60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Dec/1014

L.A. PLONKERS

Posted by Gee_Spot

(Krenuh pisati power rankingse, ali nakon što sam već na Lakersima - i ne, ne pišem po redu, tek kasnije slažem raspored, nisu Lakersi broj jedan - potrošio 5 kartica, odlučio sam ostaviti taj pothvat za kasnije, a ovom prilikom staviti samo jedan mali rekvijem za bagru iz grada anđela)

Lakersi, ah.

Pojavom Heata izgubili su epitet omraženih. Prvaci koji su uživali minimum simpatija (ali koji su zaslužili maksimalan respekt) preko noći postali su podnošljivi, gotovo pozitivci. Na stranu smo stavili činjenicu da je Kobe tijekom svih ovih godina dokazao da je totalni papak i počeli ga slaviti zato što je konačno postao suigrač. Stavio se u službu kolektiva.

Iako se i o tome da raspravljati, oni koji redovno čitaju blog znaju da sam još tijekom lanjskog Finala Kobea zvao Stephen Jackson, Jason Richardson ili čak John Salmons. Zato što po meni više nije bilo pitanje treba li Kobeu pomoć suigrača, već treba li trojcu Gasol-Odom-Bynum tek pomoć jednog volume scorera. Teza je bila da ono što igra Kobe može bilo koji iznadprosjećni NBA bek-šuter, pa čak i prosjećni poput Salmonsa ako je u formi. Nije se Kobe stavio u službu kolektiva, situacija ga je učinila jednim od jednakih.

Ovaj pad Lakersa samo mi potvrđuje tu tezu. On nije naučio lekciju, on je jednostavno prihvatio novonastalu situaciju zato što je donosila nagradu u obliku naslova. Lakersi su momčad koja ovisi o svojim visokim igračima jer Kobe više nije u stanju igrati na razini na kojoj je igrao nekada. Susret protiv Heata to je jasno pokazao – James možda nije inteligentan momak po pitanjima van parketa i možda još nije shvatio bit momčadske igre (napad Miamia i dalje najviše šteka kada ga on inicira, dok u rukama svih ostalih lopta kruži puno brže), ali James je toliko moćan i talentiran da sam samcat može donijeti pobjedu svojoj momčadi. Bilo šuterskom serijom, bilo s par luđačkih kontri i ulaza, bilo s nekoliko asista koji lome kičmu.

Takvih u ligi nema puno. Možda Wade kada je zdrav (a onda je svizac zamotao...). Durant zasigurno, iako mu nedostaje onaj killer instinkt. (McGrady je u penziji, Carter i Iverson ni na nebu ni na zemlji, da, čini mi se da je to to). Govorim samo o bočnim igračima, playmakere neću spominjati, oni ipak igraju jednu drugu igru, a i visoki su u nekoj drugoj kategoriji. Međutim, među swingmanima, koliko ih je danas sposobno otići u Cavalierse ili Wolvese i odvesti ih u playoff?

Wade, ako bi bio zdrav (a da je moja baba muško...). Durant, ako bi se redovno hranio nečim drugim osim zobenih pahuljica. James, definitivno. I to je to. Kobe je to mogao do prije nekoliko sezona, ali danas to više nije u stanju. Ne sumnjam da će opet bljesnuti kao što je to napravio i u lanjskom polufinalu Zapada kada je protiv Jazza odigrao jednu od individualno najboljih serija koje sam u životu vidio.

Ali, stari Kobe ne bi samo tako odigrao jednu seriju, već bi bio na razini zadatka kad god bi to situacija nalagala. U Finalu ga je izvukao Gasol, činjenica da su svi u momčadi odigrali svoje role (posebice Fisher i Bynum, makar obojica s jednom nogom) i uopće saznanje da ne mora sam, da može biti dio kotačića. Što je odlično i puno ljepše na neki način, nego da u svakom kritičnom trenutku ostali stoje dok on rješava stvar (tko osim klinaca i Vlade Radičevića danas to još smatra košarkom?). Međutim, trenutno nije problem u tome što Kobe ne može, već u tome što on to ne želi prihvatiti (ili je zaboravio da je to već nekoliko puta prihvatio).

Ova sezona donijela nam je dva kritična trenutka. Lakersi su igrali odlično na početku, gazili su redom uglavnom slabašne protivnike uz povremene lomove na onima nešto jačima. Prvi pad uslijedio je nakon što su pobijedili Bullse doma u fantastičnoj utakmici u kojoj su svi briljirali, a posebice Lamar Odom. Gasol je i tu večer igrao preko 40 minuta, nakon čega se jednostavno raspao (Jacksonovo forsiranje Gasola ovako rano u sezoni definitivno je znak da se više ne može osloniti samo na Kobea te da ostatak momčadi još nije spreman preuzeti svoj dio tereta, odnosno tako si barem to želim prikazati jer ne želim vjerovati da se takav trener tek tako preračunao u raspodjeli minuta), Odom je odlučio ne truditi se previše kada je (opet) shvatio da je odličan čim zaigra punom snagom, a Kobe je bio zadovoljan i miran građanin jer se pobjeđivalo.

Prvi niz od četiri poraza došao je kao rezultat tog samozadovoljstva većine, Gasolova umora (što od minuta, što od Kobeova pritiska) i Kobeove nemogućnosti da povuče. Srećom po njih, na red je došao niz susreta s najgorim momčadima u ligi koji je donio gomile pobjeda, smirio situaciju te konačno i ovaj drugi kritični trenutak, ovaj novi niz od tri poraza protiv playoff momčadi (što Bucksi možda trenutno nisu, ali morate znati da Milwaukee s Bogutom tradicionalno muči Lakerse, što zbog čvrste obrane, što zbog činjenice da Bogut na postu potpuno ruši njihov koncept obrane kao visoki koji može sve – i dodati, i pucati, i ući pod koš).

Novi niz poraza dovodi do novih potresa, a u biti samo do novih potvrda kako Lakersi nisu prava momčad u onom smislu u kojem smo ih mi počeli gledati zbog naslova i činjenice da smo dobili novu privilegiranu skupinu aristokrata na koju možemo usmjeriti svoju potisnutu šljakersko-idealističku mržnju. Lakersi su skupina plaćenika koju na okupu drži smirenost i inteligencija Phila Jacksona, čovjeka koji se nikada ne uzrujava bez razloga i koji je uvijek u stanju sagledati veliku sliku. Oni su momčad koju na okupu drže pobjede. Brak iz interesa. Što je jasno vidljivo i iz ove situacije.

Tko je lani u Bostonu uokolo pokazivao prstom kada stvari nisu išle kako se očekivalo? Čak ni u Orlandu, gdje su Carter i Lewis zaslužili da ih momčad ostavi na aerodromu i vrati se na Floridu bez njih nakon svakog playoff poraza u Bostonu, nitko nikada nije optužio suigrača. Zato što su u Bostonu ljudine koje vodi trener koji zna koliko je bitna psihologija u sportu, zato što je Dwight Howard prije svega suigrač i prijatelj, a i zato što je Stan Van Gundy, poput kakve čangrizave majke, tim igračima više totem oko kojega se okupljaju nego otac od kojega traže savjet.

Kobe uvijek gleda samo sebe i na to kako situacija utječe na njega, odnosnu njegovu sliku o vlastitoj veličini. Momčad ovdje nije bitna, on ne ide na novi naslov zato da bi ga proslavio s ovom generacijom, već zato da bi imao šest prstena kao i Michael. I zato je Phil Jackson zaslužio svo ono prstenje koje nosi, jer je pripitomljavanje takvog ega njegov najveći trenerski podvig. I Rodman i Micheal bili su bebe prema Kobeu, to je valjda jasno svakome tko je u životu pogledao više od tri utakmice dotičnih.

Međutim, ono što želim istaknuti je da Lakersi nisu zaboravili igrati košarku. Ova momčad je jača od lanjske za Matta Barnesa, ima više iskoristivih tijela, a Blake je idealna zamjena za Fishera. Znam, znam, ni Fisher ni Blake nisu u stanju zaustaviti nikoga, ali zar do sada obrana na jedinici nije bila problem? Pa su opet, bez obzira na Williamsa, Ronda, Billupsa i koga sve ne s druge strane, uredno osvajali naslov.

Njihov jedini problem je nemogućnost da se ostane fokusiran na posao bez drame. Nakon poraza od Miamia, Kobe je javno optužio suigrače da se ne trude dovoljno. Što na to mogu reći jedan Gasol, koji je odigrao skoro svaku jebenu minutu ove sezone i Odom, koji je baš protiv Heata jedan dobar dio utakmice bio najbolji igrač na parketu? Ništa, mogu slegnuti ramenima i krenuti dalje. Sezona je duga. Nema smisla da potežu argument "a gdje si ti bio Kobe, lideru naš, kada je trebalo povući, dok si gubio ključne lopte i uzimao nerezonske šuteve James je s druge strane stavio sve što je poželio".

Onda dolazi ta utakmica protiv Spursa noćas, utakmica koju bi svaka momčad koja pretendira na naslov dobila, bez obzira na gostovanje. I kako Kobe, nakon svih ovih godina, reagira? Kao da je opet u onoj istoj momčadi s Smushom Parkerom i Kwametom Brownom. Uzimajući 789 šuteva, igrajući 1 na 5. Potpuno negirajući trokut, koji mu je donio 5 naslova, a preferirajući iso košarku, koja mu je donijela jedinu sezonu bez nastupa u playoffu (i da, propustio je playoff usprkos tome što je bio u top formi, što je nešto što se Jamesu ne bi dogodilo nikada, posebice ne s Odomom i Caronom Butlerom kao suigračima).

Nakon čega Phil (koji mu dopušta takve izlete jer je to jedini način da mu iznova i iznova objasni kako se na taj način ne može nikoga dobiti) jednostavno izjavljuje kako bi, da još uvijek igra, odbio dodati loptu Kobeu u sljedećoj utakmici obzirom da je potrošio toliko lopti bez učinka i bez da mu padne na pamet pogledati suigrača iako mu ništa nije ulazilo. Philu srećom nikada neće dosaditi učiti ove ljude. Ali, nevjerojatno je da takav veteran poput Kobea, nakon svih naslova i svih velikih utakmica, uvijek prolazi kroz iste cikluse. Zar on stvarno vjeruje da je toliko važniji od Phila, Shaqa ili Gasola? I što danas, kada više to ne može biti čak ni kada želi?

(A možda nije slučajno što su problemi Lakersa postali vidljiviji nakon što je otišao Saša Vujačić, čovjek koji je uvijek grlio Kobea i možda njegova najveća ulizica u svlačionici - mislim, nije tajna da je Sale The Machine dobio onaj suludi ugovor upravo na Kobeovo inzistiranje.)

Gle, ja se ne bojim za Lakerse zbog ovakvih naizgled blesavih stvari, jer dokazali su da usprkos njima zaslužuju biti prvaci. Phil ima dovoljno talenta na raspolaganju i znat će ga upregnuti kako treba kada bude najvažnije. Ne bojim se ni za Kobea, njemu su uspijesi prevažni da bi dozvolio da ga skromnija rola u napadu smeta, dok god je u stanju tu i tamo zablistati. Nema šanse da taj uštopa loptu u sedmoj utakmici. Mene je više strah za sve ostale. Jer, zamislite ako Gasol ili Odom počnu vjerovati da su upravo oni ključni. Bez pritiska kojega je Kobe vršio na njih svojim konstantnim traženjem savršenstva, ti igrači su već dokazali da su podložni pasivnosti.

Jer Kobe možda više nije toliko važan kao igrač koji će zabiti 40 i omogućiti još 20 poena otvarajući suigračima pozicije. Kobe je važan i kao loš policajac u toj igri koju igra u paru s Jacksonom. Međutim, ako zbog njegovog pričanja, koje više nije u stanju opravdati na parketu, suigrači počnu u njemu gledati tek nekoga tko previše blebeće, cijeli igrokaz pada u vodu. Samo, mislim da smo se već nagledali tih situacija u kojima stvari izgledaju loše, ali preko kojih odrasli ljudi znaju preći. Uvažavajući svoje mane, svjesni da samo zajedno mogu do kraja. Na kraju će prevladati razum (Kobe treba taj prsten, skoro kao što i Shaq treba svoj da se izjednači s njim), iako, ne zaboravimo da su Pistonsi do svog jedinog naslova došli upravo zato što je prethodni brak iz interesa s Kobeom došao do točke bez povratka.

Mislim, ja sam romantičar. Uostalom, kao i većina muškaraca kada je sport u pitanju. Svi smo u životu pristajali na previše kompromisa, bilo u vezama, bilo u poslu, bilo u pogledu vlastitih ambicija te je logično da smo u sportu toliko tvrdi i ne pristajemo na išta manje od idealnog. Međutim, očito je kako ni u sportu ništa ne treba biti idealno. Lakersi su skup sebičnih individua koje odlučuju početi zajednički život kako bi zadovoljili svoje apetite, ne kako bi našli smisao. Lakersi su izabrali imati, a ne biti. I nema u tome ništa loše, kako ni u životu, tako ni u sportu. Dapače, u stvarnosti takve zajednice puno bolje funkcioniraju nego ove druge, idealne, čisto zato što su manje ovisne o sreći, a više o praksi.

Tako da će Lakersi kad-tad opet krenuti gaziti sve pred sobom. Previše je tu talenta i predobro znaju što trebaju raditi. Sezona je stvarno duga i dosadna. Ali, meni je najvažnije da se opet imam čemu radovati u Finalu. Jer, zbog ovog Miamia na trenutak sam zaboravio tko je pravi neprijatelj, bilo mi je samo važno da Heat i James ne dođu u Finale. Lakersi ili Celticsi, svejedno, bitno je da trofej završi u pravim rukama.

Sada znam da su jedine prave ruke one Celticsa. I zato ću opet navijati za njih iz sveg srca protiv Carstva Zla. I za Shaqa, njegov lov na prsten simpatičan je upravo zato što ne dolazi iz potrebe da se bude najveći, već samo zato da Kobeu pokaže da nije toliko velik koliko on smatra da jeste, već da je ravan čovjeku kojega prezire, njemu. Shaq je zakon.

Naravno, navijat ću za njega i Boston ako uopće budem imao priliku. Jer, kako Heat igra, možda će i taj njihov moderni brak u kojem Elton John (Wade) i dečko (LeBron) usvajaju dijete (Bosh), biti vrijedan naslova. Jedina razlika - u tom slučaju neću slaviti. Tolerirat ću to, što mi drugo preostaje. NBA i život su previše prekrasni da bi zbog onoga što smatram anomalijom zanemarivao ono što smatram idealom.

Jer, u mojoj knjizi Kobe se nikada neće izjednačiti s MJ-om. Može sutra imati argumenata koliko hoće za uspoređivati se, vrlo dobro znam da Bullsi s Captain Jackom, J Richom i Salmonsom, nikada ne bi bili prvaci tri godine za redom. Ma kako trojka Kukoč, Pippen i Rodman bila slična Gasolu, Odomu, Bynumu, ma puno bolja od njih, nikada nije uspijela zasjeniti Jordanovu veličinu i važnost. Niti je za tim bilo potrebe, barem u nekim glavama.

28Dec/1015

THE BONG SHOPPING REPORT NUMERO DUE

Posted by ispdcom

Kao što Komesar nedavno reče, stvari su u ovoj fazi sezone već sjele na mjesto, kako u cijeloj ligi, tako i u Bullsima. Sada je potpuno jasno da je ovo momčad za visoku poziciju prije play-offa, a jasno je kako ni u doigravanju neće biti prolaznici. Da se Noah nije ozlijedio mogao bih reći kako bi se Bullsi mogli boriti za jedno od prva tri mjesta na Istoku, a ovako je realnost borba za četvrtu poziciju s Hawksima. Što bi donijelo i njihov međusobni dvoboj u prvom krugu playoffa, ali daleko je travanj da bi se o tome već sada raspravljalo.

Ozljeda Noaha (i Gibsona) stigla je, ako se tako nešto uopće može reći za ozljedu koja vas liši usluga najboljeg visokog igrača, u najboljem trenutku. Bullsi za vrijeme njegova odsustva igraju s lošijim momčadima, imaju relativno lagan raspored, zbog kojega će i bez Joakima skupiti dovoljno pobjeda i održati solidan score pred ulazak u zadnju trećinu sezone.

Bilo kako bilo, blagdansko je vrijeme stvoreno za dijeljenje poklona i željenje toplih želja, pa ću kao fan i kroničar Bullsa na ovim stranicama to i učiniti.

Prije svega, Joakimu želim da se vrati što prije i da mu se igra što prije vrati na nivo kojim je počeo sezonu. S njim u takvoj formi, Bullsi izgledaju odlično, posebice kad uzmemo u obzir da on i Boozer nisu praktično ni igrali zajedno. U svakom slučaju, lijepo je vidjeti Noaha barem na klupi jer se tako barem ne gubi pozitivna energija koju on donosi.

Roseu želim samo da nastavi ovako i da, kada ga Sickre jednom bude gledao, pronađe nekoliko odličnih kutova za dodavanje suigračima. Želim mu i prvi triple-double u karijeri jer je u zadnjim utakmicama pokazivao tendenciju prema istome. Naravno, prije svega mu želim da ne doživi kakvu ozljedu i da status MVP kandidata potvrdi i u play-offu.

Boozeru bih najradije poželio da popravi igru u obrani, ali nekako nisam siguran da je to više moguće s obzirom na staž u ligi. Ovako bih mu zaželio mirnu ruku i da s Bullsima dogura barem korak dalje nego je to učinio s Jazzom.

Dengu želim da mu narastu muda i da počne preuzimati odgovornost kada se to od njega očekuje. Ima savršenu situaciju – treći je igrač momčadi i ne mora cijelo vrijeme biti 'pod svijetlom reflektora', ali trebao bi povući kada mu se ukaže prilika. Činjenica je da Deng ima solidne brojke, ali u važnim utakmicama ofanzivno ne pravi razliku, a mogao bi. Umjesto da ga se uspoređuje s Marionom, što sam neki dan čuo, zašto ga se ne bi uspoređivalo s Odomom? Ne kažem da ima takav potencijal, ali nije baš ni predaleko od Lamara. Ugovorom je ionako 3 milje iznad njega.

Korveru želim da su mu serije utakmica u kojima ga se ne vidi što manje. Ne mogu mu poželjeti bolju obranu pa ni da svaku utakmicu odigra na maksimalnoj razini (jer bi onda bio Ray Allen, a ne Kyle Korver), ali da se samo malo rjeđe izgubi, to bi bilo dovoljno.

Gibsonu želim da mu ove male ozljede ne postanu kronične. Dugoročno mu želim da ostane u Bullsima i nakon rookie ugovora iako znam da će to biti jako teško s obzirom da će mu netko ponuditi jako veliku lovu.

Bogansu želim da sam kaže treneru kako bi bilo bolje da on ne počinje utakmice jer izgleda da Thibodeau neće to sam od sebe napraviti. Nije Bogans kriv za to što ne igra na nekom visokom nivou. Brewer je jednostavno bolji.

Stoga mu i želim da starta. Da se razumijemo, nije ni Ronnie sjajan. Zna se što se očekuje od njega, a nakon nešto lošijeg starta to se sve više i dobiva. U startnoj petorci bi bilo i više mjesta za njega, a bilo bi ga zanimljivije gledati na protivničkim najboljim bekovima nego Bogansa.

Asiku želim da se što prije potpuno uklopi u NBA pravila jer je već sada pokazao da je materijal za NBA ligu. Ako nastavi kako je počeo, onda bi mogao napraviti karijeru kao solidan back-up centar u ligi.

Watsonu bih poželio da shvati kako on može preuzeti napadačku odgovornost kada igra druga postava. U obrani je sasvim dobar, a poželio bih mu i da što češće igra u paru s Roseom jer se to u nekoliko navrata pokazalo dobrim rješenjem.

Kurtu želim da mu što duže potraje zaliha ovih dobrih droga što ga održavaju na životu.

Johnsonu želim da odigra poneku minutu, a sebi želim da otkrijem koji je njegov problem.

Škalabrinu ne želim ništa jer ionako ima sve.

Thibodeau želim da ima što manje suludih ideja, a da što više pokazuje dobre strane koje je pokazivao u dosadašnjem dijelu sezone. Želju da bude bolji od Vinniea ostvario je čim se rodio.

26Dec/1010

Nema zime

Posted by ispdcom

Na Floridi za Božić nikada ne pada snijeg. Navijači Orlanda i Miamia koji su iz nemeteoroloških razlog sa zebnjom oko srca dočekivali božićne blagdane više nemaju razloga za toliku brigu jer su njihove momčadi po prvi put ove sezone upravo sinoć pokazale da su na dobrom putu. Ostalim božićnim dvobojima se ovom prilikom nećemo baviti jer su se jučer ipak izravno sučelili jedini pravi kandidati za prvake (sori Spursi, možda ako razbijete Lakerse u utorak).
Na osnovu pokazanog do sada smo favorizirali Boston i LA, a sinoćnje partije su označile prekretnice za Miami i Orlando. Ma koliko sezona još bila mlada, psihološki učinak ovih pobjeda ne treba zanemariti, jer i Orlando i Miami su bili svjesni da su im ovo prve ozbiljnije utakmice u kojima su pokazali svoje novo lice. Ono prije je bilo zagrijavanje i uštimavanje.

ORLANDO
Od početka sezone se nameće misao kako ova momčad nakon prošlogodišnjeg ispadanja iz playoffa ne samo da nije napredovala nego je postala gora. A onda je prošli vikend Magic poludio i megatrejdovi koje je Otis Smith taj dan potegao već pomalo daju rezultate. Iako nisu imali vremena ni treninga za pošteno upoznavanje imena i brojeva na dresovima, a kamoli uigravanje, Orlando je sinoć kliknuo. Pored Dwighta u reketu imaju i korisnog Bassa koji se dobro nadopunjuje s njim te hrpu zastrašujućih šutera u Redicku, Hedu, Richardsonu te donekle u Nelsonu i Arenasu. Sinoćnju partiju su dobili prvenstveno obranom gdje su kad je trebalo zaustavljali Piercea i Raya bilo zgušnjavanjem reketa kod ulaza i priskakanjem Dwighta u pomoć te ignoriranjem Nate Robinsona koji je cijelu večer bacao cigle. Redick je u par navrata vrhunski reagirao kad ga je Marquise Daniels pokušao leđima napasti i odvući pod koš, a čak je i Hedo pokazao znakove života dobro držeći Piercea uz pomoć pokretljive obrane ostatka Magica.
Najbitnije što se sinoć vidjelo kod Orlanda jest strpljenje kojim je ova neuigrana ekipa stigla i prestigla Boston. Nisam fan Stan van Gundyja jer u njegovom načinu treniranja prepunom nepotrebne drame pronalazim više distrakcija za momčadi negoli kvalitetnog usmjeravanja koje bi trener trebao dati svojoj ekipi. Sinoć, Stan nije bio Stan već je cijelo vrijeme govorio prave stvari ekipi koja je unatoč uraganskom početku cijele tri četvrtine bila u -10 rupi doma od sakatih Celticsa. U timeoutovima je naglasak stavio na strpljenje jer će samo ono nagraditi energiju i želju za pobjedom s kojom je Magic ušao u ovu utakmicu. I to se na kraju dogodilo, Obrana se stisla, Nelson i Redick su pogodili kad je trebalo, dok s druge strane nije bilo uzvrata osim par KG skok šuteva te je Orlando zasluženo dobio. Ovakva pobjeda Magicu znači mnogo za samopouzdanje jer su usred sezone promijenili skroz strukturu momčadi i unatoč tome su jako brzo kliknuli. Najveći dobitnik iz trejda za sada je Hedo koji djeluje istinski sretno. Jason Richardson se još nije navikao, ali ne treba sumnjati da će takav šuter profitirati od igre sa prvoklasnim visokim igračem. Jedini upitnik ili bolje rečeno minus je Arenas. Taj trejd je jednostavno došao prebrzo, jer bi ga Wizardsi teško uvalili nekome drugome, a Magic je mogao barem dati šansu da Rashard i Hedo probaju pronaći kemiju od prije par sezona. Ovako, Gilbert je šesti igrač koji misli da bi trebao startati, ali to ne smije izreći jer ga je Magic udomio kad većina lige bježi na njegov spomen.
Orlando je unatoč Agentu Jedinici istakao kandidaturu za juriš na finale, zahvaljujući tri sinoć pokazane stvari: izvrsnoj obrani, zastrašujućoj rotaciji šutera koju mogu izvesti na parket te Hedo koji će uzeti zadnji šut bez problema.
Hedo je čovjek koji izgleda može igrati dobro samo u Orlandu i Istanbulu, a Magic je s njim, barem na jednu večer, uhvatio dio magije koji je imao prije par sezona s istim receptom i sličnim sastojcima.

MIAMI
Momčad ekstremnih ciklusa. Prvo su ih slavili kao sljedeće ukazanje Celticsa/Bullsa/Lakersa u jednom, sljedeći moment su ih svi gazili i razvlačili, a sada će vjerovatno početi opet ovo prvo. Sinoć su nastavili niz pobjeda ali ovaj put je to došlo protiv ozbiljne ekipe. Ozbiljne ekipe koja nije došla na posao na Božić, što nikako ne umanjuje pobjedu Heata. Miami, a poglavito zvjezdani trojac su nešto naučili iz poraza od Celticsa početkom sezone. Obrana se mora igrati, svatko tko je dospio u NBA može igrati obranu i svatko može dodati loptu jer je to jedna od prvih stvari koje se nauče kad treniraš košarku.
Heat je sinoć zatvorio reket ne dopustivši okrete Pau Gasola (prislili ga čak i na horoke lijeviom rukom) i u potpunosti zaustavio protok lopte unutar reketa, izolirao Kobea od ostatka ekipe i isforsirao gomilu izgubljenih lopti. U napadu je BronBron bio distributor i vrhunski šuter, Wade je bio slasher koji ulazima pod koš otvara prostor ostalima, a Bosh je tiho skupio 24/13. Ostali su se samo povremeno uključivali (Chalmers, Z). Uglavnom, Miami je izgleda pronašao model kako Bron i Wade mogu koegzistirati i sinoć je to djelovalo dosta uvjerljivo. Iskreno, teško je bilo i očekivati da dva igrača tog kalibra neće moći pronaći kvalitetan način zajedničke igre. Sinoćnji ogled protiv jedne od najboljih momčadi lige je naznaka smjera kojim Heat jaše - obrana, obrana, obrana + Wade igra svoju staru ulogu + LBJ mu se prilagođava + Bosh koji je tu da skače i šuti.
Tihi pobjednik cijele sage oko Heata za sada je coach Spo, koji je pametno izbjegao metke LBJ PR tima te je samo šutio i radio. Čak bih rekao da je najzaslužniji za ovaj niz pobjeda jer je uvjerio igrače u svoju viziju igre koju oni sada provode u djelo, čvrsto u obrani i timski u napadu. Sada ostaje za vidjeti kako će ekipa reagirati na prvi sljedeći problem (neku ozljedu, niz poraza) jer će se tu pokazati koliko je ovaj niz pobjeda, prvo nad slabim ekipama za stjecanje samopouzdanja a sada nad prvacima, ojačao timski duh ove skupine individualaca.

P.S. Miami
Možda najzanimljiviji dio sinoćnje utakmice jest onaj koji se nije dogodio. Naime, Pat Riley se nije opće pokazao Los Angelesu, gradu njegovih najvećih trenerskih uspjeha i gradu iz kojeg je otišao u zloj krvi nakon poraza u play-offu 1990. I ako je bio prisutan na utakmici, pobrinuo se da to ne bude razvikano na sva zvona. Taj čin može ukazati na dvije stvari. Prvo, Pat vjeruje Spoelstri i dao mu je ključeve ekipe te nema govora o tome da bi se sam spustio iz ureda na klupu jer je Spo dokazao da se može nositi sa novonabavljenim zvjezdanim materijalom ma koliko ga oni pritiskali. Drugo, time je indirektno poručio Wadeu da je on svoj dio obećanja ispunio i doveo mu suigrače, a sada je na Wadeu ključ da poveže i povede momčad. Da li će on ili LBJ biti vođe nije bitno, bitno je da postignu rezultat, a frendovi će se već dogovoriti o svojim ulogama. Možda je ova teorija nategnuta, ali do mjesta na kojem je Riley se ne dolazi samo trenerskim i menađerskim znanjem nego i onim nečim što većina ne posjeduje. Nazovite to politikom, instinktom ili nečim trećim, jedno je jasno. Na putu do vrha pred istinskom momčadi ne smije stajati ništa osim cilja i vanjskih prepreka. LBJ, dobro došao u svijet velikih.

BOSTON I LA
Boston podsjeća na MASH. Putujuća bolnica sjajne atmosfere koja je imala najnevejrovatniji niz od 14 pobjeda od kada pratim Ligu nad ligama. Sinoć su konačno platili to što im zbog ozljeda Nate Robinson umjesto jedne igra tri četvrtine. Protiv Magic kraj počeo ranom Shaqovom šestom osobnom i nemogućnosti Piercea da nastavi sjajnu partiju iz prvog poluvremena, ponajviše zahvaljujući obrani Magica. Ipak, kad se Boston kompletira Celticsi se doimaju kao momčad koja ulazi u drugi dio sezone s najmanje upitnika.

Lakersi s druge strane imaju dosta materijala za razmišljanje. Kobe ima izraz lica iz 2008 i pjeni se pred novinarima, Gasol je iscjeđen i neprepoznatljiv, a ostali ne mogu biti dovoljno dobri bez njih dvojice.
Lakersi nisu imali snage niti odgovora na sjajnu igru Heata na oba kraja terena, ali ono što fanove LA može najviše zabrinuti jest da momčad osim povremenih bljeskova Odoma cijelu utakmicu nije uspijevala energijom i željom parirati Heatu. Kobe je s pravom ljut, ali prvo mora krenuti od sebe te ponovno zaraziti ostale željom za pobjedom jer im je nakon što su ovaj tjedan tako mekano ugostili Earl Boykinsa i Miami Heat valjda jasno da su itekako ranjivi kad nisu na visini zadatka.

Filed under: bball 10 Comments
21Dec/106

PODCAST – XMAS EDITION

Posted by ispdcom

U novom podcastu Sickre i McGee liju suze za Brandonom Royem (opet), hvale Lakerse, Celticse, Spurse i Mavse i kude Knickse (opet). A ima i ponešto o Ripu Hamiltonu, Marcusu Cambyu i Joshu McRobertsu.

20Dec/100

ALL I WANT FOR XMAS – TRADES!!!

Posted by Gee_Spot

Sezona darivanja u NBA nije mogla početi bolje. Mega trejd kojim je čak osam igrača promijenilo klubove valjda je najbolji božićni poklon za svakog fanatika. To je ta čarolija profi košarke, taman što te ritam od desetak utakmica svaki dan uspava i ubije ti volju za gledanjem onoga što se događa na parketu, uleti ovako nešto i opet se zakačiš (iako sam guštao sinoć dok sam u penzionerskom terminu gledao kako Ray, Paul i KG drže još jednu lekciju košarke mladim Pacersima).

Neku večer, točnije u subotu, smo tako Sickre i ja sjeli svaki u svoj mali improvizirani studio, kako bi snimili podcast u kojem je dobar dio minutaže bio posvećen upravo potencijalnim tradeovima Orlanda o kojima se počelo šuškati. Dva sata nakon što smo obavili razgovor, Orlando je počeo završavati poslove na sve strane. Time učinivši besmislenim dobar dio snimljenog materijala. Proklet bio, web 2.0!

Naravno, napaljeni i puni dojmova pokušali smo do-snimiti osvrt na mega trejd sutradan, ali privatne obveze u kombinaciji s tehničkim problemima stale su tome na kraj. Stoga ću u dobrom starom pisanom obliku prenijeti zaključke našeg razgovora kojim smo pokušali trejdove obraditi iz svih mogućih kutova. Neka jednog osvrta, čisto arhive radi, a krnji podcast imat ćete prilike čuti nešto kasnije.

Prvi dojam kod tradea ovakve veličine često zna zavarati, jer, nakon što se slegne prašina, vidiš da se u biti nije dogodilo ništa specijalno. Šira slika ostaje nedirnuta, a čak ni direktni akteri ovih zamjena nisu pretjerano profitirali. Doduše, nitko nije ni zagorčao sebi život, tako da ovo postaje tipični primjer tradea koji je mali korak za uključene, ali veliki za nas autsajdere, samo zato što nam daje materijala da se dobro zabavimo.

Nije ovo klasični panic trade, iako po nekim detaljima odgovara definiciji (momčad željna promjene spremna se kockati s još većim financijskim rizicima zbog upitnog povrata na parketu). Naime, već lanjski poraz od Celticsa u playoffu razotkrio je Orlando kao limitiranu momčad. Lewis i Carter kao dva veterana i nositelja igre u ključnim trenutcima jednostavno nisu imali što za ponuditi, a slično se nastavilo i ove sezone tijekom koje je Magic uglavnom dijelovao bezopasno. I dosadno.

Sad, problem prilikom zamjene istrošenih veterana je što teško možeš dobiti zauzvrat išta više od nečega sličnog. Sve momčadi koje, umjesto da grade buduću jezgru oko generacijski bliskih igrača, rade to isključivo dovođenjem skupih veterana, kad-tad su osuđene na panične pokušaje da si produže rok trajanja. Najsvježiji primjer je Cleveland, koji je iz sezone u sezonu na taj način stvarao privid izgradnje momčadi, a u biti se samo grčevito borio za svaki novi dah ne bi li zadržao Jamesa.

Orlando je danas u takvoj situaciji, ali, baš zato što je jedini način da se ona učini podnošljivom neprestana zamjena dijelova, panika u ovom slučaju postaje racionalnost, ma kako iracionalno to zvučalo. Jebiga, sve počinje prvim korakom, ako odeš u krivom smjeru povratak se ne događa nakon par telefonskih poziva i voljom da se pali novac.

ORLANDO

Ako već ne možemo reći da su profitirali, barem su opet probudili nadu uštrcavši dozu energije u franšizu koja je počela zaudarati od truleži koja se širila oko Rasharda Lewisa i Vincea Cartera. Doduše, teško je shvatiti potrebu da se nakon prvog tradea sa Sunsima, koji ih je definitivno kratkoročno učinio boljima, odradi i ovaj drugi s Wizardsima.

Naime, već je dolazak Jasona Richardsona i povratak Turkoglua dovoljan barem za mentalni pomak naprijed. Čemu onda rizik s ogromnim Arenasovim ugovorom i dodatno opterećenje salary capa u budućnosti? Nameće se pitanje zašto nisu dali još jednu šansu Rashardu i Hedi, dvojcu koji, od kada je razdvojen, nije igrao ni na približno visokoj razini kao dok su bili zajedno u Orlandu?

Pa, ili u Orlandu očito vrlo dobro znaju da je Rashard Lewis toliko naglo ostario da danas nije ništa više od šutera iz kuta (zanimljivo, čak ni u najboljim danima nije nudio puno više od toga, ali barem je mogao zabiti), ili bi za ego ljudi koji vode klub eventualni ponovni procvat njihove suradnje bio ogroman udarac, naime tada bi morali priznati da je zamjena Turkoglua Carterom ipak bila greška.

Naravno, kako nas uči pravilo Brucea Willisa, sve ove špekulacije uglavnom padaju u vodu pred onim očitim. A očito je kako su i Hedo i Rashard tu jednu sezonu odigrali iznad mogućnosti i da su danas baš to što jesu – preplaćeni sporedni igrači. Međutim, čak i ovakav polovni Turkoglu bolje je rješenje za trojku od ičega što je ove sezone Van Gundy imao na raspolaganju (zašto su tek tako pustili Barnesa meni je i danas nejasno).

Quentin Richardson je smiješan igrač, nula na oba kraja terena, a Pietrus se od pouzdanog stopera i all-round igrača u zadnje dvije sezone (nakon što je potpisao novi ugovor) pretvorio u samozadovoljnu karikaturu koja vjeruje da je inkarnacija Larrya Birda pa samo šutira tricu za tricom i šeta od koša do koša. Hedo bez problema može nadomjestiti ovakav učinak, a, kao bonus, zna kako razigrati Dwighta Howarda.

Nebitno je dakle hoće li ga povratak u staro jato regenerirati ili dodatno motivirati, jer, čak i u goloj plaćeničkoj roli, Hedo je pojačanje. O J Richu da ne govorimo. Čovjek u naponu snage, u bitci za novi ugovor, s nekoliko fenomenalnih playoff serija iza sebe (legendarna pobjeda Warriorsa nad Mavsima 2007. i lanjski pohod sa Sunsima do finala Zapada tijekom kojega je uz Nasha bio glavni igrač) apsolutno je pojačanje nakon onemoćalog Cartera.

U biti, J Rich je bez premca košarkaški najvažniji dio u cijeloj ovoj priči. Sam njegov dolazak, makar na posudbu do kraja sezone, vrijedio je svog uloženog truda. Što nas opet dovodi do Arenasa. Lewisov ugovor bio je kamen oko vrata Orlandu, ali Arenasov je još veći. Lewis je mrtvac, ali Arenas je jednu ozljedu daleko od toga da ga se proglasi pokojnim. Čak ni po rotaciju ovaj potez nema velikog smisla – Lewis je mogao poslužiti pod košem, Arenas dolazi u sada ionako prekrcanu vanjsku liniju.

Ovoliki rizik ide na dušu GM-a Otisa Smitha. Čovjek je u tako očajnoj situaciji (ako se vlasnici spremni plaćati sve tvoje lude zamisli mogu smatrati lošom situacijom) da je uspio uvjeriti sve oko sebe kako na račun zajedničkih dana s Arenasom u Golden Stateu može garantirati da se radi o sjajnom suigraču i čovjeku koji će u novoj sredini procvasti. Kao da su svi zaboravili da nije Arenas većinu vremena provodio van terena zbog svojih glupiranja, već zbog toga što nije u stanju ostati u komadu fizički.

Naravno, izdrže li koljena, Arenas donosi potencijalnu slashersku opciju koja Orlandu bolno nedostaje. Igrača koji je u stanju igrati sam protiv svih na prirodan način, a ne onako šljakerski kako to radi vrijedni Nelson. Za sada se ideja o Arenasu kao šestom igraču čini sjajnom, njegov stil igre kao stvoren je za one trenutke kada se prva petorka odmara, ali eventualne odlične igre vrlo brzo će za sobom povući mnoga pitanja.

Tko bi trebao startati, on ili Nelson? Zašto ne bi Orlando većinu vremena igrao s niskom postavom (Nelson, Arenas, J Rich, Hedo i Dwight) umjesto da minute na visokom krilu idu dokazanim rezervama kao što su Bass i Anderson? Uglavnom, dok budemo tražili odgovore na ova pitanja gledat ćemo Magic, a to je nešto što do jučer nismo mogli tvrditi. Dosadna i pročitana momčad odjednom je opet postala zanimljiva i vrijedna vašeg vremena.

Znači, u najboljem slučaju, ako se sve poklopi kako treba (ključno je da Hedo još ima puls i da Arenas bude zdrav), Magic opet postaje izazivač. U najgorem, dakle ako samo J Rich donese iskru energije i ostali podbace, ostaju za korak kratki pored Bostona, Miamia, čak i kompletnog Chicaga.

Sickre inzistira da će u početku obrana biti ogroman problem, ali do playoffa će i ove pridošlice naučiti kako usmjeravati promet. Ni Lewis ni Carter nisu bili stoperi, pa su opet igrali solidno kao dio sistema. Ali, činjenica je kako bez Gortata Orlando sebi više ne može dozvolit luksuz koji si je tu i tamo dopuštao, luksuz ne-odustajanja od svoje igre nakon što Dwight zaradi dvije brze osobne.

Zbog usmjeravanja svog prometa u reket, takve situacije su bile česte. Samo, Gortat je bio u stanju masom i skakačko-blokerskim kvalitetama solidno odglumiti Howarda, posebice u ovom obrambenom dijelu. Sada Van Gundy više nema opciju da tek tako sjedne svog najboljeg igrača, pa tako jedna od najtvrđih obrana lige postaje itekako ranjiva.

Nema sumnje da će Smith pokušati dovesti adekvatnu zamjenu, Chris Duhon i J.J. Redick su automatski u izlogu jer su danas praktički višak, ali sve te rošade morat će dovesti do određenog pada u igri dok se ne stekne ona rutina koju je Magic do jučer imao. Jer, ma koliko limitirano djelovali u sudaru s vrhunskim klubovima, toliko su ove lošije pobjeđivali na čistu automatiku.

WASHINGTON

Oni valjda još nisu svjesni sreće koju su imali. Tko se mogao nadati da negdje postoji čovjek spreman preuzeti najgori ugovor u NBA? I sve što si zauzvrat trebao napraviti je uzeti drugi najgori ugovor u NBA. Prodano.

Igrački gledano, ova zamjena je nebitna. Lewis možda posluži kao nekakav mentor, možda se pretvori u prah. Nitko neće primjetiti. Washington je konačno završio jedno poglavlje, nakon Butlera i Jamisona sada su se riješili i Arenasa, zauvijek pozdravivši jedan princip poslovanja. Umjesto da preplaćuju slobodne igrače, sada imaju svog budućeg nositelja u Johnu Wallu. Sami su ga draftali, okružili su ga mladim igračima, sada će ih pustiti da odrastu. Bez smetnji sa strane, koje su uvijek prisutne kada je Arenas u blizini.

I to čak ne toliko na parketu, mada je i njih bilo jer je očito da ni Arenas ni Wall ne mogu funkcionirati bez lopte, koliko van njega. Odlaskom Arenasa, u povijest odlaze i drame oko ove momčadi, momčadi koja je sada definitivno, s novim vlasnikom i novim liderom na parketu, spremna okrenuti novu stranicu. I onda ih za to još nagrade s 20 milijuna bonusa koji će im ostati na računu jer je Lewisov ugovor godinu kraći.

Šteta jedino što usput nisu trejdali i Flipa Saundersa za paket Gatoradea.

PHOENIX

Gubitak Richardsona boli, na prvi pogled stavlja momčad u još goru situaciju. I ovako se muče ostati u borbi za to osmo mjesto na Zapadu, Houston i Memphis su im za vratom, nekako u toj situaciji nije preporučljivo riješiti se najboljeg strijelca.

I stvarno, dok se Orlando i Washington barem mogu pravdati moralnim pobjedama, Sunsima čak i taj epitet izmiče. Istina, Richardson je ionako bio na izlaznim vratima, playoff nije bio osiguran, niti je izgubljen, s njim ili bez njega. I da, riješiti se onako groznog ugovora kakav je imao Turkoglu samo po sebi je razlog za slavlje.

Ali, ako se dobro sjećamo, zar nije upravo Phoenix ovo ljeto doveo taj ugovor predstavivši ga kao sjajan posao?

Ukratko, Vince Carter će zahvaljujući Nashu imati dovoljno otvorenih šuteva da ublaži gubitak igračine kakva je bio Richardson. Pietrus je u idealnoj situaciji jer sada više nitko neće ni primjetiti da ne igra obranu i da samo poteže trice, to će se od njega i tražiti.

Sunsi će se i dalje motati oko te osme pozicije, a Gortat će svakako pomoći. Po 24 minute njega i Lopeza garantiraju skok i zatvoren reket, što će omogučiti preostaloj osmorici igrača da trči i poteže. Da ne govorimo kako zbog Lopezovih leđa i koljena još jedna ovakva petica zlata vrijedi. Eksplozivnost je zamijenjena balansom.

Samo, nakon svega toga uvijek će ostati taj pomalo gorki okus puta prema nigdje. Nedovoljno dobri da se bore za naslov, nedovoljno loši da krenu u pravi rebuilding, Sunsi djeluju kao čistilište. U kojem jadni Steve Nash plaća cijenu zato što je u prošlom životu bio vjerovatno nekakav serijski ubojica ili barem scenarist na HRT-u.

I onda to i takvo čistilište vodi škrti vlasnik bez vizije i njegove sluge koje se prave da znaju što rade, u biti se tek učeći ozbiljnom poslu. Doduše, sudeći po tome kojom brzinom su se riješili Hede, još usput dovevši centra, možemo barem reći kako se brzo uče. Samo, zar nekoliko milijuna fanova oba ova poteza ne bi odradilo još ovoga ljeta? Tko kreće u sezonu bez visokih igrača, tko dovodi preplaćenog sporednog igrača iako ti je roster već krcat sličnima? Da ne govorim da vjerovatno nitko od tih fanova ne bi potpisao Josha Childressa.

Washington je krenuo u novi uzbudljivi život. Orlando je krenuo u barem novu uzbudljivu sezonu. Phoenix je ostao na mjestu. Svi znamo da sav taj novac ušteđen na Hedi (ionako dobrim dijelom već potrošen na Gortata) neće služiti ničemu dok je sadašnja garnitura na čelu kluba.

Ali, u nečemu je Sarver u pravu. Dok god Nash nosi dres Sunsa, svi navijači, pa i promatrači sa strane, ionako već računaju na nadu. Stoga njihova uloga u ovom tradeu i ne mora biti ništa više od tipičnog škrtog poteza čovjeka koji si kupuje mir, zanemarujući činjenicu da je i rat sastavni dio života.

17Dec/1011

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu - prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen 'n' rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick 'n' roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo - čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći - Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio "pojačanja" svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača "zašto si uopće na terenu?" i "debel si, zašto ne smršaviš". Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

"McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He's got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don't think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don't think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation."

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

8Dec/100

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 2

Posted by ispdcom

Drugi top 10 izbor bavi se starterima koji to ne zaslužuju biti. U izbor su dolazili svi igrači koji su ostavili negativan dojam na biračku komisiju (opet sačinjenu od većine igrača ispodobruca fantasy lige), s tim da je, iako u početku zamišljena kao popis relativno redovnih startera koji to ne zaslužuju biti, lista proširena čak i na one igrače koji iza sebe imaju makar i jedan nastup u petorci. Naravno, pod uvjetom da je taj nastup izazvao veće čuđenje kod fana košarke od potencijalne odluke Denisa Bajramovića da odigra pick 'n' roll, odnosno reakciju tipa ''šta je ovaj tip još živ?''

1. DeSHAWN STEVENSON (Mavericks)

Stevenson je jedini igrač koji se na dvije liste našao na samom vrhu. Nevjerojatno je da je ovakav lik starter u jednoj od boljih momčadi na Zapadu, a još je manje vjerojatno da je ovo Stevensonu već 11. sezona u NBA ligi. Mavericksi ga ionako drže među starterima samo da bi Terry i dalje mogao figurirati kao šesti igrač, a 13 minuta po susretu dovoljno govori koliko je važan za momčad. Ipak, sve to skupa ne spriječava nekada samoproglašenog stopera da danas vjeruje kako je postao nova inkarnacija Reggiea Millera.


"Terry, jesi za jednu šutersku seriju na treningu?"

2. VLADIMIR RADMANOVIĆ (Warriors)

Našao se na većini listi, uglavnom iz razloga što birači nisu mogli vjerovati da je još uvijek u ligi, a kamoli u ulozi člana rotacije ili startera. Na osnovu čega on još uvijek ima pristup NBA parketima, osim kao eventualni pretplatnik, legitimno je pitanje. Također, Vladimirovo prisustvo u ligi natjera čovjeka da se posveti dubokom promišljanju na temu tko je bolje prošao u tradeu njega i Adama Morrisona. Prvi odgovor koji se nameće je kako se radilo o možda malom koraku za Lakerse ili Bobcatse, ali velikom za čovječanstvo. Naime, dokazano je kako i nepokretni bijelci ipak nemaju pravo samo na minimalnu NBA mirovinu (eto vam sada Bagariću i Šundove!), već i onu nešto izdašniju.

3. TRACY McGRADY (Pistons)

Kaže Joe: 'Tijelo mu je vjerojatno kao ona istucana šnicla koju Mati pola sata udara čekićem u nadi da od žilave krmetine napravi mekani filet'. Treba li tome nešto dodati?

4. DAN GADZURIC (Warriors)

Koliko je klupa Warriorsa kriminalna dovoljno govori podatak da u slučaju Biedrinsove pauze (koja je neminovna), minute i poneki start čekaju ovog balvana. Balvana koji usput zarađuje 7 milja ove godine, a da nikome nije jasna njegova uloga u momčadi, ligi i uopće galaksiji. Nadamo se da je barem drag obiteljski čovjek.

5. CARLOS ARROYO (Heat)

Kako play nominalnog izazivača može biti čovjek koji ni Maccabi u Izraelu nije doveo do naslova? Možda trenutno i igra iznad svih očekivanja, ali svi znamo da Arroyo starta samo iz razloga da bi se skrenula pažnja gomile latinosa u Miamiu na Heat, barem sada dok nema baseballa.

6. LANDRY FIELDS (Knicks)

Klasičan pokušaj prijevare od strane Knicksa koji s njegovom mladosti žele stvoriti privid nekakve logike u vođenju momčadi. Klasični dokaz da u lošoj momčadi svatko može s poštenom minutažom doći do brojki (uostalom, to što je bolji skakač nego strijelac dovoljno govori o njegovim predispozicijama, Fields je fajter koji će dati sve od sebe, ali da ne igra u Knicksima nitko ga ne bi ni primjetio). Uglavnom, zamislite ga kao startera u ozbiljnoj momčadi, a ne cirkusu D'Antoni tipa. Ne možete? Go figure.

7. JOEL ANTHONY (Heat)

Činjenica kako bi ovo trebao biti startni centar "prvaka" tragikomična je, skoro kao i ideja da bi Arroyo te iste "prvake" zaokružio na poziciji playmakera. Eventualni alley-oop ove dvojice u stilu Kidda i Chandlera vjerovatno bi označio kraj fantasy lige za većinu članova komisije jer bi rezultirao povlačenjem nekolicine njih u Tibet gdje bi se posvetili redovničkom životu i meditaciji nakon što su prisustvovali čudu koje im je ogolilo besmisao materijalnog svijeta.

8. KEITH BOGANS (Chicago Bulls)

Navijač Jazza: "Da baba ima piša, bila bi djed, a da je Brewer igračina, igrao bi u Jazzu, a ne bio zamjena Bogansu." Bogans je tužni podsjetnik na glavnu slabost potencijalno velike momčadi, a činjenica da ga Brewer ne može preskočiti u rotaciji dokaz da je gornja tvrdnja poprilično točna.

9. JOSH McROBERTS (Pacers)

Činjenica da je s ovakvim starterom Indiana legitimni playoff kandidat dovoljno govori o snazi Istoka. Još je luđe što usprkos nedostatku ikakve vještine, samo na račun minuta i upornosti, McRoberts čak i donosi prevagu u susretima s jednako lošim ekipama. Hm, što ako NBA trenutno ipak nije tako dobra i krcata talentom kako volimo misliti?

10. RYAN GOMES (Clippers)

Čak je i Vinnie shvatio da je bolje da starta Aminou umjesto čovjeka koji posjeduje jedan jedini potez, šut iz kuta s poludistance, poznat i kao potez luzera. Sterling je barem u jednom bio u pravu ovoga ljeta - kome trebaju ovakvi igrači. I onda ga dovede. Aaaah! Free Blake!

Poseban spomen svakako zaslužuju i Shelden Williams (Nuggets), čijem napadačkom anti-talentu je ravna jedino njegova obrambena nemoć, leš Anthonya Parkera (Cavaliers), za života velikog igrača u Maccabiu te Hedo Turkoglu (Suns), koji bez prave podrške turske manjine u Phoenixu nije u stanju pronaći ulogu u momčadi, a kamoli startati. Ova trojka je umalo upala na glavnu listu, a evo i popisa svih onih koji su spomenuti makar jednom:

Drew Gooden (Bucks), Jason Kapono (Sixers), Ishmael Smith (Rockets), Jerry Stackhouse (ex-Heat), Jon Brockman (Bucks), Baron Davis (Clippers), Melvin Ely (Nuggets), Jermaine O'Neill (Celtics), Shawn Marion (Mavs), Jason Collins (Hawks), Quentin Richardson (Magic), Dwayne Wade (Heat), Derek Fisher (Lakers), svi igrači Pistonsa i Cavsa koji se ne prezivaju Hickson i Monroe (a bilo ih je stvarno previše da bi ih pojedinačno nabrajali), DeJuain Blair (Spurs), Yao Ming (Rockets), Brandon Roy (Blazers), George Hill (Spurs), Joey Dorsey (Raptors), Beno Udrih (Kings), Maurice Evans (Hawks) i Timofey Mozgov (Knicks) kojega će Sickre vjerojatno staviti na sve liste samo radi The Blowjoba.

5Dec/100

LOVE IS ALL AROUND

Posted by Gee_Spot

LJUBAV JE POPIZDILA

Nisam planirao pisati ništa barem još par dana, ali kada sam se jutros probudio i bacio pogled na box scoreove noćašnjih utakmica, naravno da sam opet ostao zapanjen brojkama Kevina Lovea. Znao sam da će mali biti dobar, lud sam za njim još od UCLA dana, ali ovako dobar? Uglavnom, broj 42 je pregazio očajni Cleveland (o kojem ću još nešto reći malo kasnije) sa sjajnih 28-19 uz 3 asista (plus još desetak lansiranih kontri) i 5-5 za trice.

Neke kombinacije brojeva od ranije? Pa recimo samo da je nakon one 31-31 utakmice nanizao i 32-22 te 21-22 partije, a ove tipa 25-18 ili 22-17 više nema smisla ni brojiti. Uglavnom, Kevin Love je trenutno top 15 NBA igrač, možda i top 5 po učinku. Legitimni MVP, bez obzira na pravilo po kojem nitko tko skuplja brojke u očajnoj momčadi ne bi smio biti smatran kandidatom za takvu nagradu.

Ali, svatko tko me natjera da bacim pogled na susret Cavsa i Wolvesa (i to posebice nakon one sramote koju su Cavsi prezentirali protiv Heata) mora biti poseban. Love je konačno postao igrač preko kojega se sve vrti u momčadi Minnesote, što je logičan potez obzirom na sve njegove vještine i sjajan osjećaj za pas. Fascinira kako je ušao u utakmicu izvan ritma u napadu, ali kako ju je opet držao pod kontrolom skokom, brzim pasovima i sjajnim kretanjem u napadu.

Uvijek u pokretu, Love jednostavno izaziva gomile faulova, koje realizira fantastičnim postotkom (ovih 89 % su u rangu brojki Stocktona, Pricea, Kerra, Allena ili Nasha, pa vi sad stanite i razmislite malo i o ovom podatku te o činjenici da ih puca skoro 10 po utakmici). Ono što me posebno veseli je da malo po malo razvija i igru leđima, što će se pokazati krucijalnim jer s legitimnim post potezom Love sutra može biti vrhunski drugi igrač u napadu i nositelj rasne playoff momčadi.

Čovjek puca od snage i to koristi da se izbori za poziciju, ali kako nije pivot majstor poput jednog Jeffersona niti je eksplozivan poput Griffina, njegova post igra svodi se na izboren položaj guranjem, okret u stranu kojim si omogući još poneki centimetar prostora te završnicu pomalo nespretnim horokom koji je dovoljno mekan da upadne u obruč.

Ukratko, dragi moji, Kevin Love je nasljednik Timmya Duncana. Neće biti u stanju ni približno nositi obranu na način na koji je to radio Timmy (fizički je limitiran visinom i brzinom da bi bio stoper u reketu), ali nadoknadit će to korisnijim napadačkim arsenalom. Sve što treba su još dvije sezone u Wolvesima s punom minutažom nakon kojih slijedi izbjegavanje potpisivanja novog ugovora. Bez obzira na novac koji mu mogu dati Wolvesi, Love mora napraviti isto što su napravili James, Wade i Bosh.


sorry Pau, biram ovog drugog brata svaki dan

Uzeti sudbinu u svoje ruke i izabrati najbolju priliku za sebe. I time automatski i za nas, jer ovaj čovjek treba suigrače s kojime se može boriti za naslov, a ne vječna obećanja promašenih franšiza. Love, budi racionalan i zajebi idealizam. Ljubav je začin života, ali bez glavnog jela, začin nema svrhe. Love treba temelj da bi ga jednog dana mogli smatrati legitimnim MVP kandidatom isto kao što ljubav treba materijalnu podlogu da bi cvala. Sirotinja se ionako samo čupa i svađa.

Usput, samo da kažem par riječi o trenutnoj mu pratnji. Wolvesi ne pucaju od talenta, ali od kada je Rambis pojednostavnio igru i cijelu filozofiju sveo na unutar-van pasove (koji su i osnova trokuta, ali Wolvesi ipak ne vrte klasični trokut kakav je Rambis pokušao instalirati u početku, puno su statičniji, skloniji izolaciji nakon spuštanja lopte na post, bržoj realizaciji - posebice nakon Loveovih ekspresnih lansiranja u kontru - te dva na dva screen and rollovima dok tri igrača stoje uokolo i čekaju povratnu - dakle manje-više klasičnoj NBA igri) ova momčad se barem ne muči zabiti.

Obraniti nešto je druga stvar, ali obzirom na rupe u reketu i na jedinici, dakle na ključnim pozicijama, to je i očekivano. Sad se naravno postavlja pitanje kako Darko može biti rupa kada je prvi bloker lige, ali može. Darko je očito sposoban biti pouzdani back-up centar za 20 minuta, međutim u paru s Loveom nije u stanju pokrivati teren. Čisto primjera radi, bacite pogled na način na koji se rotiraju i preuzimaju igrače Noah i Gibson, pa bacite pogled na Darka i Kevina.

Dok dvojac Bullsa radi kao sat, dva bijela brata izgledaju kao dva balvana koja se uglavnom sudaraju. E, sad, kad bi kojim slučajem Love iza leđa imao jednog Noaha, onda se ni njegova za sada potpuno traljava obrana (prečesto ispada, previše se troši na pomaganja nakon kojih se ne može vratiti na vrijeme na svoju poziciju jer je jednostavno prespor) ne bi toliko odražavala na momčad.

Ukratko, Darko skuplja blokade zato što je ogroman i ima instinkt blokera, al i zato što protivnici prelako ulaze pod koš Wolvesa i nude mu se u serijama. Na takvom šetalištu i Dikembe Mutombo dignuo bi svoj ionako suludi prosjek za još barem 3 banane. Ukratko, Darkove brojke su još jedan rezultat gomilanja minuta u lošoj momčadi.

Sad, ako je Love idealan drugi igrač, ako je Darko idealan back-up centar, što još imamo na ovom rosteru? Wes Johnson mogao bi postati solidan spot-up šuter iz kuta, malo krilo za zaokružiti petorku, a sličan bi na poziciji šutera mogao biti i Corey Brewer. Reputacija koja se lijepi uz obojicu, ona all-round igrača i obrambenih majstora, za sada je pretjerana, na sveučilištu su to možda i bili, ali u NBA još definitivno nisu. Međutim, fizikalije i talent su tu.

Ako i jedan i drugi postanu solidni igrači rotacije, to opet ostavlja ogromnu potrebu za vrhunskim talentom, playmakerom. I to doslovnim. Ubacite u ovu momčad igrača profila Rosea ili Westbrooka i već dogodine imate potencijalnu playoff ekipu. Love, Brewer, Johnson – svi su redom šljakeri i takav play koji carini loptu im ne bi smetao, dapače, sjajno bi se uklopio.

I ne, Rubio definitivno nije rješenje.

Za kraj ove male analize moje omiljene NBA momčadi (nastave li Wolvesi u pravom smjeru, možda Sonicsi konačno dobiju zamjenu, iako me strah da sam previše zaglavio u ljubav prema NBA općenito da ijednu momčad ikad zovem svojom, i da, zavidim svima koji imaju samo jednu ljubav na toj činjenici), još bih spomenuo Beasleya.

Nisam ga zaboravio, nego ga jednostavno ne smatram važnim. Beasley nabija brojke šutom s poludistance i čistim fizikalijama, ali njegovo razumijevanje igre je minimalno. S njim kao trećim visokim Wolvesi imaju najgoru obranu lige pod košem, Mike jednostavno nije u stanju braniti jednako brze igrače.

On je kao stvoren svojim mentalnim sklopom za prvog strijelca s klupe, ali Rambis je svjesno žrtvovao obranu kako bi napad učinio ubojitijim. Međutim, kada bi Brewer i Johnson redovno zabijali iz vana ovako kako su to radili noćas protiv Cavsa, onda bi i potreba za Beasleyem u petorci bila manja.

Njegove brojke će za razliku od Loveovih neminovno pasti, a, ako ne zabija skok-šut dosadašnjim ritmom i postotkom, Beasley nema previše toga za ponuditi. Ukratko, ako je Love novi Timmy, Beasley je novi Al Harrington. I nema ništa loše u tome, dok god ne gradiš budućnost oko njega.

TETKICA IS BACK

Ovih dana sam posebnu pažnju obratio na Bullse želeći vidjeti kako će reagirati na povratak Boozera. Obzirom na to koliko je važnu ulogu Gibson igrao u obrani, zanimalo me kako će Thibodeau uklopiti Boozera te pritom ne ostati bez Gibsonovih kvaliteta koje su idealno nadopunjavale Noaha. I, s druge strane, zanimalo me kako će Rose reagirati sada kada bude trebalo redovno spuštati loptu na post.

Pa, prvo me šokiralo da je povratak Boozera totalno iz igre izbacio Noaha. Bez Gibsona uz sebe Noah se od agresivnog obrambenog igrača koji leti na sve strane morao vratiti u ulogu korektora, zadnjeg čovjeka obrane koji ispravlja tuđe greške, a to za sada ne ide glatko. Rose i dalje igra svoju igru, lopte u post idu neredovito, a to definitivno nije način za igrati kad imaš Boozera u ekipi.

Mislim, da ga nema, onda Rose može slobodno 40 puta po utakmici ići na obruč, 30 puta u pokušaju realizacije, 10 puta u pokušaju povratne. Ali, ako već svjesno igraš sa slabijim obrambenim igračem kako bi imao bolji napad, onda taj igrač mora dobiti loptu. A Boozer će zabijati, to mu nikada nije bio problem, samo ga treba hraniti loptama.

Jasno, nema nikakvog razloga za paniku, tek su tri utakmice iza nas. Ne sumnjam uopće da će Noah brzo pohvatati konce nove obrambene uloge. Zrno sumnje imam u to da Rose može usporiti, često djeluje potpuno izgubljeno ako nema loptu u rukama, ali Thibodeau će naći načina da ga natjera da ponekad odigra i pozicioni napad. A kad Rose i Boozer počnu vrtiti pick 'n' roll s osjećajem jedan za drugoga, pazi se Istoče.

Držimo oko na Bullsima, malo koja momčad ima ovakav potencijal za napredak u tijeku ove sezone, da iz playoff momčadi postane možda i pravi izazivač. Očekujte redovne izvještaje o tome kroz naše Bong Shopping Reporte. Možda smo malo previše pro-Bulls, ali vidjet ćete da je to s razlogom.

LeMUDO

Osim što je LBJ još jednom pokazao kakav je papak rugajući se s dojučerašnjim suigračima (ali i kakav je talent zabivši 38 bez da se oznoji), tekma protiv Cavsa bila je zanimljiva samo iz dva razloga.

Kao prvo, nadam se da su se konačno svi uvjerili u ono što govorim od početka sezone, a to je koliko su Cavsi očajni. Svatko tko je mislio da imaju šanse protiv Heata taj, bez uvrede, mora razmisliti o svojim stavovima prema košarci (posebice ti Simmonse, čovječe, nekada sam jedva čekao da napišeš kolumnu, a danas mi ih se uopće ne čita, ponavljaš se i natežeš teze samo da zaokružiš svoje stavove donesene na osnovu jedne pogledane utakmice, a gdje je nestala ona ljubav praćenja, ona radost otkrivanja i potrage za novim vrijednostima). Jer, onoliki talent kakav ima Miami, nasuprot onakve suše kakva vlada u Clevelandu ne može rezultirati nego gaženjem. Zaboravite psihu, atmosferu, motive. U NBA ligi, ma u svakom vrhunskom profesionalnom natjecanju i poslu, važan je samo talent. Tko zna zna. To je najvažnija istina, ne samo profi košarke nego uopće svake sfere života. Nema tu pravdi, zapletenih logika. Nikakva teorija koja ugađa našem pogledu na svijet i filozofija idealizma tu ne vrijedi. Samo gola praksa. Delanje. Man at work. Talent. O da.


od višeg prema nižem - Riley, LBJ, Wade, Spoelstra, Bosh

Drugo, lako za to što je ovo bio tek jedan dio sapunice zbog kojega sam bio budan dobar dio noći. Barem dok sam čekao da počne. Jer, iskreno, otišao sam u krevet čim je Scott nakon tri minute zvao prvi time-out. Čemu se mučiti s gledanjem očajne košarke, pogotovo kad me razočaralo ono zbog čega sam ponajviše i čekao tekmu – obračun publike s Jamesom. Kad ono, hukanje, malo parola, poneka uvreda. Navodno je bilo i nekih obračuna u onim jeftinim sekcijama, ali većina dvorane nije previše ludovala, samo su slikavali sa svojim skupocjenim mobitelima. U biti, imali smo prilike vidjeti jednu prijateljsku tekmu, barem po standardima na koje smo mi na Balkanu navikli.

I što nakon svega možeš nego samo još jednom zaključiti da živimo u idiotskom svijetu, skrojenom po uzoru na naciju idiota. Ne pada mi na pamet pravdati ovu moju stoku koja pali dvorane i razbija tuđe glave zbog potrebe za ispušnim ventilom, ali ni ovo što smo pratili zadnjih dana nije puno bolje. Vidiš napumpanu atmosferu i gomile potrošenih riječi oko ničega, jedino važno što možemo zaključiti iz svega je da Miami ima talent kojim u trenu može okrenuti sezonu, dok Cavsi nemaju dovoljno talenta niti da ih uzdigne na noge pa da barem poginu kao muškarci.

Vidiš gomilu ljudi koja umjesto da uživa u trenutku i upija ga punim plućima, jer James je ipak sjajan košarkaš i samo jednom će njegov povratak u Cleveland imati ovakvu važnost, gleda u mali ekrančić koji drži iznad glave i pazi kakva im je rezolucija, sve kako bi jednog dana mogli reći da su bili na tekmi. Hej, moroni, pa vi jeste ne tekmi. Uživajte u trenutku, a ne u jebenom dokazu trenutka. Nažalost, duše su odavno napustile tijela, a ega su zauzela prazna mjesta.

Uglavnom, komentatori su se zgražali nad balkanizacijom jedne dvorane, potpuno uronjeni u svoj osjećaj malograđanskog zadovoljstva, a meni je super što se ipak iza sveg ovog cirkusa dao naslutiti i tračak stvarnosti. Jer, Ohio je u kurcu, industrija je u banani, nezaposlenost je ogromna, Ohio je Dalmacija, Ohio je Slavonija, Ohio je ono što nam je The Wire dobro pokazao na svom primjeru – treći svijet u samom srcu prvoga, sakriven iza lažne slike koju prezentiraju mediji.

A, kao pripadnici trećeg svijeta, vrlo dobro znamo da treći svijet ne može bez bacanja pive. I to je super, šteta samo što su ti što je bacaju smješteni na one balkone na vrhu dvorane i ne bi dobacili do Jamesa ni da imaju ruku kao Jan Železny. Jer, o problemima se treba pričati, stvaranja iluzije da je sve u redu ne pomaže nikome, čak ni onim stanovnicima predgrađa koji se ne žele uzrujavati. Dragi moji, ponekad je dobro uzrujati se, poduzeti nešto, da ti sutra bijesna gomila ne bi pregazila taj ugodni život koji čuvaš.

Nije mi namjera biti neki agresivni ljevičar, bože sačuvaj. Ja poštujem poštenog kretena. Evo, s guštom poslušam Colina Cowherda, najzadrtijeg pobornika aristokracije. Sve ovo je tek analogija za košarku, naravno. Šta, vi ste mislili da je košarka analogija života? Ha ha ha ha, kakvi papci. Koga briga za išta osim košarke. Stoga, prevedeno na košarku, ovo znači da nas čekaju neki novi dani s Miami Heatom. Bit će sada priča kako je James pokazao svoju veličinu, kako je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. Bit će masturbacije kako je ovaj trenutak prelomio sezonu jer je učinio da Miami postane momčad. Pred onakvim neprijateljem, momčad je konačno shvatila da mora disati kao jedan da bi preživjela.

Kakva hrpa sranja.

Stvorit će se ta iluzija da je sve super. To je ono što kapitalističkoj malograđanštini treba, potvrda da egoizam, sebičnost, nepoštivanje protivnika i gaženje dojučerašnjih suradnika na kraju odnosi pobjedu. Ali, imam jednu vijest za vas dragi moji. Heat i dalje nema nikoga pod košem. Njihov play se i dalje zove Carlos Arroyo, znan i kao manje talentirani portorikanski revolveraš u dvojcu Arroyo-Ayuso. James je i dalje spreman baciti pod vlak svakoga za koga osjeti da mu može poslužiti kao isprika. Bosh i dalje nije fajter.

Nije ovo nikakav preokret. Ovo je tek očekivani početak. Miami koji gazi loše momčadi, a gubi od dokazanih ekipa. Jedino što treba zapamtiti je taj podatak da su u jednom trenutku izgledali gore nego je itko mogao i zamisliti, samo zbog Jamesove potrebe da sve podredi sebi. I sad bi jedna dobra utakmica u kojoj nije mogao promašiti i to protiv najgore momčadi u ligi to trebala promijeniti?

Ništa, sad samo treba čekati trenutak da Miami opet upadne u probleme, pa da se opet čuje i glas razuma, da netko progovori o problemima. Do tada, bit ćemo bombardirani prividom raja. Kao i svakoga dana. Ali, kao što reče veliki Damir Avdić, nije problem u raju. Problem je u njegovim stanovnicima.

Kad će taj playoff više, mamicu mu jebem.

1Dec/1013

PODCAST – EDIN AVDIĆ EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Četvrti podcast donosi gostovanje Najvećeg Košarkaškog Komentatora S Ovih Prostora, koji, uz moderatorsku pomoć McGeea, govori o Roseu, Durantu, SP-u, Jazzu, Najvećoj Playoff Seriji Svih Vremena i još koječemu. Poslušajte ako vam je stalo do NBA!