ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

27Feb/113

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Suze za Perkom, pohvale Blazersima, čuđenje nad Wolvesima, a ima i Carmela i Derona

25Feb/117

WORLD TRADE CENTER

Posted by Gee_Spot

Trade deadline je prošao, iskreno ne sjećam se kada je zadnji put bio ovako uzbudljiv. Sada je pred nama konačno samo košarka i to prvo mjesec dana totalnog NCAA ludila, a onda završnica NBA sezone i playoff. Najbolji dio godine. Prikupite zalihe, poljubite voljene, pozdravite prijatelje. Idućih nekoliko mjeseci ono što nazivamo slobodnim vremenom neće poznavati ništa osim narančaste lopte.

Obzirom na količinu događanja, jedini način da ih ukratko sve prođem je ako idem po abecedi. Mislio sam stavljati neke ocjene, ali onda sam skužio da bi mi samo rangiranje odnijelo pola sata obzirom da je trgovala skoro cijela liga. Pa ono, idemo klasično štreberski.

ANAHEIM

IN: Marcus Thornton, Marquise Daniels

OUT: Carl Landry

Za light verziju Ala Jeffersona koju su godinu ranije dobili u zamjenu za svog najboljeg igrača (izvjesnog Kevina Martina) upecali su solidnog mladog strijelca s vanjskih pozicija i nešto love. Nebitan potez, u isto vrijeme i totalno besmislen u široj slici, na što je dobro ukazao Mark Cuban, ali i činjenica da su ovim tradeom Kingsi pali ispod 75% utrošenog salary capa te da su sada prisiljeni potrošiti razliku do tih 75% na slobodne igrače. Toliko prostora i toliko igrača za koje bi mnogi ubili (Dalembert prije svih) i sve što imaju za pokazati nakon deadlinea je Thornton. Dokaz da ne možeš u isto vrijeme planirati preseljenje i slagati roster za budućnost. Ali, preuzimanjem tuđeg igrača (Daniels) možeš zaraditi nešto sitniša. Kojega kasnije potrošiš na onim jednorukim Jackovima u Vegasu.

ATLANTA

IN: Captain Kirk, Hilton The Balvan Armstrong

OUT: Mike Bibby, Maurice Evans, Jordan Ben Gordon Light Crawford, prvi pick 2011.

Solidan trade koji jednu solidnu ekipu i dalje čini solidnom, možda malčice solidnijom. Hinrich je dobra opcija za playa u ovakvoj momčadi u kojoj se ionako igra preko Johnsona i u kojoj play ionako samo mora zabiti otvoreni šut. Bibby je to radio sjajno ove sezone, njegovih 44% za tricu najbolji su mu postotak u karijeri. Rispekt, jer to su odlike pravog igrača – umjesto kuknjave za prošlim vremenima, prilagodba kako bi se koristilo momčadi na bilo koji način.

Nažalost, Bibby čak ni u najboljim danima nije bio eksplozivan igrač u stanju se dovoljno dobro lateralno kretati u obrani, tako da je pod stare dane lakše zapinjao u blokovima od Rohatinskog u govoru. Hinrich je pak jedan od boljih all-round bekova, u stanju je odigrati obranu na obje vanjske pozicije (zbog čega Bullsi i dan-danas mogu žaliti za tim što su ga pustili) i ne bi trebao imati problema zamijeniti Bibbyev šuterski učinak.

Dakle, definitivno su dobili boljeg igrača, ali igrača koji ih ne čini ništa važnijima u velikoj slici. Jer iako se protivnički playevi više neće iživljavati na Hawksima, njihova polazna pozicija je tako loša da jedan ovakav trade nije ništa više od laganog kozmetičkog zahvata. Dok Johnson igra glavnu ulogu i dok imaju ovako tanku rotaciju pod košem u kojoj Al Horford igra van pozicije, nemaju se pravo nadati napretku, dapače, njihov vrhunac je bila lanjska sezona u kojoj se Johsnon borio za novi ugovor i u kojoj je onaj stariji Crawford još bio živ.

Armstrong donosi tek 6 grubih prekršaja u postu, ali cijena koju su platili za mali korak naprijed nije previsoka. Niski pick prve runde nije važan, zadnjih godina se nemaju s čime pohvaliti (Teague i Crawford nisu pokazali ništa, a ovaj potonji nije ni dobio šansu jer 1 na 5 haklera na ovom rosteru ima dovoljno), a čak ni one visoke nisu znali iskoristiti (uzeli Marvina i Sheldena Williamsa ispred Derona Williamsa, Chrisa Paula, Brandona Roya i Rudya Gaya), a beskorisno tijelo Mauricea Evansa, nekada solidnog obrambenog igrača i šutera iz kuta, zamijenit će jednako beskoristan nećak Dominiquea Wilkinsa, Damien, kojega su potpisali do kraja sezone. Pa ti reci da nepotizam ne igra ulogu u NBA.

BOSTON

IN: dva bezvrijedna picka druge runde (jedan 2017.), Jeff Green, Nenad Krstić

OUT: Perk, Semih Erden, Luke Harangody, Nate Robinson, Marquis Daniels

Najšokantniji događaj večeri. Na stranu to što nitko prije nije uopće spominjao ovakvu mogućnost, odavno smo naučili da sve glasine prije roka uglavnom veze nemaju s onim što će se kasnije odigrati. Jednostavno je nepojmljivo da momčad koja lovi naslov i koja je prvi favorit, ujedno i momčad koja cijelu sezonu ne pokazuje nikakvu značajniju manu, odjednom odlučuje mijenjati jednog od važnijih igrača.

OK, prihvaćam da je NBA biznis i da ni Boston nije po ničemu različit od svih ostalih koji bi prodali dušu za šaku dolara, o naslovu da ne govorim. I ne plačem za Perkinsom kao čovjekom, kvragu imao je priliku nedavno potpisati novi ugovor i odbio ga je smatrajući da može dobiti više onog trenutka kada postane slobodan igrač (uostalom, kada bi tim nekakvim idealističkim naočalama gledao NBA, odavno bi je prestao pratiti jer je bez duše lijepa, što bi rekao narodni pjesnik). Ono što me ostavlja bez teksta je potreba da razbijaš nešto što nije pokvareno i da dovodiš u opasnost kemiju među igračima i sam identitet momčadi koji se dobrim dijelom temeljio upravo na Perkovim širokim ramenima.

Danny Ainge očito smatra kako rotacija pod košem više nije ključna u borbi za naslov, iako je prije pola godine upravo ona bila glavni razlog zašto su dovedena braća O'Neal i Erden. Pa što je s onom pričom da bi pobijedili Lakerse samo da se Perk nije ozljedio? Da ste 100 fanatika NBA pitali koja je najbolja NBA ekipa, tko igra najbolju košarku i tko ima najveće šanse osvojiti naslov, njih 87 bi vam reklo – Boston. Kojom se onda logikom vodi Ainge kada vuče ovakav potez?

Bolesti velike pameti. Mikro-menađment. To je ista ona bolest koja tjera trenere da u zadnjih deset sekundi u igru uvode igrače koji su prije toga dva i pol sata proveli skvrćeni na klupi. Ainge je, umjesto da uživa u trenutku, odlučio vjerovati da nije dobar GM ako stalno nešto ne radi. Pa je pomislio – Perk nam više ne treba za nositi se sa Orlandom jer tu momčad možemo dobiti i ako nam Dwight zabije 100 koševa. Miami nema centra, a Noah nije opasnost u reketu. Lakersi su gotovi. Izgurali smo sezonu bez njega. Zašto bih ga plaćao ili riskirao da ostanem bez ičega u budućnosti, kada mogu zauzvrat dobiti kvalitetnog mladog igrača?

Stvarno, zašto. Mogu shvatiti ovaj tok svijesti (ne i prihvatiti). Savjesni GM treba sagledati svaku opciju, ali ne mogu razumijeti da netko tko se bori za naslov SADA uopće može pomisliti dovesti sve to u opasnost radi nečega što će se dogoditi NAKON eventualnog naslova. Da li je taj naslov sada udaljeniji nego što je bio prije tradea? Pa recimo da sada dosta toga ovisi o protivnicima, Boston nije taj koji sve drži u svojim rukama. I po tome, bez obzira na Greena, Boston je trenutno lošija momčad. Koga briga kakva će biti sutra.

Svašta, stvarno svašta.

Green nije loš igrač, dapače. Sjećam se kada su Celticsi draftali, bio sam oduševljen pomišljajući da ću ga gledati u paru s Big Alom, a nakon što je poslan u Sonicse u zamjenu za Raya bio sam još zadovoljniji jer je u Seattle sletio čovjek koji me oduševljavao igrama za Georgetown. Sada se nesuđeni Celtic vraća na mjesto nesreće, donosi ogroman talent ovoj momčadi, ali i jedno prokletstvo. Jer, iako je Perk sirovina, on je danas korisniji jednoj ozbiljnoj momčadi zato što ima svoju rolu i odrađuje je savršeno. Greenov problem je što nema rolu, zato se i nije uklapao u Oklahomu. Igrač zarobljen između dvije krilne pozicije a nedovoljno dobar da nosi igru, tu rolu tek treba naći. Zamjena za Piercea? Za KG-a kada odluče igrati manjom postavom?

Boston je tražio zamjenu za ozljeđenog Danielsa, na kraju ju je skupo platio. Ainge je možda osjetio da ne može odbiti ovakvu ponudu, mladog all-round igrača za limitiranog šljakera, ali Ainge je trebao znati bolje. Ove kasnije zamjene nisu ništa drugo nego oslobađanje prostora na rosteru za potpis ponekog veterana koji će ovih dana biti otpušten kako bi se ukrcao u playoff vlak. Samo, što će im sutra Kapono kada su doveli Greena, što će im Murphy kada su mogli imati Perka?

Erden je nevažan za playoff, Harangody također (nije se nametnuo kao zamjena za Scalabrinea), Robinson se ionako nije uklapao u momčad svojom igrom, a povratkom Westa i Waferovim sve boljim igrama postao je višak. Tako da je ključ svega Krstić. Zanimljivo je da Krstić ima sjajan odnos s trenerom Frankom koji ga je u Netsima praktički stvorio kao igrača i nekako mi se čini da je baš Frankova riječ bila ključna. Da on nije garantirao da Krstić može ponijeti barem dio tereta pod košem, možda Ainge i ne bi ovako riskirao. Ponudi li on Bostonu još jednu pick 'n' pop opciju i uhvati li koji skok pod košem, Perk bi mogao biti zaboravljen. A možda i ne.

CHARLOTTE

IN: ugovor Moa Petersona, DJ Bijeli, tip s Novog Zelanda koji vrhunski dodaje ručnike, Joel Przybilla, Dante Cunningham, dva picka prve runde (ovogodišnji Hornetsa i budući Blazersa, dakle ništa specijalno)

OUT: Gerald Wallace, Nazr Mohammed

Klasično rezanje troškova, logično obzirom da su Bobcatsi i sa svim ovim dodatnim milijunima kojih su se riješili bili lutrijska momčad. Obzirom da je Przybilla nakon ove zadnje ozljede koljena od balvana postao mrtvac, u ovom tradeu put Charlotte nije krenuo ni jedan bitan igrač. Dapače, Bobcatsi sada imaju solidnu sveučilišnu momčad, ako ih izaberu u turnir mogli bi čuda raditi u ožujku. Budućnost nije svjetla, ali barem mogu prodati priču da im pickovi i solventnost daju šansu da jednog dana budu dobri. Možeš mislit.

CHICAGO

IN: pick prve runde Heata ove godine

OUT: James Johnson

Samo da spomenem da su po mojim novim power rankingsima prva momčad Istoka, što su potvrdili i za vrijeme trade ludila. Imali su jasan cilj, dovesti Leea iz Houstona, a ako to ne upali, onda Parkera iz Cavsa. Ni za jednoga se nisu htjeli cjenkati, nudili su ovaj pick Heata, Rocketsi i Cavsi su odugovlačili, prošao rok, sve 5, ostaju im njihovi resursi za ubuduće (platna lista stabilna, pickova dovoljno da se svake godine momčad osvježi). Ako Boston može ciljati na naslov bez rasne petice, može i Chicago bez rasne dvojke. Ako Boston s prastarom momčadi može misliti na budućnost, mogu to i Bullsi koji su svoj život kao izazivači tek započeli.

CLEVELAND

IN: Erden, Harangody, Baron Davis, pick prve runde Clippersa (lutrijski)

OUT: Mo Williams, Jamario Moon, beznačajni pick druge runde

Spalili su gomile novca kako bi došli do picka Clippersa, što ih stavlja u poziciju da ove godine na jednom od, tako bar stručnjaci kažu, najgorih draftova ikada, imaju dva lutrijska picka. Gilbert jednostavno mora prodati nešto navijačima, opravdati nekako postojanje ove katastrofalne sezone, a draft je još uvijek bolji izbor od toga da im počne plaćati da dolaze na utakmice. Boston je valjda nešto platio da ih oslobode Erdena i Harangodya, ali to neće biti ni izbliza dovoljno da pokrije razliku u plaći Davisa i Williamsa. Nebitno, Gilbert se ionako proglasio Cubanom Istoka, paliti novac mu nije problem.

A drago mi je i zbog Barona Davisa, dolazak u ovakvu momčad baš je ono što mu je trebalo. Debeli bradonja je malo previše počeo uživati u svojoj ulozi lidera mladim lavovima Clippersa, ali karma ne zaboravlja. Dovoljno je Baron kenjao po igri svojim pristupom, salom i isforsiranim tricama. Ovo mu je hvala za sve što nam je pružio ovih godina - umjesto da uživaš bacajući alley-oopove Blakeu, truni u najgoroj momčadi ikada. Lijepo je kada se na kraju stvari poslože kako treba.

DALLAS

Može li činjenica da je Cuban konačno mirovao značiti da je došao i njihov trenutak? Po ovome kako trenutno stvari stoje, Mavsi i Bullsi su moj pick za Finale.

DENVER

IN: Galinari, Wilson Chandler, Ray Felton, Kupus, Mozgov, prvi pick Knicksa 2248. (svi prije su već bili trejdani), dva picka druge runde Warriorsa koja su u Knicksima završila u tradeu za Leea, poklon paket Kraša

OUT: Melo Drama, Chauncey, Anthony Ne Znam Izabrati Menađera Carter, Shelden Ugly Madafaka Williams, Renaldo Balkman (dokaz da je Isaiah iza svega – Balkman je njegov pick, sjetimo se onih nereda u Gardenu kada su Knicksi u prvoj rundi izabrali igrača za kojega je tada Jay Bilas rekao nešto u stilu ''Bez riječi sam, Balkman je u najbolju ruku igrač za dno druge runde'' što mi je do dan danas najdraži draft trenutak ikada)

Denver je odradio odličan posao. Ovo između njih i Carmela je bila mučna priča za sve nas koji volimo igru, ali za uključene to je bio tek revolveraški dvoboj. Tko prvi trepne, izgubio je. Carmelo je prvi trepnuo onog trenutka kada je ispred želje za odlaskom u Knickse stavio želju za maksimalnim ugovorom po postojećim uvjetima. To je bilo moguće ostvariti samo tradeom do isteka roka, što znači da je sav ovaj cirkus zadnjih nekoliko tjedana u biti bio tek nabijanje cijene.

Denver se riješio i Carmela i Chaunceya, uštedili su solidan novac, a dobili su priliku snimiti koliko valjaju svi ovi igrači Knicksa u nešto drugačijem sistemu (iako Karlov nije bitno drugčiji od D'Antonieva). Galinariev šut će dobro doći, Felton je play za kojim će dogodine čeznuti pola lige, Chandler možda bude vrijedan ugovora. Ma ako i od svih njih ne bude ništa, činjenica je da su umjesto ničega dobili barem te pickove. A nisu trebali dobiti ništa jer Anthony je bio slobodan igrač, što nas dovodi do te perverzije u kolektivnom ugovoru zvane sign & trade, koja radi farsu od cijele priče. Čemu ta sloboda izlaska na tržište kada bez pomoći bivšeg kluba ne možeš do maksimalnog novca i kada bivši klub ne dolazi do nikakve naknade osim ako se ne uključi u tu sprdačinu?

Football i baseball npr. za svaki prelazak nekako kompenziraju bivšu ekipu, a igrački ugovori nisu ograničeni nikakvim sličnim ludostima već onim koliko ti momčad može ponuditi (u NFL-u nema maksimuma, ali zbog hard capa momčadi ne mogu prijeći određenu granicu te moraju rasporediti ugovore, dok u baseballu cijenu diktira tržište jer nikakvih ograničenja nema). NBA s ovim postojećim sistemom jednostavno oko sebe širi smrad koji je nepotreban jer su mane toliko jasne da ih se može ukloniti jednim aneksom na ugovor. Mislim, šta nije idiotski da veteran nema pravo birati gdje će igrati za isti novac nego uvijek mora postojati tih 20 milja više zbog kojih naginje ostanku u momčadi u kojoj je već proveo većinu karijere?

GOLDEN STATE

IN: Troy Dropkick Murphy (hoće li jedan Murphy konačno zaigrati u Bostonu), pick druge runde Netsa

OUT: Dan Gadzuric, Brandan Wright

Usluga Netsima vrijedila je šaku dolara i bezvrijedni pick, ali bit će zanimljivo vidjeti gdje će završiti čovjek koji je do prije godinu dana bio double-double igrač. Heatu i Celticsima koji se najviše spominju kao potencijalna odredišta četvorka koja širi reket nije nužno potrebna, ali Spursi i Dallas bi u Murphy dobili još jednu bitnu kockicu prilikom slaganja plana za rušenje Lakersa.

HOUSTON

IN: Hasheem Thabeet, DeMarre Carroll, pick prve runde Memphisa, Gogo Dragić, pick prve runde Sunsa

OUT: Shane Battier, Ish Smith, Aaron Brooks

Od svih opcija koje su se nudile uz svu tu gomilu pickova i ugovora što ih imaju na raspolaganju, Rocketsi nisu napravili ništa. Dva alibi trejda, tetkasta kao i sve drugo što je Morey napravio ovih godina. Hasheem nije Haakem, ma koliko im ime bilo slično. Dragić je nebitan, ali barem neće otići u svlačionicu za vrijeme time-outa (plus, sada sam miran u fantasyu jer Lowry ostaje prvi play do kraja i ne gine mi naslov YEEES!!!). Dakle, samo su dodali dva picka prve runde, koji bi možda bili i lutrijski da Rocketsi išta valjaju i da nekako mogu preskočiti Memphis i Phoenix. I to su ih dodali na hrpu sličnih koje već imaju. Pitanje je pripremaju li se oni za NCAA turnir ili za NBA ligu. Pitanje je i da li se moglo dobiti nešto više za Brooksa koji je do jučer bio play budućnosti, da bi se preko noći pretvorio u Slovenca.

INDIANA

Larry Bird još nije u penziji? Mislim, što reći o GM-u koji zakasni nekoliko minuta u realizaciji tradea? I još bolje, što reći o GM-u koji nakon epizode s Artestom i Captain Jackom želi dovesti u momčad nekoga poput Mayoa?

LOS ANGELES GRIFFINS

IN: Mo, Jamario

OUT: Baron, ovogodišnji lutrijski pick

Mudro su se riješili Barona koji stvarno nije imao što pametnoga prenijeti Blakeu i Ericu, usput uštedjevši hrpu dolara i dovevši igrača poput Williamsa koji definitivno bolje odgovara ovako mladoj momčadi. Mo nije playmakerski talent poput Barona koji loptom može pogoditi muhu u letu, ali je bolji šuter i ne treba loptu stalno u rukama da bi bio koristan. A to je dobro, jer lopta mora biti što više u rukama Blakea i Erica.

Bledsoe je stilom igre bliži Williamsu tako da je i to još jedan plus, Baron definitivno nije bio mentor kakvoga mladi combo bek treba. Sad, možda su platili skupu cijenu odrekavši se picka prve runde, ali obzirom na ovogodišnji talent na draftu i činjenicu da ionako na svakoj poziciji imaju rasnog mladog igrača, njima draft ionako nije bitan. Trebaju im pravi veterani i što više prostora za buduće masne ugovore. Ovaj trade u tome pomaže.

Bravo Griffinsi.

MEMPHIS

IN: Shane, Ish

OUT: Hasheem, pick prve runde, čovjek zvan DeMarre

Gay je out nekoliko tjedana i iz toga kuta vraćanje Battiera do kraja sezone ima smisla. Obzirom da se bore za playoff, možda i odricanje od potencijalno visokog picka nije prevelika cijena. Ali, kada gledaš da su usput škartali i svoj nedavni drugi pick u Hasheemu, jasno ti je s kakvom franšizom imaš posla. Onom koja nije u stanju ni trade odraditi na vrijeme.

MINNESOTA

IN: leš Eddya Currya, Anthony Randolph

OUT: Kupus, Corey Brewer

Zime u Minnesoti su toliko dosadne da David Kahn uživa kada se može zabaviti ovakvim poslićima. U zamjenu za pomoć Knicksima prilikom realizacije ovog tradea dobio je poneku milju, vjerovatno stan u Queensu te Anthonya Randolpha. Još jedan vječni, nikad realizirani potencijal, kojega može pridružiti Darku i Beasleyu. Danas znamo da od ove dvojice nikada ništa, ali za Randolpha stvarno ne možemo ništa tvrditi. Treba vidjeti, a taj pay-per-view koštao ih je gubitka Kupusa i Pivara. Manje nego što Arena naplaćuje za trećerazrednu tekmu Primere. Obzirom da je Kahn u igri, treba paliti svijeću što nije završilo puno gore.

NEW JERSEY

IN: Deron

OUT: Devin Harris, Derrick Favors, dva picka prve runde (ovogodišnji Netsa i budući Warriorsa)

Trade koji je najbolji dokaz kako je u NBA važnije imati sreće nego pameti. Navodno su GM Netsa i GM Jazza, dva poznata intelektualca, razgovarali o potencijalnom tradeu za Kirilenka kako bi Mikhail imao barem nešto pokazati ruskoj mafiji (''luk, vi got aur boj Andreuška''), kada je u šali Billy King pitao za Derona. O'Connor je na njegovo iznenađenje rekao "što nudiš" i ostalo je povijest. Za isti paket kojim su namjeravali dovesti Carmela, doveli su boljeg igrača.

Deron stvarno ne ostavlja dojam čovjeka kojega želiš za lice svoje franšize. Svađe sa Sloanom, pa izjava odmah po dolasku u Netse kako ne garantira da će potpisati produženje ugovora, nisu način na koji se drži jedan karakterni franchise player. Ali, njegov talent je neupitan. Čovjek je najkompletniji playmaker lige, majstor završnica koji će sam samcat preporoditi New Jersey na način sličan onome kako je to prije desetak godina napravio Jason Kidd.

Devin Harris, sam po sebi solidan play, i dva vrlo visoka picka (Favors i ovogodišnji Netsa koji ima šanse biti top 3 pick), realna su cijena za takvog igrača. Ovaj Warriorsa je možda višak, ali obzirom da dogodine Warriorsi imaju šanse biti playoff momčad, nije ni toliko važan. Plus, Mikhail ima toliko love da uvijek može kupiti pick za tri milje (koliko je i ovom prilikom poslao u Jazz, da se nađe).

Jedan veliki plus ovoga tradea o kojem trenutno Netsi ne razmišljaju ali koji će se pokazati važnim – Deron je ubivši Sloana u pojam svojim žuganjem zalužio crni pojas u vještini uklanjanja trenera. Ta vještina dobro će doći da oslobodi sebe i Brooka od terora Averya Johnsona.

NEW ORLEANS

IN: Landry

OUT: Thornton, nešto zajedničkog keša

S igračke strane ovo nije loš trade. Thornton je imao nekoliko bljeskova, ali nije se nametnuo kao rješenje s klupe. Trener Williams i dalje više vjeruje veteranima Greenu i Jacku, a tko može sumnjati u čovjeka koji ovaku sakatu momčad vodi do playoffa. Landry im konačno daje stabilnu napadačku opciju s klupe, čovjek je majstor za zabijanje preko kojega možeš slobodno vrtiti napad cijelu večer. Praktički, nakon što sjedneš Westa imaš opciju istog takvog uvesti u igru.

Problem je što su i jedan i drugi poprilično mekani igrači koji vole igrati malo dalje od koša i nisu stvoreni za prljave poslove (odnosno, obojica su razvivši osjećaj za koš pobjegla od tog manje privlačnog aspketa igre), teško ih se može koristiti u paru, što Landrya svodi na rezervu oko koje se ne bi trebalo dizati previše buke. Da nije činjenice na koju je ukazao Cuban – Hornetsi su momčad kojom upravlja liga, a ovim tradeom su preuzeli na sebe skupljeg igrača, time automatski oštetivši vlasnika, to jest njih 29 preostalih koji imaju svoje klubove. Cuban se s pravom pita kojom logikom liga radi na korist svoje financijske štete, ali čemu zahtijevati smisao u NBA ligi koja je sve više lišena nečega takvoga.

NEW YORK

IN: Melo, Chauncey, Shelden, Renaldo, Carter, Corey

OUT: Danilo, Wilson, Timofey, Raymond i prvi pick 2248. (jedini koji još nisu podijelili)

Padaju vlade diljem svijeta, preko noći se odnos snaga prebacio sa Zapada na Istok, ali Knicksi uvijek ostaju Knicksi. Platili su najveću moguću cijenu da bi došli do igrača kojega žele, igrača koji se možda i ne uklapa idealno u ono što trenutno rade. A onda opet, što to oni danas rade? Kada vidimo D'Antonia na klupi vjerujemo da gledamo momčad koja njeguje nekakvu filozofiju igre, ali činjenica je da ovi Knicksi kao i oni s Francisom i Starburyem njeguju samo jednu filozofiju – onu sebične, jednodimenzionalne košarke.

Amare i Carmelo imaju dovoljno talenta za monopolizirati NBA action, ali svakome tko posjeduje League Pass ili neki drugi izvor stalnog priljeva utakmica jednostavno nisu zanimljivi. Zabit će 50, primit će 50. Pola-pola. To je njihova sadašnjost, to će ostati i njihova budućnost. Mislim, daleko od toga da Melo nije pojačanje, ali put koji čeka ovu momčad još je dug. Zahtijeva strpljenje i plan. A dok je James Dolan vlasnik, to su dvije stvari koje Knicksi neće imati na raspolaganju.

Bez obzira na budući salary cap, Knicksi će vjerovatno dovesti još jedno veliko ime. Sve ide prema tome, nemojmo se zavaravati. Deron, Paul i Dwight igrat će sličnu igru kao i Melo, osim ako se ne uvede taj famozni franchise tag. Ali, čak i ako im to uspije, ovo što su nam tijekom ovog roka pokazali je da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Knicksi će uvijek biti zaslijepljeni vanjskim sjajem, uvijek će trošiti više nego treba, uvijek će biti dekadentni.

Ne treba plakati za ni jednim igračem kojega su se odrekli, a Chauncey je i s jednom nogom bolji od Feltona. Samo, gdje je tu karakter? Gdje je klupa? Koji je identitet ove momčadi? Gdje su šljakeri? Najveća ironija košarke je u tome što se radi o sportu u kojem su samo dva igrača u stanju nositi vas do vrha, ali ujedno u isto vrijeme nisu u stanju napraviti onaj zadnji korak bez sporednih igrača. Lanac je čvrst koliko je čvrsta najslabija karika.

Knicksi nemaju karike i uopće ih ne smatraju bitnima. Njihov problem je što vječno snimaju blockbuster za kojega trebaju prekrasne glumce, ali zaboravljaju da i svaki blockbuster drže role karakternih glumaca. Poslavši Chandlera i Galinaria u Denver, Knicksi su ostali bez ijednog vlastitog igrača. Ma kako manjkavi bili Danilo i Wilson, ipak su bili njihovi pickovi, kvragu. A kako su već uokolo posijali sve pickove prve runde u idućih tristo godina, ostali su bez najboljeg izvora jeftine svježe krvi.

Što ako se uvede hard cap i ako se pojavi franchise tag? Bez drafta, bez salary capa, bez plana, Knicksi ostaju ona ista Thomasova momčad koja samo potpisuje najzvučnija dostupna imena bez razmišljanja o tome kako bi ta imena izgledala na parketu.

Ako se ne uvede ništa od toga, ako stvari ostanu kakve jesu, Knicksima to opet ništa neće značiti. Jer, pravila mogu biti ovakva ili onakva, ali na kraju si uvijek sam odgovoran za svoje odluke. Knicksi redovno donose krive. To ne mogu promijeniti ni Melo ni Chauncey, a niti novi kolektivni ugovor. Što bi rekao Gump - stupid is as stupid does.

OKLAHOMA CITY

IN: Perk, Nazr, Nate

OUT: Krle The Chairmaster, Petersonov ugovor, DJ, mikseta, Jeff Green

Bez premca vlasnici najboljeg poteza prijelaznog roka. Doduše, stiže s godinu zakašnjenja – prošle sezone GM Presti se prepao rizika s Chandlerom i vratio je rasnu peticu kakva im je trebala nazad. Ove sezone odlučio je ne ponoviti grešku, iako Chandlerov problem s prstom nije ni upola ozbiljan kao Perkov s koljenima. Ali, Presti je konačno odlučio odrasti.

Perk je sve što treba Thunderu da zatvori šuplji reket. Samo micanje Jeffa Greena je plus, a kada uzmeš u obzir da ono znači više minuta za Ibaku i Collisona, sjajne obrambene igrače, očito je kako će ovo sada biti jedna druga momčad. Neće preko noći Durant i Westbrook naučiti igrati obranu, ali će imati tri majstora koja će im čuvati leđa. Možda čak i četiri, ako ste spremni vjerovati da u muslimanu nacistu još ima vatre iz dana San Antonia.

OKC je ovim potezom objavio svijetu da ide do kraja već ove sezone. Perk će u ovoj momčadi brzo zaboraviti bivše suigrače, a Thunder će nam još jednom pokazati da su igrači koji znaju svoje uloge na terenu, obrana i skok važniji od bilo kakve dubine koju je Boston možda dobio s Greenom.

Najbolje od svega, bez Greena i njegovih 15 lopti, ova momčad će u napadu izgledati nešto smislenije. I dalje će to biti silovanje lopte od strane Westbrooka, i dalje će Durant pucati iz svih mogućih situacija osim onih iz kojih bi trebao, ali barem se nećemo morati pitati koja je uloga onoga tipa što izgleda duguljasto kao Durant, davi loptu, ne skače i ne igra obranu.

PHOENIX

IN: Brooks

OUT: Dragić, pick prve runde

Iskreno, ne shvaćam ovaj potez. Osim ako ne misle trejdati Nasha ovo ljeto i proglasiti Brooksa novim startnim playom, ovo nema nikakvog smisla. Sunse vode totalni amateri, to nam je već odavno jasno, ali ako misle da je pick prve runde, možda i lutrijski, vrijedan poboljšanja na poziciji back-up playa, onda su nadmašili sami sebe.

PORTLAND

IN: Gerald Wallace

OUT: Joel, Dante, Sean, keš ili što bi Allen rekao sića, pickovi

Portland se nije odrekao ničega bitnoga osim budućnosti vlastitog budžeta. Samo, što im je drugo preostalo? Aldridge i Roy su na maksimumu, potpisali su Cambya i Matthewsa za masne ugovore. U takvim uvjetima rebuilding je praktički nemoguć. Kako je Allen opet odlučio otvoriti kesu, prikupljanje skupih igrača poput Wallacea jedino je rješenje.

Wallace je preplaćen, ali nije loš igrač ako vam novac nije važan. Poboljšanje je na krilu pored još nespremnog Batuma, a u stanju je ponijeti i dio tereta u napadu kojega nakon Royeva pada drži fenomenalni Aldridge. Momčad je ovo koja nema previše zvijezdanog talenta, ali koja ima dovoljno karaktera i dubine da se održi u playoff poziciji bez obzira na sve probleme.

Wallace se tu uklapa savršeno, što time što je više šljaker nego zvijezda, što sklonošću ozljedama. Ali, rizik se možda isplati. Nestankom Jazza, padom Nuggetsa, kopnjenjem Lakersa, Zapad se otvara. Problem je jedino što su Dallas, San Antonio i Oklahoma puno spremniji to iskoristiti.

TORONTO

IN: JJ (nije Hickson, a bogami ni Redick)

OUT: pick

Colangelo uredno skuplja te, kako ih zove, talente, kako bi ih sutra pretvorio u pickove, koje će onda pretvoriti u talente, koje će onda pretvoriti u pickove. Šteta što njegov višak pickova nije pomogao Bullsima da dođu do beka, a još je veća šteta što nisu uspijeli Denver nagovoriti da im ustupi Galinaria iako su navodno pokušali. Kakva sprdačina od franšize.

UTAH

IN: Favors, Harris, dva picka prve runde (kvalitetna), vreće rubalja

OUT: Deron

A evo još jedne franšize koja je na dobrom putu da naziv uzorne zamijeni nečim posprdnim. Nakon odlaska Sloana u šoku su odlučili eliminirati bilo kakav budući šok, a to znači eventualno Deronovo kenjkanje oko novog ugovora, pa su lijepo poslali svog najboljeg igrača na Istok za hrpu potencijala.

Devin Harris je dobar igrač, preporodit će se bez Averya nad glavom, ali teško da je netko oko koga će u Salt Lake Cityu graditi budućnost. Ako stvarno misle krenuti u rebuilding oko ovih pickova i Favorsa, puno korisniji bit će im njegov ugovor dogodine. Favors nije ostavio nekakav bajan dojam do sada, ali postoji šansa da je Jazz u njemu dobio ako ne nositelja onda barem vrlo dobrog igrača za petorku. Što znači da su i Jefferson i Millsap potrošni, obzirom da njihovo prisustvo koči razvoj Favorsa i svih tih budućih nada.

Ove godine Jazz ima dva picka, jedan sigurno lutrijski (ovaj Netsa) i jedan potencijalno lutrijski (njihov). To znači da lokalni junak Jimmer stiže u klub i da se okreću takvom obliku promocije. Jimmer i Hayward garantiraju barem pristojno ispunjenu dvoranu, ali za nešto više trebat će im i Favors i barem jedan all-star igrač iz preostala dva picka.

Mislim, ovo što su dobili zauzvrat definitivno nije loše, ali postavlja se pitanje da li se su odrekli Derona u afektu, bez da su dobro razmislili. Jer, liga će poduzeti sve da u novom kolektivnom ugovoru što više oslabi moć igrača, a to znači da Deron sutra možda neće imati takvu moć kakvu su nedavno iskazivali Melo ili LBJ.

Opet, ako je svima puna kapa pizdeka kakvim se Williams pokazao, ovaj trade s Netsima je sasvim ok. Nije da su ionako igdje išli s postojećim rosterom (a to je izgleda ipak glavni razlog zašto Sloan više nije imao snage boriti se sa svakodnevnim zahtjevima trenerskog posla). Ostaje im ne samo nada već i solidni izgledi da će još dugo vremena biti dobri, a to je za ovako mali klub izuzetno važno.

A opet, ako ćemo biti realni, možemo samo reći sljedeće parafrazirajući LeBatarda - Salt Lake City, welcome to an egzistenze of irrelevance.

WASHINGTON

IN: Bibby, Evans, Crawford, pick prve runde

OUT: Kirk, Hilton

Wizardsima je ovaj prijelazni rok donio još jedan pick kojim će popuniti roster, a usput se i vlasnik Ted Leonsis pokazao kao totalna faca. Čovjek je poznat kao osoba otvorena navijačima i medijima, ima blog na kojem otvoreno piše o svojim Wizardsima i Capitalsima, a postom kojim se osvrnuo na trade Hinricha za Bibbya dokazao se i kao pošten čovjek koji ne treba medije ili druge blogere da racionalno seciraju njegove tradeove.

Bez puno umatanja istine, čovjek je priznao da je Hinricha trejdao samo za taj pick i kako mu je taj isti Hinrich praktički donio tri picka prve runde – lanjski Bullsa (koji su pretvorili u Kevina Seraphina) te dva Hawksa (lanjski u liku mladog Crawforda, te ovogodišnji pick). Ne radi se o nekim bajnim igračima, ali prilikom rebuildinga bitan je stalni priljev svježe krvi i talenta, a Wizardsi to imaju.

Dodaj još njihov visoki pick i ispada da ljudi rade dobar posao. Ništa spektakularno, ali pametno i strpljivo. Ono što će biti zanimljivo vidjeti je što će biti s Bibbyem. On ima određenu svotu garantiranu za iduću sezonu i neće biti lako tek tako ga otkupiti iako mnoge momčadi jedva čekaju da ga dodaju (Heat bi s njim i njegovom tricom u rotaciji umjesto Arroya automatski postao bolji) jer za Wizardse veću vrijednost ima ta njegova zadnja godina koja im može donijeti nešto u nekom budućem tradeu.

11Feb/118

THE 2011. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

6Feb/1110

PODCAST – VALENTINE’S DAY EDITION

Posted by ispdcom

U novom podcastu Sickre i McGee uz dobru glazbu i ekipu iz najbolje radio emisije u svemiru (naravno, misli se na Dan LeBatard Show) raspravljaju o MVP-u, hvale Boston i Miami (nije lapsus), kude Oklahomu i dotiču se još puno, puno toga (možda i previše)