

Ova referentnost i aktualnost čine knjigu još zanimljivijom, jer uz davanje širega smisla nedavnim događajima u Hrvatskoj (štrajkovi i prosvjedi na sve strane) i svijetu (ekonomski kolaps, nasilje u Grčkoj) te osvrt na spomenute knjige, nije propušteno spomenuti ni jedan od važnijih globalnih problema nakaradnog sistema u kojem živimo. Od komercijalizacije svega i svačega (jučer telefona i nafte, sutra struje i vode), stvaranja još većih robova o kreditima (jer bez istih, ubuduće više nećeš moći ni studirati, kao što si već danas ne možeš priuštiti ni magisterij) do toga da pola ljudi sjedi besposleno doma i šizi, a pola ih radi i steže remen dok se lova iz proračuna prosljeđuje raznim privatnim osobama po suludim tarifama za nekakve usluge koje su ili nepotrebne ili bi ih, na kraju krajeva, mogli obaviti isti ti nezaposleni. Bez da itko steže remen.

Na kraju, u dijelu koji je posvećen bunama mladih u drugim dijelovima Europe, jasno se precizira razlika između onih u Francuskoj, u kojima mladi protestiraju protiv toga što im se otežava postati dio sistema, a ne protiv sistema sama (ja osobno bih volio malo detaljniju razradu te teme te njenu usporedbu s ovim što se događa u nas; naime, nije li na kraju osnovna razlika samo u tome što su mladi pobunjenici u Francuskoj puno debljih džepova od ovih naših?) od Grčke i njenog otvorenog okretanja lijevome i anarhizmu, tome vječnom bauku.

Kroz sve to, jasna je i poruka o možda najvećem problemu današnjice, a to je nestanak srednje klase. Podatci od prošle godine govore o ogromnom padu prodaje narodnih vozila (da, to su sve one zamjene za fićeke i stojaše koje se danas zovu Punto, Clio, Swift, Corsa) dok je prodaja luksuznih nikada veća, što je jasan pokazatelj da umjesto razvijene demokratske zemlje postajemo banalni neoliberalni poligon za izdrkavanje nekolicine.

Šteta što pažnja nije posvećena svojevrsnom sudaru svjetova, točnije sudaru jednoga društva izgrađenog na hijerarhiji, ali i mediteranskom mentalnom sklopu poput našega, nad koje se tako naglo nadvila protestantska etika i liberalno-kapitalistički nazori, čije stihijsko nametanje u tako kratkom vremenskom razdoblju i nisu mogli drugo nego stvoriti društvo bez ikakvih vrijednosti.

Zanimljivo, nakon pročitane knjige, istu večer samo pogledao nekoliko epizoda serije ''Malcolm u Sredini'' koja se bavi upravo tim padom jedne obitelji iz srednje klase na dno, padom uzrokovanim divljanjem kapitalizma i potpunim slabljenjem državne kontrole. U jednom trenutku majka (fantastična Jane Kaczmarek) hladno objašnjava Malcolmu (očajni Frankie Muniz), netom nakon što je prebačen u razred za napredne, kako mora iskoristi ovu situaciju, jer mu je to prilika da napusti ovaj jadni radnički život i postane netko. I dok sami takvi pokušaji ranoga razvrstavanja djece u napredne i obične razrede izvrsno nadopunjuju jednu od tema ove knjige koja govori baš o tome da je obrazovanje postalo proizvodna traka iskoristivih kadrova te da je onaj humanistički aspekt totalno zanemaren, to nije ono najvažnije što se da iščitati iz ove situacije.

Jer ovaj trenutak prikazuje najveću razliku između nas i onih sličnih nama u zemlji iz koje je neoliberalizam krenuo. Još do nedavno, i jedni i drugi smo imali socijalnu sigurnost (nama ju je garantirala država, njima bogatstvo resursima), a sada kada smo ostali bez nje (jer naša država je smijeh, a njihovi resursi su ili nestali ili su razgrabljeni), nismo se u stanju nositi s tim bez zazivanja promjena i revolucija, nadajući se da nas one mogu održati na površini i standardu na koji smo naviknuti. Samo, dok mi kukamo o gubitku prava čekajući da se nešto promijeni, Amerikanci, pak, iza sebe imaju stotine godina odgoja u sredini koja ne priznaje nikakva prava, osim onih za koja se individualno izboriš te za njih nije tragično pasti u blato. Život je borba u kojoj se sam moraš izboriti za rezultat, a ako izgubiš i to nisi u stanju podnijeti, uvijek možeš uzeti pištolj u ruke i upucati nekoliko slučajnih prolaznika.

Naravno, i taj psihološki motiv tek je dio puno većega ekonomskog kruga. Koji je izgleda zatvoren. Boljitku se u ovim uvjetima ne možemo nadati, nekadašnja srednja klasa može samo očekivati gore. Ili može, kako kaže američka mama, vjerovati da postoji mogućnost prelaska u viši rang. Samo, ako je krug stvarno zatvoren, tada ima sve manje mjesta za nove vlasnike Masserattija, a to onda dovodi u pitanje uopće svrhu obrazovanja i karijere. Posebice među nama, istočnom verzijom generacije x koju autori lucidno nazivaju generacijom 600 eura, jer, naime, tolike su nam prosječne plaće.

Što nas vraća na studentske dugove, koji su se sve glasnije počeli promovirati i u ovoj našoj mini-Alabami (čudi me da još nitko nije ponudio kredite klincima od 5 godina, nekakvog ''kredu-medu'' ili ''Kredosaura'', pod parolom ''Uživajte u djetinjstvu, priuštite si bicikle, konzole, bazene – sve što poželite, ne morate platiti prije nego postanete punoljetni, a godišnja kamata je samo 9 %, promjenjivih naravno''). Dakle, pitaju se s pravom Štiks i Horvat, čemu trošiti novac kojega ionako nemaš na nešto što će ti možda omogućiti karijeru koja će ti, pak, trebati da vratiš taj posuđeni novac, nakon čega bi, kao, bio materijalno osiguran? A što ako ne bude dovoljno karijera? Što ako ti bude trebalo 140 godina rada da se osiguraš? Jesmo sigurni da želimo da Radman pronađe formulu kojom bi produžio život samo kako bismo ga mogli provesti vraćajući još više kredita?

''Skraćivanje obrazovanja i njegova specijalizacija imaju jasan cilj – što brže izbacivanje pojedinaca na tržište rada. Budući posao trebao bi otplatiti nagomilane dugove i, obećavaju, donijeti i puno više, a to je materijalno blagostanje. Iskustvo govori, dakako, da se radi o riskantnoj igri. Mentalitet kockarnice i ovdje je prisutan; iako znamo da banka uvijek pobjeđuje, svi misle da će baš oni dobiti.''

Naravno, ovaj citat se odnosi na situaciju kada tržište rada postoji i kada sistem zna koje kadrove treba. Međutim, što je s činjenicom da je kod nas prisutna poplava studiranja, da fakulteti i više škole niču na sve strane, da neki ljudi drže po 5 katedri i vrlo brzo postaju dio elite – sve kako bi se uzela školarina, a da se pritom onom nesretniku koji je plaća ne nudi ni minimum, nazovimo je tako, usluge? I sve to igrajući se uglavnom snovima roditelja koji odvajaju ogromne svote za svog kretenskog potomka koji uopće ne želi studirati, ali nema alternative, osim da sjedi kući i drka po cijele dane.

Za kraj, spomenuo bih još da dobar dio knjige otpada na ideje o poboljšanju predstavničke demokracije kakvu znamo, sve dok jednog dana ne bi došlo do konačne pojave direktne demokracije. Kako direktna demokracija na koju bi mogao pokazati prstom i reći ''to je to'' ne postoji, to su autori posegnuli za primjerima, i da, radi se o primjerima koji pomalo bacaju sjenu sumnje na njihov zdrav razum. Jer, meni osobno, hvaliti Venezuelu malo je neozbiljno, kao i svako pozivanje na Kubu. Zašto, na primjer, nisu pohvalili Novu Englesku iz koje su i krenule ideja iskorištene u francuskoj revoluciji (na čije ideale se također pozivaju) i gdje je upravljanje od najmanjih jedinica prema gore bilo barem donekle provedeno i kroz praksu?

Čak se ne moramo referirati na Franklina, Paynea, Emersona i slične pretpotopne velikane, dosta nam je osvrnuti se na nešto moderniji primjer, seriju ''Gilmore Girls'', podcijenjenu na račun svoje blesave sapunične prirode, ali u čijoj pozadini se krije sjajan pogled na te ostatke bolje prošlosti (gradska vijećanja, poštovanje svakoga glasa, osobna inicijativa, Jeffersonovska – makar i neiskrena – tolerancija) i vječni sudar klasnih razlika u kojem jedan šljaker koji voli baseball (Luke) čak ni u toj demokratskoj idili ne može završiti s djetetom kapitala (Lorelai), jer su razlike između njih ogromne i tiču se same suštine njihovih bića preko koje ne mogu prijeći ma kako se trudili, kao ni to da kćer koja se školuje u najboljim privatnim školama (Rory) ne može pobjeći od svoje staleške uloge i gdje, ma kako progresivna bila, uvijek ostaje vezana uz kapital, a ne uz umjetnost ili čak profesionalizam koji joj se nude u vidu veza s pripadnicima niže vrste (jedan od potencijalnih partnera, suočen s stvarnošću, bijeg od radničke sudbine traži u životu umjetnika, u kojem bar može održati nadu da će jednoga dana zahvaljujući možebitnim talentima steći bogatstvo kojim bi ipak nekako došao do svoje ljubljene).

Želim reći da, ma kako nakaradno danas bilo, američko društvo na istočnoj obali i dalje ima korijene u takvom sistemu, što je ipak bolji primjer za proučavanja od Chávezova ili Castrova eksperimenta (ili je možda u našem kontekstu ipak ovaj socijalizam juga bliži?). Ono, svaka ulica bira predstavnika, pa svaki predstavnik svake ulice bira predstavnika kvarta, pa svaki predstavnik svakog kvarta bira predstavnika dijela grada, pa svaki predstavnik dijela grada bira predstvanika grada i tako dalje i tako šire. Nije nemoguće, ali ako se dobro sjećam, sami smo izabrali ovaj predstavnički model u kojem nas profesionalci koje ne poznajemo svakih nekoliko godina uvjeravaju da su tu samo zbog nas, a i tada nam idu na živce, jer nas odvraćaju od uživanja u vlastitom standardu. Optuživati banke i kapitalistički Zapad nije fer, jer krivi smo – mi. Odgovornost je bitna stvar, a nju autori ne potežu, jer se bave budućom potencijalnom pretvorbom ljudi iz promatrača u aktiviste. Pa kad je itko izabrao aktivnost ako baš nije morao?

Uglavnom, da završim, jer stvarno nema smisla baviti se svakim detaljem kojega se ova knjižica dotiče, izdavačka kuća ''Fraktura'' iz Zaprešića i ovim se izdanjem potvrdila kao kuća broj jedan u ovoj Kifli Našoj. Do sada su to bili po beletristici (izdali i Štiksa između ostalih), a sada će to izgleda biti i po publicistici – uz novog Žižeka (koji sve bolje odvaja svoju popularnu personu od one dosadne Kakanovsko-Hegelovske, tako da je novo djelo, iako klasično zbrkano i neozbiljno, barem gušt za čitanje), tu je i knjiga Fareeda Zakarie koja govori da se i stvari u mainstremu radikalno mijenjaju (tko je do jučer mogao zamisliti da će od jednog novinara bliskog vlasti čitati kako bi Amerika bez kineskih kredita propala?), te gomila ljevičarskih izdanja, zbog kojih već pušu za vrat neprikosnovenom Jesenski i Turku, a posebice sve razvodnjenijima Algoritmovoj Facti i Ljevkovom Bookmarkeru. I da, stvarno mislim da trebate znati ove stvari. A sada me ispričajte, vrijeme je da spojima na ESPN. Idem po svoju dozu sportskog fiksa, da isperem ove gluposti iz glave.

29Sep/104

NFL POWER RANKINGS, WEEK 3

Posted by Gee_Spot

Neki uporno žele tekst o košarci, ali pitam ja Vas, kakav? Najave sezone kreću za nekoliko dana, a o glupostima poput sapunice oko Carmela nemam namjeru reći išta dok god na svijetu postoje pametnije stvari. Da mi se prate takve trač partije, radije bih, kao svaki pošteni Rvat i katolik, gledao Šeherezadu i posudio u knjižnici ''Tisuću i jednu noć'' ne bi li saznao što će se dogoditi u sljedećim epizodama.

(Smiješan je taj svijet u kojem se danima pišu disertacije na osnovu informacija koje puštaju medijski timovi pojedinih igrača. Melo samo želi napraviti nešto slično što je ovoga ljeta izveo LBJ, zaokupiti pažnju idiotskih američkih medija koji prožvakavaju svaku kvazi-informaciju svaki minut svakoga sata. Jedini problem je što nikoga van košarkaških krugova nije briga što on radi, široj javnosti on uopće nije zanimljiv jer nema pedigre poput LBJ-a. Tako da sve što će mu uspijeti s ovim medijskim provokacijama je otuđiti one prave fanove koji su ga cijenili zbog igre. Chris Paul se na vrijeme povukao iz ovih web 2.0 sranja, ali Melo je ženidbom za nekakvu starleticu jasno dao do znanja gdje mu leže prioriteti. To baš neće pomoći Nuggetsima u borbi za playoff na nikada luđem Zapadu. Naravno, to je jedan od glavnih razloga zašto ih ni ne vidim u njemu, ali o tome više drugom prilikom.)

Samo par riječi o ovogodišnjoj najavi NBA sezone. Krećem ranije s odbrojavanjem (od 15 do 1, dvije ekipe po postu) kako bi imao mogućnosti za povremene pauze, prvenstveno zbog draft vikenda (koji će se vjerovatno dogoditi tamo negdje 23. i 24. idućeg mjeseca), a usput hvala svima koji su pokazali interes za sudjelovanjem na istome. Ove godine igramo s 14 ekipa, a na vikendu će komesar s najbližim suradnicima razgovarati o nekim novim idejama vezanima uz ligu kako bi dogodine uključili još neko novo lice.

U biti, prije nego krenem na dojmove s utakmica NFL-a maskiranima u power rankingse, imam još nešto o košarci. Točnije, o košarkašima. Nastup Kevina Lovea i Jordana Farmara u ''Entourageu'' je za anale, u sceni kada Eminemovi tjelohranitelji mlate Vincea oni su ti koji drže Dramu da ne popije batine, a u jednom trenutku mi se čak učinilo da je Love potegnuo Vincea nogom u rebra dok je ležao na podu. Ono, pretpostavljam da nije, ali ne želim gledati snimku i usporavati je da se uvjerim, već želim ostati u uvjerenju kako je K-Love bed madafaka. I da, ova zadnja sezona ''Entouragea'' je vrhunac, uvijek sam sanjao o tome kako bi trebali uključiti samo poneki dramski element na postojeću formulu kako bi poletjeli u nove visine, a oni su se ove godine lansirali ravno u svemir dramom i naravno Dramom.

Kad sam već kod košarke, nedavno mi je palo na pamet kako je Paul Allen isti Walter White iz ''Breaking Bad''. Evo zašto. Walter je počeo kuhati crystal meth nakon što je saznao da ima rak, kako bi ostavio nešto obitelji kada ga više ne bude. Allen je pak nakon svoje dijagnoze i izlaska u javnost sa zdravstvenim stanjem počeo ludovati s Blazersima, napustivši dotadašnji mudri i strpljivi Pritchardov princip slaganja momčadi. Htjeli su pretplatiti Turkoglua iako uopće nisu imali potrebe za njim (spasio ih Colangelo), da bi kasnije doveli Millera koji im se uopće nije uklapao u stil igre i postojeću rotaciju.

Doveli su Cambya i zadržali ga bahatim ugovorom iako su krcati peticama, a sada su konačno uspijeli i u naumu da nekoga pretplate, dovevši Matthewsa iz Jazza, iako uopće nemaju potrebe za takvim tipom igrača. Mislim, Matthews je zamjena za Fernandeza, istog tog Fernandeza kojega uporno odbijaju trejdati cijelo ljeto. Na kraju je kao žrtva pao samo spomenuti Pritchard, iako je u svemu očito prste imao agresivni Allen željan instant uspjeha. Prema tome, ne ostaje nam ništa drugo nego Blazerse od danas zvati Portland Meth Labom. Svima bi definitivno bilo lakše da Paul nazove Gatesa da mu pošalje nekog mladog stažistu iz Microsofta, kupi kamp kućicu i počne kuhati pravu stvar.

(Na stranu sve, imam dobar osjećaj oko Blazersa ove godine. Prvo, Allen je izgleda riješio svoj problem s rakom i sada bi se opet trebao okrenuti lakšem pristupu, osim ako poput Whitea nije toliko spalio sve mostove sa starim životom da mu ne ostaje ništa drugo nego nastaviti s novim agresivnim životnim stilom. Zatim, iako to govorimo svake godine, sada bi stvarno bilo vrijeme da Blazerse zaobiđu ozbiljnije epidemije ozljeda. I da, valjda će se McMillan iz zbunjene prošlogodišnje faze u kojoj nije imao složenu rotaciju ni na kraju sezone, vratiti u staru formu odlučnog Mr. Sonica koji zna što radi.)

Zabavna je ova košarka, mogao bih češće pisati o njoj. Evo, sada se sjećam kako sam prije nekog vremena baš s Krehom pričao o idealnom načinu za doći na čelo NBA franšize. Recimo, sin dojučerašnjeg vlasnika Nuggetsa Stana Kroenkea dobio je NBA klub u nasljedstvo zato što je otac konačno je postao većinski vlasnik St. Louis Ramsa, a po konzervativnim NFL pravilima ne možeš se baviti ničim drugom nego NFL-om.

I tako je on lijepo prepustio Nuggetse sinu. Na stranu što se radi o smiješnom načinu da se zaobiđu pravila, važno je da smo shvatili kako je jedini način da dođeš na čelo NBA kluba da te netko posvoji. I, vjerujte mi, ima nade. Odaziva se na ime Cuban. Naime, Mark Cuban voli pozornost i slavu, nedavno je čak i plesao sa zvijezdama, a imao je i popriličnu minutažu u ''Entourageu'' (jesam možda već rekao da je zadnja sezona postavila nove vrhunce i da mi dođe plakati kada pročitam da će odraditi još samo jednu uz film).

Uglavnom, kako Cubana uporno ne žele u baseballu, pitanje je dana kada će se okrenuti footballu. Ok, ni tamo neće biti baš poželjan zbog svoje eksponirane persone, ali recimo da se s godinama smiri i uspije nekako doći do Cowboysa (nakon što ih Jerry Jones poželi prodati zato što odluči zadnje dane provesti vozikajući se po pustinji u kamp kućici kuhajući meth u pratnji svog mladog wide receivera koji nije upao na roster tijekom priprema – i da, trebam li uopće dodati da je i Jerry odradio vrhunsku rolu u ''Entourageu'').

Tada će nekome trebati ostaviti Mavse, a obzirom da je tek dobio klinca te da ima dvije kćerkice, nitko ne bi popušio priču kako ih ostavlja njima, pa se Marc koji voli ovakve stvari možda dosjeti da bi bilo dobro napraviti show ''Usvajam Sina'' u kojem bi se desetak kandidata između 18 i 50 godina borilo za njegovu naklonost i mogućnost da upravljaju Mavsima. Mislim, ne kažem da imamo velike šanse uopće biti izabrani među kandidate, kamoli osvojiti glavnu nagradu (posebice pored Simmonsa i Steina koji bi povukli sve veze da upadnu u emisiju), ali prilika postoji. Pa ti reci da kapitalizam nije prekrasan.

1. (3) STEELERS 3-0

Kada čovjek stalno ispaljuje razna mišljenja o svemu i svačemu, vjerovatno ga se nakon nekog vremena i ne shvaća ozbiljno. Hej, takav sam, priznajem, ali to me neće spriječiti da likujem nad činjenicom da Steelersi imaju tri pobjede nakon tri tjedna bez Big Bena te da djeluju odlično. Što samo dodatno učvrščuje uvjerenje da će osvojiti Superbowl. Sad, po kojoj logici sam se odlučio iskazati povjerenje momčadi koju gotovo nitko nije vidio ovako daleko? Pa, zato što imam oči i što sam ih lani gledao barem deset puta, vidjevši na koje su idiotske načine gubili utakmice usput igravši bez najboljeg igrača Polamalua. Sada je vrijeme da im karma vrati uzeto, da Polamalu opet dokaže da je najbolji safety u ligi te da Big Ben potvrdi da je top 5 QB. Naravno, obzirom da do kraja ima još 13 susreta, moguće je da se ovaj izbor pokaže pogrešnim, a ovo djetinje likovanje težim oblikom kretenizma. Ali, obzirom na ogroman broj mišljenja svuda uokolo, tko će se sjetiti? Ako pak bude išlo po planu, budite bez brige, svaki tjedan ću podsjećati na svoju prognozu.

A sada nešto o utakmici. Obrana nosi sve pred sobom, ali u ovom susretu protiv Bucsa nije ni bila potrebna u punom sjaju. Četvrti ovosezonski izbor za poziciju QB-a Batch dodao je tri TD-a, a da ni sam ne zna kako (i to uz tek 17 pasova), mladi WR Wallace je od tri uhvaćene lopte dvije uhvatio u golu (i to nakon što su doslovno prošle obrambenim igračima kroz rukavice), a sjajni RB Mendenhall je odradio svoj posao osvajanjem terena kada god je bilo potrebno. Nećemo nikoga boldati jer Tampa je barem podjednako zaslužna za doživljeno gaženje, ali Steelersi su for real.

2. (4) COLTS 2-1

Prošetali su se kroz Denver, koji im po ničemu nije dorastao. Doduše, početkom drugog poluvremena malo su zaprijetili, ali onda je Manning tek tako uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da može doći do protivničkog gola kada god poželi. Ukratko, odrađen posao Manninga i društva uz jednu važnu stvar – nova Paytonova omiljena meta zove se Austin Collie, čovjek je u prve tri utakmice i to u ulozi središnjeg slot receivera osvojio 359 yardi, s čime je prvi hvatač lige. Čisto za orijentaciju, lani je u 16 susreta osvojio 676. Ono, nije loše igrati s tim Manningom.

3. (1) SAINTS 2-1

Opet su se zamalo provukli, kao i kolo ranije u San Franu. Samo, ovaj put kicker Hartley nije bio junak nego tragičar. Čovjek je promašio zicer, praktički slobodno bacanje s manje od 30 yardi, i to nakon što je obrana Saintsa uspijela spriječiti Falconse da u prvom napadu u produžetku dođu do pozicije za udarac. Zamalo im je to uspijelo i nakon Hartleyeva promašaja, ali kicker Falconsa Bryant je zabio s 46 čistu dijagonalu kroz ona nesretna vrata. Zašto onda neću opet Hartleya staviti u kurziv ili boldati Bryanta? Zato što je totalno nepošteno prema ovom sportu toliku pažnju davati kickerima koji očito nemaju nikakvu konstantu (Hartley je nekoliko minuta ranije iz teže situacije izborio produžetak). Mislim, možete sutra dovesti Pletikosu u New Orleans i sumnjam da bi nakon dva treninga nabijao onu smiješnu loptu išta gore nego što to čini Hartley ili bilo koji drugi kicker ove sezone.

Saintsi su izgubili usprkos tome što im je Atlanta dala dovoljno šansi da se izvuku, a to prije svega govori da napad nije imao svoju večer. Brees njie odigrao na razini na koju nas je navikao, bez Busha trka nije bila dovoljno raznovrsna, a imaju sreću što prilikom jednog opakog rušenja drugom backu Thomasa nije stradala noga (u prvi tren je izgledalo kao da su mu je iščupali) jer tek tada bi bili u problemima. Ovako se izvukao bez posljedica, ali da se od nikuda nije stvorio četvrti receiver Lance Moore i odigrao briljantnu partiju, Falconsi bi ih dobili puno prije. Obrana jednostavno nije dovoljno dobra u prednjih sedam, a kako je i secondary odigrao nešto lošije nego što smo navikli, to je bilo dovoljno da se Falconsi ne samo drže u igri, već i da dominiraju dobar dio utakmice.

4. (2) PACKERS 2-1

Bacam ih dva mjesta unazad jer nema šanse da dobiju bitnu utakmicu dok im tackleove igraju dvije rupe poput Cliftona i Marka Tauschera (trenutno vodeći u poretku za LVP-a lige). Usprkos svim problemima s napadačkom linijom uspijeli su odigrati više nego dobro i u trci i u pas igri, ali ih je koštala očajna večer specijalaca koji su kiksali na sve strane, osobito kod onog povrata ispucane lopte kojim je Chicago stigao do drugog TD-a večeri. O najviše skupljenih penala u povijesti kluba da ne govorim, praktički su sami dovodili Bearse do prilike za zabiti. Dakle, kako je moguće da su uništili sami sebe, a da su u isto vrijeme izgubili razlikom od samo jednog udarca iz polja? Aaron Rodgers, eto kako.

Rodgers je protiv Bearsa bio one man show, čovjek je razigravao, trčao, osvajao teren i zabijao touchdowne kao da pleše natripan na glazbu iz ''Kose''. Iako na kraju to brojke neće pokazati, dvoboj dva QB-a bio je apsolutni gušt za gledanje. Football je zakon, to je jasno pokazala i ova utakmica sa svom svojom dramom i nebrojenim junacima, ali ono što su odigrali Cutler i Rodgers zaslužuje divljenje, baš zbog otežanih okolnosti u kojima su igrali. Rodgersova razigranost, stil i očiti gušt s kojim ovaj čovjek igra traže vašu pozornost, nemojte slučajno propustiti pogledati ga u akciji barem jednom ako se smatrate ljubiteljem sporta (mislim, da Rodgers ima kvalitetnije receivere i bolju liniju ispred sebe, nema te momčadi kojoj ne bi svaki tjedan zabio barem TD po četvrtini).

5. (6) JETS 2-1

U utakmici koja je više podsjećala na ovaj naš nogomet nego na football izvukli su se protiv Dolphinsa na račun para katastrofalnih grešaka pojedinaca u Miamiu. Dvije stvari treba istaknuti da se dobije dojam koliko čudna je bila utakmica. U trenutcima kada je Miami briljirao, Braylon Edwards jedno alibi dodavanje pretvorio je u TD kada se njegov pratitelj poskliznuo, zaradivši tako lagane poene (na to mislim kad kažem da je podsjećalo na nogomet – jedan protivnik stalno napada, dominira, ima šanse, a onda ovaj drugi zabije iz kontre prvi krumpir koji opali u gol), a Mark Sanchez je skoro poklonio dvije lopte Dolphinsima koje su nekim čudom ispale obrambenim igračima iz ruku. Secondary im je opet bio kriminalan, što je prisililo Ryana da odustane od blicanja, što je pak dovelo do toga da obrana nije napravila ništa posebno. Jedan čovjek ipak zaslužuje da se spomene kao MVP. Dobri stari LaDainian Tomlinson u ključnim je trenutcima i trčao i hvatao i jednostavno držao napad na životu. Kad dodamo da je i Greene po prvi puta ove sezone pokazao znakove života, eto dobre vijesti za Jetse – vraća im se trka.

6. (5) TEXANS 2-1

Cowboysi su ih potpuno nadigrali u situaciji u kojoj si jednostavno nisu mogli dozvoliti ništa manje, ali bez obzira na ružan poraz i ovom prilikom Texansi su pokazali zašto ih treba shvatiti ozbiljno – u napadu opasnost prijeti sa svih strana (uz RB-a Fostera kao novo oružje nametnuo se i treći WR Walter), a obrana je jednog ekstra igrača udaljena od vrhunske kvalitete. I da, taj ekstra igrač (Cushing) uskoro se vraća nakon suspenzije pa će i to biti riješeno. Ako mislite pak da jedan igrač ne može značiti toliku razliku, zamislite samo da Clay Matthews iz Packersa pređe u Texanse. E, pa ukratko to je Cushing. Dodaj još lagani raspored idućih nekoliko tjedana i jasno je kako su Texansi tu da ostanu.

7. (7) PATRIOTS 2-1

Napad je opet funkcionirao kao sat, zabili su 38. Ali, primiti 30 od Billsa? I to doma? Izgleda da ipak nešto ozbiljno ne štima s tom obranom, posebice u secondaryu koji je kriminalan i koji, očito je to nakon tri kola, ne može zaustaviti nikakav pas. A ne pomaže im ni nedostatak rushera u prednjih sedam, svaki QB se protiv Patriotsa osjeća kao na pikniku. U cijeloj obrani nema igrača kojega bi istakli kao pojedinca sposobnog uništiti protivnika, dok s druge strane u napadu imaš Bradya koji od svojih rookie tight endova već radi zvijezde. Dokle će sjajni napad moći pokrivati propuste obrane? Pravi odgovor dobivamo već idući tjedan u Miamiu, nakon ćega ćemo Patse ili zadržati u ovoj poziciji, ili ih pak spustiti puno, puno niže.

8. (10) FALCONS 2-1

Zamalo su se upucali u nogu kada je trener odlučio, umjesto napucavanja lopte što dalje, s centra pokušati četvrti down pretvoriti u novi napad. Nije im se osvetilo jer su se izvukli u produžetku, ali da su izgubili, izgubili bi zbog tog nepotrebnog pokazivanja mišića. Jer, sve što treba su već pokazali ranije – imaju kompletan napad koji je sjajno nosio neumorni i neuništivi RB Michael Turner (protivnici mu ne mogu ništa, ali može ga doći glave vlastiti trener, ovoliko raubanje je nepotrebno kraj tolikih drugih opcija), Matt Ryan i receiveri su ga solidno pratili, a posebice se iskazao dobri stari Tony Gonzalez koji je hvatao svaku Ryanovu loptu bez obzira na težinu situacije. Obrana je odradila vrlo dobar posao u svim segmentima, osobito na crti. Falconsi su rasna momčad koje samo treba skupiti dovoljno iskustva u ovakvim utakmicama da postane velika (možda je to rano za reći, ali imam neki osjećaj da će se o treneru Mikeu Smithu još čuti tijekom sezone, i to uglavnom negativno, ne čini mi se kao materijal za velike stvari).

9. (8) RAVENS 2-1

Opet je briljirao Anquan Boldin (koji zbog toga zaslužuje i boldanje koje ga stavlja uz bok Rodgersu u trci za MVP-a sezone), Flacco je odigrao dobro nakon prošlotjednog sramoćenja, dok su trka i obrana odradili standardan posao. Jedino što se treba zapitati je gdje su ti toliko najavljivani moćni Ravensi, jer osim povremenih bljeskova Raya Lewisa i sjajne Boldinove igre nakon hvatanja, ništa u ovoj momčadi ne miriše na šampionsku godinu ili nešto specijalno, iznadprosjećno. Dapače, sve izgleda kao još jednu klasična borbena i uporna sezona u kojoj će Ravensi do wild carda i poraza u prvom kolu playoffa.

10. (9) DOLPHINS 2-1

Chad Henne je odigrao odličnu utakmicu, ali i ovaj put ga nominacije košta mlaka igra na samome kraju, kada se utakmica lomila. Gdje su nestale one lopte koje su u drugoj i trećoj četvrtini osvajale prostor kao od šale? Ali, ne treba biti prekritičan, on i Marshall pronašli su vezu o kakvoj su u Miamiu sanjali kada su doveli skupog WR-a iz Denvera, a to je najvažnije. Također, gledati njihov napad sa stalnim wildcat šemama i trikovima dodatno zabavlja i čini utakmicu zanimljivijom, obrana je bila već standardno dobra, posebice u sredini, ali poraza ih je koštala katastrofalna partija back-up cornerbacka Jason Allen koji je osim spomenutog proklizavanja koje je Edwardsu omogučilo TD, nešto kasnje dozvolio istom igrača osvajanje ogromnog komada prostora i hvatanje u situacija kada je bio udvojen i kada je Sanchez bacio očajničku loptu koju bi svatko iole koncentriran presjekao, a onda je još faulirao (opet Edwardsa) u golu prilikom hvatanja, zbog čega su Jetsi dobili šansu krenuti s jedne yarde u realizaciju. Čovjek je doslovno sam samcat uništio sav trud inače odlične zadnje četvorke svakim svojim izlaskom na teren. Apsolunti tragičar, nije čak uspio zadržati u rukama ni onu jednu loptu koju je presjekao i koja bi Miamiu donijela priliku zaključiti susret puno ranije.

11. (14) BEARS 3-0

Prvo, treba skinuti Cutleru kapu na tome što je drugu utakmicu za redom izdržao na streljani. Rušili su ga i ubijali sa svih strana, ali opet je odradio solidan posao, posebice u nečemu što je inače Rodgersov specijalitet, trci. Vidi se da čovjek ima ruku koja može sve i da nema savjest, možemo samo sanjati o tome kako bi igrao kada bi ispred njega bila poštena linija. Dok u onoj Packersa vrlo lako možemo uočiti da su problem tackleovi koji ne mogu braniti vrhunske pass rushere, kod Bearsa su problem sva petorica. Niti pomažu u trci, niti su u stanju pružiti konstantnu zaštitu QB-u. Pa, kako je to onda Chicago dobio? Osim već spomenutog spoticanja noge samima sebi od strane Packersa, Bearsi su se izvukli zato jer se Cutler nakon svakog udarca dizao još odlučniji da odigra sljedeći potez, zato jer imaju sjajnog Devina Hestera zaduženog za povrat ispucanih lopti i zato što imaju dva obrambena asa koja trenutno nose ovu momčad.

Bearsi su praktički ista momčad kao i lani. Na stranu sve promjene trenera, ali talent na terenu je praktički isti. I lani su mogli zabiti, ali problem je bila obrana. Kako su onda od jedne više loše nego dobre momčadi odjednom skočili u rang playoff izazivača koji će namučiti Vikingse u borbi za wild card? Dva ''nova'' imena mijenjaju sve. Prvo, klupska legenda Brian Urlacher se vratio nakon što je pauzirao prethodnu sezonu zbog ozljede i donio potpunu kontrolu u sredinu obrane kao centralni LB. Drugo, doveli su Juliusa Peppersa iz Caroline i automatski postali ekipa koja može zaprijetiti svakom QB-u direktno s crte. Ova dva diva, osim što su u svakom trenutku u stanju izbaciti iz igre pola napada (i osim što ih definitivno ne želite sresti u mraku jer radi se o pravim monstrumima), odigrala su i dva ključna poteza na utakmici. Peppers je blokirao udarac iz polja bacivši se u zrak kao da skače u bazen (šteta što u NFL-u kraj svih ovih statistika ne broje i banane), a Urlacher je u sličnom letu izbio loptu iz naručja igraču Packersa, loptu koja je donijela Bearsima priliku za zadnji napad.

Dokle će moći računati na ovakvu herojsku igru nekolicine igrača ne znam, ali znam da Bearsi definitivno nisu ekipa za vrh. Međutim, u ovom spletu okolnosti, kada svaki tjedan imaš vrhunsko izdanje nekolicine uz odlične igre obrane i specijalaca, uvijek se mogu nadati pobjedi (dok netko jednog od ovih dana doslovno ne ubije jadnog Cutlera). Iako po brojkama nisu bili ravnopravni Packersima, po potezima jesu. A to je ono najvažnjie i zato i imaju ovoliko nominiranih.

12. (15) COWBOYS 1-2

Romo je konačno spojio odličnu utakmicu s vrhunskim izdanjem obrane, osobito fenomenalnog DeMarcusa Warea koji je ove nedjelje okrunio sjajne igre prethodnih tjedana s tri sacksa. Za razliku od do sada raštimanih Cowboysa, ovaj put smo imali prilike gledati nadahnutu verziju. Sada samo treba saznati koje je ona prava.

13. (12) BENGALS 2-1

Prošetali su se kraj slabašnog protivnika bez da su dobili išta od napada, osim upornog Bensonova probijanja. Ne izgledaju dobro, ali obrana je dovoljno budna i spremna ih držati u sredini. Međutim, sve miriše na kolaps protiv prve ozbiljnije momčadi na koju nalete (što se srećom po njih neće dogoditi sve do sedmog kola i gostovanja u Atlanti).

14. (11) CHARGERS 1-2

Drugi sramotni poraz, opet na sličan način kao i protiv Chiefsa. Dva duga trka koja su prošla kroz cijelu obranu i koštala ih poraza u prvom kolu, ovaj put su bila još duža, Seattle im je praktički pretrčao dva puta cijeli teren bez da je itko pošteno zaprijetio trkaču. Jadni Rivers, ostavlja sličan dojam kao Kobe nakon odlaska Shaqa, u onim limitiranim Lakersima sa Smushom Parkerom i Radmanovićem. Da nemaju običaj zaigrati bolje u drugom dijelu sezone, sada bi već mogli dizati paniku na račun toga što nemaju ni jednog jedinog nadahnutog pojedinca sposobnog pomoći Riversu, posebice u obrani.

15. (18) TITANS 2-1

Sjajna obrana koja je namučila čak i Steelerse prošli tjedan, ovaj put ubila je Giantse. Ona će ih održati u sredini odnosa snaga u ligi, ali sam Chris Johnson jednostavno nije dovoljan za dobiti kvalitetnije momčadi. Posebice ako će ga raubati dosadašnjim tempom, on je praktički jedini igrač koji ima loptu i više mu ne ostaje snage za one karakteristične duge bjegove.

16. (16) VIKINGS 1-2

Obrana i trka bili su dovoljni za dobiti nesretni Detroit koji je opet pružio solidan otpor. Adrianu Petersonu svaka čast na do sada pokazanome, ali ako misle išta izvući od ove sezone (barem Petersonovu živu glavu za ubuduće), Favre bi konačno trebao nešto i odigrati.

17. (19) EAGLES 2-1

Teško je reći koliko su dobri ili loši s Michaelom Vickom obzirom na zadnja dva protivnika, ali činjenica je da Vicka bilo svugdje i da zaslužuje posebnu pažnju za sve što je pokazao u ova dva i pol kola. Makar su Jaguarsi gori nego se itko nadao, imponira kako dobro funkcionira njegova veza s dva receivera, a zabrinjava obrana i nedostatak trke. Treba ih vidjeti protiv momčadi s vrha, mada već idući tjedan i susret s Redskinsima može pokazati puno više nego što smo do sada imali prilike vidjeti (odnosno, možda pokaže da su Redskinsi gori nego je itko mogao sanjati).

18. (13) REDSKINS 1-2

McNabb odigrao loše, a nigdje nikoga drugoga da ponese teret protiv jedne od najgorih ekipa zadnjih pet godina. Više od poraza boli činjenica da su ih Ramsi jednostavno nadigrali.

19. (21) CHIEFS 3-0

Nije čudo što su pred svojom sjajnom publikom dobili 49erse. Trka Charlesa i Jonesa uz povremeni bljesak obrane, posebice sjajnog specijaliste za rušenje QB-a, linebackera Tambe Halia koji briljira u ova prva tri kola, za to su dovoljni. Ali, čudo je što su ih zgazili uz nadahnutu partiju nesretnog Matta Cassela koji je kraj šuplje obrane San Frana bacio čak tri TD-a. Boljeg dokaza da nešto ozbiljno smrdi u 49-ersima od toga ne treba.

20. (17) GIANTS 1-2

Lanjska nervoza u svlačionici koja ih je koštala sezone očito još uvijek nije prošlost, nakon ispada RB-a Jacobsa s bacanjem kacige i reakcije nekih obrambenih igrača tijekom i nakon poraza od Coltsa, sada su skinuli gaće i pred Titansima doma. Bez čiste glave nemoguće je igrati obranu na NFL razini, a bez obrane nema ni ozbiljnog footballa. To je ukratko trenutni opis Giantsa. Dodaj na sve još i očajnu partiju specijalaca i eto ružnog poraza u kojem je opet bilo vidljivo da mlađi Manning s ovom napadačkom linijom i ovim krilima može napraviti nešto, ali da ipak nije Brady i da njegovi receiveri nisu takve klase koje mogu uvijek više zabiti nego primiti.

21. (28) SEAHAWKS 2-1

Svaka čast na trudu i borbenosti koju iskazuju na domaćem terenu. Mislim, nemaju talenta i ne mogu zabiti TD na klasičan način, ali zato to rade povratima lopte u suludim dužinama. Nadrealno, pogledajte samo ova dva trka Leona Washingtona protiv beskrvnih Chargersa. Nastave li gomilati ovakve poteze, možda i osvoje diviziju. Kvragu, nastave li gomilati ovakve poteze možda osvoje i Superbowl. Bolesno.

22. (24) BRONCOS 1-2

Tekma protiv Coltsa jasno je pokazala njihove limite, ali i snagu. Kyle Orton uzima sve veći prostor u napadu i baca sve dulje i bolje, a ima i sasvim dovoljno oružja na krilima. To su pozitivni pomaci. Međutim, taj njegov korak naprijed nije dovoljan da anulira nedostatak trke i barem jednog obrambenog playmakera.

23. (20) 49ERS 0-3

Katastrofa, obrana koje je tjedan ranije držala Saintse na konopcima nije napravila ništa, kao ni napad koji je tjedan ranije pokazao znakove buđenja. Jedan Gore ne čini proljeće, pogotovo ne kada i on služi češće kao receiver nego kao trkač. Šanse za playoffom su sve manje, ako idući tjedan upadnu u rupu od 0-4 (a hoće jer idu u goste Atlanti) neće im biti lako, posebice kada nekim čudom i Ramsi i Cardinalsi i Seahawksi nalaze načina za pobjediti. 49ersi pak nalaze načine za izgubiti, ne djeluju kao netko sposoban iz teške situacije izaći bolji. Dapače, djeluju kao da će se potpuno raspasti svakoga trena.

24. (23) LIONS 0-3

Prijetili su Minnesoti neko vrijeme, nisu se raspali ni u jednom trenutku i usprkos svim limitima jasno je kako ova momčad raste iz tjedna u tjedan. Netko će uskoro na njima slomiti zube.

25. (30) RAMS 1-2

Evo što ti znači pravi QB – ni krivi ni dužni Ramsi su u utakmici bez obrana nadigrali Redskinse jer je Bradford u ključnim trenutcima reagirao kao veteran dok je McNabb igrao kao rookie. Još ga nećemo boldati, ali klinac je na najboljem putu da već u pola prve sezone dokaže da je prava stvar.

26. (26) CARDINALS 2-1

Gdje je ta obrana? Nevjerojatna je lakoća kojom su se Raidersi šetali kroz nju, jedini razlog zašto su ispred njih u poretku je taj što su imali više sreće na kraju i što su se dokopali pobjede. Arizona se muči s osvajanjem yardi, usprkos tome što su u utakmicu ušli sa sedam poena prednosti jer su na samom početku zabili TD nakon povrata preko cijelog terena, Raidersi su ih imali na konopcima cijelo vrijeme. U biti, da je kicker Raiders bio standardan sada bi bili na obrnutim pozicijama.

27. (29) RAIDERS 1-2

Ok, ni njihova obrana nije bila sjajna, ali prema Cardinalsima djelovali su kao Steelersi. Lakoćom su dolazili u šanse za pogodak i to igrom, a ne samo potezima pojedinaca u trci. Da je Janikowski, jedan od standardnijih kickera u NFL-u zadnjih godina, imao normalan dan, danas bi slavili drugu pobjedu sezone. Znam, rekao sam da neću uopće obraćati pažnju na ove likove, ali kada netko fula tri udarca iz polja u jednoj utakmici, dakle zapuca 9 poena, i to tako da promaši zicer za pobjedu u zadnjim sekundama, e onda ga se ipak mora prozvati.

28. (22) BUCCANEERS 2-1

Ne samo da su Steelersi prokazali njihovu obranu kao mit, QB Freeman je toliko izmaltretiran da su ga povukli s terena prije kraja da ne doživi živčani slom pored obrane Steelersa. Srećom, imat će dovoljno prilike protiv jednako loših ekipa dokazati da su - manje loši.

29. (25) JAGUARS 1-2

Jones–Drew nije u top formi i oni se ne mogu spojiti s poštenom akcijom. To je dovoljno da iz skupina skoro pa očajnih momčadi upadnu u sam talog na dnu rankingsa.

30. (31) BROWNS 0-3

Svaka čast na borbenosti protiv Ravensa, a posebice Joshu Cribbsu ne još jednom odličnom izdanju. Zaslužuje respekt jer je i dalje ne samo dobar returner, već se nametnuo kao prvi receiver, a i prvi trkač. Da imaju lagan raspored kao Seahawksi, Chiefsi, Cardinalsi i slične ekipe, tko zna gdje bi im bio kraj (znamo, oko 20-e pozicije, ali i to je bolje od ovoga gdje su sada).

31. (27) PANTHERS 0-3

U svojoj prvoj pravoj tekmi rookie Clausen je bio – katastrofalan. Dobra stvar je što bi i bez njega bilo isto, tako da se barem mogu veseliti tome što skuplja iskustvo. Obrana je raštimana, talent je minimalan, ali nestanak backova je tema za Dosje X. Jadni Steve Smith je jedina igračina na rosteru koji je trebao sadržavati barem još dva potencijalna playmakera u napadu. Gdje su Williams i Stewart, zašto ih se ignorira nauštrb pas igre kao da je QB Brady, to je jedno od pitanja dosadašnje sezone. Mislim, nije da bi njihov učinak sam po sebi donio neke revolucionarne pomake, ali da se fokusiraju samo na probijanje po zemlji umjesto da siju lopte uokolo, sada bi imali barem jednu pobjedu.

32. (32) BILLS 0-3

C.J. Spiller je zvijer i vjerovatno jedini Bills kojega ćemo boldati ove sezone. U prvoj pravoj prilici zabio je Patsima dva TD-a, od čega jednoga pogodite kako? Naravno, čovjek je pretrčao cijeli teren nakon kickoffa. Uglavnom, imaju svog RB-a budućnosti i returnera sadašnjosti, još im samo treba izabrati QB-a na sljedećem draftu, pa još po jednog rasnog igrača za svaku liniju na sljedećih pet i eto Billsa u borbi za playoff.

21Sep/1010

NFL POWER RANKINGS, WEEK 2

Posted by Gee_Spot

Drugi tjedan, drugi power rankingsi. Uz niz novih detalja koje nam omogućuje napredna tehonologija – u zagradama imamo prošlotjednu poziciju, a uz ime kluba čak piše i score. Yeah bejbe yeah. Football je zakon, ali još veći zakon je što za nešto više od mjesec dana starta nova NBA sezona. Čitam danas kako Rondo izjavljuje da je naslov tamo nekog svjetskog prvaka ništa prema prstenu. Mislim, ako Rondo ove sezone ne ostvari triple-double prosjek, onda nitko neće. A tekme protiv Westbrooka i Rosea se ne smiju propustiti.

1. (2) SAINTS 2-0

Odradili su posao protiv napaljenih 49ersa. U svim segmentima igre bili su daleko od briljantnoga, ali su se otkotrljali do pobjede na račun uvijek solidnog Breesa i nekoliko dobrih reakcija secondarya (prije svih safetya Harpera) koji se još jednom potvrdio kao bolji dio obrane i koji odlično funkcionira i bez lidera Sharpera. Ako nekoga treba istaknuti, to je kicker Garrett Hartley koji se s tri pogotka iz polja iskupio za kikseve iz prethodnog kola. Ta hladnokrvnost koju je iskazao kompletni napad kada su na minutu do kraja, taman nakon što su 49ersi izjednačili, bez problema stigli do pozicije za udarac i pobjedu, čini razliku između velikih i onih koji to žele biti.

2. (4) PACKERS 2-0

Clay Matthews nastavlja s fenomenalnim igrama u obrani, rušeći sve pred sobom (posebice QB-a, i u ovom kolu pišu mu se tri rušenja, ukupno šest za sezonu), ali junak dana ipak je sjajni Aaron Rodgers s dva dodana TD-a i jednim kojega je sam realizirao pretrčavši obranu Billsa. Iako je u pitanju očajan protivnik, ozbiljnost kojom su Packersi odigrali utakmicu i lakoća kojom su nabili ovih 27 razlike zaslužuju respekt (Billsi ne bi zabili ni ovaj počasni TD da nije bilo kaznenih yardi obrani Packersa koje su ih dovele pred sam gol). Billsi su toliko slabašni da Rodgers nije trčao pred progoniteljima (obrambena linija je ovaj put izdržavala), već zato što je mogao. Taj aspekt njegove igre, čitanje i osvajanje prostora, u kombinaciji s rukom čine ga najubojitijim QB-om u ligi, ako čemo gledati čisto gomilanje poena. Zato, evo mu prva ovogodišnja nominacija usprkos, po njegovim mjerilima, tek solidnoj utakmici.

3. (3) STEELERS 2-0

Steelersi su doslovno uništili Titanse, samo na račun obrane držali su ih na konopcima cijelu utakmicu. Iako je obrana bila odlična u svakom pogledu, neke pojedince treba izdvojiti i nominirati. Polamalu je presjekao jednu loptu i zaslužan je za nekoliko potencijalnih play of the day poteza, ali i on je ostao u sjeni nevjerojatnog posla kojega je odradio veteranskih dvojac vanjskih linebackera. David Harrison i LaMarr Woodley bili su doslovno svugdje, stalnim presingom na pas igru i loptu najzaslužniji su za čak sedam izgubljenih lopti Titansa. Kapa do poda i centralnom LB-u Lawrenceu Timmonsu koji je uporno pomagao na liniji postavivši zid koji je Chrisa Johnsona ostavio na 34 yarde, time zaustavivši niz od 12 utakmica za redom u kojem je čovjek osvojio preko 100 yardi. Iako je obrana apsolunti broj 1 u NFL-u, ne mogu ih staviti više od treće pozicije zato što praktički igraju bez napada. Sada im se ozljedio treći QB Dixon, drugoga su otpustili zbog ozljede (da bi ga sada opet potpisali zbog manjka QB-a na rosteru), što znači da će u sljedećem kolu vrlo vjerovatno igrati s četvrtom opcijom Charliem Batchom. Da nije bilo one fenomenalne akcije na samom početku kada su povrat početnog udarca pretvorili u TD, odnosno da su se morali osloniti samo na skupljanje tri po tri poena cijeli susret, možda bi i izgubili na račun zadnjih nekoliko lucidnih minuta napada Titansa. Ali, kada se vrati Big Ben, ne gine im skok na jedinicu.

4. (6) COLTS 1-1

Pregazili su Giantse, napaljeni i na krilima sjajnih endova Roberta Mathisa i Dwighta Freeneya koji su zaustavili mlađeg Manninga. Napad je funkcionirao kao sat u svakom pogledu, a uz klasični učinak pas igre može ih radovati i buđenje trke – i Addai i Brown letjeli su kroz raštimanu obranu Giantsa.

5. (7) TEXANS 2-0

Došli su do pobjede u utakmici u kojoj u ničemu nisu briljirali protiv čvrstog protivnika, što je karakteristika pravih momčadi. Ovaj put ni obrana ni trka nisu oduševili, ali zato je svoje odradila ona temeljna veza između QB-a Schauba i WR-a Andrea Johnsona koji je pokazao zašto ga mnogi smatraju najboljim receiverom u NFL-u. Opasna momčad, iako sam od prvoga dana bio uvjeren da mogu daleko, ovakvu kvalitetu i mentalnu čvrstinu nisam očekivao.

6. (9) JETS 1-1

Ukratko, Mark Sanchez je odigrao partiju života i nadigrao Bradya. U nešto malo dužoj verziji, Ryan je sjajno pripremio momčad, prilagodio obranu pas igri Patriotsa pokazavši da Jetsi mogu gaziti na crti, ali odigrati i jednako čvrsto u pozadini. Prošlotjedni tragičari Cromartie i Wilson odigrali su bez greška, a najgori u secondaryu bio je Revis koji je zbog propuštenih priprema daleko od prave forme.

7. (1) PATRIOTS 1-1

Brady i Belichik totalno su podbacili, propustivši u drugom poluvremenu završiti utakmicu uporno igrajući protiv jedne verzije Jetsa koje te večeri nije bilo na terenu. Forsirali su dugi pas na krila iako je sredina Jetsa bila mekanija nego ikada zbog tolike pažnje posvećene pokrivanju terena. Obrana se posvetila zaustavljanju trke, a glave ih je koštao nadahnuti Sanchez koji je pogađao svoje mete netipičnom preciznošću. Svaliti krivnju na Bradya ili secondary nije rješenje, Jetsi su ih nadigrali kao momčad u svakom pogledu. Jedini plus iz ove utakmice je što se pokazalo da su njihovi rookie tight endovi Hernandez i Gronkowski igračine.

8. (5) RAVENS 1-1

Nisu Bengalsi bili bolji u obrani od Jetsa prošlog tjedna, Joe Flacco je jednostavno griješio kada god je mogao. Obrana na čelu s Lewisom opet sjajna, svela Bengalse samo na udarce iz polja, ali sa sramotnom partijom QB-a bolje se nije moglo. Rice je bio pouzdan kao i uvijek te je možda vrijeme da se Ravensi malo više posvete trci obzirom da Joe ne sazrijeve kako su se nadali.

9. (10) DOLPHINS 2-0

Napad Dolphinsa očito ima svoje limite, ali, u skladu s njima, Henne i Marshall u pas igri te backovi u trci, u stanju su odraditi posao. Međutim, ono što Dolphinse trenutno približava skupini momčadi sposobnih doći do kraja je obrana koja jednostavno briljira. Iako je skupljena tek ovoga ljeta, treba priznati da su pogodili sa svim promjenama, a osobito vjerom u mladi secondary. Protiv Vikingsa su svi odradili posao, od ekipe na liniji predvođene sjajnim Dansbyem, do spomenute zadnje linije. Vontae Davis zaslužuje nominaciju za MVP-a ne samo zbog sjajnog čuvanja receivera i jedne presječene lopte, već i zbog pomoći u zaustavljanju probijanja u zadnjih 5 minuta kada su Vikingsi imali nekoliko šansi doslovno s jedne yarde ušetati u gol. Jednostavno su zaustavili i tenka poput Patersona kad god je trebalo, a mučenje koje su priuštili Favreu ovaj teško da će tako brzo zaboraviti.

10. (11) FALCONS 1-1

Gaženje ovako loše momčadi Cardinalsa nije pokazatelj, ali može ih radovati što su i bez opet ozljeđenog RB-a Turnera dobar dio posla odradili po zemlji zahvaljujući trećem RB-u Jasonu Snellingu.

11. (12) CHARGERS 1-1

Nakon prošlotjednog poraza u Kansasu, slabašni Jaguarsi su došli kao naručeni. Frustracije su dobrim dijelom izlječene i bez pomoći trke, tijekom utakmice lakše se ozljedio RB Matthews, ali Rivers je bio više nego spreman uposliti sva raspoloživa oružja.

12. (17) BENGALS 1-1

Nakon sramotnog izdanja iz prošlog kola, obrana Bengalsa pokazala se u punom sjaju. Sve linije su funkcionirale besprijekorno, ali posebno treba istaknuti dvojicu CB-a koji su iskoristili indisponiranu Flaccovu partiju preuzevši uloge obrambenih playmakera. Leon Hall i Johnathan Joseph tako su junaci pobjede, ali za još veći uspon Bengalsima treba nešto i od pas igre koja je još jednom podbacila. Na leđima neumornog RB-a Cedrica Bensona osvojili su dovoljno yardi da se proslavi kicker Mike Nugent koji je pospremio svih pet udaraca, ali to jednostavno nije dovoljno za ozbiljniju playoff borbu.

13. (16) REDSKINS 1-1

Usprkos klasičnom izdanju Donovana McNabba nisu uspjeli zaustaviti Texanse. Razlog je jednostavan, jedan McNabb ne čini proljeće – usprkos svim sjajnim pasovima, njegovi limitirani receiveri nisu mogli bolje, kao uostalom ni trka ili obrana. Prejednostavno bi bilo svu krivnju svaliti na junaka prošlog kola, kickera Grahama Ganoa, koji je zapucao dva udarca koja su mogla riješiti susret, ali istina je kako je ovo momčad za 8-8 koja će se boriti s Giantsima i Cowboysima za playoff poziciju dok god Donovan igra na vrhunskoj razini.

14. (23) BEARS 2-0

Solidna obrana na čelu s energičnima Urlacherom koji je dominirao u sredini, razigranim Peppersom koji je prijetio Romou te odlučni Jay Cutler, to je recept kojim su Bearsi dobili favorizirani Dallas u gostima. Iako su Cowboysi talentiraniji u svim linijama, Bearsi su greške sveli na minimum i tako parirali, dok je Cutlerova fenomenalna večer donijela prevagu. Iako je dobio nebrojene batine zbog propusne obrambene linije, Cutler se nije predavao te je razigrao kompletnu momčad, od receivera Knoxa i Hestera, do tight enda Olsena i ovaj put u trci rezerviranoga RB-a Fortea. Kad sve staviš na vagu, u pravoj ravnopravnoj bitci, Chicago je imao svog lidera koji je nadigrao protivničkog generala. I to je - usprkos svim nijansama, sreći, mentalnim greškama - glavni razlog. Puno bolje izdanje nego u prvom kolu zbog čega se javlja i nada da bi druga pozicija preko Vikingsa i nastup u playoffu mogli biti i dostižni, osobito ako Cutler i obrana nastave biti ovako solidni. I pojača li se barem malo napadačka linija koja niti čuva QB-a niti pomaže backovima u probijanju.

15. (13) COWBOYS 0-2

Jadni Boysi, s dva poraza sada ih čekaju dani dani nervoze i optužbi, a činjenica je da su uz malo sreće i više koncentracije pojedinaca mogli i dobiti Bearse. U utakmici koja je oduzimala dah i koja je bila krcata vrhunskim potezima, bili su u igri sve do 5 minuta prije kraja kada je nesretni kicker David Buehler promašio udarac s 44 yarde koji bi rezultat poravnao na 20-20. Nakon toga su u još jednoj u nizu mentalnih blokada dozvolili Bearsima da se prošetaju do novog TD-a. Međutim, kada makneš te nesretne crne rupe, ostaje momčad s dovoljno talenta na oba kraja terena koja je definitivno bolja od rezultata. U obrani je Ware bio sveprisutan, u napadu su Austin i Bryant pokazali da su sjajni receiveri. Trka je doduše podbacila, Barber je odradio svoju limitiranu rolu, ali Felix Jones već drugi tjedan za redom nije pokazao ništa. Očito je kako nisu ekipa za naslov, ali očekivani playoff i score od 9 ili 10 pobjeda je još uvijek realan, osim ako se nervoza dodatno ne uvuče u momčad i nagrize ju do kraja. Tony Romo nije briljirao, ali odigrao je solidno usprkos svemu te je dao momčadi šansu. Cutler je jednostavno bio bolji i tu je šansu realizirao.

16. (8) VIKINGS 0-2

Dobra obrana i drugi tjedan za redom sjajni Peterson ovaj put nisu bili dovoljni za preskočiti prepreku zvanu obrana Miamia. Sad, možda će to i dalje biti dovoljno za izboriti wild card na kraju sezone, ali Bearsi su se pojavili kao ozbiljna prijetnja u diviziji, a Brett Favre je još daleko od prave forme. Secondary Dolphinsa je odigrao briljantnu utakmicu, ali za jednu od najgorih utakmica u karijeri dobrim dijelom kriv je i sam Favre koji niti mentalno niti fizički nije spreman za još jedan juriš na naslov.

17. (14) GIANTS 1-1

Sada znamo zašto su onako pregazili Pantherse s ovako osrednjom ekipom. Ne zato što su naglo postali sjajni, već zato što su Panthersi očajni. Giantsi su jedna momčad iz sredine sa solidnim talentom, ali bez vrhunskog učinka ijedne linije. Obrana je imala šansu protiv Coltsa dokazati da je opet u punoj snazi, nije ju iskoristila, ergo - i ona je tek solidna. Kao i sve drugo u ovoj momčadi kao stvorenoj za 8-8 iz godine u godinu.

18. (15) TITANS 1-1

Dobili smo odgovor na pitanju vezano uz igru Vincea Younga u prvom kolu. Da li je postao kompletan QB? Nije, odigrao je tako loše protiv Steelersa da je krajem utakmice u momčad ubačen veteran Kerry Collins, koji je s bržim donošenjem odluka pored već lagano umorna obrane Steelersa skoro doveo momčad do prilike za izjednačenje. Obrana solidna, što je dobra vijest jer Johnson neće svaki tjedan nailaziti na bedem poput ovoga Pittsburga koji će ga potpuno zaustaviti. Kombinacija ove dvije dobre strane dat će im dovoljno da se održe u sredini, ali za više će im trebati pas igra. Young jednostavno nije rješenje.

19. (19) EAGLES 1-1

Svaka čast na pobjedi protiv nesretnih Lionsa, koji su uz malo više iskustva i možda zdravog Stafforda sada mogli imati i 2-0. Michael Vick je drugu utakmicu za redom pokazao da može odraditi posao, LeSean McCoy se rastrčao do tri TD-a, ali obrana je bila jednako šuplja kao i protiv Packersa. Kada dodaš povratak Kolba koji će Vicka opet poslati na klupu iako je očito kako momčad puno bolje reagira na njega u ulozi playa, jasno je da su Eaglesi na samom rubu da se iz skupine ovih 8-8 ekipa iz sredine prebace u zadnju skupinu očajnika.

20. (22) 49ERS 0-2

Bili su u igri protiv Saintsa do zadnje minute, što je najvažnija stvar pred ostatak sezone. Probleme koje su imali u svlačionici rasčistili su do daljnjega, opet se ukazala ona sjajna obrana na čelu s Patrickom Willisom, a u napadu ih je na svojim leđima nosio razbijač Frank Gore. Doduše, Alex Smith je i dalje, blago rečeno, klimav, ali ovaj put je imao i dobrih poteza, posebice u zadnjih 15 minuta. Uglavnom, za sada su ispred Cardinalsa samo u ovim rankingsima, ali nema sumnje da će, izbjegnu li nove probleme sa slušalicama, i u stvarnom životu zasjesti na čelo ove nesretne divizije i tu ostati do kraja.

21. (20) CHIEFS 2-0

Kako je moguće da momčad koja ima 2-0 score i pobjedu protiv Chargersa padne za jedno mjesto u rankingsima, usprkos tome što su došli do pobjede na strani uz očajnu partiju? Zato što su trebali izgubiti po svakoj logici. Obrana mekana, QB Matt Cassel ispod svake razine (što ga nije sprječavalo da potroši većinu lopti), najbolji igrač Charles zapostavljen na račun veterana Jonesa koji je potrošio ogroman broj nošenja za prosjećan učinak protiv nikakvog protivnika. Sljedeće kolo im u goste dolaze 49ersi i ta utakmica će pokazati kolika je stvarna razlika između ove dvije ekipe te će se konačno razotkriti tko je for real, a tko je tek full of shit.

22. (26) BUCCANEERS 2-0

Sezona je počela iznad svih očekivanja, iako su im oba dosadašnja protivnika bile momčadi s dna, Buccaneersi imaju dovoljno za odraditi posao. Obrana igra aktivno i kao da im je stalo, što je ogroman plus, a QB Josh Freeman zaslužuje da ga se bolda zbog druge solidne partije za redom. Ionako će mu to vjerovatno biti prvi i zadnji put ove godine.

23. (27) LIONS 0-2

U obje utakmice bili su u igri, napad očito ima strašan potencijal, a rookie Jahvid Best zaslužuje poseban spomen na račun 4 TD-a u prve dvije utakmice. Još više fascinira da su u oba susreta bili u igri bez startnog QB-a Stafforda koji će zbog ozljede ramena propustiti barem još par kola. Obrana usprkos gomili poena koje su im zabili Bearsi i Eaglesi nije loša, osobito u prvoj liniji u kojoj ordiniraju odlični rookie Suh i veteran Vanden Bosch. Nažalost, preostale dvije linije, linebackeri i secondary, su kriminalne, ali sav ovaj talent trebao bi im donijeti pobjede protiv ostalih ekipa s dna i približiti ih još bliže čistilištu.

24. (28) BRONCOS 1-1

Uvjerljiva pobjeda doma uz još jedno dobro izdanje Ortona i solidnu igru u svim linijama. Lionsi i oni borit će se za titulu najmanje loše loše momčadi NFL-a.

25. (24) JAGUARS 1-1

U očajnom nastupu u San Diegu, u kojem su podbacili apsolutno svi, ulogu tragičara zaslužuje David Garrard s jednom od najgorih partija u karijeri.

26. (21) CARDINALS 1-1

Sramotna partija protiv Atlante - ma kako Derek Anderson bio loš QB, napad ima dovoljno potencijala da odradi solidan posao uz podršku vrhunske obrane. Kada su ovo ljeto odradili sve one promjene, u Arizoni su očekivali da će obrana nositi najveći dio tereta, kad ono – šetalište. Očito je kako u ovoj svlačionici sve ne štima kako treba jer pristup kakav su oni pokazali nakon što je Anderson posijao prvu loptu ne pripada u NFL.

27. (18) PANTHERS 0-2

Sve promjene u obrani rezultirale su zbrkom u tom dijelu igre, a dodatno ih je ubilo i vjerovanje u to da je Matt Moore dobar QB. Sada barem znaju da nije i mogu momčad prepustiti rookieu Clausenu. Međutim, glavni razlog zašto su ovako loši je činjenica da dva RB-a u prva dva kola nisu pokazala ništa, a upravo su Stewart i Williams trebali nositi ovu momčad.

28. (25) SEAHAWKS 1-1

Izdanje protiv Denvera bilo je bliže stvarnosti od onoga protiv 49ersa. Nisu pokazali ništa vrijedno spomena, a Hasselbeck je junačku partiju iz prethodnog kola potpuno upropastio očajnim izdanjem na prvom gostovanju.

29. (32) RAIDERS 1-1

Jedva su se izvukli doma od momčadi koja je zadnje dvije sezone bila uvjerljivo najgora u ligi. Ali, usprkos tome što će junak pobjede biti QB Gradkowski koji je ušao u igru umjesto očajnog Campbella, činjenica je da Raidersi imaju puno više talenta nego što će to rezultat na kraju pokazati (čak je i rookie LB McClain protiv Ramsa djelovao dobro u potpuno raštimanoj obrani), a to bi im trebalo biti dovoljno za izbjeći zadnje tri pozicije ostatak sezone.

30. (29) RAMS 0-2

Druga solidna partija Bradforda za redom raduje. Drugi poraz za redom (i to protiv loših ekipa) baš i ne. Ali, u oba susreta su imali šansu, što je dovoljno da ih gurnemo ispred sljedećih momčadi.

31. (31) BROWNS 0-2

Uspijeli su izgubiti od Chiefsa koji su odigrali ispodprosječnu utakmicu i to usprkos tome što je Seneca Wallace odradio nešto bolju partiju kao QB od prošlotjednog tragičara Dellhommea. Ukratko, Brownsi su trenutno očajna football momčad u svim segmentima igre. Riječ očajno se nešto previše koristi u ovih zadnjih nekoliko pasusa.

32. (30) BILLS 0-2

Užasnim izdanjem protiv Packersa u kojem nisu pokazali ništa, izbili su na začelje s kojega će se teško maknuti u dogledno vrijeme obzirom da su im sljedeće dvije utakmice protiv Patsa i Jetsa.

17Sep/101

NFL POWER RANKINGS, WEEK 1

Posted by Gee_Spot

Smišljao sam na koji način bi dao najbolji osvrt na utakmice od kola ranije i shvatio da boljeg načina od rangiranja od prve do trideset i druge momčadi jednostavno nema. O svakoj po rečenicu-dvije, uz poneki dojam i eto finog načina za voditi svojevrsni dnevnik sezone. Dakle, prvi i na ovim prostorima jedinstveni NFL power rankingsi. Uz to, palo mi je na pamet izabrati i MVP-a i LVP-a sezone. Jednostavno, igrače koji su oduševili ću boldati, a one koji su razočarali staviti u italic i na kraju sezone samo zbrojiti količinu spominjanja te tako doći do laureata. Jedini minus je što ne stignem pogledati svih 16 tekmi (ovaj tjedan vidio sam ih tek osam) zbog čega će se poneki pozitivac ili negativac provući bez zaslužene pažnje. Ali, kada uskoro dam otkaz, ionako ih stignem pogledati sve. Football je zakon.

1. PATRIOTS

Lakoća kojom Tom Brady igra zadivljuje, a još više fascinira podatak da i bez dva igrača iz idealne petorke linija Patsa nije dozvolila nikakva ometanja pas igre. Da je kojim slučajem još pogodio i poneku od sjajno bačenih bombi, Brady bi odigrao za pet plus, ovako je tek na čvrstoj petici – njegova mirnoća, stil igre i talent u kombinaciji s Belichikovim trikovima (fantastično rotiranje backova i receivera), od ove momčadi čine izazivača i ove godine. Brige oko obrane su očito pretjerane, iako možda nemaju briljantnih pojedinaca, kao cjelina ovi novi klinci Patsa su itekako sposobni i voljni igrati mušku obranu (Mayo i Guyton sjajni kao središnji par linebackera, a posebno ugodno je iznenadio rookie McCourty kao novi startni CB). Doduše, Bengalsi su djelovali toliko nemoćno da je pitanje koliko su i oni pripomogli ovom izdanju, ali, obzirom na viđeno, New England je trenutno ekipa broj jedan.

2. SAINTS

Napad je u startu funkcionirao iznad svih očekivanja, a posebice je oduševila napadačka linija koja je odradili ogroman posao i u zaštiti trke i Breesa. Obrana vrlo dobra, osobito pozitivan dojam ostavlja zadnja linija koja i bez Sharpera funkcionira solidno. Ako išta zabrinjava, to su promašaji Garretta Hartleya. Posao kickera je stvarno nezahvalan, o njima se priča samo kada promaše zicere. Hartley je jedan od rijetkih koji je osjetio slavu, lani je briljirao u playoffu iz ozbiljnih daljina, ali to mu ne garantira vječno mjesto u momčadi, osobito nastavi li promašivati sigurnih 6 poena svakoga tjedna.

3. STELLERS

Svaka čast za solidnu partiju trećeg QB-a Dixona, to je sve što im treba obzirom da ostatak ekipe funkcionira sjajno. Rashard Mendenhall prijeti postati top 5 RB već kroz nekoliko kola, njegov trk za pobjedu potez je utakmice, a obrana je zaustavila Falconse svaki puta kada je trebalo, osobito u trci. Ključni čovjek ipak je bio, a tko drugi nego, Troy Polamalu koji je s 5 ubitačnih tackleova i presječenom loptom u zadnjim minutama uništavao nadu Falconsa u osvajanje terena na bilo koji način i to uvijek baš kada je bilo najpotrebnije.

4. PACKERS

Očekivali smo raspjevani orkestar, a dobili solista koji je dobar dio utakmice bježao glavom bez obzira. Nažalost, Packersi opet ponavljaju istu boljku kao i lani, zaštita Rodgersa je kriminalna (Eaglesi su ga ubili tri puta u samom startu tekme). Srećom po njih, Rodgers je takva klasa da može baciti savršeni pas i u punom sprintu. Ostali su bez startnog RB-a Granta do kraja sezone, ali to će ih u široj slici ionako manje koštati od ovako loše zaštite QB-a (dva veterana Chad Clifton i Mark Tauscher očito više ne mogu krpati pozicije tackleova). Jedina nada da se prognoza o njima kao osvjačima NFC-a održi je da sjajni mladi LB Clay Matthews nastavi igrati kao ubojica, čovjek je poslao u bolnicu barem 3 igrača Eaglesa, a da ne govorim kako je eru Kolba završio i prije nego je počela, skucavši ga tako u pod da je do daljnjega out zbog potresa mozga.

5. RAVENS

Flacco je u startu djelovao zbunjeno kao i uvijek, ali je do kraja utakmice pronašao sjajnu vezu s Anquanom Boldinom koja bi se mogla pokazati ključnim oružjem Ravensa kroz sezonu. Jer, Rice je čak i protiv fantastičnog zida Jetsa napravio solidan posao trkom, a obrana na čelu s liderom i glavnim motorom Rayem Lewisom nije bila ništa lošija od razvikane Ryanove momčadi. Sredina u kojoj je div Haloti Ngata nosio sve pred sobom dok je Lewis zaustavljao sve što je pokušalo proći kroz sredinu kao da ima 25 a ne 35 godina (Jetsi nisu pokazali ništa od svoje razvikane trke) djeluje sjajno, a ni zadnja linija nije podbacila, iako je teško reći koliko su oni bili dobri, a koliko su Jetsi u tom dijelu igre – očajni.

6. COLTS

Payton Manning i receiveri su odigrali na razini, ali što im to vrijedi kada su ih obrana i trka potpuno iznevjerili. Doduše, očito je kako su se spremili za zauzdati pas igru Texansa, što su odradili više nego dobro ostavivši Schauba na jedva 100 osvojenih yardi i Johnsona na za njega mizernih 33. Posebice je u tom dijelu briljirao Antoine Bethea, samo uzalud - toliku pažnju obrane usmjerenu na jedan aspekt igre iskoristio je sjajni RB Foster koji se tako već u prvoj utakmici nametnuo kao novo oružje Texansa. Coltsi nastavljaju po starome, da bi ih ubuduće stavili na višu poziciju morat će pokazati kako su barem solidni u dijelovima igre koji se ne tiču pasa.

7. TEXANS

Ovako visoko nisu na račun jedne utakmice, nego na račun talenta. Bili su dobri i dok su bili jednodimenzionalna momčad, a sada su pravi pravcati 3D. Arian Foster donosi toliku potrebnu ravnotežu u napad, a obrana će ionako biti sve bolja kada joj se priključi Cushing i kada s druge strane bude netko manje kvalitetan od Coltsa. Ipak, možda je i najveći plus što su konačno razbili to prokletstvo mentalnih blokada uzrokovanih porazima u zadnjim minutama upravo od strane Manninga i kompanije.

8. VIKINGS

Usprkos svim problemima s Favreom, receiverima i zadnjom linijom, ostavili su dobar dojam na gostovanju u New Orleansu. Razigrane Saintse zaustavili su koliko se dalo, još jednom pokazavši da se mogu osloniti na prednju obrambenu sedmorku i Petersonovu trku dok pas igre ne dođe na svoje (veliki plus za Petersona zbog pokazanog napretka u receiverskoj ulozi). Odnosno, dok Favre ne odluči da je još netko osim Shiancoea vrijedan njegovih lopti (Berrian to izgleda nikada neće biti).

9. JETS

Znali smo da nemaju pas igru, ali očajni nastup Shonna Greenea alarm je za uzbunu i u trkačkom dijelu. Iako je rano suditi po jednoj utakmici, Greenove drvene ruke i totalna dekoncentracija tjeraju nas da se još jednom pitamo zašto su morali otpustiti provjerenog RB-a kakav je bio Jones. Doduše, dobri stari Tomlinson donekle je nadoknadio Greenov učinak, ali to nije nešto na što mogu računati svaki tjedan. Obrana ih drži u igri, a držat će ih i dalje, bez obzira što se u prvoj tekmi opet ozljedio Jenkins – otpao je za cijelu sezonu nakon što je lani također propustio više od pola utakmica. Dakle, navikli su igrati bez njega, u Ryanovim shemama u kojima svi jurišaju naprijed, igra trojke na crti nije ključna. Ali, ključno bi mogli biti slabašno izdanje zadnje linije – Revis je odigrao dobro iako je propustio kompletne pripreme, međutim pridošlica Antonio Cromartie i rezervni rookie cornerback Kyle Wilson praktički su ih svojim greškama koštali utakmice. Sada ih napadaju sa svih strana isti oni koji su ih do jučer dizali u nebesa, ali razloga za paniku nema. Ovo su isti stari Jetsi, usprkos očajnom napadu i kilavoj zadnjoj liniji (koja u njihovom riskantnom stilu igre mora biti besprijekorna) svejedno su izgubili samo sa jednim poenom razlike. Ryanovi jurišnici u prvoj obrambenoj sedmorki čuda rade stalnim blitzanjem i dok je tako, Jetsi ostaju bliži vrhu nego dnu.

10. DOLPHINS

Njihov susret protiv Vikingsa bit će savršeni test za obje momčadi. Iako protiv Billsa nisu briljirali, pokazalo se da je obrana na čelu s novim playmakerom Karlosom Dansbyem bolji dio momčadi. Učinak napada, bez obzira na solidnu zadnju liniju Billsa, nije oduševio. Nova osovina pas igre Henne-Marshall nije ponudio previše, sve se i dalje vrti oko solidnih izdanja trkačkog dvojca, a to već protiv Vikingsa neće biti dovoljno.

11. FALCONS

Protiv Steelersa držala ih je čvrsta obrana na čelu s Curtisom Loftonom koji je zaključao sredinu sve do onog bijega Mendenhalla na kraju. Napad pak nije briljirao, Ryan i White nisu uspijeli odigrati ništa bolje od trećeg QB-a Steelersa Dixona i njegovih krila, a Turner nije imao ni jedan zapaženiji bijeg kroz bedem Pittsburgha. Potencijala ima, ali stavljati ih u istu rečenicu s velikim momčadima još uvijek nema smisla.

12. CHARGERS

Zanimljivo kakav odnos sam izgradio s ovom ekipom. Lani sam se pred playoff divio Riversovim mudima i Kaedingovoj preciznosti, da bi dva tjedna kasnije u utakmici doigravanja obojica odigrala katastrofalno. Prije tjedan dana sam u najavi sezone istaknuo njihov specijalni tim kao dobar u zaustavljanju trke, čisto da ukažem da se taj dio momčadi ne sastoji samo od returnera, kickera ili puntera. I što se desi? Returner Chiefsa Dexter McCluster zabije im TD nakon što je pretrčao cijeli teren. Imali su šanse za pobjedu, nisu djelovali loše, ali očito je da njihovi trenutni wide receiveri nisu klasa Jacksona koji i dalje sjedi i čeka novi ugovor.

13. COWBOYS

Očajne igre iz predsezone su se nastavile i u otvaranju sezone. Nadaju se da će povratak tacklea Colomba ojačati napadačku liniju, ali više od svega treba im koncentracija kao grupi. Od Roma do Warea, svi igrači su djelovali jednostavno nedovoljno energično, što je za ovakav sport najgora moguća optužba. Jedini koji nije iznevjerio bio je sjajni Miles Austin, a i rookie Dez Bryant pokazao se već u prvoj utakmici kao puno bolja opcija od još jednom beskorisnog Roya Williamsa (koji je zamalo postao junak utakmice, ali mu je poništen TD zbog guranja na liniji očajne Colombove zamjene Alexa Barrona). Nema razloga za paniku, talent je tu, treba ''samo'' malo čvrstine.

14. GIANTS

U biti, jedini razlog za paniku Cowboysima može biti vrlo dobro izdanje divizijskog rivala Giantsa. Mlađi Manning i ekipa su odigrali dobro u svim linijama, a posebice raduje živa obrana, nakon lanjskog kolapsa energično izdanje Osia Umenyiora i suigrača dobra je vijest za budućnost ove ekipe. Puno važnija od toga što su trkači i krila imali šetnju u drugom poluvremenu protiv klimavih Panthersa.

15. TITANS

Možda je rano za velike hvalospjeve, pogotovo nakon utakmice s očajnim Raidersima, ali Vince Young je u prvoj tekmi sezone djelovao kao pravi rasni QB, a ne tek trkač i šljaker koji dodaje prvom do sebe. Johnson je standardno odradio svoje, ali nastavi li Young pogađati duge lopte i nastavi li obrana na ovoj razini, Coltsi i Texansi bi mogli dobiti ozbiljnu konkurenciju u diviziji. Uostalom, nedjeljno gostovanje kod Steelersa reći će nam puno više.

16. REDSKINS

Dobri stari McNabb donio je toliko potrebnu mirnoću u napad, u onom ratu s Dallasom njegovi pasovi kroz sredinu za Cooleya i Mossa za stabilno osvajanje terena bili su prevaga. Naravno, u onakvoj bitci odlučuju sitnice te se ne smije zanemariti ni učinak obrane, posebice zadnje linije – CB DeAngelo Hall pokupio je izgubljenu loptu i zabio TD, ali sve rupe je krpao sjajni safety LaRon Landry. Kicker Graham Gano odigrao je jednu od zapaženijih kickerskih rola u prvom tjednu, dva hladnokrvna pogotka (jedan zicer i jedan junački skoro s pola terena) su točno ono što treba ekipi poput Redskinsa koja je inače naučila gubiti glupim greškama.

17. BENGALS

Nije sramota izgubiti od Patriotsa, ali biti onako pregažen uz navodno neprobojnu obranu (ok, nije navodno, lani su stvarno bili dobri, ali sada očito više nisu) neoprostivo je. Carson Palmer je očito gotov, nije dobro da QB koji više nije ekstra klasa i dalje na terenu odrađuje istu količinu posla kao da jeste. Benson je bio dobar, receiveri solidni (posebice je dobar dojam ostavio rookie TE Gresham), ali uz ovako šuplju obranu, kroz koju se šetaju backovi Patsa, poznati po tome što su daleko čak i od kvalitete prosječnog RB-a, nemaju se čemu nadati.

18. PANTHERS

Jedno od veći razočaranje prvog tjedna. Nade da će Matt Moore odigrati solidnu sezonu kao playmaker pale su u vodu već u prvoj utakmici, čovjek je posijao tri lopte, a usput je zaradio i potres mozga, što će vjerovatno rezultirati promocijom rookiea Clausena u startnog QB-a. Ono što još više treba zabrinuti je loša igra backova, iako je obzirom na čvrstinu Giantsa rano reći da ih taj dio igre neće moći nositi u napadu (Stewart se doduše tek vraća nakon ozljede). Međutim, način na koji se obrana raspala u drugom dijelu jasan je pokazatelj da su promjene i pomlađivanje uzele danak te da Panthersi plešu na tankoj liniji između osrednje i očajne ekipe.

19. EAGLES

Kevin Kolb se pokazao totalno nespremnim za voditi momčad, njegova nesigurnost na početku obilježila je prvu utakmicu EAglesa. Doduše, teško da mu je pomoglo i to što se stalno izmjenjivao s Michealom Vickom u ulozi QB-a, ali razumljivo je zašto mu nitko ne vjeruje – čovjek je totalno van forme. Sad, kako su Eaglesi još od McNabbova odlaska najavljivali kako je Kolb njihova budućnost, njegov potres mozga došao im je kao naručen. Mogu mirno momčad prepustiti Vicku, koji je pokazao da barem može osvajati yarde trkom, i nadati se kako će obrana izdržati kroz ovaj prvi dio sezone koji im donosi nešto lakši raspored. Međutim, obzirom na neku čudnu vibru koja se širi oko ove ekipe (da li se stvarno misle boriti za playoff ili kreću u rebuilding?), vibru koja se dala osjetiti i u utakmici s Packersima punoj ozljeda i bizarnih trenutaka (povratak u igru LB-a Bradleya nekoliko minuta nakon što je praktički pao u nesvjest, kasnije se potvrdio potres mozga), puno sam bliži vjerovati da su osuđeni na dno nego na sredinu. Vrh? Ovi orlovi definitivno ne lete, ne s ovakvim QB-ovima. McNabb za sada vodi 1-0.

20. CHIEFS

Iako im je nedvojbeno pomogla kiša i ne baš sjajni uvjeti za igru koji su finesi sklone Chargerse dodatno opteretili, Chiefsi su svoju pobjedu zaslužili. Njihova obrana ne ulijeva veliko povjerenje, očit je nedostatak moći koji će ekipe s boljom trkom znati iskoristiti, ali borbenost im nitko ne može osporiti. Doduše, gostovanje protiv Brownsa ponudit će puno bolji odgovor o njihovoj čvrstini, za sada znamo da su doma skloni eksplodirati. Protiv Chargersa dogodilo se to dva puta – prvo je bljesnuo genijalni Jamaal Charles, zabivši TD nakon što je pretrčao pola terena izbjegavši sve obrambene igrače San Diega, a onda je i returner Dexter McCluster zabio povratnu ispucanu loptu pretrčavši cijeli teren. Charles je dijelio nošenja s Jonesom u identičnom omjeru, Cassell je forsirao pas, ali dobra vijest za Chiefse je što će ovako minimalno korištenje Charlesu barem donijeti svježinu u završnicama i smanjiti mogućnost ozljede. Čovjek ionako napravi svoje, s 10 ili 20 nošenja, svejedno.

21. CARDINALS

Jadna pobjeda protiv Ramsa jasno je pokazala da Derek Anderson nije rješenje na poziciji QB-a. S ovakvim receiverima zabiti jedva 17 poena protiv najgore momčadi zadnjih pet godina stvarno je pothvat, a impotentnom napadu nije pomoglo ni što je zbog lakše ozljede koljena prvu utakmicu propustio startni RB Wells. Ipak, obnovljena obrana djeluje solidno što je dovoljno da im dam prednost u ovim rankingsima pred groznim 49ersima.

22. 49ERS

Katastrofa, to je jedini način za opisati poraz od Seattlea. Momčad u totalnom rebuildingu ne samo što im je zabila 4 TD-a, već ih je i potpuno zaustavila u svim segmentima napadačke igre. Na poluvremenu su se 49ersi jednostavno raspali, po svemu sudeći stanje u svlačionici je katastrofalno. Iako je odigrao očajno, QB Alex Smith prozvao je trenera Mikea Singletarya za loše vođenje utakmice, a svi zajedno se izvlače na probleme sa slušalicama u kacigama. Svašta. Mislim, znamo kome trebaju isprike. Luzeri ostaju luzeri, bez obzira što su im se ni krivima ni dužnima ove godine širom otvorila vrata playoffa.

23. BEARS

Jedva dobili nesretne Lionse u otvaranju pred svojom publikom. I to zahvaljujući sudcima, koji su poništili čisti TD receiveru Lionsa Johnsonu, iz totalno glupih razloga vezanih uz kontrolu lopte nakon primanja u end zoneu. Pogledajte snimku, sve će vam biti jasno. Ukratko, jedna utakmica nije mjerilo, ali pas igra i dalje je puna rupa. Sve se vrti oko Cutlera koji nije imao problema s pass rusherima Lionsa, ali jeste s pronalaženjem svojih krila. Izvukla ih je suluda partija Matta Fortea, koji je uz 17 nošenja u ulozi startnog RB-a, uspio skupiti i 150 yardi u pas igri, zabiti dva TD-a i uopće biti one man show. Obrana solidna, ali protiv Dallasa pokazat će da li je iskazano (samo)zadovoljstvo partijom pruženom u prvom kolu opravdano.

24. JAGUARS

Jedva dobili desetkovani Denver u otvaranju sezone pred svojom publikom. Jones-Drew standardno dobar, Garrard solidan, ali teško da se može izvući neki pametniji zaključak iz ovih derbija s dna. Osim da je im je obrana poprilično loša, obzirom da je Denver do samoga kraja bio u igri.

25. SEAHAWKS

Od loših ekipa pokazali su se najmanje loši. Na stranu to što su 49ersi očito u jednom posebnom mentalnom stanju, Matt Hasselbeck odigrao je dobro što je znak da je zdrav i spreman. Obrana pouzdana i dobro posložena, a sve to je već debelo iznad očekivanoga. Iako je stvarno nevjerojatno da ovakav napad kakav su skrpali zabije 31 poen obrani koja se do jučer smatrala top 5 obranom lige, izgleda kako postoji šansa da umjesto negdje između 30-og i 32-og mjesta na kraju završe između 25-og i 29-og.

26. BUCCANEERS

Susret njih i Brownsa ipak je bio pravi derbi dna, a Tampa je zaslužila pobjedu na krilima razigranog mladog QB-a Josha Freemana. Što je definitivno dobra vijest, osobito ako uzmemo u obzir da drugih praktički i nema.

27. LIONS

Kakvu šansu su propustili, da je Johnson bio samo malo smireniji i prisebniji sada bi bili barem 4-5 pozicija više. Tragedija dolazi u paketu – ostali su i bez QB-a Stafforda koji je dobro krenuo u utakmicu. Štoviše, njihova pas igra funkcionirala je čak i bolje od one Bearsa sve dok Stafford nije sredio rame. Bez njega su do daljnjega, a uz razigrana krila plus je i solidna igra novog RB-a Besta – rookie nije pokazao previše, ali zabio je dva TD-a.

28. BRONCOS

Tijekom tjedna doveli su od Patriotsa odbačenog RB-a Laurencea Maroneya zbog straha od ozljede Knowshona Morena koju ovaj vuče još od predsezone. Moreno je usprkos problemima odigrao sasvim solidno, što dovoljno govori o obrani Jaguarsa. Doduše, još više o njoj govori to što su skoro dopustili Ortonu da ih dobije dodavanjima prema kojem god receiveru je poželio. Bit će zanimljivo vidjeti kako će ispasti derbi začelja između njih i Seattlea, obzirom da su od svih loših momčadi najviše pokazali u prvom kolu, posebice u obrambenom dijelu.

29. RAMS

Nova sezona, stara priča. Ranjivost u obrani, nedostatak talenta na svim pozicijama, poraz od Cardinalsa. Ali, Sam Bradford je dodao na konto svoj prvi TD u karijeri, iako je teško reći da je oduševio u svojoj prvoj profi utakmici. Međutim, dobro je barem to što su ga od prve minute bacili u vatru, sve se vrti oko njega, što će malo odmoriti i već godinama raubanog Jacksona. S više nošenja bi možda i dobili Arizonu, ali čemu ubijati čovjeka kada je za budućnost ionako važno samo da Bradford baca što više. Imali na kraju 3 ili 5 pobjeda, isto im je.

30. BILLS

Solidna zadnja linija smetala je Miamiu, ali prednji dio obrane i napad nisu pokazali apsolutno ništa. Zato je pomalo i zbunjujuć podatak da su im Dolphinsi zabili samo 15 poena.

31. BROWNS

Jedno je kada te dobiju Flacco ili Big Ben, čak i Palmer, ali kada dopustiš da te nadigra Josh Freeman? Obzirom na probleme u napadu, obrana je njihov glavni oslonac, a sudeći po prvoj utakmici – od oslanjanja na nju neće biti ništa ni ove sezone. Imali su prednost od 14-3, prije nego je na scenu stupio QB Jake Delhomme i u svom stilu prodao utakmicu. Dobra vijest za susret protiv Kansasa? Jake the Snake je izgleda out zbog ozljede.

32. RAIDERS

U idućem kolu gostuju u St. Louisu te će se možda i popeti s dna. Ako pak izgube, dodatno će zacementirati poziciju. Sav taj spominjani mladi talent predao se već na početku utakmice protiv Titansa, nakon što im je napadačka linija raznesena po kratkom postupku. Jadni Campbell je još dobro i odigrao obzirom na sve, a RB McFadden vjerovatno je jedino ugodno iznenađenje s odigranom utakmicom života. Međutim, rasturanje kakvo su im priuštili Titansi da se usporediti samo s onim što su doživjeli Bengalsi i 49ersi. Iako je cijela ekipa odigrala očajno, posebno je žalosno bilo gledati obranu koja nije izgledala dorasla Titansima. Nesretni rookie Jared Veldheer bačen je u vatru kao centar i (ne)učinkom upada u oči kao glavni negativac, ali potpuni nedostatak energije i koncentracije dobrim dijelom je zasluga igre zadnje četvorke, dijela momčadi u koji su polagali najveće nade.

14Sep/109

THE JOKE IS ON US

Posted by Gee_Spot

Krenuo sam pisati prvi NFL power ranking u povijesti ispodobruca.com, a prije toga sam se u par rečenica htio osvrnuti i na SP. Međutim, predviđenih par rečenica pretvorilo se u post za sebe. Stoga, fenomenalni početak NFL-a biti će na tapetu sutra, danas osvrt na košarku.

Iako su mi utakmice SP-a bile zadnje na listi prioriteta u proteklih par tjedana, odgledao sam pristojan broj minuta. Za razliku od mojih dragih prijatelja koji su uglavnom zadovoljni i puni pozitivnih dojmova, meni osobno prvenstvo je bilo ispodprosječno. Bilo je drame, ali ne i kvalitete.

Uostalom, zar svojevrsni pokazatelj stanja na turniru nije podatak da sam, bacivši jedan pogled na reprezentacije prije početka, u Finalu vidio USA i Tursku? USA zato što kraj svih izostanaka kod ostalih ekipa jednostavno nemaju konkurenciju, a Tursku zbog domaćinstva. Čak sam ih i precijenio, računao sam na puno bolji turnir od Ilyasove, a na kraju se pokazalo da im je najveće oružje balans između Turkogluova ega i Tanjevićeve ruke, odnosno spremnost jedne zvijezde i deset suigrača da poginu na terenu.

Slično poput Turaka bili su posloženi i Argentinci, u sistemu svi za jednoga – jedan za sve, s tim da njihov izbornik ipak nije takav stručnjak. U ulozi asa Scola je briljirao, ali u napadu drugi su uglavnom promatrali (jedan Delfino bio je žrtva totalnog nedostatka koncepcije). To nije bio recept za uspjeh, jer, kao što završni raspored pokazuje, u polufinale su se plasirale četiri momčadi koje su obilovale upravo tim momčadskim duhom, ali i brojnim epizodistima.

Nažalost, izgleda da Argentina nema mladih igrača koji će moći naslijediti ovu veliku generaciju koja je stasavala nakon što se u košarku zaljubila gledajući legendarni SP u Argentini 1990. na kojem su briljirali igrači bivše države pod komandom upravo, a koga drugoga, Dule Ivkovića (Dražen, Toni MVP turnira Kukoč, Zdovc, Peras aka jedini inteligentni hr trener, Vlade I love Serbia Divac, Paspalj, Čuturis aka najbolji naš košarkaški novinar, Zec-u- Komi - samo su neka od imena na tom rosteru).

Zašto neki novi klinci nisu našli inspiraciju u Ginobiliu, Scoli, Obertu ili Nocioniu kao što su oni pronašli inspiraciju u najboljem SP-u ikada (digresija – znate tko je trenirao Mourninga i Laettnera u zadnjem sveučilišnom izdanju USA repke? Coach K.) ne znam, ali znam da recimo Litva i Srbija nemaju problema s inspiracijom. Što nas indirektno dovodi i do glavne teme – hrvatske košarke.

Gle, kada su Srbi i Litvanci upali u seriju neuspjeha, točnije kada im se dogodila smjena generacija, mi koji smo naučili da to stasavanje novih snaga traje 16 godina, pomislili smo da su Litva i Srbija negdje u rangu s nama, da se traže i da nemaju što tražiti ni na ovom prvenstvu, ni na barem dva iduća natjecanja. Kad, pazi čuda, kako te zemlje poznaju nešto što se zove sistem i posjeduju škole košarke u kojima se djecu čak i uči igrati ovaj sport, bili su u stanju izbaciti novu ekipu već nakon dva turnira. Dakle, četiri godine kasnije imate Srbe i Litvance s fantastičnim ekipama koje će harati idućih 8 godina. Minimalno.

Zašto kod nas ta obnova nikada ne završava? Zar oni stvarno imaju bolje pojedince? Ili pak imaju sistem u kojem se odgajaju i stvaraju košarkaši, dok se kod nas stvara magla. Dok u te dvije repke sada imate deset budućih vrhunskih košarkaša, koji znaju sve na terenu, u našoj prevladavaju revolveraši, 1 na 5 hakleri koji ne poznaju pojam efektivne igre. Dok kod nas centri pimplaju loptu deset sekundi i pucaju trice preko ruke, kod njih lopta ne stoji na mjestu i svi pucaju iz izrađenih situacija. Doduše, da kažeš našim stručnjacima kako nam je u svakom napadu lopta mrtva 15 sekundi, oni bi vjerovatno rekli da kako je mrtva kada odskače cijelo vrijeme.

Ne pravim se da znam kako naš sistem ili što god to bilo funkcionira. Ali, imam oči i vidim da ljudi udaljeni nekoliko stotina kilometara od nas iz svojih škola košarke izbacuju košarkaše. Mi izbacujemo kadetske i juniorske zvijezde, potpuno zanemarujući preostalih 11 uloga/igrača. I onda, što je najgore, niti imaš te igrače zadatka, niti imaš tu zvijezdu – jednom kada dođe u seniorsku konkurenciju, naš mladi as, navikao da sve rješava 1 na 5, više nije u prednosti pred suparnicima jer na terenu nisu igrači njegovog godišta već veterani. U sudaru s kvalitetom, njegovo pimplanje u mjestu ne donosi ništa.

(Zato i dalje ne mislim da su priče oko malog Šarića važne. Klinac dolazi iz pustoši, gomila talenta prije njega je jednostavno nestala u sudaru s ozbiljnom košarkom - nagledao sam se Zemljića, Sesara, Drezge, Vrkića, Šundova. Ne kažem da ne može razbiti trend, ali, ako to napravi, bit će to rezultat apsolutnog talenta kakav se rađa jednom u pet generacija, nikako zasluga trenera - da išta valjaju, onda bi uz povremenu zvijezdu stvorili i ponekog šljakera, zar ne)

Ukić, Planinić, Popović, ali i Lončar, Banić, svi pate od iste boljke. Vjeruju da su bolji nego što jesu. A kad shvate da nemaju tu kvalitetu, kao što je naš Roko shvatio za vrijeme NBA izleta, jednostavno se nemaju na što dočekati pošto nisu razvili zaštitnu mrežu, u njihovom slučaju - temelje košarkaške igre. Šut, prvi pas bez vođenja, igru leđima. Sve što imaju je pimplanje u mjestu.

(Pop, Planina i Ukić, naša tri playmakera imaju u nogometu svoj ekvivalent u Modriću, Kranjčaru i Rakitiću - svi su glavni, svi dave loptu, svi bi razigravali - naš sport je pun veličine, desetki i playeva, a nigdje šljakera, za poštenog defanzivca bi ubili - i sad ti meni reci da je to samo produkt mentaliteta, a ne nedostatka poštenih škola i učitelja)

Obzirom da kod nas košarka ionako zanima deset idiota koji nemaju pametnijeg posla, jasno je da Noćko Radić i rodijaci mogu drmati savezom kako hoće. Na kraju krajeva, pogledajte nam nogomet – svi ga prate, svi se interesiraju, a nikakav pritisak ne može maknuti onu mumiju Markovića ili kradljivaca olovaka Srebrića. Ali, bježim dalje od nogometa da se slučajno ne dotaknem DeBilića, najveće tetkice ikada, čovjeka koji je počeo kao muškarac pun energije da bi par žena i nekoliko očajnih utakmica kasnije postao klinički depresivac koji ćelavi u stilu Ginobilia.

Umjesto njega, rekao bih par riječi o ovom drugom izborniku, Joki. Njegova prva izjava nakon prvenstva rekla je sve, usprkos dvije pobjede protiv ekipa koje nemaju što raditi na SP-u i 4 poraza protiv momčadi koje imaju pedigre, on izjavljuje kako je - zadovoljan igrom. Nismo imali sreće, mladi smo, bla bla. Hej Joke, gle čuda – nismo mladi. Ovi naši imaju više iskustva nego Srbi i Litvanci zajedno (malo karikiram, ali, stvarno, obzirom na sastave na SP-u pravdati nas mladošću nema smisla).

Sreća? Ona prati hrabre, mislim da sam time sve rekao. Treba je izazvati. Uostalom, kakva je to igra kada te protiv Slovenije i Srbije drži isti čovjek koji to radi već godinama bez obzira na izbornika, Marko Popović, tipičnom made in cro 1 na 5 simultankom. Jebote, koliko stvaramo tih 1 na 5 zvijezda, čovjek bi pomislio da smo najveći izvoznici košarkaša u NBA. A u najboljoj ligi na svijetu imamo, koliko ono igrača? Ne pada mi trenutno nitko na pamet. Ako se netko sjeti nek javi.

Neodstatak ikakve samokritike je frapantan, ali i jasan pokazatelj stanja u našoj košarci. Joke je Radićev čovjek, stoga kakvu samokritiku od njega možemo očekivati? U nedjelju je bio gost u studiju tijekom prijenosa Finala. Na pitanjce Mirne Zidarić, dobre ženice koju je, eto, dopalo voditi košarkaški studio jer se nitko od onih kolega šminkera ne želi baviti tim trećerazrednim sportom, o tome jel obrana mogla bit bolja, Joki se oči napuniše suzama i krene objašnjavati kako nije. Jer da se obrana prilagođava protivniku i igračima koji je igraju. Drugim riječima, bar sam ja tako nešto isčitao, obrana je loša jer su takvi igrači.

Ok, tu se i slažem s izbornikom, očajna igra = očajni igrači, baš lijepo od njega što je bacio cijelu repku pred jureći vlak samo kako bi i dalje ostao perspektivan trener u svojim očima. Ali, možda je trener muške košarkaške repke, ali nije muško. I pri tome ne mislim da muškarci ne smiju imati suze u očima - plakanje prilikom gledanja Pixarovih crtića, vrhunske utakmice ili da bi umirio ženu i uvjerio je kako si emotivno zreo je skroz ok.

Ne, Joke nije muško zbog toga jer ne prolazi ni jedan test muškosti. Točnije, pada na dva osnovna životna pravila – pravilu Brucea Willisa i pravilu Clinta Eastwooda. Za one koji redovno prate blog, previše objašnjenja ne treba, ali zbog eventualnog osmog čitatelja samo da ukratko ponovim – pravilo Brucea Willisa svojevrsna je macho Ockhamova britva koja kaže da ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda može biti svašta, ali velike su šanse da je patka. Pravilo Clinta Eastwooda kaže, kratko i jasno, da muškarac mora biti svjestan svojih ograničenja.

Dakle, naša momčad je imala najgoru obranu na turniru, izgubili smo sve utakmice (srećom, protiv Irana i sličnih još ne igramo utakmice - s naglaskom na riječ još), nismo pokazali ništa ni u napadu osim povremenih individualnih bljeskova. Joke je za to vrijeme izgubljeno gledao pred sebe. Naša repka je patka i Joke je patka, to je očito. Ali, Joke to uporno negira, po njemu mi smo igrali dobro u svim segmentima. Ergo, pravilo Brucea Willisa kaže da Joke nije muško.

Joke tvrdi da su igrači limitirani, ali nigdje ne spominje svoje limite. Joke smatra da smo ostvarili dobar rezultat i da zbog toga i dalje treba ostati trener. Nitko drugi tako ne misli (jedini pozitivni komentar njegova rada vrti se oko teze kako nema smisla trošiti trenere svako natjecanje, kad smo već upropastili ovaj turnir onda barem ostavimo čovjeka u nadi da će mu ovo iskustvo pomoći - logika koja me iritira jer po njoj bi mogli dati i doživotni mandat Kosorici, sada je iskusna u dizanju kredita). Uglavnom, Joke misli da je sposoban biti izbornik, a da usput može i izbjeći snošenje ikakve odgovornost. To se zove biti nesvjestan svojih limita. Ergo, pravilo Clinta Eastwooda kaže da Joke nije muško.

Sada kada znamo da nemamo savez ni sistem, da nikoga nije briga te da nam je izbornik kastrat, sve što imamo je saznanje da smo na putu da za nekih četiri do osam godina izgubimo i od Irana. Ozbiljno. Jer, Iran će dovesti još drugorazrednih stručnjaka, dati im da rade i da razvijaju igrače. Uz malo sreće, stvorit će sistem koji će uz dva talenta u rangu Haddadia izbaciti još 5-6 igrača zadatka. Kako Hrvatska za osam godina neće imati ništa (nakon što je i kriket prestigne po uspjesima na međunarodnoj sceni, razina ulaganja u košarku bit će ravna nuli zbog čega će Radić morati iz ureda sići na parket kako bi opet sudio, ovaj put pred praznim dvoranama uz dnevnice od kojih boli glava i koje isplaćuju klubovi od članarine ubrane od jadnih roditelja), odnosno kako će naša košarka biti u silaznoj putanji naspram uzlazne Iranske, promjena odnosa snaga je neminovna. Jedino što se neće promijeniti bit će isprike - izbornik Bajramović će nakon poraza od Irana reći kako su svi dali sve od sebe, ali da su Iranci imali više sreće, njima bi lopta ušla u koš, a naše su uporno ispadale.

Nego, da se vratim na medije. Poslije remija protiv Grčke, Bilić je javno prozvan za kukavičluk. Dobar dio medija je ostao neutralan, jalov kao i uvijek, ali dobar dio je bio i glasan i lijepo je rekao što misli. Kako košarku ne prati nitko, tu su veće kritike izbjegnute (npr. Slobodna Dalmacija koja je izbacila gomilu sjajnih košarkaških novinara kroz svoju povijest nije ni imala čovjeka na prvenstvu već su ga pratili preko TV-a uz katastrofalne tekstove izvjesnog tipa koji uopće ne voli košarku), ali jednu zanimljivu stvar sam čuo tijekom jednog od prijenosa. Naime, dok je Slavko bio zaokupljen proučavanjem NBA rostera iz 1998. koje mu je ostavio Bertičević (žalosno je da profi novinar tjednima radi prijenose s podatkom po kojem je Chandler član Bobcatsa, a Curry se lopta pod obručima u Oklahomi s Duranom), jednom prilikom mu je gost bio izvjesni Faruk Kulenović.

Kaže Faruk, u pola glasa, ali ponovivši to više puta, kako je došlo vrijeme da se kod nas mijenjaju strukture. Da nije dovoljno samo mijenjati trenere ili par igrača, nego da je cijela piramida krivo posložena. Jebote, pomislim, pa ovaj zove na revoluciju. Nije ni čudo da više ne može naći posao u Hrvatskoj kada ovako nešto govori. Mislim, nakon par rečenica je jasno kako je pametniji od Vanjka, za razliku od Bajramovića i Brajkovića učio je i upijao košarku i van balkanskog sfinktera, pa zašto ga nema u nekom klubu ili u savezu?

Možda zato što govori nešto pametno. A možda ga nema zato što se zove Faruk. Jer, nema sumnje da nikoga u Lijepoj Našoj njegove kritike neće previše dirati. Nas nekoliko koji smo ih čuli potvrdno smo kimnuli glavom, ali dežurni rodijak se ne uzrujava previše za to što tamo govori nekakav Bosanac. Pih, da se barem zove Vlado ili Danko. Ili Mirko. Ili Slavko. Ali, ionako će doći vrijeme kada ćemo morati uvoziti i nogometne i košarkaške stručnjake (pomirite se s tim - tek kada nam jedan Srbin postane izbornik ili predsjednik saveza možda se kolo okrene). Jer, ovi naši su se toliko izolirali zbog straha za svoje guzice da će neminovno propasti - bez želje za profesionalnim i ljudskim napredovanjem, osuđeni na život u ovako skučenim prostorima koje su si sami nametnuli, postali su ljudožderi koji se jedu međusobno, potpuno izgubivši sposobnost mozga za funkcioniranjem u višim civilizacijskim sferama. Svi su neprijatelji, svi žele moj beznačajni dio svemira. Svi su Srbi. Eh, da bar jesu, barem bi svi znali igrati košarku.

I prije kraja, rekao bih još par riječi o Team USA. Uz nas, vjerovatno najgore vođenu košarkašku skupinu na turniru. To je to 1 na 5 haklanje koje bi kompletna Španjolska (s Gasolom i Calderonom) ili Argentina (s Manuom i Nocioniem) savladali bez obzira na Duranta. Coach K. je doveo najgori sastav od kada se okupljaju profesionalci, ali obzirom na pad razine talenta ostalih, praktički im nitko nije zaprijetio.

Na stranu sjajnog Duranta, njegovu veličinu je nemoguće osporiti. Govorim o žalosnoj činjenici da su Ameri došli na turnir uzdajući se u jednog igrača da im donese zlato. Nigdje te toliko spominjane obrane, agresije, presinga, trke. Nigdje tih kontri, polukontri, spektakularnih napada. Samo stajanje i mučenje dok Durant zabija tricu za tricom kao da igra NBA Live. Tek povremeni veteranski bljesak Billupsa i Odoma, da nas podsjeti da postoje i drugi.

Američka igra bila je čisti užas. I da se razumijemo, uopće ne krivim igrače. Ovaj roster je sastavljen od klinaca od kojih većina u životu nije odigrala playoff utakmicu. Klinaca naviknutih na poraze, koji stižu iz gubitničkih programa u kojima im je sve dozvoljeno. Clippersi, Grizzliesi, Wolvesi, Warriorsi, baš društvo za izabrati repku, zar ne. Međutim, ako si ih već izabrao, čemu toliko nepovjerenje? Zar će im gledanje u Duranta pomoći da postanu bolji igrači?

Jer, nije da ne znaju, koliko god očajno bili selekcionirani, u ono malo minuta na raspolaganju da znaju pokazali su i Love i Curry i Gordon. Ali, nisu imali šanse. Coach K. je tek jednom reagirao kao trener, kada je u Finalu krajem druge dao šansu ultra niskoj postavi s Durantom na centru, što je odmah rezultiralo s laganom serijom koševa. Inače, uporno je jahao pet najiskusnijih, strahujući od poraza kao da vodi Duke. Takav trofejni trener, a takva kukavica. Međutim, osim što mi je drago da su svi vidjeli da su USA mladi talenti zakon i da zbog njih vrijedi voljeti NBA (Kevin Love je čisti genije i čovjek s kojim bi svi uživali igrati 3 na 3) i da je Krzyzewski klaun, još mi je draže da se još jednom moglo vidjeti kakva je prevara Iguodala. Sjajan atleta, može vjerovatno igrati svaki sport koji poželi (football pogotovo). Ali, kao košarkaš? Oduzmi mu 20 lopti i priliku da siluje igru i imaš običnog šljakera koji nije u stanju zabiti otvoreni šut niti odigrati obranu. Eto vama Iggy, ja biram Duška Savanovića svaki put.

13Sep/1016

GROUND ZERO

Posted by ispdcom

Yeeees, SP u košarci ipak je vrijedio kada je iz Sickrea izvukao potrebu da nešto poruči šarolikom pučanstvu. Komesar mora priznati da je čak i finale gledao s okom i pol na Tomu Bradyu aka Tomeku Bradeku (ona fuzba što mu visi niz vrat u rangu je najboljih momenata Trifuna Ivanova), nervirajući se što je Durant do poluvremena zabio 20 i nešto jednakom lakoćom kojom Šuker i Kosor dignu kredit od stotinjak milijuna eura (odigrao da će zabiti manje od 30). I kad sam već krenuo rasparati listić koji je zapeo na prvoj prepreci, od nekuda je iskočio Lamar Odom (šta je on uopće bio u sastavu?), složio seriju, odvojio team USA i Duran Duran ostade na 28. Ako se pitate što je bilo dalje s listićem, prvo ću se pohvaliti da sam skinuo pobjede Texansa i Steelersa protiv Coltsa i Falconsa, još poneki zicer, ali me glave došao najveći zicer od svih - lani druga obrana lige, San Francisco, dozvolila je Seattleu koji je u totalnom rebuildingu 4 TD-a. Madafaka, ne ostaje mi ništa drugo nego ubiti jutro simulirajući gaženje Đokovića od strane Nadala, s time da sam je u ulozi Đoke.

Testikularno društvo

Kada se kao apsolutno najneproduktivniji član ovog kolektiva odlučim napisati post o SP u basketu onda znači da je ono ostavilo nekog traga na mojoj psihi. Srećom po vjerne čitatelje ovaj put je kuknjava na račun naših minimalna (zamijenila ju je indiferencija) (dobro došao u klub brate, op.k.), više ću se baviti zanimljivostima kojih je bilo podosta. Pa krenimo s kauntdaunom moje petorke prvenstva.

5. SP kao takav

Samo letimični pogled na rostere momčadi je ukazivao na to da su igrači koji su izostali kvalitetniji od polaznika SP-a i to je godinama boljka. Svjetsko prvenstvo odavno gubi svoj prijašnji elitni status te mi je ovogodišnje djelovalo kao testni poligon za U-24 reprezentacije i dio velikih priprema za Olimpijske u Londonu što u trenutnom omjeru snaga u svijetu uopće nije ni loše. Neke ekipe su bile osuđene na rezove i podmlađivanje što je donijelo malo svježe krvi i par nepoznanica poput Litve koje su ugodno iznenadile. Ono što je loše i što je drug Emir već ukazao jest sistem biranja sudionika prvenstva koji nepotrebno produžava natjecanje jer je ono realno tek počelo osminom finala. +40 protiv recimo Tunisa nikome ne donosi ništa dobroga. Tunižani se osjećaju kao borac pero-lake kategorije u ringu sa teškašem, pobjedniku je to samo još jedna trening utakmica na kojoj vreba opasnost od neke ozljede i nabijanja lažnog samopouzdanja, a FIBA gubi gledanost (koju gledanost, op.k.?).

4. Litva

Kad je Emir u najavi napisao za Litvu - ''Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum'' - potpuno sam se složio. Fanatična i fantastična utakmica kojom su satrali Argentinu, uz solidan otpor Amerima, potvrdili su upravo suprotno te daju optimizam budućem domaćinu EP-a jer su izgleda opet uboli zlatnu košarkašku žilu. Protiv Amera se vidilo da su potrošili zalihe municije, ali su se držali oko minus 10-15 što je samo po sebi uspjeh. Prvi od nekoliko coming-out partya ovog SP-a je završio broncom. Bravo.

3. Komšiluk

Slovenci nisu uspjeli ući u priželjkivani krug borbe za medalje kojim bi potvrdili godine dobrog rada i par dobrih generacija koje su uzgojili. Ono u čemu su uspjeli je bilo vidljivo u hordi od 4.000 navijača koja ih je pratila što je bio još jedan dokaz kako je košarka u Sloveniji na A listi sportova. Rezultat je ovaj put izostao, ali popravni u Litvi bi mogao proći puno bolje. Bar imaju nadu, mi imamo samo Joke-a.

Iako su Ameri prvaci, Srbi su bili najbolja momčad prvenstva za što glavne zasluge idu Ivkoviću koji je vrhunski pripremio i posložio ovaj mladi sastav. Akcije koje su znali vrtiti su bile prekrasan križanac mašte, talenta i uigranosti kakav dugo nije viđen. Recimo protiv Argentine počnu vrtiti pick’n’roll s desne strane i gotovo istovremeno ostala tri igrača na lijevoj strani bez lopte međusobno rade blokove za izlazak šutera na tricu. Obrana gaučosa prvi put skonta pick, onda shvate da ipak neće ići na pick’n’roll već da im izlazi šuter iz bloka na tricu s druge strane pa idu to braniti. Na kraju ne dogodi se ni šut za tricu već se lopta podvali na polaganje jednom od krila koje izlazi iz bloka i zabija. Dvostruka varka nad dobrom obranom sa sretnim završetkom. REMEK DJELO koje sam vrtio pet puta dok nisam pohvatao sve što su napravili.

Najbolja utakmica prvenstva, polufinale protiv Turske, je bila heartbraker za ovu momčad. Srbi su u potpunosti kontrolirali utakmicu, ali se nisu uspjevali nikako ozbiljnije odvojiti, što ih je koštalo finala s Amerima. Sve je ukazivalo na pobjedu Srbije, zabijali su kad god je trebalo, bilo ludim tricama Kešelja, Savanovićevim haklerskim ulazima ili nakon Teodosićevih asista. Turska se nikakvom igrom održavala na površini, da bi uz laganu pomoć domaćinskog dopinga, jadnog preglumljavanja ozljede (ne zaslužuje nikakav drugi komentar), spavanja Srba u obrani i par pogođenih šuteva, preokrenula susret te u holivudskoj završnici zabila dagger 0.5 sekundi prije kraja.

Veličina Ivkovića kao trenera je potvrđena upravo u tim trenucima totalnog kaosa u dvorani kada je pozvao time-out, izradio akciju s pola sekunde do kraja iz koje Srbi zamalo nisu pogodili nemoguće. Ovako mladoj momčadi je teško naći ikakvu zamjerku na ovoj partiji, samo im se može kao i Litvi uputiti jedan veliki BRAVO, kako za borbenost tako i za umjetnički dojam.

2. Teodosić

Nakon Litve i Srbije ovo je bio treći i predzadnji coming out party ovog prvenstva. Teodosić, ili Testicular Teo kako ga je nakon pobjedničke trice protiv primadona Španjolaca nazvao američki frend genijalnog / legendarnog Edina Avdića, je kombinacija psihe Gorana Ivaniševića i pregleda igre Steve Nasha. Frendovi iz Beograda na spomen njegovog imena samo dignu ruke i viknu “Ma ludak bre.”

E pa igra ovog ludaka je genijalna, a mene tjera da odmah uzmem loptu i odem na hakl. Tip je totalni car, izgleda kao slušatelj freak folka, nije neki atleta, ne igra obranu (kao ni Nash) ali zna igrati košarku. U trenucima kada se lomila utakmica sa Turcima, frajer je imao muda izvozati čuvara i dodati loptu iza leđa na otvoreni šut za tricu (koja nije ušla).

Njegovih ruku djelo je i najbolja akcija prvenstva (opet protiv Turske) kada je u djeliću sekunde podvalio loptu pod koš svom centru i istovremeno skočio praznih ruku te poslao po čevape turskog centra koji se polakomio za blokadom.

Kao i Ivanišević, Testicular Teo navijače baca iz ekstaze u očaj i obratno, ali kutevi pod kojima nalazi suigrače i puca trice kada ti se čini da najmanje treba ga čine jedinstvenom pojavom u današnjoj košarci punoj programiranih igrača koji se kreću po terenu kao da im je netko postavio tračnice.

Najbolji europski play mi je sada uz bok Waltonu, Kukiju, Pippenu, Rimcu, Pierceu, Nashu, Royu, Durantu (tj Duranu) i Evanu Turneru u galeriji majstora plemenite igre (uf, teške riječi brate, ali onda sam skužio da si uvalio i Rimca, good one, op.k.).

1. Durant (tj. Duran)

Ono što svi ispodobručani znaju odavno jest da je mali buduća NBA legenda, sam vrh Simmonsove piramide. Mali je sada na najbolji način to prezentirao i cijelom svijetu. Pitajte samo razorene obrane Litve i Turske koje dan poslije žive u uvjerenju da im se pred očima reinkarnirao križanac MJ-a i Dr.J-a. LBJ i ekipa, screw you. Sve što treba znati na ovu temu napisao je Woyo u svojoj najsvježijoj kolumni.

0. Naši

Iskonska, kristalno čista, apsolutna NULA. Tu se nema šta puno dodati, najgore od svega je rezignacija koja se odavno uvukla u moj napačeni navijački organizam. Ekipa koja ne može pobjediti niti jednu ozbiljnu repku, koja protiv Amera odigra veći dio tekme kao da je došla na basket nakon šetnje po Taksimu zaslužuje .. ne zaslužuje apsolutno ništa. Zaslužuje nulu. Ovo je nivo do kojeg se može doći kada ti igru vode talentom ograničeni igrači pod vodstvom trenera koji tek uči posao i pitanje je da li će ga ikada svladati (i koji se sinoć skoro rasplakao pod pritiskom pitanja Mirne Zidarić!!!!!!!, op.k.).

Radić i klika za to vrijeme će ovu osminu finala ocijeniti uspjehom i dobrim uvodom u EP u Litvi kada ćemo opet izgubiti po nekom scenariju za Hollywood. Dok na kormilo ove ekipe ne dođe Peras, Spahija ili neki strani trener, obraz nam jedino mogu spasiti vanserijske partije Bogdanovića, Tomića ili Šarića jer sve što se događa u našoj košarci od Draženove smrti naovamo je jedna velika sramota.

12Sep/100

AFC WEST

Posted by Gee_Spot

Jedna utakmica je iza nas, a danas i sutra odigrat će se i idućih 15. Otvaranje sezone između Saintsa i Vikingsa ponudilo je pravu bitku, o čemu govori i rezultat od 14-9 za New Orleans. Opet, Saintsi su potpuno zaslužili pobjedu jer da su bili samo malo koncentriraniji (dva promašena udarca iz polja, od čega jedan zicer te touchdown koji je nekim čudom završio izvan end zonea iako je igrač s loptom već bio u golu) mogli su zabiti barem još ovoliko.

Favre i ekipa su odigrali u skladu s reputacijom samo drugu četvrtinu, ostatak utakmice bili su nemoćni. Kako smo i predvidjeli u postu o NFC Northu, napad se u potpunosti vrti oko Petersona i trke, a Favre potpuno ignorira Berriana. I opet će, očekivano, u svemu najviše profitirati TE Shiancoe - onda dvije akcije njega i Favrea kroz sredinu kojima su osvojili ogroman komad terena i zabili touchdown, bile su stvarno fantastične.

Iznenađenje nije ni očajna obrana Vikingsa na krilima, ali zato jeste iznenadila neuvjerljiva igra centralnog zida kojega je u drugom dijelu RB Saintsa Thomas razbijao kako se sjetio. Naravno, suditi po jednoj utakmici nije preporučljivo, posebice protiv ovako potentne momčadi kakva je New Orleans. To Paytonovo stalno miksanje akcija i pritisci na sve linije izluđuju protivnika, prvo poluvrijeme praktički su koristili samo pas igru da bi u drugom samo trčali, što je totalno zbunilo Vikingse i očajnog Childressa koji je napravio jednu od većih gluposti koje sam vidio - čovjek troši time-out na dvije minute i pet sekundi do kraja kako bi zaustavio vrijeme, a pet sekundi kasnije igra se ionako prekida po defaultu zbog pravila o zaustavljanju igre dvije minute prije kraja. Naravno, kako je već prije prokockao jedan time-out jer je zvao pregled snimke sudačke odluke koji nije donio koristi, u samoj završnici mu nije ostalo ništa čime bi kupio poneku sekundu.

Kod Saintsa su svi odigrali na razini, ali ako bi nekoga trebalo izdvojiti to je svakako fantastična napadačka linija koja je podigla zid oko Breesa učinivši smiješnim čak i jednog pass rushera kakav je Jared Allen, a o njihovoj ulozi prilikom otvaranja prostora za Thomasove prodore mogu se pisati narodni epovi. Također, zadnja linija je odigrala solidno iako je bila bez safetya Sharpera, što je dobra vijest za Saintse obzirom da će biti bez njega barem još 5 utakmica.

Za danas je na repertoaru nekoliko sjajnih utakmica, koje će se miksati s prijenosima košarke i tenisa. Ono, čeka nas večer iz snova. Znam da svi čekate neki tekst o košarci, nakon Finala bi Kreha ili Emir nešto trebali zabilježiti, a ja trenutno samo mogu reći da sam siguran da USA pobjeđuje usprkos svim minusima jer su Turci protiv Srba odigrali svoj vrhunac i mentalno teško mogu ponoviti takvu bitku. Doduše, Durantu su danas na kladionici stavili granicu koševa iznad 30, a obzirom da će ga čuvati Ilyasova mislim da je to nedostižna brojka, dijelom zbog Ersana, a dijelom i zato što vjerujem da Durant u punom sjaju neće ni biti potreban.

Kad sam se već dotaknuo klade, mislim da dva veća zicera od pobjeda Jaguarsa i 49ersa protiv Broncosa i Seahawksa ne postoje u ponudi. O tome koliko mislim da su Seahawksi loši već sam sve rekao ranije u najavi NFC Westa, a sada imate priliku čitati i o Denveru, čime se završava i pregled svih osam NFL divizija. Idući tjedan idem na zasluženi odmor tijekom kojega ću možda napisati karticu osvrta na SP, plus post o prvom kolu NFL-a i to je to. Treba se početi pripremati za start NBA lige, jer već tamo sredinom idućeg mjeseca kreće najopširnija najava sezone s ove strane Atlantika, rezervirana samo za najveće fanove i fanatike.

SAN DIEGO CHARGERS

Njihov dvoboj protiv Jetsa u lanjskom playoffu trebao je biti sudar jednodimenzionalnih divova – jedne momčadi koja posjeduje samo pas igru (Chargersi) i druge koja zna samo trčati (New York). Kvalitetu više koju su Jetsi imali u obrani, San Diego je trebao nadoknaditi all-round dobrom formom svih linija te domaćim terenom. Na kraju je došlo do toga da Jetsi nisu ni trebali odigrati svoju najbolju obranu, jer su im Chargersi praktički predali utakmicu.

Philip Rivers, quarterback i lider ekipe, čovjek koji je do tada imao savršenu sezonu, u rangu s razvikanijim Breesom, Manningom ili Bradyem, u jednoj utakmici bacio je skoro jednaki broj pogrešnih lopti kao u prethodnih 16 susreta. Kicker Nate Kaeding, bez konkurencije najpreciziniji i najpouzdaniji kicker tijekom regularne sezone, u ovom playoff dvoboju uspio je promašiti dva zicera (i još jedan nešto teži udarac, dakle ukupno je zapucao tri lopte).

Ovakav kolaps Chargersa nije bio ništa novo. Već na okupljanju ove generacije prije nekih šest godina, osvojili su diviziju i izgubili također od Jetsa zbog Kaedingova promašaja. Dvije godine kasnije, nakon još jedne dominantne regularne sezone, na domaćem terenu su poraženi od Patriotsa u samoj završnici.

Doduše, kada su nakon ovih šokova iduće dvije godine uspijeli ostvariti par playoff pobjeda, pritom se jednom plasiravši na korak do Superbowla, mnogi su pomislili kako je vrijeme gubitničkog mentaliteta iza njih. Samo, izgleda da su te sezone ujedno označavale i vrhunac moći ove momčadi, jer danas lanjski kolaps izgleda kao zatvoreni krug. Sve je počelo Kaedingovim promašajem, a sve je izgleda s njim i završilo.

Naime, da bi nastavili biti sila van svoje očajne divizije, Chargersi su na pas igru trebali dodati nešto nalik na trku i pojačati se u obrani, osobito na liniji. Umjesto toga, dozvolili su da im dva važna igrača, prvi wide receiver Vincent Jackson i najbolji bloker u napadačkoj liniji Marcus McNeill, ostanu van momčadi nezadovoljni ugovorima.

Bez njih dvojice pas igra teško da će biti toliko učinkovita – Jacksonove zamjene nisu takve klase, a bez McNeilla ni Rivers neće imati vremena koliko je navikao da pronađe suigrača u najboljoj poziciji.

OFFENSE

Lani su muku mučili s trkom, veteran i klupska legenda LaDainian Tomlinson više nije imao ni snage ni brzine biti išta više od povremenog taktičkog predaha. Njegovo iskustvo i znanje dobro su došli u situacijama kada je trebalo zabiti touchdown, ali osvajanje terena s njim u važnoj ulozi nije dolazilo u obzir. Stoga fascinira da je napad Chargersa bio u rangu s najboljima iako je doslovno ovisio samo o pas igri.

To sve govori o tome koliko je Rivers bio fenomenalan. I ostao, da se razumijemo. Jer, iako je nakupio gomilu playoff poraza i loših nastupa, Rivers je talentom u svakom aspektu igre vrhunski quarterback. Bez McNeilla i Jacksona ove sezone neće mu biti lako, ali nema sumnje da će u suradnji s sjajnim tight endom Antoniom Gatesom te dvojicom wide receivera koji dolaze u prvi plan opet biti kičma igre Chargersa.

Malcolm Floyd i Legedu Naanee su lanjska druga i treća opcija na krilu, a ove godine pomiču se jedno mjesto unaprijed, u prvi par krila. Obzirom na to da Gates ionako igra središnjeg receivera i da rijetko sudjeluje u bloku, ni jedna momčad neće moći tek tako zatvoriti sve opcije koje se nude Riversu te će i ovaj novi dvojac zasigurno dobiti svoju kvotu lopti.

Čak i ako pas igra padne niže od očekivanoga, u San Diego se nadaju da će osvježeni trkački dio biti u stanju nadoknaditi razliku. Naime, u prvom krugu su ukupno dvanaestim pickom izabrali running backa Ryana Mathewsa, koji je po onome što je pokazao na sveučilištu i u predsezoni prava zvijer.

Kako je tu i Darren Sproles, brzanac i all-round napadač koji služi prvenstveno kao returner, ali koji itekako zna osvojiti poneku yardu i kao član napada, ova osvježena rotacija djeluje sposobna zabijati poene usprkos svim promjenama i problemima.

Jedino što bi moglo ozbiljnije uzdrmati momčad na još jednom putu do naslova prvaka divizije je problematična napadačka linija. Izostanak McNeilla znači da Chargersi imaju rupu s obje strane linije koju će teško zakrpati čak i poboljašana trojka u sredini. Nakon ozljede zbog koje je propustio dobar dio sezone vraća se centar Nick Hardwick, a dvojac braniča je solidan koliko može biti. Lijevi guard Kris Dielman lani se potvrdio kao jedan od boljih na poziciji, dok se desno kao trajno rješenje nametnuo lanjski rookie Louis Vasquez.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Iako nije briljantna, obrana Chargersa nije ni tako loša kako neki misle. U biti, radi se o pravoj prosjećnoj obrani koja ima dovoljno talenta da podrži vrhunski napad u lovu na naslov. Tako da, bez obzira što lanjske partije baš i nisu bile briljantne, krivnja za neuspjehe Chargersa puno više je na problemima mentalne prirode nego na obrani.

U 3-4 formaciji ističe se pozadinska četvorka provjerenih ratnika čiji je jedini ozbiljni problem što više nije u stanju opasnije prijetiti pas igri. Na crti i u sprječavanju trke su i dalje sjajni, ali bez Shawnea Merrimana u vrhunskoj formi, to nije dovoljno. Merriman je prije nekoliko sezona bio strah i trepet svakog QB-a, ali nakon operacije koljena pretvorio se u prosjećnog igrača koji uz to stalno ima probleme s ozljedama.

Stephen Cooper, Kevin Burnett i Shaun Phillips bez Merrimanova učinka prema naprijed osuđeni su biti smatrani lošijima nego što jesu, iako nema tog backa i napadačke linije koja će ih lako probiti (osim Jetsa u playoffu, jasno). Kako se lani kao sjajni bloker u sredini dokazao i mladi Brandon Silar, očito je da u tom dijelu igre imaju dovoljno alternativa i moći.

Trojka ispred i dalje je pod upitnikom, naime ni ove sezone Chargersi nisu rješili pitanje centralnog tacklea. Lani su se krpali jeftinim alternativama, a nešto slično pokušat će i ovaj put, što će opet najveći pritisak staviti na dva solidna enda Luisa Catilla i Jaquesa Cesairea. Da imaju pravoga centralnog igrača koji je u stanju zaposliti dvojicu suparnika odjednom, tko zna, možda bi netko od ostalih iz ove prednje sedmorke mogao i zaprijetiti pas igri.

Veliku grešku su napravili kada su dopustili da im Jetsi odvedu mladog i talentiranog cornerbacka Antonia Cromartiea, kojega će ove godine mijenjati jeftinijim opcijama dok će na suprotnoj strani i dalje ordinirati solidni veteran Quentin Jammer. Odlaskom Cromartiea najbolji dio zadnje linije postaje odlični safety Eric Weddle, koji će ove godine imati pune ruke posla pomažući krilima i sredini. Tko će igrati ulogu drugoga korektora nije jasno, a isto tako je očito da ovako tanka zadnja linija neće imati dovoljno opcija za braniti napade s više wide receivera, a takvih će biti gomila obzirom da nisu u stanju zaustaviti pas igru.

Što se specijalaca tiče, to bi i ove godine trebao biti uzoran dio rotacije, barem do playoffa. Kaeding još nijednom u šest sezona nije ponudio razloge za brigu što je rijetkost za poziciju kickera, punter Mike Scifres je majstor svog zanata i u top 3 u ligi već godinama, dok je Sproles pouzdan koliko jedan returner može biti. Obzirom na gomilu linebackera dobrih u kontakt igri, čak su i u zaustavljanju protivničkih povrata sjajni te rijetko dozvole da im netko istrči od gola do gola i zabije touchdown.

TOTAL

Nažalost, specijalni timovi su možda desetak posto igre, tako da biti odličan u tom segmentu nije garancija ničega. Obrana je u najbolju ruku prosjećna, ali i poprilično ranjiva obzirom na nedostatak pravih playmakera koji će doći do lopte i skratiti napad protivnika. Napad koji je do jučer bio oslonac prolazi tranziciju u nešto raznovrsniji, a za to vrijeme iznad svih njih visi epitet luzera. I to škrtih luzera, što dovoljno dokazuju svi igrači koji su ih iz ovih ili onih razloga napustili.

Chargersi su tako momčad dobro poznatih nedostataka koja u novu sezonu ulazi oslabljena na svim frontama. Sve nade polažu u rookie RB-a i u to da Rivers može odigrati još jednu sezonu van pameti, što je samo po sebi paradoksalno jer, da bi Rivers opet ponovio lanjsku sezonu u kojoj je sa slabijom podrškom u svim segmentima igre bio ravan najboljima, trebat će mu lopta, a ako stalno bude u njega, kako će Matthews odraditi to što se od njega očekuje?

Na njihovu sreću (ili žalost, jer ova ekipa treba ozbiljan rebuilding svuda oko Riversa, a to se neće dogoditi dok god imaju pozitivan score), opet će osvojiti diviziju u kojoj nema poštene ekipe koja bi im se suprostavila. Ostvariti će svojih desetak pobjeda po defaultu, a onda slomiti zube na prvoj ozbiljnoj momčadi na koju nalete u playoffu.

SCORE: 11-5

KANSAS CITY CHIEFS

Kansas City u sezonu ulazi pun optimizma, u nadi da će im problemi Chargersa širom otvoriti vrata do playoffa. Međutim, ono s čime ne računaju je da usprkos svemu San Diego i dalje ima duplo više talenta. Jedini dio igre u kojoj Kansas može ostvariti prednost je trkači dio, ali i tu će izgleda sami sebi zapeti nogu.

OFFENSE

Sredinom prošle godine, nakon što su konačno odlučili riješiti se očajnog RB-a Larrya Johnsona (i to ne zbog loših igara, već zbog toga što je tweetao protiv trenera), Chiefsi su u ulogu prvog trkača gurnuli Jamaala Charlesa, a ovaj im je uzvratio fenomenalnim igrama do kraja sezone i rezultatima s kojima se mogu usporediti samo najbolji poput Chrisa Johnsona, Maurice Jones-Drewa ili Adriana Petersona.

Iako bi to normalnoj momčadi bilo sasvim dovoljno da odluči graditi ekipu oko svog trkača, Chiefsi su u klub doveli veterana Thomasa Jonesa, odbačenog od Jetsa, kako bi i dalje forsirali svoju viziju. A ta vizija kaže da pas igra ima jednaka prava na loptu, ma kako očajna bila. Također, vizija se zalaže da nošenja odrađuje fizikalac poput Jonesa, dok igrač finese poput Charlesa treba služiti za povremena razbijanja ritma.

Vizija uglavnom Chiefse tretira kao veliku momčad, a oni to nisu. Kao što znamo, realan čovjek je svjestan svojih ograničenja, a Chiefsi nisu realni. Oni vjeruju da je njihov QB sjajan igrač i da mu samo treba bolja napadačka linija. Vjeruju da je pas važan dio igre i zato ga forsiraju, iako nemaju s kime igrati. Smatraju da je trka za momčadi koje nemaju ništa drugo za ponuditi, nesvjesni da su oni upravo jedna takva momčad.

U diviziji u kojoj igraju, s rasporedom koji im ove godine uz 4 lagane utakmice s Denverom i Oaklandom donosi i susrete s Ramsima, Billsima, Brownsima, Seahawksima i Jaguarsima, Jamaal Charles i prosjećna obrana u stanju bi bili dobiti barem 9 susreta, a ako dodaš i barem jednu pobjedu protiv ranjivog San Diega, ispada da su momčad koja može do playoffa.

Samo, kako će Matt Cassel i dalje bacati uokolo lopte kao da je osvojio tri Superbowla, a ne kao netko tko je svake godine sve gori u svome poslu (a da nikada nije ni bio dobar) te kako će i dalje solidni Jones uzeti popriličan broj nošenja Charlesu, taj playoff će opet ostati nedostižan.

Kada Charles ipak postane opcija broj jedan, Chiefsi posjeduju solidnu napadačku liniju sposobnu omogučiti mu prostor za trku i koju je ovoga ljeta na poziciji guarda pojačao Ryan Lilja pristigao iz Coltsa. Ta ista linija neće puno pomoći Casselu koji čak i u slučaju da odigra bolje nego lani nema kome dodati loptu – jedini receiver vrijedan spomena na rosteru je Dwayne Bowe, koji je toliko nekonstantan da je lani izgubio posao prvog krila na račun Chrisa Chambersa, čovjeka kojega su u pola sezone otpustili u San Diegu jer nije bio u stanju igrati četvrtu opciju.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Kako smo ono rekli, da bi mogli do playoffa samo na račun Charlesove trke i prosjećne obrane? Pa, pitanje je može li ova obrana biti prosječna. Chiefsi su vjerni 3-4 formaciji, iako ni jedan od trojke na crti nije u stanju osvojiti prostor ili zasmetati napadu. Em nemaju masu, em nemaju kvalitetu.

Linebackeri su nešto bolji, barem ova dva vanjska. Tamba Hali glavni im je obrambeni playmaker i igrač kakav npr. nedostaje Chargersima, razbijač koji uvijek nađe načina probiti se do quarterbacka. S druge strane središnje obrambene četvorke ordinira prastari ali još uvijek pouzdani Mike Vrabel, koji i u 35-oj godini zna zaprijetiti protivniku.

Međutim, dva LB-a u sredini su jednako mekana poput prednje trojke i tu je glavna slabost obrane. Pas igru još i brane nekako, ali trku slabo. Najluđe od svega, obzirom na solidne linebackere i solidnu obranu na krilima za koju su zadužena dva mlada cornerbacka draftirana 2008. koja su lani zacementirala svoje role startera (Brandon Carr i Brandon Flowers), osiguračima ostaje dovoljno prostora za pomoći u sredini obrane.

Samo, tu su Chiefsi lani bili tako očajni da su ove godine bez previše razmišljanja potrošili peti pick prve runde drafta na najboljeg sveučilišnog safetya. Tako da rookiea Erica Berrya od prvog dana profi karijere čeka ogromna odgovornost – treba začepiti sve te rupe u sredini igrališta i sve to bez prave podrške.

Što se specijalaca tiče, tu su stvari jednostavne. Ako Charles u napadu bude osuđen na ulogu jednoga od jednakih umjesto nositelja, onda si mogu barem priuštiti da ga koriste kao returnera što ih automatski čini opasnima. Ako ga pak budu čuvali za napad, tada će uz očajnog kickera i puntera imati i nikakav prosjek osvojenih yardi prilikom povrata.

TOTAL

Iz svega se da zaključiti kako je najveći problem Kansas Citya – Kansas City. Možeš ih staviti na jedan od najvećih i najglasnijih stadiona u SAD-u, ali Chiefsi će, barem dok ih vodi ova garnitura na čelu s glavnim trenerom Toddom Haleyem, biti frustrirana skupina koja forsira svoje slabosti i podcjenjuje jake strane.

Iako je Haley tek lani preuzeo momčad nakon što prethodni trener u dvije godine rebuildinga nije napravio ništa, po svemu do sada viđenome ni on nema kapaciteta za velike stvari. Došavši iz Arizone gdje je bio zadužen za napad, pokušava preslikati taj stil igre i ovdje, iako Cassel definitivno nije Warner, a nigdje u blizini nema ni Fitzgeralda.

Opet, obzirom da se susreću sa najgorim ekipama lige u pola utakmica te da će Charles kad-tad postati one-man show, ne mogu nego zabilježiti ih za skoro upola bolji rezultat od lani. S 4 pobjede do 7. A, u biti, bez ikakvog značajnijeg napretka.

SCORE: 7-9

OAKLAND RAIDERS

Clippersi NFL-a trebaju ogromne promjene od vrha do dna organizacije ako opet misle postati respekta vrijedna franšiza, kao što su to bili s prijelaza '70-ih na '80-e kada su osvojili tri Superbowla u rasponu od osam sezona. Doduše, kada si dio lige poput ove u kojoj talent dolazi putem drafta i uglavnom ne traje dugo, vremena se brzo mijenjaju i svako malo se skupi dovoljno kvalitete koja rezultira bljeskom.

Zadnji takav Raidersima se dogodio 2002. nakon čega je uslijedio niz katastrofalnih sezona u kojima je maksimum iznosio 5 pobjeda. Toliko su imali i prošle godine, a rezultat tolike suše leži u, osim nesposobneoj upravi obuzetoj prošlom veličinom kluba, lošim draftovima prije svega.

Međutim, kada godinama imaš pravo na visoke pickove, čak ako i uglavnom katastrofalno promašuješ (kao što su oni napravili izabravši QB-a JaMarcusa Russella prvim pickom 2007. da bi ga ovoga ljeta potjerali iz kluba), vremenom češ nakupiti dovoljno solidnih igrača. Raidersi danas tako imaju više potencijala i od Broncosa i od Chiefsa, ali ono što ih još uvijek spriječava da se suprostave Chargersima je spomenuta očajna organizacija.

OFFENSE

Najvažniji potez kojega su povukli za novu sezonu je dovođenje solidnog quarterbacka Jasona Campbella iz Redskinsa. Raidersi se nadaju da je Campbell dovoljno mlad i da se može pretvoriti i u nešto više od trkača i dodavača prvom do sebe. Međutim, makar cijelu sezonu ne bacio dugu loptu, svojom ozbiljnošću i profesionalnošću Campbell će nakon Russella Raidersima izgledati kao Manning.

Obzirom da je najbolji receiver u ekipi ionako tight end Zach Miller, to što Campbell vlada kratkim pasovima i nije toliko loše. Miller je iz godine u godinu poboljšavao svoju igru da bi se lani potvrdio kao jedan od oslonaca momčadi. Što se krila pak tiče, Raidersi očekuju da će se nametnuti barem jedan od dva lanjska rookiea (Darrius Heyward-Bey i Louis Murphy) te da će godinu stariji Chaz Schilens nastaviti sa solidnim igrama.

U trkačkom dijelu također se sve vrti oko očekivanja. Startni RB Darren McFadden u dvije godine nije pokazao da je išta više od običnog razbijača iako bi trebao biti igrač finese. S druge strane, godinu dana stariji back-up Michael Bush nametnuo se kao eksplozivni trkač i potencijalno sjajno oružje iako je trebao biti tek obična sirovina. Od obojice se traži više, ali ako itko može ponuditi solidan učinak u osvajanju terena to je Bush.

Nažalost, ni pas igra ni trka neće imati previše koristi od napadačke linije. Već jedna od najgorih u ligi, ove godine ničim se nije poboljšala. Tackleovi su očajni, a jedina dva igrača vrijedna spomena su centar Samson Satele i Robert Gallery. Satele zato što je Havajac koji nije dobar što je meni osobno potpuno nepojmljivo, dapače, radi se možda o najgorem centru NFL-a, a Gallery zato što je kao desni guard jedina svjetla točka linije.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Tu srećom imaju čak i nekoliko dokazanih veličina. Njihov najboljii igrač već godinama je cornerback Nnamdi Asomougha, čovjek čije brojke nisu ništa lošije od onih Darrellea Revisa, a da pritom nema ni približno kvalitetnu podršku prednjih pass rushera.

Drugi CB Chris Johnson je solidni veteran, a ni dva safetya nisu loša. Uglavnom, prosjećna zadnja linija koju Asomougha može izdići u posebnu na trenutak, ali koja je i kao takva definitivno najbolji dio momčadi.

Raidersi su jedina ekipa u diviziji koja igra 4-3 formaciju u prednjem dijelu obrane, što je mudro obzirom da su im dva najvažnija igrača u prednjih sedam centralni tackleovi. Richard Seymour je godinama oslonac na liniji, a pouzdani partner mu je Tommy Kelly. Endovi su nedokazani, ali imaju potencijala, što nas dovodi do računice po kojoj bi ovogodišnja obrana uz malo sreće mogla biti sasvim solidna.

Dva ovoljetna poteza mogla bi donijeti i nekakav učinak od godinama slabijeg djela momčadi, linebackerske trojke. Osmi pick drafta potrošili su na Rolanda McClaina koji bi trebao povezati obranu u čvrstu cjelinu i postati novi lider, dok je iz Clevelanda doveden Kamerion Wimbley ne bi li u sastavu imali barem jednog igrača koji može ozbiljnije ugroziti pas igru.

Što se specijalaca tiče tu su barem mirni što se pucačkog dijela tiče, u kickeru Sebastianu Janikowskom i punteru Shaneu Lechleru imaju možda i najpouzdaniji dvojac u NFL-u. Jasno, obzirom da ne zabijaju previše i da osvajanje terena baš i nije forte ove momčadi, učinak Janikowskog nije ni približno važan kao Lechlerov, koji godinama standardno obranu dovodi u najbolje moguće pozicije.

TOTAL

Obzirom na maksimalnih 5 pobjeda zadnjih sezona, već i pomak na 6 trebao bi biti uspjeh. Također, bitno je saznati da li netko od mladih igrača može biti oslonac za ubuduće kojega mogu dodati na provjerenu osovinu Asomoughe, Seymoura i Millera. Obrana nije loša za jednu momčad o kojoj svi imaju tako loše mišljenje, a uspije li napad uspostaviti nekakav ritam usprkos očajnoj liniji, Raidersi bi mogli ugodno iznenaditi.

Najvažnije će ipak biti saznati odgovor na pitanje da li je Campbell odgovor koji su tražili. Najgore što bi mogli napraviti je dati mu produženje ugovora nakon sezone u kojoj ne bi imali čvrst stav prema njegovom učinku. Ali, ovo su Raidersi. Dakle, sve je moguće.

SCORE: 6-10

DENVER BRONCOS

Prošlu sezonu otvorili su sa 6 pobjeda, nakon čega su krenule priče o jednom od najugodnijih iznenađenja i playoff potencijalu kojega momčad ima. Nakon toga su u preostalih deset kola izgubili osam puta, uz bolno rasturanje u zadnjem kolu od strane Jamaala Charlesa i Chiefsa koje su dopustili usprkos tome što su im šanse za nastupom u playoffu bile teoretski žive.

Denver je tako ovim scoreom 8-8 zamaskirao činjenicu da je u napadu imao samo jednog iznadprosječnog igrača te da je obrana ovisila o inspiraciji jednog jedinog čovjeka. Taj napadač o kojem govorimo bio je wide receiver Brandon Marshall, koji je danas u Miamiu i preko kojega je išla svaka druga akcija. Taj inspirani obrambeni igrač bio je Elvis Dumervil, koji će propustiti cijelu sezonu zbog ozljede i tako lišiti Denver jedinog obrambenog oružja - njegove sposobnosti da se provuče do quarterbacka te ga ili sruši ili natjera na grešku.

OFFENSE

Prisustvo Marshalla u momčadi prošle godine omogučilo je više prostora za trku backovima Knowshonu Morenu i Correllu Buckhalteru, dvojcu koji će ove godine bez pozornosti obrana okrenute prema krilima vrlo brzo biti prokazan kao nedovoljno dobar.

Također, Marshallova spretnost i snaga omogučili su QB-u Kyleu Ortonu solidne brojke, kakve više neće biti moguće ponoviti. Naime, Orton je pouzdan playmaker dok god se pasovi događaju na nekoliko metara od njega. Ono što baca dalje, može pokupiti samo ekstra klasa, a to Eddie Royal definitivno nije.

Također, Marshall je bio dovoljno jak i brz da se ubaci u sredinu što bliže Ortonu kako bi ovaj imao što lakši posao. Nitko od trenutnih receivera nije takav all-round igrač, niti je itko klasa dovoljno dobra da izvuče od Ortona išta osim sigurnih kratkih pasova kakvi se obično bacaju tight endu.

Bez poštenog oružja u napadu nije ni bitno kako funkcionira napadačka linija, ali ako koga zanima i ona je daleko od pouzdane. Na centru će startati rookie J.D. Walton što nikada nije dobra vijest za quarterbacka i ostale backove, a još je manje dobra vijest što će desno od njega startati još jedan rookie.

Doduše, da je zdrav i spreman odlični lijevi tackle Ryan Clady koji se tek prije par tjedana priključio treninzima nakon teže ozljede koljena, linija bi bila respekta vrijedna usprkos prinovama, jer uz Cladya (koji je uz Dumervila najbolji igrač na rosteru) tu su još provjereni veterani Chris Kuper kao desni guard i Ryan Harris kao desni tackle.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Bez Dumervila i njegove fantastične učinkovitosti, ova obrana ostaje bez jedinog oružja. Naime, Broncosi su među gorim ekipama u obrani trke, a sada ostaju i bez jedinog pravog pass rushera. Da bi nekako učvrstili sredinu doveli su veterana Justina Bannana iz Baltimorea, ali ni njegovo prisustvo neće sakriti činjenicu da je njihova prednja trojka na liniji – banana.

Četiri linebackera bez Dumervila neće ni izbliza biti opasni kao lani, jedini vrijedan spomena je veteran D.J. Williams koji se uglavnom bavi krpanjem šuplje sredine. Koliko je u očajnom stanju ova obrana možda najbolje govori podatak da im je trenutno najbolji igrač 37 godina stari safety Brian Dawkins.

On komandira solidnom zadnjom linijom sastavljenom od još tri penzića stara 32 godine koji jednostavno nisu u stanju pokriti sve što ovi naprijed propuste. Cornerback Champ Bailey legenda je klub i jedan od boljih cornerbacka u NFL-u već godinama, ali i on i Dawkins bi puno više toga stigli da se mogu vratiti pet sezona u prošlost.

Što se specijalaca tiče Denver se tu barem može pohvaliti dobrim kickerom Mattom Praterom. Eddie Royal bio je fantastičan returner, ali obzirom da računaju na njega kao prvog wide receivera, teško da ćemo ga opet gledati u toj roli. Nažalost, jer niti će zbog te prekomande profitirati napad, niti specijalni tim.

TOTAL

Dakle, imamo momčad koja je ostvarila solidan rezultat igrajući u najgoroj diviziji u ligi, pritom prezentiravši gomilu mana, osobito u obrani. Godinu kasnije ni jednu od tih mana nisu ispravili, usput ostavši na ovaj ili onaj način bez tri najbolja igrača uopće (pitanje je kada će Clady zaigrati i kada će dohvatiti lanjsku razinu forme). Mislim, treba li boljeg primjera od Denvera zašto pogled na score od godinu prije nikada nije pravi pokazatelj stvari? Mogu biti zahvalni rasporedu krcatom Ramsima, Seahawksima, Raidersima i Chiefsima što će im se ovogodišnji rezultat samo prepoloviti.

SCORE: 4-12

10Sep/100

AFC EAST

Posted by Gee_Spot

NEW ENGLAND PATRIOTS

Obzirom da su zadnji Superbowl osvojili 2005. postalo je uvriježeno smatrati Patriotse za momčad na zalazu. Međutim, ne treba zaboraviti da su prije samo tri sezone igrali skoro pa savršenu sezonu koja je završila porazom od Giantsa u Superbowlu te da su zadnje dvije godine proveli u obnavljanju obrane i prikupljanju novog talenta dok je Tom Bradya propustio kompletnu 2008. zbog operacije koljena.

Prošle godine su izborili playoff usprkos polaganom Bradyevom vraćanju u formu i vatrenom krštenju nove obrane koja bi mu do kraja karijere trebala pomoći pri odlasku u još poneki Superbowl. Ukratko, Patriotsi su i dalje dinastija, spreman otići do kraja u svakom trenutku, baš poput Steelersa ili Coltsa. Pa tako i ove sezone.

OFFENSE

Lani su bili u top 5, a ove godine s Bradyem u punoj formi vrlo vjerovatno će biti broj 1. I Manning i Brees imaju gomilu receivera na koje se mogu osloniti, ali po golom talentu Brady je jedini koji može sve, kontrolirati ritam poput njih dvojice ili pogađati luda dodavanja u Favreovom stilu. S tim da ima vjerovatno najsnažniju ruku od svih.

Prastari Randy Moss još jednu sezonu bit će glavni wide receiver i važan razlog zašto većina Bradyevih bombi uspije, dok se omiljena Bradyeva meta Wes Welker vraća nakon ozljede koja ga je izbacila taman pred početak playoffa (što je i dodatni razlog zašto su Patriotsi onako mlako djelovali u susretu protiv Ravensa).

Welker je nominalno drugi receiver, ali po učinku je prvi. Dok Mossova rola uključuje uglavnom hvatanje dugih pasova, većina onih kratkih koji čine temelj svakog napada završava u Welkerovim rukama. Patriotsi godinama nemaju poštenog tight enda, tako da se Welker uglavnom nalazi u pozicijama slot receivera i hvata lopte kroz sredinu.

Kako se lani nametnuo i rookie Julian Edelman, ove godine bi Patriotsi mogli konačno zaigrati s tri rasna receivera i tako Welkera ostaviti potpuno u sredini dodavši napadu još jedno pravo krilo suprotno od Mossa. Tu su se prošle sezone uglavnom krpali veteranima u raspadu koje će ove godine zamjeniti još jedan lanjski rookie, Brandon Tate (Tate će praktički tek ove sezone zaigrati obzirom da je lani propustio skoro cijelu godinu zbog ozljeda) te na ovogodišnjem draftu izabrani Taylor Price.

Obzirom da se Edelman dokazao u Welkerovoj poziciji te da dijelom odrađuje i posao returnera, Tate i Price će dobiti šansu na krilu, ali ako je ne iskoriste momčad će Edelmanu prepustiti najveći broj hvatanja. Čak dva picka ovogodišnjeg drafta potrošili su na tight endove te sada vjeruju da u Robu Gronkowskom i Aaronu Hernandezu konačno imaju rješenje i na toj poziciji.

Uglavnom, s ovoliko opcija Bradyu ne ostaje ništa drugo nego odigrati MVP sezonu. Naravno, pri tome će mu pomoći pouzdana napadačka linija predvođena vrhunskim centrom Danom Koppenom. Na tackleovima su također pokriveni, lijevo je pouzdani veteran Matt Light, a desno lanjsko otkriće Sebastiana Vollmer koji je do NFL-a stigao preko Njemačke lige.

Pozicije braniča su pod upitnikom, veteran Stephen Neal muči se s ozljedama, dok je možda drugi najvažniji igrač (nakon Koppena) Logan Mankins, nezadovoljan ugovorom, odlučio radije sjediti nego igrati. Kako ni jedna strana ne popušta, Mankins se još nije pridružio momčadi, a prva utakmica je pred vratima.

Iako bi linija s Mankinsom bila sigurno kvalitetnija, ni ovako neće podbaciti. Dok su barem tri igrača iz idealne postave na terenu, Brady će imati dovoljnu podršku da odradi posao. A zahvaljujući njegovoj zrelosti i napadačkom potencijalu ekipe, ni jedna obrana neće srljati kroz sredinu, svjesna da je protiv Patriotsa ipak najvažnije obraniti bokove, što će za posljedicu imati i nešto lakši život za napadačku liniju Patsa.

Jedini ispodprosjećni dio njihova napada je trka. Patsi su jedna od rijetkih momčadi koja nema startnog RB-a, već se oslanja na rotaciju trojice jednako prosjećnih trkača, a nerijetko im je najbolji rusher četvrti back, fullback Kevin Faulk, čovjek koji bi trebao braniti trkača. Međutim, obzirom da su tri klasična RB-a blago rečeno loša, netko mudar se sjetio dati loptu najsnažnijem backu čistu da tu i tamo promijeni ritam i skrene pažnju s Bradya.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Od veterana koji su sudjelovali u nedavnim uspjesima ostala su samo dvojica, nose tackle Vince Wilfork i end Ty Warren. Kako se Warren ozljedio u kampu zbog čega će propustiti cijelu sezonu, iz Oaklanda je stigao drugi Warren, Gerard, veteran koji će ga pokušati zamijeniti na lijevom endu.

Obzirom da je ovaj dvojac trebao biti temelj na kojem će se graditi nova obrana, izostanak originalnog Warrena mogao bi biti ozbiljan udarac planovima Patsa. Ipak, dok god je Wilfork na crti sredina obrane trebala bi biti solidna, a uz zamjenskog Warrena pomagat će mu i pouzdani Mike Wright u ulozi drugog enda.

Ono gdje su Patsi napravili posao i gdje vjeruju da se krije srce njihove obrane su četiri linebackera, predvođena novim zapovjednikom Jerodom Mayoom. Mayo je pravi unutrašnji LB čija specijalnost je proboj kroz sredinu, a njegov partner u centru je također mladi Gary Guyton. Od njih dvojice ovisi puno toga, pogotovo sada kada je prednji zid malo poljuljan.

Vanjski linebackeri su nešto slabiji dio linije, ali veteran Tully Banta-Cain i dalje je u stanju biti opasnost po pas igru protivnika. Na suprotnoj strani od njega bit će iz Jetsa pristigli Marquess Murrell, ali njegova uloga nije sigurna obzirom da s klupe vreba nekoliko mladih talenata kakvima Patriotsi uvijek obiluju.

Zadnja linija je u dobrom stanju, za što je najzaslužniji odlični strong safety Brandon Meriweather, koji se uz Mayoa nametnuo kao glavni obrambeni playmaker. Njegov partner u ulozi korektora trebao je biti Brandon McGowan, ali i on je završio sezonu ozljedom u kampu, tako da će u ulogu startera uskočiti ništa manje pouzdani James Sanders.

Obrana na krilima nije u idiličnoj situaciji, prvi cornerback Leigh Bodden trenutno je pod ogromnim upitnikom zbog ozljede ramena (propusti li i on sezonu onda ovo već postaje sprdačina), ali među provjerenim igračima poput Jonathana Wilhitea i Dariusa Butlera te ovogodišnjeg izbora prve runde Devina McCourtya, dovoljno je alternativnih rješenja.

Što se specijalaca tiče, Patriotsi tom segmentu igre uvijek prilaze ozbiljno stoga i imaju jednu od stabilnijih postava u ligi. Stephen Gostkowski je možda najbolji kicker današnjice, a novi punter Zoltan Mesko porijeklom je Rumunj, što je garancija da zna dobro nabiti loptu, makar bila jajasta. U povratnim loptama su sjajni, od gomile receivera i backova netko će uvijek dobiti priliku osvojiti poneku yardu.

TOTAL

Dok god je Tom Brady iza linije i dok god Bill Belichik kontrolira momčad u svim aspektima, od rotacije na terenu do pronalaženja talenta, ova dinastija će trajati. Već smo rekli da će napad briljirati (barem onaj dio koji se odvija po zraku), a u par sezona osvježena obrana ima, usprkos svim problemima, sasvim dovoljno oružja da ponudi solidnu podršku. Stoga je realno očekivati još jednu pobjedničku sezonu i barem finale konferencije.

SCORE: 12-4

MIAMI DOLPHINS

Kada su prije dvije godine iz mirovine izvukli Billa Parcellsa, legendarnog trenera koji je s dva trofeja s Giantsima krajem '80-ih dokazao da se naslovi mogu osvajati vrhunskom obranom, Dolphinsi su odlučili stati na kraj nizu osrednjih godina koje su kulminirale katastrofalnom 2007. sezonom i scoreom 1-15.

Parcellsu nije padalo na pamet trenirati, ali se uhvatio managerskog posla te je za trenera postavio križanca Tonya Soprana i Stana Van Gundya – Tonya Sparana. Sa Sparanom uz teren i Parcellsom u uredu, Miami je već iduće sezone dostigao nevjerojatnih 11 pobjeda, čime su izjednačili rekord Coltsa koji su u drugoj Manningovoj sezoni također napredovali za 10 pobjeda u odnosu na prethodnu godinu.

Oslonjeni na obranu i napad koji se uglavnom odvijao po zemlji, a koji je podršku imao od neatraktivnog, ali pouzdanog QB-a Chada Penningtona, Dolphinsi su lani očekivali sličan rezultat. Međutim, nakon sezone u kojoj se sve odvijalo po idealnom scenariju, prošle godine su ipak osjetili dah realnosti. Miami je godinu završio sa 7-9, a već u trećoj utakmici ostali su bez Penningtona.

Što se čak pokazalo i dobitkom – šansu je dobio mladi back-up Chad Henne koji je odmah počeo bacati lopte o kakvima je dotadašnji QB mogao samo sanjati. Doduše, neiskustvo ga je koštalo većeg učinka, a i stil igre, koji je preferirao trku, nije otvarao previše prostora da se pas igra razmaše. Miami je nakon dva uvodna poraza tako s novim Chadom za kormilom počeo igrati sve bolje, ali nakon ozljede startnog RB-a Ronniea Browna pred samo završnicu sezone, više nisu mogli pratiti ritam konkurencije.

Teži raspored i ozljede napravili su svoje, a za novu sezonu Parcells je potpuno ispremješao obranu, dovevši u klub sjajnog linebackera Karlosa Dansbya iz Arizone kao novog lidera te konačno kupivši i jednog pravog receivera. Kada još dodaš sjajnu draft generaciju, ispada da su Dolphinsi krcati i spremni na još jedan playoff juriš. Jedini problem – trebat će ga izvesti u divizija s dva kluba koja su jednako krcata i jednako spremna. Opet, obzirom da su Jetse lani dobili dva puta sa slabijom ekipom od današnje, barem u tom dvoboju dužni smo im dati prednost.

OFFENSE

Chad Henne ima priliku donijeti momčadi toliko potrebnu pas igru. Njegova ruka je dovoljno jaka, on općenito djeluje čvrsto i spremno, a ovaj put ima i kome bacati. Za razliku od lani kada su mu glavni receiveri bili Davone Bess i Brian Hartline, igrači za sporedne uloge, sada na krilu ima pravog, rasnog wide receivera u iz Denveru pristiglom Brandonu Marshallu.

Podbaci li Henne, što također nije nemoguće, opet sve pada na leđa odličnog backovskog dvojca, kojega uz spomenutog Browna čini još i veteran Ricky Williams. Miami nije jedina momčad koja ima dva podjednako kvalitetna RB-a, ali je jedina koja praktički ne radi razliku među njima. Naime, obojica se tretiraju kao starteri, nose jednaki broj lopti i izmjenjuju se redovno u ulozi rushera.

S tim da je Williams klasični razbijač, koji ne posustaje ni usprkos 33 godine, dok je Brown više oslonjen na brzinu i spretnost. Međutim, ono po čemu je Brown najvažniji je praktički uloga QB-a koju igra svaki puta kada se Miami odluči za wildcat napad. A to rade često, češće od ikoje druge momčadi u ligi.

Naime, čovjek koji je do savršenstva doveo igru bez quarterbacka u kojoj lopte ide direktno do trkača, zove se Dan Henning i koordinator je napada u Dolphinsima. Kako bi dao dodatno oružje svojoj jednodimenzionalnoj ekipi, Henning često na teren šalje wildcat formaciju u kojoj su Brownove trkačke i dodavačke kvalitete presudne.

Da onaj tko ima loptu u rukama najčešće prođe neokrznuto brine se napadačka linija predvođena dvojicom fenomenalnih tackleova, Vernonom Careyem desno i Jakeom Longom lijevo. Nezadovoljni igrom središnje trojke, Parcells, Sparano i Henning za ovu sezonu u ulogu centra gurnuli su lanjsku rezervu Joea Bergera, dok su na pozicije braniča stigli rookie John Jerry i iskusni Richie Incognito iz Buffala.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Dovođenjem Dansbya, Miami je solidnoj obrani dodao i vrhunskog obrambenog playmakera. U njihovoj 3-4 obrani Dansby će zauzeti poziciju jednog od dva unutrašnja linebackera, ali to ga neće spriječiti da se probija kroz sredinu i uništava pokušaje protivničkog napada.

Njegov partner u sredini bit će ili veteran Channing Crowder ili Tim Dobbins koji je također pridošlica (stigao je iz Chargersa), a njihova će se uloga prvenstveno odnositi na čuvanje leđa ostatku prednje sedmorke. Kako je Parcells potjerao praktički kompletnu linebackersku liniju (njegova filozofija upravo te pozicije smatra najvažnijima uopće na terenu), na bočnim pozicijama igrat će rookie Koa Misi (u čije sposobnosti je Parcells zaljubljen) i lanjska rezerva Cameron Wake, koji ima nezahvalni zadatak zamijeniti u toj roli Joeya Portera, dugogodišnjeg lidera obrane Dolphinsa, koji je prešao u Arizonu (Cardinalsi su panično ponudili ogroman novac Porteru nakon što su ostali bez Dansbya, ali to ni najmanje nije zabrinulo Dolphinse koji su za praktički istu lovu dobili 5 godina mlađeg igrača u naponu snage).

I trojka na liniji doživjela je promjene, nekadašnji end Randy Starks seli se u sredinu iz dva razloga. Prvo, kako bi napravio mjesta za rookiea Jareda Odricka na desnoj strani, a drugo, kako bi zamjenio veterana Jasona Fergusona koji je otišao u mirovinu nakon što mu je liga odrezala kaznu od 8 utakmica zbog uzimanja steroida.

Lijevo je vrlo dobri Kendall Langford, ali to ne mjenja činjenicu da na liniji Dolphinsi igraju s tri enda, što će ih koštati u izravnim dvobojima s snažnijim protivničkim linijama. Doduše, obzirom da su četiri LB-a pravi monstrumi (po Parcellsovom shvaćanju pozicije oni moraju biti i vrhunske atlete i mrcine), prednja trojka ne mora nužno biti ogromna i visiti na liniji, ali nešto više snage ne bi im odmoglo.

Ključ cijele obrane leži u secondaryu. Dolphinsi su lani igrali s dva sjajna rookiea na krilima, Vontaeom Davisom i Seanom Smithom, a obojica se vraćaju u svoje uloge i ove sezone. U startnoj rotaciji im se pridružuje još jedan lanjski rookie, safety Chris Clemons, dok je jedini nešto iskusniji igrač Yeremiah Bell ujedno uz Dansbya i glavni oslonac ove obnovljene obrane.

Što se specijalaca tiče, Dan Carpenter i Brandon Fields su pouzdani koliko osrednji kicker i punter mogu biti, a minus je svakako odlazak lanjskog returnera Teda Ginna u San Francisco. Adekvatne zamjene nema, tako da će yarde osvajati netko od zanemarenih igrača iz obrane ili napada.

TOTAL

Ključ ove sezone je Henne. Ili, možda je bolje reći da je Henne ključ cijele budućnosti ove nove generacije. U tri sezone rada Parcells je složio novu momčad koja doslovno ima po jednog odličnog igrača, nositelja igre, u svakoj liniji. Brown i Williams u paru su klasni RB. Long drži napadačku liniju. Marshall je klasa na krilu. Dansby je šerif u prednjih sedam (iako, prednja trojka je pod velikim upitnikom, osim ako se ne iskaže rookie Odrick). Bell je odličan safety.

Pitanje je, dakle, može li Henne pratiti ovu kvalitetu oko sebe? Ako je odgovor pozitivan te ako se svi ovi mladi igrači pokažu trajnim rješenjima (kvragu, dovoljno je da ih se dokaže polovica), onda Dolphinsi imaju takvu momčad koja ima šanse postati nova dinastija u bližoj budućnosti. Pokaže li se Henne tek prosjećnim QB-om, tada će Parcells trebati još raditi ne bi li složio ekipu koja može osvojiti naslov na račun obrane. Obzirom na poteze koje je vukao do sada, ništa nije isključeno. Osim prevelikog uspjeha u ovoj sezoni – Jetsi i Patriotsi su odlični, raspored opet nije lagan, a uspjeh ionako nije imperativ, imperativ je saznati tko će nositi dres Dolphinsa ubuduće.

SCORE: 10-6

NEW YORK JETS

Prošla sezona za Jetse je bila puna paradoksa. Najveći je definitivno bio onaj po kojem je najmoćnija napadačka linija u NFL-u čuvala skoro pa najgoru pas igru lige. Jer, ako izbacimo očajne ekipe poput Tampe, St. Louisa i sličnih, Jetsi su među ostatkom momčad s uvjerljivo najgorom kombinacijom quarterbacka i receivera.

Zahvaljujući plasmanu u playoff i kasnijim pobjedama nad Cincinnatiem (slična ekipa, ali s ipak slabijom napadačkom linijom) i San Diegom (koji se jednostavno usrao pod pritiskom playoffa), Jetsi su postali momčad budućnosti. Ali, malo dublji pogleda otkriva da je ta budućnost sve samo ne sigurna.

Uostalom, nije momčad uzalud doživjela ovolike promjene. Sami su najviše svjesni da bi se u istom sastavu kao lani teško provukli do playoffa. Sav optimizam koji se veže uz Jetse i ide toliko daleko da ih neki smatraju momčadi dostojnom Superbowla temelji se na igri obrane i branjenju trke. Dakle, na igri na osnovnoj liniji. I dok će napadačka petorka i dalje ostati čvrsta, rijetko koja obrana u stanju je odigrati dvije savršene sezone jednu za drugom. Malo se umiješa i sreća, a malo i godina iskustva više koja je omogućila ostalim ekipama da se pripreme za sljedeći susret s Jetsima.

OFFENSE

Najvažniji igrač na ovom dijelu terena je centar Nick Mangold, zapovjednik zida na liniji koji ruši sve pred sobom i koji je lani pomogao backovima da osvajaju teren kako i kada požele. Uz njega je s desne strane pouzdani guard Brandon Moore, dok će lijevo Alana Fanecu koji je prešao u Arizonu zamijeniti ili lanjski rookie Matt Slauson ili ovogodišnji Vladimir Ducasse.

Marka Sancheza, limitiranog rookie QB-a koji je odigrao, blago rečeno, skromnu sezonu, čuva možda najbolji tjelohranitelj u ligi D'Brickashaw Ferguson (apsolutno ime za gornji dom hall of famea imena) kao lijevi tackle, dok je desno ostarjeli, ali još uvijek solidni Damien Woody.

Ako Sanchez već nije imao talenta ni iskustva za iskoristiti ovakvu liniju, barem su to znali backovi. Reći da su Jetsi bili jednodimenzionalna momčad blaga je konstatacija, ali ove sezone bi se dolaskom Santonia Holmesa iz Pittsburgha i to moglo promijeniti.

Naravno, ostaje otvoreno pitanje može li Sanchez dovoljno dobro uposliti Holmesa da ovaj preko krila napravi što zna. Sanchez ili Sanchize, kako su ga prozvali nakon što je izabran kao peti na draftu da povede franšizu u svjetlu budućnost, ima talenta kojega iskazuje u povremenim sjajnim dugim loptama. Ali, dio igre u kojem zakazuje je onaj koji čini veći dio napada – kontrola ritma, brze reakcije, kratki pasovi, osvajanje terena.

Istina je da su ga Jetsi minimalno koristili, ali isto tako je istina da je Sanchez usprkos tim minimalnim zahtjevima sijao lopte na sve strane, gomilajući grešku za greškom. Naravno da je na osnovu jedne sezone odigrane u ovako čudnim okolnostima teško išta reći, ali realno je očekivati da Sanchez smanji broj grešaka, da ga napad više koristi i da pas igra postane solidna podrška trci, a ne tek zadnja opcija.

Uz gomilu poteza koje su ovoga ljeta povukli Jetsi među čudnije spada odluka da se odreknu usluga lani pouzdanog RB-a Thomasa Jonesa kojega će u ulozi startera zamijeniti lanjski rookie Shonn Greene, kojega je još teže procijeniti od Sancheza obzirom da iza sebe ima tek dva fantastična nastupa u playoffu koja su ga i lansirala među zvijezde te osrednju regularnu sezonu u ulozi back-upa Jonesu.

Obzirom na količinu trke Jetsa, dva odlična running backa su nužna u rotaciji, stoga je iz San Diega doveden legendarni RB LaDainian Tomlinson. Obzirom da pod stare dane Tomlinson više nije onaj nekadašnji brzanac, njegova uloga u momčadi bi se prije svega trebala bazirati na odmoru Greenea, ali i Sancheza. Naime, Tomlinson je sjajan dodavač i odlična opcija za wildcat napad bez klasičnog QB-a, što je akcija kojoj će Jetsi često pribjegavati ne pokaže li Sanchez napredak.

Uz Holmesa, koji će inače propustiti prve četiri utakmice sezone zbog suspenzije uzrokovane korištenjem ilegalenih supstanci, druga meta na krilima bit će Jericho Cotchery, solidan igrač koji se lani nametnuo kao jedina opcija dok je skupo plaćeni Braylon Edwards odigrao katastrofalno nakon dolaska iz Clevelanda (odakle je navodno pobjegao zbog straha od LeBrona Jamesa s čijom je djevojkom spavao, što je nikakav trač prema onome da je LeBron odigrao očajno protiv Bostona u playoffu nakon što je otkrio da mu Delonte West, što bi rekao Avdić, jebe majku – ali doslovno). Fascinantno je kako netko kome u opisu posla stoji receiver, nije u stanju uhvatiti ni jednu loptu, već mu ispadaju iz ruku kao vrući krumpiri.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

To da obrana neće moći ponoviti lanjske igre nije samo stvar trendova u NFL-u koji nas uče da napad može trajati na vrhunskoj razini dugi niz godina, ali da je oslanjanje na vrhunsku obranu ili kratkoročno ili često prekidano kiks sezonama. Jetsima se možda smješi nešto u tom stilu iz dva razloga.

Prvi je da njihova prednja trojka u 3-4 obrani neće biti u istom sastavu. Lanjski desni end Marques Douglas prešao je u Miami, a umjesto njega lijevo će igrati Sione Pouha, koji je prošle sezone uglavnom krpao centralnu poziciju koja je cijelu godinu bila bez startnog nose tacklea Krisa Jenkinsa. Sada se Jenkins vraća u sredinu, usprkos tome što iza sebe ima 31 godina života i dva strgana koljena. Desno je 33 godine star end Shaun Ellis (koji će teško ponoviti lanjsku idiličnu sezonu bez većih ozljeda uz aktivnu igru prema naprijed).

Drugi je taj da postoji mogućnost da su lanjske obrambene sheme kojima je trener Rex Ryan iznenadio ostatak lige danas pročitana knjiga. Jer, upravo je Ryanova nekonvencionalna taktika u obrani i izvukla ovoliko iz naizgled sakate prednje linije. Doduše, jedno je znati što te čeka, a nešto sasvim drugo je to spriječiti.

Jetsi, naime, blitzaju kao ludi, napadajući pas igru sa svim raspoloživim sredstvima. Takav rizičan stil igre u kojem je najvažnije zaustaviti pas prošle sezone se isplatio iz dva razloga. Prvi je što su četiri linebackera sjajno probijala napadačke linije i dolazila do QB-a, a drugi je što su na pozadinu pazili sjajni igrači kraj kojih se nitko nije mogao provući.

Ista četvorka LB-a vraća se i ove sezone (sjajni unutrašnji razbijači David Harris i Bart Scott te ništa slabiji vanjski jurišnici Calvin Pace i Bryan Thomas), možda čak i nešto bolja nego lani (iz Washingtona je da dodatno pojača konkurenciju doveden Jason Taylor). Ono što je fascinantno je da nitko od njih nije iskakao kao glavni obrambeni playmaker, već su svi imali podjednake šanse nešto napraviti. I uglavnom su ih koristili.

A sada da kažemo par riječi o drugom, a možda i najvažnijem razlogu, zašto je obrana gušila protivnike. Naime, ako bi se neki trkač i provukao pored prednje sedmorke, dočekali bi ga osigurači Jim Leonhard i Kerry Rhodes. Slično će biti i ove godine, jedino je Rhodesa koji je prešao u Cardinalse zamijenio puno jeftiniji, ali ništa slabiji Brodney Pool pristigao iz Clevelanda.

A svaki pas koji bi nekako prošao pored fanatičnog blitza Ryanovih sedam veličanstvenih, dočekao bi Darrelle Revis, lani po svim pokazateljima najuspješniji cornerback NFL-a. Svojim presječenim loptama Revis je prošle sezone pokupio slavu, iako je jasno da su one uglavnom dolazile pod pritiskom kojega su na QB-a vršili Ryanovi blitzevi. Ali, to je ta ljepota i kompleksnost footballa, koji naizgled djeluje jednostavno, a u biti je savršni spoj svih dijelova.

Naravno, kvalitetna igra prednje sedmorka u branjenju pasa ne umanjuje Revisove kvalitete. Usprkos natezanju oko ugovora zbog kojega je propustio kamp i cijelu predsezonu, Revis je potpisao novi ugovor i vraća se u Jetse da još jednom pokuša zaustaviti najbolje napade lige. Kako je njegov dojučerašnji kolega na drugom krilu Lito Sheppard odlučio unovčiti svoj talent u Minnesoti, Jetsi su doveli mlađega, boljeg i jeftinijeg Antonia Cromartiea iz San Diega te sada možda imaju i najbolji dvojac uopće u ligi.

Što se specijala tiče, oni su potpuna suprotnost obrani – grozni su. Doslovno na nijednoj poziciji nemaju pouzdanog igrača, iako se Jericho Cotchery dokazao kao dobar returner. Ali, zbog obaveza u napadu, osobito na početku sezone bez Holmesa na krilu, teško je očekivati Cotcherya redovito u toj ulozi.

TOTAL

Dakle, naradili su se da ove sezone slože što raznovrsniji napad, ali usprkos tome eventualni korak naprijed koji napravi pas igra vrlo lako mogao bi biti anuliran korakom nazad koji očekuje trkački dio napada.

Obrana je dakle ključ još jedne sezone. S fantastičnim secondaryem, riziku sklonom treneru i dubinom na pozicijama LB-a opet će iznerediti mnoge napade, ali ako se dogodi očekivani pomak u pripremi ostalih ekipa i očekivani pad u igri trojke na crti, neće to više biti daleko najbolja obrana lige. Jedna od boljih, to da, ali nikako onako dobra kao lani.

SCORE: 10-6

BUFFALO BILLS

Kod njih sve polazi od očajne organizacije. Ovo nije ni sjena onoj ekipi koja je igrala u četiri Superbowla za redom (i uspjela izgubiti sva četiri). Kada je početkom novog milenija sa scene sišla stara uprava i kada je kontrolu nad momčadi preuzela nova struktura, Buffalo se od klasika NFL-a pretvorio u sprdnju, uspijevši igrati posljednjih 10 sezone bez da se uopće približio playoffu.

Fascinantno je da i današnja momčad, usprkos godinama draftova, ne sadrži barem naznake kvalitetne rotacije. Za ovu sezonu opet su napravljene ogromne promjene u svim strukturama, od managementa do trenera, ali većina promatrača se slaže da se radi o čistoj kozmetici, poštu su svi dovedeni ljudi uglavnom bez pedigrea.

Obzirom na malo tržište, klub je čak pristao za ogroman novac igrati jednu utakmicu godišnje u Torontu, što stavlja dodatan pritisak na upravu. Naime, uz Los Angeles koji strpljivo čeka da se dočepa jedne franšize pred kolapsom, na Buffalo je tako oko bacio i do boli amerikanizirani Toronto.

OFFENSE

U totalnom kaosu koji vlada uokolo terena, ali i na terenu, ove godine bi se kao running back budućnosti trebao dokazati C.J. Spiller, eksplozivni trkač izabran kao deveti ukupno na ovoljetnom draftu. Obzirom da je njegov back-up iskusni i solidni Fred Jackson, Billsi bi u ovom segmentu igre trebali biti dobri.

Nažalost, sve ostalo je očajno. U onom vječnom promišljanu oko toga što je važnije, dobra napadačka linija ili QB (football ekvivalent onome pitanju o kokoši i jajetu), neki tvrde da bi njihov playmaker Trent Edwards s boljim zidom ispred sebe bio dobar igrač, a neki opet tvrde da Trentu ne bi pomogla ni kombinacija linije Saintsa, Ravensa i Dolphinsa.

Najgore od svega, da linija Billsa i skrpa nekoliko solidnih susreta, Edwards ionako nema kome baciti loptu. Lanjski glavni receiver Terrell Owens prešao je u Bengalse, što ih ostavlja samo na iskusnom i limitiranom Leeu Evansu.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Dio momčadi koje će ove sezone donijeti većinu razloga za osmijeh (nije da će ih biti previše). Iskusna trojka na crti može se nositi s većinom napadačkih linija – centralni tackle je Kyle Williams, lijevo je pouzdani veteran Marcus Stroud, a desno iz Baltimorea doveden Dwan Edwards. Imaju čak i rookiea Torrela Troupa, koji bi se tijekom sezone trebao ubaciti na poziciju nose tacklea i tako postati drugi igrač za budućnost uz Spillera.

Paul Posluzny pouzdani je lider obrane, a uz njega se kao centralni linebacker od ove sezone nalazi iz Denvera doveden Andra Davis. Ovo je već pet dobrih igrača u sredini, ali na strani su doslovno bez ikoga tko bi mogao napasti pas igru protivnika.

Taj nedostatak u branjenju pas igre pokušat će nekako pokriti solidnom igrom u zadnjoj liniji, u kojoj ima dovoljno provjerenih veterana sposobnih odraditi posao, ali u kojoj se nalazi i najveća zvijezda obrane, sjajni lanjski rookie Jairus Byrd koji je nezamjenjiv u ulozi free safetya (i koji je, ako uzmemo u obzir da ni Spiller ni Troup još nisu stigli dokazati da vrijede, jedini klasni igrač kojega imaju na rosteru a da mogu na njega računati na duže staze).

Što se specijalaca tiče, obzirom na općenit manjak talenta u ekipi, logično je da nemaju pretjerano uspješne returnera, a nisu baš sjajni ni u zaustavljanju protivnika. Jedina svjetla točka tako je punter Brian Moorman - ako ih tješi uvijek mogu računati s dobrom pozicijom za start obrane.

TOTAL

Žalosno je da će baciti još jednu sezonu u vjetar, jer ako i promoviraju dva spomenuta rookiea, to ih ostavlja na tri igrača koja mogu prodati navijačima kao nositelje. Što je premalo, posebice ako računaš na sve potrošene pickove i sve gubitničke sezone.

Spiller i Jackson izmučit će poneku obranu slabiju u sredini, obrana će znati namučiti protivnika koji ima loš dan, ali bez talenta sve na što Billsi mogu računati je još jedan draft na kojem biraju među prvima. Ovaj put se čak i nadaju nekom od quarterbacka, navodno je iduća generacija odlična.

SCORE: 2-14

9Sep/109

LUIS, SIMON & IDIOTS

Posted by Gee_Spot

Dragi prijatelji, prije nego Emiru još jednom prepustim riječ u svezi glede događanja na košarkaškom SP-u, samo da kažem da ozbiljno razmišljam o otkazu. Na poslu, jelte. Mislim čemu ovakva egzistencija, da čovjek ne može u miru sjesti i pisati blog, nego se mora dignuti, nešto staviti u kljun i zaputiti na posao gdje čami satima. A za to vrijeme se postovi ne pišu sami. Znam, znam nije vas briga za football, ali kako sam lijepo odradio onih 30 postova u 30 dana, tako sam se napalio složiti i ovaj pregled 8 divizija u 8 dana. Ne stignem, a već noćas kreće show, Brees i ekipa protiv Favrea i bande. Naravno, kako se ujutro mora raditi, ništa od gledanja bitke uživo. Ali, pregled će biti gotovo tamo negdje to prve utakmice u nedjelju. Bacite pogled, meni za ljubav. Davno nisam bio ponosniji na nešto, dok ove košarkaške teme odradim kao da sam sjeo na šolju ili da natežem pivu, ovo je baš kao kopanje u rudniku. Još me više veseli što su ove najave NFL sezone čak i faktografski točnije od npr. onih na ESPN-u, koje su slagana valjda prije par mjeseci i ne navode ogroman broj promjena koji je zadesio pojedinu ekipu. Ozbiljno, amateri. I da, prije nego vas prepustim Emiru u ruke, još samo da kažem kako sam jednoglasno, kako komesar i treba, odlučio da će od danas pa ubuduće on biti zadužen za praćenja svih nacionalnih košarkaških turnira na ovim stranicama. Haugh.

Koliko god je bilo lijepo gledati Argentince u utakmici protiv Brazila, toliko je još ljepše bilo gledati kako ih Litva gazi. Takvu demonstraciju taktičkog znanja odavno nisam vidio. Kemzura je to lijepo zamislio, a igrači još bolje proveli u djelo. Recept je bio jednostavan – napraviti pritisak na vanjsku liniju u prevođenju lopte (Prigioni je glup, to već znamo), a kad lopta dođe do Scole onda ga lijepo udvojiš. Kada i izbori poziciju za šut, onda ga fauliraš. Dvije akcije pred kraj druge četvrtine su lijepo demonstrirale kako se to radi.

U prvoj je lopta došla do Scole, tri su ga Litavca preuzela, a dvojica od njih faulirala kada ni preuzimanje nije pomoglo. U slijedećoj ga fauliraju druga dvojica i to je to. Scola se iznervira, fali koje bacanje, a otvorenog šuta praktično nije imao. Svaki pick'n'roll su Litavci lijepo preuzimali, a dodatni pritisak su radili i na Delfinu jer su svjesni kako je on jedini u stanju maknuti pritisak sa Scole. Kada se odigra takva obrana onda je jasno kako se u napadu postižu laki koševi, a Litva je prepuna 'basketara' (copyright by Gogo) koji imaju velika muda i koji bez problema pucaju sve što stignu, a tada ti i ulazi ono što možda i ne bi. Jebote, u jednom su trenutku imali šut za tricu 11/14!!!

Još dvije stvari treba istaknuti u vezi te utakmice: sjajnu akciju Jasena pred kraj prve kada je oteo loptu, napravio dribling iza leđa u prevođenju lopte i zakucao s jednom rukom te činjenicu kako Litva ima mrak tenisice.

Rusi su se držali neko vrijeme, igrali su i oni čvrsto u obrani ali Duran Duran nije dopuštao da se tu bilo što ozbiljnije dogodi. Coach K je vidio kako to izgleda pa je Simon Le Bonu priključio Westbrooka da ne mora izmišljati maglu s nekim novim akcijama kada već ova dvojica znaju u svakom trenutku što će ovaj drugi napraviti (mene zabrinjava kako olako Coach (Jo)K.(e) olako gubi bitku u kontroli ritma - nema promjene obrane, nema rošada, samo tupu vjerovanje prvoj petorci - jedina je njihova sreća što Blatt ne trenira npr. Brazilce, op.k.)
.
Turska igra nenormalno. Nakon što su razbili Frančeze isto su napravili i Janezima. Ne želeći omaložavati igru domaćina ipak trebam podsjetiti kako sam i prije prvenstva govorio kako su upravo ova dva protivnika Turaka dvije najnestabilnije momčadi na prvenstvu. Doduše, mislio sam tako i o Turcima zaboravivši na činjenicu da njih ipak vodi Trener. Tanjević je od jedne potencijalno opasne repke napravio nenormalno ludu, a dosta mu je pomogla i činjenica kako Turkoglu nije više svemoćni nego je tu i Ilyasova, a i sva sila ovih nekih novih zanimljivih igrača. Tako sam u ovoj utakmici shvatio kako će Asik biti sasvim solidan za svojih 5-7 minuta u rotaciji Bullsa.

Btw, ne želim komentirati priču po kojoj će Bullsi dati Noahu za Anthonya, ali bez obzira na emocije kojih bi u takvom slučaju bilo na bacanje odmah ću se poslužiti Mrlyevom rečenicom kada sam ga pitao što bi on napravio da Jazz slučajno trejdaju Derona: „Bez obzira na svu ljubav prema igračima, klub je ipak veći od bilo koga od njih“. To je valjda definicija navijanja, onog istog kojeg Komesar osjeća prema Bilićevim idiotima (jebiga, uz gledanje SP-a ovih dana isključivo gledam još i Dr.Housea kojem su svi idioti) (nažalost, u pravu si, i što se navijanja i što se idiotizma tiče, bitan je samo dres, op.k.).

Kada smo već kod Tanjevića, rečenica kako će najzanimljiviji dvoboj u polufinalu biti onaj između njega i Ivkovića i dalje stoji. Da sve to ponovimo i ovdje – Radić bi trebao biti svjestan kako košarkaške utakmice jako često dobivaju treneri (svjestan je on, samo ga boli đon, op.k.)

Ivković je protiv Španjolaca opet bio odličan. Zbunio je vjerojatno cijeli svijet kada je na početku susreta ostavio Krstića na klupi prepustivši drugima da se peglaju s Marc Gasolom i eventualno skupljaju faulove. To se na kraju nije ni dogodilo jer je cijela srpska reprezentacija odigrala odlično. Veličković je bio sjajan, a Teodosić je napravio ono što je trebao napraviti – dao odlučujući koš. I baš činjenica kako su svi znali da je Teodosić ponekad sulud i da će najvjerojatnije puknuti tricu u zadnjim sekundama napada, Ivkoviću daje dodatni krediti. Jebiga, kakav je da je mentalno, Teodosić je igrački sjajan, a on je i prirodni vođa ove mlade repke. U svoj toj poplavi mladih Srba meni se najviše svidio Bjelica koji sa svojih 209 cm i poprilično dosta (za europske prilike) mišića odlično igra na niskom krilu s kojeg i ulazi i zabija i aktivno sudjeluje u kreaciji napada što u biti svi Ivkovićevi igrači rade (mene Srbi podsjetili na košarku 80-ih u ex-Yu, u kojoj imaš deset sličnih igrača zdravih fundamenata, svi šutiraju, svi zabijaju, op.k.).

Španjolci su se trudili i bili u utakmici koju bi možda i dobili da su se odlučili na rađenje faulova. Navarra je išao šut, baš kao i Garbajosu a zakonom velikih brojki i Rudy je mogao pogoditi tricu na kraju kada već nije cijelu utakmicu. Bilo kako bilo, sva četiri polufinalista to su mjesto i zaslužili.

Petorka četvrtfinala

Kalnietis, Delininkaitis, Durant, Veličković, Ilyasova

Teško bi se mogla ovakva sastaviti jer nema klasičnog centra. Možda sam mogao staviti Krstića unutra umjesto jednog od Litavaca, ali ipak su oni bili bolji. Doduše, možda sam umjesto jednog litavskog beka mogao staviti litavskog centra Javtokasa koji nije imao praktično nikakav učinak, ali je sjajno igrao na Scoli. U postavi je možda bilo mjesta i za Westbrooka ili Teodosića ili još ponekog Turčina, ali postoji i klupa, je li tako?

Uglavnom, Litavci su bili sjajni i u obrani i u napadu – od njih dvojice je kretao pritisak na napade Gaučosa, a trice su stavljali kako su se sjetili. Kelnietis je još i dobro vodio momčad tako da mu skidam kapu. Simon Le Bon bi bio tu i da nije odigrao onako kako je igrao, samo radi Slavka. Veličkovića sam već ishvalio, momak je pokazao da može stvarno svašta i borba za mjesto u petorci (doduše, možda će i igrati zajedno) njega i Tomića u Realu će biti zanimljia. Ilyasova je bio sjajan, bilo ga je svugdje, a momku treba i odati priznanje da uopće ne pokušava Turkogluu ukrasti show – pušta ga da animira publiku i vodi momčad, a on uredno radi svoje baš kako je to Tanjević od njega tražio (Ilyasova je zakon, šteta što je Bogut izgleda totalno u defu i što će opet propustiti par mjeseci na početku sezone, op.k.).

Polufinale

Dvoboj Srbije i Turske ne želim prognozirati. U subotu tu utakmicu nažalost neću gledati (odavno dogovorene neke stvari s boljom polovicom koja po posljednji put u slijedećem vremenu dolazi u Grad u posjetu – neko vrijeme ću i ja u Grad i na Lokrum dolaziti samo u posjetu), ali mislim da bi se čak i Komesar morao udostojiti to gledati. Sickre bi mogao, on je i pokazao zanimanje. Ili možda bolje da i on kaže da neće gledati – onda bi se i Joe možda napizdio i napisao jedan tekst za Ispodobruča.

Ameri su naravno favoriti protiv Litve, ali biti će zanimljivo vidjeti može li Litva igrati cijelu utakmicu ono što su Rusi uspjeli jedno poluvrijeme. U pritisak na vanjsku liniju Amera uopće ne sumnjam, a Amerima bi mogla zametati i čijenica što se Kemzura neće bojati odlučiti trčati s njima. Ionako Litavci mogu sve pogoditi kada im krene. Uostalom, oni izgledaju kao da imaju pun kurac Popovića (koji doduše znaju igrati obranu), a zar nije Pop faca upravo u Litvi (jel ti to pokušavaš reći da je Pop Litvance naučio košarci, op.k.?).

Razočaranje prvenstva

Nisu naši. Eto. Razočerenje je činjenica da sam spoznao da Pero Cameron nije Hrvat nego mu je stari dao ime po nekom drvosječi Hrvatu koji je bio sjajan prijatelj s Cameronom Seniorom.

Zajebala nas FIBA

Ipak nismo deveti. FIBA je složila poredak po kojom smo četrnaesti. Sorry Joke!

9Sep/100

AFC NORTH

Posted by Gee_Spot

BALTIMORE RAVENS

Deset sezona nakon što su osvojili svoj prvi i jedini Superbowl, Ravensi su opet postali popularan pick za odlazak do kraja. Optimizam se bazira na snazi u svim linijama, posebice granitnoj obrani predvođenoj, zanimljivo, istim čovjekom koji je i 2000. proglašen MVP-em Superbowla, linebackerom Rayom Lewisom.

Dobar dio prognozera računa i na napredak momčadi u napadu, prije svega na razvoj QB-a Joea Flaccoa koji ulazi u treću profi sezonu te na veću koncentraciju kvalitete među receiverskom rotacijom koja je pojačana dolascima provjerenih veterana Anquana Boldina iz Arizone i prije neki dan od Seattlea odbačenog TJ Houshmandzadeha.

Međutim, usprkos svoj kvaliteti Ravensa i neprikosnovenoj veličini Raya Lewisa, meni osobno ove godine ima puno zanimljivijih kandidata za proboj do završnice. Naime, Flacco jeste u svoje obje sezone osjetio playoff atmosferu, pokazavši sjajnu ruku, ali i još uvijek nedovoljno dobru brzinu reakcije.

Flacco ima preciznost i može pogoditi kratki i najduži pas jednakom snagom, ali često je znao ostajati visiti iza napadačke linije, koja usprkos svoj kvaliteti, ipak nije u stanju omogučiti mu da u miru stoji desetak sekundi dok se odluči što poduzeti. Doduše, tijekom prošle sezone Flacco je u takvim trenutcima počeo tu i tamo trčati prema naprijed, što je barem dokaz da ne doživljava blokadu, već da je tek malo sporiji u obradi podataka.

Obzirom na stanje receivera u momčadi, mnogi sumnjaju da je upravo njihova nekvaliteta odgovorna za ponekad tromi napad. Kako god bilo, preskoči li Flacco iz ranga QB-a koji odrađuje posao u rang onih najvećih koji su praktički postali jedno s momčadi, Ravensi svakako imaju dovoljno oružja za borbu.

Flaccovo sazrijevanje u neustrašivog lidera odlično bi došlo jer Ravensi su lani u sedam poraza čak četiri puta gubili s tri poena ili manje, a zanimljivo je i što je od tih sedam poraza čak 6 bilo protiv playoff momčadi. To nešto govori i o mentalnom stanju ove ekipe koja je, barem lani, još uvijek učila, ali je u načinima na koji su gubili ostalo i previše gorkih trenutaka da bi sve pripisali tek školovanju. Što ako je u pitanju luzerski mentalitet?

Posebno je bolan bio onaj sedmi poraz koji je došao od strane divizijskog protivnika koji se nije uspio plasirati u playoff, Pittsburgh Steelersa. Ravensi su već pobijedili u prvom susretu sezone te su ušli u drugi kao favoriti protiv momčadi koja se mučila cijelu sezonu s obranom i koja je iz tjedna u tjedan prosipala šanse za plasmanom u playoff.

Ravensi su briljirali, ali su na svaki dobar potez vezali i nekoliko nervoznih grešaka koje su Pittsburgh održale u igri sve do kraja. U zavšnici su opet usprkos svemu imali šansu zadati zadnji udarac, ali Flacco je izgubio loptu u poziciji u kojoj su barem mogli izjednačiti. Steelersi su utakmicu dobili čisto snagom volje, a Baltimore ju je izgubio baš zbog nedostatka iste.

Uostalom, takvih trenutaka je bilo i previše. Od promašaja udarca za 3 poena iz vrlo dobre pozicije koji bi im donio pobjedu protiv Minnesote, preko onog užasnog touchdowna kojega su dozvolili Bengalsima u zadnjim sekundama, do pogotka kojim su Coltsi prešli u vodstvo nakon što su ih Ravensi kaznenim yardama doveli u situaciju da pucaju (naravno, u sljedećem napadu Flaccovo dodavanje je presječeno, a s njime i šanse za pobjedom, a nešto slično se dogodilo i u porazu od Patriotsa).

Možda su ispucali svoju kvotu nesretnih situacija, možda je stvarno vrijeme da se kolo sreće okrene. A možda je to jednostavno ispalo ovako s razlogom, a taj glasi da Ravensi jednostavno nemaju šampionski karakter. Ja ću se držati toga, a tijek sezone će ionako biti najbolji pokazatelj.

OFFENSE

Već smo rekli da je Flaccov napredak ključan, a on će se osjetiti bez obzira na to smanji li on svoje mentalne greške ili ne. Naime, čovjek je lani imao dva pouzdana receivera, WR-a Derricka Masona i TE-a Todda Heapa, a ove sezone, dovođenjem spomenutih krila Boldina i Houshmandzadeha, ovaj dio momčadi raste do respekta vrijedne rotacije.

Lani je u napadu momčad bila oslonjena na trku za što su bili zaduženi sjajni Ray Rice (igrač finese i all-round sposobnosti koji je osim yardi osvojenih probijanjem sjajno reagirao i u pas igri) te Willis McGahee koji se koristi uglavnom kada treba glavom kroz zid. Dodaj još i sjajnog fullbacka Le'Rona McClaina koji je osim blokiranja znao poslužiti i kao drugi RB i eto ti glavnog razloga zašto je Baltimore lakoćom dobijao utakmice protiv slabijih protivnika gdje pas igra nije nužna.

Ovako sjajno balansiran napad ne bi bio ni upola toliko dobar da ispred njega ne ordinira možda i najbolja napadačka linija u NFL-u. Sredinu drže provjereni veteran Matt Birk na centru te mladi, ali dokazani, Ben Grubbs i Marshal Yanda kao braniči, dok su dvije ključne pozicije tacklera trebale završiti u rukama dva supertalentirana mlada igrača.

Međutim, obzirom da desni tackle Jared Gaither očito ima kosti kao i Samuel L. Jackson u ''Unbreakable'' te da nije u stanju ostati zdrav ni pod razno, na toj poziciji moguća je ogromna rupa koju će nekako trebati zakrpati. Srećom, lijevi tackle Michale Oher, nakon prošlogodišnjeg vatrenog krštenja među profesionalcima, spreman je biti tjelohranitelj Flaccou iduće desetljeće. I da, to je taj isti Oher kojim se bavi i film ''The Blind Side''.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Za razliku od napada oko kojega se vrti dosta pitanja, u vezi obrane sve je jasno. Kako god ispala ova sezona, ona će biti jedna od boljih u ligi. Doduše, i ovaj dio igre uklopio se prošle godine u gubitnički mentalitet, obrana Ravensa dobila je uvjerljivo najviše kaznenih yardi od svih, ponajviše zbog nepotrebnih grubosti i ranijeg starta.

Ta grubost je dijelom i rezultat stila igre, stoga smanje li broj kazni na neku srednju vrijednost, problema ne bi smjelo biti. U njihovoj 3-4 obrani sve se vrti oko prve trojice na liniji. Tackle Kelly Gregg i ogromni end Haloti Ngata u stanju su zabaviti kompletnu napadačku liniju sami, što ostavlja prostora kao u priči za upade linebackera.

Ngata je priča za sebe, sa svojih 190 cm i 160 kg mišića ne samo da ne gubi nijedan dvoboj, već je toliko pokretan da je u stanju probiti se pored inferiornog braniča i omesti pas igru protivnika. Lanjski starter na drugom endu, Dwan Edwards, otišao je u Buffalo, a kao zamjena je doveden veteran Cory Redding iz Seattlea. Ali, treći čovjek na liniji ionako može biti bilo tko kraj ove dvojice monstruma.

Uglavnom, Ray Lewis je i u 35-oj godini i dalje jedan od najboljih pass rushera u ligi, ali to može zahvaliti prije svega divovima ispred sebe. Također, kada vam je najbolji linebacker veteran smješten u sredinu obrane, to ponešto govori i o kvaliteti ostalih. Ravensi nemaju playmakera izvana koji će zaobići obranu i ubiti ponekog QB-a, što im je i najveći minus. Obzirom da se radi o provjerenim igračima koji drže pozadinu čistom, ali nemaju nos za igru naprijed, očito je da u ovom segmentu igre nisu briljantni, ali jesu pouzdani.

U zadnjoj liniji ostali su bez veterana osigurača Eda Reeda, koji se odlučio za mirovinu iz koje će se možda vratiti negdje oko šestog kola, jer kako reče, trenutno mu se ne igra, ali obzirom da njihovi linebackeri ionako služe kao osigurači dva safetya ne moraju biti ništa više od solidnih. A Dawan Landry to jeste, što će mladome Tomu Zbikowskom pomoći prilikom privikavanja na ulogu startera.

Nešto je problematičnija situacija s cornerbackovima, u trening kampu im se ozljedio programirani starter Dominique Foxworth i to tako da će propustiti cijelu sezonu. To u prvi plan vraća lani ozljeđene Fabiana Washingtona i Lardariusa Webba koji su imali probleme s ozljedama sve do početka kampa i pitanje je koliko su spremni. U svakom slučaju, mladi Chris Carr dobit će dovoljno prilike dokazati što zna, a nije isključeno ni dovođenje još ponekog pojačanja sa strane jer ovako dobra obrana si ne može dozvoliti krpanja u zadnjoj liniji.

Što se specijalaca tiče, tu nemaju rješenu situaciju glede kickera, punter je podbacio te je i on došao pod upitnik, a čak ne znaju ni tko će im biti returneri. Webb sigurno neće obzirom na ozljede, a Carr će svoju brzinu staviti u službu obrane i nema smisla riskirati da ga netko slomi dok osvaja poneku yardu.

TOTAL

Ako želite Ravense proglasiti favoritima za osvjanje naslova ne treba vam ništa više nego ukazati na utakmice u kojima su raznijeli protivnike, posebice Patriotse u prvom krugu playoffa. Uvijek se možete pozvati i na to da njih nitko nije razbio i da su za svoje poraze jednako krivi, ako ne i više, od protivnika.

Ako ih pak poput mene smatrate sjajnom momčadi koja ipak nema ono nešto šampionsko u sebi, tada također ima dovoljno argumenata. Obrana je odlična, ali ipak ne toliko da može izdržati još poneku ozljedu ili pokriti slabiji dan napada. Koji je pak priča za sebe – osim Ricea, koji će poput svih sjajnih running backova istrčati svoje, tko je tu sigurna oklada za uspjeh? Flacco? Boldin? Previše je upitnika da bih im dao prednost pred dokazanim klasama Steelersa i Patriotsa. Ipak, nešto bolja koncentracija u završnicama pomoći će da dobiju više utakmica nego lani.

SCORE: 12-4

PITTSBURGH STEELERS

Fascinantan je način na koji se pred početak sezone ova momčad ignorira, do te mjere da je većina NFL fanova uopće ne vidi u playoffu. Istina, lani im je obrana totalno podbacila, ostali su bez glavnog wide receivera Santonia Holmesa, a veliki QB Ben Roethlisberger će propustiti uvodne četiri utakmice za vrijeme kojih će ga mijenjati treći quarterback Dennis Dixon, obzirom da se pouzdani veteran i back-up Byron Leftwich ozljedio u predsezoni.

Ovako na prvi pogled situacija ne obećava, ali zato se većina ozbiljnih ljudi i ne zadovoljava prvim pogledima. Naime, odlazak nekadašnjeg MVP-a Superbowla Holmesa nije toliki udarac obzirom da Steelersi u pripremi već imaju nasljednika u Mikeu Wallaceu, koji je lani u rookie sezoni dokazao da je spreman biti NFL starter.

Također, u prve četiri utakmice bez Big Bena nemaju težak raspored. Ako izuzmemo Ravense, koji će biti napaljeni u želji da se osvete za poraz s kraja prošle sezone koji je opisan ranije u postu, utakmicu protiv Tampe mogu dobiti i bez QB-a, a protiv Titansa i Falconsa imat će šansu na račun obrane i trke. Čak ako i krenu dalje s 1-3, kasnije s Big Benom u postavi mogu bez problema doći do 10 ili 11 pobjeda koliko će biti potrebno za plasman u playoff.

Iako im raspored nije lagan, jer uz teške divizijske utakmice imaju i susrete s momčadima iz AFC Easta (Patriotsi, Dolphinsi, Jetsi), nije u pitanju nikakva nepremostiva prepreka. Naravno, ovakav optimizam baziram na jednoj ključnoj premisi koja kaže da će se nakon godine dana pauze, obrana Steelersa vratiti u puno boljem izdanju.

OFFENSE

Dok je lani obrana curila na sve strane, napad ih je držao u igri za doigravanjem do kraja sezone. Big Ben se još jednom potvrdio kao pravi lider, ali i kao jedan od najkompletnijih quarterbacka u ligi. Obzirom da čovjek ima dva naslova i da je lani dokazao da talentom može sve, mislim da nikakvo podcjenjivanje više ne dolazi u obzir, Big Ben je klasa rame uz rame s Manningom, Bradyem i Breesom.

Njegov arsenal je pun, od kontrole ritma kratkim pasovima do bombi koje lome moral svakoj obrani, a dodatni bonus mu je trka i obrana pas igre koju dobrim dijelom odrađuje i sam. Dok će prosjećni QB pasti nakon što se na njega baci obrambeni igrač, Big Ben će otresti i odbiti dvojicu bez da izgubi loptu.

Jedini problem bi mogao nastati ako se pokažu istinitima one glasine po kojima je momčad lani igrala ispod razine na koju nas je navikla upravo zbog nezadovoljstva Benom kao kapetanom i njegovim odnosom prema igri. Malo nategnuto, pogotovo ako ćemo uzeti u obzir da je napadačka linija odradila dobar posao.

Spomenuti Wallace će postati nova zvijezda zahvaljujući Roethlisbergovim pasovima, a na drugom krilu će, kao i uvijek, strpljivo čekati pouzdani veteran Hines Ward, Steeler od glave do pete. Pod tim mislim na profesionalni karakter koji iskazuje na terenu i van njega, a upravo odskakanje od profesionalizma je ono što je nastavka karijere u Pittsburghu koštalo Holmesa. Čak je bilo i priča po kojima su vlasnici željeli prodati Big Bena jer im je dosta njegovih problema sa zakonom svako ljeto (zbog toga je i zaradio suspenziju od lige), ali ipak se nije lako riješiti takvog igrača, makar i po cijenu narušenog ugleda franšize.

Od receivera tu je i pouzdani tight end Heath Miller, a ulogu trećeg krila koju je lani igrao Wallace preuzet će iskusni Antwaan Randle El, koji se vraća u matični klub nakon višegodišnje epizoda u Redskinsima, kojima je, po običaju, digao lovu na račun dobrih igara u sezoni kada su Steelersi osvojili prvi naslov s Big Benom.

Trkački dio igre je u rukama mladog Rasharda Mendenhalla koji je lani dobio priliku kao starter i iskoristio je, zacementiravši svoju rolu RB-a budućnosti. Momak je tenk, tipični razbijač koji nedostatak brzine i eksplozivnosti nadoknađuje snagom. Takav stil igre odnosi danak, ali Steelersi će ga ionako raubati iznad dozvoljene granice samo u prve četiri utakmica, a nakon povratka na staro Mendenhall će se vratiti u ulogu odlične opcije za promjenu ritma. Odmak od klasičnog footballa AFC North divizije, ali razumljiv.

Napadačka linija bi trebala nastaviti s lani započetim solidnim igrama, iako ih je odmah u startu dočekao popriličan šok. Naime, standardni desni tackle Willie Colon strgao je ahilovu tetivu na pripremama zbog čega će propustiti sezonu, ali Steelersi nisu paničarili već su doveli od Dallasa odbačenog veterana Flozella Adamsa da popuni nastalu rupu.

Adams nije jedina prinova u liniji, ulogu centra je zauzeo rookie Maurkice (da, ime mu je stvarno Maurkice, nije lapsus) Poncey, ovogodišnji izbor prve runde. Za razliku od Adamsa koji teško da je poboljšanje pored Colona, Poncey će zasigurno učvrstiti lani klimavu poziciju. Na lijevom tackleu je standardan pouzdani veteran Max Starks, a možda i najveći plus linije je prisustvo još jednog ogromnog Togoanca, Chrisa Kemoeatua, koji sa svojih 160 kila žive vage na 190 cm igra praktički za dva čovjeka, što omogućuje veću slobodu ostalima, posebice drugom braniču koji još nije definiran, ali obzirom na dubinu klupe i kvalitetan skauting, nema sumnje da će tko god dobije priliku odraditi posao.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Problematičan dio ekipe ili glavni oslonac u još jednom lovu na Superbowl? Lani su stvarno bili grozni bez većeg utjecaja onog najbanalnijeg razloga, naime ozljede nisu utjecale do te mjere da bi bile glavni faktor. Stoga su i krenule priče o lošoj kemiji u svlačionici, ali istina je u biti puno jednostavnija – obrana je ostarila i nije bila kompletna.

Većina ovih igrača igrala je značajnu ulogu u osvajanju oba naslova i logično je da su s vremenom popustili. Steelersi su predugo stajali mirno i gledali kako vrijeme radi svoje, a lanjske igre su bile poziv na uzbunu, što je rezultiralo draftiranjem i dovođenjem cijelog niza potencijalno dobrih igrača. S dozom svježe krvi koju Steelersi uvijek uspiju pronaći, dva najvažnija obrambena playmakera u prednjoj sedmorki zadužena za sijanje panike u protivničkim napadima, James Harrison i LaMarr Woodley, trebala bi obranu dignuti približno starim visinama.

Harrison i Woodley i lani su odigrali u skladu s reputacijom, iako nesumnjivo mogu i bolje, a solidnu podršku su im pružila i dva unutrašnja LB-a James Farrior i Lawrence Timmons. U 3-4 obrani ova druga četvorka je nedodirljiva, iako je stiglo nekoliko mladih linebackera koji će uskočiti u ekipu čim Farrior ili Lawrence zakažu.

Prednja trojka je pak pod upitnikom. Lani su većinu sezone igrali bez Aarona Smitha, što ih je definitivno koštalo jer jednostavno nisu imali nikoga da uskoči u rotaciju. Smith je pouzdani lijevi end koji je za ovu sezonu spreman, a ovaj put su za svaki slučaj spremne i alternative. Logično je pitati se koliko još dugo može obzirom na godine. I to ne samo Smith - trojka na liniji je debelo prešišala tridesetu (uz Smitha tu su i dalje Casey Hampton kao centralni nose tackle te Brett Keisel kao desni end).

Međutim, čak i da svi oni ponove svoje blijede igre i da mlade prinove ne pokažu talent (a to je nemoguće, Steelersi jednostavno nanjuše idealne igrače i onda ih potpišu za siću, to je tradicija koja ne zakazuje tek tako), obrana će biti bolja samo zbog povratka kapetana Troya Polamalua. Polamalu je najbolji strong safety NFL-a već godinama, igrač koji jednako dobro korigira propuste prednje sedmorke, pomaže igračima iza, sudjeluje u blitzovima, a nerijetko i sam kreće kroz sredinu u obračun s igračem s loptom, bio on RB ili QB.

Polamalu se lani ozljedio u prvoj utakmici, a od tog šoka se Pittsburgh očito nije oporavio sve do kraja. Kada vam stup obrane propusti cijelu sezonu na takav način, ne stignete se pripremiti na novi način igre u hodu. Linebackeri, koji su godinama navikli da im Troy čuva leđa, odjednom su se morali priviknuti na manje rizičan stil igre, zbog čega je većinu vremena Pittsburgh i djelovao jalovo.

Možda nekome zvuči nevjerovatno da jedan igrač iz zadnje linije obrane u footballu ovoliko znači, ali to vam je ljepota ove igre. Nigdje nije istinitija ona o lancu čvrstom koliko je čvrsta najslabija karika kao u ovom sportu i ne, nije sve u quarterbacku, receiverima ili backovima. Troy je najbolji dokaz.

Bez njega je secondary bio najveći problem, usprkos provjernom free safetyu Ryanu Clarku i pouzdanom cornerbacku Ikeu Tayloru (obojica će igrati i ove godine na svojim pozicijama), curilo je na sve strane. Stoga je za ovu sezonu zadnja linija osim Polamaluovim povratkom pojačana i Bryantom McFaddenom, back-upom iz vremena osvojenih Superbowla, koji je nakratko hladni Pittsburgh zamjenio sunčanom Arizonom. Međutim, nije mogao odbiti poziv da se vrati u staro jato u ulozi startera.

Što se specijalaca tiče, Steelersi su tu tradicionalno očajni, što ih nerijetko košta i boljeg rezultata, ali dolaskom Randle Ela ove godine će imati barem pristojnog returnera.

TOTAL

Dobar dio šampionske generacije ne samo da je i dalje na okupu već je i u najboljim godinama. Lanjski pad tako je više splet okolnosti nego upozorenje da je došao kraj pobjedama. Ok, možda Polamalu i Harrison više nikada neće biti što su bili, ali Big Ben je iz godine u godinu sve bolji. Možda je došlo vrijeme da momčad iz ''čelične obrane koju podržava solidan napad'' karakter promijeni u ''fantastičan napad kojega podržava solidna obrana''. Kako god bilo, vraćaju se u Superbowl.

SCORE: 11-5

CINCINNATI BENGALS

Tigrovi su prošle godine uspjeli nemoguće, osvojiti diviziju pored Ravensa i Steelersa. Jasno, takve stvari se ne događaju često, ali takav uspjeh ne treba odbaciti kao slučajan. Istina, ove godine teško će i do playoffa, samo, pored fajterskog mentaliteta kojega su stekli prošle sezone, ne mogu potpuno podbaciti.

Ključni moment u igri Bengalsa se dogodio kada su na startu prošle sezone od momčadi koja ovisi o pas igri postali ekipa čelične obrane oslonjena na trku. To je inače filozofija footbala na sjeveru, osobito u ovoj diviziji, filozofija koja je donijela uspjeh i Ravensima i Steelersima u prošlosti (za razliku od njih, Bengalsi su uvijek bježali u razigranije verzije footballa u kojima je najvažnija pas igra i osvajanje terena po krilima).

Usprkos vječnom statusu autsajdera u diviziji, pa tako i ligi, Bengalsi su zadnjih godina nanizali nekoliko uspješnih sezona. Od dolaska prvog picka 2003. Carsona Palmera u klub na poziciju quarterbacka momčad je postala respekta vrijedna na terenu, iako je zbog sklonosti problematičnim igračima i poprilično kaotičnoj upravi frustriranom godinama neuspjeha, van terena uglavnom izazivala podsmjeh.

Kada je Palmer, inače sklon ozljedama, zbog niza problema s laktom, nosom i koljenima propustio skoro cijelu 2008. i tako uzrokovao rezultatski krah momčadi, nitko nije očekivao da će se ova generacija ikada oporaviti. Kada su lani poraženi od osrednjeg Denvera u prvom kolu pred svojim navijačima, takvi stavovi su bili potvrđeni.

Izgledalo je kao da se Palmer nikada neće vratiti u formu prije nego su ga načele ozljede, a wide receiveri i glavna oružja Chad Ochocinco i Chris Henry izgledali su staro i potrošeno. I onda je loptu u svoje ruke uzeo running back Cedric Benson, obrana je odlučila poginuti na terenu i ostalo je povijest – Bengalsi su pomeli diviziju, sa šest pobjeda iz međusobnih dvoboja s Ravensima, Steelersima i Brownsima.

Krajem sezone dodatno ih je motivirala tragedija - nesretni Henry, tipični predstavnik Bengalsa po debljini dosjea u policiji, poginuo je ispavši iz jurećeg kamioneta kojega je vozila njegova žena. Sav motiv im ipak nije bio dovoljan u playoffu, gdje su ih pomeli Jetsi. Zanimljivo je reći kako je Palmeru to bila prva prava playoff utakmica, jer je u jedinoj prethodnoj polomljen već u prvoj akciji.

OFFENSE

Bez obzira oporavio se Palmer ikada od svih ozljeda koje se samo nižu iz sezone u sezonu, u novoj roli u kojoj se napad ne vrti oko njega, a s talentom koji posjeduje, bit će sasvim solidan quarterback. Umjesto da baca 3 lopte svaki napad, sada ih samo proslijeđuje do Bensona, dok on uglavnom služi za promjenu ritma.

Obzirom da mu preciznost i snaga tu i tamo znaju podsjetiti na zlatna vremena, momčad rado posegne za njegovim dugim loptama, posebice ako je rezultat negativan. Ali, ovo je sada Bensonova momčad. Benson je dugo godina bio tek najamni razbijač, da bi nakon lanjske fantastične sezone zaslužio pravo da ga se smatra elitnim trkačem.

On nema brzinu, eleganciju i okretnost poput Raya Ricea ili Chrisa Johnsona, niti je eksplozivan poput Adriana Petersona ili Stevena Jacksona. Benson je čisti snagator koji se zabija u zid ispred sebe i osvaja teren golom snagom, a obzirom da je to radio uspješno protiv obrana kakve imaju Ravensi i Steelersi, očito je da ga mogu zaustaviti samo ozljede.

Glavni receiver je i dalje Chad Ochocinco, češće zanimljiviji svojim izjavama i radnjama van terena nego na njemu, ali i on ponekad zna bljesnuti i podsjetiti na nešto mlađe dane kada je imponirao lakoćom trčanja i elegancijom, posebice prilikom promjene smjera kretanja. Kao zamjena za Henrya doveden je valjda najproblematičniji receiver u povijesti, legenda NFL-a Terrell Owens, čovjek po uzoru na kojega je Ochocinco odlučio biti prvo zabavljač, a tek zatim igrač (Owens ima nešto deblji dosje, ali Ochocinco je ionako sve nadmašio kada je odlučio prezime iz Johnson promijeniti u broj na dresu).

Tu je i rookie tight end Jermaine Gresham od kojega već u startu očekuju pomoć u igri prema naprijed. Dosadašnji endovi Bengalsa u napadu bili su toliko loši da je momčad često igrala sa šest čistih linijskih igrača, birajući radije imati čvršći blok nego beskorisnog receivera u igri. A njihov lanjski blok je bio čvrst u svakom pogledu, osobito u pomaganju Cedricu Bensonu. Veteranska kombinacija je i dalje u naponu snage te im u tom segmentu igre treba upisati veliki plus.

Naravno, jasno je da s ovakvom ostarjelom postavom pas igra Bengalsa neće biti naročito opasna. Ako ćemo zauzeti pesimističan stav čak i prema Bensonu koji nema pedigre koji bi garantirao ponavljanje lanjske sezone, očito je da napad nije ono što Bengalse čini konkurentnima. On samo mora biti solidan, a za sve drugo pobrinut će se obrana.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Njihova 4-3 formacija pravi je zid. Ne briljira u branjenju pas igre zbog nedostatka eksplozivnih endova i linebackera, ali je bez premca u sprječavanju trke. Užitak ih je gledati i zbog činjenice da su krcati Polinezijcima. Njihov ogromni središnji tackle Domata Peko je Samoanac, kao i prva rezerva za sve pozicije u prednjoj liniji, Jonathan Fanene, dok je lanjski rookie i budući lider obrane Rey Maualuga – Havajac.

Uz Pekoa, središnji zid čini tackle Tank Johnson, dok su dva enda sjajni Robert Geathers i Antawn Odom. Ako itko od idealne četvorke bude prisiljen popustiti utakmicu, u pozadini čekaju ništa slabiji Fanene i Pat Sims (kada je lani sjajni Odom otpao zbog ozljede, Fanene je uskočio u momčad koja je nastavila funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo). Geathers i Odom su u stanju napasti pas igru, ali za stil kakvim Bengalsi igraju puno je važnija njihova požrtvovnosti i ozbiljnost na liniji nego jurnjava prema QB-u.

Trojka u pozadini nije u ovom rangu, ali zahvaljujući sjajnim igrama lanjskog rookiea Maualugae sada i među linebackerima imaju klasu. Maualuaga je budući zapovjednik obrane, ali trenutno je prvenstveno orijentiran na branjenje pas igre jer u sredini ordinira još uvijek solidni veteran Dhani Jones. Mladi Keith Rivers također se nameće kao opcija za na duže staze, a i ovdje imaju zavidnu dubinu klupe.

U zadnjoj liniji situacija je fantastična, ako ćemo gledati sve četiri pozicije onda malo tko ima takvu ujednačenost kako Bengalsi. Dva cornerbacka, Jonathan Joseph i Leon Hall, su toliko dobri da im je prepuštena većina brige oko pas igre, tako da dva safetya uglavnom mogu u miru paziti na rijetke greške prednje sedmorke ili pak pomoći ako zatreba na krilu.

Što se specijalaca tiče malo su tanki, ali i tu su uspijeli iskazati svoju sklonost problematičnim tipovima potpisavši Adama Jonesa zvanog Pacman kao returnera. Ne završi li u zatvoru (što ima običaj) i ako ga liga opet ne uhvati u korištenju ilegalnih supstanci (zbog čega je već jednom odradio suspenziju od godinu dana), Pacman bi mogao ovaj segment igre dići iznad prosjeka.

TOTAL

Ravensi i Steelersi imat će bolje sezone nego lani tako da je teško Bengalse ugurati u playoff, ali treba priznati da njihova obrana zaslužuje tamo biti svake godine. Napad je ipak preslab da bi se mogao nositi s puno raznovrsnijim konkurentima, ne samo u diviziji već i u konferenciji. Očekivati da Palmer opet postane vrhunski playmaker kao u mladim danima nije realno, a Cedric Benson ipak ne može više od onoga što pruža, ma kako dobru podršku imao od napadačke linije. Kao i uvijek, Bengalsi će biti zanimljivi iz tjedna u tjedan, s tim da će i ove godine događanja na terenu biti važnija od onih van njega. Dok je tako - dobro je, makar ne uspijeli izboriti playoff niti s pozitivnim scoreom.

SCORE: 9-7

CLEVELAND BROWNS

O Brownsima se mogu pisati romani, ali ova anegdota bit će sasvim dovoljna da objasni desetljeća loših rezultata. Naime, originalni Brownsi, koji nakon osnivanja jedinstvenog NFL-a nisu zaigrali u Superbowlu, preselili su u Baltimore 1996. da bi kao Ravensi osvojili naslov već četiri sezone kasnije. Toliko o ironiji. Ovi današnji Brownsi priključili su se ligi 1999. preuzevši tužnu NFL prošlost prethodnika (u prastarim danima i u nekim drugim ligama, Brownsi su bili uspješan klub), ali su bili prisiljeni složiti potpuno novu ekspanzijsku momčad koja je u prethodnih deset sezona samo jednom nastupila u playoffu kao wild card izgubivši u prvom kolu.

Iako se gubitničke sezone povremeno prekinu ponekom koja obećava, istina je da su Brownsi jedan ogromni rebuilding projekt koji nikako da završi. Za novu sezonu na čelo kluba su doveli Mikea Holmgrena, čovjeka koji je osvojio Superbowl s Packersima krajem '90-ih te koji je odveo Seahawkse u Superbowl 2005. Iako je Holmgren zasad u klubu u ulozi predsjednika, nitko ne sumnja da će nakon prve serije poraza postati i trener. Sadašnji je ionako preživio samo zato što je momčad na kraju prošle sezone ostvarila niz pobjeda.

OFFENSE

Lani kriminalna igra na poziciji playmakera dovela je do otpuštanja svih quarterbacka i dovođenja novog kontigenta prosjećnih. Veteran Jake Delhomme, legenda Panthersa, lani je odigrao katastrofalnu sezonu i vjerovatno je gotov igrač, ali po talentu je još uvijek bolji od svega što su imali prošle sezone. Kao zamjena doveden mu je Seneca Wallace, koji je bio back-up u Seattleu za vrijeme Holmgrena, a kao projekt za budućnost draftiran je Colt McCoy, sveučilišna legenda s Texasa, koji je pao u treću rundu jer nitko nije htio riskirati sa sitnim QB-om koji nema jaku ruku već igru bazira na preciznim i kratkim pasovima.

Tko god na kraju dobio većinu minuta, bit će bolji od bilo čega što imaju ostale loše momčadi, a i to je nešto. Obzirom na očajne playmakere, začuđuje da su Brownsi razvili receiverski talent, ali Mohamed Massaquoi je upravo to. Dakle, postoji šansa da u Clevelandu vidimo i nešto što nalikuje pas igri. Obzirom na probleme s trkačima, to je sada čak i imperativ te će se upravo u ovom dijelu igre osjetiti Holmgrenovo iskustvo.

Naime, igra po zemlji trebala je biti oslonac njihova napada, kako i priliči momčadi iz ove divizije. Ali, u predsezoni se ozljedio svježe draftirani Montario Hardesty, RB od kojega su očekivali da nosi napad u paru s vječnom rezervom Jeromeom Harrisonom koji se lani bezuspješno okušao u nešto zahtjevnijoj ulozi. Sad ga opet čeka većina nošenja, a s time prestaju i snovi Brownsa o respekta vrijednom napadu.

Ipak, u igri će ih donekle držati dobra napadačka linija, koja je posebno solidna na lijevoj strani gdje su smješteni tackle Joe Thomas i guard Eric Steinbach. Tko god bio QB imat će pouzdanu zaštitu, ali obzirom na probleme desno očekivati neprobojni zid koji će dignuti napad na višu razinu ipak je pretjerano.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Njihova 3-4 obrana u stanju je ne osramotiti se i to je manje-više to. Ulogu centralnog tacklea preuzima mladi Ahtyba Rubin, što možda nije loša vijest za budućnost, ali glavni razlog zbog kojega ga bacaju u vatru je taj što je dojučerašnji nose tackle Shaun Rogers pred višestrukim suđenjima i suspenzijama zbog avantura ovoga ljeta koje uključuju oružja i tučnjave. Na endovima su već osuđeni na istrošene veterane, tako da bi Rogers, ako zaigra, dobro došao da popuni jednu od pozicija sa strane.

Ništa bolja nije ni situacija u četvorki iza. Najvažniji linebacker D'Qwell Jackson još se oporavlja od teške ozljede zbog koje je propustio veći dio prošle sezone, a uz sve to je i nezadovoljan mizernim ugovorom. Napustio ih je i drugi najučinkovitiji obrambeni playmaker, Kamerion Wimbley (ime za hall of fame ludih imena) otišavši iz jedne grozne momčadi u drugu (Oakland).

Međutim, Holmgren je tu ipak odriješio kesu dovevši respekta vrijednu zamjenu. Stigao je svježi osvajač Superbowla, Scott Fujita, koji će donijeti red u obranu, a konkurencija je pojačana i dovođenjem Chrisa Goconga iz Eaglesa. Kad dodaš da je tu i lanjski pick Kaluka Maiava (ničim pokazao da je poseban igrač, ali moram ga istaknuti pošto je Havajac), ispada da se u ovom dijelu momčadi ipak da složiti dobra rotacija.

Ipak, najveći posao je odrađen u slaganju secondarya. Iz Eaglesa je doveden i pouzdani veteran Sheldon Brown koji će igrati jednog cornerbacka, dok će na drugoj strani biti mladi Eric Wright koji je iz sezone u sezonu sve bolji. Veteran Abram Elam opet će biti jedan od safetya, ali kako je Holmgren i tu doveo znatan broj igrača koji bi se trebali boriti za minute, budućnost mu nije zagarantirana.

Što se specijalaca tiče, tu su Brownsi najbolji u ligi. Ne zato što bi imali pouzdanog puntera ili kickera, već samo zbog jednog čovjeka. Od pet lanjskih pobjeda za barem tri je zaslužan Josh Cribbs, već nekoliko sezona neprikosnoveni returner broj 1 u NFL-u. Njegova brzina, spretnost i snaga čine od njega igrača koji itekako može koristiti i u napadu, ali Brownsima je toliko vrijedan u ulozi returnera da ga štede u svim drugim ulogama.

Samo, bez obzira što mu doziraju minute u napadu, Cribbs se svejedno dokazao kao dobar treći receiver, a da stvar bude još luđa, često je i najbolji trkač. Naime, Brownsi su obzirom na probleme s quarterbackovima znali često razbiti ritam igrajući wildcat, dašak ragbija u footballu, u kojem lopta ne ide do QB-a već do backa koji je onda dodaje u stranu ili unazad do drugih trkača ili se pak odlučuje na eventualni pas prema naprijed.

Cribbs je taj zamjenski QB koji je na taj način osvojio poneku yardu trčanjem, a onda još i poneku dodavanjem. Vjerovatno ima i drugih igrača u ligi koji mogu izvesti nešto slično, ali obzirom da je Cribbs jedini koji je dokazao da može odigrati sve, ništa nam ne brani zaključiti kako Brownsi imaju najboljeg all-round igrača u NFL-u.

TOTAL

Računica je jasna. Raspored im je užasan, ali ako su lani samo s jednom zvijezdom (Cribbs), duplo gorom situacijom na poziciji QB-a i lošijom obranom došli do 5 pobjeda, onda ove sezone usprkos snažnijoj konkurenciji, ali i boljim playmakerima, kvalitetnijem vodstvu na svim razinama i obrani koja bi mogla biti prosjećna, mogu barem to ponoviti. A možda i ostvariti pobjedu više.

SCORE: 6-10

8Sep/107

SCOLA’S WORLD

Posted by Gee_Spot

Zbog spleta okolnosti nisam pogledao ni jednu jedinu utakmicu osmine finala, osim malog dijela USA-Angola (jebiga, kad me samo NBA igrači zanimaju), ali srećom Emir ima volje održavati košarkaški duh i dalje živim. Iskreno, nije mi žao, osim možda zbog sinoćnjeg poklapanja utakmice za broncu (zlato i srebro su na startu podijeljeni) s novom blamažom jedine Repke (vidio samo par Scolinih suza s poludistance). Slaven Bilić je, dragi moji, veći joke od Joke, a sinoćnji nastavci njegove sage ''My Fat Greek Point'' i ''Get Him To The Greek Every Qualifications, Thankful They Will Be'' su odlični prilozi uz tu tvrdnju. Uglavnom, dok naši treneri mjenjaju paradigme nogometne i košarkaške igre provodeći revoluciju koja kaže da ni nakon sati treniranja ne moraš ličiti na konkretnu momčad s određenom filozofijom igre, da vidimo što kaže borac za Srđ.

Baš me zanima koliko je Hrvata umjesto dosadnog nogometa gledao fenomenalnu utakmicu između Brazila i Argentine? Tko god da jeste mogao je uživati u jednoj od najboljih košarkaških utakmica u posljednje vrijeme, a prava je šteta što se ovaj susret morao dogoditi u ovako ranoj fazi natjecanja jer su obje reprezentacije zaslužile borbu za medalju. Ovako Brazilci idu doma, a Gaučosi će preko Litve tražiti put prema polufinalu i utakmici protiv SAD-a. Koja bi također trebala biti sjajna jer Argentinci u svojim redovima imaju Scolu koji je dosadašnji MVP prvenstva. Doduše i dalje na playu imaju Prigionia kojem nimalo ne vjerujem i zbog kojeg sam i prognozirao pobjedu Brazilaca jer je Huertas (odnosno Marcelinho kako mu piše na dresu) puno bolji igrač što je i dokazao. U stvari, Huertas je trebao biti prevaga samo da je Splitter malo bolje igrao u napadu, odnosno da Barbosa nije Barbosa (izgubio onu loptu u zadnjoj minuti koju mu je ukrao, a tko drugi nego Scola).

U najavi utakmica osmine finala rekao sam kako nisam gledao baš previše utakmica u prvoj rundi. Sada se stvar promjenila jer sam odgledao svih osam eliminacijskih utakmica. Doduše neke sam gledao samo dok ih je bilo smisla gledati, odnosno dok se nije sve rješilo. Koji su zaključci? Kao prvo (da ponovim još jednom), Argentina i Brazil su odigrali sjajnu utakmicu. Nakon toga moram odati priznanje Turcima koji su Francuze naprosto razbili, a uz sjajnu igru Turkoglua, Ilyasove i društva treba istaknuti kako je Tanjević tako dobro pripremio momčad da me tuga uhvati kada se sjetim da nas vodi Joke. Uz Turke iznenadili su me Slovenci koji se još nisu raspali i koji su Klokanima od samog početka utakmice pokazali kako nemaju nikakve šanse. Španjolci i Grci su također odigrali dobru utakmicu, a bez obzira što je Navarro bio najbolji, onih nekoliko poteza koje je Rubio napravio mene čini i dalje 'vjernikom' u njegove kvalitete, za razliku od Sickrea. Od svih ostalih, mene su najviše impresionirali jedni gubitnici. Da ne bi bilo zabune ne radi se o nama već o Novom Zelandu koji je stvarno priča za sebe.

Činjenica kako su Kiwiji u Zadru na pripremnom turniru pobjedili Ruse sigurno im je dala podstreka uoči ove utakmice. Doduše, njima nakon hake (poprilično sam siguran da taj ples oslobađa neke kemikalije u našem tijelu) koje izvode na početku utakmice daljnji podstreci i nisu potrebni, ali činjenica kako Rusi nemaju neku momčad sigurno ih je obradovala. A ono što su pokazali na terenu trebalo bi satima pokazivati Rockin' Roku i ekipi. Ne da su se borili za svaku loptu nego su bili spremni poginuti za nju (znam da zvuči kao stereotip kojeg sportaši redoviti koriste, ali stvarno je tako bilo) i tek je jasna limitarnost i činjenica kako su Penney i Vukona, njihovi najbolji igrači, zaradili četiri osobne već u trećoj četvrtini spasila Ruse od muka do samog kraja utakmice. Za vrijeme utakmice sam razmišljao kako bi bilo dobro da Kiwiji Popoviću daju državljanstvo.

Savršeno bi im se uklopio u ovu suludo borbenu momčad, a onda ni Penney ne bi bio jedini koji zna šutnuti kako Bog zapovjeda. Bilo kako bilo, nakon ove utakmice ja sam već zabilježio da se morati gledati ta utakmica koju će Klokani i Kiwiji igrati da bi odlučili tko će igrati na OI u Londonu. Tu će biti krvi do koljena.

Uz Novozelanđane (molim bilo kojeg rođaka od Pera Camerona da mi nabavi barem autogram apsolutnog kralja) solidni su bili i Kinezi. I Litavci su se brinuli do polovice treće četvrtine, a onda je Kleiza poludio. O Hrvatima stvarno neću ništa. Ionako svi sve znamo, a i ekipa sa Sportneta je napisala dva lijepa komentara (evo prvi i evo drugi) pa ih čitajte.

Prva petorka osmine finala

Bi u stvari trebala izgledati ovako: Huertas, Barbosa, Jasen, Delfino, Scola. Samo tako bih mogao do kraja odati priznanje ljudima koji su igrali tu sjajnu utakmicu, ali ipak to ne bi bilo zasluženo. Doduše, na račun te utakmice napravit ću presedan pa u najpetorku staviti i jednog čovjeka čija momčad nije prošla dalje. Dakle, najbolja petorka ove runde je (po meni) bila: Huertas, Navarro, Kleiza, Turkoglu, Scola. Do njih bih stavio Mozgova i Dragića, a nemojte se ljutiti što nema Amerikanaca jer ih uopće nisam uzimao u konkurenciju. U četvrtfinalu hoću jer ipak igraju protiv nekoga ozbiljnijeg od Angolaca kojima još jednom čestitam što su tukli Švabe (moj antagonizam prema njemačkim sportašima je toliki da ga svaki put moram naglasiti).

Činjenica je da Huertas (ma zvati ću ga Marcelinho od sada) nije imao previše asistencija, ali je kontrolirao napade svoje momčadi i zabijao kako je htio. Pod koš nije mogao previše gurati loptu jer je Scola (uz pomoć Oberta i ostalih) pojeo Varejaoa i Splittera, ali Marcelinho je pokazao da je on vođa Brazilaca.

Navarro je, baš kao i svi Španjolci, jako iritantan igrač, ali od kada se vratio iz NBA u Europi mu nema ravnog. Nije ga išlo na SP do ove najvažnije utakmice, ali tu je pokazao kako je u stanju dobiti svakoga kada mu ide.
Kleizinih 30 koševa i 9 skokova se ne smije zanemariti bez obzira na sve. Uz to, on je prelamao utakmicu kada je trebalo.

Turkoglua sam stavio u petorku da mu napumpam moral (znam da i on čita ispodobruca) iako se meni na utakmici činilo da je Ilyasova puno konkretniji. No, kada sam pogledao brojke na kraju i shvatio da Tanjević obranu bazira na onoj čudnoj zoni gdje upravo Turkoglu ima jako važnu ulogu, onda sam Ilyasovu izbacio i stavio Jordana.

O Scoli nemam što pričati. Brojke sve kažu. Igrao je 39 minuta, zabio 37 koševa uz šut 12/19 (68%), uhvatio 9 lopti, 3 puta asistirao, napravio samo 1 faul i imao dvije ukradene od kojih je jedna apsolutno ključna. Ljepota ga je bilo gledati.

Četvrt-finale

Nema odmora dok traje obnova. Igra se odmah, a parovi su Srbija-Španjolska, Turska-Slovenija, SAD-Rusija i Litva-Argentina. Što se prognoza tiče, Ameri su dobili vjerojatno najslabijeg suparnika i sigurno su u polufinalu, a biti će zanimljivo vidjeti što će David Blatt pokušati napraviti protiv njih. Argentinci su favoriti protiv Litavaca, ali nikada se ne zna kako će Prigioni odigrati. Doduše, s ovakvim Scolom i ja bih mogao igrati playa, a ipak je moguće da i Scola ima lošu utakmicu iako ne znam tko bi ga u Litvi mogao čuvati. Srbija i Španjolska ravnopravno ulaze u susret, a stavio bih prednost na Srbiju jer ne mogu dvije utakmice zaredom odigrati loše. Turska i Slovenija će igrati šlager četvrtfinala - toliko mentalnih slučajeva na parketu moglo se vidjeti samo da su se slučajno susreli Janezi i Frančezi. Ipak, radi Tanjevića i komesara koji ih uporno gura, dajem prednost Jordanu i društvu.

Utjeha za kraj

Hvala svim božanstvima i Spikeu Leeu da se ne igra razigravanje od 9. do 16. mjesta kako se to ponekad zna igrati u nekim sportovima i na nekim natjecanjima. Ovako smo pošteđeni tih utakmica, ali dopuštamo i razne kalkulacije u slaganju poretka nakon prvih 8. Tako me ne bi čudilo da Radić ili netko od njih kaže kako smo mi zapravo deveti jer smo izgubili s najmanjom razlikom u osmini finala. Ako ćemo se služiti tom logikom poredak je ovakav: 9. Hrvatska (-1), 10. Brazil (-4), 11. Grčka (-8), 12. Kina (-11), 13. Francuska (-18), 14. Novi Zeland (-22), 15. Australija (-29), 16. Angola (-55). Čestitam Joke!

8Sep/100

AFC SOUTH

Posted by Gee_Spot

INDIANAPOLIS COLTS

Lanjski nastup u Superbowlu trebao je Coltsima donijeti drugi naslov u eri Paytona Manninga i potvrditi ih kao dinastiju ravnu Steelersima i Patriotsima u prethodnom desetljeću. Kako su Saintsi imali drugačije mišljenje, Manning i ekipa pokušat će do potvrde još jednom, s tim da se sada već lagano javlja i briga oko toga koliko dugo može Manning igrati na dosadašnjoj razini obzirom na 34 godine.

Doduše, obzirom na trajanje Favrea ili Warnera, to ostavlja još nekih 5-6 sezona Coltsima da osvoje drugi naslov u eri koja zna samo za pobjede (od 12 Manningovih sezona 10 je bilo pozitivnih, a u zadnjih 5 nijednom nisu imali manje od 12 pobjeda). Stoga je fokus uprave na stalnom pojačavanju momčadi, što nije lako obzirom na niske draft pozicije s kojih Coltsi biraju mlade talente.

Ali, nekako im uvijek uspijeva osvježiti momčad, pa je takav slučaj i ove godine. Doduše, nije bilo nikakvih specijalnih poteza, ali Coltsi računaju na osvježenje koje dolazi iz već postojeće skupine igrača. Uvjereni su da njihov glavni obrambeni as Dwight Freeney može imati još bolju sezonu od lanjske, da će back-up running back Donald Brown eksplodirati te da će povratnik nakon ozljede zbog koje je propustio cijelu sezonu Anthony Gonzalez dodatno pojačati ionako krcatu rotaciju wide receivera.

OFFENSE

Naravno da se sve vrti oko Manninga i njegove robotske konstantnosti. Čovjek je najkompletniji QB koji je ikada igrao igru – možda nema ruku kojom može pogoditi pticu u letu na 50 yardi udaljenosti, ali njegova kontrola ritma, brzina reakcije i preciznost su neprikosnoveni.

Posao mu je olakšan vrhunskim skautingom Coltsa koji negdje uvijek iskopaju receivera viška. Uz veterana Reggiea Waynea, koji mu je već godinama prva opcija i koji ne pokazuje znakove posustajanja ni u 32-oj godini, tu je i lanjska zamjena za Gonzaleza Pierre Garcon koji se s dna klupe nametnuo kao starter broj dva na krilu u svojoj drugoj godini.

Rookie Austin Collie, također potpuni anonimus, briljirao je kao slot receiver te je teško očekivati da će se ova startna trojka mjenjati, Gonzaleza čeka uloga prvoga s klupe. A obzirom koliko Coltsi polažu na pas igru, nije da neće imati prilika. Naravno, najveći dio uspjeha njihova napada s igračima bez pedigrea leži u Manningovim rukama, ali isto tako treba istaknuti da Coltsi uvijek biraju igrače koji se mogu uklopiti u njihov sistem, makar bili u stanju trčati na jedan jedini način.

Najluđe od svega, Manningova omiljena meta je ionako tight end Dallas Clark, u čijem krilu završava skoro svaki pas u situacijama kada obrana dobro reagira ili kada treba na brzinu osvajati prostor. Clark gotovo pa i nema ulogu u blokiranju igre tako da praktički igra četvrtog receivera na terenu, a nevjerojatno je da nakon svih godina nitko nije u stanju stati na kraj telepatskoj vezi između njega i Manninga.

Coltsi većinu vremena igraju s tri receivera i tight endom, tako da u pozadini ima mjesta samo za jednog backa koji uglavnom čuva Manningova leđa ili odvlači pozornost obrane. Kada treba trčati tu je još uvijek iskusni Joseph Addai, koji se probudio iz letargične sezone sjajnim igrama u playoffu. Na njega se može kladiti da će znati iskoristiti svoja nošenja, a njegova zamjena Donald Brown je netko na koga Coltsi ozbiljno računaju u budućnosti kao Addaievu zamjenu te već sada igrača koji može s nekoliko nošenja po utakmici napraviti razliku. U rookie sezoni je, barem prema takvim stajalištima, podbacio.

Međutim, dok Addai i Wayne uporno prkose kilometrima i godinama te se iznova i iznova potvrđuju kao vrijedni članovi napada, njihova napadačka linija prošle godina pokazala je znakove posustajanja što je ovoga ljeta dovelo do dodatnog priliva linijskih igrača na roster. Samo, ni jedna od pridošlica nema zagarantirani startnu ulogu, već će čekati u pozadini na eventualne greške startera.

Momčad je prekrcana linijskim igračima, ali nabrajanje petorke na crti uvijek počinje s dugogodišnjim centrom Jeffom Saturdayem koji će i dalje dodavati loptu Manningu, a konstanta je i desni tackle Ryan Diem, također već veteran u branjenju napadačke igre svoje ekipe. Ostala trojica su mladi igrači prošli ispod radara, dovedeni sa svih strana, bez potrebnog talenta za važniju ulogu, stoga Coltsi i imaju samo jedan prioritet, a taj je zaštititi QB-a.

Obrana trke i bilo koja aktivnija uloga prema naprijed za ovakav sastav je previše, a u slučaju prvog kiksa nekoga od troje nedokazanih, u redu čeka barem još troje igrača spremnih iskoristiti priliku. Činjenica da Manninga ne gubi lopte, ne griješi i uopće ne dozvoljava da ga se ruši usprkos ovako nestabilnom zidu ispred sebe, dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Kada imate ovakav napad, sve što vam treba je osrednja obrana koja će odraditi posao, a nju Coltsi imaju. Lani su dogurali do Supebowla usprkos tome što je ta pouzdana obrana odigrala gotovo cijelu sezonu bez većeg učinka, stoga je ove godine optimizam na razini. Freeney je prošle godine imao dosta problema s ozljedama i nije se naigrao, ali je u periodu kojega je proveo na terenu pokazao da je jedan od največih u svome poslu, a taj je zaustavljanje protivničkog QB-a.

S njim u punom pogonu Coltsi se će biti još opasniji u tom segmentu obrane, posebice jer će drugi end Robert Mathis odraditi svoj posao sa suprotne strane od Freeneya. Njih dvojica zauzimaju glavne uloge u prvoj liniji obrane, dok su između njih kao tackleovi solidni Antonio Johnson i Daniel Muir. Naravno, Coltsi su i u ovom djelu momčadi doveli novih lica koja će dobiti šansu pokazati što znaju te nitko nije nezamjenjiv.

Tri linebackera uglavnom čiste što ostane, njihova uloga u 4-3 obrani Coltsa je paziti na pozadinu i eventualno pomoći nekome od prednje četvorke, osim ako se ne odluče za blitz formaciju u kojoj svi jurišaju na QB-a. Clint Session i Gary Brackett odlično se snalaze u toj ulozi, dok se kao treći trenutno nameće Phillip Wheeler, čija uloga je paziti na kretanja tight enda ili eventualni prolaz RB-a.

Secondary Coltsa je prošle godine bio iznenađujuće dobar, uz dva pouzdana safetya Antoinea Betheu (praktički zapovjednika obrane i čovjeka koji se uglavnom priključuje linebackerima u blokiranju protivnika) i Melvina Bullitta, iskočili su i mladi Jacob Lacey i Jerraud Powers koji su već u rookie sezoni iskoristili ozljede veterana i izborili mjesto u prvoj momčadi (treba li boljeg dokaza za kvalitetu skautinga Coltsa?). Povratak veterana CB-a Kelvina Haydena u rotaciju omogučit će Coltsima jednu od boljih obrana na napade s tri ili više receivera.

Što se specijalaca tiče, za vrhunsku ekipu poput Coltsa taj dio igre je nevažan, pa i ne čudi da nisu ništa specijalno. Doduše, mladi punter Pat McAfee pokazao je potencijal, a kicker veteran Adam Vinatieri trebao bi opet biti pouzdan nakon što je prošlu sezonu propustio zbog ozljeda.

TOTAL

Fanatastični napad koji ne pokazuje znakova posustajanja i solidna obrana koje je dobila dovoljno svježe krvi da nastavi i dalje biti solidnom čine Coltse još jednu godinu u nizu neprikosnovenom momčadi u diviziji te prvim favoritom za naslov prvaka. Jedina ozbiljnija slabost je napadačka linija, ali obzirom na dosadašnje rezultate koje imaju prilikom dovođenja nepoznatih igrača, samo je pitanja dana kada će se netko od mladića s klupe stabilizirati u prvoj postavi i pojačati je. Možda zbog nešto težeg rasporeda neče koketirati s 16-0 (križaju se s NFC Eastom što im donosi Cowboyse, Giantse i Eaglesa umjesto lanjskih Ramsa i Seahawksa iz NFC Westa), ali će opet imati sezonu s već klasično minimalnih 12 pobjeda i još jednim putem do konferencijskog finala.

SCORE: 12-4

HOUSTON TEXANS

U svojoj prognozi nisam previše odskakao od općih razmišljanja, možda je tek totalno nepovjerenje u Seattle nešto alternativnije. Zato upravo na primjeru Houstona iznosim najhrabriju tvrdnju, a ta glasi da će Texansi konačno ući u playoff, čime će oploditi svoje još niti desetljeće staro postojanje (ekspanzijska franšiza uključena u ligu 2002.).

Iako su već lani imali prvu pozitivnu sezonu s 9 pobjeda, to nije bilo dovoljno za izboriti wild card pored Jetsa i Ravensa. Nakon niza sezona s omjerom 8-8, Texansi su lani djelovali sjajno, sve dok sredinom sezone nisu izgubili tri utakmice u nizu od divizijskih protivnika, jednu od probuđenih Titansa te čak dvije od Coltsa.

Ti susreti protiv Coltsa najbolji su pokazatelj svega što valja i ne valja u ovoj momčadi. Texansi su Coltse imali na konopcima, pratili su ih poen za poen, ali u završnicama nije bilo velikih poteza ni od strane napada ni od strane obrane. Bogatiji za sezonu iskustva borbe za playoff te dodatno pojačani razvojem svog talenta, Texansi bi ove godine trebali biti spremni oduprijeti se divizijskim rivalima.

Doduše, puno je više zagovaratelja teze da je njihova lanjska sezona bila maksimum i da nova donosi povratak u osrednjost, ali previše je kvalitetnih pojedinaca u svim linijama njihove momčadi da bi tek tako prihvatio takva stajališta.

OFFENSE

Playmaker je Matt Schaub, brojkama i talentom ravan najvećima. Ipak, dvije zamjerke stoje pored njegovog imena, obje racionalne. Prva se odnosi na sklonost ozljedama iskazanu kroz karijeru, Schaub nije, što bi se reklo, čovjek od čelika. Prošle godine je izbjegao takve komplikacije što je po mnogima i glavni razlog pomaka u igri Texansa, ali opasnost od novih preskočenih utakmica je uvijek prisutna.

Druga zamjerka je nešto ozbiljnija i odnosi se na Schaubov nedostatak muda. Čovjek funkcionira u shotgun formaciji u kojoj ima prednost pred obranom i stigne pronaći receivera, ali je ispodprosječan u svim drugim elementima igre. Doduše, ako je jedan Romo preko noći od klinje postao neustrašiva igračina, ima nade i za to da Schaub prestane paničariti svaki put kad osjeti nekoga iza leđa.

Uglavnom, dok god imaju njegove pasove i Andrea Johnsona na krilu, Texansi će imati jedan od boljih napada u ligi. Jer, iako svi znaju da je Johnson već godinama glavna opasnost, nitko ga nije u stanju niti usporiti, kamoli zaustaviti. Johnson je savršena kombinacija snage, visine, brzine i talenta, prototip wide receivera koji nikada ne griješi.

Obzirom na okrenutost pas igri i pažnji koju protivnik posvećuje Johnsonu, logično je da svoje šanse dobiju i ostali receiveri, prije svih Kevin Walter, Jacoby Jones te TE Owen Daniels. Radi se o prosječnim igračima koji koriste višak slobodnog prostora, a najluđe od svega je što usprkos svemu Johnson i dalje stigne nabiti svoju kilometražu.

Okrenutost pas igri pretvorila je Texanse u jednodimenzionalnu momčad, ali napad bi ove sezone trebao biti bolji nego ikad zbog Ariana Fostera, mladog RB-a koji će u startnoj postavi zamijeniti jednako neiskusnog Stevea Slatona, koji je prošle sezone bio potpuno bezopasan u ono prilika što je imao. Foster je odigrao briljantnu predsezonu, još u kampu se nametnuo kao starter te ako nastavi barem približno s takvim igrama u regularnoj sezoni, Texansi se mogu nadati još jednoj odličnoj opciji u krcatom napadu.

Da pozicija backa neće biti problem u budućnosti garantira i mladi Ben Tate, RB izabran u drugoj rundi ovog ljeta od kojega se očekivalo da već ove godine nosi momčad u trkačkom segmentu. Međutim, Foster je eksplodirao, a Tate se ozbiljno ozljedio (propustit će većinu sezone) tako je da je ta opcija odgođena do iduće godine.

Napadačka linija je već godinama pouzdana. Usprkos nekim problemima s ozljedama prošle godine, trojka koje sve drži pod kontrolom je i dalje tu – centar Chris Myers, desni tackle Eric Winston te lijevi tackle Duane Brown. Uigrani i nezamjenjivi, oni će liniju održati pouzdanom bez obzira na par braniča koji je prošle godine bio problematičan. Dio tih problema su riješili dovođenjem veterana Wadea Smitha iz Kansas Citya, on bi trebao popuniti ulogu lijevog guarda, dok će desno startati netko od preostalih igrača koji su lani krpali te pozicije.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Od njihove obrane lani nitko nije očekivao ništa, a upravo je njen iskorak bio najveći razlog za nikada bolje igre. Pas igra je uvijek dovoljno dobra, ali nastavi li se obrana poboljšavati i uspije li joj ove sezone barem jednom zaustaviti Coltse ili Titanse u ključnom napadu, bit će to najbolji pokazatelj zrelosti kompletne momčadi.

Kao glavni igrač se nametnuo rookie Brian Cushing, vanjski linebacker koji je već u prvoj sezoni odigrao na razini najboljih u ligi. Nema aspekta igre u kojem nije iznadprosječan, čak je vodeći i u rušenju QB-a iako mu to nije bio primarni zadatak. Odakle jednom rookieu takva energija i snaga?

Pa, dio istine se izgleda krije u korištenju izvjesnih nedozvoljenih supstanci, zbog čega će Cushing propustiti prve 4 utakmice ove sezone. Ali, budimo ozbiljni, svi koriste takve stvari, jedini Cushingov problem je u tome što su ga uhvatili. S malo iskustva, naučit će izbjeći takve situacije i nastaviti briljirati kao jedan od najboljih linebackera u NFL-u.

Kao zamjena za Cushinga u tim prvim utakmicama stigao je provjereni veteran iz Giantsa Danny Clark, a preostala dvojica LB-a bit će kao i prošle sezone DeMeco Ryans (sjajna podrška kroz sredinu igračima na crti) te solidni Zac Diles. Kad se Cushing vrati, Houston će imati jednu od najmlađih i najpotentnijih drugih linija obrane, koja je u stanju sama riješiti utakmicu.

Četvorka ispred njih ne treba biti ništa posebno s ovakvom podrškom, ali i među njima ima sjajnih igrača. Desni end Mario Williams je opasnost po svaku pas igru i glavni motor na crti, ništa lošiji nije ni nešto iskusniji Antonio Smith lijevo, dok središnji dvojac tacklera Amobi Okoye – Shaun Cody obećava svijetlu budućnost.

Sjajnu prednju sedmorku nadopunjuje i odličan secondary. Iako su pustili u Atlantu dugogodišnjeg cornerbacka Duntae Robinsona, Houston vrlo dobro zna što radi. Naime, na draftu su u prvoj rundi iazbrali jednog od najboljih CB-a generacije, Kareema Jacksona, koji će se izvrsno uklopiti u mladu i potentnu obranu. Još jedan klinac, lani izabrani Glover Quin već pokriva drugu stranu obrane na krilima, dok dva iskusna safetya korigiraju sve eventualne greške (obzirom da se ne moraju previše brinuti oko propusta prednje sedmorke, puno im je lakše pomoći u igri u pozadini i na krilima). Veteran Eugene Wilson odrađuje posao, dok je mlađi Bernard Pollard glavni korektor i trebao bi to nastaviti biti još godinama.

Što se specijalaca tiče, pojačali su se dovođenjem provjerenog kickera Neila Rackersa iz Arizone, ali ostale pozicije su i dalje ispodprosječne. Obzirom na gomilu dobrih igrača u napadu, za očekivati je da se u ulogama returnera izmjenjuju treći WR Jones i drugi RB Slaton kako bi dobili što više prilika za biti na terenu, što bi moglo rezultirati solidnim povratom u vidu osvojenih yardi.

TOTAL

Nema razloga vjerovati da će napad Texansa odigrati išta slabije nego što smo navikli, bez obzira na sumnje vezane uz Schauba. Naravno, splet okolnosti je često ključan u footballu, ali razmišljati o epidemiji ozljeda nema smisla. Kao da bi Coltsi bez Manninga i Waynea bili ista momčad. Uostalom, ako trkački dio napada konačno živne, a svi pokazatelji govore da hoće, onda ćemo možda gledati i najučinkovitije Texanse ikada.

Međutim, ono što mnogi zanemaruju, a što bi moglo biti ključno je napredak mlade i talentirane obrane. U ovom segmentu mogu ići samo prema gore, a to će se pokazati ključnim. Houston ima težak raspored (križaju se sa NFC Eastom), ali prvo kolo ionako donosi odgovor na sva pitanja. Otvaranje doma s Coltsima, bez obzira na izostanak Cushinga, je utakmica koju moraju dobiti misle li konačno skinuti etiketu gubitnika sa sebe. Još jedan poraz u nizu od divizijskog protivnika mogao bih baciti unazad dovoljno da se ne oporava do kraja sezone. Po svemu navedenom, očito je kako sam ja optimista u tom pogledu.

SCORE: 11-5

TENNESSEE TITANS

Titansi su jedna čudna momčad, prije dvije godine su čak preskočili Coltse osvojivši diviziju fantastičnom obranom, da bi lani otvorili sezonu s 6 poraza nakon kojih je uslijedila serija pobjeda koja ih na trenutak vratila čak i u konkurenciju za playoff. Po ovim skokovima jasno je da momčad i dalje posjeduje talent, ali i nedostatke koji su prije svega postali očiti u obrani.

Godinu ranije ta ista obrana donijela je 13 pobjeda, a koliki je pad doživjela lani dovoljno govori podatak o jedva dohvaćenih 8. Napad se stabilizirao instaliranjem Vincea Younga na poziciju quarterbacka, a, ironično, isti taj Young skoro je pa izbačen iz momčadi jer su ga nekoliko sezona prije smatrali destabilizirajućim faktorom.

Young je tako od trećeg picka prve runde i QB-a budućnosti postao glavni uzrok problema, a uspjeh momčadi nakon njegovog izgona iz početne postave samo je učvrstio uvjerenje vodstva u tako nešto. Samo, kako onda objasniti lanjske uspjehe Titansa nakon povratka Younga u prvih 11 te slanja na klupu Kerrya Collinsa, back-up QB-a koji je briljirao u sezoni s 13 pobjeda?

Vrlo jednostavno, sve to treba lijepo ignorirati kao splet okolnosti, a ono na što se treba fokusirati je obrana. Jer, napad Titansa uvijek napravi dovoljno bez obzira na QB-a, a razlog tome je najbolji RB u cijelom NFL-u Chris Johnson. Dake, ovogodišnji rezultat također će najvećim dijelom ovisiti o tome kakva će se obrana pojaviti na startu svake utakmice. Sudeći po novom nizu promjena koji ih je zadesio u tom segmentu igre, vijesti nisu najbolje.

OFFENSE

Ali, idemo redom. Chris Johnson je jedan od onih rijetkih trkača koji je sam u stanju dobiti utakmicu, a to može zahvaliti fantastičnoj brzini te neviđenoj žilavosti za tako krhko građenog igrača. Dok god on uspijeva izbjeći ozbiljnije ozljede usprkos stalnom prolaženju kroz zidove, Titansi se ne moraju brinuti za osvajanje yardi.

Pas igra i Vince Young su tako tek dodatak u napadu Titansa. S tim da treba jasno istaknuti da Young nije tipični QB, već prije svega čovjek od akcije koje će, ako ne pronađe slobodnu metu za kratki pas, sam uzeti loptu i nositi je prema naprijed. Njegova energija i lani prisutna preciznost omogučili su dovoljno predaha za Johnsona, a takav ritam izmjene napada bit će bitan i za ubuduće.

Uostalom, treba li uopće napominjati da je najbolji receiver ionako upravo svestrani Johnson, dok se iz gomile ispodprosječnih na krilima izdvaja tek Kenny Britt. Dobra stvar je što barem imaju pouzdanu napadačku liniju koja je fantastična u branjenju trke, što je itekako važno i za učinak Johnsona i Younga. Najveći posao obavljaju dva sjajna tacklera, Michael Roos i David Stewart, dok bi centralni trojac usprkos sitnim promjenama trebao ostati stabilan.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Razlog lanjskog pada obrane treba tražiti u odlasku diva Alberta Hayneswortha u Washington. Tu jednu sezonu u karijeri Haynesworth je igrao van pameti, što je dežurne Yankeese NFL-a Redskinse natjeralo da na njega potroše 100 milja. Naravno, čovjek više nikada nije odigrao ni približno kao tu jednu sezonu u Titansima, a ni bivša ekipa nije tek tako uspijela nadoknaditi gubitak prvog čovjeka obrane.

Kako je sezona odmicala, obrana bez Hayneswortha se uigrala te su počeli stizati i rezultati. U današnjoj 4-3 obrani središnji par tacklea Jason Jones – Tony Brown je bolji dio prve linije, dok su dva enda još pod upitnikom. Drugi veliki dio problema (a možda i veći) je što su se veterani u momčadi lani jednostavno raspali, tako da u ovu godinu Titansi kreću s dva nova linebackera.

Iz Eaglesa je stigao veteran Will Whiterspoon, dok se u ulogu startera prebacio mladi Stanford Keglar, koji lani nije bio niti među prvim rezervama. Njih dva bit će zadužena za vanjske uloge, dok će središnjicu držati lanjsko otkriće Stephen Tulloch, koji je također uskočio u prvi sastav nakon što je jedan od veterana podbacio.

Ovako sklepana prva sedmorka neće imati velike pomoći od zadnje linije koja je doživjela svoju dozu promjena. Dva safetya bit će ista kao i prije dvije godine (kada su briljirali) i lani (kada su bili prosjećni), ali dvojac Chris Hope – Michael Griffin manji je problem. Na pozicijama cornerbacka startat će solidni Cortland Finnegan, dok će lanjski rookie Jason McCourty dobiti još jednu šansu na suprotnoj strani, usprkos lošim igrama prošle sezone kada je uskočio u prvu momčad zbog raspada još jednog dugogodišnjeg veteranskog oslonca.

Što se specijalaca tiče, Rob Bironas je i dalje jedan od najboljih kickera u ligi, ali u svim ostalim ulogama Titansi imaju ispodprosječne igrače.

TOTAL

Kao što smo rekli, uspjeh ove momčadi ovisi o obrani, a po meni ovaj skrpani prijelazni sastav nema što raditi pored potentne all-star postave Texansa. Previše je tu upitnika, a u napadu pak previše je zabluda. Vjerovati da je Vince Young nešto više od onoga što jeste na račun pola sezone čudnih rezultata graniči s apstrakcijom, ova momčad u napadu ide onoliko daleko koliko je nosi Chris Johnson.

On u kombinaciji s onim što je ostalo od napadačke i obrambene linije garancija je solidne sezone, ali za povratak na vrh trebat će otvoriti vrata novoj generaciji talenta.

SCORE: 7-9

JACKSONVILLE JAGUARS

Ekipa iz grada na sjeveru Floride nalazi se u nezavidnoj situaciji, smještena u regiji u kojoj su Dolphinsi zakon ni nakon 15 godina postojanja nije stvorila vjernu navijačku bazu. Stadion je uglavnom poluprazan, a kada imate poluprazan stadion na kojem se igra football, i to u SAD-u, e onda s vama nešto nije u redu.

Ono što nije u redu s franšizom je da nije imala veće uspjehe, iako su sasvim pristojan klub koji si nije dozvolio ni luksuz da potone na dno svih ovih godina. Jednostavno, Jagurasi su osrednji NFL klub smješten na tržište u kojem osrednjost ne prolazi. Stoga je i najrealnije očekivati njihovu skoru relokaciju u Los Angeles. Tamošnje tržište je gladno footballa, a sam odlazak Jaguarsa teško da bi pogodio širu okolicu Jacksonvillea. Idealan scenarij.

Dok čekaju što donosi budućnost, Jaguarsi se mogu uključiti u borbu za još jednu polovičnu sezonu. Naime, zadnji uspjeh dogodio se 2007. kada su kao wild card ušli u playoff predvođeni pouzdanim quarterbackom Davidom Garrardom i mladom senzacijom Mauriceom Jones-Drewom. Već sezonu nakon, kada se momčad počela raspadati po drugim linijama, pali su dno divizije, da bi lani i dalje ostali na dnu, ali sa čak sedam pobjeda.

Većina od tih sedam pobjeda dogodila se početkom godine, da bi, kako su ulozi rasli, padala produktivnost Jaguarsa. Jer momčad je ovo koja nema potrebnu širinu i kvalitetu, momčad koja se i dalje nada da su Garrard i Jones-Drew rješenja oko kojih se može složiti nova momčad sposobna izboriti wild card (jer, dok je Manning živ, jasno je da neće osvojiti diviziju).

OFFENSE

Garrard je čudna vrsta QB-a, veteran koji nipošto nije pouzdaniji s godinama. Povremeni bljesak možda podsjeti na nešto bolje dane, ali u svojoj biti Garrard je playmaker koji većinu pasova dodaje prvom igraču do sebe, dok većinu onih nešto dužih ionako baci pogrešno. Dok je bio mlađi imao je nešto raznovrsniju igru s puno trke, ali sada je doslovno prosječni QB u svakom pogledu.

Stoga je momčad složena oko sitnoga ali žilavoga RB-a Jones-Drewa, koji je za ovu ekipu ono što je Chris Johnson za Titanse. Fantastičan trkač uvijek sposoban ubaciti u brzinu više, ali i pouzdani receiver. Nažalost, kako uz njega nema previše drugih oružja, osuđen je na raubanje iznad granice dopuštenog, a u slučaju njegove eventualne ozljede Jaguarsi postaju kanta za napucavanje.

Jedini druga opcija koju Garrard ima je wide receiver Mike Simms-Walker, ali jedan solidan igrač u kombinaciji s potrošenim quarterbackom ne čini napad. Bez obzira na sve, Jaguarsi su i dalje oslonjeni na dvojac koji im je donio zadnji uspjeh, iako je napadačka linije ispred njih potpuno promijenjena. Nakon dvije godine očajnih igara nadaju se da su složili novu liniju koja može pomoći, ali trebat će barem nekoliko tjedana da se vidi koliko je nova postava stvarno loša ili dobra.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Koliko je njihovih lanjskih 7 pobjeda u biti vrhunski rezultat obzirom na nedostatak talenta i jasnog smjera u kojem idu, najbolje opisuje podatak da su se lani prebacili na 3-4 obranu, a da se već ove sezone opet vraćaju na 4-3. To je dobra vijest za budućnost, jer njihov lanjski rookie Terence Knighton i ovogodišnji deseti pick prve runde Tyson Alualu vrlo lako mogu biti središnji tacklerski dvojac buduće playoff ekipe. U Los Angelesu, naravno.

Jednako mladi Derrick Harvey također je pokazao potencijal usprkos tome što je enda igrao u drugom sistemu. Od ove sezone, u ulozi koja će mu dozvoliti nešto više slobode u igri preko linije, mogao bi se iskazati kao obrambeni playmaker kakav ovoj momčadi nedostaje. Obzirom da je na poziciju drugog enda doveden veteran Aaron Kampman iz Packersa, ova linija momčadi možda je i najbolje što imaju uz MJD-a u napadu.

Linebackeri su redom odigrali prosječno, pa su dovedena dva veterana da pojačaju konkurenciju. Međutim, usprkos cijeloj toj brojnosti, očekivati od bilo kakve kombinacije da postane vrlo dobra u branjenju pas igre ili nekom drugom segmentu obrane bilo bi previše. Kako god ih okrenuli, prosječni igrači odigrat će prosječno.

Jaguarsi bi voljeli da su prosječni i u secondaryu, ali nažalost stanje u zadnjoj liniji je prije katastrofalno. Mladi igrači su neiskusni, iskusni ne valjaju, a ništa nije poduzeto da se zadnja linija nekako pojača. Uglavnom, iako su neke promjene počele davati ploda, još je ovo daleko od finalizirane obrane.

Što se specijalaca tiče, Jaguarsi su jedna od rijetkih momčadi koja nema baš ni jednog člana ove postave kojim se može pohvaliti.

TOTAL

Zanimljivo je kako klubovi ostaju vjerni jednom stilu igre i nekim igračima, iako je svima očito da je vrijeme u kojem je ta određena kombinacija funkcionirala nepovratno prošlo. Jacksonville je imao taj period prije 7-8 sezona kada su imali odličnu momčad u svim linijama, a onda su veterani počeli otpadati jedan po jedan i ostao im je ovaj hibrid novih snaga i starih veterana.

Jedini problem je što ti veterani nisu sposobni voditi momčad kroz proces odrastanja jer ni sami nisu odrasli. Doduše, MJD je kao fantastični running back u nešto drugačijoj situaciji, on odradi svoje uvijek, ali Garrard je nedorastao QB koji se nalazi u situaciji u kojoj se od njega traži da bude lider, iako je to jedva bio i u najboljim danima.

Nedostatak talenta i raznovrsnosti u napadu na kraju će presuditi, dok jedna dobra strana obrane ne može prekriti sve ostale loše. Ipak, Jaguarsi će izbjeći osjetiti sezonu s deprimirajuće dvije ili tri pobjede dok god MJD zna kako zeznuti postotke i ostvariti više od očekivanoga.

SCORE: 5-11

7Sep/100

NFC WEST

Posted by Gee_Spot

SAN FRANCISCO 49ERS

Na primjeru 49ersa mogu se naučiti neke zakonitosti footballa. Lani se počeo osjećati pomak nabolje nakon niza loših godina, rebuilding je počeo donositi rezultate, ali više od svega je pomoglo dovođenje Mikea Singletarya za glavnog trener i praktički GM-a. Nešto svježeg talenta plus trener koji naglasak stavlja na krvavu obranu i eto legendarne momčadi iz San Francisca na 8-8, što im je najbolji score još od 2002.

Ovogodišnja ekipa nije doživjela nikakav veći priliv talenta te je praktički ostala ista kao lanjska. Dakle, talentom je to i dalje momčad za 50% učinka koja će fanatičnom igrom u obrani maskirati mnoge nedostatke u napadu, iako se oni nadaju da će upravo procvat napadačke igre biti ono što će ih dignuti na višu razinu. Međutima, za njihov budući ulazak u playoff od njih samih važniji je podatak da su divizijski rivali Arizona Cardinalsi ostali bez svog lidera Kurta Warnera i još nekolicine važnih igrača. Ukratko, pogoršali su se, što bi trebalo biti dovoljno da ih 49ersi preskoče.

Kad još dodaš da su preostale dvije momčadi u diviziji Seattle i St. Louis možda i najlošije u cijelom NFL-u, ispada da se tu krije već 5-6 pobjeda za San Francisco. Nepoštenom rasporedu ni tu nije kraj, jer ove godine se u međukonferencijskim susretima NFC West križa s AFC Westom, koji je najslabija divizija u drugoj konferenciji, što 49ersima garantira još 3 laka susreta (s Oaklandom, Denverom i Kansas Cityem, od čega su dva doma), što možemo preračunati u još 3 pobjede. Dodaj da u međudivizijskim susretima igraju protiv NFC Southa što im donosi Tampu i ispada da njihov raspored ove sezone uključuje samo najgore momčadi.

Mislim, 10 pobjeda im se smješi kako god okrenuli, a to će biti sasvim dovoljno za playoff. Za nešto više će ipak trebati i nešto talenta u napadu, ali obzirom da će ovo biti prvi playoff nakon 7 sezona, nitko se neće buniti.

OFFENSE

Bez obzira na kakav pomak nabolje računali, istina je da bi čak i maksimalan učinak ovog sastava vjerovatno bio nedostatan pored kompletnih Cardinalsa. Ovako, praktički im nije ni važno da li je Alex Smith tek quarterback koji je potencijalo solidan ili je stvarno solidan. Osrednjost na toj poziciji ne vodi daleko, a po mnogima Smith još nije ni na toj razini.

Ovo je i dalje momčad kojoj pas igra služi tek da se razbije monotonija trke, jer sve ovisi o Franku Goreu i njegovim koljenima. Gore je već godinama jedan od najčvrščih i najpouzdanijih backova u ligi, čega su itekako svjesni u klubu te se nadaju da će okretanje ka balansiranijem napadu pomoći da ga se sačuva za barem nekoliko godina.

Kao njegov back-up i čovjek koji će dobiti poneko nošenje doveden je dojučerašnji startni RB Eaglesa Brian Westbrook, kojega su se Eaglesi odrekli nakon što je lani doživio dva potresa mozga u razmaku od tri tjedna. Umjesto mirovine, Westbrook kreće u lov na novi potres mozga u ulozi razbijača i to u ekipi koju će svi braniti agresivnom igrom na crti jer znaju da se ne moraju braniti od pas igre. Sjajna pomoć Goreu, nema što.

Taj balansiraniji napad prije svih bi trebao predvoditi Michael Crabtree, mladi wide receiver, od kojega se očekuje iskorak među najbolje. Crabtree je fenomenalan atleta koji može igrati sve tri receiverske pozicije jer ima i snagu i brzinu i skočnost - kao split end s linije (jedan receiver uvijek mora biti na crti jer potrebno je sedam igrača na liniji, a samo dvojica na krajevima smiju primiti loptu – drugi je najčešće tight end kao šesti bloker), kao flanker iz pozadine (glavni receiver koji nema obvezu biti na crti i eventualno se gurati, već može u miru ubaciti se u igru iz pozadine) ili kao slot kroz sredinu (također ne mora biti na crti, a igra praktički istu ulogu kao i tight end, samo što umjesto blokiranja odvlači pažnju obrane kretanjem).

Samo, važnije od njegove fizičke snage i spretnosti je saznati može li on toliko dobro hvatati Smithove lopte da napravi zvijezdu od sebe i iznadprosječnog QB-a od njega. Puno je realnije očekivati da će receiver s najviše prometa i ove godine biti TE Vernon Davis, jer quarterbacku Smithova talenta lakše je baciti loptu na par metara u krilo fizički dominantnog igrača, nego riskirati s dugim loptama.

Naravno, tu je i pitanje napadačke linije. Lani su podbacili u čuvanju trke, brigu za Gorea najčešće je sam odrađivao njegov kolega u zadnjoj liniji, fullback Moran Norris. Smitha su pokrivali dobro, ali kao što smo rekli, više je to rezultat ignoriranja protivnika koji se u potpunosti koncentrira na Gorea nego sjajne linije. Za ovu sezonu u nju namjeravaju ubaciti čak dva ovogodišnja izbora na draftu, a dva rookiea teško da mogu pokrpati sve rupe.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Iako se obrane teško održavaju na vrhu, neki veći pad od ove ne možemo očekivati. Lani su samo Jetsi bili bolji, a ove godine, obzirom na rasporede, Jetse čeka pad dok bi 49ersi mogli srušiti trend po kojemu su obrane nekonstantne iz sezone u sezonu i ostati na vrhu. Njihova 3-4 obrana je fantastična, u sredini su tri vrhunska tacklera predvođena centralnim divom Aubrayom Franklinom. Uz njega kao nose tacklea, u ulogama dva enda su Justin Smith desno i Isaac Sopoaga lijevo.

Franklin sam drži cijelu liniju uz pomoć Sopoagae, što Smithu često ostavlja dovoljno prostora da se okuša prema naprijed, osobito u rušenjima QB-a. Ako pak nešto i prođe između ove dvojice zaustavit će to četvorka iza. Uz Smitha najveća opasnost po protivnike su dva vanjska linebackera, Manny Lawson i Parys Haralson, dok centralni dvojac radi sve – od pomaganja u guranju na crti, branjenja pas igre u blitz formacijama, do osiguranja. Veteran Takeo Spikes i mladi obrambeni as Patrick Willis tako zapovjedaju čeličnom prednjom sedmorkom koja je lani odigrala svih 16 utakmica u istom sastavu, a takva konstantnost je u ovom sportu ogroman plus. Međutim, čak i da ostanu bez jednog od veterana, dok god su Smith i Willis u postavi nijedan napad ne može funkcionirati u miru.

Zadnja linija je imala nešto problema sa zdravljem, ali više brine nedostatak prave kvalitete. Osigurači Michael Lewis i Dashon Gordon su solidni u svojim ulogama, dok su dva cornerbacka odigrala ispod očekivane razine. Obzirom na sedmorku ispred i pritisak koji se vrši na napad, igre zadne četvorke bit će ključ - podbace li, ruše cijeli sistem.

Što se specijalaca tiče, na papiru su sjajni. Imaju jednog od najboljih puntera u NFL-u u Andyu Leeu, a iz Miamia je doveden brzanac Ted Ginn Jr. kao top 5 returner (a obzirom na ne baš duboku rotaciju receivera dobit će priliki i u napadu). Jedini problem su godine kickera Joea Nedneya, pred 40-ima mnogi vrhunski kickeri koji su u stalnom, laganom padu niz godina, imaju običaj preko noći izgubiti nogu u potpunosti.

TOTAL

San Francisco će uz lagani raspored, Gorea i obranu osvojiti diviziju. Arizoni bi trebalo čudo da bez Warnera treći put za redom obrani prvu poziciju. Sad, obrana će možda doživjeti i poneki problem, ali u nikakvom scenariju (osim totalne kataklizme koja uključuje ozljedu barem 4 startera iz prvih sedam) ne može toliko pasti da ih ne drži u igri protiv slabašnih suparnika koje će nizati jedne za drugima.

A onda, tko zna. Možda će Smith i Crabtree uz pomoć Davisa stvarno dignuti pas igru na novu razinu. Prošle sezone, nakon što je Smith preuzeo ulogu QB-a u osmom kolu, pojavile su se naznake kvalitete. Pretvore li se te naznake u nešto konstantno, onda se 49ersi imaju čemu i nadati u budućnosti, inače već od iduće sezone počinje nastavak potrage za napadom dostojnim playoff ekipe.

SCORE: 10-6

ARIZONA CARDINALS

Kako smo već gore naveli, ovo više nije ista momčad. Arizona je dvije godine dominirala divizijom, igravši čak i Superbowl prije dvije godine, a lani ispavši u polufinalu konferencije u utakmici u kojoj su ih Saintsi pregazili. Nakon toga je veteran Kurt Warner odlučio da je vrijeme za mirovinu. A kako Kurt nije Brett, povratka nije bilo. Arizona je morala pronaći novog QB-a, a umjesto da se upušta u trgovinu, odlučili su se dati šansu dugogodišnjoj Warnerovoj zamjeni Mattu Leinartu.

Prelazak s Warnera na Leinarta vam je otprilike kao prelazak s dugogodišnje plaće od 3 tisuće eura na 3 tisuće kuna. Ono, može se izgurati, ali što je sa svim onim navikama koje si razvio i koje više nećeš moći financirati? Leinart je tipični radnik koji dodaje loptu prvom do sebe i oslanja se na kratki pas, što u startu budi sumnju da će sjajni receiveri Arizone ostati bez učinka na koji su nas navikli.

Takva razmišljanja su izrazili i igrači, što je dovelo do poprilično napete predsezone i trening kampa nakon kojega je momčad Leinarta jednostavno – otpustila. Dani i dani treninga su bačeni u vjetar, a novi QB je Derek Anderson, doveden iz Clevelanda. Čovjek nešto bolje ruke u stanju razigrati krila, ali nepreciznost i sklonost greškama razlog su zašto je godinama čamio na klupi.

Uz Warnera su momčad napustili i drugi receiver Anquan Boldin (prešao u Baltimore) te linebacker Karlos Dansby koji je potpisao za Miami. Boldina imaju čime zamjeniti, ali zamjenu za Dansbya, kao ni za Warnera, nemaju. Dva centralna igrača i to u dvije postave otišla, muka oko QB-a – sve miriše na pad. I on je neizbježan, bez obzira koliko napadačka trka i preostala obrana imali potencijala za odraditi dobre sezone.

OFFENSE

Od Andersona možda neće profitirati momčad, ali hoće statistika wide receivera, prije svih glavne zvijezde Larrya Fitzgeralda. Fitzgerald je čudo od krila, ali nije čudotvorac i ne može sam sebi dodati loptu i nakon toga osvojiti 20-ak yardi. Ipak, njegove fizikalije obećavaju da će dobar dio Andersonovih promašaj ipak ostati u igri, jer osim kretanja i brzine Larryeva najveća vrlina je bacanje za suludim pasovima koje netko drugi ne bi ni pogledao, a kamoli uhvatio. Nasuprot njega igrat će Steve Breaston, čovjek koji je strpljivo čekao Boldinov odlazak samo da bi, vrlo vjerovatno, doživio vidjeti kako većina lopti koje ne idu Fitzgeraldu lete prema Earlyu Doucetu, mladom igraču koji je eksplodirao krajem prošle sezone dok je Boldin bio out zbog ozljede.

Doucet je nešto čvršći igrač skloniji igri kroz sredinu, a Breaston je čisti brzanac koji funkcionira samo na krilu – prvi tip po defaultu više odgovara momčadim bez pravog QB-a. A kako Arizona nema ni pravog tight enda, Doucet u ulozi slot receivera se nameće kao jedno od glavnih oružja. Jasno, kad kažemo glavnih oružja ne mislimo na cijeli napad već na pas igru, jer cijeli napad ove sezone ionako bi se trebao oslanjati na trku.

Arizona ima dva vrlo dobra RB-a, mladića koja su prethodnih sezona pokazala tek djelić svojih sposobnosti i na kojima će se graditi buduća momčad. Tim Hightower je nešto iskusniji igrač finese, u stanju poslužiti i kao receiver, dok je Beannie Wells klasični razbijač koji nosi sve pred sobom. Kombinacija njih dvoje prošlih godina bila je dodatni bonus na ono što su odigravali Warner i Fitzgerald, a sada bi se stvari trebale potpuno okrenuti, Higthtower i Wells trebali bi biti temelj na koji će pas igra pokušati nešto nadograditi.

Naravno, sve bi to lakše bilo izvesti uz iznadprosjećnu napadačku liniju, ali Cardinalsi su već lani u tom segmentu igre pokazivali određene boljke. U Arizoni se nadaju da će povremene rupe koje su lani nastajale na lijevoj strani i koje su natjerale Warnera da ubrza odluku o mirovini biti zakrpane dolaskom Alana Fanece iz Jetsa. Čovjek je lani bio dio najbolje napadačke linije u NFL-u, ali Jetsi su ga pustili jer smatraju da je kao najslabija karika fantastične petorke koštao momčad još bolje igre.

U Arizoni će i takav Faneca biti solidan dodatak, ali ostaje problem lijevog tacklea. Na najdelikatniju poziciju u napadu (ipak je u pitanju quarterbackov tjelohranitelj) postavit će neiskusnog Levia Browna, što je dokaz povjerenja kluba u njegova sposobnosti (a možda i nije, obzirom na to tko su im playmakeri, možda samo žele eksperimentirati za ubuduće), ali ako uzmemo u obzir ono što je odigrao na poziciji desnog tacklea kad bi dobio priliku prethodnih godina, Brown to povjerenje baš i ne zaslužuje.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Odlazak Dansbya ogroman je udarac, u pitanju je bio njihov najaktivniji i najopasniji obrambeni igrač. Kao da to nije dovoljno, momčad je ostala bez skoro pola lanjske prve postave – čak 5 igrača iz startnih 11 nedostaje, što zbog promijene kluba, što zbog odlaska u mirovinu.

Također, upitno je koliko će izdržati centar njihove obrane u 3-4 formaciji, nose tackle Bryan Robinson. Za slučaj da ovaj 36 godina stari div zakaže, u prvom krugu drafta izabrali su jednako ogromnog Dana Williamsa, ali pouzdati se u rookiea u takvoj ulozi koja zahtijeva iskustvo i rutinu baš i nije najmudrije, osim ako ste u rebuildingu.

A Arizona kao da svoj odbija započeti, pa je Dansbya i ostale zamijenila redom veteranima. Iz Miamia je stigao Joey Porter, pouzdani linebacker koji će u paru s još jednim veteranom, iz Detroita pristiglim Parisom Lenonom, pokušati nadoknaditi barem dio Dansbyeva učinka. Preostale dvije pozicije među linebackerima pokrit će jedini preostali član lanjske četvorke Clark Haggans i još jedan rookie Daryl Washington.

Tako da će najveći dio posla odraditi pouzdani dvojac endova u prednjoj trojki, dvojac koji je uz Dansbya ionako nosio teret obrane. Veteran Darnell Dockett nezaustavljiv je u probojima do QB-a usprkos tome što u ovoj formaciji nerijetko mora držati čak i po dva igrača na liniji, a ni njegov mladi učenik Calais Campbell ne zaostaje snagom i vještinom.

U secondaryu su također doživjeli promjene, ali njihov utjecaj ne bi trebao biti toliko dramatičan. Tu je i dalje pouzdani safety Adrian Wilson te sjajni mladi cornerback Dominique Rodgers-Cromartie, a dvojac koji je napustio klub zamijenit će solidni plaćenik Kerry Rhodes iz Jetsa kao free safety i dojučerašnja prva rezerva Greg Toler koji će po novome biti drugi cornerback.

Što se specijalaca tiče imaju odličnu obrambenu formaciju u kojoj često briljira starter Campbell (bilo da ruši returnere ili blokira udarce). LaRod Stephens-Howling njihov je prvi returner (zakon prezime), pravi neustrašivi brzanac kao stvoren za ovu ulogu, a pouzdan je i punter Ben Graham. Jedini problem je kicker, za novu sezonu doveli su od Jetsa odbačenog Jaya Feelya, pitanje je da li je to dugoročno rješenje.

TOTAL

Obzirom na potpunu promjenu filozofije igre u napadu te ogromne rošade koje je doživjela obrana, ne smatrati ovu godinu početkom rebuildinga stvarno je čudna odluka. Međutim, u Arizoni su uvjereni da s ovim što imaju još jednom mogu do vrha divizije. Obzirom na lagan raspored kakav im donosi nova sezona, taj optimizam nije bez pokrića, ali on kao da zanemaruje ono najbitnije – 49ersi već imaju bolju obranu, a sada imaju i bolji napad, odnosno barem ne moraju odigrati ništa više od onoga što su već pokazali da mogu.

SCORE: 7-9

ST. LOUIS RAMS

Ekipa koja je u zadnje tri sezone rebuildinga ostvarila ukupno skromnih 6 pobjeda, ove godine ne može nego prema gore. Doduše, s jedne pobjede nije problem otići na više, ali obzirom na sve šokove koje je doživio Seattlea, Ramsi bi mogli čak i izbjeći zadnje mjesto u diviziji.

Doduše, ono najvažnije za Ramse dogodilo se ovoga ljeta. Momčad je dobila novog vlasnika, Stana Kroenkea, koji se već dokazao kao vlasnik Denver Nuggetsa. Kroenke je tako ostvario svoj san i postao vlasnik NFL franšize, ali ono što je najvažnije, skinuo je s dnevnog reda priče o preseljenju momčadi.

Naime, Los Angeles je bez NFL kluba od kada su Ramsi napustili grad i već godinama pokušava doći do franšize. Meta su uvijek klubovi sa slabijih tržišta, po mogućnosti skromnih rezultata. Ramsi su se do ovoga ljeta uklapali u taj stereotip, iako su niti prije deset godina predvođeni Kurtom Warnerom igrali dva Superbowla osvojivši jedan.

Međutim, dolaskom vlasnika voljnoga posvetiti se klubu i ostanku u St. Louisu te izborom na draftu quarterbacka budućnosti u liku prvog ovogodišnjeg picka Sama Bradforda, Ramsi su stavljeni van limita, a Los Angeles će svoj fokus prebaciti na nesretni Jacksonville i Jaguarse.

Nažalost, izbor Bradforda još uvijek je tek dio prvog koraka za oporavak, jer u prethodne tri gubitničke sezone nije previše toga napravljeno. Momčad je dana u ruke Steveu Spagnuolou, čovjeku koji je stvorio obranu Giantsa koja je u Superbowlu uspjela srušiti močnu momčad New England Patriotsa, ali koji se nije pribiližio ničem sličnom u St. Louisu.

Dapače, draftovi su do ovogodišnjeg uglavnom smatrani promašajima (a i ovogodišnji nema veze sa znanjem, QB-ovi poput Bradforda ne pojavljuju se svake godine i izabrati jednoga takvoga prvim pickom nije nikakva znanost), a jedini igrač na rosteru vrijedan pozornosti neumorni je i neuništivi back Steven Jackson.

OFFENSE

Jackson je zaslužan za većinu od tih 6 pobjeda proteklih godina, čovjek je neumorno razbijao i trčao kroz zid usprkos saznanju da je sve to uzalud. Nažalost, prije će mu dignuti spomenik nego što će doživjeti preporod kluba, jer nakon čak šest sezona prvoklasnog trčanja u NFL-u i to pod punim pritiskom bez ičije pomoći, teško je vjerovati da mu je ostalo još puno.

Međutim, njegovo prisustvo zasigurno će pomoći stasavanju Bradforda, nijedna obrana neće moći bezglavo jurnuti na quarterbacka svjesna da treba ostavit barem trojicu igrača iza linije za blokirati Jacksona. U svakom slučaju, odvlačenjem pozornosti pomoći će više od napadačke linije koja godinama nije bila u stanju pomoći ni trkačkoj igri, tako da obrana QB-a u ovom trenutku za rotaciju koja se krpa iz tjedna u tjedan djeluje kao znanstvena fantastika. Uglavnom, od Bradfordova napretka bit će važnije sačuvati ga živoga za sljedeće sezone, a jedini koji se donekle čini sposobnim za to je centar Jason Brown. Ostali su čisti prolaznici.

Također, nije da Bradford ima i praviše opcija na krilima. Receiveri su očajni u svim linijama, čak je i tu Jackson, usprkos tome što mu ta faza igre nije jača strana, jedna od boljih opcija.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Za razliku od napada kojega čine tri igrača, u obrani ih ima samo dvoje vrijednih spomena. Jedan je mladi linebacker James Laurinaitis koji je u rookie sezoni pokazao da bi jednog dana mogao biti kvalitetan zapovjednik obrane, a drugi je iskusni safety Oshiomogho Atogwe koji javno sanja o odlasku iz kluba.

Atogwe zapovjeda zadnjom linijom koja je barem prosječna, dok je prednjih sedam poredanih u 4-3 formaciji daleko od takve razine. Osim spomenutog Laurinaitisa koji je barem aktivan, ostali ne ostavljaju dojam buduće veličine usprkos tome što se uglavnom radi o mladim igračima koji imaju sasvim dovoljno prilike da se dokažu.

Manjak talenta, kako je to već običaj s malim momčadima, barem se ne osjeti među specijalcima koji imaju solidnu postavu. Danny Amendola je sjajan returner, toliko dobar da ga radije koriste u toj ulozi nego da ga guraju kao receivera usprkos manjku ljudi u napadu (iako bi ove sezone mogao dobiti značajniju ulogu tako da Bradford ima barem nekome baciti loptu). Punter Donnie Jones je iznadprosječan u svom poslu, a jedina problematična pozicija je ona kickera, Josh Brown nije klasa kakva treba momčadi koja treba iskoristiti svaku priliku koju stvori Jackson, a ni kao zamjena dovedeni Shaun Suisham ne obećava – lani su ga tijekom sezone škartale čak dvije momčadi, Dallas i Washington.

TOTAL

Obzirom na nedostatak talenta u svim linijama, očekivati nagli skok od ove momčadi više je ludo nego optimistično. Međutim, kako znamo da je i noga u guzicu korak naprijed, već stabilizacija franšize i par pobjeda više znače dosta. Uostalom, lakše je pronaći po nekoliko rasnih igrača za obranu i jednog klasnog receivera nego vrhunskog running backa i quarterbacka kakav se rađa jednom u pet godina. Dogodine će biti još bolje.

SCORE: 3-13

SEATTLE SEAHAWKS

Momčad koja je osvajala diviziju od 2004. do 2007. (usput izgubivši u Superbowlu 2006.) zadnje dvije godine provela je u tihom rebuildingu koji je ove godine konačno postao glasan. Naime, još lani su se uporno držali ostataka pobjedničke generacije, ali krajem sezone su konačno shvatili da to ne vodi nigdje i odlučili su razbiti momčad.

Kao novi trener i prvi čovjek doveden je sveučilišni ljigavac Pete Carroll, čiji prvi pokušaj u NFL-u nije prošao sjajno. Nema razloga vjerovati ni da će drugi, ali Carroll je ionako protjeran sa sveučilišta gdje je optužen da se USC (slično kao i u svojim košarkaškim programima) služio nelegalnim sredstvima prilikom regrutiranja igrača.

Dok se prašina ne slegne Carroll će pokušati obnoviti NFL franšizu, a mene samo čudi da je puno više onih koji vjeruju da je to moguće nego skeptika.

OFFENSE

Lider momčadi koja je ostvarila sve one sjajne rezultate nabrojane ranije, QB Matt Hasselbeck, zamoljen je da ostane i pomogne prilikom rebuildinga. Pouzdanog lidera nije lako naći, a Hasselbeck je usprkos stalnim ozljedama i godinama još uvijek barem to – pouzdan.

Doduše, teško je očekivati da će izdržati cijelu sezonu, stoga je Carroll iz San Diega doveo back-upa back-upa Philipa Riversa. Zašto je ogroman novac isplaćen izvjesnom Charlieu Whitehurstu, čovjeku koji u 5 godina NFL karijere nije odigrao nikada ništa više od predsezonske utakmice nije poznato, ali navodno ga se Carroll sjeća sa sveučilišta. Što je dodatan razlog da ljude iz tog svijeta nikada ne smiješ staviti u poziciju GM-a. Kao treneri mogu škoditi, ali barem ne pale novac.

Uglavnom, ovaj dvojac će bacati oslabljenom receiverskom društvu koje je ostalo bez prvog imena (Nate Burelson je otišao u Detroit), ali i drugog (TJ Houshmanzadeh je otpisan nakon što je prošao cijele pripreme i predsezonu, valjda zato jer je nekome konačno postalo jasno da ne možeš imati rebuilding ako su ti receiveri veterani koji su zadnju dobru utakmicu odigrali prije nekoliko godina).

Naravno, Seattle će i dalje plaćati spomenutom igraču višemilijunsku ratu, ali su barem napravili mjesta na rosteru za rookiea Goldena Tatea. Drugi receiver je sličan preplaćeni veteran, Deion Branch, nekada čak i MVP Superbowla u dresu Patriotsa, kojega se ipak ne žele odreći. Još.

Za trku su doveli veterana Leona Washingtona (lani trećeg RB-a Jetsa), tu je i njihov preplaćeni veteran Julius Jones, ali u ovoj situaciji sve osim startne uloge za mladog Justina Forsetta nema smisla. Iako nije klasični fizikalac, kombinacija brzine i spretnosti koju je pokazao u prvoj sezoni u ligi obećava.

Preinake u lani očajnoj napadačkoj liniji su poduzete odmah, a dvije najvažnije su izbor Russell Okunga šestim pickom drafta (lijevi tackle budućnosti, sad mu samo treba naći QB-a vrijednog zaštite), te dovođenje Bena Hamiltona iz Denvera na poziciju lijevog guarda. Također, za očekivati je instalaciju lanjskog rookiea Maxa Ungera u ulogu startera na desnom guardu.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Slično kao i u napadačkoj liniji, momčad je pripremila nekoliko igrača izabranih na draftu zadnjih godina da uskoča na pozicije ispražnjene odlaskom veterana. Za razliku od napadača, radi se o igračima bez pedigrea od kojih nitko nema velika očekivanja, stoga je Carroll doveo i veterana Chrisa Clemonsa iz Philadelphie. Međutim, jedan solidni veteran ne čini ništa stabilnijom prednju liniju u 4-3 obrani Seattlea.

Carroll je već najavio da će momčad često rotirati formacije, iz 4-3 u 3-4 i razne hibride, a to nikada nije dobar znak. Očito je da nema igrače koji odgovaraju određenom stilu igre, iako su dva mlada linebackera prošle sezone pokazala da se na njih može računati. David Hawthorne potencijalni je lider obrane, aktivni središnjih LB koji stigne pokriti sve rupe, dok je Aaron Curry solidna vanjska opcija.

U secondaryu momčad pak ovisi o jednom od rijetkih preostalih veterana, safetyu Jordanu Babineauxu, koji je ove sezone dobio partnera u rookieu Earlu Thomasu, još jednom picku prve runde. Na pozicijama cornerbacka zato nemaju baš ništa, niti mlade za razviti, niti veterane za izvući poneku solidnu partiju, te će na dvoje safetya biti ogroman teret.

Što se specijalaca tiče, svoju šansu za vraćanjem kickova i puntova dobit će rastrčani mladići Forsett i Tate te bi tu momčad mogla biti posebno dobra. U Olindou Mareu imaju jednog od najpouzdanijih veterana kickera u NFL-u i to bi bilo to.

TOTAL

Iako je Carroll preuzeo momčad i poduzeo neke korake na tržnici i posebice na draftu, dobar dio mladih talenata doveden je od strane stare garniture koja je napravila grešku što nije ranije krenula u ozbiljniji rebuilding, ali kojoj se mora priznati da mu je ostavila zanimljiv materijal.

U mladima Forsettu, Tateu, Okungu i Thomasu, Seahawksi imaju četiri vrhunska potencijala koja samo treba razviti u pravome smjeru. Međutim, tu se javlja određena skepsa s moje strane. Naime, iako Ramsi mogu samo sanjati o ovoliko talentiranih mladih ljudi na svom rosteru usprkos tome što su u procesu rebuildinga već godinama, ipak imaju dva glavna igrača na dvije najvažnije napadačke pozicije.

Seattle će od pas igre imati onoliko koliko bude mogao pružiti Hasselbeck, a njegov ostanak na terenu ovisi o tome koliko će ga redizajnirana i pomlađena napadačka linija uspjeti zaštititi. Trka će se svoditi na matematičku podjelu nošenja, što neće donijeti neki rezultat, ali barem će zaštiti Forsetta od pretjeranog raubanja. Receiveri su bespomoćni bez pravih lopti. Obrana je loša u globalu, s premalo vrhunskih igrača, ali s nekoliko obećavajućih mladih nada.

S druge strane, kako god okrenuli, Ramsi uvijek mogu računati na Jacksonovu upornost (a i Bradfordovu ruku). To vrijedi barem pobjedu više od oslanjanja na gomilu igrača koji tek trebaju pokazati da su u stanju funkcionirati i kao momčad i kao pojedinci. Plus, kad dodaš da Ramse vodi prekaljeni NFL ratnik Spagnuolo, a Seattle je u rukama proračunatog sveučilišnog šminkera koji je već dokazao da ne može plivati u NFL vodama, sve skupa miriše na totalni raspad.

SCORE: 2-14

3Sep/100

NFC EAST

Posted by Gee_Spot

DALLAS COWBOYS

Zadnjih godina Cowboysi su postali predmet sprdnje svima koji nisu njihovi navijači. Naime, usprkos svom prikupljenom talentu i svom bogatstvu kojim raspolažu, Cowboysi nisu pobjedili u playoffu od daleke 1996. što je dovelo do toga da ih se počne smatrati gubitničkom franšizom. Iako su u tom periodu češće bili u playoffu nego van njega, takve vas stvari čekaju kada ste najpopularniji NFL klub na planeti – svaka vaša slabost stavlja se pod mikroskop.

Lani je konačno i tome došao kraj, ironično, baš u trenutku kada su i najodaniji navijači digli ruke od mogućnosti da trener Wade Phillips i QB Tony Romo uz sav novac vlasnika Jerrya Jonesa mogu ostvariti makar tu jednu playoff pobjedu, ako već ne i osvojiti Superbowl. Sezona je počela klasično toplo-hladno, da bi negdje nakon pauze u šestom tjednu stvari krenule na bolje.

I to kako na bolje. Prvo su dozu svježe krvi u ekipu donijeli igrači iz drugog plana, wide receiver Miles Austin i running back Felix Jones, vječne rezerve koje su se preko noći pretvorile u glavne napadačke opcije. Zatim je, zahvaljujući njima, ali i pronađenim mudima od čelika, Romo počeo igrati najbolji football u životu, bacajući pasove za koje nije bio ni svjestan da može i trčeći s loptom kao back, često i riskirajući goli život.

U zadnjoj trećini sezone ovako razigranom napadu pridružila se i obrana koja je, odjednom, od prosječne postala vrhunska. Uglavnom, od momčadi koja gubi važne utakmice Cowboysi su se pretvorili u stroj koji gazio sve od reda, pa tako i Eaglese u prvom krugu playoffa. Kada je srušen i taj posljednji tabu, Dallas se odjednom pretvorio u favorita. Međutim, u drugom krugu su naišli na zid Vikingsa koji je potpuno uništio njihov napad, a Favre ih je dokrajčio s par maestralnih dugih lopti.

Tako da je osnovno pitanje pred novu sezonu - koje je pravo lice Dallasa? Da li ono koje smo gledali godinama, ekstra talentirano ali gubitničko, ili su pak lanjske promjene u hodu izbrisale sve prijašnje traume?

OFFENSE

Romo je konačno napravio zadnji korak od talentiranog, ali mlakog i ne uvijek zainteresiranog QB-a, do pravog lidera. S tako nečega nema povratka, a kada imate takvog vođu sve je lakše. Romo je spreman za još bolju sezonu, u to sam uvjeren, a oružja kao i obično ima sasvim dovoljno.

Miles Austin više nije čovjek iz sjene, već prva napadačka opcija, ali obzirom na kvalitete koje je pokazao sumnje u njegov regres ne postoje ni u kojem obliku. Čovjek je jedan od top 5 receivera u ligi. Broj dva je još uvijek ljubimac vlasnika Jonesa Roy Williams, usprkos tome što je momčad proigrala tek kada je Austin preuzeo njegovu ulogu.

Obzirom da na klupi imaju pouzdanog veterana Craytona kojega često koriste u igri s tri receivera pri čemu on igra rolu središnjeg slot receivera te da su na draftu izabrali jednog od najvećih talenata na toj poziciji u Dezu Bryantu, malo je reći da su krcati. Dodaj u ovu skupinu i tight enda Jasona Wittena, top 5 igrača na svojoj poziciji koji je lani isto imao odličnu sezonu i eto ti pas igre kakvu malo tko može braniti.

Situacija je nešto kritičnija u trkačkom dijelu. Felix Jones je lani bio osvježenje, ali teško je od njega opet očekivati onakve partije. Dugogodišnji starter na poziciji RB-a Marion Barber dijelit će s njim minute i nošenja, ali ni jedan ni drugi ne djeluju kao igrači koji mogu nositi napad ako pas igra naleti na dostojnog protivnika.

Međutim, svi strahovi oko toga kako će reagirati Jones i Barber su ništa prema onome što ih čeka u napadačkoj liniji. Naime, lani su Vikingsi u drugom krugu playoffa razotkrili ono što se već dugo vremena sumnjalo – to je najlošiji dio igre Cowboysa. Pat i Kevin Williams su radili s njima što su htjeli, a Jared Allen se doslovno šetao do Roma koji je, jadnik, dobio batine kakve će pamtiti za cijeli život.

Ovo ljeto ih je napustio Flozell Adams, dugogodišnji lider linije i Romov tjelohranitelj, potpisavši za Pittsburgh. Adamsov odlazak i nije takav problem sam po sebi, obzirom da su i njegove igre u najboljem slučaju bile tek prosjećne (a često su dovodile i do kaznenih yardi što je i inače najveći problem linije Cowboysa), ali u kontekstu u kojem će ga nasljediti mladi Doug Free (protiv kojega se Allen upravo i naigrao u playoffu) stvar postaje zabrinjavajuća. S Freeom na lijevom tackleu i Marcom Colombom na desnom Cowboysi će imati jednu od lošijih zaštita napadača, a kad još dodaš da su sva tri unutrašnja linijska igrača prevalili 32 godine (kao i Colombo uostalom), teško je očekivati pomake na bolje tijekom sezone.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Ako i ne nastave gdje su stali lani, dakle među najboljima u ligi, Cowboysi će u ovom dijelu igre uvijek biti dovoljno dobri. U njihovoj 3-4 obrani prva trojka divova zadužena za guranje uredno odrađuje svoj posao, igrači su to u najboljim godinama i već uigrani u svojim rolama. Četiri linebackera iza njih glavna su prijetnja protivničkom napadu, a možda i najbolji dio igre Cowboysa.

Naime, dva vanjska linebackera DeMarcus Ware i Anthony Spencer snagom i masom prije su defensive endovi koji igraju malo iza crte te se uglavnom koncetriraju na rušenje QB-a dok prednja trojka blokira protivnika. U tom dijelu igre Ware je jedan od najboljih uopće, igrač sposoban odlučiti svaku utakmicu samo snagom svoje volje i mišića.

Dva unutrašnja linebackera pokrivaju eventualne propuste i pomažu u svim dijelovima obrane, uglavnom se fokusirajući na trku i kratke pasove, ali obzirom na to koliko toga odradi ovih 5 prije spomenutih, učinak Bradiea Jamesa i Keitha Brookinga teško je pravilno procjeniti.

U zadnjoj liniji situacija je daleko od idealne, veteran Terence Newman i mladi Mike Jenkins dobar su par cornerbacka, dok na poziciji osigurača nemaju nikoga vrijednog spomena. Kako je i klupa užasno tanka u ovom dijelu igre, obrana previše ovisi o uspješnim reakcijama prednje sedmorice.

Što se specijalaca tiče, rookie Bryant bi s obzirom na gužvu na krilima mogao dobiti priliku da se okuša kao returner, a bit će prilika i za Jonesa i za Craytona da se barem zagrijavaju u ovoj ulozi dok čekaju na red za sudjelovanje u pravom napadu. Međutim, najveći dio svih povrata ipak će ići rookieu koji se na sveučilištu baš bavio isključivo ulogom trkača-specijalca, Akwasiju Owusu-Ansahu. Kako god, Cowboysi uvijek mogu računati na poneku osvojenu yardu na ovaj način, a njihov glavni problem već duži niz godina ionako su loše igre kickera i puntera.

TOTAL

Očito je iz svega navedenoga da Dallas nije loša momčad kako su mnogi željeli vjerovati, ali isto tako je jasno da ne pripadaju vrhu NFL poretka. Romo je odličan QB, ali ima i boljih, a nešto slično se može reći i za njihove backove – u stanju su odraditi posao, ali ne i nositi napad. Kad dodaš probleme s napadačkom linijom koji ni malo ne olakšavaju život Romu i RB-ovima, te upitnu kvalitetu secondarya, kao jedini vrhunski dijelovi momčadi nameću se krila i prednjih sedam u obrani.

Opet, čak i tu ovise o tome koliko će individualno briljirati Austin i Ware. Tako da, usprkos talentu kojega ima posvuda, ovo ipak nije momčad koja posjeduju kompaktnost i čvrstinu da se suprostavi elitnim franšizama u ligi. Nema sumnje da će kroz regularnu sezonu biti bljeskova zbog kojih ćemo se pitati mogu li do kraja, ali, kada stigne playoff, veće su šanse da će naići na ekipu sposobnu iskoristiti njihove slabosti nego da će napraviti dodatni korak naprijed kao tim.

SCORE: 9-7

PHILADELPHIA EAGLES

Dok su se Cowboysi tražili cijelo desetljeće, Eaglesi su bili ta ekipa koja je dominiarala divizijom. Posebice početkom prošlog desetljeća, kada su uredno gubili u finalnim utakmicama konferencije te jednom u Superbowlu. Nakon zadnjeg naslova 2006. momčad je u stalnom padu iz kojega su se naglo trgli s lanjskih 11 pobjeda.

Usprkos njima, zadnji dokaz da je eri trenera Andya Reaida i QB-a Donovana McNabba došao kraj bila su tri poraza od omraženih Cowboysa, od čega su dva došla za redom, u zadnjoj utakmici sezone i zatim u prvom krugu playoffa u koji su se Eaglesi plasirali kao wild card.

Novo doba počelo je tradeom McNabba u druge divizijske suparnike, Redskinse, što ovu diviziju ove godine čini pravom poslasticom za gledanje. Sve četiri momčadi u njoj (tu su još Giantsi) skoro su pa podjednake, sve se nalaze na prijelazu generacija, a opet se ne upuštaju u ozbiljniji rebuilding. Dok će druge kvalitetne NFL momčadi imati šetnju barem u dvije divizijske utakmice, ovdje će svih 6 međusobnih susreta za svaku od ovih ekipa biti pravi rat.

OFFENSE

Odlaskom McNabba u rolu quarterbacka uskočio je dojučerašnji back-up Kevin Kolb, čovjek u kojega se Eaglesi zaklinju da je više nego spreman nasljediti klupsku legendu. Kolb je dobio priliku u desetak utakmica zadnje dvije godine i ostavio je dobar dojam, ali tek će prva prava kompletna sezona dati konačni odgovor. Eaglesi vjeruju da može imati sličan učinak kao Aaron Rodgers, koji je isto godinama čekao da mu Favre napravi mjesta, a ostali su skloniji vjerovati da je Kolb osrednji igrač koji će odraditi posao, ali koji nema onu klasu i raznovrsnost koju je u najboljim danima iskazivao McNabb.

Život će mu olakšati činjenica da je okružen mladim talentima u naponu snage, sve redom igračima čudesnih fizikalija koji su u stanju i s kraćim dodavanjima osvojiti dovoljno terena. Sitni, ali žilavi wide receiver DeSean Jackson prva je opcija, a brzanac Jeremy Maclin čekat će svoj priliku na suprotnoj strani terena. Obzirom da Kolb ima hitre reakcije, ali ne i ruku za bacanje bombi, od njege u postavi mogli bi profitirati središnji hvatači, TE Brent Celek te slot receiver Jason Avant.

Kako je momčad uz svog dugogodišnjeg QB-a ostala i bez prvog running backa - dugogodišnji prvi trkač Brian Westbrook preselio se u San Francisco - taj dio igre će doživjeti određene promjene dio kojih smo imali prilike vidjeti i lani obzirom da je Westbrook propustio veći dio godine zbog višestrukih potresa mozga.

Umjesto njega za trku će se brinuti LeSean McCoy, ali Eaglesi u tom djelu igre uz njega kao RB-a planiraju koristiti i drugog backa Leonarda Weavera, koji inače igra ulogu fullbacka (drugog backa zaduženog za blokiranje i pomaganje prilikom probijanja), te rezervnog QB-a Micheala Vicka. Kad već nemaju zvijer koja će sama osvajati teren, pokušat će to kombinatorikom i raznovrsnošću.

Napadačka linija je pouzdana i sposobna odraditi svoj dio posla, kako u čuvanju pas igre, tako i u trkačkom dijelu, ali bez McNabba glavni čovjek napada bit će trener Reid. Iako nominalno nije koordinator, Reid je glavni arhitekt ove momčadi. Obzirom da Eagelsi imaju dugu povijest bolnih poraza, još jedna sezone bez očitog napretka bit će jasan znak da nije samo McNabb taj kojega je trebalo zamijeniti.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Kako je napad solidan, ali nikako spektakularan, Eaglesi će se morati oslanjati na obranu ako misle dobiti dovoljan broj utakmica. Jedan od pluseva je što su kracti opcijama, malo koja ekipa ima takav izbor igrača za popuniti 4-3 obranu. Minus je pak taj što među mnogobrojnima nema ni jedne ekstra klase.

Četvorka na liniji djeluje sjajno, uz uigrani trojac koji čine dva središnja tacklea (Mike Patterson i Brodrick Bunkley) te desni end Trent Cole, od ove sezone u vatru namjeravaju gurnuti i svoj izbor prve runde, lijevog enda Brandona Grahama. Ako netko podbaci, jednako solidni igrači čekaju u redu, a takva dubina na ovim pozicijama stvarno je luksuz.

Još više opcija imaju među linebackerima, što će im dobro doći obzirom da ih je napustio možda i najbolji od svih, Will Whiterspoon koji je prešao u Titanse. Kao zamjenu su doveli Erniea Simsa iz Detroita, ali ni on kao ni ostatak ekipe nije ništa specijalno. Umjesto oslanjanja na zvijezde, Eaglesi će se osloniti na svježe noge i zdrave igrače.

Secondary je također pretrpio promjene, u Cleveland je otišao cornerback Sheldon Brown koji je bio jedan od pouzdanijih igrača u tom dijelu obrane, tako da je sada sve ostalo na drugom cornerbacku Asanteu Samuelu koji je lani igrao debelo ispod reputacije koju je stekao dok je bio član šampionskih Patriotsa te na strong safetyu Quintinu Mikellu koji je već godinama pouzdani korektor obrane i praktički lider u ovom djelu rotacije.

Što se specijalaca tiče, obzirom na sve veću rolu Jacksona u napadu, za očekivati je da uloga returnera bude podijeljena između više igrača, što ostavlja kickera Davida Akersa kao jedinog iznadprosječnog člana ovog dijela momčadi.

TOTAL

Najgori rebuilding je onaj koji nikada ne završi. Momčad Eaglesa zadnjih godina dobila je dovoljno svježe krvi, ali su lani shvatili da dok ne zamijene i zadnji komadić stare garde, neće napraviti priželjkivani korak naprijed. Sad, pitanje je da li je odlazak McNabba dovoljan ili je za sve teške poraze ovih godina nešto kriv i trener Reid.

Obzirom na težinu divizije, polovični uspjeh kakav im prognoziram ne može se shvatiti kao neuspjeh, pogotovo zato što je momčad na svim ključnim napadačkim pozicijama tek u povojima. Kolb, Jackson i McCoy možda jesu dobri igrači, ali teško je vjerovati da su ujedno i dugoročna rješenja.

Dok traže novu formulu izvrsnosti, Eaglesi će na račun solidnosti u svim linijama biti tvrd orah i dobit će svoju kvotu utakmica. Međutim, bez igrača ekstra klase, borba za wild card je njihov maksimum, Dallas usprkos svim problemima i dalje djeluje kao klasa za sebe. Kako ipak imaju puno teži raspored od Atlante i Minnesote, ne vjerujem da će se plasirati u playoff čak ni na taj način, što će možda konačno dovesti do potpunog pozdrava s boljom, ali i frustrirajućom prošlosti.

SCORE: 8-8

NEW YORK GIANTS

Giantsi su godinama bili u sjeni Cowboysa i Eaglesa, a onda im se zalomila fantastična obrambena generacija koja je protiv svakog rezona osvojila Superbowl 2007. i to protiv super momčadi Patriotsa koja je sezonu završila s nikada prije ostvarenih 16-0. Ta obrana je bila toliko dobra da je najbolji napad lige učinila smiješnim, usput omogučivši vlastitome prosjećnom napadu predvođenom lošijim bratom Manningom da zabije dovoljno.

Godinu nakon opet su briljirali u obrani, ali su izgubili u drugoj rundi playoffa od Eaglesa, da bi prošle godine ta fantastična obrana jednostavno nestala. Sezona je počela dobro, barem rezultatski. Igrajući većinom protiv momčadi s dna, Giantsi su sezonu otvorili s 5 pobjeda, da bi onda otišli u New Orleans, primili 48 poena i jednostavno nestali.

Iz nekog razloga momčad je do kraja sezone bila potpuno beskrvna. Osim što su primali nezamislive količine pogodaka, nisu pružali dostatan otpor u nijednom segmentu igre. Jadni Manning padao je žrtvom brutalnih napada zbog potpune apatije napadačke linije, a kada su zaredale svađe u svlačionici, sezona je zaključena puno prije kraja. Omjer 8-8 definitivno nije pravi pokazatelj onoga što smo imali prilike vidjeti, a to je na kraju priznao i predsjednik kluba koji je rekao da, iako će se na kraju pisati 8-8, za njega bi pravu istinu o sezoni bolje pričao omjer 2-14.

Da li je stvarno sve tako crno u momčadi nedavnog prvaka? Ili se radi samo o privremenom izletanju s tračnica? Po nekima, glavni razlog zašto su Giantsi naglo izgubili obrambenu oštricu bila je činjenica da ih je napustio obrambeni koordinator Steve Spagnulo, koji je dobio priliku biti glavni trener u St. Louisu. Njegov nasljednik ubrzo je izgubio kontrolu nad zvjezdama u obrani koje su itekako bile svjesne da su upravo one najvažniji dio momčadi. Kada se nakon toga zbog ozljeda raspao i secondary, spasa više nije bilo.

OFFENSE

Lani je postalo očito da napad ne može pokriti lošije igre obrane. Giantsi nisu loši, ali nisu ni odlični, a to su otprilike trebali biti da bi pokrili sve probleme koji su zahvatili obranu. Eli Manning je to što jeste, talent na korak do najvećih, pouzdani playmaker, ali i neuvjerljivi lider. Momčad je lani bila samo njegova, raspadom obrane on se nametnuo kao prvo ime, a to se pokazalo nedovoljnim. Mislim, čovjek je bio MVP Superbowla, ali meni osobno ostavlja dojam primadone, uživam gledati kad ga s leđa dohvati obrambeni igrač u punom naletu.

Giantsi bi se ove godine trebali oslanjati još više na njega i pas igru. Meta ima dovoljno, silaskom veterana koji su osvojili Superbowl sa scene priliku su dobili mladi receiveri Hakeem Nicks, Steve Smith i Mario Manningham i svi su je redom iskoristili. Ako je Eli trenutno to što jeste, njihov daljnji razvoj mogao bi mu pomoći da dohvati razinu više.

Međutim, veliki problem ostaje napadačka linija. Manning je, posebice u drugom dijelu sezone, bio pod konstantnom prijetnjom rušenja, a često je i završavao na podu (ah, kakvi prekrasni prizori). Kako se radi o petorici igrača koji su već godinama u istom sastavu i koji su prije prošlogodišnjeg raspada sistema smatrani jednom od boljih linija u ligi, Giantsi su ih ostavili netaknute i za ovu sezonu. Možda je lanjski kolaps bio samo rezultat loše atmosfere u cijelom klubu, ali pokaže li se da je u pitanju ipak kilometraža i pad razine igre ispod granice oporavka (ipak su u pitanju redom ljudi preko 30 godina), Manninga čeka duga godina.

Ako zašteka pas igra, napad se nema na što osloniti. Backovi Brandon Jacobs i Ahmas Bradshaw osrednji su rusheri, rotirajući se odrade svoj posao i odmore malo glavne oslonce igre, a onda je nakon toga opet sve na QB-u i receiverima.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Naravno, pitanje koje sve u klubu najviše muči je može li se obrana vratiti na prijašnju razinu. Problem je taj što ovaj sastav traje već duži niz godina i što se njihov vrhunac dogodio prije tri sezone. Kada nisi elitna momčad koja ne može računati svake godine s borbom za naslov, moraš iskoristiti tu jednu priliku koja ti se pruži. Mnogi to ne naprave, ali Giantsi jesu. I na tome im svaka čast. Ali, tu trebaju prestati priče o vrhunskoj ekipi koja može ponoviti nešto slično.

U svojoj 4-3 postavi Giantsi se baziraju na snazi i pokretljivosti puno više nego na goloj masi. Od četvorice na liniji, najveći posao odrađivali su endovi Justin Tuck i Osi Umenyiora. Tuck je nastavio biti solidan, ali Umenyiora, njihov najbolji obrambeni igrač u godini osvajanja naslova i jedan od najboljih NFL pass rushera, prošle godine bio je potpuno nevidljiv.

Nakon što je godinu ranije propustio cijelu sezonu zbog ozljede, lani se Umenyiora vratio u momčad. Zbog loših igara često je dijelio minutažu s Mathiasom Kiwanukom, koji se sezonu ranije prebacio s linebackera na njegovu poziciju i odradio je posao tako da nitko nije ni primjetio da Umenyiora nedostaje. Uglavnom, sukob između njih dvojice oko minuta uništio je atmosferu u momčadi do te mjere da su na terenu izgledali naprepoznatljivo. Tipični primjer, kako to Pat Riley zove, ''the disease of more''. Netko tko je do jučer pobjeđivao kao momčad, nakon uspjeha želi pobjeđivati kao individualac. A to, nedvojbeno, dovodi do kaosa.

Zanimljivo, ta situacija u novoj sezoni ostaje nepromijenjena. Iako se govorilo o eventualnom tradeu Umenyiora, sve ostaje po starom. On će biti starter na endu, a Kiwanuka prva rezerva - nemaju ga namjeru vračati na linebackera jer razvijaju mlade igrače koji bi u budućnosti trebali preuzeti glavne uloge. Inače su krcati obrambenim talentima (i na nedavnom draftu su svoj pick prve runde potrošili na enda Jasona Pierre-Paula) iz kojih se nadaju u bliskoj budućnosti istesati novih sedam veličanstvenih koji će činiti kičmu buduće velike ekipe.

Kako smo već spomenuli, problemi u secondaryu lani su stavili točku na i njihovoj sezoni. Praktički, svi članovi zadnje četvorke bili su ozljeđeni u jednom periodu sezone, što je prinudilo momčad da posegne za često nedovoljno dobrim rješenjima. Priliku nastalu zbog ozljeda startera je iskoristio cornerback Terrell Thomas koji će ove sezone startati na lijevoj strani, dok će na desnoj šansu opet dobiti Corey Webster, pouzadni veteran koji je lani zbog problema s koljenom bio potpuno van forme i u ono malo utakmica što je igrao.

Ne želeći riskirati s lani načetim igračima, pozicije safetya su popunili kupovinom, dovevši dva veterana – Antrel Rolle stigao je iz Arizone, a Deon Grant iz Seattlea. Izbjegnu li ove godine probleme s ozljedama, u zadnjoj liniji bi mogli imati možda i najbolji dio obrane.

Što se specijalaca tiče situacija je poprilično klimava, od kickera preko puntera do returnera - nitko nije siguran u svoju rolu. Obzirom na lanjske blijede igre, to je i pošteno.

TOTAL

Giantsi su u jednu sezonu od momčadi s dominantnom obranom postali ekipa koja živi od napada. Što ne bi bilo ni izbliza tako loše da taj napad ima napadačku liniju u koju se može pouzdati i trkačku igru koja može preuzeti dio odogovornosti. Ali, čak i da ove dvije prozvane skupine odigraju iznad očekivanja i utišaju kritičare, opet ostaje pitanje stvarne veličine Elia Manninga i njegovih receivera.

Uspostavi li obrana opet barem približnu razinu kvalitete kakvu je imala nekada (zaboravite povratak na nekadašnje visine, ovaj dio ekipe već je u rebuildingu), Giantsi će imati dovoljno oružja da se do samoga kraja bore za vrh ove divizije. Jedini problem je u tome što će u međusobnom klanju ove četiri momčadi samo jedna isplivati, jer, zbog lakšeg rasporeda, Atlanti i Minnesoti bit će lakše doći do boljeg omjera i playoff pozivnice. Ako ništa drugo, ovogodišnjih 8-8 barem bi trebali izgledati kao 8-8, a ne kao 2-14.

SCORE: 8-8

WASHINGTON REDSKINS

Dok su se Eaglesi borili s Cowboysima za primat u diviziji, vlasnik Washingtona Dan Snyder pokušavao je kopirati Dallas kupujući na sve strane. Jedina razlike je što bi Snyder, za razliku od Jerrya Jonesa, novac uglavnom bacao na islužene veterane ili igrače koji bi bljesnuli jednu sezonu, nakon čega bi pokupili lovu i pobjegli.

Prošla godina je bila samo još jedno razočaranje u nizu, što je dovelo do toga da je Snyder opet čvrsto odlučio promijeniti ploču. Doveo je novo vodstvo u klub, davši sve u ruke legendarnog trenera Mikea Shanahana koji je osvojio dva naslova s Denver Broncosima i Johnom Elwayem sredinom 90-ih. Nakon Shanahana stigao je i lider na terenu u vidu bivšeg QB-a Eaglesa Donovana McNabba, koji je tako nakon godina borbe prešao u divizijskog rivala, skoro pa potjeran iz grada koji sada ima dodatni razlog kriviti ga za sve neuspjehe.

OFFENSE

Ma kakve god kikseve znao raditi u velikim utakmicama, McNabb je još uvijek jedan od najkompletnijih QB-a generacije. Nikada nije imao izrazitu preciznost, ali njegove bombe oduzimaju dah, a kratki pasovi i trka u stanju su izbezumiti obranu. Iako ima već 33 godine, McNabb je dovoljno sposoban voditi Washington do jedne osrednje sezone, što je na kraju krajeva i gornji limit ovoga rostera.

Redskinsi su puni veterana koji su negdje drugdje odigrali najbolje utakmice, a uz McNabba to je vidljivo i na ostalim napadačima. Glavni receiver Santana Moss veteran je koji je odavno prešao s krive strane učinkovitosti, a drugih rješenja na krilima nema. Running back Clinton Portis također je poprilično izraubani trkač koji je lani imao očajnu sezonu.

Sad, obojica će igrati bolje s McNabbom za kormilom, ali očekivati bljeskove iz tjedna u tjedan bilo bi previše. Ispada da je najbolje oružje koje će McNabb imati tight end Chris Cooley, jedan od rijetkih igrača koji je od prvog dana profi karijere Redskins i koji bi nakon lanjskih problema s ozljedama ove sezone trebao nastaviti biti jedan od pouzdanijih receivera na svojoj poziciji.

Napadačka linija bila je jedan od rijetkih dijelova momčadi koji je funkcionirao sve ove godine, mada često nisu imali nikoga za čuvati. Kada su se lani veterani lagano počeli raspadati (a s njima i sve nade Redskinsa u još jednu osrednju sezonu), momčad je potonula do katastrofalnih 12 poraza. U hodu su skupili novi liniju, ali iako su neki igrači pokazali potencijal, upitno je kako će u startu reagirati potpuno renovirana postava. Sve što McNabbu u ovim godinama treba je nekakav tackle sklon greškama koji će dozvoliti da ga obrana razbija iz utakmice u utakmicu. A završi li McNabb van terena, završavaju i priče o preporodu Redskinsa.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

U obrani se nalazi najveći dokaz zašto je pristup kupovanja tuđih zvijezda pogrešan u ovome, ali i u svakom drugom sportu. Umjesto da stvaraju svoju ekipu barem u ovim linijama u kojima nije problem otkriti rasnog igrača (mislim, koliko teško može biti skužiti da čovjek visok dva metra i težak 140 kg koji trči kao prosječni hrvatski sprinter vrijedi izbora na draftu?), Redskinsi su se i tu razbacivali ugovorima, pa su tako prošle godine preplatiti diva iz Tennesseea Alberta Hayneswortha, koji je odmah po dolasku u novu momčad prešišao 160 kg i našao se totalno van forme.

Lani su igrali 4-3 obranu u kojoj je Haynesworth trebao biti jedan od centralnih tackleova, ali njegovi problemi s kilažom i nespremnošću da igra svaki tjedan nisu se mogli maskirati jer je umjesto zida Haynesworth uglavnom glumio ogromnu vreću pored koje se provlačio tko je htio. Po novome obrana prelazi na 3-4 formaciju u kojoj bi Haynesworth trebao igrati ulogu enda, što dovoljno govori o tome što vodstvo kluba misli o svojem igraču od 100 milijuna. Naime, u ovoj obrani end nije toliko aktivan kao u formaciji s 4 linijska igrača, već služi više kao bloker i pomoćnik centralnom tackleu.

Kako je za rolu središnjeg tacklea iz Caroline doveden Ma'ake Kemoeatu, div sa Tonge, koji za razliku od Hayneswortha leti po terenu sa svojih 160 kg, jasno je da će Haynesworth i veteran Phillip Daniels služiti tek dodatna tijela u blokiranju protivničke trke. Naravno da se toliki novac ne troši na igrača koji igra sporednu rolu, ali Redskinsi će pokušati spasiti bar dio ulaganja stavljajući ga u poziciju u kojoj će najmanje štetiti.

Zbog ovih promjena na crti, momčad se našla u problemima s pronalaženjem dovoljno dobrih linebackera. Naime, u ranijoj formaciji trojka u pozadini bila je zadužena više za čuvanje sredine i podršku pri napadu na pas igru, dok će sada morati na sebe preuzeti većinu obveza u ovom drugom segmentu. Tako je dojučerašnji end Andre Carter, ujedno i najbolji pass rusher kojega imaju, pomaknut na vanjskog linebackera odakle će i dalje pokušavati prijetiti protivničkom QB-u, dok je preostala trojka ostala ista, s tim da se veteran Rocky McIntosh smjestio u sredinu uz obrambenog zapovjednika Londona Fletchera. Mladi Brian Orakpo bit će drugi vanjski linebacker i još jedna solidna opasnost po pas igru protivnika.

Sve ove rošade pomoći će da obrana bude bolja nego lani, a solidna zadnja linija ostaje u istom sastavu što garantira i solidne igre. Osigurači LaRon Landry i Reed Doughy su bolji dio secondarya, dok dva cornerbacka nisu klase, ali garantiraju više dobrih poteza nego kikseva.

Što se specijalaca tiče, cijela lanjska ekipa je s razlogom zbrisana s rostera, a kako će reagirati nova lica tek treba vidjeti.

TOTAL

Možda im se tako ne čini, ali Redskinsi su ove godine sve bazirali na McNabbu. On je taj koji treba udahnuti novi život u Mossa, Cooleya, pa čak i Portisa. Najveća prepreka prilikom tog procesa bit će sumnjiva kvaliteta napadačke linije, ali ne smije se ni zanemariti mogućnost da su svi ti veterani danas jednostavno bivši.

Čak ako i McNabb uspostavi nekakvu tečnost u napadu, obrana će biti ključ svega. Raspadne li se ona usred ove transformacije u statičniju i oprezniju 3-4 formaciju, njihova sezona je još jednom propala, a s njom i prvi Shanahanov eksperiment. Uspije li pak ostvariti solidne rezultate, za što svakako ima dovoljan broj ljudi, onda bi Washington mogao igrati i duplo bolje nego lani. Ali, što je još važnije, i puno konstantnije.

SCORE: 7-9

3Sep/109

IGNORE LOSER

Posted by ispdcom

Umjesto najave još jednog živciranja u vidu osmine finala svjetskog prvenstva, nadam se da ćemo popušiti bar 40 kako bi se možda opet počelo pričati o odgovornosti Danka Radića i klike koja godinama nema nikakve rezultate (zlato klinaca je plod čuda od Šarića).
Sutra će biti lijepo vrijeme, odite na hakl i IGNORE the LOSERS!