ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

17Mar/115

PRINT YOUR BRACKETS 2011. EDITION

Posted by Gee_Spot

Ovogodišnje tradicionalno ispunjavanje NCAA bracketa bitno će se razlikovati od lanjskoga u sljedećem – dok sam lani fanatično pratio sveučilišnu košarku od samog starta sezone, odgledavši na desetke utakmica, ove godine vidio sam jednu jedinu, nedavno finale Big East konferencije između UConna i Louisvillea. Jednostavno mi se nije dalo još jednom gnjaviti oko loše košarke samo da bi bezuspješno snimio nekoliko igrača dok se paralelno igra jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada.

Naravno, za uživanje u glavnom turniru koji nas čeka kvaliteta je najmanje važna. Šokantne završnice, iznenađenja, razni Samhani, borbenost i sjajna atmosfera su puno bitnije stavke, a o skautingu budućih NBA zvijezda koji je primarni cilj da ne govorim. Iako nekoliko utakmica sigurno neće biti dovoljno da čovjek vidi budućnost, itekako će pomoći da steknemo osjećaj o pojedinom igraču. Na primjer, ja i dan-danas vjerujem, na račun nekoliko sezona u NCAA, da je Drew Neitzel reinkarnacija Marka Pricea, iako Price nikada nije igrao u Bundesligi.

Uglavnom, poanta cijele priče je da nisam u stanju ništa pogoditi ni kada iza sebe imam sate i sate odgledane košarke (lanjski Final Four nije uključivao ni Baylor ni Kansas ni Kansas State ni Kentucky), pa zašto bi onda išta bilo drugačije ovom prilikom, kada se ravnam godinu dana starim dojmovima i novinskim tekstovima? Bitno je uživati u svom ovom ludilu, izabrati svoga favorita i uživati u najbolje realiziranom turniru uopće u sportu. NBA playoff je velik zato što nas nikada neće prevariti, uvijek će na kraju na vrhu ostati momčad koja jeste najbolja, dok u ovakvom sistemu kvaliteta rijetko kada ima zadnju riječ.

EAST

U ovom dijelu ždrijeba kao prvi favoriti nameću se Ohio State i North Carolina, ali imam razloge sumnjati u obje momčadi. Ohio vraća dobar dio lanjske momčadi i u tome i jeste problem – Jon Diebler, William Buford i David Lighty nisu bili u stanju pomoći ni jednom Turneru, kako će brucošu poput Jareda Sullingera? Jedva čekam vidjeti momka za kojega pričaju da ima veće dupe od Big Babya u akciji (koliko je draft ove godine slabašan najbolje govori podatak da ga talentom uspoređuju s Millsapom i da mu u isto vrijeme prognoziraju plasman među prvih pet pickova), ali obzirom na poprilično težak ždrijeb koji im donosi ozbiljne programe od trećeg kruga na dalje (potencijalni suparnici su Villanova, West Virginia, Kentucky, Syracuse ili North Carolina), šanse da se spotaknu su ogromne.

Naime, ozbiljni programi redom imaju ozbiljne trenere koji su u stanju izvući maksimum od svojih igrača, ma kako limitirani bili, a sam Ohio na klupi ima čovjeka koji je na mene u ovih pet sezona koliko ozbiljnije pratim NCAA ostavio dojam jednog poprilično zbunjenog lika koji ne uspijeva osvojiti naslov ni s tri buduća NBA igrača (generacija s Odenom, Conleyem i Cookom doduše nije ni mogla do kraja pored jedne od najboljih momčadi svih vremena, legendarnih Gatorsa), niti napraviti rezultat s Turnerom u momčadi. Riječ je o Thadu Matti, NCAA Dunleavyu.

Klimava vanjska linija i klimavi trener nisu garancija velikih rezultata, pogotovo kada vas put vodi na Kentucky. Koji, kao i uvijek, ima talenta, ali, kao i uvijek, John Calipari ga vodi stihijski. Lani je imao do neba talentirane igrače prve godine pa nije napravio rezultat, zašto bi bio bolji s ipak značajno slabijom generacijom? Cal je prije svega marketinški, tek zatim košarkaški stručnjak. Da nije, onda bi valjda ponekad imao i momčad s nekim drugim profilom igrača osim brucoša.

Recimo, Syracuse nije ništa lošija oklada od Ohia. Možda nemaju istaknutog igrača kao Sullinger, ali imaju trenera koji zna kako se osvaja naslov u Jimu Boeheimu, igraju tu već kultnu Boeheimovu zonu, a vraćaju i niz veterana koji su lani djelovali puno ozbiljnije od ovih iz Ohia. Kris Joseph, Scoop Jardine i Rick Jackson svakako su u stanju nadoknaditi učinak Wesa Johnsona.

U North Carolinu ne vjerujem iz jednostavnog razloga što su krcati mladim i talentiranim krilnim igračima, ali nemaju beka vrijednog spomena, što je presudno u ovoj sveučilišnoj igri, u kojoj se koristi puno presinga, zone i u kojoj su vanjski šut i broj izgubljenih lopti često razlika između pobjede i poraza. A nedostaje im i žestine, iako se čini kako je Harrison Barnes prava stvar, njegova igra neće pokriti nedostatak mišića pod košem.

Neće im biti lako protiv žilave ekipe Washingtona koja zna kako se igra u ovoj fazi natjecanja, imaju iskustvo i dubinu klupe te vođu u Isaiahu Thomasu. Lani su bilo jedno od ugodnijih iznenađenja turnira, pa makar su ostali bez važnog igrača kakav je Pondexter, djeluju kao momčad spremna iskoristiti svaku šansu.

SWEET SIXTEEN: Ohio, Kentucky, Syracuse, Washington

ELITE EIGHT: Ohio, Washington

FINAL FOUR: Washington

WEST

Duke je prvi favorit cijelog turnira. Jer, ako su lani u puno ozbiljnoj konkurenciji došli do kraja, zašto to ne bi ponovili i ove godine? Zoubekov učinak nadoknadila su braća Plumlee, Scheyerov odlazak nadoknadio je mlađi brat Curry, a zaigra li u turniru brucoš Kyrie Irving koji je propustio praktički cijelu sezonu zbog ozljede (što nikoga ne sprječava da ga smatra prvim pickom drafta jer se radi o igraču koji fizikalijama i talentom priziva Walla i Rosea što je više nego dovoljno da svi polude), možemo govoriti i o boljem Dukeu nego lani.

I to sve bez da spomenemo dva glavna igrača, pouzdanog Kylea Singlera i sjajnog Nolana Smitha, poznatog i pod imenom "Najveća Muda Sveučilišne Košarke". Svaka čast Kembi Walkeru i Thomasu junioru, ali Smith ostavlja dojam idealnog ubojice.

Texasu ne vjerujem zbog očajnog trenera Ricka Barnesa, majstora koji nekako uvijek nađe načina doći glave vlastitu momčad, bez obzira imao u njoj Duranta i Augustina ili lanjsku trojku Pittman-Bradley-Jones, koje je danas također kompletna u NBA (kvragu, možda ispadnu već i u prvoj utakmici protiv Oaklanda kojega iznad vode drži sjajni centar Benson o kojem skauti opsjednuti visinom ne staju pričati). Tako da su jedina prepreka Dukeu Arizona, predvođena možda najboljim NCAA strijelcem Derrickom Williamsom (iz ovih snimaka što sam vidio, čovjeku na čelu piše da će trpati i u NBA jer ima apsolutno sve, plus u stalnom je pokretu, sa ili bez lopte, što je rijetkost za igrača koji nosi momčad sam samcat) i UConn predvođen spomenutim Škembom.

Međutim, UConn osim njega i nekoliko skočnih atleta pod košem nema što za ponuditi, kao ni razvikani San Diego State koji se proslavio dijeleći pozornicu s Brigham Youngom u borbi za naslov nebitne konferencije kakva je Mountain West (mogu zahvaliti Jimmeru što ih itko smatra relevantnima). Ono, Škembina muda su jedina stvar koja može donijeti neku prevagu, ali kada s druge strane stoji Nolan NMSK Smith, od njih nema prevelike koristi.

SWEET SIXTEEN: Duke, Arizona, UConn, Penn State

ELITE EIGHT: Duke, UConn

FINAL FOUR: Duke

SOUTHWEST

U ovom dijelu ždrijeba čeka nas nešto već viđeno, naime Kansas je opet favorit kao i lani, a znamo kako je to završilo. Prošlogodišnja momčad je čak bila i jača, a jedino u čemu je ovogodišnja bolja konačno je sazrijevanje braće Morris kojih se sjećam kao zvijeri pod košem. Obzirom na konkurenciju Kansas možda i jeste favorit, ali ždrijeb im definitivno nije lagan.

Prvo ih čeka muka protiv žilavog Illinoisa, momčadi krcate šuterima na svim pozicijama, predvođene sjajnim playmakerom McCameyom, a nešto kasnije i obračuni protiv Louisvillea i Purduea. Radi se o dvije žilave momčadi specifičnih kvaliteta. Purdue je još lani bio moj favorit i ove godine ne odustajem od njih usprkos ozljedi sjajnog šutera Hummela.

Dvojac E'Twaun MooreJaJuan Johnson omogućuje im sjajnu unutra-van kombinaciju koja je ključna za ritam NCAA košarke, a sjajni trener Matt Painter pobrinut će se za krvavu obranu kojoj će malo tko zabiti preko 60.

Poznato je da Rick Pitino voli presing, ali ovaj Louisville igra i dobru zonu, a nije na odmet što su i krcati talentiranim košarkašima. Preston Knowles je sjajan šuter, Peyton Siva brz i spretan play, a Terrence Jennings im daje onu potrebnu zvijer pod košem (tip izgleda kao mlađi brat Amarea Stoudemirea, iako je igrom, naravno, daleko od dotičnog). Nema šanse da Pitino, ma kako ljigav bio, s ovom ekipom ne prođe nekoliko krugova, a niti odlazak do same završnice nije nemoguć.

Trener Kansasa Bill Self nije paničar kao Matta ili Barnes, niti je šminker poput Pitina ili Caliparia. Čovjek zna što radi, ali trener ipak nije svemoguć. Kansas vođen njegovom rukom može daleko, ali do kraja? Za to ipak treba vrhunski talent kojega ovdje jednostavno nema.

Jedina ekipa koju bi još trebalo spomenuti je Notre Dame, hrpa bijelih klinaca predvođena dvojcem Abromaitis - Hansbrough. Prvi je solidan visoki koji je i lani imao zapaženu ulogu, a drugi je Tylerov mlađi brat koji je ove godine eksplodirao ponudivši sve što je potrebno ovakvoj momčadi – bijelog revolveraša koji poteže trice od kuda se sjeti, drži ritam i zabija. Bit će simpatični za gledati, ali za nešto više ipak fali pigmenta.

SWEET SIXTEEN: Kansas, Louisville, Purdue, Notre Dame

ELITE EIGHT: Louisville, Purdue

FINAL FOUR: Purdue

SOUTHEAST

Najslabija skupina, kao da je sve namješteno kako bi dalje prošao Jimmer, najveća NCAA zvijezda ove godine. Momak je fantastičan strijelac, to je neosporno, a njegov prijelaz u NBA ovisit će o situaciji u kojoj se nađe puno više nego o njemu. Jer o njemu znamo sve. U ovoj je konkurenciji dominantan, ali da li je to dovoljno za odvesti momčad do kraja? Kako god, uživat ćemo barem u par utakmica ovog revolveraša, možda i zadnjih uopće – kada završi u NBA, u najboljem slučaju gledat ćemo ga u ulozi kakvu igra J.J. Redick, da ne kažem Eddie House.

Reći će netko kako Redick nikada nije bio ni izbliza tako eksplozivan niti si je bio u stanju kreirati šut na takvoj razini, ali teško je zamisliti Jimmera kako ide 1 na 1 i lomi gležnjeve ovoj generaciji playmakera koja trenutno caruje u NBA. Tako da je taj sjajni šut njegovo glavno oružje i karta za ulazak u ligu.

Ni jedna ekipa u BYU dijelu ždrijeba nije posebna, ali to ne znači da BYU uopće doći do šanse igrati protiv tih solidnih momčadi – prvo treba proći preko uvijek opasne Gonzage predvođene jednim od lani najboljih brucoša, Eliasom Harrisom, kojemu podršku pružaju dva dobro poznata veterana - Steven Gray i Robert Sacre. Nakon njih, Jimmera i društvo čekala bi još veća muka u vidu tri stalna NCAA sudionika koji možda nemaju talenta, ali čija imena zovu na oprez.

Prvi je svakako Florida, sveučilišna momčad s tradicijom, dakle i s trenerom koji je dokazana klasa (iako je najveće uspjehe ostvario na račun one genijalne generacije, Billy Donovan je i prije i poslije, bez specijalnih talenata, ostvarivao solidne rezultate) i gomilom dobrih igrača kod kojih je srce veće od mogućnosti. Ista ta Florida bi prije Jimmera i kompanije mogla vrlo lako slomiti zube na prvoj pravoj prepreci, pobjedniku dvoboja između UCLA i Michigan Statea.

To su dvije ekipe predvođene vrhunskim trenerskim klasama, Benom Howlandom i Tomom Izzom. Nikako da nalete na nešto talentiraniju generaciju igrača, ali imaju dovoljno iskusnih momaka na rosteru koji znaju igrati turnirsku košarku. Meni je stvarno nejasno kako su Izzovi Spartansi uspijeli izgubiti čak 13 utakmica u sezoni usprkos činjenici da su godinama zajedno i da se radi o redom solidnim košarkašima predvođenima Kalinom Lucasom, koji je do jučer bio ono što su danas Smith ili Walker – definicija sveučilišnog playa s ogromnim mudima.

Pittsburgh je dobio ulogu prvog nositelja, ali radi se o istoj momčadi kao i lani – žive od vanjskog šuta, a u svim ostalim segmentima igre su osrednji. Nemaju nikoga pod košem, a ni bekovi nisu ništa specijalno. Gaze širinom i ritmom, ali u pitanju je momčad koja može kiksati svaku večer. Lanjski Finalist Butler je vjerovatno preslab da ih zaustavi, ali Kansas State ima dovoljno oružja.

U pitanju je momčad kojoj nedostaje još jedan strijelac uz Jacoba Pullena (lani je to bio Denis Clemente, danas član nekakvog lijevog kluba u Izraelu), ali koja ima klasičnog sveučilišnog tiranina za trenera. A takvi likovi poput Franka Martina, grubijani zlatnog srca u kalupu legendarnog Bobbya Knighta, u ovim situacijama uvijek dobro prolaze -sjetimo se samo Boba Hugginsa i njegovih West Virginia Mountaineersa lani. Doduše, nema ovaj Kansas State takvu razinu talenta s kojom je raspolagao Huggins, ali imaju dovoljno širine da bljesnu. Ako prođu vječne gubitnike poput Utah Statea i Wisconsina, koji vjerojatno i sami vide priliku u ovakvom rasporedu.

Možda je ovaj dio ždrijeba najmanje talentiran i najmanje popunjen budućim NBA igračima, ali nešto mi govori da će se baš u svojoj ovoj gomili podjednako loših igrati naj-neizvjesnija košarka. Zato ispunite brackete bez obzira na ono što znate ili ne znate, uplatite listiće u kladionici i uživajte u ovih mjesec dana košarke, igre i ludila, koje će posebice do izražaja doći u ovih prvih 48 sati. Tko preživi - pričat će.

SWEET SIXTEEN: Pitt, Kansas State, BYU, Michigan State

ELITE EIGHT: Kansas State, Michigan State

FINAL FOUR: Kansas State

15Mar/110

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Posted by Gee_Spot

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da - glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji - uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad - Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick 'n' pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea 'Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D'Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od "jedne od najgorih" obrambenih momčadi u ligi – "najgora". Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati - nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash 'n' kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ''aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti''. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O'Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash 'n' kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star - preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

7Mar/1113

THE FRS RANKINGS, PART TWO

Posted by Gee_Spot

KVAZI-IZAZIVAČI

05. SPURS

Jedan veliki trener, i ne, ne radi se o Ericu Spoelstri, jednom davno je rekao kako iz pobjede možemo naučiti redak, a iz poraza knjigu. I to je otprilike priča ove sezone Spursa. Imaju daleko najbolji omjer u ligi, ne gube utakmice od slabijih protivnika, igraju regularnu sezonu u rijetko viđenoj konstanti forme (posebice šuterske). S druge strane, porazi koje se pretrpili bili su posebno bolni. New Orleans ih pregazi lakoćom kad god poželi, a protiv Dallasa, Orlanda, Bostona i sada Lakersa praktički nisu ni bili u igri nijednom tijekom susreta.

Što nas dovodi do jednostavnog zaključka – San Antonio je momčad stvorena za regularnu sezonu. Ozbiljne playoff momčadi jednostavno ne gube takvom lakoćom od protivnika iz iste klase. A upravo susreti s takvim protivnicima jasno ukazuju na to da su Spursi ipak za klasu ispod, ako se uopće nešto tako može reći za momčad koja skuplja pobjede ovim tempom.

Drug Sickre je već nakon nekoliko utakmica složio konstrukciju koja i nakon tri četvrtine sezone drži vodu – Spursi su postali potpuna inverzija samih sebe. Godinama su maltretirali Sunse i Mavse u playoffu, igrajući regularnu sezonu taman toliko koliko je potrebno, čuvajući se za playoff. Danas su oni ti Mavsi i Sunsi, momčadi koje gaze u regularnom dijelu nadajući se da će prednost domaćeg terena, samouvjerenost koja dolazi s pobjedama i uigranost biti onaj potrebni plus u doigravanju.

Nažalost, to se neće dogoditi. Previše dugo smo gledali ovakve momčadi koje igraju lijepu košarku, koje su na izgled sjajne, kako padaju u momentima kada odlučuju fundamenti NBA igre - tko je u stanju sebi lakše kreirati šut i tko je u stanju kvalitetnije omesti protivnika u istoj radnji.

Spursi su kao prvo manjkavi na razini talenta. Sjajni Popov sistem i profesionalnost ovih igrača omogućuju im da učinkovitošću nadoknade manjak individualnog talenta, ali kao što su pokazali susreti s vrhunskim obranama, ta taktika pali do određene mjere. Ginobili je fantastičan, ali nakon njega i Parkera Spursi nemaju trećeg igrača. Tim Duncan danas nije ništa više od solidnog igrača zadatka i to je onaj ključni moment ove sezone, njegov pad pod teretom godina.

Kao drugo, nisu u stanju igrom kroz post olakšati vanjskim igračima. Koševe iz reketa zabijaju prvenstveno na račun volje, tu su i Duncan i Blair izuzetni, ali osim toga nemaju ništa. Nemaju igrača koji može odigrati leđima, nemaju igrača koji može napasti, čak nemaju ni visokog koji može razvući reket. Ako stavimo na stranu Bonnera koji je apsolutni freak, najbolji tricaš lige zarobljen u tijelu bijelog balvana, jedino je dobri stari Dyce donekle onaj klasični visoki koji može pomoći u skoku i obrani i usput još nešto pogoditi s poludistance. Sve se dakle vrti oko slash 'n' kick igre Manua i Tonya, sjajne realizacije i neprestanog kretanja.

Dakle, niti je taj napad tako sjajan kako se čini onih večeri kada zabijaju iz vana s preko 50 %, niti je obrana toliko moćna (opet su problem visoki igrači, odnosno njihov nedostatak – Spursi ne mogu braniti rasnog centra, mislim jedan Bynum je protiv njih izgledao kao križanac Chamberlaina i Russella). Tko živi od šuta, umire od šuta. I to je jedina istina, pogotovo ako nemaš vrhunski skok ili top 5 obranu na koju se možeš osloniti.

06. HEAT

Neopisiv je užitak pratiti ovu sezonu, a najvećim dijelom za to su zaslužni upravo momci iz Miamia. Liga je krcata talentom, imamo više sjajnih momčadi nego se itko mogao nadati, ali najveći začin svega su porazi samoproglašenih veličina, trojice momaka koji su toliko dugo slušali hvalospjeve da im nije jasno kako to da je život odjednom postao ovako težak i gorak.

Što je najblesavije od svega, objašnjenje je tako jednostavno, samo što ga oni nisu u stanju jasno vidjeti zasljepljeni vlastitim lažnim sjajem. Da nisu takve egoistične rock zvijezde koje vjeruju u vlastitu besmrtnost i nepogrešivost, Bron, Dwyane i CB bi vrlo brzo shvatili da jednostavno nemaju dovoljno talenta kao momčad.

Jebiga, znam da im to neće biti lako prihvatiti pošto vjeruju da svaki od njih vrijedi barem za trojicu, ali činjenica je kako danas bez četiri klase nemaš što tražiti na vrhu. Njih je samo troje, a nemaju čak ni poštene igrače zadatka uokolo. Sve što im treba da osvoje naslov idućih 6 sezona u nizu su jedan Perkins ili Chandler pod košem te jedan Jason Kidd ili Chauncey Billups na playu. Kvragu, sumnjam da bi imali išta protiv Kirka Hinricha ili Jameera Nelsona, bitno da gađa tricu s oko 40% i da je u stanju odigrati solidno na svojoj poziciji na obje strane terena. Takav balans omogučio bi im da budu stvarna Velika Trojka i da se nekako suprostave Velikim Četvorkama Bostona i LA-a.

Ovako, tko im može zamjeriti? Pod košem im se šeta tko želi, nemaju igrača koji je u stanju napraviti grubi faul, potući se, vikati. Uz tako otvoreni reket koji se uvijek da eksploatirati, drugi ogromni minus im je nedostatak šutera. Mike Millera su ozljede totalno izneredile, James Jones je toliko jednodimenzionalan igrač da ga se ne vidi na terenu ako ga gledaš u profilu, tip bi morao gađati valjda 80% da nekako nadoknadi sve one druge aspekte igre u kojima ne sudjeluje, a Mario Chalmers jednostavno nije NBA igrač.

Mike Bibby je stoga pojačanje, njegov šut je plus, njegovo iskustvo i košarkaški IQ također, ali obzirom na njegovu nepostojeću igru u obrani koju ne mogu sakriti zato što nemaju zatvoren reket, to pojačanje teško da se može osjetiti ove sezone, odnosno dok god ne nabave nekoga s pulsom za gurnuti ga pod koš.

Zato i uživam ovoliko u svemu ovome što se događa, jer je košarka još jednom odnijela pobjedu. Jer igraju 5 igrača po 48 minuta i svaka lopta je važna. Svaka rotacija, svaka sekunda. Trojica jednostavno nisu dovoljna, ne u kontekstu lige krcate sjajnim momčadima.

Stoga je važno samo izdržati. Mislim, nije da sva trojica nisu navikla na poraze u playoffu - ako maknemo Wadeov naslov njihove karijere nisu ništa drugo nego gomile razočaranja. Treba ostati hladne glave i čekati da se ovaj roster nekako poboljša ili da barem bude zdrav (iako ih ne Haslem ni zdravi Miller ne bi kompletiratili, zasigurno bi im donijeli barem nekoliko pobjeda više u ovim derbi utakmicama). Jer fizičke prednosti koje imaju i razina talenta koju posjeduje svaki od njih troje uvijek će omogućiti da kreiraju prilike za koš i da smetaju protivniku, odnosno omogučit će im iznadprosječni napad i obranu.

Međutim, tu se javlja i jedan drugi moment. Da li je ova momčad u stanju čekati? Jer, sve ovo što smo gledali ovih dana, u ovom nizu poraza, govori nam da se radi o psihički labilnoj skupini ljudi koji ne vjeruju ni sami sebi, a kamoli jedan drugome. Dok Wade još možda i zna nešto o čvrstoći, LBJ i Bosh su svoje karijere uglavnom proveli pucajući u ključnim trenutcima. To je uvijek bio lakši izlaz nego prihvatiti da ti treba pomoć. Ono, okriviš situaciju, pukneš i ideš dalje. Samo što sada uzmaka nema.

Zajedništvo i kemija javljaju se kroz utakmice. Bullsi su ove sezone dodali 8 novih igrača, ali su kroz utakmice, kroz pobjede i poraze, postali klapa koja je spremna poginuti zajedno. Nije na odmet ni to što ih vode tako jednostavni i bistri momci kao što su Rose i Noah, dvojac potpuno neopterećen egom, koncentriran samo na pobjeđivanje.

Miamieva jezgra pak ima kemiju van terena koju su pokušali prenijeti na parket. Nisu bili svjesni da NBA nije Olimpijada ili SP, gdje imaš Carmela da zabije zadnji šut, Dwighta pod košem, Paula ili Derona na playu te igraš protiv uglavnom ekipa koje su na sveučilišnoj razini. Očito je da nisu računali na to da su odnosi izvan košarke, na tulumima i rekreativnim okupljanjima, nešto sasvim drugo od onih koji nastaju u svlačionici.

Tako da ova momčad trenutno jednostavno nema karakter. Ona praktički i nije momčad, jer još nema izgrađen identitet. Simmons koristi izraz Tajna, kako bi opisao momčadi koje su shvatile što je sve potrebno za biti na vrhu. Znati Tajnu znači znati da je momčad iznad svega, da su svi jednako važni, da svaki pojedinac ima svoju ulogu bez koje se jednostavno ne može.

Karakter koji je Miami za sada pokazao uglavnom se vidi na papiru. Igrači su se odrekli nešto novca, a znali su da se odriču i dijela slave. To su sve pozitivne stvari. Spoelstra je sjajan kada treba pričati. Govori samo prave stvari. Samo, na terenu se ništa od te pozitivnosti ne vidi. Svi igraju kao i do sada, samo što imaju manje loptu u rukama te su iz toga razloga manje učinkoviti. Najluđe od svega, zamijeni Wadea Rayom Allenom ili Jamesa Pierceom i imaš bolju momčad. Zašto? Pa samo zato što su ova dvojica nadmoćni šuteri, a to je upravo taj segment igre koji im nedostaje. Mislim, što ti vrijedi izboriti poziciju za šut lakoćom kada ga ne možeš zabiti?

Kada gledaš Boston ili Dallas, pa čak i Spurse, vidiš momčad koja se igra košarke. Vidiš igrače koji se kreću, dodaju, izgledaju kao da uvijek znaju gdje trebaju biti. Kada gledaš Heat, gledaš igrače koji se bolno trude igrati, a uglavnom se međusobno sudaraju. Njihova igra ne izvire iz njih, ona ne teče, ona je u stalnom grču jer sve što vrte oni vrte ne zato što vjeruju u to što rade, već da bi mehanički odradili radnje za koje pretpostavljaju da ih čine ekipom.

Ono, ako je jedan Kobe postao timski igrač, mogu to i ova trojica. Samo trebaju naučiti biti korektiv jedan drugome, a ne smetnja. I ja bih još dodao da im na odmet ne bi bio i trener koji zna što radi. Spolestra može govoriti što hoće, ali govor tijela odaje čovjeka koji nema rješenje. Znoji se i radi grimase kao Flip Saunders, zove minute odmora bez rezona, rotira igrače bez smisla. Lovi u mutnome.

Sigurno da ovako labilni igrači koji trebaju podršku i podsjetnik da su muškarci, ne mogu iz njegovih postupaka dobiti sigurnost. Spoelstra možda zna sve o košarci, ali nije psiholog. Odnosno, koristi se jeftinom popularnom psihologijom, dok ovoj momčadi treba dobar stari tiranin poput Rileya koji će joj nešto i pokazati. A da ne govorim da momčad vodi kao aristokraciju, s tim stalnim izolacijama za Jamesa u zadnjim sekundama, umjesto da je vodi kao meritokraciju, da pravo na zadnji šut ima jedan Wade koji je to zaslužio svime što je do sada napravio u karijeri ili čak i jedan Bosh koji ima mekšu ruku od Jamesa.

Nedostatak talenta riješit će se vremenom, ali nedostatak karaktera, smislene igre i vlastite filozofije neće, jer sve to treba graditi. Spoelstra mi jednostavno dijeluje kao netko tko to nije u stanju, vječni pomoćnik koji je dovoljno inteligentan da zna kako bi trebalo voditi momčad, ali koji jednostavno u sebi nema onu karizmu koja će tu teoriju iznijeti na površinu.

07. MAGIC

Većina trenera u NBA je smetnja, ali Van Gundy je primjer manjine koji svoju momčad čini boljom. Može vam ići na živce njegova teatralnost, ali praksa sve govori – Magic je u borbi za sam vrh iako su opet promijenili glavne pomoćnike Howardu, ovaj put usred sezone. Obrana je uvijek pouzdana, čak i uz toliku hrpu igrača u rotaciji koje teško možemo nazvati kvalitetnima u tom segmentu igre. Da ne govorim da je upravo on najzaslužniji za procvat dva sjajna igrača zadatka kakvi su Anderson i Redick, koji bi u rukama nekoga drugoga danas možda bili čak i van lige.

Ono gdje naravno ni Van Gundy ne može ništa je razina napadačkog talenta. Iako je Howard danas stvarno vrhunska opcija u postu, oko njega nema igrača sposobnog kreirati napad za sebe ili ostale na razini barem graničnog all-star igrača. Gomila je solidnih košarkaša na rosteru, ali kad upravo igrači zadatka poput Andersona i Redicka zasjenjuju sve te mnogobrojne druge i treće opcije, sve postaje jasno. Dwight i Stan trebaju pomoć, puno, puno više nego je treba Heat. Ono što je kod njih sjajno je to što nikada nećete ćuti da plaču nad svojom sudbinom. Bar ne nakon utakmice.

Uglavnom, prošlo je dovoljno vremena i sada sa sigurnošću možemo reći da je i zadnji mega-trade Otisa Smitha bio potpuni promašaj. Richardson i Turkoglu su prosjećni igrači, nikako ne legitimna druga i treća opcija. A bez toga se nemaš čemu nadati. Arenas je pokojni, a o mrtvima sve najbolje, uz napomenu da će njegov i Hedin ugovor visiti kao uteg oko vrata ovoj momčadi godinama. Imati temelj poput Howarda i onda ga nadograditi takvim klimavim zidovima ne može se nazvati pametnim poslovnim potezom. S druge strane, ni ulazak među 8 najboljih momčadi nije tragedija. Ali tragedija je što svi putokazi upućuju da budućnost ne donosi nikakva poboljšanja.

08. THUNDER

Dovođenje Perkinsa jedan propustan reket barem na pola utakmice pretvara u minsko polje što je apsolutni korak naprijed. Dovoljan za konačni pomak među velike dečke, iako ostatak njihove igre i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Sam Presti je složio idealnu momčad, s dva rasna all-star igrača koji mogu sve na terenu, uz potencijalnu treću i četvrtu opciju u Ibaki i Hardenu. Okružio ih je s gomilom korisnih igrača zadatka. Potencijal dvojca Perkins-Ibaka u obrani je strašan, ali napad će postati vrhunski onoga trenutka kada i ako se Ibaka nametne kao legitimna opcija.

Pitanje je samo hoće li ova momčad znati to iskoristiti. Jer, ako smo išta do sada naučili od Thundera, to je činjenica da imaju jedan od najmanje učinkovitih napada u ligi. Zabijaju dovoljno, ali za razliku od ovih momčadi ispred njih, rade to na pogrešan način. Nije problem u tome što Westbrook i Durant jednostavno šutiraju previše, iako je i to kontraproduktivno jer se kosi s postulatima pobjedničke košarke po kojima svaki igrač mora imati ulogu na oba kraja terena (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Brooks uvesti pravilo Doca Riversa koji je uredno izvlačio Perkinsa iz reketa kako bi ovaj prebacio loptu s jednog krila na drugo, a sve pod motom da u svakom napadu svaki igrač mora dodirnuti loptu), već u tome što uzimaju loše šuteve.

Istina je, obojica su toliko fizički dominantni da su u stanju zabijati i bez ikakve pomoći, ali za postati elitna momčad trebat će ponekad odigrati i akciju. Recimo neku u kojoj će Durant dobiti loptu u čistoj situaciji ili neku u kojoj će Westbrook zavrnuti loptu otvorenom suigraču umjesto da se probija kroz zid.

Uglavnom, Presti je napravio sve što je trebao, okupio je momčad strašnog potencijala u svim segmentima igre. Pojedinačni razvoj igrača i stvaranje identiteta sljedeći je korak, a za njega će odgovornost morati preuzeti trener i njegovi pomoćnici te igrači sami. Kao i ekipi okupljenoj u Miamiu, i ovim momcima košarka je jednostavna, ali dok ne shvate da treba poštovati neka pravila, igrati zajedno u oba smjera ostat će tek neiskorišten potencijal. Strašan potencijal, ali neiskorišten.

6Mar/115

THE FRS RANKINGS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

* FRS = final regular season

Plan je bio naoko jednostavan - gledati sate i sate NCAA košarke i vratiti se NBA ligi tek tamo nakon ludila ožujka. Samo, kakvi bi to bili planovi kada ih čovjek ne bi mijenjao kako mu paše. Jer, ovaj niz utakmica koji se odigrava zadnjih tjedan dana između top 8 ekipa u NBA i koji će se nastaviti u luđačkom ritmu skoro sve do kraja sezone, ne ostavlja ti drugu mogućnost nego da jednostavno staviš sa strane sve ostalo, zacementiraš se pred league pass i uživaš. Sorry NCAA, nadam se da ću barem gledati dio turnira, ali ovo što se događa među velikom braćom ipak je predobro da bi se propuštalo. Makar i na sekundu.

Slijede zadnji power-rankingsi regularne sezone i neka vas ne iznenade prva dva mjesta. Naime, jedno morate uzeti u obzir – ja sam čovjek koji je lani prognozirao Finale između Denvera i Orlanda na račun toga što sam ih smatrao najboljim ekipama u regularnom dijelu sezone. I iako se pokušavam držati pravila kako raspored snaga treba slagati tako da prednost dobije onaj za kojega smatraš da na kraju ima najveće šanse dignuti trofej, danas možda opet radim istu grešku (barem u nekim slučajevima, npr. Spurse ne smatram bitnima baš zato što ono što igraju nije košarka za playoff). Ali, ako je i radim, radim je s posebnim guštom jer ni Lakersi (pristupom i dramom) ni Celticsi (izazivanjem sudbine) nisu zaslužili da cijelu sezonu budu smatrani neprikosnovenim favoritima.

Uglavnom, post ide u tri nastavka, danas samo momčadi koje mogu osvojiti naslov. Razlog zbog kojega ne ide standardni megapost? Zato što želim ovo vani što prije kako bi se večeras mogao osjećati kao car kada Bullsi razbiju Heat, a Lakersi Spurse. S druge strane, bit ću totalni papak ako se dogodi suprotno (obzirom da oba moja favorita gostuju, sve je moguće). Ali, hej, rizično je imati mišljenje, ali nije da mijenjam startnog centra s kojim sam osvojio naslov za igrača koji mi uopće nije potreban.

IZAZIVAČI

01. BULLS

Zaboravite na iskustvo, stasavanje i plaćanje duga, Bullsi su spremni otići do kraja već ove godine. Preživjeli su užasan raspored, a sada ih čeka takav plan i program da bi na kraju mogli završiti s respektabilnih 60 pobjeda. Svaka momčad koja je u stanju pobijediti toliko puta u regularnoj sezoni mora se shvatiti ozbiljno, posebno ako to radi na način na koji to rade oni, obranom, skokom i upornošću. Plus, ako iskoriste prednosti rasporeda i nekako se uspiju dokopati prve pozicije, ne smije se zanemariti ni prednost domaćeg terena. Jer, ako postoji jedan segment u kojem su Bullsi još uvijek mlada momčad, to je upravo puno slabija koncentracija u završnicama na strani nego kod kuće.

Rose možda nije najbolji play u ligi, ali je najbolji strijelac. Rose igra ono što je recimo igrao Wade ovih zadnjih nekoliko godina, s tim da ima neopisivo bolje suigrače od onih što ih je imao Dwyane. Lakoća kojom si kreira prostor za realizaciju je neviđena, odnosno viđena je samo kod najvećih. Ima tu Wadeovu silinu i snagu prilikom ulaza i taj sjajni osjećaj za pas, a uz to ima i dribling kojim lomi kičmu, neviđen od doba Tima Hardawaya u naponu snage. Promjena pozicije skokom u stranu ili unazad nakon tog driblinga stavlja ga u kategoriju neobranjivih, dok neki igrači sebi kreiraju šut stvarajući si nekoliko centimetara prostora, Rose si je u stanju gotovo uvijek osigurati čisti šut.

Dodaj na ovaku prvu opciju još dva majstora zabijanja kao što su Boozer i Deng i eto ti napada koji će uvijek ponuditi dovoljno. Upravo je trenutak u kojem je Deng proigrao, odnosno trenutak u kojem je shvatio da mu Rose i Boozer ostavljaju toliko prostora koje tako kvalitetan igrač mora bolje koristiti, učinio Bullse vrhunskom ekipom. Dodaj Noaha i eto ti kvalitete od 1 do 4 koju malo tko ima, odnosno koju imaju samo najveći (Boston i LA). Eto, do prije dvije sezone postojalo je pravilo po kojem moraš imati tri vrhunska igrača i nekoliko profesionalnih igrača zadatka ako se misliš boriti za naslov, a već danas bez četiri klase možeš zaboraviti na vrhunski rezultat.

Njihova obrana je besprijekorna, a, eventualne zamjerke koje možemo uputiti pojedincima poput Boozera zbog manjkavosti u tom dijelu igre, u kontekstu ove momčadi nisu bitne. Boozer je sjajan skakač i to je ono najvažnije za Bullse, jer u paru s Noahom donosi dominaciju u skoku. Njegov manjak agresivnosti i teške noge pokrivene su sjajnom rotacijom suigrača, ali, ono što je još važnije, i s dva vanjska faktora. Prvi je odlučnost trenera Thibodeau da Boozera bez problema sjedne na klupu ako vidi da mu ne odgovara situacija i gurne u vatru dugorukog Gibsona koji je u trenu u stanju posijati paniku pod košem. On i Noah valjda su po protivnika najiritantniji i najenergičniji dvojac trenutno u ligi.

Drugi je činjenica da Boozer jednostavno nema protivnika koji ga može zgaziti, osim eventualno Gasola u Finalu. Bosh je jednako mekan i sklon šutu iz vana te je njihov dvoboj čisti egal, praktički sudar dvije kopije. Garnett pak nije agresivan u napadu, spustit će se možda par puta pod koš, ali puno draži su mu šutevi s poludistance. Takvom igrom ne možeš steći značajnu prednost protiv Boozera koji će te u napadu izvući od koša i tako znatno oslabiti obranu. Navijam za sudar Bullsa i Celticsa ne samo zbog epskog dvoboja između Ronda i Rosea, već i zato da vidim za koju će se opciju odlučiti Rivers - hoće li Boozera braniti Big Babyem i tako sačuvati Garnetta za dvoboj s Noahom? I ako stvarno Noah i KG budu disali jedan drugom za vrat, tko će duže izdržati dok ne zaradi suspenziju zbog neke gluposti?

Bullsi tako imaju samo jednu očitu manu, a to je šut iz vana. Što uopće nije tako strašna mana. Iako nam se čini da je trica danas važnija nego ikada, sigurno nije važnija od skoka, obrane i koševa u reketu. Dakle, Bullsi imaju šansu čak i bez trice, ali varate se ako mislite da je nisu u stanju zabiti. Korver je jedina prava prijetnja sa svojih 43 % i donosi dodatnu opciju u napadu, ali on je sam po sebi limitiran igrač i njegov šut nije ništa više nego solidna opcija za promjenu ritma u napadu. Međutim, ono što je puno važnije je da Deng i Rose zabijaju dovoljno da ih se smatra legitimnim prijetnjama. Nisu sjajni, postotak od 35% donja je granica učinkovitosti, ali nisu ni netko koga samo tako možeš ostaviti otvorenoga na šutu, što u startu smanjuje probleme za koje smo mislili da će ih koštati glave, kao što recimo koštaju Bostona u situacijama kada obrane jednostavno zaborave na Ronda bez lopte.

Rak rana je ipak ta pozicija dvojke. Brewer i Bogans imaju trenutaka, ali 48 minuta ispodprosječne igre na bilo kojoj poziciji u playoff seriji od sedam si ne može dozvoliti nitko. To je ujedno i jedini legitimni razlog zbog kojega sam spreman priznati da nisu spremni. Samo mi nemojte navoditi tricu, obranu, Roseov šut i što ti ja znam kakve sve stvari kao slabosti. Mislim, da je sve idealno, onda bi valjda umjesto 60-ak ova momčad na kraju imala 73 pobjede.

02. MAVS

Jednostavno su sjajni. Briljantni. Igraju možda najljepšu košarku ove sezone uz Boston, a sve pod diregentskom palicom Jasona Kidda. Sve je tako puno ritma, kretanja, nesebičnosti. Ni dan danas nitko nije u stanju od kontre napraviti umjetničko djelo na način na koji to radi Kidd (osim Nasha, naravno). Čovjeka sam nepravedno godinama nazivao gotovim zato što nisam kužio da nije problem u njemu, već u manjku kvalitetnih suigrača. Jer Kidd uvijek odradi svoje. Kidd u Dallasu nije klasični nositelj, Kidd je igrač zadatka koji ima samo jednu stvar na dnevnom rasporedu. Razigravati. Jebena rola. Uz ovog doktora košarke tu je još jedan ultimativni igrač zadatka – Chandler. Čovjek sam samcat uz pomoć nacrta asistenta Caseya čini ovu momčad iznadprosjećnom u obrani pored takvih osrednjih obrambenih igrača kao što su Dirk, Kidd i Terry. Reći da je Dirk najvažniji nije teško, to je činjenica, oko njegovih realizatorskih kvaliteta sve se vrti – zbog njih su učinkoviti, zbog njih se otvara prostor svima ostalima. Ali, da se nešto dogodi Kiddu ili Chandleru, pad Dallas bi bio jednako neminovan. U nekoj čudnoj simbiozi oni su jednako važni što je aspolutna rijetkost trenutno u ligi. Pravi old school - centar koji zatvara reket, play koji uvijek i svaki put gleda suigrača, šuter koji može zabiti od kuda poželi.

Time je ozljeda Carona Butlera još tragičnija, jer on je bio ta treća opcija u napadu koja je neophodna za ozbiljni rezultat. Terry je druga violina, tu nema zbora, a danas se gomila sporednjaka mora potruditi da nekako nadoknadi Butlerovu rolu. Mavsi su krcati na klupi, imaju i stopere i trkače i strijelce, ali zbog tog jednog nesretnog Butlerova doskoka ostali su bez mogućnosti da možda ponude i košarkaški najkompletniju petorku u ovom trenutku u cijeloj ligi. Boston im je bio jedina konkurencija što se tiče ujednačenosti svih elemenata igre dok su imali Perka, danas su i oni nekakva mutirajuća verzija košarke. Što ostavlja Dallas kao jedinog predstavnika nekih starih vremena, vremena u kojima je jedan vrhunski igrač uz pomoć dva strijelca i dva majstora zadatka mogao računati na vrhunski rezultat igrajući s klasičnom podjelom uloga, od playa do centra (još da Chandler ima post igru, gdje bi im bio kraj).

03. CELTICS

Ne diraš se u momčad koja pobjeđuje, bez obzira na sve. OK, do danas smo prihvatili da bi na ljeto ostali bez Perka, ali zar je strah od toga da se ostane bez kompenzacije bio vrijedan rizika? I uopće da li je to valjan razlog u situaciji kada znaš da ti se možda više nikada neće pružiti šansa boriti se za naslov? Na to će nam odgovor dati vrijeme, istina, ali činjenica je da Boston nije postao bolji ovim potezom i da ne treba pušiti priču da su u Greenu vidjeli nekoga tko će ih poboljšati. To je glupost, radi se dakle o čistom biznisu, pokušaju da se umjesto ničega ostane barem s nečim. Hej, Pierce ne može čuvati Jamesa sam, ali zar nije glupo bojati se momčadi pred kojom baš pod košem imaš takvu prednost da ništa šta James napravi ne može premostiti taj jaz. Dapače, sada će u sudarima protiv Bullsa imati ravnopravnog suparnika pod košem, što s Perkom ipak ne bio slučaj jer Bullsi nemaju takvog fizikalca. Garnetta će Noah iscijediti, a ovako je mogao čuvati snagu dok se sa mahnitim Francuzom hrva Perk. Također se nalaze pred izazovom kako se suprostaviti Howardu – da li mu dozvoliti da dominira ili ga udvajati i riskirati da ih Orlando izrešeta tricama. Kažem, jedino protiv Heata koji pod košem nema ni mišiće ni energiju mogu i dalje šetati. A visoke Lakersa još nisam ni spomenuo.

Ma i dalje igraju uvjerljivo najbolju košarku, i dalje imaju najkvalitetniju i najpouzdaniju prvu četvorku u ligi (Bynum je uvijek rizični faktor kao četvrti igrač). Imaju i klupu, a dovođenje Murphya i Greena najbolji je marketinški potez koji su mogli napraviti kako bi što prije zaboravom prekrili Perka (koji navijač Bostona ne bi volio imati dva takva imena na dresu?). Druga je stvar što im ni jedan ni drugi neće pretjerano pomoći, dijelom i zato što jednostavno za njih nema dovoljno minuta. Ma, prvaci se ne bi trebali zamarati sitnicama kao što je iduća sezona, prvaci su fokusirani na naslov. Ne možeš jednostavno nekoga koga si do jučer smatrao ključnim tek tako odbaciti i praviti se da je sve u redu. Iako ja nisam pobornik teze da su lani izgubili zbog Perkove ozljede, zar to upravo nije bila njihova misao vodilja? Kakve logike onda ima sve ovo skupa? Lani ih je naslova koštala ozljeda, ove će to možda biti vlastita brzopletost i krivo posloženi prioriteti. Mislim, sve je ovo u sferi nagađanja, ali još uvijek ostavlja gorak okus. Čak i ako osvoje naslov, ništa me neće moći razuvjeriti da se jednostavno ne dira u nešto što sjajno funkcionira.

04. LAKERS

Kada igraju svoju najbolju košarku i dalje su nenadmašni, pitanje je samo mogu li izvući mjesec dana vrhunskih predstava kada bude najpotrebnije. Čeka ih nikada teži playoff, ovo što su igrali zadnje dvije godine na Zapadu bila je šetnja. Danas postoji dovoljno momčadi na njihovoj razini koje su u stanju iskoristiti svaku grešku. Ne samo što moraju dobiti redovni doprinos od Fishera i Artesta, moraju imati budnoga Bynuma, smirenog Kobea koji ne forsira 1 na 5 i mentalno spremnog Gasola. Tijekom sezone stalno nešto od ovoga nije funkcioniralo. U biti najsvjetlija točka njihove sezone su briljantne igre Lamara Odoma koji je ne samo njihov najkonstantniji igrač već možda i najbolji, gledajući all-round učinak. Jackson mu možda radi uslugu doziranjem minuta, možda i ne, ali gledati Odoma kako igra košarku ove sezone jedna je od najboljih stvari koje si kao fan igre možete priuštiti. Crni Kukoč, samo s dodatnim federima na nogama i fenomenalnim osjećajem za skok.