NBA – WHERE BUFFERING HAPPENED

Dva dana i 16 utakmica je iza nas, dojmovi se samo gomilaju. Nakon par dana kontemplacije pomirio sam se čak i sa svojom fantasy ekipom (počinjem vjerovati da uz malo sreće imam šanse boriti se za naslov). Ono, neću vas sada gnjaviti s analizom po pozicijama, svi dobro znamo da nema ništa dosadnije na svijetu nego gnjaviti druge svojim fantasy odabirom. Za to se priprema podcast, he he.

Mislim, koliko je ova NBA fiksacija ljudima s vremenom postala normalna najbolje govori činjenica da me prijatelji koji uopće ne prate ligu dočekuju s ”hej, super izgledaš za nekoga tko nije spavao cijelu noć” (kako da ih razočaram i kažem da sam se digao u 6 gledati snimku Bostona i Heata?). Čak i Stari, koji uglavnom kad dođe s posla prvo pita ”šta ima za izist” i ”di je Slobodna”, jučer odmah s vrata viče ”jel sredio Boston LeBrona” i ”jel igrao Škalabrin”. Naravno, objasnio sam mu da je Scal otišao u Bullse, na što me zbunjeno pogledao ”čekaj, netko mu je dao novi ugovor” da bi se brzo snašao i počeo smijati ”ništa od naslova Bostonu ove godine onda”.

NBA – it’s amazing.

Uglavnom, dok planiramo podcaste, češće (i kraće) tekstove (barem tri tjedno) i slične stvari kako bi NBA sezonu učinili što zanimljivijom i zabavnijom, red je da odradimo i prvu izložbu fotografija (točnije screenshotova) u čast najdražoj ligi. Pa ti reci da sport i umjetnost ne idu ruku pod ruku. Za početak kratka kronologija rađanja možda najznačajnijeg postmodernog hrvatskog umjetničkog smjera. Do čega je došlo, a gdje drugdje, nego u gradu Đore, Đive, Đele, Điđe i Đođe.

Naime, prošle sezone League Pass postao je standardni dio opreme većine NBA fanatika, a onaj najluđi dio okupljen oko Emira u Dubrovniku često je vikende provodio gledajući ekipno utakmice. Samo, za razliku od ovoga novog League Passa, koji dolazi s riješenim streamingom tijekom kojega se prijenos nije u stanju niti zagrcnuti, a kamoli zalediti, onaj nekadašnji često je pucao, naravno baš u trenutcima kada bi se događalo nešto važno. Slika bi se razlila po ekranu poput najljepšeg pastela Jacksona Pollocka te bi tako korisnik tog masno plaćenog izuma umjesto pravog Dwighta Howarda gledao njegovu apstraktnu verziju.

Umjesto da proklinju Sterna, kapitalizam i život u maloj zemlji za malu brzinu prijenosa podataka, zen masteri su nadahnuto pronašli kompromis. Uz prijenos na League Passu, 2K na playstationu i razne mirodije, određenim kreativnim navijačima Jazza (kreativni navijači Jazza, kakav apsurd) palo je na pamet da bi bilo super stisnuti Prnt Scrn, s ili bez Alt, pa spremiti te jedinstvene trenutke u kojima je život uhvaćen u svoj svojoj ljepoti.

Izložba je pripremana temeljito, možda čak zaživi i u obližnjim knjižnicama i galerijama do vas, ako nadležni pokažu sluha i uopće ako se nađe netko dovoljno mudar da prepozna originalne ideje, a ne samo one koje slijede već utabane staze. Do tada imate čast i privilegiju gledati je ekskluzivno na stranicama vašeg omiljenog košarkaškog bloga.

Uživajte i Sretna Vam Nova Sezona!


in the rim


why is the King here


just another manic sunday


yes we can


buffering and gold


the perceived need for relaxation


tribute to Stringer Bell


the team


having power


dance the night away


purple rain


inside the brain of a genius


wild wild west


in green we trust


iron man


you are your own worst enemy


scusi capitano Kirk


the flash


come on Dwight, get some rebounds


the man the legend


the man the bong


zen and the art of motorcycle maintenance


heart of a champion

I za kraj, nešto nevezano uz buffering. Kroz gornje slike na sjajan način je prikazana jedna sezona, ali ova donja govori da nije sve ni u stvarnosti, nešto je i u mašti. Kvragu, nekima je mašta sve što im preostaje.


la la land

CELTICS / HEAT

”Paper doesn’t play, people play”
– Doc Rivers

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
DRUGIH 5: Robinson, West, Daniels, Big Baby, Shaq
MVP: Rajon Rondo
LVP: Jermaine O’Neal

”Heat is looking more like Cavs than Celtics. Just like with the Cavs, the Miami offense often degenerated into the pick-and-stand-around play – the one where James retreats after a high screen and then works on one-on-one from the top of the key”
– John Hollinger

SCORE: 64-18
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Miller, Haslem, Bosh
MVP: Mike Miller
LVP: Chris Bosh

I tako je netko u NBA uredu pomislio kako bi super bilo kada bi dvije najbolje momčadi na Istoku otvorile sezonu. Da svi vide ono naj od oba NBA svijeta – onog momčadskog, old school kojega predstavljaju Celticsi i u kojemu su najvažnije ”prave” vrijednosti, te onog zvjezdanog, post-Jordanovskog u kojemu je pojedinac na vrhu piramide, kao sam po sebi najvrijedniji.

Dobra zamisao, samo tko je mogao misliti da će momčad oko koje se digla tolika graja završiti prvu četvrtinu s 9 postignutih koševa. Devet. Miami Heat ili Miami Svjetlost? OK, znali smo da je Wade van forme i da im treba vremena da se uigraju, ali izgleda da gornja izjava Johna Hollingera izrečena tijekom predsezone pogađa u samu srž problema.

Primjetno je kako takozvana velika trojka većinu vremena uopće ne zna gdje sa sobom, napad nema nimalo tečnosti te se sve svodi na 1 na 5 silovanja i besciljno kruženje lopte. U takvom rasporedu snaga, do jučer veliki igrači djeluju kao obični smrtnici. A smrtnik je jači u skupini, društvu. Dok Miami ne nauči igrati kao momčad, nikakvi naslovi neće put Floride.

Naravno, individualni bljeskovi neće moći ništa protiv Bostona, Lakersa i možda još Magica. Ali preostale NBA momčadi nemaju čvrste obrane i učinkovite napade koji mogu zaustaviti tranziciju Heata te ih osuditi na organiziranu i sporu igru. Dakle, protiv ostalih 26 ekipa u ligi LeBron James, Dwyane Wade i onaj treći lik samo na osnovu individualnih kvaliteta radit će ogromnu razliku koja će pokriti sve vidljive nedostatke.

Upravo velika količina tih minusa i činjenica da je ovo tek prva sezona jednog dugoročnog projekta dovoljni su razlozi zašto smatram da je Miami izvrsna ekipa za regularnu sezonu, ali ne i za playoff. Zato i ne mislim da je ovih 60-ak pobjeda previše. Mislim, jednako loš Miami (ne računamo Bosha i LBJ-a) lani je samo s Wadeom ostvario plasman u playoff i 47 pobjeda. Dakle, 64 su minimum ovaj put.

S tri igrača navikla dobivati sama, ove slabije momčadi nemaju šanse. Makar pri tome morali, kako to Hollinger fino reće, degenerirati, Heatovci će na krilima obrane, brzine i snage nositi sve pred sobom. Stoga nije pošteno naglašavati kako nisu dovoljno čvrsti pod košem, kako nemaju pravog playa (ili barem još jednog dobrog beka) i kako im je klupa uglavnom krcata beskorisnim tijelima. Mislim, to može iskoristiti ionako samo nekoliko odabranih momčadi.

Da bi i Miami postao odabrana ekipa, trebat će im vremena da shvate koja je čija uloga. Nije dovoljno samo dati jedan napad za redom Wadeu, a sljedeći LeBronu. Netko će morati više vući u obrani, netko u organizaciji, netko u šutu. To kako će se raspodjeliti odgovornosti i uloge bit će interesantno za pratiti ovih prvih mjesec dana.

Evo, sinoć je bilo očito kako Wade igra ozljeđen. Da li zbog toga ili nečeg drugoga, James nije djelovao kao išta drugo nego James na kojega smo navikli. Čovjek koji stalno traži loptu, carini je i guši svaki pokušaj igre. Da, zabit će i namjestiti zicer, ali imaš osjećaj da akcija ne valja ako na neki način nema njegov pečat na sebi. Odobrio Kralj.

Bosh se odmah dokazao kao totalna tetkica. Najgore što mu se moglo dogoditi je bilo doći u momčad s dva ovakva fanatika. Svjestan da im nije ni blizu talentom i karakterom, Bosh će se povući u ulogu sporednog igrača, zadovoljit će se s desetak lopti, pokupit će neki skok i u sebi se nadati da će LBJ i Wade odraditi sav težak posao. Mislim, možda pretjerujem, ali imam osjećaj da je Miami dao ogroman novac za još jednog Udonisa Haslema, samo što se ova verzija boji kontakta (osim, naravno, s Jarrettom Jackom).

Možda Kralj ode malo u pozadinu kada Wade bude spreman, možda Bosh odluči biti aktivniji. Možda zaigraju bolje. Možda. Ali, još je važnije da se Mike Miller vrati u rotaciju. S njim će puno lakše kružiti i lopta, a lakše će se i zabijati jer Miller je bez konkurencije najbolji vanjski šuter kojega imaju. Mislim, ako žele biti Celticsi, tada u Miamiu moraju shvatiti da ne igraju imena već momčad. Ubuntu. Uvijek dodatni pas, ako treba i ako ne treba. Uostalom, Celticsi su im odmah na startu očitali lekciju upravo o tome.

Dok se na javi taj ubuntu, možemo uživati u egzibicijama koje će LBJ i Wade odrađivati protiv Kingsa i Hornetsa ovoga svijeta. I to ne toliko zbog individualnih kvaliteta, koliko zbog obrane koja će im omogučiti gomile kontri i lakih koševa. I LBJ i Wade mogu biti stoperi kada požele, Chalmers zna biti dosadan u pritisku na loptu, Haslem je još uvijek pouzdan policajac, a Joel Anthony je ako ništa drugo izuzetno pokretan obrambeni smetač.

Dodaj još Bosha koji će se valjda početi gurati za ponekim skokom, dodaj podatak da je trener Eric Spoelstra fanatik obrane koji se uopće ne zamara napadom jer zna da će ovakvi talenti s vremenom ionako sve sami skužiti i eto ti jedne čvrste obrane koja će kontrolirati skok i koja će sa svim ovim asistentima uokolo letjeti u napad.

Jako je važno i da Miller, njegova zamjena James Jones te nesretni playmakerski dvojac Mario ChalmersCarlos Arroyo (grozan, grozan košarkaš koji neće biti u stanju niti minimalno koristiti sav prostor koji će mu ostati) zabijaju svoje otvorene šuteve, pogotovo u utakmicama s jakim momčadima. U biti, obzirom da su Chalmers i Arroyo šrot, dobri stari Eddie House mogao bi dobiti popriličnu minutažu jer je u stanju zabiti. Njegov glavni nedostatak, kontrola lopte, u ovoj momčadi nije bitan.

Osim fajtera Anthonya i Haslema te onog trećeg velikana, pod košem Heata vlada suša. Zydrunas Ilgauskas, Jamaal Magloire i Juwan Howard više nisu u stanju biti članovi standardne rotacije. Dakle, čak i kada shvate što žele, Heatovci će se morati pomiriti s time da ovo ipak nije njihova godina, ma koliko mainstream bio nabrijan zaključiti kako jeste.

Za razliku od Heata koji ima neke slabosti, Celticsi se vraćaju jači nego ikada. Nakon lanjskog poraza u Finalu do kojega je po mnogima došlo zbog gubitka Kendricka Perkinsa kojega nisu imali kime nadomjestiti (i bez kojega će zbog iste ozljede biti do Nove Godine), Danny Ainge bez previše razmišljanja potrošio je dobar dio budžeta na dovođenje dva O’Neala – Shaqa i Jermainea.

Sad, možda je bio dovoljan i jedan, ali bolje ne riskirati. Ja osobno mislim da je ugovor Shaqu pun pogodak, jer Shaq će protiv Orlanda i protiv Lakersa vrijediti zlata (uostalom, lani je u dresu Cavsa upravo u tim susretima briljirao, jedini problem je što ga za sve ostale treba spremiti na policu), ali isto tako mislim da je ugovor Jermaineu spaljen novac.

Ono, ni jedan ni drugi nemaju što tražiti u napadačkom dijelu igre, ali Shaq barem ima širinu i snagu da smeta u obrani. Plus, Shaq u reketu ipak zahtijeva striktno čuvanje, dok Jermaine sa onim svojim tankim nogama i klimavim skok-šutom valjda više nikome ne ulijeva strah.

Povratak Delontea Westa u staro jato također je pojačanje, Boston sada ima drugu petorku sastavljenu od igrača koji bi u većini klubova bili starteri ili barem šesti igrači. Dakle, radi se o dokazanim haklerima. Delonte West je all-round materijal, Marquise Daniels također, barem kada je zdrav – šteta što uz njega ide kvota od nekih 50 utakmica po sezoni.

Nate Robinson i Big Baby su ipak glavna osovina s klupe. Robinsona svi hvale zbog zrelosti kojom je pristupio novoj sezoni (valjda više ne puca čim primi loptu) i naravno zbog energije, a Big Baby je sam po sebi jedna nuklearna elektrana, čovjek je po učinku odavno prestao biti šesti čovjek i danas je vjerovatno uz Rajona Ronda jedini Celtic bez čije odlične partije Boston nema šanse dobiti one najvažnije utakmice.

Naravno, to što je ovo već par godina Rondova momčad i što se sve vrti oko njega, a da se i dalje govori samo o Velikoj Trojci, a ne i o njemu, to ćemo ostaviti na dušu mainstream medijima koji nekako teže usvajaju nova gradiva. Mislim, Rondo je valjda jedini čovjek u ligi koji može potpuno dominirati utakmicom a da ubaci 5 poena, toliko o tome.

Ok, možda taj njegov šut stvarno predstavlja problem, ali obzirom na agresivne ulaze i sjajne asiste radi se o zanemarivoj sitnici. Ostaviš li mu prostora za šut, Rondo će u većini slučajeva ionako uhvatiti zalet da se još jače probije kroz tebe.

A što se dobre stare trojke tiče, tu i dalje sve štima. Nošeni ovim mladim snagama, Ray, PP i KG odmarat će se tijekom regularne sezone kao nikada, uz povremene bljeskove kada bude trebalo. Da što spremniji dočekaju playoff i novi juriš na titulu.

Pišući o Lakersima natuknuo sam kako smatram da će Phil Jackson muku mučiti oko toga gdje da stavi novi prsten. Ali, Boston nije ništa lošiji. Dapače, uz obranu koju igraju i koja će opet biti među najboljima, uz sjajne fundamente i prije svega uz fantastičnu stalnu potragu za slobodnim čovjekom u napadu, Celticsi su još jednom glavni favoriti za suprostaviti se Lakersima.

Jedini minus je što više nema Briana Scalabrinea, ali dva rookiea znat će dodati ručnik kako treba. Luke Harangody bio je predobar igrač na sveučilištu da ne dobije šansu i na parketu, a Avery Bradley je možda i najbolji obrambeni play zadnjeg drafta te će u kombinaciji s ostalim bekovima činiti možda i najžilaviju vanjsku liniju lige.

Volio bih više od ičega da ova generacija osvoji još jedan naslov, stoga i dajem prednost Lakersima. Logično, zar ne. Ako oni dobiju, drago će mi biti zbog Phila i prognoze, ako dobije Boston drago će mi biti zbog momčadi koja predstavlja sve ono najbolje od košarke kao sporta. Nesebičnost, uvažavanje, mogućnost da jedan sporedni igrač bude junak na jedan dan.

Zato sam i stavio Mikea Millera za MVP-a Heata. Ne zato što sam blesav i pravim se pametan jer kao mrzim Heat, ne. Cijenim Heat i ono što pokušavaju. Ali, samo želim reći da dok ne dođu na tu razinu da je sasvim normalno da Mike Miller bude glavni igrač pojedinih večeri, Bron i društvo bit će tek razigrana ekipa koja je odlučila da je cool igrati zajedno i zabavljati se. Kada pak shvate da je Mike Miller na neki metaforički način glavni, e onda ćemo znati da zabavljanje nije važno, već da su se okupili kako bi odradili posao.

A Boston je najbolji dokaz da se pri obavljanju posla može i uživati.

Jedva čekam reprizu lanjskog Finala.

For Boston!

MAGIC

”I got tired of the Heat as soon as LeBron James announced he was going to Miami. That’s all I got asked about – What do you think about the Big 3? There’s a Big 2 in Orlando – coach Van Gundy and assistant Ewing.”
– Dwight Howard.

SCORE: 54-28
PRVIH 5: Nelson, Carter, Richardson, Lewis, Howard
5 ZA KRAJ: Nelson, Carter, Lewis, Bass, Howard
MVP: Howard
LVP: Lewis & Carter

O Orlandu znamo sve. Imaju najdominantnijeg centra u ligi koji im omogućava da protivnike uguše obranom i nikada se ne kockaju jer s Dwightom Howardom iza leđa postoje ogromne šanse da, čak ako ti igrač i pobjegne, neće stići pretjerano daleko.

Kontroliraju skok i reket, a s druge strane zabijaju suludu količinu trica. Doduše, kao što je pokazao Boston, taj glavni napadački dio igre može im se uskratiti, nakon čega postaju poprilično bezopasni.

Najveći problem Orlanda prethodne dvije sezone, a tako će valjda biti i ove, zove se kreacija. Momčad je ovo koja nije u stanju skupiti dovoljan broj asista čak ni nakon gomile povratnih lopti koju odigra jer na rosteru nema čak ni vrhunskog slash ‘n’ kick igrača, a kamoli nekoga tko je u stanju instinktivno razigrati druge ili stvoriti višak.

Oni koji su plaćeni za to više jednostavno ne mogu. Vince Carter igrač je bljeska, nikako konstante, posebice u ovim godinama. Rashard Lewis iz sezone u sezonu postaje sve mekši i pasivniji, ali on ionako nikada nije imao ništa osim šuta. To što je plaćen kao da je u najmanju ruku klon Jordana i Birda nije njegov problem.

Jameer Nelson je solidan play, ali ograničen i fizikalijama i talentom na sporednije role od onih koje želi igrati. Ali, kad već nemaju prave kreatore, u Orlandu barem imaju klupu. Dovođenje Chrisa Duhona za back-up playa dobar je potez, kao i ostavljanje Jasona Williamsa u pričuvi kao trećeg playa.

Carterova izgubljenost ne brine nikoga jer tu je ionako J.J. Redick, sjajni i dokazani playoff borac, spreman preuzeti ulogu prvog beka kada god zatreba.

Odlaskom Matta Barnesa javlja se prva veća rupa. Nekadašnja jaka pozicija niskoga krila trenutno je svedena na epizodne uloge jednog šuterskog specijalca kakav je Quentin Richardson te na povremene dobre večeri još jednog vječnog talenta Mickaela Pietrusa.

Obzirom da su krcati pod košem, za očekivati je stoga kako će Stan Van Gundy posegnuti za manje popularnim rješenjem, a taj je slaganje nešto klasičnije ekipe. Poziciju malog krila treba pokriti kvalitetnijim rješenjem od spomenutih, a Lewis može odigrati na trojki. Što će na četvorki otvoriti prostora šuteru Ryanu Andersonu, rasnom i čvrstom strijelcu Brandonu Bassu, a jednim dijelom i twin towers kombinaciji između Marcina Gortata i Dwighta.

Igra s klasičnijom petorkom vjerovatno neće previše utjecati na napadačku učinkovitost Magica, jer uvijek će se naći nekakav način da zabiju dovoljno trica. Dapače, protiv većine ekipa koje nisu ovako bogate fizikalijama, igra s dva rasna igrača pod košem možda bude i ključna.

Magic ima širinu, ima sjajne pojedince, ima novu dvoranu i ima motiv (Van Gundy protiv Heata, osveta Bostonu i Lakersima). Možda i najvažnije, imaju uvijek dobru atmosferu u momčadi, što mogu zahvaliti otkačenom treneru i uvijek pozitivnom i nesebičnom Dwightu. Dwightu koji je navodno trenirao s Olajuwonom (iako je meni teško zamisliti ga s bilo kojim tečnim pivot potezom). Međutim, ovi minusi koji se odnose na kreaciju, prilagodbu i slično i dalje ostaju.

Jer, kada utakmica dođe do zadnjih trenutaka, što će Magic napraviti? Odigrati na Howarda da ovaj slomi tablu nekakvim horokom? Ne, već će sve oči biti uprte u tri igrača koja nisu dorasla izazovu. Nelson nije dovoljno dobar, Carter nije nikada imao srca, a Lewis ne može sam. Njemu treba prava lopta, a od kada nema Turkoglua, nema ni pravih lopti u Orlandu.

Tako da će Dwight i društvo rasturati, razbijati, gaziti sve oko sebe. Onda će doći playoff, doći će vrijeme da Lewis i Carter nešto odigraju. Kao i mnogo puta do sada oni to neće napraviti. Ja se samo nadam da ta vjera u njihove sposobnosti neće trajati vječno jer u ovoj momčadi stvarno ima krasnih mladih igrača koji zaslužuju bolje.

BULLS

“It was just dark, my doorbell rang and I tripped over a gym bag, tried to brace myself and it popped”
– Carlos Boozer

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Rose, Brewer, Deng, Boozer, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah
MVP: Tom Thibodeau
LVP: Carlos Boozer

Zasigurno vas ima tamo vani, vas koji ne vjerujete da ova momčad Bullsa može biti toliko bolja od lanjske. Pitate se kako momčad koja je jedva ušla u playoff sada odjednom može biti praktički izazivač na Istoku. Ja za razliku od vas nemam ni najmanje sumnje. A zna se i zašto.

Vinnie.

Vinniea više nema. Uvijek se sjetim Emira (koji je valjda u zadnje dvije godine pogledao više utakmica Bullsa od Jerrya Reinsdorfa) i njegovog zbunjenog glasa kada bi prepričavao Vinnieve rotacije i odluke od večeri prije. Sjetim se Krehe i njegovog iskrenog šoka svaki puta kada bi pogledao tekmu Bullsa i javio kako ”ta ekipa nema ni jednu jedinu jebenu akciju uvježbanu”.

Sjetim se Vinnievog presavijenog papira u ruci, papira na kojem su pisali masonski simboli koji su se valjda nalazili i u onoj torbi u Pulp Fictionu, riječi koje je onaj tip šapnuo u onom spotu Radioheada. Sjetim se Vinnievog Starog, koji je dobio mjesto odmah iza klupe Bullsa, kako bodri svoga sina. Mislim, Vinnie je zasigurno bolovao od nekog oblika retardacije, zašto bi inače odraslog čovjeka trebao bodriti otac kao da je u pitanju osnovnoškolska tekma?

Ali, najćešće se sjetim Najveće Playoff Serije Svih Vremena. Rođenja Derricka Rosea i Joakima Noaha kao budućih playoff majstora. Tadašnji prvaci iz Bostona skoro su slomili zube na ova dva veličanstvena mlada igrača koja su u svom vatrenom krštenju morala i protiv Bostona i protiv vlastitog trenera (ne brinite, nisam zaboravio ni na Brada Millera, Bena Gordona, Johna Salmonsa i ostale junake, već samo radi efekta svu pažnju usmjeravam na dvojac koji je i dalje u Chicagu).

Kakav trener s dva takva igrača nije u stanju složiti barem solidan napad i iznadprosjećnu obranu? Vinnie, eto kakav.

Stoga, dragi moji, dolazak Toma Thibodeaua ne može biti ništa drugo nego potpuna renesansa košarke u Chicagu. Možda postoji sumnja da Tom neće uspijeti tek tako prijeći iz uloge asistenta u onu glavnog trenera, ali mislim da je zanemariva. Hej, pa Vinnie je od djeteta s posebnim potrebama dogurao do NBA karijere, valjda može i Tom napraviti taj sitni korak.

Uostalom, Thibodeau je stvorio obranu Bostona (a imao je prste i u napadu i posebice motivaciji momčadi). Recimo samo da će Bullsi ove godine biti među top 5 ekipa po svim mogućim obrambenim učincima, vjerovatno će još jednom ostati najbolja skakačka momčad, a kao najveći plus – napad će dobiti nekakve obrise igre.

Doduše, dok je Carlos Boozer out i dok Rose ne razvije taj vanjski šut (čini se da je i ovo ljeto ostao kratak) momčad će opet ovisiti o kontrama, ulazima i ponekoj trici. Obrana će stvoriti dovoljno takvih situacija, ali za playoff bitke trebat će barem još jedan vrhunski playmaker ili barem strijelac.

Boozer donosi toliko potrebnu pick opciju Roseu – za razliku od Noaha koji uglavnom ide na polaganja Boozer s pravovremenom loptom može zabiti od kuda se sjeti uokolo koša. Međutim, uz meku ruku ide i meko tijelo, tako da će fajter poput Taja Gibsona imati dovoljno minuta da uz Noaha sije paniku u obrani.

Turčin Omer Asik, veteran Kurt Thomas i dobri stari Brian Scalabrine ne djeluju kao najbolja moguća klupa, ali prva trojka pod košem sasvim je sposobna izgurati većinu posla sama.

Luol Deng bi konačno mogao imati dovoljno mjesta da pokaže sve svoje all-round kvalitete, u ulozi treće opcije vrlo lako bi mogao biti ključan. Posebice u napadu, gdje će svojim sjajnim šutem s poludistance izluđivati protivnike.

U Roseu, Boozeru i Dengu Chicago ima tri sjajna igrača s poludistance, a tako nešto Thibodeau će znati iskoristiti. Protiv slabijih protivnika imat ćete osjećaj da Bullsi cijelu večer pucaju slobodna bacanja, samo iz malo čudnijih kuteva.

Kyle Korver dobit će popriličnu minutažu kao specijalist za tricu, jer vanjska linija u tom dijelu igre baš i ne obećava. Predviđena startna kombinacija između Rosea i Ronniea Brewera kriminalna je za NBA uvjete, iako obrambeno i slasherski djeluje pre-moćno.

Stoga i ne čudi da Thibodeau daje šansu veteranu Keithu Bogansu, čovjeku koji može zabiti tricu iz kuta, čisto da malo razdrma protivnike koji će većinu vremena zatvoriti reket i izazivati bekove Bullsa da ih dobiju šutom iz vana.

Međutim, možda će i ključnu rolu odigrati back-up play C.J. Watson, momak pristigao iz Warriorsa, koji također nije sjajan šuter, ali donosi još jednu brzu i opasnu opciju u obrani. U paru s Roseom, Watson bi mogao činiti najbolji presing duo u ligi. Što nas opet vraća na obranu.

S ovoliko obrambenih aseva, trenerom koji je stvorio jednu od najboljih obrana u povijesti igre te s atletama i skakačima od vrha do dna rostera, Bullsi će se prošetati do playoffa, bez obzira tko i kako igrao u napadu. Za nešto više trebat će im ipak pouzdana treća opcija. Kvragu, možda čak i druga, jer pitam ja vas, ima li smisla uopće računati na Boozera kao čovjeka koji može pomoći kada stane Rose?

Ono, ako ga je u stanju srediti obična putna torba, što će mu tek napraviti Bosh ili Howard?

S druge strane, Boozer je ionako trebao biti treći igrač, samo što su i James i Wade izabrali malo drugačiji scenarij. Bez dominantnog strijelca za kojega su se pripremali Bullsi će se još jednom okrenuti momčadskom duhu koji ih je krasio i do sada. Uz jednu misao – kako bi lijepo bilo opet imati barem jednoga od trojca Hinrich-Salmons-Gordon.

HAWKS / BUCKS

”I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.”
– Al Horford

”Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.”
– John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju – promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari – Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick ‘n’ roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa – momak igra nekakav pick ‘n’ roll na treningu, a Jasmin ga gleda ”bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat”), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek – fear the fear.

SIXERS / NETS

”We’re just struggling with any kind of offensive identity”
– Doug Collins

”Offensively, we don’t have an identity yet outside of Brook’s post-up and Devin’s penetration”
– Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash ‘n’ kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav – Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick ‘n’ pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

NFL POWER RANKINGS, WEEK 6

Ludilo zbog početka NBA sezone i skorašnjeg draft vikenda opet je ostavilo traga na praćenju NFL kola. Osim one tri nedjeljne utakmice nisam vidio previše (a i njih sam gledao editirajući podcast), još sam manje pratio naslove i zbivanja u ligi. A nije da se stvari ne događaju. Samo, nažalost, očito je da u ovaj postojeći stil života ne mogu uklopiti football onoliko koliko on to zaslužuje. Kvragu i limiti.

S druge strane, kako je on danas praktički jedini sport koji pratim uz košarku, trudit ću se naći za njega barem minimum vremena kroz ova nabrajanja. Kako je ispred nas fantasy draft vikend, vjerovatno neću stići odgledati ni jednu utakmicu kola pred nama, tako da onaj sljedeći tjedan uzimam takozvani BYE u kojem uopće neći biti rankingsa, ali nakon toga bacam se na jedan pravi post od 20-ak kartica.

Jebiga, htio sam se tu i tamo osvrnuti i na MLB playoff (na kraju odgledao tek nekoliko inninga Cliffa Leea), možda čak napisati i najavu NHL-a (skupio masu materijala, ali tko im je kriv kada kreću u isto vrijeme kada i NBA), ali ništa od toga. Vrijeme je da se suočim s tim – ja sam NBA fanatik i kao takav obilježen do kraja života.

Fuck it, let’s go bowling. Pregled preostalih osam momčadi na Istoku nastavlja se u ponedjeljak, do tada je blog na mirovanju. I da, sretno svima na fantasy draftovima diljem svijeta.

1. (1) STEELERS 4-1

Povratkom Big Bena samo su pojačali dojam da se radi o jedinoj momčadi koja zaslužuje epitet vrhunske. James Harrison je totalna zvijer u obrani, a ova glupa kazna koju je zaradio zbog nasilja (!!! kakvo licemjerje, kampanja protiv nasilja u ovakvom sportu, NFL ekipa po smradoljublju se može mjeriti sa Sternom) samo će dodatno napaliti najbolju obranu lige.

2.(2) JETS 5-1

Možda su dobili pomalo sretno u Denveru, ali su dobili.

3.(5) PATS 4-1

Dok se sredina obrane ovako drži, možda imaju šanse napraviti rezultat već i ove sezone. Ali, iduće, pikirajte ih kao prve favorite jer ovi klinci koji stasavaju u napadu su redom odlični (gdje su iskopali ovog Dannya Woodheada koji rastura kao zamjena ozljeđenom fullbacku Faulku?).

4.(3) RAVENS 4-2

Usprkos porazu kod Patsa, drugo kolo zaredom dokazali su kako uz Steelerse imaju najbolji balans obrane i napada.

5.(6) COLTS 4-2

Ozljeda Dallasa Clarka vjerovatno znači da ih do kraja nećemo moći staviti više od ove pozicije.

6.(8) SAINTS 4-2

Kada dobiju nazad trku, bit će ona ista opasna momčad. Za sada su Brees i napadačka linija dovoljni da ih drže u igri.

7.(4) PACKERS 3-3

Nažalost, Superbowl ove godine ostaje san. Iako je Rodgers odigrao sjajno nakon potresa mozga, napad bez startnih RB-a i TE-a (Grant i Finley su out cijelu sezonu) nije toliko potentan, napadačka linija je očajna, a obrana bez Matthewsa (on se barem vraća uskoro) nije ni upola opasna kao s Clayom.

8. (7) FALCONS 4-2

Rasturanje od Eaglesa samo nas je podsjetilo da su Falconsi tek na putu postati ozbiljna momčad.

9.(9) VIKINGS 2-3

U ružnoj utakmici protiv Boysa odradili su posao, vratili se opet u igru, možda čak i za osvajanje divizije.

10.(10) DOLPHINS 3-2

Odlična obrana još jednom je donijela pobjedu na strani, a Cameron Wake zaslužuje jedinu ovotjednu nominaciju.

11.(14) GIANTS 4-2

Dok obrana ovako igra imaju šanse osvojiti diviziju. Ispit protiv Boysa u idućem kolu bit će ključan.

12.(11) TEXANS 4-2

Iako ne djeluju više onako potentno kao na startu i dalje su taman tu negdje gdje smo ih očekivali, na rubu playoffa.

13.(12) REDSKINS 3-3

Poraz od Coltsa nije sramota, ali sve veća ovisnost o McNabbu definitivno nije dobar znak.

14.(16) TITANS 4-2

S probuđenim Chrisom Johnsonom zadnja dva kola opet su ono što jesu – 8-8 ekipa, točno za sredinu ljestvice.

15.(18) EAGLES 4-2

Svaka čast na dvije teške pobjede u kojima je i Kolb izgledao odlično. I dalje su 8-8 ekipa, ali i to je bolje nego biti u debelom minusu, što se početkom sezone činilo neminovnim.

16.(13) BEARS 4-2

Poraz od Seahawksa doma samo je potvrdio o kako se krhkoj momčadi radi. Na račun obrane i dalje se mogu nečemu nadati, ali u diviziji s Vikingsima i Packersima teško će do vrha.

17.(18) CHIEFS 3-2

Poraz od Texansa je lako mogao biti i pobjeda na strani. Zeznuta ekipa.

18.(15) CHARGERS 2-4

U jednom trenutku glupi porazi prestaju biti slučajni i postanu pravilo. Zbog mentalnog zdravlja Philipa Riversa nadam se da to još nije slučaj s Chargersima.

19.(20) BRONCOS 2-4

Opet solidno izdanje protiv Jetsa, za sada su jedno od ugodnijih pozitivnih iznenađenja sezone.

20.(17) COWBOYS 1-4

Romo je opet homo, ali nije jedini krivac. Ova momčad jednostavno ne zna odraditi posao do kraja i mislim da su upali u glib iz kojega se više ne mogu iskopati. Sva tri konkurenta u diviziji djeluju puno, puno čvršće. Uzalud ti sav talent kad nemaš glavu.

21.(21) LIONS 1-5

I u porazu protiv moćne obrane Giantsa pokazali potencijal.

22.(25) RAMS 3-3

Odmah su uz Lionse kao najpotentnija mlada momčad. Tri pobjede zvuče nevjerojatno.

23.(23) BENGALS 2-3

Imali su tjedan odmora, što znači da se Carson Palmer nije stigao još jednom osramotiti.

24.(22) BUCS 3-2

Saints su ih rasturili, u skupini mladih momčadi pred kojima je budućnost ipak su korak iza Lionsa i Ramsa.

25.(30) 49ERS 1-5

Vjerovali ili ne, konačno su dobili.

26.(26) SEAHAWKS 3-2

Dobili Bearse na svježinu, još ako dobiju i Cardse u idućem kolu eto ih u borbi za playoff. Amazing.

27.(28) CARDS 3-2

Tko zna, možda se ovaj ne-draftani rookie QB pokaže rješenjem. Ni Kurt Warner nije bio izabran na draftu u svoje vrijeme.

28.(27) RAIDERS 2-4

Pali su kao prve žrtve susjeda iz San Francisca.

29.(24) JAGUARS 3-3

Protiv Titansa odigrali najgoru partiju tjedna.

30.(29) BROWNS 1-4

Nisu bili nikakva prijetnja Steelersima.

31.(31) PANTHERS 0-5

Srećom, odmarali su se pa nije bilo prilike za novu sramotu.

32.(32) BILLS 0-5

Jedina konstanta ove turbulentne sezone.

KNICKS

”I’m a history guy. I’m trying to find my original culture, and I’m very spiritual. This trip to Israel has helped me find my original culture.Wearing a Yarmulke, celebrating Shabbat, not going to eat on Yom Kippur it’s now a part of my culture, it’s going to be a part of my lifestyle, and it’s going to be a part of my family’s lifestyle. I’m totally into it, and I feel that my spirituality is connected to it.”
– Amareh Stoudemireberg

SCORE: 36-46
PRVIH 5: Felton, Chandler, Galinari, Stoudemire, Turiaf
5 ZA KRAJ: Felton, Azubuike, Galinari, Randolph, Stoudemire
MVP: Spike Lee
LVP: Wilson Chandler

Ja ovoj momčadi jednostavno ne vjerujem. Da, na papiru izgledaju možda i bolje od većine ovih osrednjih/loših ekipa na Istoku. Ali, na igraju obranu. Nemaju skok, osim ako ne mislite da Ronnie Turiaf može biti startni centar i nositi ih u tom segmentu igre cijelu tekmu. Ne vjerujem njihovom treneru koji je dokazao da je obični gubitnik ako Nash nije u blizini, nesklon ikakvim prilagodbama. Nije spreman suočiti se s vlastitim limitima, a znamo da takvi muškarci jednostavno nisu pravi muškarci.

Ne vjerujem njihovoj superzvijezdi. Amare će imati sjajne brojke i uživat će kao showman (prihvaćanje židovstva prvi je dokaz). Uopće neću spominjati njegova koljena, vid i ostale zdravstvene probleme (btw, Amare je valjda jedini čovjek u NBA čiji je ugovor odbilo osigurati ijedno osiguravajuće društvo, mislim da to sve govori i o potencijalu da odigra kompletnu sezonu, a i o Knicksima i rizicima kojima se uporno izlažu na tom financijskom planu). Mene samo zanima hoće li igrati pick ‘n’ roll subotom, sada kada je jedan od onih koji ne rolaju na šabat.

Ne vjerujem ni Feltonu kao novom organizatoru (od solidnog all-round igrača koji u ničemu nije dobar ali je ok u svemu, sada postaje čovjek sa svim ovlastima u napadu što će mu izbiti iz ruku dobre strane poput obrane, a naglasiti loše poput užasne selekcije šuta i slabe realizacije). Ne vjerujem ni Randolphu koji do sada nije ničim opravdao toliku vjeru u njegov talent, a ni Galinariu koji je najobičniji mini Bargnani s leđima starca.

Run and gun u New Yorku zvuči dobro, možda će čak i izgledati dobro. Uz malo sreće možda donese i rezultat, odnosno plasman u playoff. Ali, ja jednostavno ne pušim priču o Knicksima koji su puno bolji od lanjskih. Ovo je ista momčad, ako ne i gora jer Amare nije šljaker i sjajan momak s kojim bi rado popio pivo nakon hakla poput Davida Leea.

Najveći razlog zašto ne vjerujem ovoj momčadi je taj što nema šutera na rosteru. Cijela poanta D’Antonievog sistema je otvoreni vanjski šut nakon brzog udara, ali tko će ovdje redovno zabijati svoje trice? Njihovi bekovi i krila su Wilson Chandler, Toney Douglas i Kelenna Azubike, dokazano osrednje šuterske opcije, a dovođenje jednog Rogera Masona koji je lani potpuno podbacio u Spursima, definitivno može biti vijest samo u New Yorku. Da je neki drugi klub dovođenjem Masona pokušao riješiti pitanje šuterskog specijalca, svi bi mu se izrugivali. Ovako, to je skroz cool, jer New York je tako cool.

Međutim, New York nije cool. Osim ako ne volite buljiti u obećanja na papiru i neostvarene planove. I stoga ovdje idem kontra popularnog mišljenja (iako nisam imao muda staviti ih niže od 9. mjesta), smatram da će Knicksi biti jednako loši kao što su bili i da će se u borbi za playoff naći samo zato što ima još lošijih momčadi, a ne zato što su napravili revolucionarne pomake naprijed.

Postavimo još nekoliko pitanja? Tko je back-up Feltonu? Da li je taj mali Douglas stvarno tako dobar da praktički preuzme rolu šestog igrača? Tko su zamjene startnim krilima? Rotirat će se postojeće opcije, iz ultra visoke postave s Galinariem ili čak Randolphom na trojki do ultra niske s Amareom na petici, ali da li će D’Antoni opet morati posegnuti za kratkom rotacijom kao u danima Sunsa? Rus Mozgov navodno ima super meku ruku i bit će odlična pick ‘n’ pop opcija. Super, ali može li skočiti i gurati se pod košem?

Za kraj samo mogu citirati dobrog starog Le Batarda: ”New York, welcome to another decade of irrelevance”.

I ne, ne mislim da vam i Carmelo može pomoći.

PISTONS

“You’d love to give everybody 34 minutes, but we’re gonna put out the guys who have committed themselves in our practice sessions and committed to what we’re trying to get accomplished defensively.”
– John Kuester

SCORE: 35-47
PRVIH 5: Stuckey, Hamilton, Prince, Villanueva, Wallace
DRUGIH 5: Bynum, Gordon, Daye, Maxiell, Monroe
MVP: Prince
LVP: biraj između Gordona, Stuckeya, Hamiltona i Villanueve

Oko Pistonsa razbijam glavu već duže vremena, radi se o, barem meni, možda najtežoj ekipi za prognoziranje. Toliko se promjena dogodilo ovoga ljeta da možemo očekivati svakakve stvari (tko zna koliko će utakmica dobiti Miami na krilima tri igrača, tko zna kako će se Big Al uklopiti u Sloanov napad, tko zna kako će Larry Brown i Scott Skiles reagirati na prvu seriju poraza), ali usprkos svemu mene zbunjuje momčad koja praktički nije napravila nikakve pomake.

U isto vrijeme Pistonsi imaju ogromne rupe pod košem, gomilu sličnih igrača na bokovima i nedostaje im playmaker, čak i pravi lider. A onda, s druge strane, na ovom rosteru ima desetak igrača koji su u stanju igrati NBA košarku na vrhunskoj razini te je pitanje što se može dogoditi ako se nekim čudom uspiju uskladiti i postati momčad?

Obrambeno unutarnjoj liniji mogu olakšati život agresivnom igrom na loptu i presingom, a napadački imaju dovoljno kvalitetnih strijelaca od kojih barem dvojica mogu imati svoju večer i nositi napad od situacije do situacije. Skok će biti problem, ali nije da nemaju fajtera koji se neće bacati za svakom loptom.

Lani su potpuno podbacili, ali treba uzeti u obzir i okolnosti. Nakon solidnog starta, u kojem se već od početka vidjelo da novi trener John Kuester ima viziju koja uključuje tvrdu obranu na čovjeka i zanimljivu ideju napada u kojem svih 5 igrača ima podjednake ovlasti, krenula je epidemija ozljeda koja ih je potpuno izbacila s puta. Rip Hamilton i Ty Prince su trebali biti lideri, ali su rijetko bili na terenu.

Ben Gordon zbog ozljede nije uhvatio ritam cijelu sezonu (a znamo da je kod njega sve u ritmu), a i ostali nositelji su imali svoje pauze do dvadesetak utakmica (Rodney Stuckey i Will Bynum). Mislim, kada vam kažem da je najzdraviji igrač bio Charlie Villanueva i da je najveća konstanta bio prastari Ben Wallace, sve vam je jasno.

Ako ćemo prihvatiti da je nemoguće da se tako nešto ponovi, problemi Detroita više se ne čine tako nerješivima. Svi nabrojani igrači u stanju su odigrati dobru obranu na svojim pozicijama (makar se čini malo preoptimističnim u 2010. bazirati na Big Benu). Iako im nedostaje playmakera, prihvate li Kuesterov plan o kruženju lopte i pucanju samo iz slobodnih situacija, imat će i bolji napad.

U ničemu neće biti sjajni, ali mogu biti solidni, a solidnost na Istoku ovih dana je garancija playoffa. Međutim, najveći upitnik iznad ove momčadi ostaje kemija i odnosi među igračima, a upitno je i koliki je trenerov autoritet. Bez idealne ili barem normalne situacije u svlačionici ne možeš bazirati igru na karakternim zahtjevima – zalaganju u obrani i nesebičnosti u napadu. Ako ne postoji kemija, zalaganje i nesebičnost također se neće pojaviti.

A nije da Pistonsi nemaju solidnih rješenja. Stuckey bi mogao biti solidan all-round bek, čak i solidan play, kada bi prestao smatrati se all-star strijelcem. Isto vrijedi i za Bynuma, koji je prava energetska bomba u roli back-up playa. Rip Hamilton i Ben Gordon mogli bi biti sjajna veteranska kombinacija na dvojci, ako se ikako uspiju složiti oko minuta. Sumnjam da i jedan može biti zadovoljan s 24 po večeri, a obzirom da se radi o dva najslabija obrambena igrača, Pistonsi si ne mogu dopustiti luksuz da igraju s obojicom u isto vrijeme.

Nekako je logično da Hamilton bude starter, kako bi se preko njegovih istrčavanja iz bloka postavili obrisi napadačke igre, a da Gordon bude 1 na 5 ubojica s klupe čija minutaža će ovisiti o tome koliko je raspoložen od večeri do večeri.

Zdravi Prince na malome krilu i dalje je pravo blago, all-round igrač koji pomaže na oba kraja terena. Stoga, ako se ne ponovi lanjska sezona u kojoj je propustio skoro pola utakmica i ako se vrati u svoju standardnu formu, Pistonsi će imati toliko potrebnoga lidera na terenu. Prince će dati sve od sebe u obrani, a u napadu će uzeti i odraditi ono što mora. Stoga se treba nadati da je lanjska ozljeda slučajnost, a ne početak raspada jednog žilavog, ali krhkog tijela nakon 8 sezona iscrpljujućih NBA bitaka.

Dobra vijest za Detroit je ta što se lanjski rookie Austin Daye čini spremnim nasljediti Princea po all-round učinku. Doduše, nisu daleko ni fizičkom konstitucijom i sličnošću. Šteta jedino što se zbog ozljede Jonasa Jarebka (neće ga biti barem pola sezone), još jednog lanjskog rookiea koji se nametnuo kao prvi šljaker pod košem, nastaje rupa na visokom krilu koje će Kuester izgleda tu i tamo krpati upravo Princeom i Dayeom. Što nikako nije dobra vijest za zdravlje ovog tankog dvojca.

Međutim, teško je zamjeriti treneru što nema povjerenja u ostale potencijalne startne četvorke. Charlie Villanueva je dokazano igrač s klupe, 1 na 5 strijelac, dobar šuter iz vana i potencijalni vrhunski skakač, ali ujedno radi se i o igraču koji ne posjeduje sposobnost intenzivnog igranja u obrani niti shvaćanja tečnosti igre. Slično kao i Drew Gooden prije njega, Charlie je talent koji može odigrati dobru rolu, ali koji nikada neće biti važan dio neke momčadi jer jednostavno ne shvaća koncept momčadi.

Uz borbenog i limitiranog Jasona Maxiella, još borbenijeg i jednako limitiranog Jarebka te uz Villanuevin šut, rotacija na krilnom centru trebala je biti solidna. Sada je ipak previše ovisna o tome da igrači skloni greškama odjednom prestanu raditi to što inače rade. Također, teško je očekivati da će Big Ben opet imati onako solidnu sezonu kao lani, gdje je sa svojih skoro 30 minuta donosio momčadi pouzdani skok u obrani i donekle zatvoren reket.

Wallace je danas stvoren za rezervu i to za nekih 15-ak minuta po utakmici, dok bi većinu minuta na petici trebao dobiti rookie Greg Monroe. Svi koji Grega vide na četvorci nisu u stanju sagledati veliku sliku. Na četvorci igraju atlete, igrači koji mogu skupiti double-double samo na račun svojih fizikalija i eksplozivnosti.

Monroe nema ni jedno ni drugo, ali ima dobru visinu, meku ruku i sjajan pregled igre. Da je momak bijel, danas bi pričali o potencijalno novom Marcu Gasolu i to je ladica u koju trebamo staviti Monroea. Jasno da uz ovakvog centra trebaš staviti fizički dominantnu četvorku koja će skakati do besvijesti i koje se može gurati s protivničkom prvom post opcijom, ali ovakav centar ti zauzvrat nudi mogućnost igranja akcija kroz post, nudi ti pick ‘n’ pop opciju i all-round učinak na oba kraja terena. Mislim, Monroe neće biti dominantan bloker, ali već svojom pojavom i visinom može smetati u reketu.

Zato, ma kako ova sezona bila teška za prognozirati, Pistonsi će napraviti pravu stvar ako do kraja razviju potencijale svojih mladih igrača. Stuckey, Daye, Monroe, Jerebko – svi redom imaju NBA budućnost i trebaju minute. Makar to značilo da Hamilton i Prince više nisu dobrodošli. Jer, na kraju krajeva, isto ti je dobio 40 ili 20 utakmica ako nisi baš ništa ostavio sa strane.

Ta neodlučnost Joea Dumarsa o tome u kojem smjeru krenuti, još je jedan razlog za brigu oko ove momčadi. Bez jasne vizije na vrhu ni onima na parketu posao neće biti olakšan. Također, kada dodaš da je klub promijenio vlasnika i da nova garntitura još nije u potpunosti preuzela kontrolu, to donosi dodatni moment koji bi sezonu mogao učiniti još napornijom (tko će amenovati odluke o eventualnim tradeovima, koji su neizbježni kod ovake loše balansiranog rostera, odnosno hoće li Dumars zadržati potpunu kontrolu kao i do sada?).

Zanimljivo, u cijeloj ovoj priči nismo spomenuli Tracya McGradya. Čovjek trenira sa strane, nada se da će biti spreman uskoro priključiti se momčadi. Naravno, ovakav playmaker bi dobro došao, ali nažalost nije više 2006. Kao što smo imali prilike vidjeti lani u Knicksima, McGrady još ima talent, ali ne i tijelo. Stoga, Tracy, skupi snage i odi u mirovinu, ljudi s tvojim leđima i koljenima ne bi smjeli ni šetati, kamoli igrati NBA košarku. Učinit ćeš uslugu sebi, a usput ćeš i nama olakšati život jer se nećemo osjećati dužnim spominjati te svaki put kada govorimo o Detroitu.

BOBCATS

”Look at how much better Washington is, look at the Knicks – how much better they are. Look at the Nets, how much better. The East has gotten a whole lot better because of draft picks, free-agency. We’ve got a much bigger challenge than last year based of who we had and who we lost.”
– Larry Brown

SCORE: 32-50
PRVIH 5: Augustin, Jackson, Wallace, Diaw, Mohammed
5 ZA KRAJ: Augustin, Jackson, Wallace, Thomas, Mohammed
MVP: Wallace
LVP: Charlotte Bobcats

Lanjski ulazak Bobcatsa u playoff najbolji je pokazatelj slabosti Istoka. Na startu sezone Catsi su bili momčad koja nije bila u stanju zabiti šut, ma uopće koš. Zatim je uslijedio trade za Stephena Jacksona, momčad je dobila prvu opciju u napadu, to je otvorilo prostor ostalima da rade ono što najbolje znaju i – eto playoff ekipe.

Međutim, kao što je primjetio Larry Brown, konkurencija na Istoku se pojačala, dok su Bobcatsi ne samo ostali isti, već su znatno oslabili. Najzanimljivije od svega je što Michael Jordan, poznati kockar, nakon što je iskrcao sve što je imao za preuzeti kontrolu nad franšizom, odbija Brownove kritike o slabom rosteru tipičnim poduzetničkim komentarima – nema se para. Tko je mogao i misliti da će Jordanu vlasniku biti važniji plus na računu od playoff košarke.

Najtanji su na jedinici, gdje će Feltona zamijeniti kombinacija D.J. Augustina (Brown, koji je u svoje vrijeme bio sjajan play, ne može ga smisliti zbog grešaka koje radi u organizaciji igre), Shauna Livingstona (može se raspasti svaki tren) i Sherrona Collinsa (tragičar posljednjeg NCAA turnira).

Dakle, jedan back-up play i dvije treće opcije pravit će društvo Jacksonu na vanjskim pozicijama. Jackson je lani odigrao fantastičnu sezonu, ali uvijek ostaje pitanje kako će reagirati u situaciji koja će biti daleko od idealne. Da li će još jednom boriti kao lav ili će se zadovoljiti šutiranjem preko ruke kada shvati da momčad ne ide nigdje?

Ni tu nema dubine – njegova zamjena Gerald Henderson bio je jedno od najvećih lanjskih rookie razočaranja, dok je vraćanje Matta Carrolla iz Mavsa jedan od onih poteza zbog kojih se pitaš znaju li neki ljudi išta o poslu kojega obavljaju.

Na krilima će još jednom dominirati Gerald Wallace, koji će ove sezone zbog prisustva Tyrusa Thomasa na rosteru od početka sezone ipak manje vremena provoditi pod košem. Što je dobra vijest za njega jer čovjek je valjda imao više potresa mozga od većine NFL igrača, ali je i loša vijest za njegovu igru obzirom da Wallace nije ni strijelac ni playmaker kakav je poželjan na krilu.

Njegova igra se bazira na obrani i skupljanju brojki u rijetkim kategorijama, što ga čini idealnim trećim igračem, nikako ne glavnom opcijom jedne ekipe. Doduše, lani je po prvi puta počeo izgledati kao solidan tricaš, pa će, nastavi li s poboljšanjem u tom dijelu igre, dodati itekako bitno oružje za veteranske dane pred njim u kojima luđački ulazi pod koš više neće biti dobrodošli.

Pod košem će Thomas donijeti skočnost i energiju, što bi u kombinaciji s pregledom igre Borisa Diawa trebalo biti dovoljno da se ponove lanjske solidne igre na krilnom centru (iako ni Diaw usprkos playmakerskim kvalitetama također nije Brownov miljenik zbog meke igre u obrani).

Međutim, rupu pod samim košem bit će teško pokrpati. Nazr Mohammed često je karijeri imao nizove dobrih utakmica, ali oni se nikada nisu pretvorili u nešto konstantno. Tako da će priliku na petici dobiti i lani beskorisni Desagana Diop te pridošli Kwame Brown koji u epizodi u Detroitu nije pokazao ama baš ništa zbog čega bi zaslužio novi NBA ugovor.

Zašto je Jordan potpisao čovjeka kojega je i sam proglasio jednim ogromnim promašajem svoje kratke GM epizode u Washingtonu? Zar mu je toliko stalo dokazati da nije pogriješio kada je izabrao Browna prvim pickom drafta pa se nada da će Kwame proigrati? Ili mu je žao što je na neki način momku uništio karijeru stavljajući mu takvo breme na nespremna leđa?

Uglavnom, s dvije ovakve rupe na ključnim pozicijama te s tankom rotacijom na ostalim mjestima u petorci, Bobcatsi su kao stvoreni za ulogu razočaranja sezone. Obrana će zahvaljujući Brownu još nekako i funkcionirati, ali napad bi se vrlo lako mogao vratiti na one očajne dane s početka prošle godine.

Jordan će se izvjesno vrijeme primarno posvetiti financijama, što znači da će ovaj igrački dio ostati zanemaren (a to znači da neće biti poteza koji će promijeniti krvnu sliku kluba kao što je to lani uspijelo dovođenjem Jackson). A tu je i dobri strai Larry, uvijek spreman na bijeg (pola ljeta je pričao da želi u Clipperse, sada kuka zbog manjka talenta na rosteru). Pogotovo ako stvari krenu loše. A izgleda da idu.