60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

31Jan/114

OUT ON THE WEEKEND

Posted by Gee_Spot

Zahvaljujući dobroti poreznih obveznika svaki drugi tjedan moju malenkost čeka vikend iz snova – 72 sata slobode do ponovnog odlaska na posao. Odbij ono što otpada na spavanje, klopanje, minimum druženja s pripadnicima vrste te rekreaciju, ostane više od cijelog dana slobodnog vremena kojega čovjek može posvetiti samo NBA košarci.

Takva je bila namjera i ona je u neku ruku i realizirana. Odgledao sam pet sjajnih utakmica u tri dana, pročitao gomilu materijala, ali jedna stvar ispriječila se između gutanja košarke u još većim količinama – Boardwalk Empire. Zbog nove serije iz radionice genijalaca iz HBO-a ne samo da nisam stigao gledati Wolvese i Clipperse ovoga svijeta, već jedva da sam našao vremena zapisati poneku natuknicu za budući post.

Kako sam u ono spomenuto apsolutno slobodnog vremena odgledao 11 jednosatnih epizoda u komadu, taman mi ostaje još finalna za večeras, kada se smjestim u krevet nakon dosadnog radnog dana. Prije nego se bacim na gledanje ipak je red da posložim ove natuknice i izvučem još poneku misao iz glave vezano uz NBA stranu vikenda jer prikazana košarka to zaslužuje.

Prije toga samo par riječi o Boardwalk Empire. Većini je poznata fascinacija koju ekipa koja se okuplja oko ovog bloga ima prema seriji The Wire. Bez sumnje, radi se o najgenijalnim TV uratku ikada. Ljudi su u rukama imali scenarij, imali su likove, imali su glumce, imali su kritičku notu, dokumentaristički dodir i osjećaj za klasičnu fabriciranu dramu. Kad staviš sve one momente na hrpu, tih pet sezona s 60-ak sati materijala, jasno ti je odakle prednost prave serije pred bilo kojim filmom. Jednostavno, ima se vremena da se posao napravi kako treba.

Boardwalk Empire je čisti primjer. Nakon samo dvije epizode pomislio sam ''evo novi Wire'' i to ne samo zato što je radnja smještena u kriminalni milje (pratimo nastanak nekih novih mafijaša za vrijeme prohibicije) i zato što se u jednoj ulozi pojavljuje Omar. Ne, nego upravo zbog te do najsitnijih detalja razrađene priče u kojoj ni jedan sekund odrađen samo da se odradi. Sve ima značenje i sve nam jasno poručuje kako smo izgubljeni i kako svaki pokušaj da se nađemo neće dobro završiti.

Savršena karakterizacija likova glavni je oslonac priče, a stalno nasilje i seks služe kao predah, gotovo pa olakšanje, od emotivnih pritisaka pod kojima radnja samo što ne eksplodira. Ovo remek-djelo pripovjedanja i slike ima samo jednu manu – tako je detaljno razrađeno i tako dobro napisano da na trenutke gubi dozu tvrdog realizma kojega prezentira jer ti je jasno da ništa stvarno ne može biti ovako dobro.

Naravno, obzirom da je za razliku od Wire u kojemu se svi možemo prepoznati radnja smještena na početak prošlog stoljeća, točnije u razdoblje prohibicije nakon prvog svjetskog, možda stilizacija tog doba daje taj neki štih fikcije. Ali, ispod kričave površine Boardwalk Empire je politička, socijalna, psihološka i filozofska studija društva kakvu čovjek nije imao prilike gledati od dobre stare žice. Buraz.

Obavezno gledati, a tko propusti - jebo mu McNulty majku.

BULLS VS MAGIC

Od prve utakmice Bullsa koju sam odgledao ove sezone govorim da je ova momčad na putu da postane šampionska. Njeni temelji su takvi da im je potrebno manje lickanja nego Heatu, Magicu, Thunderu i kojim sve ne potecnijalnim izazivačima. Jednostavno, ovo je prava playoff momčad. Jedini trenutak u cijeloj sezoni koji je izazvao sumnje bio je poraz od Magica, kada ih je Orlando doslovno izrešetao.

Stoga je ovo bila prilika za uvjeriti se imaju li Bullsi problema nositi se sa Howardom i rafalnom paljbu iz vana ili je prethodni poraz bio samo slučaj. Sad, obzirom da su igrali bez Noaha teško je donijeti neki definitivni zaključak, ali neke stvari možemo jasno reći.

Thibodeau je legenda. Obrana je iz utakmice u utakmicu sve bolja, a to što im uspijeva pokriti sve rupe bez pokretljive petice kakva je Noah zaslužuje maksimalni respekt. Taj Gibson i Kurt Thomas su doktori obrane i nisam siguran da itko shvaća kolika je sreća imati dva takva Oakleyevska tipa u rotaciji.

Većina momčadi bi ubila za četvorku koja šuti i radi prljave poslove, usput ubacujući većinu otvorenih šuteva s poludistance. Bullsi imaju najboljeg živućeg veterana iz Oakley-Brown-Thorpe kalupa, a usput im je u krilo upao i mlađi prototip, od ovih Haslemovskih verzija.

Priprema za utakmicu je bila sjajna – Thibo je Howarda uglavnom branio 1 na 1, svjestan da će ovaj zabiti svoje, ali je zato zatvoren reket za bilo kakvi oblik slash 'n' kick igre i nije dozvoljen ni jedan šut za tri bez da je netko bio šuteru na ruci. Mislim, tri najveća obrambena stručnjaka u NBA su Thibo (stvorio obranu Celticsa), Kevin Garnett (održava tu obranu na životu nakon odlaska njenog arhitekta) i Ron Adams (stvorio lanjsku verziju Thundera, a koliko je bio važan više od ovih novih Bullsa u kojima pomaže Thibodeau govori pad bivše mu momčadi u tom segmentu igre).

Za Bullse nema zime, sve što im treba da već ove sezone love naslov je jedan rasni bek-šuter. Kapetan Kirk i Sefolosha su to mogli biti, a lijepo je sanjati o nekome poput Afflala koji bi se savršeno uklopio u viziju trenera.

Detalj koji moram spomenuti je i način na koji je Deng silovao Hedu cijelu utakmicu i koji bi u nekoj tradicionalnijoj zemlji osjetljivoj na sodomiju izazvao gomilu negodovanja. Boljeg primjera od zadnje akcije Bullsa ne treba. Naime, nakon time-outa Thibo crta sljedeće – Deng ubacuju loptu Roseu, odmah kreće pod koš s Hedom na leđima, Rose malo pimpla i baca mu pas kojega ovaj pored mrtvog Turčina polaže u koš kao pored stupa.

Mislim, valjda je svatko tko je u životu pogledao više od deset tekmi znao kamo će zadnja lopta, svatko osim Van Gundya koji ključni dio utakmice igra s igračem koji ga je iste koštao. S druge strane, treba biti iskren i priznati da Magic nije ista ekipa bez na startu ozljeđenog Nelsona jer Arenas kao play ne postoji. Kao eventualni strijelac s klupe možda, ali kao razgiravač nikako – Arenas se čak mučio i sa pokretanjem napada, zbunjeno gledajući kako se ekipa rotira i čeka loptu koju on jednostavno nije u stanju pravovremeno poslati.

I to je problem Magica. Krcati su, imaju svoju igru, ali ono što nemaju je još jedna klasa pored Dwighta. Bullsi nemaju toliko talenta, ali imaju bolje opcije dva i tri, dok Orlando doslovno ima Dwighta i 6 trećih opcija. Fali taj kreator, penetrator, devastator. Dwightu svaka čast, stvarno igra na MVP razini, ali bez lidera na vanjskim pozicijama njegova moć nije u stanju biti iskorištena kako treba.

MAVS VS HAWKS

Atlanta je još jednom pokazala da je solidna, Al Horford da je all-star materijal usprkos mentalitetu šljakera (ili možda baš zbog njega), a Josh Smith da je jedan od najboljih all-round igrača u ligi. Problem? Previše Joea Johnsona u trenutcima kada se lomi utakmica. Da li je u pitanju kompleks heroja koji je masno plaćen pa mora sam rješavati utakmicu ne znam, ali znam da ova momčad nema što tražiti protiv strojeva kao što je Dallas dok god im se sve vrti oko prosjećnog tipa kao što je Johnson.

A ovo što rade Mavsi, posebice Dirk, Kidd i Tyson škola je košarke. Rick Carlisle i asistent mu Dwane Casey vode vrhunski biznis, Carlisle je svoj sistem u napadu doveo do vrhunca, a Casey je obranu podigao na razine o kojima su samo mogli sanjati. Jasno, i jednom i drugom posao je olakšan time što imaju dva takva lidera kakvi su Kidd u napadu i Chandler u obrani, o Dirkovom šutu da ne govorim, ali poanta je da su to što imaju doveli do savršenstva.

Jer, nemojmo zaboraviti, Dallas starta sa Stevensonom, od nedavno i s Pavlovićem. Da su im samo dva prosječna igrača u tim rolama, recimo ozljeđeni Butler i netko poput mlade verzije Raje Bella, bili bi prva momčad Zapada. Ovaku su u svojoj konferenciji ono što su Bullsi u svojoj – momčad koja zna što radi, stvorena za playoff, kojoj fali samo mrvica individualnog talenta da ode do kraja.

SPURS VS ROCKETS

Rocketsi nisu ekipa preko koje možeš donijeti ikakav zaključak (Scola opet briljantan u napadu, nula u obrani, a netko će se ovo ljeto usrećiti s Hayesom jer će za male novce dobiti izvrsnog obrambenog igrača pod košem), cijelu sezonu nisu u stanju obraniti ni napade puno manje razigrane od ovoga Spursa. Ali, ono što fascinira je način na koji iz utakmice u utakmicu, bez obzira na protivnika, San Antonio uvijek igra koliko im se dopusti, bez opuštanja. Učinkoviti kao roboti.

Još jednom smo imali prilike na djelu vidjeti nesebičnost napada u kojem su tri nositelja ujedno i tri playa koji razigravaju suigrače koji su svi redom prvo realizatori, tek zatim šljakeri. Ovom prilikom krvnici su bili Hill, Blair i Jefferson, drugi put bit će to Bonner, Neal i McDyess. Naravno da s ovako starim Timmyem ne mogu ići na velesile lige, ali ako će uvijek biti u stanju izvući ovakvu razinu igre iz svih ostalih, sve je moguće. Serem, nije, zato me i živciraju - imaju score zbog kojega ih moraš respektirati jer inače ispadneš papak, ali smrde. Nitko ne može opstati na račun postotka šuta sporednih igrača. Pa ni Popova ekipa.

THUNDER VS HEAT

Odustajem od gledanja Thundera, stavljam ih na crnu listu. Ne mogu gledati momčad punu potencijala kako ne igra obranu i kako im se napadi svode na silovanja jedan na pet. Jednostavno ne mogu. Durant je potegao toliko nepotrebnih šuteva da ga ne opravdava ni borbenost ni gomila slobodnih. Najluđe od svega, Brooks sada ima neku novu fiks ideju pa maltretira Ibaku minutažom iako im je u pitanju jedini čovjek koji može nešto obraniti.

Ovdje su stvari krenule u krivo i nije me briga. Karma ne oprašta, a kad vidim nekoga da igra ovako bezveze i anti-košarkaški kako to rade Durant i Westbrook, jednostavno ne mogu navijati za njih. Blesava publika, zahvalna što uopće ima klub u svojoj prćiji od grada, uživa u povremenim individualnim bljeskovima, nesvjesna da se na ovakvoj igri ne stvaraju dinastije kakve priželjkuju.

Zato s druge strane Heat stavljam visoko na listu prioriteta. Obrana je posložena, igrači zadatka pronalaze svoje role (čak i Anthony koji se pretvara u specijalista za blokade), a tri amigosa sve više liče na košarkaše, ne samo zvijezde. Jučer su se mučili i Wade i Bosh, vidljivo nespremni, ali opet su dobili na račun sjajnog LeBronova all-round učinka i prije svega zbog borbenosti Mikea Millera koji je svakim svojim potezom dokazivao da je igračina. A naravno da se tu našao i dobri stari House da zabije koš odluke.

Međutim, nije u pitanju rezultat, već stil igre. Miami usvaja neke navike koje mogu biti samo od koristi. James je tako zadužen za tranziciju i all-round učinak, kao nekakav križanac Magica i Pippena, a Wade se uživljava u ulogu beka koji se puno kreće i zna se naći u pravo vrijeme na putu pravoga asista. Naravno da nisu još u stanju odreći se svojih navika i individualnih potreba, ali po prvi puta od kada ih gledam osjetio sam da im je stupanj na kojem su danas Ray, Pierce i Garnett dohvatiljiv. Ima nade za njih.

LAKERS VS CELTICS

Nakon mučenja između Thundera i Heata (netko u koga vjeruješ te razočara, a netko koga prezireš zasluži respekt), dva stara rivala dala su nam pravu poslasticu. Točnije, Boston nam ju je dao jer Lakersi su poslužili tek kao dobar sparing partner.

Lako je zaključiti da je Kobe opet ubio momčad forsiranjem, ali činjenica je da je upravo to bila strategija Celticsa. Daj Kobeu prostora i zatvori sve drugo. Sad, problem nije u tome što je Kobe koristio taj prostor, već u tome što mu nitko nije pomogao. Nitko nije ponudio alternativu. A Lakersi nisu dovoljno jaki u glavi da se drže sistema kada ne funkcionira.

Doduše, pomogao je Odom, tip igra sjajnu košarku tokom cijele szeone. Gasol je nestao, opet, a Bynum tek povremeno bljesne. Starce nećemo ni spominjati, Artest nebitan, a Fisher čak i koristan na trenutak. U jednom trenutku krenuo je u seriju, čime je zaslužio nadimak zombi. Izgleda ti da je mrtav, da je u pitanju leš iz kojega više ne možeš izvući ništa, a onda oživi, ugrize te. Sa zombijima treba biti oprezan.

Na stranu sve, Kobe je igrao kao mladič, letio po parketu, imao nekoliko poteza kakve nismo vidjeli dugo vremena, ali, kako to već ide, kada on povuče, drugi nestanu. Lakersi imaju ozbiljnih problema, prelako odustaju od svoje igre čim naiđu na malu prepreku, prelako se stavljaju Kobeu u ruke.

Boston je maksimalno napaljen, oni idu po ovaj naslov uvjereni da će uništiti svakoga tko im stane na put. Možda ne bi tako dobro izgledali da se protivnik nije odrekao svoga plana i uskočio točno u njihovu zamku, ali ovo što su odradili do sada čudesno je. Nema momčadi koja pretendira na naslov kojoj nisu očitali lekciju. A možda je najveća u tome što čovjek shvati da se u timskoj igri može biti bolji košarkaš nego kada si sam.

Istina, kada si sam imaš brojke, a svi znamo da brojke donose ugovore. Ali, ovo što igraju Ray, Paul i Kevin pod stare dane najbolje su partije veličanstvenih karijera. Mogu sve što i nekada, samo bolje i to tako da su izabrali riskirati dio slave za momčad. Sve momčadi koje sanjaju o naslovu samo moraju gledati taj odnos. Posebice Heat.

Nije potrebno dominirati u jednom segmentu igre ako imaš talenta za pomoći u svima. Svi Celticsi danas su all-round zvijeri, svi rade sve (osim Perkinsa, taj samo ore pod košem, ali radi to fantastično, kao da nije ni bio ozljeđen). Taj njihov bijeg od specijalizacije u današnje vrijeme dokaz je da dolaze nova vremena, pametnije i ljepše košarke.

Uzmimo kao primjer i način na koji je Rondo tiho skupio 16 asista cijelo vrijeme djelujući u sjeni što se tiče napada. Nije dozvolio da ga se ostavi samog na šutu iz vana već je išao naprijed, stalno pritiskajući svog čuvara. Njegov šuterski nevidljiv čimbenik (koji se lani činio neophodnim protiv obrane Lakersa) nadomjestio je Nate Robinson, rijetko kvalitetnim nastupom i to je bilo to. A što će se dogoditi kada Rondo spoji nekoliko šuteva za redom, pokazat će nam vrijeme.

Jer, ma kako mlitavi, Lakersi su i dalje najbolja momčad Zapada. Samo, teško da ih to čini favoritima protiv četvorke na Istoku.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

16Jan/1120

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick 'n' roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom - pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick 'n' roll i posebice pick 'n' pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će - odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.

13Jan/115

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 3

Posted by ispdcom

Tema ovog top 10 izbora bila je izabrati najveća razočaranja prve polovine sezone. Iz gomile prijedloga nije lako bilo odlučiti se za njih samo deset, a još je teže bilo sastaviti objašnjenja za svaki izbor. Stoga, ova desetka ide u vidu dijalogu između članova žirija kojega ovaj put čine Gee (Sonics), Sickre (Celtics), Emir (Bulls), Joe (Knicks), Pero (Jazz) i Gogo (Suns). U zagradama su navedene sekte kojima pripadaju kako bi lakše pratili njihova izlaganja.

1. Brook Lopez

Gee: Nisam uopće iznenađen što je Brookić završio skoro na svim listama. Jesam doduše time što ste se svi fokusirali na njega, a nitko da spomene Robina koji je jednako loš u svojoj ulozi šljakera ove sezone.

Joe: Robin je ozljeđen, barem ima opravdanje. A Brook je i lani, potpuno zdrav, muku mučio skakati čak i protiv najskromnijih protivnika.

Gogo: Ma neka on slobodno dođe u Sunse, mi volimo takve koji ne skaču.

Sickre: Je'l mi pričamo o Brook Shields ili?

Emir: Mogu reći da je sramota to što nije u stanju uhvatiti double-double obzirom na predispozicije. U biti, neobjašnjivo je kako mu to (ne)uspijeva. Ja sam ga izabrao u drugom krugu drafta ove godine i znam jedno – dogodine ga sigurno neću birati.

Pero: OJ Mayo je debil.

2. Phoenix Suns

Gogo: Moje najveće razočaranje su ipak Sunsi. Ne dat lovu Amareu pa je onda potrošit na prolazne klošare poput Childressa, Warricka i sada Cartera? Kakav je ovo način izgradnje momčadi? Čemu dovođenje Turkoglua ako ga odmah trejdaš dalje? Sarver = krvnik Nashove karijere.

Gee: Ma stoji da nema nikakve logike u tome što rade, ali meni je neoprostivo to što uopće ne igraju kao profesionalci, lani su se borili, a sada su već digli ruke od sezone, kroz reket im se šeta tko hoće.

Sickre: A što je sa svim onim draft pickovima rasutim uokolo svih ovih godina? Sarver je kriminalac, to je dokazao i time što se odrekao jedinog pravog Nashovog partnera, Richardsona, samo zato da bi nešto uštedio na Hedinom ugovoru. Jadno.

Joe: Gle, ovo se moralo dogoditi, onakva momčad se kad-tad morala raspasti, ali to ne znači da je njihov pad zato lakše gledati. Ono finale Zapada lani je bilo posljednji krik sedam sekundi ili manje koje konačno odlaze u povijest. Još samo da trejdaju Stevea i poštede ga daljnjih muka.

Pero: Jesam rekao da je OJ Mayo debil?

Emir: Jesi.

3. rookie generacija 10/11

Emir: Prvi dio sezone je iza nas, osim Johna Walla nitko drugi nije oduševio – Blakea naravno ne računamo kao rookiea jer on je ipak član prethodne generacije - a Turner je možda i najveće razočaranje. Još je rano da bi digli ruke od njih, ali stvari ne obećavaju.

Gee: Ja i dalje vjerujem da će i Turner i Favors i Monroe biti igračine, ali ovo što su do sada pokazali je stvarno premalo. Na stranu razlozi, a ima ih, ali činjenica je da nismo vidjeli ništa.

Sickre: Ne možemo zanemariti kontekst – Evan Turner ne igra bajno dijelom i zato što ga od prvog dana prcaju i trener i uprava. Mali je možda malo previše pasivan, možda nije takav all-round talent kakvoga smo čekali, ali nije sam kriv.

Joe: Ma ovo je najgora rookie generacija u zadnjih deset godina.

Gogo: Pokazali su više od jebenog Dragića, beskorisne mase za koju me sram što sam ikada pomislio da bi mogao biti Nashov pomoćnik, kamoli nasljednik.

Pero: Meni je žao što je Shaq legenda rekao da mu je ovo zadnja sezona, a malo me ljuti što je Deron Williams na početku sezone izigravao zvijezdu i nešto glumatao. A što se rookiea tiče - da išta valjaju, Jerry Sloan bi ih volio.

4. Oklahoma City Thunder

Pero: Jesu razočaranje, ali mislim da neki pojedinci ipak pretjeruju stalnim isticanjem mana. Pa cijelo vrijeme su pri vrhu, gdje smo ih i očekivali.

Gee: Stvarno su odavali dojam momčadi koja kuži što je potrebno za biti na vrhu, zato valjda i boli toliko saznanje da nisu uopće tako posebni. Njihova obrana i pristup su manekenski. I nisam uopće ljut na njih što su oteli Sonicse, stvarno sam ih zavolio. Sada me živciraju. Ne znam, možda je u pitanju karma. Baš me zanima što bi LeBron rekao o tome.

Emir: Po meni ništa manji problem od obrane nije Durant. Njegov stil igre nikako nije liderski, u obrani je promatrač, a u napadu skok-šuter. Kao prvo ime ipak bi trebao podsjetiti suigrače što je potrebno za ostati na pravom putu.

5. ozljede

Sickre: Ozljede su sastavni dio igre, ali ovo što se dogodilo Blazersima nadilazi igru. Od Odenovih koljena smo očekivali još jednu izdaju, ali ovo što se događa Royu je katastrofa. Koja je uništila i jednu karijeru, ali i jedan klub. Također, ni ova muka koju trenutno prolazi Steph Curry sa zglobovima mi ne miriše na dobro.

Emir: Ne zaboravimo kako se i Ming trebao umiroviti prije početka sezone i tako napraviti uslugu i sebi i Rocketsima.

Gee: Kraj svih tih tragičnih sudbina, mene je najviše pogodila ozljeda Carona Butlera. Treba li nam veći dokaz da Marka Cubana ne voli nitko, pa ni karma? Taman sam pomislio da su Mavsi spremni za velike stvari i onda Butlera izda koljeno. Baš me zanima što LeBron misli o tome.

Gogo: Stvarno šteta Rocketsa, da im je ikakav Ming pod košem ne bi se ovako mučili biti na 50% učinka. A propadanje takve igračine kakva je Roy ne treba dodatno komentirati, tuga, užas. Ipak, možda najbolnije ozljede su one u fantasyu, gdje sam od početka sezone bio neko vrijeme bez Kamana, Robina Lopeza, Joea Johnsona...

Pero: Ma mene je najviše šokirao pokušaj ubojstva Davida Leea. Da mu zub onog pušitravića Wilsona Chandlera ovo napravi, strašno. Tip je neprepoznatljiv.

Joe: A nemojmo zaboraviti da smo trenutno i bez Noaha i Jenningsa.

6. Tyreke Evans

Sickre: To što smo bez Jenningsa i nije neki gubitak. Tip igra loše, kao i dobar dio njegove generacije. Što se dogodilo Collisonu i posebice Evansu? Da nije u pitanju neki sindrom druge sezone?

Joe: Svi smo znali da je 'Reke 1 na 5 hakler bez prava pozicije, ali tko nije isto tako mislio da u jednim Kingsima može nabijati vrhunske brojke? Mislim, ja sam ga draftao u drugom krugu!!! I onda sam ga bez pardona mijenjao, ide mi na živce svojom šetnjom po parketu, bezveznim ulazima pod koš u stilu Sesara. Klasični primjer igrača koji puno zuji, a malo meda daje.

Gogo: Ma mene ljuti to što ovi Spursi i Mavsi, umjesto da se raspadnu kao Sunsi, i dalje uporno ostaju pri vrhu i u borbi za naslov. Pizde!

Gee: Ja Evanse baš i nisam pušio, ali definitivno ima nešto u njegovoj sebičnosti, sramotno je da ekipa s rotacijom pod košem kakvu imaju Kingsi, a koja uključuje Dalemberta, Landrya, Thompsona i Bigger Babya Cousinsa, nije u stanju igrati bolje. Još je veća sramota da tri takva korisna igrača čame u lutrijskoj momčadi, dok gomila playoff ekipa treba rasne igrače pod košem – Samuel je majstor banana, Carl post-up genije, a Jason kompletni treći visoki koji može sve. I svi su podređeni ovim derištima.

7. Cleveland Cavaliers

Sickre: Gilbert je puno puta pokazao da nije materijal za NBA vlasnika, ali odluka da ovo ljeto miruje i ne rasturi ovu momčad pokazala se totalnom katastrofom. Nemaju talenta, ali najviše boli nedostatak srca. Ono što su odigrali protiv LeBrona i Heata je dno dna. Svi zaslužuju izgon iz lige. Osim Varejaoa, naravno.

Emir: Užasni su, a mene je specijalno razočarao Hickson, za kojega sam vjerovao da će u ovakvoj konkurenciji preuzeti ulogu prvog igrača. A on se kurči uokolo i glumata umjesto da igra.

Pero: Sramota je da nisu iskoristili svoje bogomdano pravo da kresnu prvu bengalku u povijesti lige. Da su njome gađali i klupu Heata, tko bi im normalan prigovorio? Ispali su tolike pizde da ne zaslužuju bolje od ovoga što im se događa.

Gee: Ovo kako su ih Lakersi nabili je čak i niže od dna, to je kao da su sjeli u onaj stroj iz onog filma u kojem ekipa putuje u središte zemlje da bi pokrenula usnulu magmu ili tako nešto. Dobar film, ali ovim Cavsima ne može pomoći ništa. Nemaju ni malo ponosa. Mislim, toliko su jadni da je čak i Beskućnik Zlatnoga Glasa, čim je čuo da ga žele angažirati da radi za njih, odlučio opet početi piti.

Gogo: Hm, Warriorsi obećavaju, guštam ih gledati, definitivno su ekipa za koju bih mogao navijati kao drugu u periodu dok se Sunsi traže. Šteta što se potencijal ne očituje i u nešto boljem scoreu.

8. Globalna Đikona

Joe: Ma LeĐikan je još uvijek veće dno od Cavsa. Priznajem, hejter sam Heata i nikad mu neću zaboraviti pokušaj bacanja trenera pod vlak na početku sezone.

Sickre: Njegovom PR timu treba dati posebnu nagradu, jer uspijeli su u nemogućem – u par mjeseci od nedodirljivog miljenika lige pretvorili su ga u Sotonu. Medijski talent mu je ravan nuli, uzalud mu sav trud. Kao da više nije u stanju reći ništa suvislo.

Gee: Ma i karizma mu je ravna nuli, a sada mogu sa sigurnošću reći da je momak jednostavno priprost. Ne možeš brate o svemu imati mišljenje, a u životu škole nisi vidio niti si knjigu pročitao. Dok je bio klinac ostavljao je dojam zrelosti za svoje godine, danas je jasno kako je u pitanju izgubljeni lutak na napuhavanje.

Gogo: A kakav je tek smrad onaj Amare, očekivao sam da će biti prosječan ili ozljeđen, a on rastura. Što mi je ovo trebalo, da u ovakvoj godini još i za njim plačem?

Emir: Ja plačem samo kad vidim da Bogans starta. Ne kužim zašto je Thibo tako uporan oko njegove uloge, tip uopće nije dobar obrambeni igrač, čak ga je i jedan Meeks uništio.

9. ESPN

Sickre: Ovo u što se ESPN pretvara je tužno. RTL i 24 Sata su mu danas bliži od onoga što smo nekada poznavali kao globalnog lidera u sportskim vijestima. Heat Index! Lakersi su gotovi! Miami je najbolji ikada! Najgori ikada! Retardirano! Ajde, još ih drže lucidni Bucher, strastveni Hollinger i Russillovi podcasti, a i Simmons je, iako nije ni pola čovjeka što je nekada bio, još uvijek sjajan kada mu se da obratiti pažnju na NBA.

Gee: Žalosno, ali danas je stvarno samo bitno imat vijest minutu prije konkurencije, sve drugo je manje važno. Kvaliteta misli na ESPN-u je nisko, ali za misli nema ni prostora, sve se svodi na tračeve i patetiku.

Pero: Ja se samo pitam kada će krenuti s naplaćivanjem fantasya, i to vjerovatno s nekim pravilom da u slučaju draftanja Jamesa ili Wadea moraš platiti dodatni bonus. Na stranu sve, još uvijek su miljama iznad srednjoškolskih tekstova kakve nalazimo na Sportnetu. A baš sam se ponadao kako smo dobili portal koji ide nekamo.

10. Potencijalni lockout 2011.

Emir: Ne znam ima li ga smisla spominjati i navlačiti lošu karmu, ali nemoguće je ovu sezonu pratiti, a da se u podsvijesti ne vrti činjenica da bi se na blogu slijedeće godine moglo samo pisati o američkom nogometu te možda Cedeviti i Joki. Grozno, možete li zamisliti nedjelju bez Raptorsa i Pacersa u udarnom terminu od sedam navečer? I što je s tim terminima, zašto Stern ne bira bolje utakmice?

Pero: Lockout, sranje. Meni je to nešto najstrašnije. Razočaran sam što se uopće prijeti nečim takvim. Ako dogodine ne bude lige, neće npr. biti ni prilike za pisati o razočaranjima. Neće biti drafta. Na ispodobruca.com će biti samo jebeni baseball. Neće biti tržnice. Ničega, nada, nichts, niente. Možda smo daleko od toga, možda je ovo popularni reverse jinx, ali sasvim sigurno je jedno - od najvećih mogućih razočaranja u Svemiru, godina bez NBA je najveće.

Gee: Meni se plače. Pomisao na lockout me rastužuje više od podatka da Arroyo igra sezonu karijere i da jebeni Ilgauskas ne može promašiti šut s poludistance čime pomažu trojki da pobjeđuje bez Millera i Haslema i centra koji ima ruke.

Gogo: Lockout, pa potencijalna selidba Hornetsa nakon onoga što su napravili Seattleu. NBA se igra s našim živcima. Što je previše, previše je.

Sickre: I taj lockout bi se trebao dogoditi baš u trenutku kada bi konačno mogli dobiti jednog Hrvata u NBA, strava. Iako nemam pojma što će biti s Bogdanovićem, žalosti me pomisao da će NBA makar na trenutak biti crninom obojana poput hrvatske košarke.

Joe: Jedini plus kod lockouta je taj što bi Carmelo, prokleti cmizdravac koji se svojim iritantnim ponašanjem igra živcima nekoliko klubova i gomile navijača, mogao ostati bez ponekog milijuna, donese li novi kolektivni ugovor smanjenje plaća.

6Jan/1133

NEW YEAR POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Više od dva mjeseca igre su iza nas, što znači da je sazrelo vrijeme za power rankingse koji će odvojiti žito od kukolja. Sve je jasno, ostaje samo mogućnost nekakvog ludog tradea u stilu Orlanda pa da se radikalno pomakne raspored snaga. Doduše, možda će neke moje odluke izazvati negodovanje, ali trudit će se objasniti ih što je moguće detaljnije. Zanimljivost ovih rankingsa je što krećem od kraja, radi napetosti, ali i zato što mi se ne da previše zadržavati na ekipama koje su mislima već u budućnosti.

NAJGORA EKIPA U LIGI I ŠIRE

30. ukupno (15. u konferenciji) CLEVELAND

Bez pardona najgora momčad lige, to je danas valjda svima jasno. Sve one priče o ponosnom rosteru pale su u vodu pored izostanka vizije na svim razinama. Vlasnik i uprava nemaju pojma kada i kako okrenuti novu stranicu (čak se priča o tradeovima za neke veterane kako bi se pomoglo momčadi, što govori da ovi ljudi pojma nemaju o tome kako NBA uopće funkcionira), trener nema pojma kako posložiti i motivirati momčad, a sama ekipa nema ni talenta ni motiva za ičim. Svi su dobro plaćeni veterani, luzeri, kojima ne treba ni novca ni pobjeda. Samo im treba ljeto da što prije zaborave ovu katastrofalnu sezonu koja će donijeti još na desetak gaženja.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO CLEVELAND

29. (14.) DETROIT

Jedino što ima manje smisla od ovoga nakaradno posloženog rostera je upornost kojom Dumars odbija promjene te činjenica da nemaju ni talenta na koji se mogu osloniti ni ugovore koje mogu nuditi uokolo kako bi si olakšali buduće trošenje. Srećom, imaju nešto talenta pa mogu ostaviti Cavse iza sebe.

28. (13.) WASHINGTON

Najgori trener lige i najgora kemija u svlačionici nisu dovoljni da ih gurnemo još niže. Jer, u Johnu Wallu imaju talent koji garantira bolju budućnost. To nije mala stvar.

27. (12.) NEW JERSEY

Avery Johnson donio je sistem u obranu, ali je ubio ono malo života u Harrisu i Lopezu, a prijeti to napraviti i Favorsu, i to prije nego je čudu od djeteta život uopće i počeo. Možda nemam na osnovu čega donositi takve sudove, ali bojim se da sav ovaj potencijal ne propadne dok Prokhorov ne shvati da Johnson nije učitelj.

26. (15.) SACRAMENTO

Slična situacija je i u Kingsima, dva sjajna mlada talenta, solidna pratnja uokolo i trener koji gubi konce (ili ih je potpuno izgubio). Za razliku od dobričina kakvi su Lopez i Harris, Kingsi svoju budućnost grade na dva bandita poput Evansa i Cousinsa, ali kriviti njihove karaktera za to što momčad pojma nema što radi na oba kraja terena pretjerano je.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO ŠTO SU OVI ŠTO SU UMALO KAO CLEVELAND

25. (11.) CHARLOTTE

Oni konačno mogu disati zahvaljući slobodi koju donosi promjena trenera. Ali, bit će to kratki predah, jer manjak talenta neće tek tako nestati. Problemi s ozljedama Geralda Wallacea ne pomažu, ali barem se pokazuje da Augustin može biti startni play te da u Captainu Jacku još ima vatre. Sad još samo da nekoga od veterana zamijene za neki pick ili nešto prostora na salary capu, jer inače sezona neće imati nikakvog smisla.

24. (10.) TORONTO

Kad od nekoga ništa ne očekuješ, svaki pozitivan potez izgleda duplo bolji. Raptorsi su ove godine odradili dvije važne stvari. Prvo, riješili su se barem jednog očajnog ugovora (Turkoglu) te jednog nepotrebnog (Jack), olakšavši si tako barem malo platnu situaciju (uspiju li još nekome utopiti Calderona na konju su). Drugo, za razliku od mnogih ekipa koje su ostavili iza sebe, barem svaku večer dolaze na posao i bore se, ma kako sakati i jednodimenzionalni bili. Respect.

23. (14.) MINNESOTA

Kevin Love je zvijer kakvu ima malo tko, drži ovu nesretnu momčad iznad vode. Međutim, izgleda da je i Beasley nešto više od odličnog strijelca, izgleda da je čovjek strijelac kakav se ne rađa često. Šut s poludistance mu uporno ostaje u suludo visokim sferama u kojima obitavaju samo najveći, a sve češće protivnike lomi i ulazima. Kad dodaš da je Rambis postavio kakav-takav sistem i da imaju barem hrpu igrača zadatka u rotaciji, ispada da će u ovom daljem dijelu sezone debelo nadmašiti dosadašnji score.

SREDNJA ŽALOST NA ZAPADU KOJA NE IDE NIGDJE MEETS SREDNJA ŽALOST NA ISTOKU KOJA SE BORI ZA SEDMU I OSMU POZICIJU PLAYOFFA

22. (13.) PHOENIX

Znam, znam, govorio sam kako se nikada ne treba kladiti protiv momčadi koju vodi Nash. Ali, kako misliti išta dobro o Sunsima nakon što ih jednom vidite u akciji? Nekada tečni i revolucionarni napad postao je tek obični run and gun Nelsonova tipa, a pristup ove momčadi u obrani i uopće igri je kriminalan. Ne kažem da je nemoguće da Nash i Hill to nekako promijene, klupa će biti dovoljno duga i svježa za drugi dio sezone, ali ovo što su do sada pokazivali na razini je rasne lutrijske momčadi.

21. (9.) MILWAUKEE

Opravdanje za loše igre donekle leži u ozljedama Boguta i Jenningsa, ali kad staviš na stranu sve one očajne ugovore koje su podijelili ovoga ljeta i činjenicu da nisu u stanju zabiti nikome osim ako Bogut ne odigra kao Nadčovjek (ili ako se Boykins ne vrati na vrijeme iz zemlje patuljaka), ispada da ih karma s razlogom muči. Toliko loših odluka oko slaganja rostera ne zaslužuje playoff, ma kako se trudili u obrani.

20. (12.) MEMPHIS

U svemu nekako solidni, u ničemu posebni. Gasol i Randolph pod košem, a opet ne mogu nadskakati nikoga. Conley se dokazao kao play, lopta kruži, a opet se muče pronaći pozicije za lagani šut. Toliko atleta i talenta, a ništa više od golog prosjeka. Kao, nekakva su klapa, a onda se Allen i Mayo potuku oko karata. Plus, cijela priča oko Mayoa začin je ove sezone, taman što smo pomislili da se čovjek sprema postati rasni all-round bek-šuter kakav uvijek dobro dođe, on se pokaže kao tipični uličar (kao kakav je i najavljivan). Nema ovdje ničega playoffa vrijednog, čak ni usprkos svom Gasolovom talentu, Zachovom znoju i Gayevim brojkama.

19. (11.) GOLDEN STATE

Ma neću uopće spominjati klupu, već samo ovo - da su zdravi Lee, Biedrins i Curry, ova momčad bi se usprkos svim manama borila za playoff. Ellis je fantastičan, a trener Smart je stvarno smart - iako dobar dio vremena izgledaju kao lutrijska banda, kada su kompletni Warriorsi igraju iznenađujuće efikasno i u napadu i u obrani (posebice to fascinantno izgleda pratiti nakon godina Nelsonovog ničega). Upravo taj pomak u obrani je garancija da ovu jezgru vrlo brzo čeka korak naprijed, možda već i iduće sezone. I da, ovo kako igra Dorell Wright je van pameti. Je, lako je nabijati statistiku u lošoj momčadi kada imaš 40 minuta na raspolaganju, ali njegov all-round učinak je upravo ono što svako pravo malo krilo treba odraditi. Danny Granger light. Dobili su još jednu kockicu budućeg mozaika.

18. (8.) INDIANA

Pročitali su ih, udvajanjem Hibberta i ostavljanjem prostora bekovima protivnici su im presjekli tečnost koju su imali u napadu. Ali, dobar skok i čvrsta obrana i dalje su tu, a Danny Granger opet preuzima sve u svoje ruke. Zvuči poprilično bezveze, ali na ovakvom Istoku vjerovatno bude dovoljno. Granger ili Bogut, pitanje je sad.

17. (10.) LOS ANGELES

Makni Vinniea, karmičko prokletstvo koje izaziva Sterling, daj im zdravlja i evo ti playoff momčadi. Već sada. Blake Griffin je ljudski yo-yo, apsolutno čudo prirode koje treba gledati i gledati i uživati dok možemo. Dodaj mu sjajnog Erica Gordona koji možda nije onako čisti šuter kakvim smo ga smatrali, ali koji zna ubaciti na sve moguće načine, fascinira brzinom nogu i odluka koje donosi s loptom, i eto ti jezgre sjajne momčadi. Plus, gdje su sve ove mlade snage koje zahvaljujući minutama stasavaju iz dana u dan. Clippersi imaju budućnost, definitivno, ali tako malo im fali da imaju i sadašnjost.

16. (9.) PORTLAND

Previše su toga doživjeli da bi se izvukli iz lutrije ove sezone. Ma kako ponosni bili Camby, Miller i Aldridge, ipak ih je teško zamisliti kako izdržavaju do kraja u ovom ritmu. Ali, zato bi itekako bilo zanimljivo vidjeti koga bi upravo Camby i Miller mogli pojačati odluče li se Allen i Vulkanci na promjene. A trebali bi. Sjeća li se još itko Brandona Roya?

15. (7.) PHILADELPHIA

Doug Collins je ipak uspio složiti nekakvu momčad. Ili je ipak presudila gomila solidnih igrača na rosteru. Kako god, Sixersi su dovoljno čvrsti, duboki i fizički moćni da nadoknade sav nedostatak ideja u napadu i održe se u playoffu na ovom slabašnom Istoku.

PLAYOFF PROLAZNICI

14. (6.) NEW YORK

Svaka čast Amareu, drži ovu momčad iznad vode, ali budimo realni - usprkos svim eksplozijama koševa, Knickse smo ovako negdje i očekivali. Ja moram priznati da sam ugodno iznenađen onim što je D'Antoni izvukao iz Chandlera, Fieldsa, pa čak i Feltona, ali, bez obrane i skoka, znamo što čeka ovu momčad. Lagani odstrel u prvom krugu. Uz bonus što ćemo konačno opet imati prilike gledati playoff utakmicu u MSG-u.

13. (8.) NEW ORLEANS

Chris Paul očito nije još uvijek zdrav, koljeno zateže, ali uspkros svemu ova po talentu lutrijska momčad i dalje se čvrsto drži za svoju playoff poziciju. Fanatična obrana koju je po uzoru na učitelja Popovicha dizajnirao Monty Williams je glavni razlog, jer ova momčad osim Paula nema izuzetno dobrog igrača u ničemu. Čak ni Ariza nije takav stoper kako bi se dalo zaključiti, niti je Okafor čudovišta pod košem. Jednostavno, njihov ubojito spori ritam i konstantni pritisak na loptu ne dozvoljavaju protivniku da razvije igru te dok drže stvari na ispod 90 koševa imaju šanse.

12. (7.) OKLAHOMA CITY

Bude se vraga. Ponadao sam se da će s popravljenim Durantovim nišanskim spravama proraditi i ostali segmenti momčadi, ali ništa od toga. Thunder jednostavno nema nikakav sustav igre. Malo koja momčad ima ovako mlade nositelje, ali to nije opravdanje. Ni Bullsi nemaju previše iskustva izuzev Boozera, pa opet iz utakmice u utakmicu igraju sve bolje. Thunder nikako da uhvati lanjsku razinu, kamoli da se izdigne iznad nje.

Momčad koja je trebala biti zasnovana na obrani u tom je segmentu igre potpuno zakazala. Osim povremenih bljeskova Ibake u reketu i Sefoloshe na perimetru, njihova igra u obrani se svodi na mahanje crvenom krpom. Definitivno je u pitanju pristup, očito neki igrači poput Westbrooka i Duranta malo olako shvaćaju svoju ulogu u tom dijelu igre, ali ima nešto i u obrambenom sistemu. Kvragu, Spursi i Lakersi s slabijim atletama igraju puno bolju obranu samo zato jer se znaju kretati, dok igrači Thundera većinu vremena nemaju pojma kamo sa sobom.

Nije da ova momčad ne želi, ali još ne zna, a onaj tko bi ih trebao učiti očito tome nije dorastao. O napadu da ne pričam, tu žive zahvaljujući čistim individualnim kvalitetama Duranta i Westbrooka, koji usput guše svako kretanje lopte. Kad dodaš da osim Ibake i nemaju poštenog visokog igrača – Krstić je pick 'n' pop opcija, Aldrich prezelen, Green nedovoljno dobar i čvrst za ulogu pod košem – ispada da ova momčad treba nekoliko ozbiljnih zahvata prije nego je počnemo smatrati pravim izazivačem.

A onda opet, usprkos gomili mana evo ih na sigurnoj playoff poziciji, makar i na ovoj mojoj radikalno pesimistično sedmoj, samo zahvaljujući Durantu i Westbrooku. I uz to Durant je imao ispodprosječan dosadašnji dio sezone. Ludi potencijal. Šteta što ipak prvo treba odrasti.

11. (5.) ATLANTA

Ubit će ih svaka momčad s rasnim playmakerom, nisu u stanju kontrolirati reket iako imaju dva fajtera poput Horforda i Smitha, možeš ih izbaciti iz napadačkog ritma čim im malo stisneš vanjsku liniju (Johnson se više ne nosi s pritiskom kao nekada, ali i dalje uporno forsira, kao nekakav Kobe made in Taiwan). U biti, nema tog suparnika koji im odgovara u playoffu. A onda opet, imaju dovoljno talenta, borbeni su i zaslužuju respekt zbog toga. Naravno, dok ih Orlando opet ne pomete.

10. (6.) DENVER

Ne mogu vjerovati da ih stavljam ovako visoko, ali dajem im prednost pred Thunderom i Hornetsima iz jednostavnog razloga - Karlov sistem i dalje funkcionira. Dok Thunder ne brani ništa, dok Hornetsi ne mogu ništa zabiti, Denver u svom run and gun kaosu kreira i koševe i kontre i pobjede, kao da je stanje u svlačionici idilično. A nije, stvar se može raspasti svakog trena. Međutim, dok se to ne dogodi, njihove fizikalije pod i uokolo koša, Carmelova sposobnost zabijanja, Chaunceyevo vodstvo te sjajne role Afflala i Lawsona dovoljne su da ih respektiramo.

9. (5.) HOUSTON

Ovo je vjerovatno potez zbog kojega ću doživjeti najviše napada, ali što mogu kad se ne ravnam golim scoreom. Da, gledam brojke, a i one, poput onoga što vidim svojim očima, govore da su Rocketsi puno bolji od trenutnog omjera pobjeda i poraza. Kvragu, momčad je ovo koja igra možda i najljepšu košarku, prepunu kretanja, otvorenih skok-šuteva i dodavanja u stilu Bostona, ali s brzinom Spursa. Adelmanov sistem ne može podbaciti, zato mi je i toliko čudno da su usprkos širini rotacije i kvalitetnoj igri konstantno ispod 50 % učinka. Dobro, nisu u stanju ništa zaustaviti zbog rupe pod košem, nedostaje im agresivnih i fizički jakih igrača na svim pozicijama. Momčad je ovo finese prije svega, stoga je jasno da neće previše trajati u playoffu. Ali, ne vidim scenarij po kojem ovako krcati talentom tamo neće završiti.

8. (4.) UTAH

Ovogodišnji uspjeh Jazza rezultat je ekspresnog privikavanja pridošlica na Sloanov sistem. Utah je još jedna momčad koja je u vrhu zato što shvaća da je poanta košarke dijeljenje lopte i što bolja pozicija za realizaciju. Sloan je također sjajno iskoristio Milesa kao strijelca s klupe, a čak je i obrana bolja nego ikada zbog toga jer su dva mekušca poput Boozera i Okura zamijenjena s dva šljakera poput Big Ala i Milsapa.

Fali ona teška petica koja bi zatvorila reket blokadama i koja bi bila dominantni skakač, ali ovaj Jazz danas možda i više pati zbog nedostatka talenta na rosteru. Jer, lako je hvaliti Jerrya zbog odluke da Milesa gurne u rolu strijelca s klupe dok igra sjajno, što će se dogoditi u slučaju da on stane? Klupa Jazza je suha poput pustinja Utaha, a s takvim minusom se ne upuštaš u borbu za sami vrh. Ipak, okretanje nove stranice koje su odradili ovo ljeto definitivno je dalo nadu da će ovaj sistem još za Sloanova mandata možda opet vidjeti NBA finale. Ove sezone ipak neće.

KVAZI-IZAZIVAČI

7. (4.) ORLANDO

Kocka se isplatila. Dok je Dwighta i Van Gundya, Orlando će uvijek igrati košarku koja će garantirati kvalitetnu obranu i čvrsti skok. Međutim, dovođenjem svježe krvi dobrim dijelom riješen je i napadački problem. Kažem dijelom, jer nedostatak rasnog playmakera i pravog all-stara uz Howarda uvijek će biti kamen oko vrata ovoj momčadi. Ali, pomaka ima dovoljno.

Dolazak Hede olakšava život Nelsonu u organizaciji igre. Bass i Anderson potpuno su pokrili izostanak Lewisa u šutu iz vana, davši dodatnu dozu agresije i energije kakvu Lewis nije bio u stanju generirati ni da mu u guzicu zabiješ nuklerarni reaktor. Na sličan način je J Rich donio energiju na dvojku, njegovo stalno kretanje, agresivnost u skoku i ulazima nakon Carterove mlakosti čine se kao gledanje Matrixa nakon Stipe u gostima. Arenas je klaun s klupe, ali klaun koji i dalje može držati ritam kao lider druge postave.

Dok je napad u stanju biti energičan barem približno kao obrana, da nekako pokrije taj manjak kreativnog talenta, ova momčad se mora smatrati ozbiljnim izazivačem. A Otis Smith GM-om godine. Muda do gruda mos def.

6. (3.) DALLAS

Bili bi u kategoriji pravih izazivača da se nije dogodila ova ozljeda zbog koje će Caron Butler propustiti ostatak sezone. Bez pouzdane treće opcije, što je ulogu u koju se Butler taman počeo uživljavati, ova momčad nema dovoljno vatre u ionako predvidljivom napadu. Do sada si mogao očekivati da će Butler, Kidd i onaj nesretni Stevenson kažnjavati svaki pokušaj udvajanja Dirka ili Terrya, ali sada se sve svodi na otkrivanje nepoznatog.

Može li Marion ulozi podizača energije dodati i onu konkretnog šutera? Može li Beaubois nakon loma stopala uopće povratiti dio lanjske magije? Nema sumnje da će nova obrana s Chandlerom i dalje ostati na razini, te da će Kidd i dalje kontrolirati ritam kako njima najviše odgovara. Samo, koliko playoff serija mogu dobiti Dirk i Terry sami? Ove sezone su kao nikada potvrdili o kako se briljantnim košarkašima radi, ali Dallas očito nije miljenik sudbine. Šteta, jer ozbiljno sam počeo vjerovati kako je baš ovo mogla biti njihova godina.

PLUTAJUĆA MINA

5. (3.) CHICAGO

Možete vi pričati protiv Bullsa koliko hoćete, ali ja ne mogu sakriti oduševljene svaki puta kada ih gledam. Da, Rose gubi previše lopti, forsira bla bla bla. Ali. Ova momčad iz dana u dan igru sve bolju obranu, i to čak i bez svog najboljeg obrambenog igrača. Kontroliraju skok, i to čak i bez svog najboljeg skakača. Što znači da će povratkom Noaha biti rasna playoff momčad. Thibodeau je uspio već u prvoj polovici prve sezone iz ovog rostera izvući dovoljno za respekt, a potencijal da budu broj jedan u ligi i u skoku i u broj primljenih koševa je ogroman. Samim time, smiješi im se i naslov jedne od sljedećih godina.

Mogu li ga osvojiti već ove sezone? Teško. Ali, itekako mogu dobiti playoff seriju i protiv Bostona i protiv Miamia. Dakle, šansa postoji.

Ne baziram svoje oduševljenje samo na potencijalu obrane, nego na svim pomacima koji su iz utakmice u utakmicu vidljivi i u napadu. Rose i Boozer uzimaju većinu lopti zato što im talentom nitko nije niti blizu, ali to ne znači da Bullsi nemaju igru. Thibodeau i ovdje pokušava usaditi duh Bostona, kruženje lopte je dobro, a posebice je sjajan način na koji se koristi svaki igrač, bilo da je u pitanju postavljanje blokova za Korverova istrčavanja, pasovi iza leđa za Brewerove ulaze, unutar van igra Boozera i Rosea. Sjajna momčad, a ako je želite blatiti zbog neatraktivnosti samo dajte. Jer, poanta nije da imaš talent pa da ti propada, već da sa onim što imaš daš svoj maksimum. Bullsi samo to i rade iz večeri u večer. I da, Thibodeau je trener godine. Sorry Jerry.

IZAZIVAČI (ZANIMLJIVO, RADI SE O 4 EKIPE KOJE SU PODIJELILE ZADNJIH 6 NASLOVA)

4. (2.) SAN ANTONIO

Najbolje ekipa u ligi po omjeru tek je četvrta? U čemu je moj problem? Pa, iskreno, teško sam se odlučio staviti ih uopće među izazivače. Iz jednostavnog razloga što ova momčad ne igra sjajnu obranu, odnosno ni približno ubojitu kao ove tri ispred njih (pa ni kao Bullsi). Spursi su praktički svih ovih godina potvrdili činjenicu da je učinkovit, ali ne i briljantan, napad dovoljan ako imaš sjajnu obranu i kotroliraš reket i skok. Sada nam nude nešto skroz drugo - njihov napad je možda najučinkovitiji ikada, spektakularan čak, tu se već radi o zoni Sunsa. A znamo da su se ambicije dotičnih uredno rušile baš na obranama momčadi poput nekadašnjih Spursa.

Sad, ako ti je napad učinkovit, ne znači da je nužno i revolucionaran ili neobranjiv. Dapače, fora sa Spursima je upravo u tome što su postali momčad koja živi od ulaza i zabijanja povratnih, ali bez post igre, čak i bez onog pick'n'roll kojega je patentirao Nash. Ono što zabiju u reketu tek su ziceri ili odbijanci, nema tu unutar van igre ili akcija preko post igrača. Timmy i Blair u obrani se još solidno i nose, aktivni su i posebice čvrsti u skoku, ali napadački su u rolama sporednjaka. Paradoks je da iako su bez premca najbolji par visokih, provode malo vremena zajedno jer smanjuju reket, a za jurnjavu Spursa treba ga što više raširiti.

Bitna razlika od igre Sunsa je što Spursi imaju dva playa s jednakom odgovornošću, Parkera i Ginobilia, koji se sjajno nadopunjavaju. Ovo dvoglavo čudovište u stanju vas je ugristi svaki tren, ne postoji momčad koji ih može zatvoriti obojicu u penetraciji. Međutim, momčadi koje imaju pravog koretkora pod košem i koje neće paničarati kada im jedan uđe pod koš, bit će u stanju izbiti im iz ruku drugu važnu kariku, a ta je šut iz vana.

Hill, Neal, Bonner i Jefferson imaju uglavnom šuterske treninge, pucaju redovno bez ikoga na ruci, što i dovodi do konstantnog priljeva koševa. Kada momčad stalno ima jedan te isti ritam, kada vas u svakom trenu netko može zasuti serijom koševa, tada nije lako ostati u igri. Napad Spursa se možda ne može zaustaviti, obzirom na nesebičnost i stil igre u kojem lopta uvijek kruži slobodnih igrača će biti, netko će uvijek zabiti, ali mu se može parirati zbog obrane.

Posebice će to biti vidljivo u playoffu, kada će ipak morati malo usporiti, kada više neće biti toliko skokova na raspolaganju i kada će šuterski postotci ipak morati pasti. Ali, ako ništa drugo, fascinanto je promatrati kako jedna momčad koja je do jučer gazila Sunse, danas praktički kopira njihov stil igre. Doduše, ova obrana nije toliko loša jer Spursi se nikada neće zaboraviti kretati i pomagati, posebice na vanjskim linijama, ali bez prave zaštite reketa nije to ni obrana koje se treba bojati.

Samo, ako uzmeš u obzir da su Lakersi stari i da će zasigurno biti umorniji od Spursa koji puno više koriste svoje sporedne igrače, ako dodaš da i Boston i Miami imaju nedostatke u svojoj igri (s tim da mislim kako bi Miami pomeo San Antonio obzirom da ovi nemaju tog centra koji im se može usidriti pod koš), tko kaže da Pop opet neće do Finala? Puno se toga treba poklopiti, ali gledali smo i luđe stvari.

3. (1.) LOS ANGELES

Trenutni problemi dobro su došli prije svega medijima da se imaju čime zabavljati, ali i Lakersima jer se imaju prilike sabrati i pregrupirati (a i zbog njih ih jednostavno ne mogu staviti više, posebice nakon poraza doma od Heata). Naime, ludi ulazak u sezonu ionako nestabilnu družinu dodatno je uljuljao u osjećaj samozadovoljstva, a ovi porazi omogučit će im da shvate čemu se moraju vratiti. Preveliki su profesionalci u pitanju da bi se raspali tek tako. Uostalom, povratak tako važnog igrača kao što je Bynum nije mala stvar, uklopiti njega u momčad značilo je napraviti popriličan broj rošada, što za momčad koja očito ne reagira dobro na situacije izvan zone ugode nije dobra vijest.

Ono što jeste dobra vijest za Lakerse je da imaju moćnu skakačku momčad, genijalan sistem koji će im uvijek omogućiti učinkoviti napad, te potencijal za biti sjajna obrambena ekipa kada im je stalo. Sve to su odlike šampionskih momčadi. Međutim, tu se javlja i jedan ozbiljni crv sumnje – mogu li Lakersi do kraja ako i Kobe i Fisher i Artest budu išta manje nego sjajni u svojim ulogama? Praktički, tri člana petorke daju manje nego što se očekivalo. Sad, da je samo jedan u pitanju, kao što je lani bio slučaj s Fisherom, to se da iznijeti. Međutim, s čak tri kotačića koja škripe, stroj više nije tako pouzdan (pogotovo kad su vam dvojica glavni kreatori iz vani). Što znači da u slučaju da sva trojica podbace u istu večer, Lakersi nemaju neke šanse. Ne kažem da itko od njih očekuje da se vrate s točke s koje nema povratka (godine čine svoje), ali sve ispod nekakvog prosjeka nimalo ne olakšava život ovoj momčadi.

Sad, u obrani se neke stvari mijenjaju, dijelom šteka i zbog prilagodbe na novi sistem koji će sakriti ne samo Fishera već i Kobea, ali i sve slabije Artestove noge. Međutim, u napadu promjena zasigurno neće biti. Ili će igrati trokut i nesebično, s Kobeom kao glavnim razigravačem, ili će se igrati 1 na 5 bez kreacije. Tu dvojbi oko izbora sistema nema. Trokut ili smrt.

2. (2.) MIAMI

Iako i dalje ne vjerujem da mogu pobijediti Lakerse u playoff seriji, zbog trenutne forme moram im dati prednost. Miami ne može bolje od ovoga što trenutno pruža – Arroyo je odigrao sezonu života do sada, Ilgauskas zabija sve što potegne, a čak se bude Chalmers i Anthony. Eksplozivnost Wadea i Jamesa donijela je obrani toliko očekivanu pokretljivost, koja protivnike ograničava u kretanju lopte, što olakšava i obranu slabašnog reketa u kojem još uvijek nema pravog stopera (svaka čast Anthonyu na povremenim dobrim epizodama, ali za biti blokerski specijalista i skakač ala Perkins moraš imati i nešto više snage, centimetara i uopće talenta).

Skok se drži činjenicom da su i Wade i James sjajni skakači za svoje pozicije, ali blesavo je očekivati da će sutra u nekoj seriji baš oni držati balans s Howardom, Noahom ili Garnettom. Što se napada tiče, sve i dalje svodi na soliranje. Dobra vijest je da sada to soliranje barem ima nekakav ritam, lopta kruži dok Wade ili James ne odluče što s njom, s tim da Wade očito ima ovlasti u zabijanju koševa dok je James zadužen za distribuciju.

Bosh igra solidno, iako je praktički sveden na ulogu epizodiste. Kao i ostatku momčadi, svi njegovi pokušaji rezultat su šuta iz vana. Međutim, upravo ovo je i bila ideja Heata – dvojac koji će probijati obrane i kreirati, te ostatak momčadi koji samo mora zabiti svoje zicere. Za sada funkcionira. Problem se pak javlja u situacijama protiv kvalitetnih obrambenih momčadi koje ne ostavljaju nikoga otvorenim. Tada Jamesova i Wadeova 1 na 5 košarka koči ionako bezidejni napad, a kako obrana i skok već daju rezultate iznad očekivanja, teško je očekivati da se mogu popraviti toliko da pokriju crne rupe u protoku lopte.

1. (1.) BOSTON

Ozljede pomalo usporavaju ritam, točnije visoki nivo energije kojim su Celticsi gazili u ranijem dijelu sezone. Ali, ono najvažnije smo vidjeli – s zdravim Rondom i Garnettom ova ekipa je u stanju svima nametnuti svoj stil igre. A taj se prije svega odnosi na kontroliranu košarku svih 48 minuta na oba dijela parketa. Paradoksalno je i ubojito, a i glavni razlog njihove učinkovitosti, to što u isto vrijeme napadom dirigira ultra brzi slasher kao Rondo koji uvijek gleda slobodnog suigrača, imaš osjećaj da on ocarini svaku situaciju, a ne prođe akcija u kojoj svih 5 igrača na parketu ne dodirne loptu. Nesebičnost je glavno oružje, a u Rondovim nogama, pick'n'pop akcijama s Davisom ili Garnettom te Pierceovom 1 na 1 talentu, imaju dodatnih opcija na bacanje.

Za sada je najveći minus nedostatak Kendricka Perkinsa. Iako Boston igra odlično i nosi se sa svima te ja lako zaboraviti da Perka nema, činjenica je kako Shaq u ovim godinama ipak nije dovoljno dobar za startati svaku večer. Svaka mu čast na onome što odradi, ali njegova pokretljivost (bolje reći nepokretljivost) momčad ostavlja ne samo bez rasnog skakača i korektora pod košem, već i bez najboljeg screenera – ne zaboravite da je godinama zaštitni znak Bostonova napada upravo bio Perkov izlazak na vrh reketa, gdje bi postavio blok, preuzeo loptu i onda je prebacio na drugu stranu, gdje bi Pierce ili Allen ostali s dovoljno prostora za odigrati 2 na 2 s Garnettom, dok bi se Perk lagano zakotrljao prema košu, spreman za skok ili zicer.

Poanta je - nitko nije bolji od ove momčadi kada je zdrava i u naponu snage. Sad još da to vidimo uživo, ako je ikako moguće.