ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Apr/115

ZACH THE VAMPIRE SLAYER

Posted by ispdcom

Početak utakmice činio se kao naručen za Spurse – em su poveli 2-0, em je zbog dvije brze osobne Conley već nakon dvije minute otišao na klupu. Što znači da ulazi Vasquez. Što je ekvivalent tome da iz svog Range Rovera izvadite V8 mrcinu od motora s 500 KS i stavite onoga iz Fiat Punta koji ima običaj ne upaliti kada je temperatura oko nule. Takva je barem moja reakcija zbog kroničnog nepovjerenja u rookiea klimava šuta sklonog carinjenju lopte i krivim odlukama.

Morat ću revidirati file o Greivisu jer mali se opet ponio kao veteran. Par finih pasova visokim igračima, ubačen skok-šut, realiziran ulaz, sjajna distribucija lopte – ne samo da je odigrao bez greške, već i korisno, opet se nametnuvši kao trajno rješenje u ulozi back-up playa. Njegove reakcije u ovako važnim trenutcima su dokaz da duži ostanak na faksu može donijeti samo dobre stvari, jer uloga lidera koju je godinama igrao na Marylandu i sve one guste završnice koje je prošao (a za koje je stvarno imao osjećaj) očito su ga pripremile i za NBA playoff.

Uglavnom, Spursi niti uspijevu nametnuti igru niti spriječiti Memphis da im trpa iz reketa. Nakon prvih 8 minuta Grizliji imaju 20, a Timmy i društvo bijednih 6. Dvorana u ekstazi - nakon treće utakmice u kojoj su očito bili i sami zbunjeni očekivanjim od ove momčadi, navijači su jednostavno sjajni, od prve sekunde četvrte pa do sada svi su na nogama, urlaju i uživaju.

S ovakvom širinom, nadmoćnim skokom i pristupom, Memphis je jednostavno očitao lekciju Spursima u prvih 12 minuta, dokazavši još jednom da njihova sudbina ovisi prije svega o njima, a ne nekakvim ludim tricama protivnika.

U drugoj obje momčadi djeluju dekoncentrirano, Memphis održava dominaciju, ali Spursi u nekoliko navrata napadaju i dolaze do -3 na poluvremenu. Obzirom na činjenicu da nisu pokazali ništa posebno i da su većinu susreta bili podređeni, takav rezultat stvarno potvrđuje onu tezu o njima kao vampirima. Jednostavno ne znaju umrijeti.

Uglavnom, Memphis i dalje vuče, San Antonio je uvijek za petama. Svi Grizliji raspoloženi, ali svaki njihov pokušaj odvajanja spriječava nekakav potez raspoloženog Parkera. I tako se ovaj povuci-potegni praćen sjajnim potezima s obje strane rasteže sve do 5 minuta prije kraja, kada noćas ne pretjerano inspirirani Manu zabija koš za prvo vodstvo nakon početnih 2-0.

Međutim, umjesto ikakvog znaka panike ili sumnje u svoje sposobnosti, Memphis nakon time-outa izlazi odlučniji nego ikad da stvar konačno privede kraju. Uslijedila je serija od 8 koševa koja je zaledila seriju. Zach u tom periodu uzima stvar u svoje ruke (ukupno 16 koševa u četvrtini, lakoćom dostupnom samo odabranima), Spursi ostaju bez rješenja, siju lopte na sve strane i to je to.

Poput veterana tisuću bitaka ova sjajna košarkaška banda iz Memphisa jednostavno ubaci u višu brzinu kada je god potrebno, igrajući sa samopouzdanjem kakvo jednostavno ne bi smjelo biti dostupno jednoj momčadi koja je jedva ušla u playoff, predvođena igračem koji jednostavno ne bi smio biti ovako pametan i koristan nakon svih onih godina u kojima je bio lud.

Što se San Antonia tiče, odlukom da zaigraju sličnim stilom kao oni stari Mavsi i Sunsi koje su redovno gazili samo su još jednom potvrdili da ne možeš pobjeđivati u playoffu bez čvrste obrane, kontroliranog skoka i post igre. Živi od šuta, umri s njim. Sada znaju kako je bilo Sunsima kada su gubili od agresivne obrane i kada nisu imali odgovor na Duncana koji im je trpao u reketu na način na koji je to u ovoj seriji radio Z-Bo.

Memphis je tu da ostane, to je jasno. Dok god Battier i Mayo mogu zabit poneku tricu da onemoguće udvajanja pod košem, nastavit će živjeti ovu svoju južnjačku bajku.

29Apr/110

ONE TO GO

Posted by ispdcom

Sedam imena imamo, čeka se još jedno. Noć je protekla bez velike drame, osim ako dramom netko ne smatra nesposobnost Magica da zabije otvoreni šut tijekom cijele utakmice. Hawksi na kraju ipak zasluženo idu dalje, kao uostalom i Lakersi i Dallas koji su ipak pokazali nešto veći stupanj kontrole nad vlastitom sudbinom u šestoj utakmici. Redakcija ispodobruca.com zadnji put je radila u smjenama, jedino pravo ludilo - ludilo travnja - je iza nas, a od sutra već počinje opušteniji dio s manje utakmica, ali, nadamo se, ne i manje uzbuđenja. Ovaj put Emir je odgledao Hawkse, Sickre Dallas, a Gee Lakerse.

MAGIC - HAWKS, G 6

Ova serija je morala završiti onako kako je protekla – ružno. Atlanta je zasluženo prošla dalje jer je u pojedinim trenutcima utakmice, ali i serije, imala više odgovora na igru Orlanda nego su oni imali na igru Hawksa. U šestoj su tako nametnili spori ritam na 80-ak koševa koji im odgovara i u kojem je Orlando dobar dio susreta djelovao kao da je na treningu, a ne u borbi na život i smrt. Sada se Atlanta mora pripremiti na potpuno drugačiji izazov u liku i djelu Derricka Rosea i Bullsa.

Što se ove utakmice tiče, ništa se značajnije nije dogodilo što nismo već vidjeli u prethodnim utakmicama. Atlanta je od početka oštro krenula na Howarda, Hinrich je koristio svaku priliku kada bi Duvajt spustio loptu na pod da mu je ukrade, a s druge strane je Atlanta koristila svoj odličan napadački skok da bi napravili nekakvu prednost od 7-8 razlike koju su održavali tijekom većine utakmice. I koja im dobro dođe u onim bezidejnim periodima koji su poprilično česti.

Magic je stvarno očajno odigrao. Nisu ni sjena one momčadi od prije dvije godine koja je igru "kazni svako udvajanje Howarda tricom" dovela do savršenstva. Ok, ovdje Howarda nitko nije udvajao, ali otvorenih trica je bilo dovoljno. Samo nije bilo nikoga da ih zabije. Hedo je odigrao kriminalno prvo poluvrijeme, zapravo i gore od toga, tako da ga teško može izvući i onaj bljesak u završnici kada je praktički sam držao Magic u igri, uz asist dva Nelsonova šuta i Dwightove preciznosti sa slobodnih.

J-Rich bi tek povremeno bljesnuo, a svu nemoć Redicka najbolje oslikava onaj promašeni čisti šut kojim je mogao utakmicu odvesti u produžetak. Ma kako loše igrali, igrači Orlanda su imali nekoliko šansi da se priključe, ali svaka im je uredno završavala ciglom.

Atlanta je već drugu utakmicu odigrala dosta loše u napadu, malo bolja obrana Magica u pojedinim sekvencama utakmice učinila ih je potpuno izgubljenima i osuđenima na soliranje Johnsona i Crawforda. Koje nije baš prolazilo, ali ipak su obojica zabili svaki put kada je bilo potrebno. Crawford se s dvije trice nadovezao na sjajnu seriju Marvina Williamsa koji je eksplodirao u ključnom trenutku i održao prednost pred na kratko probuđenim Magicom, a Johnson je pametno ulazio pod koš kada Hawksima ništa drugo nije išlo. Dovoljno da izbace ekipu iz Disneylanda.

Zaza efekt je opet bio važan u ovoj utakmici. Pachulia uvijek digne publiku na noge, a u ovoj utakmici je izborio tehničku Duvajta i flagrant Heda. Čak ni publika u Atlanti nije toliko inertna da ih to ne probudi. Uostalom, u drugom poluvremenu napokon smo vidjeli i navijanje – nešto što se ne viđa često u Atlanti. Za kraj samo vrijedi napomenuti kako se nadamo da se Kapetan Kirk nije ozbiljnije ozljedio, bez njega serija protiv Bullsa neće biti ista. Bez njegovih muda, krpanja rotacije i smirene igre na playu, Hawksi imaju još manje šanse. A nije da je i ovako imaju previše.

Što se Orlanda tiče, njima ne ostaje ništa nego čekati Dwightovu odluku o budućnosti. Iduće godine izgledat će jednako jer Arenas i Hedo su uteg oko vrata kojega se ne možeš tek tako riješiti, a bez pojačanja ne vidim načina kako mogu ići prema gore. Ne mijenjati ništa značilo bi baciti iduću sezonu u vjetar. GM-a i vlasnike čeka nervozno ljeto. A vrlo moguće i jednako nervozan ostatak godine.

MAVS - BLAZERS, G 6

Dallas se prije prvog postsezonskog susreta ove generacije s Lakersima riješio prokletstva gostujuće playoff pobjede i to upravo pred jednom od najžešćih zamislivih publika. Portland je nošen atmosferom pakleno otvorio prvu četvrtinu, Gerald Wallace je nakon sveukupno ispodprosječnog nastupa u playoffu uspio nametnuti svoju igru te je 16 od ukupno 30 koševa zabio upravo u tom otvaranju. Koliko su Blazersi bili razigrani govori i podatak da je trener Nate tek pola minute prije kraja napravio prve zamjene.

Činilo se da će nastaviti niz pobjeda na svom parketu jer je Roy opet djelovao razigrano, pogodio je nekoliko šuteva i ulaz te razigravao drugu postavu. Gerald Wallace se u drugoj četvrtini zbog problema s leđima nije niti pojavljivao na parketu tako da se Dallas pomalo počeo prikradati, a potpuni preokret dogodio se kada je Chris Johnson, bivši NBDL obrambeni igrač godine, napravio čisti provokatorski potez "slučajno" pokupivši u prolazu Dirka za što zasluženo dobiva flagrant foul.

Dirk je ovu i prijašnje provokacije muški otrpio i osvetio se kao pravi sportaš - koševima. Mavse prije susreta s Lakersima može najviše veseliti nastup Dirka koji je potiho, iz noći u noć, nosio ovu momčad na leđima te je svojim gotovo dosadno konstantnim igrama zaslužio titulu MVP-a dosadašnje postsezone.

Mavsi poslije incidenta prelaze u vodstvo i na poluvrijeme odlaze s čak plus 9. Dallas je ušao u utakmicu s namjerom da utiša publiku i to im je i uspjelo krajem poluvremena. Takav status drže do sredine četvrte kada Blazersi kreću u povratak, međutim za razliku od G4, Dallas na svaki ubačaj protivnika uzvraća istom mjerom. Pred kraj su napravili par preglupih turnovera (dvostruko zadnje polje) koji su u očaj tjerali Cubana, ali, sve u svemu, Portland se nakon smanjenja prednosti sredinom četvrte previše iscrpio da bi ozbiljnije ugrozio vodstvo.

Zapravo cijeli taj povratak je djelovao nekako anemično, više kao inercija nego li kolektivni juriš i satiranje protivnika kakvo bi očekivao od domaće ekipe u odlučujućem susretu sezone.

Kod Blazersa je pored Wallacea solidno igrao i LMA, Camby je jedno vrijeme proveo na Dirku sa solidnim uspjehom, ali ostali su bili prilično nestalni, dakle cijela vanjska linija koja je zapravo i izgubila ovu seriju jer nisu uspjeli otvoriti dovoljno reket da se oslobodi prostor za manevre nositelja igre Aldridgea i ulaze Wallacea. Tu Portland očekuje najveća rekonstrukcija. Jedan kreativac ne bi škodio, ali takvih je malo pa će nade morati polagati u Roya.

Ubojiti tricaš je nužno potreban, kao i psiholog za Batuma koji u ovoj seriji praktički nije postojao. Njegova polivalentnost nije uopće došla do izražaja, te je umjesto čovjeka koji može čuvati igrače od 1 do 4, a u napadu igrati sve od 2 do 4, dakle kreirati mismatcheve na sve strane, postao statični šuter iz kuta kojem Dirk zabija blokade kod zicera. Wes Matthews je energičan i uvijek solidan, ali objektivno ograničen igrač koji ovakvom sastavu Blazersa najviše može pomoći tako da još više radi na šutu i izlascima iz blokova ne bi li postao konstantnija opasnost za protivnika. Andre Miller je godinama izuzetno solidan play i barem nije sklon ozljedama, što mu uz Royev manji značaj u ekipi možda donese i dodatnu godinu u Portlandu (Blazersi imaju mogućnost pokupiti opciju i zadržati ga još sezonu ili ga pak pustiti da postane slobodan igrač).

Roy je šesti čovjek ekipe, closer i najbolji rezervni play lige koji će svaku treću utakmicu iznenaditi nekim potezima i podići momčad. Nažalost, zbog stanja koljena to se u ovom trenutku čini kao plafon. Nadam se da će njegov oporavak biti najveće iznenađenje sljedeće sezone, ali realno gledajući takvo što je teško očekivati. Chris Johnson je više nego solidan rezervni centar kojeg bi trebali zadržati jer još jedno veliko, ozljedama nesklono tijelo, Blazersima je samo po sebi dobitak.

Što se Odena tiče, tu će biti dosta priče preko ljeta, a nakon svega čini se kako bi obje strane imale koristi od svježeg početka. I tako se Portland unatoč svim ozljedama ove sezone nekako održao, ušao u play-off i ispao od bolje i konstantnije momčadi. McMillanu je produžen ugovor tako da će valjda ova stabilnost donijeti i nešto više od sjajne playoff atmosfere u Rose Gardenu u prvom krugu.

LAKERS - HORNETS, G 6

Nije izgledalo dobro za Hornetse od prve sekunde, nije bilo onog uraganskog (no pun intended) otvaranja na početku. Paul i društvo gube čak tri lopte u prvih 5 minuta, a toliko inače, barem u pobjedama, posiju tijekom cijele utakmice. Da Paul nije ušao u susret kako treba govore i dva brzo pokupljena faula. Nije ga Monty Williams sjeo na klupu, ali problemi s osobnima itekako su utjecali na razinu agresivnosti lidera Hornetsa.

Kako ni Lakersi nisu bili nešto naročito koncentrirani i raspoloženi, utakmica je prolazila u opipavanju snaga i lijenom ritmu, a sve što treba izdvojiti su Bynum, koji je lakoćom radio što god je htio, te Kobe, koji je grimasama davao do znanja da gležanj i dalje nije najbolje. I usput igrao kao da je sve u redu.

Uvođenjem Jacka u vanjsku liniju uz Paula, Hornetsi konačno dobivaju malo energije, ali Lakersi bez problema prate promjenu ritma. Odom i Fisher zabijaju i raigravaju te do poluvremena odvode Lakerse na +6. U nastavku Hornetsi nastavljaju mlitavi, Kobe ih održava na životu nizom grešaka, ali budi se Gasol i prednost Lakersa raste do +10. Dodaj da je Artest u ovom periodu odigrao sjajnu rolu zabivši na čistu volju iz dvije izgubljene situacije i ispada da su Lakersi potiho odigrali najbolju momčadsku partiju serije.

Svi, ali baš svi, su ugradili nešto u vodstvo, pa iako je teško govoriti o utakmici playoff intenziteta, ovakva razigranost većeg broja igrača definitivno nije donosila ništa dobro Hornetsima pred ulazak u zadnju četvrtinu. Niti donosi išta dobrog sljedećim protivnicima dramske družine iz Hollywooda.

Uglavnom, predvođeni Odomom Lakersi se šetaju do kraja, cijelo vrijeme držeći stvar pod kontrolom. Solidna obrana i raznovrstan napad bili su previše za neraspoložene Hornetse koji u eliminacijskoj utakmici praktički od prve do zadnje minute nisu pokazali dovoljno želje da si produže život, iako dobro znaju da bez vanserijskih partija nemaju nikakvih šansi. Publika je posebna priča – kako jedan grad poput Big Easya može imati ovako mrtvu atmosferu, meni je to neobjašnjivo, ljudi ovdje očito ne puše košarku i moram priznati da me uopće nije briga hoće li ovaj umjetni klub preživjeti na ovom tržištu još koju sezonu.

Ovakvo izdanje Hornetsa, a posebica Paula, baca sjenu na inače pozitivan playoff nastup, ali to je i ljepota ovih serija – jedno ili dva dobra izdanja nisu dovoljni, ma kako čudesni bili. Posao treba odraditi u 4 susreta, a tu puno više od nadahnuća pomaže kvaliteta.

Sad još samo da Memphis prođe Spurse pa da prijeđemo na pravu stvar. Je, prvi krug je bio odličan, ali ipak bez šokova i kvalitete zbog kojih bi ga sad proglašavali najboljim ikada. Prava stvar nas, očito je, tek čeka.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

27Apr/117

NOAH AND THE GRANDPA

Posted by ispdcom

Rezultatski dosadna noć, ali nije da se nije imalo što vidjeti. Bullsi su konačno odigrali vrhunski. Nošeni učinkovitim Roseom i Noahovim all-round remek-djelom od igre (a ne treba zanemariti da je i Korver u sjajnoj šuterskoj formi) konačno su, kako bi to Ameri rekli, otresli majmuna loših igara s leđa. Deng je valjda opet stekao sigurnost koja ga je učinila drugim najvažnijim igračem za napad tijekom regularne sezone, dok se Boozerova nezainteresiranost produžuje – skupio je osobne, pa se požalio na neku ozljedu te nije ni igrao (Gibson je srećom tu uvijek spreman pomoći). Ali, jasno je da se, bez konkretnijeg napadačkog učinka Carlosa i Luola, mučenje koje smo gledali dobrim dijelom ove serije može nastaviti u sljedećim krugovima.

Pacersima svaka čast na trudu, ali dobili su zasluženo po sebi, kao i Hawksi koji nisu bili spremni na uraganski početak Orlanda. Hornetsi nisu istrčali na teren kao žrtve, za razliku od Hawksa i Pacersa, ali uzalud im još jedna inspirirana partija cijele petorke - da, čak je i Marco ovaj put zabijao - kada su s druge strane Lakersi (konačno) također bili maksimalno spremni. Trpali su kad god je trebalo, a ovaj put nije bilo svemirske igre CP3-a da stvari učini zanimljivima. Uglavnom, slijede osvrti na sve tri utakmice, Emir o Bullsima, Sickre o Lakersima, a ja o još jednom jedva gledljivom dvoboju Magica i Hawksa.

BULLS - PACERS, G 5

Svi oni koji su se u prve četiri utakmice pitali gdje su nestali Bullsi koje smo gledali većim dijelom sezone, sinoć su ih napokon mogli vidjeti. Prvi put u seriji Chicago je na početku utakmice odigrao agresivno u obrani i raznovrsno u napadu te praktično odmah poveo s 10 razlike, prednost koju su više-manje cijelu utakmicu održavali.

Taj početak utakmice obilježio je Noah kojem je očigledno bilo jako napeto da se pred djedom, koji ga je prvi put gledao uživo u jednoj NBA utakmici, pokaže u pravom svijetlu. Noah je zabijao, skakao, asistirao, krao lopte, blokirao ih i, ono što je najvažnije, potpuno dignuo dvoranu na noge. U kombinaciji s Roseovim solidnim startom, ulazima Denga i tricama Bogansa, Bullsi su prvu četvrtinu kontrolirali. Boozer je, naravno, brzo pokupio faulove, a samo činjenica da su u probleme s faulovima ušli i Rose i Noah, spasila je Indianu od brzog razbijanja.

Ovako su Pacersi pokazali kako se nikako ne žele predati. Granger je vukao cijelu momčad, ostali su davali sve od sebe u obrani i u trećoj četvrtini je Indiana došla na samo -4. Rose je tada bio na klupi radi 4 faula, a Thibodeau ga je odlučio poslati na parket i uslijedila je, kada bi se izbacila Royeva zadnja četvrtina u G4 protiv Dallasa, najbolja sekvenca nekog igrača u ovom playoffu. Blokada nad Hibbertom, ukradena lopta, dvije trice, još poneki zabijeni šut i asistencija i Chicago je opet otišao na za Indianu nedostižnu prednost.

Bullsima će dobro doći koji dan odmora. S obzirom da Atlanta i Orlando igraju još najmanje jednu utakmicu, Rose i društvo će na parket izaći u ponedjeljak. Puno je sitnih ozljeda koje treba pokrpati, još malo treba raditi na nekim situacijama i Chicago je spreman. Ovu seriju su dobili teže nego su mnogi (možda bolje reći svi) očekivali, ali su je na kraju dobili s lijepih 4-1. Indiana nije bila u stanju izbaciti Bullse, ali im je dobro došla kao upozorenje kako će svi igrati protiv njih (zatvarati Rosea i reket i izazivati ih da zabiju nešto iz vana), ali i kako nemaju dovoljno da ne igraju s maksimalnim kapacitetom od prvog podbacivanja.

Inače, novo svjetlo na sportsku povijest obitelji Noah dala je informacija kako je Joakimov djed Zacharie profesionalno igrao nogomet u Kamerunu. To se zovu geni…

LAKERS - HORNETS, G 5

U nedjelju je počela nova sezona serije "Treme" pa ako volite New Orleans bacite oko, jer autor David Simon je uz Chris Paula najbolji play-maker na svijetu i tko zna kada će se opet potrefiti da su u istom gradu.

Nakon kratke digresije nazad na playoff.

Lakersi su najbolja momčad lige kad im se da igrati. Taj motivacijski dio ne može dešifrirati ni mag Phil. Usputni gledatelj bi jedino mogao zaključiti kako se Lakersi ponašaju kao u video igrici. Energy pack donosi određenu količinu energije koju moraju rasporediti tijekom playoffa i prilagoditi procjenjenoj snazi protivnika. NOH su debelo potcjenili i zato sada troše više energije iz ruksaka kako bi se izvukli iz rupe u koju su upali. Samim time, umanjuju si šanse za treći uzastopni naslov.

CP3 i ekipa su opet odlično počeli i šutom od preko nevjerovatnih 80% poveli u prvoj četvrtini. Za to vrijeme se LA držao u igri tricama živahnog penzionera Fishera (najbolji LA čuvar na Chris Paulu), dobitnika NBA Citizenship Awarda Rona Artesta (dobro ste pročitali, sad je u istom rangu s legendama Steveom Smithom i PJ Brownom) i Shannon "don't call me Doherty" Browna.

I tako je utakmica išla neki ustaljenim tijekom, Hornetsi pri vrhuncu napadačkih mogućnosti (Ariza opet odličan), LA osim Bynuma kilav, ali drži priključak. I onda do tada prilično rezervirani Kobe zakucava skoro sa slobodnih bacanja preko Okafora. Čak se i Phil malo pomaknuo na klupi jer se u tom trenutku #24 pretvorio opet u osmicu i reanimirao izdušene Lakerse. Koji zatim vođeni tom novopridošlom osmicom do kraja više-manje veteranski odrađuju posao. Odom je postao opet Odom, a Gasol počeo igrom ličiti na mlađeg buraza, kad već nikako ne može na sebe.

Do Kobeovog kucanja LA je djelovao potišteno i bio prepun njima karakteristične doze drame, prvenstveno oko stanja Kobeovog zgloba/stopala (izbjegavao napraviti MRI kako bi izbjegao dramu, naravno samim time je pojačavši - ne znamo da li iza ovih priča stoji PR tim ili je sve spontano, ali čovjek je definitivno stvoren za Hollywood), pa mučenja s objektivno slabijim Hornetsima, uhićenja nebitnog igrača u New Orleansu te neproduženja ugovora dijelu trenerskog osoblja. Zahvaljujući broju 8 do skorog susreta s Dallasom će sve biti ok.

MAGIC - HAWKS, G 5

Stavljeni pred zid, igrači Magica istrčali su na parket odlučni produžiti boravak u playoffu. Doduše, nije ni do sada problem bio u odlučnosti, već u nečem puno banalnijem. Naime, puno se zadnjih dana pričalo o uzrocima njihove podređenosti u ovoj seriji, a oni se mogu svesti na sljedeće - Orlando ne može ništa pogoditi iz vana. Dijelom je to zasluga igrača Atlante, dugonje poput Smitha, Johnsona pa i Hinricha definitivno nisu tipični igrači za svoje pozicije - Kirk je više dvojka nego play, Joe je ogromna dvojka koja je dobar dio karijere odigrala kao nisko krilo, a Josh je četvorka. Koliko god fizički Dwight bio dominantan pod košem, toliko su ovi Hawksi na ostalim pozicijama. Međutim, još veći dio zasluga ide na račun loše forme, šuteri poput Redicka, Andersona i Nelsona nisu u gore vrijeme mogli upasti u crnu seriju.

Momčad koja živi od trice, umire s tricom, to je dobro znano pravilo kojega je Orlando godinama okretao sebi u korist. Pa tako i noćas, iako je bilo primjetno da ne žele izazivati vraga pa su više od trice forsirali duga dvojke. Jebiga, metar bliže košu puno znači kada nemaš samopouzdanja. Nelson, Richardson, pa zatim Redick s klupe, svi su djelovali maksimalno spremni, na što Atlanta nije imala odgovor. I dok su ovi zabijali, ništa lošija nije bila ni obrana, koja je mlitave Hawkse zadržala na 13 poena u prvih 12 minuta.

Kada je na početku druge i Ryan Anderson zabio tricu, pomislio sam – gotovo je. Jer upravo je Andersonov učinak ono što nedostaje ovoj ekipi. Istina, mnogi su podbacili, ali njegove trice i skokovi tijekom sezone bili su ključni, pretvorivši Ryana praktički u trećeg najučinkovitijeg, a time i najvažnijeg, igrača nakon Dwighta i Nelsona. Do ove pete utakmice, praktički nije postojao. S njim na parketu, visokom četvorkom sposobnom razvući reket, Orlando konačno pomalo podsjeća na onu ekipu koja je nedavno igrala Finale.

U napadu sjajni i precizni, u obrani nisu popuštali ni na sekundu, što ih do kraja poluvremena dovodi u prednost od čak 23 koša. Koju su održavali veći dio treće četvrtine, dok se u zadnjih 12 minuta Hawksi konačno nisu potpuno predali, što je Orlando iskoristio da konačno zabije stotku i tako i simbolično zaključi ovo gaženje i ponudi cijelu bit ove serije - dok zabijaju 80, ne mogu dobiti Hawkse, kada zabiju 100 Hawksi ne mogu dobiti njih.

To što su najbolje odigrali u utakmici koju su morali dobiti, dovoljno govori o njihovom karakteru i vodstvu momčadi. Niti je Stan izgubio konce, niti je Dwight kriv što nije Haakem. Jednostavno, nisu u stanju igrati sjajnu obranu svaki put, niti biti dovoljno opasni iz vana da si izbore prostor (netko tko ima all-star bekove do tog prostora dolazi individualnim akcijama, netko tko ima prosječne NBA bekove mora zabiti 11 trica uz 42% šuta te nebrojene duge dvice da si omogući malo zraka), ali kada im se to dvoje pokopi, i još kada iskoriste prednosti duge klupe na kojoj nema previše zvijezda, ali gdje svatko ima svoju rolu, itekako su opasni.

Sada je samo pitanje koji je trenutno pravi Magic – ovaj, ili onaj iz prethodne 4 utakmice. I još važnije, koji će istrčati na parket u Atlanti.

26Apr/115

GRIZZLY VASQUEZ & KING ARTHUR

Posted by ispdcom

Počelo je! Konačno, svih ovih godina čekam da se dogodi neka promjena na vrhu, dosadili su mi ovi ofucani Mavsi, Spursi i slični. Oklahoma je lani obećavala, danas je bez duše lijepa, a da mi je netko rekao kako će Memphis predvođen Lionelom Hollinsom postati prva velika momčad Novog NBA Poretka (NNBAP), poslao bi ga tamo gdje sunce ne sija.

Memphis je zakon, a njihova partija u četvrtoj utakmici možda je najbolje (ili bolje reći najkompletnije) izdanje jedne momčadi u dosadašnjem dijelu playoffa. To kako su odigrali obranu pod košem, a posebice u prednjoj liniji gdje su u jednom periodu presingom i pokretljivošću prekinuli valjda deset napada Spursa za redom, za svaku je pohvalu, a njihove ideje i rješenja u napadu jednostavno su genijalni košarkaški potezi.

Tek što je Popovich Splitterovom visinom i slanjem bekova na pomaganje donekle onemogućio hi-low Radnolpha i Gasola za kojega do sinoć nisu imali rješenja, Hollins im je servirao novu poslasticu, visoki pick'n'roll kojeg su svi Spursi u čudu gledali valjda dobru četvrtinu prije nego su reagirali, kao da se na parket spustio svemirski brod. I što je najluđe, nisu Conley i Gasol bili ti koji su ih ubili, iako je i ta kombinacija odradila svoj dio posla, već rookie Vasquez i prvi visoki s klupe Arthur.

Dok sam za Arthura smatrao da je solidan skakač i odličan šuter s poludistance, dakle netko dostojan uloge u rotaciji, ali ujedno i netko tko ne može zatvoriti reket, za Vasqueza sam mislio da je najgori back-up play u ovom playoffu. Nakon sinoć za Arthura mislim da je savršen kao treći visoki, ali za Vasquzea i dalje nisam siguran. Njegov šut i asisti djeluju nesigurno, a ne pomaže ni sklonost brzopletim odlukama.

Međutim, sinoć je ovaj dvojac nizom istih akcija ubio Spurse kao da su u pitanju dva all-star igrača. Jedno pitanje se nameće samo po sebi - ako je Hollins ovako nadigrao jednog Popa i momčad Spursa koja je oličenje košarkaškog IQ-a, što tek u idućem krugu čeka one debile iz Oklahome?

Prije nego prepustim riječ Emiru da kaže nešto više o Spursima i Grizzliesima, odnosno Krehi koji je odgledao Blazerse (mene je dopala čast uživati u revolverašima iz Denvera i Oklahome), još samo par rečenica o Heatu, točnije o njihovom porazu od Sixersa.

Jučer popodne je pao još jedan gadan ručak, nakrkala se cijela obitelj, a malo se i popilo. Stari i Stara su niti 15 minuta nakon unosa tisuću kalorija sjeli na fotelje i zakljucali, a njihova obamrla tijela u pravcu moga mozga odašiljala su samo jednu poruku - pred mnom su Mike Bibby i Zydrunas Ilgauskas! Odmah sam na komad papira napisao imena ova dva košarkaška asa i zalijepio im na leđa. S tim da se Stari prenuo i počeo vikati da što se ja tu s njim sprdam, pokvarivši mi tako instalaciju. Shvatio sam da ipak nisam u pravu, jer nema šanse da ijedan igrač Heata koji se ne zove James, Wade ili Bosh u sebi ima energije za takvu reakciju.

Ali, o nedostatcima rostera Heata ćemo opet nekom drugom prilikom, sad još samo da dodam kako je i Dan LeBatard u prvoj radio emisiji novog tjedna našao načina kako suptilno sprdati svoj klub. Čovjek kaže kako je LeBron James u zadnje vrijeme odlučio izvesti Phillipa Seymoura Hoffmana svaki puta kada krene na ulaz u ključnim trenutcima. A, ako netko ne zna kako to izgledaju Hoffmanovi ulazi, neka pogleda ovaj legendarni filmski trenutak. White Chocolate!!!!

SPURS - GRIZZLIES, G 4

Mnogi NBA treneri bi dosta toga mogli naučiti od Grega Popovicha, pa i to da u play-off serijama ne vrijede ista pravila kao u regularnoj sezoni. To se odnosi i na rotacije, pa je Pop bez imalo razmišljanja u četvrtoj utakmici ostavio Blaira na klupi, a njegove minute je dobio Tiago Splitter koji se tako razdjevičio što se tiče playoff nastupa. Pop je Splittera prvo uveo umjesto Duncana, a kasnije je njih dvojicu koristio zajedno i to nije toliko loše izgledalo, barem u obrani. Naime, Spursi su Zachu Randolphu i Marcu Gasolu dopustili samo 12 šuteva, ali su de facto pucali sebi u nogu. Naime, Memphis je Spurse ubio njihovim dojučerašnjim oružjem – obranom, a ovogodišnji forte San Antonija – napad – potpuno je zakazao.

Prije utakmice su svi upirali u Tonya Parkera i od njega tražili dobru partiju (pa tako i Pop). On je to isporučio, pogotovo u prvom poluvremenu. Svoje je donekle odradio i Manu Ginobili, a s klupe su solidno reagirali George Hill, Garry Neal i već spomenuti Splitter. Međutim, Duncan se nije uspio nametnuti u napadu, a najveći problem Spursa je činjenica da Richard Jefferson jednostavno ne postoji na parketu. Zbog njegovog nikakvog (mislio sam napisati mizernog, ali ta riječ ipak predstavlja više od onoga što Jefferson pokazuje) učinka Pop je prisiljen igrati s kombinacijom Parker-Hill-Manu češće nego bi on to htio, a svima je jasno kako George Hill najbolje igre daje kada zamjenjuje jednog od dvojca Parker-Manu, a ne igrajući zajedno s njima. Sve u svemu, previše su Spursi pokazali rupa da ne bi izgubili ovu utakmicu.

S druge strane Memphis je znao napraviti sve što je trebalo da bi pobijedili. Nakon izjednačenog prvog poluvremena i prvog udara Spursa u trećoj četvrtini, Grizzliesi su jednostavno u obrani ubacili u brzinu više i potpuno uništili San Antonio koji je u tom dijelu imao 7 izgubljenih lopti. Dobrom igrom u obrani Memphis je dolazio do laganih koševa u tranziciji, a ovaj put su zabili i slobodna. U stvari, njihovu igru najbolje je opisao komentar McHalea za vrijeme utakmice: 'There is no fear in this Grizzlies team'. I to je to. Ova momčad se ne boji nikoga. Krajem sezone su odlučili da Spurse žele, Spurse su i dobili. Za sada tri puta, a sada su veliki favoriti za prolazak u drugu rundu. Da se ne igra protiv Spursa, rekao bih da sigurno prolaze, ali znamo svi da su Manu, Timmy i Tony u stanju napraviti nemoguće.

MAVS - BLAZERS, G 5

Cuban, Carlisle i društvo mora da su od subote do sinoć prošli pravi pakao sagledavajući sebe kao momčad, prisjećajući se svih poraza prijašnjih godina, sumnji u Dirkovu muškost te onoga što im je BRoy 7 napravio u zadnjoj četvrtini već dobivene četvrte utakmice ove serije.
Trenuci introspekcije su uspjeli jer se Dallas jučer ponio kao ekipa s pravim pobjedničkim mentalitetom sposobna vratiti se u seriju u kojoj su u subotu, realno govoreći, izgubili teško stečenu rezultatsku i mentalnu prednost.

Lakog put nije bilo, Mavsi su sinoć sebe kažnjavali za sve prošle poraze tako što su od prve sekunde beskompromisno napali reket protivnika, istovremeno igravši ubitačnu obranu usput uništivši LMA (šut 6-15) a time i osnovu napada Blazersa. Do kraja treće četvrtine Mavsi su ispucali samo pet trica, te se u jednom trenutku činilo da im je Cuban zaprijetio zamrzavanjem plaća ako krenu šutom rješavati tekmu.

Ključni ljudi sinoć pored Dirka, koji je predvodio juriše na koš ne forsirajući šut s poludistance, su bili Chandler i Marion. Marion je u pojedinim trenucima na oba kraja terena izgledao kao Matrix iz vremena Sunsa dok je Chandler od samog početka bio više uključen u napad što je navodno bila njegova ideja. Pored napadačkog učinka (14p), Tyson je pomeo Blazerse, posebno neprimjetnog Cambyja, u skoku ulovivši 20 komada od čega 14 u napadu, što je bilo više od cijele protivničke momčadi.

S druge strane, Blazersi su se još nekako držali do sredine treće četvrtine kada se Dallas konačno odvojio i tada su sve slabosti isplivale na površinu. LMA se cijelu seriju teško nosi s Chandlerom i Haywoodom na leđima, šutira ishitreno i kao da nema ideju kako doći u kvalitetnu napadačku poziciju. Kad je on ukočen, ostali kao da mu ne znaju priskočiti u pomoć, prostor im se sužuje i cijeli napad pati. Miller i Batum su odigrali korektno, ali premalo za prevagu, dok su ostali bili ispod razine. Gerald Wallace nenametljiv, Roy je probao nešto razigravati, a Matthews i Fernandez jednostavno nisu kalibar igrača koji može konstantno igrati kvalitetno u napadu. Posebno se to odnosi na potonjeg koji je po tko zna koji put dokazao da je s razlogom peti bek u NBA rotaciji.

Blazersi su sinoć izgubili seriju ne samo zbog poraza već i zbog nemoći da kapitaliziraju dar s neba stečen u subotu i prenesu ga dalje. Poglavito se to odnosi na trenutke kada su se jednostavno morali prilagoditi na drukčiju igru Mavsa, a nisu. Portland je 75% ove serije lošija momčad i Dallas bi veću u šestoj morao kapitalizirati prednost prije nego li krene nova runda dvojbi oko ove ekipe.

Sudeći po viđenom sinoć, Dallas se ponaša kao lagano iživcirana pobjednička ekipa i sve osim konačne pobjede bi bilo iznenađenje ravno povratku Portlanda sa -23 u četvrtoj utakmici.

THUNDER - NUGGETS, G 4

Russell Westbrook je budaletina. Ne budala. Nego baš budaletina. Talentiran do bola, moćan i brz kao superheroj, srca veličine Kine. Ali, s malim, malim mozgom. Doduše, to što je sinoć prokockao svaku šansu za pobjedu nije kraj svijeta - em su do šanse da pobjede i došli dobrim dijelom zbog njega, em i nije neka tragedija odigrati petu utakmicu. Mislim, mladi su, bolje da igraju nego da se odmaraju dok čekaju da Memphis dokrajči Spurse. Samo, protiv tog istog Memphisa, s ovakvom sklonošću krivim odlukama, imaju šanse kao i ispodobruca.com da po klikovima nadmaši ESPN.

Denver je sinoć istrčao spreman i napaljen, svih pet startera bili su na razini, a posebice treba istaknuti energiju i all-round učinak Nenea i Martina, možda i dva najbolja igrača Nuggetsa u seriji, koji su itekako zaradili nove ugovore (Nenea će netko preplatiti, ali bit će još zanimljivije vidjeti tko je spreman kockati se s Martinom koji izgleda i dalje ima sve potrebno da bude idealan treći visoki ekipe koja se bori za naslov). Usprkos tome, Thunder nije dozvolio nikakvo odvajanje. Iako nisu bili razigrani, a ni pretjerano voljni, banditi iz Oklahome imaju jedna ogroman plus na svojoj strani, ne samo u ovoj seriji već i ubuduće – Westbrook i Durant, dva najvažnija igrača, jednostavno nikada ne odustaju.

Ako su Perk i Ibaka i bili zbunjeni, KD i Westbrook nisu propuštali dati im do znanja da je vrijeme da se probude. Uporno napadajući, zabili su dovoljno da se mirno uđe u ritam utakmice koji bi se dalo opisati kao koš za koš. Ovaj put Nuggetsi nisu imali preveliku pomoć klupe, dok je B postava Oklahome, kao i tijekom cijele serije, uredno odradila svoj posao.

Denver stvarno nije loša momčad, bili su spremni za borbu, imaju gomilu igrača koji vas mogu dokrajčiti. I vrijeme je da se Thunderu prizna sva veličina onoga što su odradili u ovoj seriji. Malo je tko očekivao da će imati sve pod kontrolom, ali to im je uspijelo prije svega zbog tog karaktera dvoje lidera. Nije za odbaciti ni njihova kvaliteta, naravno, ali pristup je ono što ih razlikuje od gomile drugih. Još kada nauče razlikovati dobar šut od lošeg, gdje će im biti kraj.

Također, Thunder definitivno nije momčad od dva igrača. Perk donosi golu snagu pod koš, Ibaka ogroman potencijal koji je je u stanju preokrenuti susret, Sefolosha potrebnog vanjskog stopera. I onda ta klupa koja ima sve – aktivne visoke u Collisonu i Mohammadu, back-up playa koji drži sve pod kontrolom u Maynoru, dežurnog strijelca u Hardenu. Ovaj miks igrača sastavljen je školski, ima sve potrebno, nedostaje samo to iskustvo poraza koje će ih ojačati. I valjda učiniti malo pametnijima.

Uglavnom, u nastavku su imali odgovor na svaki izazov Denvera i Karla, do trenutka kada su na scenu stupile rezerve. Tada po prvi puta Nuggetsi odlaze na značajnu razliku, pa iako su Durant i Westbrook opet stvari doveli u ravnotežu, do kraja imali i one na početku spomenute šanse za pobjedu koje su zapucali (zašto, o zašto šutirati kada je tako očito da te nitko ne može zaustaviti kada kreneš na ulaz), izvući se još jednom bilo bi previše. Denver je stvarno zaslužio tu jednu pobjedu.

Galinari je imao sjajnu šutersku seriju, Felton je zabio slobodna, Nene je još jednom briljirao. Sada ih ionako čeka puno važniji posao – odlučiti što i kako dalje, koga zadržati, od koga se oprostiti uz J.R. Smitha (mislim da njega već čeka karta u jednom smjeru). S druge strane, ovu momčad Oklahome čeka bitka koja će biti teža od svih do sada. Ona sa samim sobom.

Da su sinoć samo tri puta umjesto isforsiranog šuta Durant i Westbrook odlučili izboriti slobodna ili odigrati nešto jedan s drugim (napad u završnici koji ih može odvesti u prednost, Durant na Lawsonu igra leđima na laktu, dobiva loptu, umjesto da se spusti niže, on je vraća Westbrooku - pomisli čovjek, super, sad će je ovaj vratit odmah nazad čim Durant uhvati poziciju bliže košu - a Westbrook naravno poteže nerezonsku tricu), sada su se mogli već pripremati za sljedeću rundu. Tako su prokleto talentirani, tako su prokleto srčani. Ali su ujedno i tako prokleto glupi. Valjda je i pamet dio toga iskustva kojega moraš steći s porazima.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

23Apr/115

AWAKENINGS

Posted by ispdcom

Noćas su izgleda zaključene još dvije serije, a jedinu trunku neizvjesnosti zadržala je ona između Orlanda i Atlante. Emir je gledao playoff bitku, a Sickre i Gee šetnje Celticsa, odnosno Lakersa.

MAGIC - HAWKS, G 3

Serija između Orlanda i Atlante na kraju se pokazuje kao najneizvjesnija na Istoku i to isključivo zbog fizičke igre na rubu faula. U trećoj utakmici napokon smo dobili i tuču, a živce su izgubili Zaza Pachulia i Jason Richardson koji su obojica isključeni. Doduše, sve je zakuhao Duvajt čiji laktovi nikako da nauče da trebaju stajati niže kako ne bi nekoga ozlijedili. Doduše, postoje i teorije kako se oni namjerno nalaze u visini protivničkih glava, ali u to ne bih ulazio.

Ono što je važno kod tog isključenja je pitanje hoće li Zaza i J-Rich dobiti još poneku utakmicu suspenzije. Iako bi laici mogli zaključiti kako bi u tom slučaju Magic bio više oštećen, ja u to baš i nisam siguran jer je opće poznato da Zaza totalno poludi na domaćem parketu, a u ovoj je utakmici odlično čuvao Howarda koji se nije razmahao kao u prve dvije utakmice. Istina je da Drew ima još tijela koje može koristiti na Howardu, ali Zaza najbolje radi to što radi.

Pogled na boxscore bi rekao kako je Howard na ovoj utakmici dobio veću pomoć suigrača, što i jeste istina, ali kada se pogleda postotak šuta, vidi se da nitko nije briljirao. Van Gundy je mudro izbacio Arenasa iz rotacije dajući loptu u ruke Hedu čak i u trenutcima kada je Nelson bio na parketu. Upravo je Hedo i kriv za poraz jer je nepotrebno forsirao zadnju akciju - ne znam zbog čega je pomislio da mismatch u kojem ga je čuvao Horford treba iskoristiti za šutiranje trice preko ruke 10 sekundi prije kraja napada, ali to je napravio. Doduše, ne znam ni zbog čega je Crawford odlučio onako završiti posljednji napad svoje momčadi na utakmici, ali on je, za razliku od Turčina, pogodio i Atlanta sada ima 2-1.

Do kraja serije će biti krvi na sve strane, to je sigurno.

Ono što je ova serija pokazala je činjenica kako je budućnost Josha Smitha u Atlanti neizvjesna i kako su priče o njegovom skorom trejdu utemeljene. Boxscore će opet ponuditi njegove solidne brojke (15k, šut 6-13, 10 skokova), ali činjenica je da on na poziciji niskog krila ne igra najbolje što može. S druge strane, Horford je strašna četvorka koju je grijeh trošiti na petici. Ispada da Hawksima treba "samo" riješiti poziciju centra jer je ova vanjska linija sasvim solidna, makar je i Crawfordov odlazak na ljeto sve izgledniji.

LAKERS - HORNETS, G 3

Od samog starta Lakersi su krenuli čvrsto, puno čvršće nego u prve dvije utakmice. Rano su razigrali Bynuma koji je nosio sve pred sobom, a Kobe je iz sjene tiho igrao sjajnu utakmicu. Iako su pred svojom publikom Hornetsi bili spremni na juriš od samog početka, nikako nisu utakmicu mogli učiniti izjednačenom, Lakersi su uvijek imali taj korak prednosti. Iako su svi igrači iz petorke bili maksimalno anagažirani, problem je bio u tome što ni Belinelli ni Ariza nisu mogli zabiti ništa iz vana.

S druge strane Lakersi su stavili tricu svaki puta kada je trebalo, prvo preko Kobea, a u trenutcima kada su Hornetsi počeli padati, dalekometne bodeže su im zabili Blake i Gasol. Gasol je opet bio ključan i priča večeri. U prvom poluvremenu mu ništa nije išlo od ruke, popio je bananu od Arize, promašivao otvorene šuteve, gubio lopte. Curila su mu čak i polaganja od table. Kao ni u prethodnoj utakmici, momčad zbog toga nije patila jer su svi ostali odradili svoj dio posla.

Međutim, početkom treće Jackson i ekipa su očito odlučili da je vrijeme da se Pau probudi. Sve se počelo vrtiti preko njega, nije mu išlo, ali nisu odustajali ni on ni suigrači. Kupio je skokove, malo po malo počeo i zabijati i onda kada je potpuno proigrao za Hornetse više nije bilo nade. Pogotovo zato što je Chris Paul puno češće nailazio na udvajanja nego u prvom djelu, u kojem je sam samcat održavao egal. Kad ga vidiš kako zabija one suze s poludistance, kojom lakoćom si stvara prostor za šut, jasno ti je da bi čovjek mogao zabijati 30 kao od šale kad bi ga bilo briga. Naravno da možemo reći kako je obrana Lakersa zaslužna za to što je Paul stao, ali to je uvijek dvosjekli mač – da su suigrači bili spremni iskoristiti ta udvajanja, nikakve koristi od njih. Ne, poanta je u tome da Paul ne forsira ništa, da je imao i ovako sasvim dovoljno prilika da puca, umjesto čega je birao pasove otvorenim suigračima. Uvijek. Što mu je, kvragu, možda i mana.

Ovako je zabijao Landry, koji se naustrašivo zabijao u veće i snažnije visoke Lakersa. Okafor je odradio svoju radničku rolu, ali klupa je bila neučinkovita, osim par trenutaka energije koje su donijeli Smith (spojio par šuteva s poludistance) i Pondexter (aktivan u obrani i napadu, ali prekratko na terenu da ostavi traga).

Ukratko, Lakersi iz utakmice u utakmicu rastu u formi. Kobe igra izuzetno racionalno, Bynum djeluje potpuno zdrav, svi daju ono što se od njih očekuje (posebice veterani Fisher i Artest), a ako je noćašnja partija znak da se i Gasol probudio, onda za njih nema problema. Posebice ne u ovoj seriji. Protivnici poput Hornetsa, s tolikim manjkom kvalitete, mogu izvući nešto samo ako im dopustite. Lakersi trenutno izgledaju kao da nemaju namjeru nikome išta dopustiti, po čemu su se priključili Bostonu, Miamiu, Chicagu, a ja bi dodao i Oklahomi, među momčadima koja su spremne za sljedeći korak.

Drugu rundu, molim.

CELTICS - KNICKS, G3

Tko je isisao krv iz Knicksa? Zašto je nakon par minuta publika u Gardenu zamrla? Prva playoff utakmica nakon sedam godina i onda se Knicksi predstave kao srednjoškolska ekipe na treningu. Kakva je ovo momčad?

Prvih 7 minuta gledali smo samo Celticse kako ubijaju protivnika obranom te izvode svoje lijepe napade i kontre. Za to vrijeme se Amare kačio s KG-em, a suigrači mu se ponašali kao da su na obilasku MSG. Nakon početnog šoka NYK dolazi k sebi, ali u tim trenucima razlike između Bostonovog talenta i radničko-ratničkog duha te manijakalnih poremećaja u igri New Yorka dolaze do potpunog izražaja te se Boston postepeno odvaja i D'Antonijev brod tone. Privid zadržavanja u igri su jedno vrijeme nosili Melova zabijanja pod koš u tijelo obrambenih igrača te povremeni šuterski bljeskovi Ostalih Knicksa (S. Williams, Mason Jr, Toney Douglas).

Kao rezultat nemoći u napadu te obrane koja je sve što je mogla krivo napravila, Knicksi su na kraju treće četvrtine gubili 23 razlike. Rondo je već do tada ostvario triple double (završio je na 15p, 20a i 11r). Ray Allen (32p, 8 trica) i Paul Pierce (38p uz šut 14-19) su igrali fantastično i nenadano su odradili šuterski trening iz svih pozicija koje im je omogućila očajna domaća obrana.

Uglavnom, Celticsi su uništili Knickse, još jednom pokazali da su pravi kada je pravi i Rondo, ubili atmosferu u MSG-u i poslali Spike Leeja i Beastie Boyse u još jednu besanu noć.

Ova serija je gotova da gotovija ne može biti.

22Apr/115

GOSPEL OF MATTHEWS

Posted by ispdcom

Noćas su se diljem lige viđale reinkarnacije. Derrick Rose je tako potvrdio da je biti Kobe njegova sudbina, s tom razlikom što njega suigrači obožavaju dok bi Kobea bacili pod vlak. Brandon Roy je oživio kao Brandon Roy, makar na jednu noć. I ono čega se vjerojatno svi najviše plaše, Wade i James toliko su obrambeno dominantni na svojim pozicijama da ih je lako zamijeniti za Micheala i Scottiea, jedini dvojac swingmana koji je bio dovoljno čvrst da ode do kraja bez dominantnog visokog igrača.

(redakcije uloge su podijeljene fanovski - Emir je pratio Bullse, Sickre Roya i Blazerse, a Gee Heat i Mikea Bibbya)

BULLS - PACERS, G 3

Da nisam navijački nastrojen, rekao bih kako mi je žao Indiane koja je opet bila blizu pobjede nad favoriziranim Chicagom. Na kraju je najbolji igrač Bullsa u posljednjoj minuti postigao koš, a najbolji igrač Indiane to nije napravio. Iako je tijekom utakmice Granger praktično pružio više od Rosea. Ali na muci se poznaju junaci, odnosno u ključnim trenutcima utakmice se vidi tko je prava zvijezda. I to je ono što dijeli ove dvije momčadi u ovoj seriji.

Jer, Chicago ima Rosea. Koji je u ovoj utakmici bio poprilično loš (šut 4-18, tek 2 asistencije s 5 turnovera), ali je svejedno bio najefikasniji igrač susreta. Iako nije imao toliko spektakularnih ulaza kao, primjerice, u prvoj utakmici, Rose je iznuđivao dosta slobodnih bacanja koja je s velikim postotkom realizirao. Ipak, treba istaknuti kako je u ovoj utakmici opet bio dobro čuvan od rookiea Paula Georgea. Momak se dokazao kao dobar obrambeni igrač, sad još samo da nešto pokaže i u napadu pa da Indiana ima nekakve koristi od zadnjeg drafta.

Pacersi pokazuju kako imaju zanimljivu momčad za budućnost. George već ima ulogu iako je daleko od realiziranog potencijala, Hansbrough je dokazao da može igrati u NBA, a Hibbert je pokazao da je u stanju biti centar momčadi. Danny Granger se prilagodio momčadi all-round učinkom, ali problem je što nije igrač koji će zabiti kada je najvažnije. Collison nije trajno rješenje na playu, ali sa zanimanjem ću pratiti napredak ove momčadi.

Vratimo se malo utakmici. Thibodeau nije na vrijeme reagirao na činjenicu da je Indiana Rosea udvajala čim bi prešao centar. Čudi me da ranije nije pokušao igrati s Roseom i Watsonom zajedno, a i što je vrlo brzo odustao od te kombinacije čak i kada joj je pružio šansu. Isto tako, čudi me kako Noah nije dublje izlazio na ta udvajanja jer Francuzu nije problem loptu spustiti na pod i pomoći u njenom prenošenju, pa ni driblingom pretrčati protivničkog centra.

Uglavnom, Bullsi imaju 3-0. U ovoj utakmici su napokon igrali solidnu obranu, ali bez napadačkog učinka Rosea, pa i Boozera (4 koša, šut 2-10, opet brza dva faula, opet mlak pristup), mučili su se do samog kraja. Stvar su spasili Deng u prvom dijelu i Korver u drugom, a i Bogans je zabio tri trice iz tri pokušaja.

Ostala je još jedna. I ne zanimaju me te fore kako je Indiana zaslužila barem jednu pobjedu. Ja sam ipak u curling raspoloženju. Metenje.

HEAT - SIXERS, G 3

Kako su Sixersi istrčali na parket odlučni i spremni razbiti Miami, rekao bi čovjek da su prekaljena playoff družina. Na krilima Hawesa i Holidaya zabili su sve što su pukli, Elton Brand je izgledao kao da ima zdrave kukove, a čak je i Iguodala nešto spremio u koš. S druge strane Miami, vidno letargičan na oba kraja terena, s igračima koji su izgledali kao da su se probudili 15 minuta prije tekme.

I onda su se malo po malo počeli buditi, kako se njima dizala razina šećera tako je padala Sixersima. Prednost koja se znala kretati i oko desetak poena se topila, a poluvrijeme smo dočekali u egalu. S tim da su na njega Sixersi otišli izmoreni jer su dali sve od sebe, dok su Wade i društvo vjerovatno išli ubiti oko još 15-ak minuta.

I tako je ta igra mačke i miša trajala do četvrte, dok Miami nije lagano ubacio u brzinu više, došao u vodstvo i iskontrolirao ga do kraja.

Reći da je Heat odigrao koliko je trebalo bilo bi pretjerivanje. Heat nije odigrao ništa, odnosno prošetali su se kroz utakmicu i uložili onaj minimum napora valjda potreban da se tijela uopće kreću po terenu. Drugim riječima, ova ekipa je ušla u zonu, potpuno uzevši konce serije u svoje ruke. Nema tog poteza kojega Sixersi mogu izvesti, a da igrači Miamia ne njega nemaju odgovor.

Ovakav pristup ti se može obiti o glavu, neki bi rekli da se radi o podcijenjivanju, ali Sixersi niti imaju vjere ni sposobnosti da iskoriste ovakve partije i pristup. Jednostavno, sve je jasno. Ovo nije playoff serija, ovo je odrađivanje posla.

Što smo imali vidjeti? Pa prije svega suludu partiju Ilgauskasa, koji je valjda srušio rekord zabivši 489 tip-inova u napadu (doslovno svaki njegov skok i koš na utakmici bio je isti - nakon promašaja, Big Z samo bi se odlijepio od poda i gurnuo vrhovima prstiju loptu u obruč). Wade je popunio box-score kao da igra NBA 2K, a James je djelovao toliko pun energije koju nije imao gdje potrošiti da je vjerojatno nakon tekme otrčao tri one Rockyeve rute po Philadelphiji.

S jedne strane imaš momčad koja igra lakoćom i dominira, s druge strane protivnika koji daje sve od sebe i to jednostavno nije ni približno dovoljno. Pa ti reci da se u životu sve može postići radom.

Bez ikakve konkurencije, ovo je najdosadnija serija ovogodišnjeg playoffa. Teško je reći išta o formi Miamia na račun ove tri utakmice, ali ako je išta jasno, to je da su Wade i James potpuno spremni. Obzirom kako se postavljaju stvari na Istoku, s kilavim Bullsima i Bostonom kojega Knicksi skakački uništavaju, njihove fizikalije i pristup mogli bi biti dovoljni za ulazak u Finale. I pri tome svakako treba napomenuti da je ovo što pružaju u obrani puno važnije od onoga što znamo da mogu u napadu. Ljudi su valjda najbolji stoperi na svojim pozicijama u ligi - LBJ je mjesto u prvoj defanzivnoj petorci lige zaslužio još u regularnoj sezoni, a sada mu se nakon uglavnom ne pretjerano dojmljivih predstava u prve 82 utakmice pridružio i Wade. Zadnji put kada je neka momčad imala dva ovakva obrambena igrača na krilima osvojila je 6 naslova. Samo kažem.

MAVS - BLAZERS, G 3

Portland je sinoć morao pobjediti te je tijekom cijelog susreta izgledao kao napaljenija momčad. Dirk i ekipa su se držali ravnopravno do samog kraja, ali nikako nisu uspjevali složiti niz uspješnih obrana-napad kombinacija kojima bi preokrenuli susret.

Prije samog početka na ekranu dvorane se pojavio Roy u krupnom kadru, a publika ga je unatoč nespretnim izjavama poslije G2 pozdravila aplauzom, što je valjda unijelo još više pozitive u standardno izvrsnu atmosferu Rose Gardena.

Wesley Matthews je na samom početku s 4 trice zapalio dvoranu, a Blazersi su prednost u prvoj četvrtini stekli zahvaljujući kontrama iz isforsiranih grešaka Mavsa koji su djelovali kao da su pod impresijom cijelog ugođaja, što se vidjelo iz 6 izgubljenih lopti u tom dijelu igre. Krajem druge se Mavsi bude i dolaze u egal te tako provode veći dio susreta, sve do pred kraj treće četvrtine.

Ono što je Mavse vratilo i držalo u životu tijekom tog središnjeg dijela utakmice jesu Terry i Dirk koji su maksimalno koristili nesnalaženje Blazersa u pick'n'roll situacijama. Blazersi su igrali na preuzimanje tako da su Mavsi dosta ostajali u iskoristivim mismatchevima. Uz to, Kidd je odigrao još jednu (iznenađujuće) dobru partiju i radio sve ono što Kidd inače radi: puca trice, razigrava i krade. U jednom trenutku je čak i blokirao Batuma u polukontri.

Blazersi su dosta išli u post s bekovima kako bi iskoristili visinsku prednost protiv dosadnog poput uši JJ Bareae, Kidda i Terrya, ali s promjenjivim uspjehom. Prvu četvrtinu ih je nosio Wesley Matthews, da bi kasnije u pomoć došla klupa koja u dvije prethodne utakmice, osim Batuma, nije dala ništa. Roy je bio predvodnik. Nakon što je ušao uz standing ovation cijele dvorane, zabio je 9 poena te je nastavio niz na prijelazu treće i četvrte kada, osim što zabija, razigrava do tada nevidljive Wallacea i Batuma. Njih dvojica u tom razdoblju postižu svoje prve poene i Blazersi odlaze na +11 osam minuta prije kraja.

Otkriće s klupe je Chris Johnson, kasni potpis Rich Choa iz NBDL-a, koji je par puta jako dobro reagirao u obrani, a blokadom Dirka u zadnjoj četvrtini je sigurno zaradio simpatije publike. Kasnije se Dallas približio, ali taman kad su mislili da su zabili tricu za -2, suci su (potpuno pogrešno) dosudili da je Kidd nagazio na crtu i da je zapravo zabio dvojku.

Vrijedi istaknuti i zanimljive matchupe na kraju utakmice gdje je Dallas visokoj rotaciji Blazersa (Miller-Matthews-Wallace-LMA-Camby) suprostavio nisku vanjsku liniju (Barea-Terry-Kidd-Dirk-Haywood) pri čemu je Wallace čuvao Kidda i to prilično dobro. Blazersi su opet loše branili tricu, ali im ovaj put duo iz doma umirovljenika (Kidd-Peja) nije naškodio.

Portland je ovom pobjedom stekao ne samo samopouzdanje izgubljeno u dva susreta u Dallasu već je dobio i Roya s čijom kreativnošću u napadu Blazersi više nisu oslonjeni samo na Millerovo razigravačko nadahnuće. Kad vanjska linija rastereti LaMarcusa, dobre stvari se događaju za Blazerse. Sad samo trebaju nastaviti i ne dopustiti da ih pritisak obrane Mavsa uvede u ritam igre Dallasa, kao što se dogodilo u prva dva susreta.

Za kraj, jedan citat s oregonlive.com koji govori o značaju Royevog povratka

"I think a lot of us who were around at the beginning of Roy's career were relieved. There were a couple brutal days in which commenters and callers ripped Roy, some in a ridiculous manner, with the kind of contempt that used to be reserved for Bonzi Wells or Darius Miles, as if the anonymous critics had no sense of perspective at all. It's possible Roy won't be able to bring a performance like Thursday's in every playoff game the rest of this season. He's not all the way back to his All-Star form, and may never get there again. But for one night, it was sure nice to see Blazers fans embrace one of the most important players the franchise has ever had."

21Apr/116

MANU FROM HEAVEN

Posted by ispdcom

Redakcija ispodobruca radi u smjenama! Sickre snima Lakerse i drži fige da se raspadnu do Finala, Gee se opija Grizzliesima, zaboravljajući da su jedva ušli u playoff, a Emir secira Duranta i društvo. Mama's god people, but playoffs are even better.

SPURS - GRIZZLIES, G 2

Kad je Manu izašao na parket s onom umjetnom rukom u stilu Terminatora, kada je dvorana poludila nakon njegovo prvog ulaza, svatko normalan očekivao je kako će Spursi ovu stvar imati pod kontrolom od početka do kraja. Mislim, pa taj Memphis je mlada momčad u svom prvom playoff nastupu, nema šanse da izdrže.

Aha. Taj Memphis je tvrđi od kamena, s karakterom veterana iza kojih je stotine playoff bitaka. Ma koliko Spursi hvatali inspiraciju, ma koliko jahali na trenutku, Grizzliesi su uvijek bili na korak do. Od prve do zadnje sekunde prvog poluvremena utakmica je bila u egalu koji je čak doveo do nervoze u redovima Spursa, nervoze koja je rezultirala prelaskom Memphisa u vodstvo.

Početkom treće Manu opet kreće – prvo banana na Zachu, pa ulaz kroz srce obrane i izboreno dodatno, pa namješten zicer Timmyu za zakucavanje, pa ukradena lopta na centru i zakucavanje, opet kroz sredinu. U par jebenih minuta Manu je po prvi puta u seriji naizgled neranjivu momčad učinio naivnom. Spursi su se konačno odvojili na razliku koju su priželjkivali cijelu utakmicu. I znate koliko je to trajalo? Manje nego im je trebalo da je naprave.

Prije nego se vratim na Memphis, moram reći par stvari o Ginobiliu. Čovjek je apsolutni MVP ove momčadi San Antonia, njegova kreativnost, neustrašivost i energija uvijek su igrale ključnu ulogu, ali ove sezone on je doslovno sam na vrhu piramide. MVP. Bez njega, ova momčad nema dovoljno tečnosti u napadu niti energije u obrani. Tako da je u biti poraz u prvoj utakmici puno manje bolan nego što nam se učinio na prvi pogled.

Primjera radi, Wade je neki dan zabio samo 14 koševa, ali svatko tko je gledao susret jasno je mogao vidjeti kako je upravo on najvažniji igrač na terenu. On je taj koji serijom izvanserijskih poteza može u par minuta ekipa odvesti u smjeru pobjede. Manu je potpuno isti igrač. Kada imate nekoga takvoga na parketu, uvijek imate šansu.

E, sada, naravno da se Memphis nije predao. S tim da je ovaj put x-faktor koji ih je održao na životu bio Mike Conley. U prvoj utakmici Mayo je vanjskim šutom momčadi dao dozu energiju u ključnom trenutku, u ovoj je pak Conley ulazima potpuno izneredio obranu Spursa. Dodaj još njegovu igru u obrani i ispada da je tip ubio Parkera u pojam, dominira nad njim u svakom pogledu. Mislim da je vrijeme da se složi nova rang lista playmakera, Conley s ovakvim nastupima definitivno kuca na vrata top 10.

Ovdje moram napraviti malu digresiju. Memphis je neki dan preplatio Randolpha, ovo ljeto će produžiti s Gasolom, a već su potrošili ogroman novac na Conleya i Gaya (digresija u digresiji – zamislite da je trenutno na parketu i Gay, njihov prvi napadač, igrač kojemu lopta ide kada sve drugo u napadu stane, čovjek koji se dokazao kao strijelac u rangu Dirka i Carmela kada treba zabiti koš u završnici). I sve su ovo pametni potezi. Hollins je složio pravu stvar, šteta je pustiti da propadne.

S ovakvom četvorkom imaju riješene temelje, Allen, Young i Arthur su odlični igrači zadatka, te je praktički sve što im treba jedan pouzdani tricaš, bilo na dvojki ili bilo u obliku combo beka koji može dirigirati drugom postavom. Ne bi bilo loše zadržati ni Battiera, jedan teški centar za pod koš koji može napraviti 6 tvrdih faulova također nije na odmet, ali već sada imaju dovoljno da se u iduće četiri godine mogu slobodno koncentrirati na samo jedan cilj – popeti se na vrh Zapada. Da, Grizzliesi su stvarni.

Nego, da se vratim na susret. Spursi konačno u završnici počinju zabijati trice, Hill stavlja dvije, RJ dvije, otvara se reket, a to znači više prostora za Manua i Timmya. Kontrola je donekle uspostavljenja, Hill na kraju zaleđuje stvar slobodnima, ali glupo je misliti da su Spursi išta imali dobiveno na pladnju. Ova momčad Memphisa je mlada, ali se ne predaje nikada, imaju talenta, ali prevladava radnički mentalitet trenera Hollinsa i lidera Allena.

I upravo činjenica da je kraj svih ovih graničnih all-star igrača jedan šljaker i fajter kao Allen vođa i idejni pokretač, najveća je ljepota ove momčadi spremne harati po Zapadu dugo, dugo godina. Originalni su totalno, postavljeni na prave osnove. Kvragu, puno je lakše naći šutera nego poštenog centra, zar ne. Puno je lakše osvježiti napad, nego naći nekoga tko će skakati.

Uglavnom, bit će ovo, kako smo i očekivali, prava bitka. Sve ispod sedam utakmica bit će i iznenađenje i razočaranje.

LAKERS - HORNETS, G 2

Obzirom na nepojavljivanje većine Lakersa u G1, ovdje se očekivao uragan i barem +30 za LA i jedan 30-15 Gasola kao iskupljenje osjetljivim fanovima za kvarenje nedjeljnog ručka. Umjesto uragana gledatelji su dobili rovovsku bitku u kojoj su Hornetsi odlično počeli i ušutkali Staples centar, da bi postepeno Lakersi svaku od četvrtina završavali sebi u korist. Sredinom četvrte su konačno do kraja prelomili Hornetse, iako su ovi do kraja visili na oko 7-10 razlike, ali objektivno nisu mogli nadjačati LA.

Lakersi su došli do prednosti zahvaljujući konstantnom napadanju obruča i spuštanju lopte pod koš te iznenađujće aktivnoj ulozi Fishera
u igri naprijed. Kobe prvih pet minuta nije bio primjetan u napadu, dok je (dosta neuspješno) u obrani čuvao CP3-a i pritom se rotirao s
Fisherom na tom zadatku.

Na početku je LA očekivano forsirao Gasola, ali se ovaj nije snašao tako da je utakmicu izvukao Bynum s 17 poena. Aktivan od starta, Bynum je cijeli susret sijao paniku u obrani Hornetsa. Osim njega, ključnu ulogu odigrala je klupa, pogotovo u napadu vrlo aktivni Brown i Barnes. I naravno Odom, iako je njega nekako blesavo spominjati u kontekstu klupe.

Početak problema Hornetsa se može pripisati ranim faulovima Okafora, a u kasnijoj fazi utakmice napadačkim nespretnostima Belinellija (na
trenutak pomislio da je na nogometu) i Greena (ista stvar, ali njega podrijetlo ne amnestira za razliku od Talijana). Ariza je non-stop napadao obruč te je ovu tekmu za razliku od većeg dijela sezone uspijevao pogoditi koš. Uz Paula definitivno je bio najraspoloženiji Hornet.

U svakom slučaju, ova netipična pobjeda Lakersa s Gasolom i Kobeom u sekundarnim ulogama sigurno veseli Phila i ekipu s klupe. Ono što ih
može brinuti nemoć je Gasola protiv obrane Hornetsa. Da li je riječ o jednostavno lošoj seriji koja će proći ili je nešto drugo vidjet ćemo,
ali Pau je bio primjetno nervozan i frustriran. Ako išta znači, u regularnoj sezoni je uredno krcao New Orleansu, tako da je prije u pitanju njegova glava.

Kobeove ohrabrujuće izjave u medijima prije utakmice su zanimljiv moment u seriji:

"Pau is our guy. He's the next in line in terms of responsibility and the pressure that comes along with that. He'll be ready to go next game."

Baš i nije bio. Ali, piše se 1-1. A sada u Big Easy.

OKLAHOMA - DENVER, G 2

Ova utakmica je trebala završiti nakon prve četvrtine, odnosno polovicom druge kada je Thunder otišao na +26. Denver je izgledao kao razbijena vojska – nije im ulazio nikakav šut, gubili su lopte kako god su znali, a George Karl je izgledao gore gledajući svoje igrače nego lani kada je bio teško bolestan. S druge strane, Oklahomi je sve išlo za rukom – razigrali su se starteri, razigrala se klupa, publika je bila na nogama i strašno nabrijana i sve je vodilo k potpunom razbijanju.

Ali, taj scenarij netko nije rekao Lawsonu, Feltonu, Harringtonu pa i Neneu. Njih četvorica su se odbijala predati, slušali su Karla koji ih je tjerao da se trude i, malo po malo, smanjivali su razliku. U nekoliko navrata krajem druge četvrtine imali su šanse za doći na -10, slično je bilo i u trećoj da bi početkom četvrte to i uspjeli napraviti. Ali, dalje od toga nisu mogli iz tri razloga:

1) JR Smith je debil

2) Danilo Gallinari je debil

3) Kevin Durant je Kevin Durant

Nakon prve utakmice napisali smo kako gledajući Denver cijelo vrijeme očekujete trenutak kada će ući njihov najbolji igrač. E pa, JR Smith je odlučio da je on taj igrač iako ga George Karl uvodi s klupe. Njegova sekvenca u drugoj četvrtini je za anale – pucao je kao da je u najmanju ruku Kobe Bryant s tom razlikom da mu ništa nije ulazilo. Kada ga je Karl napokon izvukao vani, Smith se odmah uputio u svlačionicu, a da nije pokazivao znakove ozljede. Već sam pomislio kako je Karl konačno izgubio svaki atom živaca i poslao Smitha doma da se više ne vraća, ali izgleda da je ovaj samo morao na WC. Ne znam je li mu se pišalo ili sralo, ali kako se više nije vraćao u igru, izgledalo je kao da je on upao u školjku, a Karl povukao vodu.

Talijan je debil jer je kontru dva na jedan uspio sjebati i umjesto da bude 13, Thunder je tada otišao na 17 razlike. Uz to, debil je zato što je kao šuter koji ništa ne zna nego pucati, promašio oba bacanja na kraju treće četvrtine.

A Kevin Durant je Kevin Durant jer je zabio tricu kad god je trebalo, a u zadnjoj četvrtini je napokon počeo zabijati i dvice te smirio Denver.
Oklahoma je bila spremna da izgubi ovu utakmicu bez obzira na +26. Da se Ty Lawson mogao klonirati u 15 centimetara višu 'trojku' pa da u petorci ne igraju ni Gallinari ni Smith ni Wilson Chandler (koji je isto debil, ali malo manji od ove dvojice), Denver bi ovo preokrenuo. Igrači Thundera su izgleda mislili kako je utakmica gotova nakon 18 minuta. Nisu pokazali previše truda, Westbrook i Durant su nakon povratka s klupe na koju su sjeli nakon +20 izgledali kao da bi oni najradije već otišli u Pepsi arenu i samo ih je činjenica da Nuggetsi nisu uspjeli povezati nekoliko dobrih akcija spasila neugodnije završnice.

Bez obzira na 2-0 koje Thunder ima, nisam previše impresioniran njihovom igrom. Prvu su utakmicu dobili radi nevjerojatne igre dvojca Durant-Westbrook, a u drugoj su pokazali mentalitet hrvatskih prvoligaša. Za Denver je možda to dovoljno (iako će u Denveru atmosfera dodatno dignuti ove Nuggetse koji nisu debili pa će Thunderu biti dosta teže), ali ne znam kako s ovakvom igrom misle dalje u play-offu. Od njih se očekuje više od prolaza Nuggetsa.

I da, samo par riječi o dvoboju Nene-Perkins. Opet su imali par koškanja, potpuno je jasno kako se ne vole, ali se drže van dosega tehničkih (nemoguće da tako ostane do kraja serije). Nene je imao problema s ulazima, dosta su ga faulirali računajući da neće pogađati slobodna, zakucao je samo jednom, ali je opet nadigrao Perkinsa, barem što se mene tiče. Brazilac se samo treba nadati kako neće biti lockouta i nekog zajebanog novog kolektivnog ugovora i biti će jedan od glavnih free agenata ovog ljeta. Potpuno je to zaslužio.

20Apr/119

BOOGIE NIGHTS

Posted by Gee_Spot

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS - KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi - sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat - niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od "velikih" uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo - da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona - umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža - ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi - padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC - HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku - umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više - centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS - BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge - em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

19Apr/114

COLONEL KURT

Posted by Gee_Spot

Noćas su odigrane dvije utakmice na Istoku, obje ružne. Nakon klimavih prvih utakmica oba favorita su imala šansu pokazati zašto su favoriti, ali to je uspijelo samo Miamiu. Heat je taman negdje za ovih 20-ak koševa bolji od Sixersa kada odigra blizu gornje grancie mogućnosti. Aktivna obrana, kontrola skoka pod oba koša i Dwyane Wade u formi više su nego dovoljni za prošetati se kroz susret. Sixersi ne mogu usporiti Bosha (nadigrao Branda u svakom detalju), a time su sebi potpisali smrtnu presudu, s Boshevim koševima Miamiev napad uspijeva sakriti sve nedostatke.

Čak i James izgleda poprilično dobro u ulozi vodonoše, ničim nije pokazao da mu teško pada raditi umjesto šutirati i silovati loptu (a treba priznati da i Iggy nekako uspijeva otežati mu život, svaka čast). Većinu koševa zabio je nakon što je susret već bio prelomljen, ali ni to nije za zanemariti jer je praktički svojom ozbiljnošću sam kontrolirao razliku do kraja. U startu je najveći posao odradio Wade - iako se prije utakmice opet pričalo o migreni koje ga muči cijelu sezonu, Dwyane je u obrani sijao paniku, a u napadu uredno lomio svoje čuvare (posebno je bilo simpatično vidjeti kako je slomio koljena Turneru, rookie je u jednom trenutku izgledao kao epileptičar).

Za Heat su tako dvije stvari trenutno najvažnije:

- da ni Wade ni itko drugi nema nikakvih bitnijih zdravstvenih problema i da igraju blizu 100%

- da ni u jednom trenutku nisu smanjili intenzitet obrane ili napustili dogovorenu igru u napadu tijekom svih 48 minuta druge utakmice

Iako je rano, treba voditi računa o tome da je nakon dvije utakmice Wade vodeći u bitci za MVP-a playoffa.

A kandidat za LVP-a bi se mogao naći među Bullsima. Koji su se opet mučili zabiti, odjednom kao da je potpuno nestala ona fluidnost u napadu i unutar-van igra s puno pasova koja ih krasila i tako prikrivala činjenicu da su ovisni o Roseu. Sada kao da svi čekaju da Derrick riješi stvar, svi gledaju i promašuju. S tim da koliko god napad bio drven, najveći problem predstavlja nedostatak one obrane koja ih je krasila cijelu sezonu.Točnije, nedostatak borbenosti.

Tko je mogao pomisliti da će Pacersi nadigrati Bullse u kategoriji u kojoj ovi vode ligu cijelu sezonu, a to je upravo taj ratnički pristup. Nema šanse da ijedan igrač Bullsa uđe pod koš bez da popije batine, obrana se igra u kost dužinom cijelog terena, a posebice sjajan dojam ostavlja rookie George koji pošteno muči Rosea kretanjem i dugim rukama. Pacersi su opet izgubili na isti način kao i dvije večeri ranije - nisu u stanju stvari privesti kraju, dok Bullsi upravo u tom segmentu igre briljiraju.

Što me totalno zbunjuje. S jedne strane imaš dojam da je Chicago nervozan zbog mladosti i pritiska, ipak se prvi puta od njih nešto očekuje. U regularnoj sezoni su nadmašili očekivanja, ali sada je praktički sve osim Finala - razočaranje. To nije mali psihološki korak. Samo, kako onda objasniti da jedna takva naizgled ukočena momčad može samo tako, u ključnim trenutcima, postati podmazani stroj?

Ne znam, jedva čekam vidjeti kako će odigrati u gostima, uspiju li tamo dignuti razinu obrane i konačno kontrolirati utakmicu od početka do kraja, onda stvarno sve možemo pripisati mladosti i prilagodbi promjeni konteksta u kojem se nalaze. Međutim, pokažu li i na strani iste boljke, dekoncentraciju u napadu i obrani, dozvole li Pacersima da ih još jednom nadigraju u aspketima igre koji se ne iskazuju brojkama već znojem i modricama, e onda se već možemo pitati gdje je nestala ona momčad iz regularne sezone.

Tražeći odgovor na to pitanje možemo izabrati dva puta. Već vidim kako će mnogobrojni mudraci izabrati prvi, po kojem ove dvije utakmice ukazuju na slabosti Bullsa koje se u playoff nisu u stanju maskirati jer ovo je ipak neka druga razina igre. Što mi nema smisla, jer ovo je ipak jebena Indiana. Takav stav implicira da su Pacersi preko noći dodali jednu razinu više svojoj igri samo zato što je ovo playoff, a to je suludo. Ova momčad se do zadnjeg trena borila za uhvatiti tu osmu poziciju, kvragu.

Drugi put mi se čini realniji i bliži istini. Bullsi su iste mane iskazivali cijelu godinu, svi ih dobro znamo, ali do sada su ih vješto maskirali dominacijom u kategorijama poput obrane, skoka, zatvorenog reketa, borbenosti. Bez toga, čak ni protiv limitirane momčadi kao što je Indiana, kojoj je želja upravo najveći plus, nisu u stanju ostaviti dojam šampionske ekipe. U biti, koliko je kilava njihova energija bila noćas dovoljno govori podatak da su visili do samog kraja usprkos tome što su imali 20-ak skokova više od Pacersa.

Poanta je sljedeća - da je neka druga NBA ekipa u pitanju, čovjek bi posumnjao da ne doživljavaju Indianu dovoljno ozbiljno i da jedva čekaju sljedeći krug. Kako su u pitanju Bullsi, radnička momčad koja svakoj utakmici prilazi na isti način, a tako barem kaže mit, uvećavamo njihove mane tražeći odgovor. A on nam je pred očima - Bullsi jednostavno igraju koliko treba da ostanu u igri, pa onda na kraju privedu stvar kraju tim urođenim mentalitetom ubojica.

Pacersi mogu tražiti isprike u tome što se ozljedio Collison, koji je radio popriličan napadački pritisak na Rosea, iako ne treba zanemariti da su dobro odigrali i Price, pa čak i Ford, koji je ispuzao iz svoje grobnice kako bi zabio tricu preko cijelog terena. Ali, sve to skupa kao da nije služilo da podigne Pacerse, već da testira Bullse. Koje je, nije li to fantastično, živima u trećoj držao dobri stari Kurt Thomas svojom neuništivom energijom i iskustvom, dok stvar u svoje ruke u završnici nije uzeo Rose, poigravši se i s obranom Pacersa i samim sobom. I, naravno, dok se Korver nije ukazao ključnom tricom.

Ta neozbiljnost Bullsa nije tipična za momčad koju smo navikli gledati, ali samo njeno postojanje dovoljno govori o tome da ova ekipa ima ogromne rezerve i da je ovo što smo gledali u prve dvije utakmice tek vrh ledenog brijega. Ali, opet kažem, mislim da je vrijeme da u Indianapolisu konačno vidimo onu obranu i onu fanatičnu borbenost koju smo navikli gledati od njih, a ne da McRoberts, Hibbert, Psycho i Foster ostavljaju bolji dojam od Boozera, Noaha i Gibsona (uz časnu iznimku pukovnika Kurta).

Nikada nije mudro praviti ražanj dok je zec u šumi, a ovi Bullsi kao da su već mislima na puno većim stvarima. Što nije dobro, jer su itekako ranjivi, a Pacersi su sinoć pokazali kako ranim udvajanjem Rosea možeš potpuno zbuniti njihov napad. Rose previše drži loptu u takvim situacijama, a najluđe od svega je što mu nitko ne dolazi u pomoć, svi kao da čekaju da on sam riješi sve što iskrsne pred njim. S malo više preuzimanje odgovornosti ostalih i puno više ritma, dojam je kako bi Bullsi igrali puno bolje u napadu. S tim da se za sada ispodprosječna razina energije u obrani ipak čini njihovim najvećim problemom.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

17Apr/115

THE KIDD ARE ALRIGHT

Posted by Gee_Spot

Počelo je. I to umalo s praskom. Dojmova ima dovoljno za jedan brzi post, s tim da odmah u startu treba istaknuti jednu očitu stvar – na Istoku ćemo gledati zvijeri od utakmica, na Zapadu ljepotice.

Večer su otvorili Bullsi, drveni kao da su ovog trena izašli iz stolarske radionice majstora Geppetta. Kao najveći Pinokio dobar dio utakmice nametao se Rose s kriminalnih 0-9 za tricu, od čega je barem pola bilo nepotrebno isforsirano, ali činjenica je kako je ipak najveći krivac za dramu bila netipično pasivna obrana Bullsa.

Kada su u zadnjoj četvrtini počeli zabijati, činilo se kao da će doći do klasičnog preokreta. Iako su Pacersi vodili cijelu utakmicu, znali smo da to ništa ne znači. Slabiji protivnik može letjeti na krilima činjenice da nema što izgubiti, međutim kada u završnici shvatiš da treba privesti stvari kraju, opet se jave oni kompleksi inferiorne momčadi. Napune se gaće, jeli.

Tako bi Pacersi praktički prodali najbolju šansu koju će imati u ovoj seriji da Tyler Psycho Hansbrough (koji, da dodam i to, i izgleda kao da igra s punim gaćama) nije odigrao valjda svoju najbolju utakmicu u životu. Zabio je sve što je potegao, plus je totalno zbunio Bullse onim svojim buljavim izgledom, Boozer nije znao da li da igra obranu na njemu ili da mu da umjetno disanje.

A i taj Boozer je još jednom dokazao da ima večeri kada ga obrambeno ne može sakriti ni Noah, a ni Thiboudeuovov sistem. Bullsi stvarno imaju previše utega oko svoga vrata:

- uvijek postoji mogućnost da ne zabiju ništa iz vana što im dodatno zatvara reket (Korverova pobjednička trica je dobar alibi za ostatak večeri, ali ipak alibi)

- Boozer se uvijek može odlučiti igrati obranu mislima (a možda ga je samo usporio onaj joint što ga je popušio s Noahom prije tekme - stvarno, koju ekipu u ligi je lakše zamisliti okupljenu oko nargile nakon utakmice od ovih Bullsa?)

- itekako je moguće da Deng i Boozer tu i tamo postanu previše pasivni, što Rosea čini doslovno jedinom opcijom u napadu

Međutim, imaju i jedan ogroman plus koji to gotovo sve anulira – Rosea. Koliko god tijela protivnik nabacao u reket, ovaj baletan naći će načina da dođe do obruča. Čak i kada obrana popusti kao noćas, u njemu ima dovoljno snage da nekako zabije koš više. I da, može to raditi u serijama i dovoljno učinkovito da stvarno bude one man offense.

Zadnje dvije minute i ono što su izveli Bullsi za antologiju je. Istina, Pacersi su odigrali nekoliko idiotskih poteza, ali vratiti se sa minus 10 u situaciji kada se čini da ti ništa ne ide od ruke obilježje je mentalno superiorne momčadi. I to je na kraju ispala i najveća pouka ove noći – dok su Pacersi, kao što smo rekli, stali kada je bilo najpotrebnije, Bullsi su upravo u tim trenutcima ubacili u dodatnu brzinu i rasturili.

Kada premotaš regularnu sezonu u glavi, shvatiš da su upravo ta strast i mentalna snaga koju iskazuju apsolutno svi igrači na rosteru glavni razlog zašto su u završnicama uglavnom izlazili kao pobjednici. Jednostavno, ne prihvaćaju poraz. To, a i Rose može zabiti kada poželi. Uglavnom, ta kvaliteta je nešto što će im u playoffu itekako dobro doći, posebice u ovim utakmicama u kojima igraju daleko od idealnog.

S druge strane, Miami nema takvu hladnokrvnost. Utakmica je očekivano bila ulična košarka na snagu i brzinu. Sixersi su ušli sjajno, kada je Miami malo stisnuo u obrani brzo su došli u kontrolu. Nekoliko kontri, malo trke i evo ih na ugodnoj razlici. I onda, umjesto da mirno privedu stvari kraju, što se događa?

Heat nema nikakve akcije, setove, kako to kažu braća preko oceana. Njihova košarka je ona lutrijskih momčadi, nebrojeni niz blokova, dva na dva haklanja, individualnih ulaza i Sesarovskih povratnih lopti. Za vrijeme Wade-James pick 'n' rolla nema kretanja ostalih ili nedajbože nekakvih B ili C opcija. Ako ne upali A napad, lopta se baca vani, pa opet iz početka.

Playoff košarka se uglavnom igra na postavljnu obranu. Na postavljenu obranu, napad Miamia je prosjećan. I sve što tada treba je da netko poludi, kao sinoć Jrue Holliday, i eto ti egala. Srećom po Heat, Sixersi nemaju ni mentalitet ni kvalitetu da zaključe utakmicu, Wadeova hladnokrvnost bila je dovoljna da ih izvuče, ali očito je da, ako misle dobiti Boston i Bullse, morat će to napraviti s deset ili više razlike uz gomile realiziranih brzih akcija.

I dok su ove dvije utakmice bile ružne, ali barem uzbudljive, ovo što su odigrali Atlanta i Orlando bilo je samo ružno. I da, čini se da su oni koji su tvrdili da Atlanta ima recept za dobiti Magic bili u pravu, iako taj recept ne uključuje zaustavljanje Dwighta. On je opet bio standardno dominantan, ali Hawksi su ga ipak nekako uspijeli držati pod kontrolom koristeći sljedeću taktiku – udvajali su ga samo kada bi krenuo u dribling.

Čuvanje jedan na jedan nije donijelo rezultata, Dwight je uništio nesretnog Collinsa, ali s druge strane ostatak momčadi mogao se posvetiti obrani vanjskog šuta i mučenju ostatka nedoraslog Orlandovog rostera. Plus, čim bi Dwight spustio loptu na pod, najbliži suigrač doletio bi u pomoć centru Hawksa što bi uglavnom rezultiralo ukradenom loptom jer Dwightu treba valjda 35 sekundi da se namjesti u idealnu poziciju.

Te izgubljene lopte bile su ključ, ali ne treba zanemariti ni lakoću kojom su Hawksi dolazili do obruča. Kada ovako napadački neinventivna momčad dođe do 100 koševa u playoff utakmici (a Atlanta je i sinoć bila daleko od inventivne momčadi, jednostavno su uzeli ono što im je servirano), to je dokaz da s protivnikom nešto ozbiljno ne štima. A ovaj Orlando ne samo da ne može zabiti dovoljno ako ne zabije barem 15 trica, već ne može ništa ni obraniti.

Dwight jednostavno ne stigne zatvoriti sve rupe, a i toliko je bitan za napad da mora paziti na osobne. I dok se on ubija od posla, pored Hede, Nelsona, Richardsona i svih ostalih, igrači Hawksa prolaze kao pored prosjaka. Josh Smith se valjda nije ni oznojio sinoć. Sad, Nelson je još jednom dokazao da je general i da može povući, ali dva igrača su jednostavno premalo.

Van Gundy mora potpuno izbaciti iz rotacije Arenasa i Quentina Richardsona, povećati minute Redicku i Andersonu, a Hedu koristiti kao šestog igrača i razigravača druge postave. Jer, od svih nedostataka, Hedina nemoć u obrani protiv momčadi koja na njega može poslati jednog Josha Smitha definitivno je najveći.

I onda za kraj – spektakl. Možda vam se čini pretjeranim tako okarakterizirati utakmicu u kojoj se jedva zabilo 170 koševa, ali svaki potez u susretu između Blazersa i Mavsa bio je potez majstora.

Mavsi su djelovali sjajno u prvom dijelu, ponajviše zahvaljujući tome što su Kidd i Chandler igrali kao na početku sezone. Blazersi su tradicionalno usporili ritam, ali Dallas je i za to imao odgovor u Nowitzkom i prije svega Kiddovom šutu. Ako mu već nisu dali da trči, Kidd ih je lijepo izrešetao pa neka se misle. I još jednom potvrdio da ovakvi igrači ne smiju propuštati playoff.

Digrasija A - mislim, zašto se jednostavno ne bi uvelo pravilo po kojem nakon završetka regularne sezone slijedi draft na kojem svaka momčad bira po tri igrača iz ekipa koje nisu ušle u doigravanja. Prvi pick dobiju osmi nositelji, sedmi i tako dalje. Pa se tako ne bi dogodilo da gledamo jednog Hedu umjesto Granta Hilla, Stevensona umjesto Kevina Martina ili Collisona umjesto Nasha.

Digrsija B - možda je dio razloga zašto je utakmica bila tako puna ritma i pametnih odluka činjenica da se lopta uglavnom nalazila u rukama takvih originalnih playmakera kakvi su Miller i Roy, odnosno Kidd i Barea. Svaki od njih toliko je na svoj način poseban i karizmatičan, svoj, za razliku od ovih novih atleta i brzanaca poput Rosea i Wetbrooka koji lete po parketu. Ne kažem da je stil ovih prvih bolji od ovih drugih, samo da ponekad nije loše vidjeti ni nešto drugačije od danas dominantne slash 'n' kick igre.

Uglavnom, Kidd je nosio momčad dok stvar na kraju u svoje ruke nije preuzeo Dirk. Terry je u biti jedini bitan igrač koji je podbacio, on je još u ritmu s kraja sezone, ali, gledano objektivno, Dallas je odigrao jednu vrhunsku partiju, na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti.

Blazerse definitivno može radovati što su usprkos tome do samog kraja bili u igri, ali isto tako moraju žaliti za propuštenom prilikom. Ova momčad može sve – u kontri briljiraju s ovoliko kvalitetnih igrača koji jednostavno kuže igru, a do savršenstva su doveli postavljeni napad. Ako lopta ne dođe do Aldridgea, koji može trpati cijelu noć kako god poželi, uvijek mogu vrtiti hi-low napade s posta.

Sjajno je što se međusobno mogu proigrati centri, ali što u isto vrijeme mogu odigrati i na bekove pod košem. Miller, Roy, Matthews i Wallace – svi znaju igrati leđima košu, svi se kreću i svi mogu zabiti iz okreta. Čak je i druga petorka, točnije B postava sjajna, ponajviše radi razbijanja ritma. Ulaskom Fernandeza, Roya i Batuma, uglavnom uz Wallacea i Aldridgea pod košem, momčad se pretvara u nisku postavu spremnu na trku i klasičnu NBA igru s blokovima i povratnima.

I opet, usprkos svoj ovoj sjajnoj taktici, momčadskom duhu, ozbiljnosti i kontroli, Blazersi se dovode u situaciju da gube utakmicu zato što McMillan ruši taj cijeli koncept forsirajući na kraju susreta Roya, uvjerljivo najgoreg igrača u rotaciji.

Roy je odličan za ulogu razigravača druge postave, ali njegova koljena više ne mogu pratiti ritam u obrani i napadu koji nameće playoff intenzitet i kvaliteta najboljih igrača na terenu. Umjesto da utakmicu završava Matthews, jak kao bik i spreman poginuti za momčad, na terenu je Roy koji jednostavno nije spreman. I što se događa? Miller ostaje potpuno isključen, Aldridge ostaje bez lopte (a upravo je veza Miller-Aldridge jedan od razloga zašto je LaMarcus tako poludio ove sezone, čovjek jednostavno zna gdje mu treba dati loptu), Wallace se ne nameće jer, hej, ipak je valjda Roy tu na parketu s razlogom.

Mislim, Brandon je dokazao da je genijalac, nekada je za svoju momčad bio ovo što je danas na primjer Rose za Bullse. Ali, jednostavno više nije na potrebnoj razini. Ne može igrati obranu, uništava ritam napada. Blazersi su proigrali i došli do playoffa nakon što su Miller, Matthews, Wallace, Aldridge i Camby, uz Batuma i Fernandeza kao iskre s klupe, kliknuli. Roy tu čak nije ni šesti igrač, tek back-up play. Stoga, prestani s ovim sranjima i odavanjima počasti legendi i pusti momčad da igra, Nate.

16Apr/111

PODCAST – PLAYOFFS EDITION

Posted by ispdcom

U najavi prve runde playoffa Sickre i Gee pokušavaju se ne potući oko Bostona i Miamia. U pozadini sviraju zvona koja obilježavaju respekt prema Bullsima, pljuje se Oklahomu, a završnu riječ ovaj put ima Marc Cuban.