ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Nov/101

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Sinoć sam valjda prvi put nakon Svjetskog Prvenstva sjeo pred televiziju da pogledam jednu nogometnu utakmicu. Ono, bez laptopa sa strane, bez knjige u krilu, bez namjere da zaspem u fotelji. El Clasico, ta gomila hypea, ali i valjda ono najbolje što nam jedna igra može ponuditi.

I nije bila loša tekma, stvarno je ta Barcelona nešto posebno. A opet, zakasnio sam na drugo poluvrijeme jer sam tražio po netu što ima novoga o trenerskoj situaciji u Miamiu. Naravno, treći i četvrti gol Barcelone nisam ni vidio jer sam uredno zakljucao dok sam ležao na podu u pokušajima da oponašam Stevea Nasha i njegovo ravnanje kralježnice.

Ne želim reći da nije bilo zanimljivo, ali opet moram naglasiti jednu ogromnu razliku između košarke i bilo kojega drugog sporta. Možda sam potpuno subjektivan u svom fanatizmu, ali nema šanse da se jedni nasuprot drugima nađu Lakersi i Celticsi, Real i Barca NBA lige, pa da nam ponude nešto drugo osim klasika.

Ne el clasica, već pravo pravcatog klasika u kojem neće biti ni trenutka dosade, u kojem će iznenađenja i obrati biti češći nego na početku ljubavne veze ili Pinolova romana. Takvih klasika smo se imali prilike nagledati proteklih dana. Koju god kombinaciju da spojiš, jedna vrhunska NBA momčad i druga vrhunska NBA momčad daju vrhunsku košarku.

Jazz-Lakers, Lakers-Bulls, Spurs-Mavs, Mavs-Heat (Heat ima jednu posebnu draž). Bilo da Deron Williams leti kroz obranu Lakersa kao da ne postoji, bilo da Kobe spaja ludu seriju dok se bore na licu Raje Bella svakim skok-šutom čine sve veće i veće. Bilo da Steve Blake i Matt Barnes postaju junaci, bilo da Joakim Noah i Taj Gibson igraju najbolju obranu u paru još od partnerstva Carlosa Gammere i Celsa Ayale na SP-u u Francuskoj. Bilo da George Hill vuče Spurse dok se Timmy gega po terenu, bilo da Jason Kidd djeluje kao da ima 19 godina iako više šeta nego trči. Bilo da James, Wade i Spoelstra svima nama pred očima djeluju kao Kina, Amerika i Sjeverna Koreja (Bosh je Tajvan u tom slučaju). Bilo da Tyson Chandler odjednom igra kao kombinacija Dwighta Howarda i Roberta Parisha.

NBA je zakon. Košarka je zakon, ali zaboravite na trenutak na naše potrebe da sve gledamo idealistički, zbog čega i patimo u životu umjesto da uživamo u onome što imamo. Zaboravite na karaktere, nesavršene i sjebane produkte odgoja i socijalizacije, zaboravite na novac, slavu i bahatost. Zaboravite na loše trenere ili dobre trenere koje nitko ne sluša. Maknite se od vlastitih stavova, krivog i pravog puta. I samo uživajte u onome što je apsolutno najvažnije – talentu.

Zovite ga individualnim, zovite ga kolektivnim. Zovite ga kako god hoćete. Zovite ga spletom okolnosti, rezultatom konteksta. Ali, činjenica je da NBA liga, iako možda na prvi pogled ne djeluje tako jer imamo dvije ekipe za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih gledati u Finalu što nužno mora ostaviti neki trag na percepciju šire slike, dakle, da NBA liga nije imala ovakvu razinu talenta još od zlatne sredine 90-ih, kada su sjajne ekipe Bullsa, Sonicsa, Knicksa, Rocketsa, Jazza, harale ligom.

Talent je na neko vrijeme bio zamijenjen čudnim likovima koji ga nisu znali staviti u službu igre, likovima kojima je individualno pravo da s tim talentom rade što žele bilo važnije od toga da ga iskoriste. Bilo je to deset gadnih godina u kojima su eksplozija novca, povećani interes javnosti, marketing, nikada veći bazen radne snage (zbog igrača koji su preskakali sveučilište i igrački razvoj te zbog dolaska stranaca) stvorili nešto potpuno novo. Kaos. Globalizacija i slom burze u jednome.

Ali, danas iz toga kaosa izrasta novo zlatno doba košarke, jer danas su svi svjesni da talent daje šansu, a da je rad pretvara u stvarnost. Europljani više nisu meki, momci iz geta više nisu divlji, a svi skupa su fokusirani samo na to da odigraju najbolje što mogu iz večeri u večer. Jedan nesretni lik poput DeMarcusa Cousinsa danas je iznimka, ne pravilo. I kada ga sutra zbog vlastitog nedostatka inteligencije proguta mrak, nitko neće biti kriv nego on sam.

Međutim, poanta je da nitko neće ni primjetiti njegov nestanak jer liga je toliko krcata talentom da jednostavno ne stignemo obraćati pažnju na one koji svoje talente ne uspiju realizirati. U vremenu smo obilja, barem kada je košarka u pitanju. Uživajmo.

14.9 & 14.2

Možda statistika nije toliko važna, ali prilikom pogleda na prosjek skokova Kevina Lovea u 17 utakmica, odnosno prosjek asista Rajona Ronda u 13 susreta, ne mogu da se ne sjetim onih prijašnjih dana u kojima su ovakve brojke bile normalne. Kad smo zadnji put imali ovoliko skakača iznad 10, odnosno ovoliko asistenata oko 10?

Nije razlog samo ni promjena pravila koja omogućuje bržu igru, samim time i više napada, već prije svega talent. Pokušajte složiti listu deset najboljih playmakera. Ludo. Nije slučajno Kevin Love ostvario prvu 30-30 tekmu još tamo od Mosesa Malonea, niti skuplja 20-20 utakmice kao da je Kareem Abdul-Jaabar.

Nije Rondo slučajno na prosjeku neviđenom od Stocktona. Oni stvarno jesu na toj razini. U nekim dijelovima igre, naravno – Rondo neće nikada biti šuter kakav je bio Stockton, niti će Love ikada biti post igrač kakav je bio Kareem, ali poanta i nije u tome da budu njihove kopije. Poanta je u tome da su oni originali i da su sada i ovdje. Ne propustite ih pogledati, jer za 20 godina možda baš o njima budemo pričali kad se okupimo na godišnjem sastanku liječenih košarkoholičara.

SPOELSTRAZADA

Naravno, uz svu ljepotu loptanja pod obručima, ni ono što se događa uokolo njih nije za baciti. Dapače, Miami nam je ponudio dodatnu zabavu, ponudivši nam svoje probleme na pladnju i tako učinivši ovu sezonu još zanimljivijom.

Heat se toliko secira svakodnevno da nema smisla pokušati reći išta pametno jer vjerovatno smo svi već negdje čuli sve moguće scenarije, ali činjenica je da igraju ispod svake razine na oba kraja terena (za svaki slučaj, ako netko već nije pročitao evo link na sjajni tekst Woje o LBJ-u - ako je netko propustio ovaj nešto stariji tekst nek' uživa u seciranju Kralja nakon kojega se pitaš nije li James Woji napravio nešto osobno kada ga ovako dobro poznaje, šta ako je Wojo taj koji noću grije mamu Gloriju umjesto Delontea - a evo i link na podcast u kojem Simmons i Le Batard pričaju o Heatu).

Kada stvari ne funkcioniraju netko mora snositi odgovornost, a LeBron James je odlučio da taj netko bude trener Spoelstra. Ovako rano pokušati baciti trenera pod vlak stvarno je jadno čak i za njega, od kojega smo navikli na svinjarije.

Problem je samo što to nije rješenje. Čak i ako James uporno odbije prihvatiti odgovornost za dio krivice, odlazak Spoelstre neće ništa riješiti. Uostalom, tko može garantirati da čak i jedan Riley na klupi može od Jamesa napraviti muškarca? Čovjek ionako vjeruje da je veći od košarke i života uopće, pa zašto bi se onda mijenjao pred jednim Rileyem?

Problem s Jamesom nije talent ili stil igre, pa čak ni njegov odnos prema suigračima. Možda emocionalno nije u stanju uspostaviti odnos povjerenja i prijateljstva zbog svoga ogromnog ega, ali uvijek će ti dodati loptu ako si otvoren, a to je jedino bitno.

Problem s Jamesom je to što funkcionira samo kada su stvari idealne. Čim nisu, počne se ponašati poput razmaženog dijeteta. Njegov um uvijek i u svakoj situaciji traži izliku. Nagledali smo se toga s Michealom i Kobeom, jednostavno svi ti igrači nad kojima je instalirano to posebno povećalo masovne histerije puno više pažnje posvećuju svojoj temperaturi, uganutom gležnju, udarenom laktu.

Kao da dodatno moraju naglasiti svoju veličinu time što će i protiv takvih izazova naći načina da se izdignu kao najbolji. Međutim, dok su Micheal i Kobe stvarno sa svakim izazovom bivali sve veći i zreliji, LeBron je još uvijek isti onaj klinac okružen srednjoškolskom ekipom koji ne kuži da veličina nije samo u tome da ukazuješ na prepreke, već da ih i preskačeš.

Sada je imao šansu to napraviti, došavši u ekipu u kojoj nije morao biti glavni mogao se posvetiti skoku, obrani, asistiranju. Samo, očito nije tako zanimljivo biti ni Pippen ako stvari ne idu kako si očekivao.

Zato je ovaj put uloga gležnja i lakta namijenjena treneru. Spoelstra je kriv zato što nas previše drži u igri, zato što nas krivo postavlja u napadu, zato što se uopće ne trudimo u obrani. Svi smo igrali hakl s takvim ljudima barem jednom u životu – jednom ga ne vidiš i ne dodaš mu loptu i odmah se prestaje truditi, razina energije mu pada, a tebi pada volja za igrom jer ti netko upravo siše sav gušt iz nje.

Jamesu treba psiholog, ništa više. Sad ćemo vidjeti koliko su i Riley i Spoelstra u tome dobri, ali vidjet ćemo i od kakvog je materijala stvarno Wade. Jer, ruku na srce, da on ne igra ovako očajno kako igra (iako dobar dio toga možemo pripisati ozljedi, činjenica je da Wade ničim nije pomogao Jamesu da se osjeća bolje i obrnuto), Miami bi danas možda imao puno bolji score i pričali bi tek o tome kako ih čeka još puno posla, a ne kako su gotovi nakon 18 utakmica.

Mislim, ovo je preluda situacija. Sve bih dao da mogu biti u Spoelstrinoj glavi, jer valjda je i njemu jasno na kakvom se raskrižju nalazi. Osjete li igrači strah, rastrgat će ga, može zaboraviti da će ikada biti trener. Uspije li se nekako nametnuti, pokaže li se dovoljno inteligentnim da balansira između svih ovih egomanijaka, možda stvarno postane jedan od najvećih svih vremena. Od skromnog sveučilišnog košarkaša preko video-skauta do hall of famea. Priča za film.

Zamislite i tog nesretnog Bosha. Wade i James održavaju zajedničke presice, prezentiraju se kao lideri. Gdje je treći super-prijatelj, onaj kojega ste tako vjerno vukli uz sebe dok ste se slikavali i reklamirali, usprkos tome što smo ga mi zvali Bat Girl? Kako se on osjeća danas kada je očito da će se morati boriti za svoje mjesto pod suncem i da je na hranidbenom lancu bliži Ilgauskasu i Arroyu nego dvojici šefova?

Kada i kako će James i Wade uopće profunkcionirati? I mogu li? Mene je strah iz više razloga. Jedan je Jamesova glava, kao što smo već rekli. Drugi je Wade. Umjesto da posluži kao glas mudrosti, Wade izjavljuje najveću glupost ikada – dajte nam više izolacija (uostalom, pročitajte o tome nešto više na Heat Indexu koji mi se sve više sviđa, da nije njega gdje bi čovjek saznao što će se dogoditi u sljedećoj epizodi najdraže sapunice, ipak imaju smisla svi ti novinari).

Praktički, ispada da ni jedan ni drugi uopće ne žele napustiti svoj dosadašnji stil igre kako bi se malo žrtvovali za opće dobro. Uvjereni u svoju veličinu, oni će dijeliti lopte međusobno (možda je bolje reći da ći ih brojiti) dok će ostali stajati uokolo i gledati. Ne kuže zašto nešto, što je do sada donosilo rezultat, ne bi moglo funkcionirati i ubuduće, potpuno nesvjesni toga da na svijetu postoji još netko osim njih samih.

Sad, ne može biti gore nego što je bilo do sada, zar ne. Samo, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da svaki igrač ima svoju ulogu. Ono što je Spoelstra pokušao u startu bilo je stvoriti prostor kako bi House, Arroyo, Ilgauskas, Jones i ostali što lakše dolazili do poena.

Oni su to i radili. U skladu s mogućnostima, jasno. Ovakva pratnja ne može bolje, ali bit i nije bila da svi oni odjednom postanu all-star klase, već da budu dio momčadi. Po ovome kako su to zamislili Wade i James, momčad su oni, ostali su nebitni.

Znamo kamo vodi ovakvo razmišljanje. Stoga, opustimo se i uživajmo u trenutno najboljoj sapunici na malim ekranima, sapunici čiji sljedeći nastavak zvan Miami @ Cleveland (emitira se u četvrtak, 2.12.) donosi nova neočekivana uzbuđenja (ako pitate Sama A. Smitha, ono što nas čeka su pištolji u torbici dame koje sjedi iza klupe Miamia, Riley u invalidskim kolicima te James kojega otimaju brđani Ohia i drže ga zatvorenog u kolibi).

U međuvremenu nudim dva rješenja kako bi se izvukao maksimum iz trenutne situacije. Mislim, kad treneri mogu biti svi osim trenera, zašto ne bi i blogeri. Prvo je genijalno i nije mi jasno kako ga se Riley i Spoelstra još nisu sjetili. Dakle, ako James i Wade ne mogu zajedno i žele loptu u 1 na 1 situacijama, zašto ih ne bi koristili svakoga po 24 minute?

James se ionako žali da igra previše, a ovako bi svi bili zadovoljni. Em bi igrali taman koliko treba, em bi cijelo vrijeme bili glavni na parketu. Plus, tko bi mogao braniti 24 minute Wadea u punoj snazi, u stalnim jurišima na koš? Isto vrijedi i za Jamesa.

Ovo je čista logika. Jednu večer Wade otvara u neparnim četvrtinama, sljedeću LBJ, tako da obojica imaju dovoljno prilika za biti heroji i liječiti svoje komplekse. Praktički, svaki može dobiti i svoju prateću četvorku (biraju ih prije tekme kao na haklu, s tim da Veliki Z uvijek ide s Jamesom), jer ostali ionako neće služiti ničemu. Garantiram da ovakvim sistemom igre momčad Heata ne bi izgubila od Indiane.

Drugo rješenje je manje genijalno, ali poslužio bi se njim u slučaju nužde. Miami ima rupu pod košem, fali još jedan šuter iz vana, a ne bi zgorega bilo imati i igrača u postu i malo boljeg playa za prenijeti loptu? Nema problema.

Jamesa jednostavno pošaljete u Cleveland u zamjenu za Varejaoa, Gibsona i Hicksona. Možemo dodati još ponekoga ne bi li se dokopali i Williamsa. Eh, moj McGee, nije ti neka fora. Nije, slažem se, ali problem je što se uopće ne šalim. Zamisli Wadea i Bosha u screen and roll situacijama, oko njih Gibson ili Mo Williams, dok leđa čuva Varejao, a Hickson čeka priliku na klupi. Zar ovaj roster na račun čvršće obrane, boljeg skoka i boljeg šuta ne bi imao bolji score od ovoga kojega trenutno ima Miami?

Da, ali što bi Cleveland s Jamesom? Pa bio ono što smo očekivali na početku sezone – najgora momčad u ligi.

TURCI

Opet osvajaju svijet. Na stranu to što rođenu majku više ne vidim iako živimo pod istim krovom jer oka ne odvaja od Okura iz Šeherezade (koji nema nikakve veze s Okurom iz Utah Jazza koji je ujedno glumio u seriji Seks i Grad), ali što kažete na dva Turska centra koji igraju solidne role u vrhunskim ekipama?

Semih Erden i Omer Asik nisu ništa više od četvrtog visokog u rotaciji koji će dobiti 10 minuta po večeri, ali poanta je da su u tome što jesu - sjajni. Iako nisu atlete, nemaju čak ni nekakav solidan šut s poludistance, nisu blokeri, ono što imaju je srce i vrhunski pristup.

Nedostatak brzine i pokretljivosti nadoknađuju vrhunskim postavljanjem u obrani i napadu koje uvijek rezultira ili izborenim napadačkim faulom u obrani ili izborenim prekrašajem i slobodnima u napadu. Ukratko, korisni su usprkos svim limitima. I to u ekipama koje se bore za vrh.

U biti, ne bi me čudilo da u nekom poprilično realnom scenariju dobijemo jedan poprilično genijalan pod-zaplet Finala Istoka. U sudaru Bostona i Chicaga koji je svakim danom sve realniji, početkom druge četvrtine mogli bi gledati Omera i Semiha kako idu jedan na drugoga. Hoće li ih nabrijanost i želja da se dokažu jedan protiv drugoga izbaciti iz uloge koje su ovako sjajno prigrlili?

Još jedan razlog zašto je NBA zakon.

VAŽNO JE ZVATI SE TYSON

Ako je nekome promaklo - ovo što je Tyson Chandler odigrao u prethodnih pet utakmica je nenormalno dobro i vrijedno je minimalno titule igrača tjedna. Osim toga, Chandlerove sjajne igre sa sobom donose i hrpu pitanja.

Prvo se odnosi na nastup u reprezentaciji. Ako je ljeto s Team USA u stanju ovako preporoditi čovjeka, zašto igrači ne stoje u redu da izbore pravo nastupa? Mislim, koji je drugi razlog zašto je Miami ovako loš osim što su cijelo ljeto potrošili na slikavanja, snimanja i izgradnju brenda, umjesto da su trenirali?

Drugo se odnosi na Thunder. Da li bi Oklahoma igrala ovako klimavu obranu da im leđa čuva jedan ovakav centar? Ne zaboravite, Chandler je bio na korak do toga da postane suigrač Durantu, ali su riziku neskloni čelnici kluba odlučili da ne vjeruju njegovom palcu, kao da se u najmanju ruku radi o čovjeku bez koljena.

Treće pitanje je dotaknuo Edin Avdić u razgovoru kojega ćete moći poslušati sutra u novom podcastu. Najbolji Sportski Komentator Na Ovim Prostorima buđenje Tysona Chandlera veže striktno uz Kidda i njegovu sposobnost da suigrače čini boljima.

To je neosporno, ali zar nije Kidd zadnjih godina u Dallasu imao i Dampiera i Haywooda pa nije bio u stanju od njih napraviti ništa? Medalja uvijek ima dvije strane, a u ovom slučaju je jasno kako su obje strane poprilično sjajne.

Jer, ma kako Kidd bio briljantan asistent, s druge strane ipak moraš imati čovjeka koji je u stanju uhvatiti tvoj pas i nešto s njim napraviti. Chandler je još s Paulom dokazao da je zahvalan partner za ovakvu vrstu plesa. Svojom pokretljivošću i spretnošću ne samo da drži obranu, već je i napadu dao tu dodatnu opciju kakvu godinama nije imao.

S njim sposobnim zabiti svaki zicer, Dallasu je omogućen bolji protok lopte, a i Kidd se ne mora mučiti zabiti. Umjesto da se kilavi u penetraciji ili da forsira trice, Kidd će uvijek baciti lob Chandleru jer zna da su ogromne šanse kako će ga ovaj realizirati.

To je ta simbioza o kojoj pričamo. Za tango je potrebno dvoje. Za košarku je potrebna petorka. Za Miami Heat, pak, potrebna je izolacija.

Jebena sezona do sada, nema šta.

28Nov/104

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Emiru je povratak u Zagreb potpuno poremetio bioritam. Napustivši Grod, u kojem nikada nije bio problem samo ležati na kauču i uživati u egzistenciji te prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad, čovjek se odlučio aktivirati i kao bloger na ispodobruča.

Zove on tako prije tjedan-dva i kaže ''Čuj, Gee, ja ću pisat redovne raporte o Bullsima, ali sam voljan slagat i razne top 10 liste kako bi blog imao što redovnije postove i kako bi što dostojnije pratio ovu fantastičnu sezonu''.

Hej, zašto ne. Možda su top 10 izbori u suštini bliži NBA action praćenju lige nego fanatizmu kojega ispodobruca.com promovira od prvoga dana, ali, kao što smo shvatili zahvaljujući Blakeu Griffinu, nije sve ni u hard core fanatizmu, ima nešto i u spektakularnim zakucavanjima.

Prvi top 10 izbor bavi se najboljim ne-američkim igračima u NBA u dosadašnjem dijelu sezone, lista je donesena na temelju glasova polovice ispodobruca fantasy lige (sudjelovali su Emir, Sickre, Gee, Gogo, Pero i Joe), a svi ostali su pozvani da svoje mišljenje ostave u komentarima.

1. PAU GASOL (Španjolska, Los Angeles Lakers)

Gasol je dobio četiri prva mjesta čime je stekao naslov trenutno najboljeg ne-amerićana. Igra kao istinski MVP, a Sickre bi rekao kako su samo on i CP3 legitimni kandidati za tu titulu. Gasol igra tako dobro da je pored još uvijek živog i zdravog Bryanta najbolji igrač aktualnih Prvaka. Nakon sedme utakmice protiv Celticsa čak ga više ne smijemo zvati ni tetkicom, ali zato ga možemo zvati budućim Hall of Fame kandidatom.

2. DIRK NOWITZKI (Njemačka, Dallas Mavericks)

Frizure se mijenjaju, ali trpanje sa svih strana ostaje isto. Dallas ovako dobro nije izgledao od sezone kada su igrali Finale, a Dirkova neuništivost jednostavno fascinira. Zamjerke o nedostatku muda stvarno više nemaju smisla, jer pitanje je što više jedan čovjek može napraviti kako bi dao još veći doprinos momčadi. Dirk jeste Dallas. Dirk nije samo najbolji šuter svih vremena (iznad 2 metra sigurno, a u top 10 je i uopće), Dirk će se jednog dana naći u istoj rečenici s Karlom, Johnom i Charlesom kada budemo pričali o najvećima bez prstena. Ako u međuvremenu ne osvoji jednoga, što nije nemoguće jer, dok ga ruka ovako sluša i dok god radi na sebi ovako kako radi, Dirk može igrati još deset godina.

3. STEVE NASH (Kanada, Phoenix Suns)

Tko može od Warricka napraviti igrača? Koga sanja D'Antoni dok gleda Feltona kako se gega po terenu? Nash je najbolja reklama za zdrav život. Steve se odrekao mnogo stvari u kojima drugi uživaju: junkfooda, mesa, alkohola, cigara (možda i seksa?). Ali, zato još uvijek leti i dijeli asiste kao da mu je 20 i kusur. Gogo je razmišljao o tome da ga stavi na prvo mjesto (opet je izdao svog idola, opet nije poslušao srce), ali Pero ga je i stavio objasnivši kako je sklon obožavanju NBA legendi koje nikad nisu osvojile prsten. Takozvani Jazz (d)efekt.

4. MANU GINOBILI (Argentina, San Antonio Spurs)

Manu je zato prstenje osvojio. Svo moguće. Po Gogu je i najbolji ne-amerikanac u ligi, kao pravi navijač Sunsa čovjek se nada kako će se potrošiti puno prije eventualnog ponovnog play-off sudara Sunsa i Spursa.

5. TONY PARKER (Francuska, San Antonio Spurs)

Na nekoliko lista on i Manu dijelili su poziciju jer ih je postalo praktički nemoguće razdvojiti. Nadopunjuju se kao blizanci, pokrivaju jedan drugoga svojim jakim stranama. Mogu novine pričati što hoće, ali pravi razlog zašto se Parker razvodi je taj što je Eva htjela u New York ili L.A., a on nije htio ostaviti Popa, Timmya i Manua. Jedino pitanje je mogu li on i Manu odigrati cijelu sezonu na ovom nivou (točnije bez ozljeda) i tako ostati iznad igrača koji su u ovom trenutku ispod njih (barem na ovoj listi).

6. JOAKIM NOAH (Francuska, Chicago Bulls)

Energija je uvijek bila tu, skok i trud također, ali ove sezone je Noah svemu tome dodao i značajan napadački arsenal. Bez obzira na Rosea, on je pravi vođa i duša momčadi koja je u sezonu ušla odlično. Biti će zanimljivo vidjeti kako će mu se igra i brojke razvijati kada se Boozer priključi momčadi, ali, obzirom da uživa dodati, kladimo se da će mu se s Boozerom na vrhu reketa asistencije zasigurno popraviti.

7. LUIS SCOLA (Argentina, Houston Rockets)

Daje konačni odgovor na vječno pitanje kako izgleda Šarlija 2.0.

8. AL HORFORD (Dominikanska Republika, Atlanta Hawks)

Razmišljali smo hoćemo li ga uopće uzeti u obzir za ovaj izbor (nema ništa jadnije nego kada netko vodi Duncana kao ne-amerićana, a čovjek je čak igrao za Team USA), ali na kraju je presudilo upravo to što redovno igra za svoju državicu. Horford kupi double-double po defaultu, brojke su mu stabilnije od kune pod Rohatinskim, a i cijelom je svijetu jasno da su on i Josh Smith glavni igrači Hawksa, usprkos svim milijunima iskrcanim pred Joea Johnsona.

9. ANDREW BOGUT (Australija, Milwaukee Bucks)

Bucksi trenutno izgledaju izgubljeno, a bez Andrije bi bili još izgubljeniji. Čovjek se još nije potpuno oporavio od loma ruke, muče ga i leđa, ali, kad god uspije istrčati na parket, igra odlično. Pitanje je samo kakav će omjer uspijeti držati Bucksi do njegovog potpunog oporavka i hoće li se stvari u Wisconsinu raspasti dok lakat i leđa dozvole ovoj lani top 3 petici lige da zaigra u punoj snazi.

10. NICOLAS BATUM (Francuska, Portland Trail Blazers)

Batum igra sezonu karijere, što i nije neka tvrdnja obzirom da njegovo vrijeme tek dolazi. Međutim, puno važnije je istaknuti da je već sada konstanta i čvrsti oslonac ranjenih Blazersa.

Na pojedinačnim listama svoje su mjesto našli i: Ibaka, Deng, Marc Gasol, Belinelli, Fesenko (Pero kao pravi Jazz fan nije mogao bez njega), Dragić, Bargnani (Gogo ga je stavio, nek' se zna), Diaw, Kirilenko, Varejao, Biedrins i Mozgov (koji je po Sickreu "našao mjesto na posteru godine").

25Nov/1016

PODCAST – FIRST MONTH REVIEW

Posted by ispdcom

Sickre i McGee donose dojmove nakon prvih mjesec dana uz neizbježne suze za Brandona Roya. A ima i nešto o Miami Heatu.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

23Nov/102

Priča o dva koljena

Posted by ispdcom

Kroz citate iz The Oregoniana, Oregonlivea, Blazersedgea, Yahoo Sports i CBSSports dajemo kronologiju problema s Royevim koljenima. Usput bilježimo i kronologiju kraha jedne potencijalno sjajne karijere a s njom i krah jedne od najperspektivnijih mladih momčadi u NBA.
Brandon Roy doveden je kao čovjek promjene i novo lice franšize koja je prije četiri godine odlučila raskrstiti sa Jailblazersima i krenuti putem izgradnje momčadi kroz draft i pametne tradeove. Danas su temelji Kevin Pritchardova rada vidljivi samo u tragovima dok se Greg Oden i Roy vuku od doktora do doktora. O Royevoj igri vjerovatno najbolje svjedoči odgovor Kobe Bryanta na pitanje koga je najteže čuvati u NBA:
"Roy 365 days, seven days a week. Roy has no weaknesses in his game.”

Prvi znakovi potencijalnih problema su bili vidljivi već u prvim utakmicama gdje je Roy promijenio način igre u napadu, te se umjesto ulazaka u kontakte i ulaza pod koš držao šuta s poludistance. Vidljiv je bio i pad postotka šuta iz polja, sa 46% na 39%. Lavinu sumnji je potaknuo iskrenom izjavom nitko drugi nego li Ron Artest.

8/11 - LAL vs Blazers postgame
Artest na svom twitteru nakon utakmice u kojoj je zadržao Roya na 1-6 šutu i samo 8 poena:
Artest speculated Brandon Roy has an unpublicized back or knee injury: "I’ve played against Brandon Roy a lot of times. He wasn’t himself.”
After the game, Roy was reluctant to get real, dancing around questions about his body and his mindset. "It's delicate," Roy said of both subjects.

9/11 - Roy progovara
“I'm good. I'm playing. I'm just looking forward to getting those minutes down a little bit and continue to keep my legs for the entire season.
"That’s the plan: Get the minutes down, hopefully be more explosive, and everything works out.’’
“Does it concern me? Yeah,’’ Roy said. “I would love to play more minutes and have a much better body, but it’s just not the case, so I have to try and make the most of what it is. I had a phone call yesterday and in talking to a few people, it is somewhat of a reality check. This is what it is, and now you have to make the most of it.’’
"My body is what it is," Roy said. "I mean, it feels pretty good, but it's felt better. What I feel ... there's nothing magical that's going to change. My body is good enough to go out there and play."
"Are my most athletic days behind me? I'll let you guess. I'll let you take a lucky guess on that one. It's time to adjust."

13/11 - Blazers vs Hornets
Roy attempts to take Ariza off the dribble and tweaks his knee, leaving the game immediately.  Back in the locker room, Roy was examined by New Orleans team doctor Matt McQueen, who determined his knee was stable but swollen. He asked Roy to perform basic movements, like squatting, but Roy said he couldn't complete the movements without sharp, piercing pain in the left knee. The immediate plan is hazy. Both Roy and coach Nate McMillan said he will accompany the team today when it flies to Memphis, where it plays Tuesday, and general manager Rich Cho said the team will take a wait-and-see approach.
"We will see how he feels over the next couple of days and re-evaluate,'' Cho said via text message late Saturday night. 

17/11 - Objava za medije
"Brandon Roy's MRI showed no significant change and no surgery is contemplated. He will miss the next two games vs. Denver and Utah and will be reevaluated in a week."

18/11 - Woyo
Uvijek pouzdani Woynarowski daje nimalo ružičastu sliku uz izjave dva insajdera:
The guard will miss the next two games with soreness in his left knee – a knee that has grown worse and worse. There’s damage and deterioration, and two league sources with direct knowledge of the medical prognosis on Roy say his days as an NBA All-Star, a franchise player, are probably over.
“There’s no real hope of it improving,” one league source with direct knowledge of the medical prognosis told Yahoo! Sports on Wednesday. “It’s just about trying to manage it now. He’s not going to be the franchise superstar that [Portland] thought he would be. This isn’t something they consider ‘fixable.’ 
Another source privy to the discussions between Blazers management, Roy and the doctors, simply says: “It’s bad and it’s not getting better.”

20/11
Poderao mi se broj 7 na Blazers dresu tijekom hakla. Slučajnost?

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

10Nov/105

THE BONG SHOPPING REPORT NUMERO UNO

Posted by ispdcom

Bez obzira na negativni omjer na početku sezone (2-3, ovaj tekst je pisan prije utakmice s Denverom), moram biti zadovoljan Bullsima. Objektivni pogled na raspored otkriva da se nije moglo očekivati više. Oklahoma i Boston na svom parketu su ipak favoriti, a kod kuće su se očekivale dvije pobjede (Detroit i New York) i jedna dosta teška utakmica koja je mogla otići na bilo koju stranu (Portland). E sad, činjenica je kako su očekivanja nakon sjajne utakmice protiv Blazersa narasla i kako je poraz od Knicksa kiks, bez obzira što su neki igrači New Yorka odigrali utakmicu života. Isto tako, mučili smo se i protiv Pistonsa, ali baš ta pobjeda je dosta značila za ovu momčad jer je jasno pokazala kako u njima ima dosta volje za igru i stvaranje rezultata.

Kada dodaš kako su Bullsi mogli pobijediti i Thunder, a protiv Bostona se (tradicionalno) otišlo u produžetak, onda i s time treba biti zadovoljan. No, kakav bi ja fan bio da ne mislim kako smo mogli ući u sezonu s omjerom 4-1 umjesto 2-3. To bi tek bilo nešto.

Ono što se iz prvih pet utakmica može zaključiti su slijedeće činjenice koje smo ionako svi znali:

  • momčad je neuigrana
  • bez obzira na greške koje radi, Thibodeau je sedam kopalja iznad Vinniea što i nije baš teško jer se VDN usporediti može i s Bajramovićem. Vidljivo je kako je novi trener pravi košarkaški ovisnik, a s vremenom će, nadam se, ispraviti i te neke sitne greške.

Pomak u igri je vidljiv na obje strane terena. U napadu se napokon na regularnoj bazi igra pick'n'roll, Noah bez problema glumi playmakera i distribuira lopte na ulaze, a prave se i blokovi za Korvera te Denga. Naravno da dosta toga ovisi o Roseu jer je on superstar i pravi vođa ove momčadi, a Rose se tako i postavlja i to je lijepo za vidjeti.

Bullsi imaju problem sa šutom i protivnici su poprilično slobodni ostavljati ih na samom šutu. Korver je klasični šuter, Deng ove godine zabija nešto više trica, Rose se sve više kuraži sa vanjskim šutom, a Bogans i Watson bi ipak trebali dati malo više. Ipak, i kada bi sve bilo idealno, jasno je kako tu još uvijek nedostaje pravi vanjski šuter

Thibodeau je u svojoj dugoj karijeri pomoćnika stekao glas obrambenog specijalca i svi su očekivali da se to odmah osjeti. No, praktično u svakoj utakmici Bullsima se u obrani događaju crne minute bez obzira tko je na parketu. I to, naravno, mogu (i hoću) pravdati neuigranošću, a plus je činjenica kako su imali sjajnih minuta u obrani protiv Portlanda, ali i protiv Oklahome u drugom poluvremenu. Jasno je kako su Bullsi poprilično mladi i brzi na nogama i mogu dobro preuzimati u obrani. Tu ključnu ulogu ima (opet) Noah koji je u stanju pratiti beka prilikom preuzimanja u pick igri.

Obrana bi trebala biti i bolja kada Bogans i prije svega Brewer pokažu zbog čega su dovođeni u Bullse, ali Chicagov forte je dobar skok i brza tranzicija u čemu su jedni od najboljih u ligi. Tu moramo spomenuti Noaha čije umijeće prenošenja lopte poništava svaki pritisak koji protivnici stvaraju presingom na Roseu. U kontri svi trče, svi idu na obruč, dodaje se lopta bolje postavljenom igraču i to stvarno lijepo izgleda. Naravno, lako je trčati kontre kada imaš Rosea koji je u stanju koliko god hoćeš puta probiti cijelu protivničku momčad sjajnom trkom i još jačim atleticizmom.

Ono što i ja i svi komentatori/blogeri Bullsa zamjeraju Thibodeau je ta ideja da se na parketu u svakoj utakmici nađe kompletna druga petorka. U situaciji kada si nominalno bez svojeg drugog igrača činjenica kako daješ (previše) minuta cijelom rosteru nije neka ideja. Pogotovo kada je svima jasno da bez Rosea i Denga, pa i Noaha, nemaš igrača koji je u napadu spreman napraviti neki upečatljivi jedan-na-jedan potez, odnosno raditi to na regularnoj bazi.

Ne bih volio kada bi Thibodeau cijele sezone inzistirao na tome. Rose i Noah trebaju igrati koliko god mogu, a ako ne mogu u ovim godinama igrati 40 minuta po utakmici, kada mogu? Ja osobno, dok nema Boozera, ne bih u niti jednoj sekundi bio bez barem jednog od njih dvojice na parketu. Bez njih to ne izgleda baš lijepo iako je petorka Watson, Brewer, Korver, Gibson, Asik protiv Knicksa u zadnjoj četvrtini utakmicu napravila neizvjesnom.

No, i tada je Thibodeau napravio zanimljiv potez – na minus 9 četiri i po minute prije kraja, on je Rosea i Noaha ostavio na klupi iako se činilo kako Knicksi lagano pucaju i kako bi ih se moglo dokrajčiti. Ideja da se vjeruje igračima koji su napravili dobru seriju je za svaku pohvalu, ali Rose i Noah bi možda ipak napravili više nego Watson i Asik, bez obzira kako su do tada igrali. Uostalom i United Centar je u jednom trenutku počeo skandirati „We want Rose!“. No, coach je ostao pri svome. Ne kažem da se zato dogodio poraz jer onako luda tricaška večer New Yorka je nevjerojatna, ali najbolji igrači su najbolji igrači s nekim razlogom.

Generalno, nisam nezadovoljan početkom. Jasni su mi svi nedostatci, jasne sve prednosti i jasno je da jedva čekam da se Boozer priključi pa da vidimo kako će to u cijelosti izgledati.

Igrači:

#1 Derrick Rose – samo se nadam da su svi stručnjaci s ESPN-a pogledali ovih pet utakmica Bullsa i vidjeli da je Rose superstar. Možda nije najbolji play lige, ali među najboljima svakako jeste. Uostalom, njegovu vrijednost valjda dokazuje činjenica kako se nalazi među 5 najboljih strijelaca i asistenata lige. Doduše, samo Wall i Nash gube više lopti od njega i to je nešto na što mora pripaziti. Dosta lopti gubi u pretjeranoj želji da se trči u kontre pod svaku cijenu.

Možda će se netko buniti da Rose uzima previše lopti, ali meni se sviđa ideja preuzimanja odgovornosti. Istina je da bi mogao imati malo bolji postotak šuta, ali sve je to u granicama normale. Drago mi je da ima sigurnost u svoj šut za tricu koju uzima češće, makar mu ne ulazio na regularnoj bazi (znam još neke kojima ne ulazi na regularnoj bazi, opaska komesara). Drago mi je i da mu je već narastao broj asista koji bi trebao biti još i veći kada Boozer zaigra. Rose je prvi igrač Bullsa i svaka čast svima koji su odlučili (silom prilika ili namjerno) da se ne dovodi igrač koji bi Roseu oduzeo taj status vođe i prvog igrača momčadi.

#6 Keith Bogans – pomalo iznenađujući starter nije opravdao tu ulogu, ali nitko i nije očekivao nešto spektakularno od njega. Ipak, poneki otvoreni šut bi morao pogoditi, a trebao bi i generalno uzeti neku veću odgovornost u napadu. U obrani je solidan, imao je dobrih trenutaka, ali nije to dovoljno da bi bio starter. Ako Brewer malo bolje zaigra, Bogans će na klupu gdje mu je i mjesto.

#9 Luol Deng – e on je odigrao utakmicu života protiv Portlanda. Bilo ga je tu lijepo gledati, a ni u ostalim utakmicama nije bio loš. Popravio je šut za tricu, s dugačkim rukama uvijek igra barem solidnu obranu, a njegovi ulazi su mu najveća prednost. Ipak, trebao bi biti konstantniji, ali on je u naravi treći igrač i kada to bude i u stvarnosti (kada Boozer zaigra), onda bi trebao pokazati najviše. Do sada zadovoljavajuća sezona.

#22 Taj Gibson – i dalje pokazuje kako je bio prošlogodišnja krađa drafta. Odličan u napadu, solidan u obrani, igrač na kojeg se možeš osloniti da će uvijek dati sve od sebe. Činjenica je da radi previše faulova i često zbog toga ispada iz igre prerano, ali to se još uvijek može pripisati neiskustvu. On bi trebao najviše profitirati kada Boozer zaigra jer će onda ulaziti s klupe i imati dosta minuta da igra neopterećen. Osim toga, čuvati će ipak nešto slabije igrače pa neće morati ni toliko faulirati.

#13 Joakim Noah – zbog čega sam ja htio ispasti pametan i čekati Noahu u trećem krugu fantasya može se objasniti razumom, ali tko jebe razum. Emocije su trebale prevladati i odjebati Lopeza. Ionako sam na dnu tablice, a s Roseom i Noahom mogu biti gdje god hoću sve dok oni igraju ovako kako su do sada igrali. Noah je apsolutna zvijer, skače kao luđak, a sve je sigurniji u napadu. Razigrava pasevima ispod koša, a ne bih se čudio da napravi neki triple-double s asistima kada Boozer proigra. Noah je faca i zaslužio je svu lovu koju je dobio, a Van Gundyu, Jacksonu i svim ESPN/TNT facama koji se čude zbog čega Bullsi nisu dali Noahu za Carmela mogu samo poručiti da se napuše neznalačke kurčine. Eto.

Klupa:

#32 CJ Watson - nije u niti jednoj utakmici eksplodirao, ali nije ni apsolutno podbacio. Ipak, dojam je ipak malo negativan jer bi mogao nešto i zabiti izvana, a upitno je i vođenje momčadi. Generalno, ima puno mjesta za napredak i mogao bi biti solidan back-up Roseu. Zasad to nije.

#11 Ronnie Brewer – možda najveće razočarenje. Nije da je on neka ekstra klasa, ali bio je programiran da starta, a sada ne igra previše. Nigdje ga nema u napadu, u obrani je tek solidan, ali primjetno je da je bolje reagirao u zadnjim utakmicama. Momčad se pomalo navikava da je najkorisniji u napadu kada ulazi paralelno uz liniju auta što je redovito radio u Jazzu, a obrana će valjda doći. Trebao bi se izboriti mjesto u prvih pet jer bi mu u protivnom budućnost mogla biti upitna. On s klupe nema baš nikakvu vrijednost. Činjenica kako je u sezonu ušao s lakšom ozljedom malo opravdava lošije igre.

#26 Kyle Korver – šuter je šuter i sve što se može reći o njemu ovisi o šutu. A on nije još na nivou. Činjenica je kako se Korver trudi, trči kroz blokove, traži loptu u kontrama, ali jednostavno mu ne ide. Pokazuje napredak u posljednjim utakmicama u odnosu na prve i nadam se kako će tako i nastaviti.

#3 Omer Asik – dočekan sa skepsom, Asik je ipak opravdao ugovor. Nije on nikakav spektakularan igrač, ali u prvih 5 utakmica je napravio ono što je trebao da se pokaže kako je imalo smisla potpisati ga – skače, bori se, gura, nije prevelika rupa u obrani, zakuca onu loptu-dvije što ih dobije na ziceru i to je to. Očekivano je i da mu se svira dosta faulova, ipak se u Europi borio s puno slabijim centrima. Sve u svemu, Asik će biti jako dobar četvrti visoki u rotaciji.

#16 James Johnson – praktično predmet šprdnje svih Bulls blogera. Ljudi ga jednostavno ne vole i mislilo se da neće dobiti produženje rookie ugovora, odnosno da će ga Bullsi ostaviti da bude na tržištu slijedeće ljeto, ali ugovor je ipak dobio. Navodno je bio odličan u predsezoni, ali osim u utakmici protiv Pistonsa nije to potvrdio u sezoni. Solidan u obrani, u napadu bez muda i ideje da bilo što napravi.

#24 Brian Scalabrine – činjenica da Scal igra više od planirane 3-4 minute zabrinjava. Scal je legenda, ali legenda za sjedenje na klupi. Da je legenda potvrdio je standing ovation u Bostonu, a da je igrač za par minuta preko kojeg protivnici igraju u napadu potvrdio je Doc Rivers koji je prvu loptu nakon Scalovog ulaska spustio na Big Babya.

#40 Kurt Thomas – praktično nije ni igrao iako je možda i mogao ući na par minuta. Nekako mislim da je u nekim situacijama bolje da je on na terenu nego Scal.

Budućnost:

Koliko puta sam spomenuo Boozera u ovom tekstu, sasvim je jasno da će budućnost ove momčadi ovisiti o tome kada će se on pojaviti na terenu, koliko će biti spreman i koliko će se brzo uklopiti. S obzirom na generalnu snagu na Istoku, Bullsi se teoretski mogu boriti i za treću poziciju. Boston je ispred svih, a Miami će biti među dva (na neki način). Prije početka sezone mislio sam kako će i Orlando biti ravnopravan tom dvojcu, ali trenutno to ne izgleda tako.

Bliska budućnost, ona bez Boozera koji bi se mogao vratiti krajem mjeseca, ne izgleda bajno. Raspored je sve samo ne lagan – nakon domaćih utakmica s Denverom, Golden Stateom i Washingtonom (očekujem minimalno dvije pobjede) ide se na turneju po Zapadu sa sedam utakmica, a tri puta igramo back-to-back. Redom to izgleda ovako: Houston, San Antonio (b2b), Dallas, Lakers, Phoenix (b2b), Denver, Sacramento (b2b). Kada se vratimo doma igramo protiv Magica, a onda opet u goste kod Bostona. Kod ovakvog rasporeda uopće ne znam što bih očekivao. Bilo bi dobro kad bi nakon svega (3.12. je nova utakmica u Boston Gardenu) imali 50%. Bez Boozera i s ovakvim rasporedom to svakako nije loše.

9Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Vikend u Zagrebu je, osim fenomenalnog koncerta Teenage Fancluba, donio i predoziranje košarkom koje je kod različitih pojedinaca izazvalo različite reakcije. Sickre je tako odlučio redovno pisati svoj osvrt na ligu, a Emir također namjerava svaku misao o Bullsima pretočiti u post. Ja pak nakon 8 tekmi u 24 sata i još toliko kratkih pregleda samo gledam kako izbjeći NBA.

Šalim se, naravno. Sudar Bostona i OKC-a se pažljivo motrio, kao i Atlanta protiv Knicksa, ali pisanje nije išlo. Kako me Emir ima namjeru napasti zbog odstupanja od obećanja da će svi tjedni osvrti biti spremni za vikend, dopustite da iznesem obranu.

Dakle, nakon dolaska sa ZG vikenda u subotu navečer sjeo sam za komp i guštao u rođenju Evana Turnera. Zanimljivo, do toga je došlo baš u utakmici u kojoj je Iguodala izostao zbog ozljede. Bez Iggya, koji se trudi biti playmaker i igrati nesebično, ali koji pri tome potpuno privatizira igru i uštopava suigrače (nešto kao i LeBronj u Clevelandu nekada, samo što LeBronj nikada nije imao Turnera pored sebe), Evan je briljirao.

Sjajan šut s poludistance, tečnost i točnost pasova, besprijekorno kretanje bez lopte, sjajna obrana. Totalni all-round. U kombinaciji Evana s opet živim Eltonom Brandom (ruka opet sluša, nije sad Elton odjednom dobio nove federe, ali onaj sjajni zglob opet zabija suze s poludistance) te eksplozivnim bekovskim dvojcem Holliday - Williams, Sixersi su izgledali kao momčad koja se ima čemu nadati.

Mada, pobjeda protiv očajnih Knicksa teško da može biti neko značajnije mjerilo. O Knicksima mogu reći samo jedno - kada vam je Amare najveći fajter na rosteru, to teško da može biti garancija uspješne sezone.

Uglavnom, u ponedjeljak sam se digao ranije pogledati snimku Bostona i Oklahome (o čemu malo više kasnije). Nakon toga sam doručkovao, poigrao se s Dragom, Davorom i Boškom, odradio trening i stretching, a kada je došlo vrijeme za pisati jednostavno mi se nije dalo. Odgledao sam zadnje dvije epizode ''Treme'' i otišao na posao kao sretan čovjek. Da ne govorim da sam na poslu cijelo vrijeme slušao WWOZ.

Nakon toga dođem doma, a na televiziji Gargamel u novoj epizodi Latinice. Neka legenda optužuje Bandića okružen desetcima registratora, sjajni prilozi plus ekskluzivni snimci. Nisam oka maknuo s monolita, priznajem - kriv sam. Poslije nisam imao snage za ništa drugo osim nekoliko stranica ''The Empathic Civilization'' profesora Rifkina i san.

Dodaj da sam radio jutros, da sam nakon dolaska s posla slagao playlistu po svježim set listama Drive-By Trukcersa i pitam ja tebe, Emire, kad sam mogao prije, kad?

ŠKOLA

Da li se to samo meni tako čini ili je sezona stvarno fantastično krenula? Obično početak bude njonjav, kilav, takav da jedva čekamo nekakav trade ili playoff. Ono, uživamo u omiljenim igračima, u sudarima sjajnih ekipa, ali trenutno imam osjećaj da, koju god utakmicu stavio u player, ne mogu proći ispod graničnog remek-djela.

O čemu se radi? Pa ako mene pitate, stvar je jednostavna - liga je krcata. Pazi, trenutno imamo dvije uber momčadi koje su na jednoj drugoj razini (Lakersi i Celticsi), provjerene kvalitete koje ne idu nikamo (Utah, Orlando, Spursi, Mavsi) i, da je sad ne bi započeo nekakav mini power ranking, uopće gomilu ekipa koje imaju čime ciljati na više od polovičnog učinka.

Pogledajte samo ovaj ludi Zapad - ne samo što Warriorsi i Grizzliesi djeluju kao sjajne momčadi koje su napravile korak naprijed, već odjednom i Hornetsi djeluju kao da su zajedno godinama, a Clippersi i Kingsi plivaju u talentu koji svaku večer može nekoga doći glave.

Da nije ovoga nesretnog Istoka i Minnesote, bila bi ovo valjda jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada. Šteta što se ova sjajna priča dogodine neće nastaviti zbog lockouta (šalim se, šalim se - barem se nadam da se šalim).

Ukratko, poanta je da kvaliteta i kvaliteta u spoju daju - kvalitetu. To je ono što NBA košarku oduvijek razdvaja od svih drugih sportova. Samo u NBA ćeš uvijek dobiti sjajnu utakmicu kada spojiš dva kvalitetna suparnika, a kako je barem 20 momčadi kvalitetno, ispada da su dobre utakmice na sve strane. I jesu. Zato - gledajte, ljudi, gledajte!

Nego, da se vratim na podnaslov. Pod škola mislim na lekcije koje su Lakersi i Celticsi očitali mnogima već na startu, ali nigdje tako izraženo kao u ovim nedjeljnim utakmicama u kojima su Lakersi rastavili Blazerse na proste faktore, a Celticsi pokazali Thunderu da nije sve u mladim nogama, nešto je i u glavi.

O Oklahomi nemam previše toga reći, ovaj loš početak za njih je tek prva prepreka na do sada uglavnom ružičastom putu i kada se priberu bit će opet opasni. Mislim, trenutno ne igraju čak ni dobru obranu, a to je minimum koji moraju odraditi. Ne sumnjam da će Brooks ukazati na taj problem i da će sve vrlo brzo na tom dijelu parketa izgledati bolje, ali napadački problemi su nešto dublji.

Durant trenutno nije u sjajnoj formi, ali ukazati samo na to značilo bi da smo totalno promašili poantu. Razlog zašto Thunder ovako šteka u napadu je taj što još nisu shvatili da nije dovoljno dati samo po 30 lopti Westbrooku i Durantu (i još njih 15 Greenu) nego da treba ispucati tih 75 lopti u najboljim mogućim situacijama. Bez obzira uzeo ih Harden, Ibaka ili Krstić.

Za razliku od lani kada su još uvijek bili sirovi, ali kada su utakmice otvarali pick 'n' pop akcijama za Krstića, a nastavljali izolacijama za Hardena, Thunder ove godine djeluje kao privatna prćija Westbrooka i Duranta. Momci siliju li ga siluju, umjesto da se opuste. Jer, nakon što Krle The Stolica zabije dvije suze i nakon što Harden Kriv Sam Što Je MBV Zadnji U Fantasy Ligi zabije prvu tricu, i njima će odjednom biti lakše jer će im ostati više prostora. Nema ništa lakše za braniti od 1 na 5 probijanja, bez obzira kakva atletska čuda fizički bili i Russell i Kevin.

Blazersi su pak totalna suprotnost. Dok je Oklahoma tek osjetila prve kapi kiše, nad Blazersima su već godinama crni oblaci. Iz kojih šiba tuča. Ova generacija je, bojim se, prošla točku bez povratka. Ne vidim više ni jedan scenarij u kojem Greg Oden može biti nositelj pod koševima, a bez njegove dominacije pod obručima plan se raspada. Ne zaboravite da je Greg Portlandu trebao biti ono što Durant Oklahomi, odnosno da su tako razmišljali kada su ih draftali jednoga za drugim.

Camby je sjajan košarkaš, jedan od onih koji bi defaultu moraju igrati u playoff momčadima (stvarno, Stern bi trebao donijeti pravilo po kojem korisni veterani koji znaju sve o košarci i koji su svjesni svoje uloge ne parketu ne smiju gubiti vrijeme u lošim ekipama kako je to Camby radio u Clippersima ili kako sada trunu Nocioni, Hinrich ili Captain Jack, da ne nabrajam dalje), ali Camby nije drugi čovjek.

To definitivno nije ni jadni Andre Miller, obilježeni krivac, igrač koji je to što jeste, ali igrač čije kvalitete od prvoga dana nisu prihvaćene u Portlandu jer su iz ritma izbacile njegovo veličanstvo Brandona Roya. Što me dovodi do ključnog momenta, a taj je sljedeći - čime je to Brandon Roy zaslužio takav kredit?

Postavimo stvari realno. Roy je fantastičan old-school košarkaš, idol svima nama koji u košarci cijenimo nesebičnost, kreativnost, igru glavom. Uspjeh usprkos tome što nisi ni najbrži, ni najljepši, niti najviše skačeš. Brandon Roy je poput naših očeva, čovjek koji je sve stvorio sam, svojim rukama. Brandona Roya je lako voljeti.

Međutim, Brandon već dugo grinta kako ne može s Millerom. Sad, da je nešto slično izjavio neki drugi igrač, npr. jedan Arenas, sa svih strana bi ga napali kako je dno, razmaženi bogataš, bla bla. Kako ponekad znamo biti licemjerni. Wade i LBJ tek su krenuli na svoje putovanje i ma kako im čudan bio početak, u startu su dočekali jedan drugoga raširenih ruku. Pokušat će.

Roy Milleru nije dao šansu. Blazersi su čudna ekipa, mlada a veteranska, zarobljena u McMillanovom militarističkom maršu i Royevim tako ozbiljnim potezima za tako mladog čovjeka koji je rano morao odrasti. Miller se možda nije uklapao u to, ali Miller je dobar košarkaš. Kad je već doveden, trebalo mu je omogućiti da uspije.

Ovako, niti on niti Roy ne daju ni pola od onoga što mogu. Roy se previše bavi razmišljanjem o tome kakve su stvari mogle biti, umjesto da se koncentrira na ono što mu je pred nosom. Kao što kaže ona mudra izreka, život je ono što ti se dogodi dok planiraš druge stvari. Dok Roy čeka slobodu bez Millera ili život bez ozljeda, prolaze mu najbolje godine. Brandone, osvijesti se. Igraj košarku. Ne treba ti lopta non-stop da zabiješ deset koševa, odigraš obranu, skačeš. Ne krivi druge za ono što ti se događa, ne budi jebeni Giriček. Budi ono što jesi - igračina.

RUŽA

Čekaj, koji je ono bio Derrick Rose na ESPN-ovoj listi najboljih fantasy igrača? Što kažete, pedeset i neki? A u kojoj je rundi planuo u fanasy ligi ispodobruca? U prvoj? Mislim, nije da nešto impliciram (a još manje želim nekom nesretnom američkom geeku uzeti posao), ali neki ljudi se stvarno pre-ozbiljno shvaćaju. I onda još imaju muda napisati knjigu poput ''Kult Amatera'' (o njoj više idućih dana).

Rose igra na jednoj suludoj razini, ali Noah je još bolji (ako je to moguće). Meni je jednostavno nevjerojatno da Bullsi igraju ovako dobro i smisleno u napadu nakon samo jednog kampa s novim trenerom Thibodeauom. OK, Thibo je obrambeni guru, obrana ne funkcionira (ali hoće), tako da je teško njemu pripisati sve zasluge, ali Bullsi su u napadu ekipa s glavom i repom.

Bilo da Rose probija (njegov ulaz, kočenja, okret za 360 i polaganja postali su mi omiljeni individualni potez jednog NBA superstara), bilo da Noah igra na vrhu reketa ili da Korver istrčava iz blokova (u akcijama kao precrtanim iz bilježnice Jerrya Sloana), ova momčad više ni malo ne podsjeća na Vinnievu eru.

CRTICE

Izgleda da se Stan Van Gundy konačno odlučio premjestiti Rashardov leš s četvorke na trojku kako bi otvorio više minuta igračima s pulsom poput Ryana Andersona i Brandona Bassa. Sad, obzirom da je u pitanju jedan Van Gundy, moguće da se radi samo o privremenom potezu, ali za dobro Orlanda nadam se da su dani Q Richa u petorci prošlost. Kao što je prošlost i nekadašnja komentatorska veličina Jeffa Van Gundya, koji se toliko sramoti svakom novom izjavom da sumnjam kako će ikada više dobiti priliku za trenerski posao.

Tri ekipe na Zapadu u kojima najviše uživam su trenutno Warriorsi, Grizzliesi i Rocketsi. Sjajne momčadi stavljene u sisteme koji im potpuno odgovaraju, ali nažalost svaka s po jednom kritičnom manom koja će ih na kraju koštati glave. Warriorsi imaju prekrasnu petorku, ali nakon nje - suša. Mislim, podatak da Vlad Radmanović i dalje tetura po NBA parketima na 20-ak minuta dovoljno govori o tome koliko su očajni. Memphis ima sličan problem - makni fenomenalnu prvu petorku (ne znam dokle će ovo trajati, ali nastave li igrati ovako nesebično i timski, natjerat će me da ih zovem mini-Celticsima - čak više nema potrebe za igrati preko Gasola, jer sva petorica su uvijek spremna razigrati se međusobno) i ostaje ti jedno veliko ništa. Rocketsi pak mogu zabiti koliko žele, ali pod košem imaju rupu veličine Sanaderove crne duše. Mislim da bi im i Bagarić više pomogao zatvoriti je nego što su to u stanju Yao Pravila Pravila Da Bi Momčad Udavila, Brad Mumija Miller ili Jordan JoJoHill. Šteta, jedan od njih morat će otpasti, ali za utjehu - Sunsi su u još gorem stanju, a izgleda da je i Steve u izlogu. Orlando, što čekaš?

Čisto usput da kažem - Steve je u prvih pet utakmica propustio doći do deset asista. Ne, nije to znak da je ostario, već da je okružen smrtnicima. Kad Hedo puca cigle, nije lako doći do tog desetog asista.

Kad sam već kod čudnih podataka, ima li čudnijeg od ovoga - Brook Lopez (djevojačko Scalabrine) u zadnje dvije tekme skupio je 8 skokova za 60 minuta igre. O šutu 8-33 da ne govorim.

Ipak, ima i luđih brojki. Npr. tri unutarnja igrača Wolvesa u prosjeku su birana trećim pickom (Love 5., Beasley i Darko 2.). Rekli bi, ima budućnost ta Minnesota. He he. Darko Legenda ipak je u nečemu car - nitko nema luđu statistiku. Centar od 213 cm iz igre gađa 23% (9 od 39) i doslovno ima duplo više blokada nego ubačaja iz igre. S 19 bananerosa treći je bloker lige. Naravno, kad vidiš Ridnoura kako šetka, Darkove cigle i Beasleya uopće kao pojavu, dođe ti da zahvališ Svevišnjem što ne živiš u Minnesoti i ne moraš trpiti Davida Kahna. Ova momčad je jednostavno ridikulozna.

Za kraj pozdrav jednom čangrizavom starcu. Joe Johnson, nažalost, više ne prolazi test Clinta Eastwooda. Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja, a Joe se ne želi pomiriti s istinom da je u Atlanti danas manje važan nego Al Ultimativni Cooler Horford i Josh Ultimativni Stoner Smith. Jedan drži momčad svojom neprikosnovenom psihičkom ravnotežom, drugi svojom nepodnošljivom lakoćom loptanja pod obručima®. Jedino što Johnson ima za ponuditi, a da je veće od ičega što imaju ova dva genijalca, su ogroman ego i ogroman ugovor. Možeš pucati 30 lopti svaku večer Joe, ali za pobjedu su važni Al i Josh. Pomiri se s tim. Mislim, tako povučen, bezličan čovjek, a u biti tako egocentričan. Bljak.

7Nov/104

+ – + – + – + – + –

Posted by ispdcom

Prošle sezone sam pokušao uspostaviti periodično nabrajanje top 5 pozitivnih i negativnih stvari vezanih uz tekuću košarkašku (pretežno NBA) sezonu. Nakon desetak novih NBA dana krećemo u novu sezonu pluseva i minusa, naravno s vjerom u redovitije održavanje postova.


PLUSEVI

Finalisti 2010 i 2011
Lakersi i Celticsi u ovom trenutku djeluju kao najmoćnije ekipe. Odlično posložene, s kvalitetnim akcijama i shemama te osvježenim klupama već sada je jasno kako igraju košarku na višem nivou od ostatka lige. Svi će se hvatati za pokoji poraz ili seriju poraza koje će nužno doživiti tijekom sezone, ali kad dođe playoff biti će pravi. Lakersi, a pogotovo Celticsi su svjesni da im je ovo zadnja ili predzadnja prilika za naslov tako da će gristi još žešće čemu se možemo samo veseliti.

John Wall
Točnije John Wallov šut. Gledajući ga u Kentuckyju prošle sezone bilo je jasno da je dečko prava stvar te da će mu NBA ritam utakmica više odgovarati, što se potvrđuje odličnim igrama koje najavljuju bolje dane za navijače Wizardsa. Najveći upitnik koji se stavljao pred Walla, osim za mladog playa očekivanog velikog broja izgubljenih lopti, jest njegov šut. Gledajući isključivo mehaniku, Wall ima puno kvalitetniji izbačaj te on izgleda kao da u budućnosti ima daleko više potencijala za razvoj u ubojito oružje nego li je to slučaj kod njegovih kolega iz nove generacije playmakera, Derricka Rosea i Rajon Ronda. Kad jednog dana u skoroj budućnosti doradi i taj element igre valjda će to biti konačni odgovor papcima poput ESPN-ovog Cowherda koji su se okomili na dečka zbog nekakvog plesa, umjesto da se fokusiraju na raskoš jednog nesvakidašnjeg talenta.

Rookieji Clippersa
Baron Davis prema vlastitom priznanju vuče ozljedu još tamo od 2007. Unatoč toj spoznaji ove godine je započeo sa pripremama za sezonu kao i uvijek, u kolovozu. Što reći, čovjek je profić. I optimist. I sad se opet ozlijedio, te time nastavio zlosretni niz zlosretnih sustanara Lakersa. Ipak, u ovom slučaju Vinnie Del Negro zasigurno prije svakog spavanja zaziva operaciju Baronovog koljena ne bi li ga se bar privremeno riješio jer Eric Bledsoe se pokazuje svakim danom kao adekvatan nasljednik. Bledsoe je punokrvni playmaker odličnog šuta i sa parom pravih muda za voditi ekipu, točno onakav kakav treba upariti sa šuterčinom kakva je Eric Gordon. Blake Griffin se izgleda u potpunosti vratio od prošlogodišnje ozljede i već je postao redoviti član svih highlight filmova. Ono što me straši je paralela sa energičnom igrom Gerlada Wallacea koja bi u budućnosti mogla osim highlighta donijeti i ozljede. Ali za sada uživajmo u sjajnom mladom kosturu Clippersa, tko zna kad će Sterlingu past na pamet da zamjeni recimo Gordona za McDyessa i pick druge runde.

Warriors
Nellie ball era je dobila novi zamah unatoč odlasku njenog idejnog tvorca. Monta nije sebičnija verzija Ben Gordona već stroj za koševe sa razumom. Stephon Curry je igračina all star kalibra. Dorell Wright je all rounder za tricu, obranu i sve što se traži od njega u datom trenutku. David Lee igra u ekipi koja mu po svemu savršeno odgovara. Napad je mrak, obrane nigdje, a Biedrinis, jedini pošteni obrambeni igrač, ima više posla od kontrolora leta na Heathrowu dok pokrpa sve rupe. Ali nema veze, ovu ekipu je gušt gledati i bit će ih gušt gledati u playoffu. Jedna runda će biti sasvim dovoljno.

Naj play lige je ... CP3
Sve (moje) sumnje vezane uz robocop dodatak na Paulovom koljenu i mogući utjecaj na njegovu igru su nestale onog trenutka kada sam vidio što su Hornetsi napravili Heatu. Paul je kirurški sve odradio i pokazao nama svima koji smo sumnjali kako je upravo on najbolji play lige. Njegova igra je čista poezija na parketu i samo se nadam da će zaraziti još pokojeg klinca da sljedeći put na haklu doda loptu otvorenom suigaču umjesto da puca preko ruke. Hornetsi nisu okružili Paula s puno talenta, ali su prava klapa i zato pobjeđuju.

MINUSI

ESPN ili RTL/24h za košarku
Kad sam pomislio da je The Decision dno dna, pojavio se famozni Heat Index i dao posao nekolicini novinara koji bi inače valjda pratili Paris Hilton ili GaGu. Najgore je što me ESPN kroz sve ove godine navukao na svoje uredne statistike, ali kad se malo saberem skontam da tamo nemam što pročitati osim povremenih radova Simmonsa ili NBA today podcasta. Stein, Adande i writer formerly known as true hoop, ne zaslužujete moje klikove Stoga, pa pa #ESPN24hheatindexlbjceleb, hello NBA fanhouse, where actual sportswriting happens.

Heat
Balon se prebrzo ispuhao, Big Three su naglo postali Big Two. Heat će gaziti patuljke sa istoka čisto na konto sile LBJ/Wadea, a protiv Celticsa i Lakersa nemaju što tražiti ovako kako sad igraju. Emeka Okafor je protiv Heata imao više od 90% šuta iz igre. Što li će se dogoditi protiv Gasola? Bosh je recimo imao jedan skok u toj istoj utakmici, brojku koji bi i legenda Scalabrine u istoj minutaži čisto na konto želje nadmašio. LBJ i Wade naizmjenice vode napade i siluju lopte pa se postavlja logično pitanje zar je moguće da ovakva dva talenta ne mogu pronaći način kako da zaigraju skupa? Vjerujem da Riley već sprema svoj trenerski pozdravni govor za svlačionicu. Tamo negdje oko Božića. We pay, you guys play.

Ispod očekivanja
Oklahoma i Portland, dvije momčadi najavljivane kao budućnost lige se pomalo gube. Za Portland, konkretnije za postojeći sastav, je izgleda već kasno jer je svakim danom sve jasnije kako je Oden sve dalje od ozbiljne karijere, a bez njegovog očekivanog učinka Blazersi se teško mogu ubaciti u najviši ešelon vrhunskih momčadi koje imaju pravo utvrditi da se bore za naslov. Oklahomina igra također ne nudi razloga za optimizam. Previše je silovanja lopte od Duranta, Greena i Westbrooka, dok svi ostali statiraju. Izrađenih akcija nema ili se ne vrte tako da tu najviše pate oni koji mogu pomoći kad veliku trojku ne krene. Pogledajte samo statistiku James Hardena. A bez takvih igrača se neće moći suprostaviti Lakersima, ako uopće dođu do njih.

Opet neki ugovori
“Max contract players are not supposed to shoot airballs” - reporter sa utakmice Wolves - Hawks nakon podbačaja Joe Johnsona. Ok, za Joe Johnsona se još može naći opravdanje što ga je Atlanta zadržala, ali za Mike Conleya 45 milja za 5 sezona, točnije 2 milijuna manje od Ronda je zbilja upitno. Činjenica je da je Conley ove sezone konačno prešao iz prošlogodišnjeg stanja zbunjenog mladog playa u igrača koji može povuči i zaokružiti inače odličnu petorku Grizzliesa, ali zar vrijedi potrošiti toliko love na njega? Čak je i sam Mike bio zbunjen kad je čuo ponudu.

Istok je istočno
Toronto, Indiana, Detroit, Washington, Philadelphia, New York, Charlotte, Minnesota. Ovo su ekipe koje se ove sezone nemaju čemu nadati. Sve osim zadnje su sa Istoka što govori kako je krajnje vrijeme da se promjeni format playoffa i da se za naslov bori 16 najboljih, a ne po 8 sa istoka i zapada. Stern, ne budi fifa.

3Nov/101

PODCAST – POST FANTASY EDITION

Posted by ispdcom

Poslušajte dojmove s fantasy drafta dok McGee i Sickre seciraju ekipu po ekipu. Naravno, ako nemate ništa pametnije za raditi.

1Nov/1023

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

I tako se ja mislim kako da nazovem ovaj ubuduće obavezni tjedni post već nekoliko dana (da, da, obavezni, neće ga ni jugo omesti). Ono, mjesečni power rankingsi zvat će se i dalje tako, bit će postova uokolo koliko god treba kad to situacija bude nalagala, ali čisto da se ostavi dojam ozbiljnosti pred sve većim brojem čitatelja (imam je google analytics, sad mi još samo treba komentara da znam da li imam posla s pravim fanaticima ili nekim papcima) neka postoji ovaj tjedni post u kojem ću se osvrnuti na ono najvažnije iz prethodnog tjedna. Pa neko standardno ime nije na odmet, zar ne.

Triple-double? Kakav koncept staviti oko toga? Tri teme u po deset kartica? Ili tri rečenice o deset tema? Bio sam blizu ovom drugom, a onda sam skužio dvije stvari:

1. nema šanse da ja o NBA pišem išta u tri rečenice jer to onda jednostavno više nisam ja
2. ako je jedna momčad u stanju secirati drugu samo pick igrom, zašto je ne bi secirao ligu u rubrici koja se tako zove?

Uglavnom, tako sam došao do koncepta za kojega je bitno jedino to da koncepta nema. Jebi ga, znam da bi nekima bilo lakše kad bi se pisalo kratko i sažeto, kad bi bilo preglednije i kad bi bilo raznih lista. Samo, što mogu kada je pretjerana analiza stvari koje ne trebaju biti pretjerano analizirane moj život i nema smisla da se sada mijenjam.

Ipak, stavit ću svako malo naslov nad novim odlomkom koji se bavi novom temom, čisto radi preglednosti te se truditi da post bude spreman za nedjelju (ovaj put je iznimno ponedjeljkom jer ovaj vikend više ne kužim ništa, što zbog dužeg odmora, što zbog micanja sata). Eto. A sada pojašnjenje ove druge točke. Naime, kada pričam o seciranju, mislim o tome kako sam se jutros probudio, upalio Jazz i Thunder te u čudu gledao kako Sloanova ekipa doslovce razbija na sitne faktore Duranta i društvo.

Ono što su Jazzeri priredili Thunderu bila je čista škola košarke, a osnova svega bila je pick'n'roll. Pomaganje i kretanje bez lopte, da bi lopta stigla do tebe u što boljoj situaciji. Jasno, u Sloanovom sistemu treći i četvrti igrač imaju jednaku vrijednost kao i ova dvojica što vrte pick 'n' roll jer je netko uvijek spreman utrčati i stvoriti višak, ali osnova je uvijek ista, ma koliko Denis Bajramović šutio o tome.

(Kad sam već kod Dene, sjajno je vodio Zagreb protiv Cibone sinoć, nema što. Ma šalu na stranu, prekidam zavjet i progovaram o domaćoj košarci zato jer sam sinoć nakon dugo vremena vidio dobru igru i nekoliko zanimljivih košarkaša na domaćem parketu. Ono, kad imaš dva iskusna haklera poput Kasuna i Simona na jednoj strani to već nije loše, ali kad se na drugoj nađu četiri mlada igrača poput Bogdanovića, Pašalića, Zubčića i Radoševića, i to u glavnom ulogama, e onda je to konačno ono za čime godinama čeznemo. Zanimljivo i kako su ovi mali klubovi koji su do jučer živjeli od talenta preko noći zamijenili uloge s Cibonom koja je sada praktički jedini domaći klub čiju jezgru čine momci koji imaju budućnost, a ne oni koji su svoju već prokockali.)

JERRY SLOAN JE LEGENDA

Hajdemo se na početku dogovoriti odmah jednu stvar – dajmo Jerryu više taj trofej za trenera godine. Mislim, do jučer sam bio ozbiljno zabrinut za Jazz. Gledao sam ih u predsezoni jednom prilikom (ne, ne mijenjam stav da je predsezona besmislena, jednostavno sam kupio league pass i htio sam provjeriti kako radi) i vidio potpuno raštimanu momčad. Posebice pod košem, gdje su se Millsap i Jefferson sudarali jedan od drugoga jer ni jedan još nije kužio što mu je činiti.

Nakon što su otvorili sezonu s dva ružna poraza, već sam očekivao najgore. Ne raspad ili eventualni negativni score na kraju, to nikako. Ali, nekakvo teško razdoblje od mjesec-dva dok svi ovi novi igrače ne pohvataju bit Sloanove igre i dok sam Jerry ne odluči na koji način koristiti Jeffersona. Bilo je primjetno kako upravo Millsap i Williams najviše pate zbog te potrebe da ubace u nižu brzinu kako bi se lopta spustila do Big Ala.

I onda noćas – raspsodija. Kao nekim čudom Jazz više nije pokušavao ništa na silu, već je igrao svoju igru. Williams je dirigirao orkestrom, svi su se kretali i dodavali. Dok je Thunder igrao klasičnu NBA košarku u kojoj jedan čovjek pimpla nakon čega ili puca ili doda nekome ako se otvori situacija, Jazzeri su samo ispaljivalji pasove. Prvi, drugi, treći, evo malo prostora, pa još jedan pas i eto zicera.

Na kraju su završili s 32 asista na 44 ubačaja iz igre što vam valjda dovoljno govori. Jasno, kada Kirilienku i Milesu upadne svaki šut iz vana, puno je lakše igrati i ostalima, ali izvlačiti se na savršenu večer nije fer prema lekciji iz košarke koju su Jazzeri očitali svima nama.

Uvijek traži slobodnog čovjeka, ne boj se izvesti pas više, ne forsiraj ništa. U takvom ritmu posebice je briljirao Millsap koji je u prve dvije utakmice bio malo ukočen zbog nejasne pozicije u momčadi, ali sada je valjda sve jasno. Taj momak je šljaker koji će zabiti dovoljno bez ikakvih specijalnih akcija, samo promatranjem i kretanjem. Kao stvoren je za Sloanov sistem jer je apsolutno nesebičan, ne traži loptu i uvijek će je dodati bolje postavljenom suigraču.

Dakle, on je idealan partner za pick igru, dok Jefferson služi kao onaj krajnji primatelj, čisti centar koji završava. Big Al jednostavno nije ni dovoljno brz ni spretan s loptom u dva na dva igri, ali ako mu baciš pravi pas u njegovoj omiljenoj situacija, a to je bilo gdje na par metara od koša, nema šanse da se neće izboriti za dobar šut.

Najvažnije je da se ništa ne forsira. Dakle, da Deron ne dolazi prema naprijed sa šakom u zraku i da se onda Big Al izvlači na desni post kako bi primio loptu i odigrao sam. Lopta ide uokolo preko svih, a Big Al je dobiva tek u situaciji kada dodavanje stvori višak. Ovako nešto uopće nije problem kada su i Deron i AK-47 i Millsap u svakom trenutku sposobni podvaliti pravi pas.

Osim što su kliknuli ranije nego je itko mogao zamisliti, novi Jazzeri pokazuju još nekoliko pomaka naprijed. Iako sam bio uvjeren kako će ili Kirilenko ili Millsap završiti na klupi kako bi Sloan uvijek imao mogućnost posegnuti za jokerom, Jerry je mudro popustio i ulogu šestog čovjeka dao Milesu. Miles je godinama živio u nekakvoj ulozi krilnog stopera, međutim, oslobođen ikakvih obveza osim zabijanja, pokazuje svoje pravo lice i daje Jazzu opciju koja može odmoriti sjajnu prvu postavu.

Naravno, obrana je i dalje ranjiva. Ma kako pokretan i živahan bio Millsap i ma kako čvrst bio Big Al, ipak nisu blokeri niti ulijevaju strah u kosti većim igračima. Ali, ono što znaju je postavljati se. Bio je gušt gledati Sloana kako reagira svaki put kad Big Al izvuče faul u napadu bacanjem na pod ili kad zabije zicer. Čovjek je sretan što netko tako brzo shvaća sve što treba raditi na parketu, bez da protestira zbog toga što nema 20 lopti po utakmici da radi što hoće.

Kada konce igre pohvata i mladi Hayward, bit će ovo još opasnija momčad. Njenu učinkovitost, zajedništvo i predanost trenerovoj viziji nije u stanju kopirati previše njih.

S druge strane Thunder je pokazao razloge za brigu. Obrana je još pospana, poneki poraz i razočaranje natjerat će mlade igrače da se podsjete kako bez potpune predanosti i koncetracije nema rezultata. Obzirom na fizičke atribute koje imaju, ne sumnjam da će u Oklahomi vrlo brzo zaigrati kako treba po tom pitanju.

Ali, nešto sasvim drugo je napad. Lani je skrivanje iza Duranta i Westbrooka bilo razumljivo, danas je potreban korak naprijed. Kada Westbrook ili Harden ne probijaju ili kada Durant ne igra 1 na 5, ova momčad stoji na mjestu. Ne kažem da Ibaka i Harden nisu bolje opcije od Sefoloshe i Krstića, to je svima jasno. Međutim, i Thabo i Nenad imaju sposobnosti pomoći ako ih se stavi u pravi sistem.

To OKC još nema. Uvijek mi je išlo na živce što se jedan Jeff Green, čovjek koji je praktički na sveučilištu igrao playa u postu, ne koristi kao pokretač igre već samo kao strijelac usprkos Odomovskom potecnijalu. Durant uglavnom ima zadatak trpati, ali ne bi bilo loše povremeno i preko njegove sposobnosti da stvori višak zavrtiti kakvu akciju.

Ne kažem da tipičnim agresivnim zabijanjem pod koš on i Westbrook ne mogu napraviti dovoljno, bilo koševima, bilo povratnim loptama. Samo kažem da je ono što igra Jazz i ono što igra Thunder dijametralno suprotno, a ne treba tako biti. S ovoliko pametnih igrača, Oklahoma bi trebala rasturati, a ne da se sve svodi na tek još jednu NBA momčad koja gleda što će izvesti zvijezde.

Obranu već imaju, ali dok ne dignu napad na tu razinu mogu zaboraviti na drugu poziciju na Zapadu.

RICK ADELMAN, GORKI STARAC

Dok Jazz uklapa 4 važna igrača u rotaciju i još barem toliko starih u nove uloge, Houston na papiru ima samo jednu bitniju promjenu. Ali, povratak Minga je momčad stvorenu za trku koje je lani briljirala u realizaciji pretvorio u zbunjenu skupinu koja ne zna što da radi. A kako Rick Adelman ipak nije Jerry, proces privikavanja na nove sheme u Houstonu će malo potrajati.

I Houston ima isti problem kao i Jazz – pod košem nemaju visokog čovjeka sposobnog zatvoriti reket. Zbog toga su vjerovatno do daljnjega isključeni iz borbe za sami vrh. Ali, po logici stvari ove dvije ekipe bi morale gaziti slabije protivnike samo na račun širine i sistema kojega njeguju.

Scola briljira, Kevin Martin trpa kao lud, a nanizali su tri poraza? U čemu je problem? Prvo, problem je u glavi. Da Steve Blake nije odradio posao u onoj završnici prve utakmice, Houston bi danas imao skalp Lakersa. Već iduću večer išli su na noge napaljenim i odmornim Warriorsima protiv kojih očekivano nisu imali šanse.

Međutim, poraz od Denvera pokazao je prve probleme. Slično kao što su se Jazzeri mučili da dovedu loptu do Jeffersona umjesto da igraju svoju igru, tako i Houston gubi vrijeme i ritam da razigra Minga. Gle, Yao će napraviti dovoljno u svojih 20 minuta na parketu i bez specijalne podrške, čovjek ima 230 cm pobogu.

Umjesto takvog pristupa u kojem je Yao plus, Adelman i dalje uporno pokušava tretirati limitiranog čovjeka kao nositelja. I to je samo njegov problem. Jer, Ming je rijetka dobričina koja se nikada neće buniti ako ne dobije loptu. Uostalom, sjetite se samo onih dana s Van Gundyem tijekom kojih se nije nikada žalio iako ga nesretni Jeff uopće nije koristio na vrhu posta gdje pripada, već ga je gurao pod koš i u obrani i u napadu. Htio je da Rik Smits glumi Patricka Ewinga.

Houstonu bi trenutno najpametnije bilo da Minga gurne u drugu petorku, olakša mu život i vrti preko njega sve što se događa dok na parketu nema prve petorke. Međutim, kada su u igri Brooks, Martin i Scola, tada ti trebaju još samo dva specijalca koja će trčati i šutirati jer ova trojka vidi sve i uvijek će dodati otvorenom suigraču.

Problem je dakle, kao i uvijek, u prihvaćanju vlastitih ograničenja. Era Minga je gotova. S njim je Houston možda mogao biti prvak. To više ne dolazi u obzir. Kako ti on više nije potreban da bi bio dobra playoff ekipa jer si to i bez njega, umjesto u ulogu prve opcije treba ga staviti u ulogu pomoćne radne snage (nešto kao Shaq) i eto ti opet opasne momčadi.

Daj Adelman, trgni se i prestani misliti na novi poraz od Jacksona. Koncentriraj se na osvetu.

ZVJEZDANA ROOKIE KLASA

Znali smo da ovaj draft ima potencijala, ali već prvih dana rookiei su promijenili izgled NBA lige. Realne su šanse da za par godina gledamo čak četiri ovogodišnja rookiea na all-staru (kad bi uopće gledali all-star, naravno). Jasno, dobrim dijelom zasluge za to idu i lanjskoj ozljedi Blakea Griffina koja ga je koštala sezone zbog čega ga vodimo kao rookiea, ali što je tu je. Dakle, Blake, Wall, Cousins i Favors su četiri nova imena zbog kojih vrijedi propustiti koji sat sna.

O Griffinu smo se već naslušali, čovjek leti po parketu, baca se na glavu za svakom loptom i uopće luduje nafiksan čistom energijom i obdaren neumornim nogama. U svojoj biti Blake je savršeni šljaker. Samo na račun fizikalija i bez ikakvih akcija zabit će 20 koševa. Svi njegovi potezi se ionako svode na brzinu i nevjerojatni prvi korak za tako visokog i teškog igrača. Međutim, mene zabrinjava nedostatak šuta, druge brzine i činjenica da po utakmici pada na parket u punom naletu između 5 i 10 puta. Tako jednostavno ne možeš igrati regularnu sezonu niti izdržati bez ozljeda.

Zato opet ponavljam ono što sam govorio još tamo od prije drafta – Derrick Favors ipak će biti najbolji igrač ove generacije. On ima sve mogućnosti kao i Griffin, ali nema mentalitet šljakera. Favors je proračunata, tiha zvijer koja ne traži pažnju i loptu, ali koje će eksplodirati u sekundi i raznijeti sve pred sobom. Kad vidim Griffina, vidim čudno građenog tipa za kojega ne mogu zamisliti da sutra nosi momčad u gustim završnicama. Kad vidim Favorsa, vidim čovjeka koji će u završnici naći načina da zabije jer nitko neće moći predvidjeti čime će te napasti.

Nemojte misliti da podcjenjujem Griffina. Ni slučajno, jer svi načini na koje on može utjecati na utakmicu Favorsu će ostati nepoznanica. Ali, ako tražite temelj za franšizu, čovjeka koji će deset godina za redom kao od šale skupljati double-double, Favors je moj izbor. Eksplozivan kao Amare u jednom trenutku, u drugom već smiren i hladan kao Timmy. I ne zaboravite - iza sebe ima tek jedan pošteni trening kamp, a već pokazuje da fizičkim mogućnostima spada u sam vrh. Kad još nauči nešto o košarci, čuvajte se.

I da, druga dvojica me nisu toliko oduševila, ali potencijal je itekako vidljiv. Cousins je div koji će lakoćom kupiti skokove kada nauči ne faulirati, što dovodi do računice da bi vrlo skoro sva tri ova igrača mogli biti glavna konkurencija Dwigthu Howardu za naslov najdominantnijeg skakača NBA lige. To, morate priznati, baca itekako pozitivno svjetlo na ovu generaciju.

Cousins možda neće nikada utjecati na igru u tolikoj mjeri koliko to mogu Favors i Griffin, ali nije ga teško zamisliti kao pravu, čvrstu peticu nekoliko godina u budućnosti. Jasno, uspije li kontrolirati glavu.

Wall me pak najmanje oduševio, iako je očito da je momak budući superstar. Previše šutira iako je svima jasno kako nema kvalitetan vanjski šut, ali vidljivo je kako mu Saunders daje potpunu kontrolu nad loptom. Nisam siguran da je da to nužno dobro, prvenstveno zato jer nije moguće stalno igrati u petoj brzini, a Wall, kao ni Griffin, još ne zna biti učinkovit u nižim stupnjevima prijenosa.

Potencijal je pak strašan, nešto kao Rondo križan s Roseom. Tko se još sjeća Gilberta Arenasa?

CENTRI SU OPET U MODI

Roy Hibbert ne samo da služi kao primarni playmaker u novoj sezoni Pacersa, već je razvio takav šut s poludistance da podsjeća na legendu Rika Smitsa (kojega spominjem već drugi put u postu zbog čega se nadam nekakvoj nagradi od strane nizozemske ambasade u Hrvatskoj). Naravno, to ne znači da mislim kako će Pacersi biti bolji od očekivanoga, već samo da je Hibbert već sada prava stvar, što znači da je liga dobila još jednog vrhunskog centra nakon godina suše.

Marc Gasol je pak još jednom pokazao zašto je najvažniji čovjek Memphisa. Bez lakše ozljeđenog Randolpha Grizzliesi su dobili dvije za redom čim se u momčad vratio čovjek koji ih čini onim što jesu. I to sve usprkos ozljedi gležnja zbog koje mu je upitan nastup iz večeri u večer. Međutim, Gasol je centar ove momčadi u pravom smislu i sve se vrti oko njegovih pasova. Uostalom, pogledajte samo prve četvrtine prve utakmice bez njega i ove dvije s njim, sve će vam biti jasno.

A kad sam se već uhvatio sjajnih centara, čini se da Milwaukee neće moći predugo držati Boguta na limitu od 30 minuta. Ovoljetna napadačka pojačanja za sada nisu pokazala ništa, tako da su Bogutovi skokovi i obrana neophodni. Prisustvo u postu u napadu da ne spominjem. Najbolje od svega? Gasolu je tek 25, Bogut će za koji dan navršiti 26, a Hibbert ima 23. Mislim, možda nisam normalan, ali ja jedva čekam idućih 10 godina njihovih dvoboja.

KOLIKO JE STVARNO OPASAN GOLDEN STATE?

Dosta. Ono što se dalo vidjeti u prvim utakmicama (a i njih sam tu i tamo ćirnuo u predsezoni, jebiga) je da petorka Curry, Ellis, Wright, Lee i Biedrins ima sve potrebno da bude uspješna u svom brzom stilu igre. Svi su pokretni strijelci, svi su nesebični (Ellis je Houstonu zabio 46, ali bez ijednog forsiranog šuta), svi skaču. Da Curry opet nije pogoršao stanje zgloba koje ga muči još od ljeta, istog trena bi ih potpisao kao osme na Zapadu.

Evo samo kratka usporedba sa Sunsima da objasnim zašto. Warriorsi nemaju klupu kao Sunsi, ali imaju petorku o kojoj ovi mogu samo sanjati – Dorrell Wright pokazuje kako je vrijedio kockanja, nastavlja igrati all-round igru s puno trica baš kao i lani krajem sezone u Heatu. Zabiti im nije problem s pet igrača koji znaju kako se to radi (dobro, Biedrins baš i nije strijelac, ali mu ta uloga odgovora dok god ima 5-6 zicera za zakucati).

Warriorsi imaju skakački dvojac kakav nema nitko – i Lee i Biedrins su igrači koji hvataju deset skokova po utakmici lakše nego Denis Bajramović objasni pick 'n' roll. Uz sve to, ne moraju razbijati glavu oko toga da li je Curry play i hoće li Monta nastaviti silovati loptu, jer obojica su potpuno fokusirani na kreaciju. Dvoglavo čudovište kojem se ni Steve Nash ne može suprostaviti.

I da, kad David Lee pronađe ritam i kad mu se namjesti šut sa poludistance, bit će još opasniji. Fantastična ekipa, držite fige da se stvari oko Curryeva zgloba ne pogoršaju.

TRIO NA ISTOKU

U ovako kratko vrijeme već smo imali prilike vidjeti dovoljno. Boston je sjajan, ali nije bez problema – poraz od Clevelanda dan nakon što su očitali lekciju Heatu samo je podsjetnik da su jedina dva mlada igrača u ovoj ekipi Rondo i Big Baby. Međutim, to što Boston neće rasturati u regularnom dijelu nije ni važno, znamo što će se dogoditi u playoffu (bilo je i nekih priča o problemima s Delonteom Westom u svlačionici, ali to nas opet vraća na onu lanjsku situaciju s Nateom Robinsonom i ovoljetnu sa Shaqom – problema nema jer to su igrači koji mogu puno pomoći, a ako budu radili probleme ništa ne košta riješiti ih se, dovoljno je opcija na rosteru).

Na neki način, onaj početni poraz od Bostona je najbolje što se Heatu moglo dogoditi jer su već u prvoj utakmici sezone dobili lekciju o tome što i kako trebaju igrati ako misle biti šampioni. Na kraju će to biti manji šok nego da su gazili neke osrednje ekipe i onda dobili po nosu. Uostalom, već protiv Magica su pokazali da shvaćaju neke stvari (protiv Netsa su pak pokazali zašto će lakoćom doći do 60 pobjeda).

Lopta je protiv Orlanda kružila vrhunski, obrana je bila na još većoj razini i eto Heata za čas na 20 razlike. Najluđe od svega, dobivaju solidne partije od Arroya, dvije večeri za redom već, što me pomalo tjera da mislim kako su LBJ i Wade stvarno veći od života, što bi ESPN htio da mislimo. Ali, ne, ipak je to Arroyo, skupo će ih koštati kada to budu najmanje očekivali.

Što se Orlanda tiče, može ih tješiti što je Dwight izgleda stvarno radio na igri ovoga ljeta. Nekoliko horoka je djelovalo izuzetno elegantno, sve skupa bolje nego do sada. Ono, sada napad može ići preko njega bez previše komplikacija. Samo, što ti sve to vrijedi kada ti je drugi igrač playmaker koji je propustio barem tri čista rolinga Howarda jer se okrenuo u krivu stranu i nije ih uopće vidio? Howard nakon bloka ide sam na Joela Anthonya, a ti mu ne bacaš loptu? Kakav je to vražji playmakerski instinkt?

O Lewisu i Carteru ne želim uopće trošiti riječi, njihov nedostatak jaja je bolan, ali nedostatak ikakve ideje i šuterske forme još je bolniji. Već ih vidim kako se busaju u prsa kada razbiju Pistonse ili neku sličnu momčad s 40 razlike. Onda će doći Boston ili Miami i opet će nestati u mišju rupu. Da sam ja Dwight, dobro bih se izvikao na svu trojicu, ali kako je Dwight ipak predobar krščanin za tako nešto ostaje mu samo moliti se.

Tko zna, možda mu Bog i ispuni želju, jer Magic nema što čekati već se treba svim snagama baciti na dovođenje Chrisa Paula. Ono, ako treba neka daju Hornetsima svih 14 igrača pod ugovorom osim Dwighta, jer Paul i Dwight će uz tri NBDL igrača biti bolji nego je to Orlando danas. Garantiram. Ovo što Magic igra ionako nije momčadska igra, već šuterski trening tri tipa koja misle da su važni oni, a ne kontekst u kojem Howard radi za njih i omogućuje im da i tako prosjećni budu tako uspješni.

Pogledajte samo što je CP3 napravio Spursima ili Bucksima. OK, Hornetsi su stvarno dobro obrambeno posloženi, David West je odličan strijelac i šuterski briljira u ovim prvim utakmicama, ali ja nisam vidio ništa osim toga. A opet su nekim čudom ne dobili nego lakoćom počistili i Spurse i Buckse. Paul je doktor koji je operirao te momčadi sam samcat, cijelo vrijeme igrajući i ulogu medicinske sestre koja čita misli i dodaje instrumente ostalim kirurzima bez da ovi išta i kažu.

U ovih prvih nekoliko dana vidio sam već 20 ekipa i ni jedna mi nije ostavila bezvezniji dojam od Hornetsa. Niti smrde niti mirišu. Čista sredina. Bez obzira na to, imaju čisti score i tri pobjede protiv tri do jučerašnje playoff momčadi. Sve što mogu reći je da smo malo pretjerali kad smo se brinuli za Paula i njegovu ozljedu. Hej, i Jordan je u mladim danima slomio stopalo, propustio cijelu sezonu i vratio se osvojiti 6 naslova i promijeniti košarku. Paul se vratio uzeti titulu najboljeg od Derona. Bit će ovo luda sezona.

CRTICE

Vinnie je i dalje najgori trener u NBA.

Drago mi je što sam izabrao Netse kao playoff momčad, usprkos porazu od Heata. Devin Harris i Avery Johnson odnose se jedan prema drugom s punim poštovanjem, što je dobar znak da su sjekire zakopane, a Favors i Lopez su najpotentniji unutarnji dvojac na Istoku.

Al Horford je igračina, a atmosfera u Hawskima je sjajna. Tako nasmijanu momčad nisam vidio odavno, izgleda da je promjena trenera dala dodatnu energiju za još jedan juriš.

Knicksi su grozni, a jedina momčad na Istoku koja izgleda kao da manje zna što radi od njih su Sixersi.

Derrick Rose i Joakim Noah nisu normalni, da su Bullsi pojačali momčad ijednim igračem ovoga ljeta (što, zar jesu?) isti tren bi ih stavili iznad Magica.

Portland je djelovao solidno i ozbiljno u prve tri utakmice, što je dobra vijest. Loše vijest za fanove Blazersa je prerana smrt legende kluba Mauricea Lucasa, čovjeka koji je s Billom Waltonom bio najzaslužniji za jedini naslov kluba. Prepisat ću nekoliko rečenica iz ''Breaks Of The Game'', odnosno nekoliko citata iz ''Loose Balls'', kako bi se sjetili uloge koju je ovaj Oakley prije Oakleya odigrao u razvoju košarke.

R.I.P. Luke

''Maurice Lucas was the first player I had ever seen who was into serious stretching. Guys would be shooting around during warm-ups and he would be on the floor, turning his body into a pretzel. He also was into a health-food diet – no red meat, just chicken and fish, when everyone else was eating steaks and hamburgers. He was doing anything he could to get an edge.''
- Gene Littles, 1975., tada igrač Kentucky Colonelsa

''Maurice Lucas was on time. He didn't complain. He was unselfish and he passed the ball. He was second on the Spirits in assists, only behind point guard. That is rare for a 6-9 power forward. I loved the guy.''
- Rod Thorn, 1975., tada trener Spirits of St.Louis

''It was interesting to watch Lucas develop. One night the Spirits were playing Kentucky and Lucas was trading elbows with Artis Gilmore. At 7-2 and 240 pounds, Gilmore just towered over Maurice. Lucas's only chance was to beat Gilmore to a spot on the floor and then try to hold him off. Artis got sick of Lucas bodying him, and he took a swipe at Lucas and missed. Lucas put up his fists, but he was backpedaling like any sane man would when confronted by Gilmore. It started at the foul line, and Lucas was backing up toward the corner. Finally, he was traped in the corner, out of court. He planted his feet and threw this tremendous punch at Gilmore and Artis hit the deck. Guys were holding Lucas back and Artis was still down. From that point on, Lucas developed into a helluva player.''
- Bob Costas, 1975., tada radijski komentator Spiritsa,

''Maurice Lucas was most demonstrably not an obedient kid. He was very black, very articulate, very political, a strong and independent man sprung from circumstances that could also create great insecurity. There was about him a constant sense of challenge; everything was a struggle, and everything was a potential confrontation, a strugle for turf and position. It was in part what had made him at his best so exceptional an athlete. He liked the clash of will. He was at once an intensely proud black man, justifiably angry about the injustice around him, and a superb and subtle con artist, a man who had in effect invented himself and his persona – Luke the Intimidator''
- David Halberstam, 1979., pišući o Blazersima u sezoni nakon osvojenog naslova