PODCAST – FINALS

Najava Finalnog obračuna između Heata i Mavsa uz osvrt na konferencijska finala, kontemplaciju o budućnosti Bullsa i Thundera i, naravno, analizu igre LeBrona, Noaha, Rosea, Westbrooka uz neizostavno sjećanje na Mikea (ne Jordana, već Millera), sve začinjeno s dozom WNBA, malo kašlja i puno LeBatarda

THE ZORAN VAKULA AWARDS 2011.

Prije nego se bacimo na najavu i praćenje Finala sutrašnjim podcastom, red je da proglasimo pobjednika ovogodišnjeg Zokija. U simboličnoj playoff konkurenciji od 16 prognoza zasluženi pobjednik je 7.čitatelj aka Pero, čovjek koji je rasturio ovogodišnje Vakuline awardse u stilu LeBrona Jamesa. Ne samo da je skinuo jednog Finalista (što je još uspijelo samo dvojici koja su prognozirala Heat), već je taj finalist na kojeg je tipovao – Dallas. Dakle, on i Marc Cuban su bili jedini ljudi na svijetu koji su vjerovali u ovakav rasplet. U biti, cijeli put do vrha zasnovan je upravo na tom vjerovanju u Mavse, a nije na odmet napomenuti da je skinuo kompletan rasplet Zapada i da je u biti fulao samo u tipovanju na Magic u prvom krugu i na Bullse kao finaliste.

Uglavnom, čovjek je s rezultatom 12 od 15 već sada uvjerljivo prvi, s tim da potencijalno može imati i 13 točnih ostvari li se prognoza po kojoj Mavsi dižu trofej. Koliko mu je Cuban platio za ovo do objave posta još nisam uspio saznati. Svaka čast, imaš pivo kad se vidimo na sljedećem draftu, a i zastavica ti je već podignuta. Inače, ostali rezultati su s obzirom na rasplet playoffa solidni, uostalom evo vam i konačni poredak. Uživajte i ne zaboravite – iako je Wayne Rooney smrdljivi Englez i ne zaslužuje da ga se podržava, uvijek je bolje navijati za njega jer za razliku od onih tetkica iz Barce barem igra kao muško. Pouka je, kao i uvijek, sljedeća – između dva zla uvijek izaberi ono manje.

1. PERO 12/15, potencijalno 13/15

2. METH 10/15, potencijalno 11/15 ako Heat osvoji naslov

3. ZRINKEC 10/15, ako si žena – udaj se za mene, ako si tip znaj da su deminutivi gej

4. KEVIN LOVE 9/15, potencijalno 10/15 ako Heat ode do kraja, šteta što je pokojni, imao je soli u glavi (not)

5. BRANCODE, GOGO 9/15

7. GEE, SICKRE, DURANTULA 8/15, ljudi u zlatnim godinama smješteni u zlatnoj sredini

10. EMIR, ŠIME, SHEED 7/15

13. MRLY, BIGMOUTH 6/15, Mrly za čudo nije tipovao na Jazz

15. JOE, NIKSODUS 5/15, momci, kada Rose ima bolji šuterski postotak onda znate da tu nešto nije u redu

Hvala svima na sudjelovanju i više sreće dogodine!

THIS SHIIIIIIIIIIIIIIIIIT IS WHACKED

Osvrt na zadnju utakmicu prije velikog Finala, koje starta u utorak u Miamiu, odrađeno je u idiličnim ljetnim uvjetima. Naime, Emir se zaletio u Dubrovnik kako bi u što manje stresnom ambijentu dočekao kraj svojih Bullsa, a ja sam se taman vratio s plaže na kojoj sam bio jedini kupač (pet bakica se sunčalo, a jedan dedek je stajao do gležnjeva u plićaku nad njima, skoro da sam mu zavidio na tom haremu). Pa smo popričali da rezimiramo što se to noćas dogodilo.

Gee: Prvo da istaknem kako mi je stvarno žao što Bullsi nisu dobili ovu utakmicu jer, kad ovako pogledaš na konačnih 4-1, ispada da je Miami imao lak posao, što ni približno ne odgovara istini. Ovo je bila prava bitka od prve do zadnje sekunde serije, vjerojatno i nešto najbolje što ćemo gledati ove godine. Nadam se da se varam, da će Finale biti još bolje, ali osjećaj mi govori da će Heat srediti Dallas bez velike drame. Protiv Bullsa do ničega nisu došli lako, za sve su se morali itekako krvavo boriti. I da, još mi nije jasno kako je Chicago izgubio susret u kojem je rasturio obrambeno, ne dozvolivši Miamiu ni jedan lagani koš, susret u kojem je Rose odigrao možda najbolju partiju serije i u kojem su čak i zabili nešto iz vana. A da ne spominjem 12 koševa prednosti 3 minute prije kraja koje su prokockali.

Emir: Način na koji su Bullsi izgubili utakmicu stvarno samo još jednom dokazuje kako Thibodeau neke stvari nikako ne shvaća. Bez obzira na činjenicu da ti neke stvari dobro funkcioniraju, u ovakvim trenutcima, kada je sezona u pitanju, trebaš izvaditi najbolje oružje. I neću sada navoditi previše detalja da me opet ne napadneš da glumim generala poslije bitke i ne uspoređuješ s Jokom, ali moram reći da mi je potpuno nejasno zbog čega je Deng u posljednjim minutama utakmice čuvao Millera??? Brewer je preuzeo Jamesa ranije jer je Deng imao probleme s faulovima i dobro je obavljao posao (plus je opet bio odličan u napadu), ali u završnici je Deng trebao preuzeti opet Jamesa, kojega je fantastično čuvao cijelu seriju. Brewer je tada mogao prijeći na Wadea pa možda onda ne bi pale sve one trice – Wadeova preko Rosea uz dodatno bacanje, odnosno ona Jamesova preko Brewera koji je napravio grešku koju Deng nikada ne bi – stajao je predaleko od Kralja.

Gee: Kad ovako seciraš, onda ti ne mogu ništa prigovoriti, sve to stoji. U teoriji. Međutim, činjenica je da su Bullsi pali kao žrtve suludog spleta okolonosti koji uključuje njihovo vlastito neiskustvo u ovim situacijama i suludu kvalitetu koju posjeduju Wade i James. Način na koji su se digli iznad svih kada je bilo najpotrebnije nije normalan, to je nešto zbog čega se stvarno pitam ne igra li se košarka u glavi čak i više nego mislimo? Jer, nitko ne bi smio biti tako ludo samuvjeren da zabije ono što su oni zabili, posebice ne nakon muke koju su im Bullsi priuštili tijekom prvih 45 minuta. Tako da na kraju ispada ne samo da je LBJ bolji igrač od jednog Rosea zbog fizikalija, tog neviđenog spoja visine, snage, brzine i pokretljivosti, već i zbog glave. To je nešto u što smo do sada imali razloga sumnjati, a ako osvoji naslov, uz sve ove partije koje je posijao po playoffu, više nećemo imati pravo na to. Čovjek igra na razini neviđenoj od Jordana, a ako isključimo centre i igre koje je Shaq pružao početkom nultih i Timmyevo izdanje u periodu od 2003-2005, možemo konstatirati kako je njegovo dosadašnje playoff izdanje najbolji all-round košarkaški učinak nakon Jordanovih finalnih partija u nizu od ’96. do ’98. Što je najluđe, jedino se Wadeov masakr nad Dallasom može približiti ovoj dvojici. Nema tu mjesta za nikakve Bryante i slične volume scorere kojima leđa čuvaju all-star i hall of fame centri, samo za prave majstore (jebiga, nisam mogao odoliti).

Emir: Svaka čast Jamesu, ali Rose je ubio Bullse. Opet nije odigrao onako kako bi MVP trebao odigrati. I bez njegovog učinka Bullsi su vodili i držali stvari pod kontrolom sve dok, uz Thibodeauov blagoslov, nisu stali igrati. Imaš dvoznamenkasto vodstvo, usporavaš napad i čekaš kraj, iako se milijun puta dokazalo da u tim situacijama trebaš nastaviti igrati kao i do tada. Čim ga je LeBron preuzeo u završnici odustao je od napadanja. Do samog kraja kada je još i promašio ono ključno bacanje. Rose je bio bijesan na sebe, ali to je najmanje što je mogao, obzirom da je Chicago morao ovo dobiti i prebaciti pritisak na Miami.

Gee: Po meni je Rose bio solidan, a ono promašeno bacanje na kraju definitivno nije pokazatelj nekih njegovih mana. Osim jedne – i dalje je loš šuter. Sjeti se samo Jamesa prije dvije godine, a pogledaj ga danas – ne samo da zabije trice respekta vrijednim postotkom, nego je postao snajper sa slobodnih, što je apsolutno sjajno oružje kada si tako često na liniji kao on. Rose neće narasti niti ojačati, ali ono što može je definitivno popraviti šut. Da je bio u stanju zabiti tricu i poneki koš s poludistance, puno teže bi ga bilo braniti u ovoj seriji.

Emir: Ne bih htio ispasti totalni navijač, ali moraš priznati da su neke sudačke odluke totalno iritirale. James je dobivao svaki faul.

Gee: Istina, a posebno je jadno bilo gledati onaj niz krajem treće kada su vratili Miami u igru s onom namjernom Boozeru i tehničkom Gibsonu. Opet, svirali su nekoliko puta korake i kriva vođenja Jamesu i Wadeu, što im se inače gleda kroz prste, tako da je najbolje da suđenje ostavimo po strani.

Emir: Ma Miami je zasluženo u Finalu, bolji su, nema se tu što reći. Wade je morao kad-tad eksplodirati, doduše nije mu odmoglo ni to što ga je Thibo na kraju čuvao s Roseom. Ali, ovaj Heatov dvojac igra na jednoj drugoj razini, posebno u završnicama, i to je ključ svega.

Gee: Ja moram istaknuti i Bosha, koji je dobar dio večeri nosio napad. Wade i James su bili blokirani, obrana Bullsa je hermetički zatvorila reket i jedino ih je Bosh šutem s poludistance i ulazima izbacivao iz takta. Strašno je to kad gledaš kakav su posao Bullsi napravili, onemogućivši Wade i Jamesu ikakav prostor, i onda imaš takvog strijelca kakav je Bosh koji stvarno gađe te suze s poludistance kao da baca kamenčiće u bazen. Gle, razumijem te, ali kriviti Thibu i Rosea stvarno nema smisla, Miami je jednostavno predobar. Rose je dao sve od sebe, svaki prigovor Thibi na nekim odlukama pada u vodu kada vidiš kakvu je obranu konstruirao. Problem Bullsa je jednostavno nedostatak kvalitete. Gdje je noćas bio Boozer? Opet je nestao. Noah se pokazao potpuno beskorisnim u napadu ako ne dominira u skoku. Deng je sjajan, ali nije all-star igrač. A upravo takav Bullsima treba, netko tko može zabiti 1 na 1. Netko poput Amarea. I znam da je rano pričati o budućnosti, ali Bullsima neće biti dovoljno Bogansa zamijeniti Afflalom i dovesti visokog šutera kalibra Ryana Andersona. Nije njihov problem samo u tome što nemaju šut iz vana, već što nemaju dovoljno kreatora. Po meni su druga najbolja ekipa u ovom trenutku u ligi, ali OKC s jezgrom Durant-Westbrook-Harden će ih vrlo brzo ostaviti iza sebe ako nešto ne poduzmu. Ne mogu samo stajati sa strane i čekati da nešto pođe po zlu u Miamiu.

Emir: Ukratko, Miami je prošao dalje na iskustvo, zrelost i činjenicu da je njihov najbolji igrač puno bolji od najboljeg igrača Bullsa. Pa tako i drugi od drugoga i treći od trećega. Obrane su bile podjednake, a klupa i trener nisu donijeli nikakvu prevagu. Dapače. Nije da je Spoelstri teško voditi momčad kada ima Wadea i Jamesa, ali bar smo taj dvoboj trebali dobiti. Inače sam zadovoljan, ali me takvi detalji poput Thibinih grešaka izbacuju iz takta. Trener godine i MVP sezone definitivno nisu opravdali svoje titule u ključnim trenutcima. I to je to. A sad odoh na kupanje.

SCOTT PILGRIM VS. COMMON SENSE

Brooks je odustao od glumatanja, shvatio da na parketu treba imati 4 najbolja igrača – Russa, KD-a, Collisona i Hardena – najveći dio utakmice. Također, kako je Harden očito najboljih playmaker u ekipi, nema se tu što mudrovati – loptu treba dati njemu. Hej, a zašto ne igrati i većinu utakmice s malom postavom, kada to očito funkcionira? I sve je to ispoštovano, ali opet nije uspio privesti stvar kraju. Kako? Pa, Dallas je bolji, očito, ali bivši trener godine je opet u time-outu govorio ”treba se boriti, skakati, a u napadu samo igrajmo našu igru i bit će sve dobro”.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

“Russelle, na onaj koš napadamo, onaj tamo”

Upozoravaš na pristup ekipu koja daje sve od sebe, koja je svim srcem u igri. Ovo što Durant radi u skoku zadnje tri utakmice serije, igrajući dobar dio utakmice kao centar, fantastično je, a ništa manje specijalna nije ni energija koju Westbrook ulaže u svaki pokret, posebice u svoj specijalitet, skok u napadu. Ne leži problem Thundera u tome, taj dio su savladali. Nisu izgubili zato što nisu igrali obranu, već zato što nisu igrali košarku. Pogledajte njihove akcije nakon time-outa. Ah, zaboravih, pa nema ih. Thunder nakon time-outa igra kao i uvijek. Igra svoju igru. To znači da u ključnim trenutcima Westbrook izgubi loptu, a KD uzme nerezonski šut.

”Samo se treba boriti, igrajte našu igru i sve će biti u redu”. Božesačuvaj. Ne, nego treba dati loptu Hardenu na vrhu reketa, postaviti mu pick i nek proigra dva najbolja napadača koja imaš. To ti je cijela filozofija, moj Brooks.

Kako me frustrira ova momčad, to je neopisivo. I znam da nisam fer prema Dallasu i Dirku koji su opet napravili sve što treba i zasluženo došli do Finala. Ispadam nekakav navijač (ispričao bi se zbog toga, ali ionako vas nitko ne tjera da čitate), ali u biti sam samo iskren – posvećujem pažnju momčadi za koju mislim da je zaslužuje. OKC je odigrala najzreliju partiju serije, cijelo vrijeme su bježali Dallasu, ostavljali dojam brže, više i jače momčadi, lakše dolazili do prednosti i radili serije. Imali su sve u svojim rukama i opet su to prosuli. Stvar je u nijansama – Bullsi protiv Heata imaju 0.0003 posto šansi da prođu. Ne da ne znaju završiti susret, već jednostavno nemaju dovoljno talenta. I to je nešto što će ih i idućih godina ostavljati uvijek na korak do i frustriranima – s onom jezgrom ne mogu se nadati uspjehu pored Miamia i Oklahoma ovoga svijeta.

Thunder je pak do noćas imao skoro pola-pola šanse. Možda malo manje, jer Dallas teško da može izgubiti tri za redom, od čega dvije doma, ali kužite što hoću reći. Imaju toliko talenta da ih ne možeš otpisati. Dok sami ne otpišu sebe.

Dobri stari veterani iz Dallasa jedva čekaju odmor. Mislim da im ni samima nije jasno kako su ovu seriju završili u 5 utakmica. Noćas šut nije slušao, držali su se i bez Terrya, Mimi-mea i Stojakovića, ali je presudila Kiddova kontrola ritma, Chandlerova i Marionova energija i Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja, koja se opet iskazala u ključnim trenutcima.

Sjajno je vidjeti sve te legende u pohodu na prsten, iako sumnjam da imaju dovoljno za suprostaviti se Heatu. Umor kao da je lagano i njih stisnuo, veći dio ove serije su odrađivali, nema onog lebdenja po parketu kao protiv Lakersa. Trebat će im izuzetne šuterske partije misle li imati šansu u Finalu. A osim Dirka, tko ih može prezentirati iz večeri u večer? Ali, o tome više kada dođe vrijeme za to.

Dallas je iskoristio priliku, to je jedino važno, dokazao sebi još jednom da može i da ona legendarna glava više nije problem. Od vječnih luzera Mavsi su postali ubojice. Nadam se da su pritom svjesni kako je puno lakše stati na kraj amebama koje imaju običaj sebe upucati u nogu nego lavovima koji 42 minute ganjaju plijen i onda ga rastrgaju u zadnjih šest.

MILLER’S CROSSING

Još jedna sjajna utakmica u nizu između Bullsa i Heata, još jedna potvrda da je Miami trenutno bolja ekipa. Emir je pripremio cijeli esej i još me zamolio da ga ne kratim, ali prije toga kratki sažetak za sve one koji nisu toliki fanovi Bullsa da misle kako još ima nade pa u priču uključuju Kurta Thomasa i meditacije nad trenerovim potezima.

Noćas se pojavio Noah, Rose je pokazao muda, Miami je odigrao jednu od lošijih epizoda u napadu (Wade opet odjsečen, LBJ ne toliko učinkovit, Bosh automatski manje opasan – barem je tako bilo do završnice) i uz sve ovo Bullsi su još imali nekoliko prilika riješiti susret. I opet nisu uspjeli. Hej, da nije bilo šuterske eksplozije Mikea Millera, možda bi im bilo lakše, ali koliko šansi treba pružiti nekome? Zar su James i Wade trebali sjesti na tribine u produžetku?

Heat, dakle, ne samo da je dobio utakmicu koju nije trebao dobiti, već je još jednom dokazao da je u stanju odigrati najbolje kada je najpotrebnije. I sad su još blizu toga da budu kompletni, jer su i Miller i Haslem pokazali znakove života. Nakon duge i teške sezone, Riley će u Finalu konačno istrčati s petorkom koju je od prvog dana zamislio kao dobitnu. I znate što, mislim da je pogodio, to će biti dovoljno za prvi naslov.

BULLS – HEAT, G 4

Derrick Rose je zasluženo proglašen MVP-em regularnog dijela sezone, Tom Thibodeau je zasluženo osvojio naslov najboljeg trenera lige, ali očigledno je kako još uvijek moraju rasti kako bi dobili seriju protiv ovakve momčadi Miamia. Da se razumijemo, ja se još uvijek navijački nadam kako Bullsi mogu dobiti tri utakmice zaredom jer se radi o ‘samo’ jednoj gostujućoj pobjedi uz one dvije utakmice koje se mora dobiti u United Centru.

Da bi Bullsi to uspjeli napraviti nešto se treba prelomiti u ofenzivnom dijelu. Boozer trenutno igra jako dobro napadački, a Deng svaku utakmicu dođe do svojih brojki bez obzira na svo silno trošenje u obrani. Znači, njih dvojica teško mogu bolje, a teško da i od Bogansa i Brewera mogu dobiti više od dobre obrane i par trica. Ostaju nam Noah, Korver i Rose.

Obrana Heata nevjerojatno brzo rotira i onemogućuje Korveru lagani prolazak kroz blokove, a bez obzira na brzi izbačaj kojeg KK ima, u ovoj seriji ima manje vremena za šut nego inače. Noah je odigrao sjajnu utakmicu skačući, asistirajući, vukući kontre, ali i njegov veći učinak brane Haslem i/ili Anthony.

A Rose? Rose je priča za sebe. Imao je nekoliko sjajnih ulaza pod koš, zakucavanja preko cijele obrane, ali je u napadu generalno bio neučinkovit, a na kraju je utakmicu završio s više izgubljenih lopti nego asistencija. Očigledno je u utakmicu ušao napaljen dokazati kako MVP s razlogom. Nije uspio. Nisu mu ulazili vanjski šutevi, nije na vrijeme distribuirao loptu (onaj jedan napad u kojem se zabija u trojicu dok Boozer stoji sam na otvorenom šutu je najbolji pokazatelj kako je sam odlučio dobiti utakmicu), a potpuno mi je nejasno kako nije u stanju izboriti još poneki faul na ulazima. Koliko god u ovoj utakmici bio nešto agresivniji i dalje sam dojma da skraćuje ruku u strahu od banana.

Uz sve to, Rose je forsirao neka rizična dodavanja koja su igrači Miamija presjecali, a zadnjih šest minuta regularnog dijela utakmice nije napravio apsolutno ništa kada ga je LBJ čuvao. Ne znam je li njegova želja bila da zadnjih 8 sekundi kod neriješenog odigra izolacijski napad s LBJ-em, ali, pick’n’roll s, recimo, Boozerom je definitivno bila bolja opcija. (iz ovoga nisam shvatio da li ova trojka može i mora bolje ili ni od njih ne treba očekivati više, opaska komesara)

Kada smo već kod tog zadnjeg napada, dolazimo do Thibodeaua. Još jednom mu se treba odati priznanje na sjajnoj obrani koju Bullsi igraju, ali još jednom mu treba zamjeriti nedostatak ofenzivnih prilagodbi na sjajnu obranu Heata. Dojam je da s nekim reakcijama kasni ne samo nekoliko minuta nego i cijelu utakmicu, a ne znam ni čemu nepotrebno eksperimentiranje u ključnim trenutcima sezone. Evo par primjera:

– rezultat je 85-85, 8 sekundi prije kraja utakmice, time-out, lopta za Bullse. Zbog čega se taj napad ne bi odigrao s niskom postavom u kojoj bi, recimo, bili Rose, Bogans (Watson), Korver, Deng i Boozer. Svima je jasno kako će Rose probati sam riješiti utakmicu, ali činjenica kako bi u postavi na taj način imao trojicu igrača koji mogu zabiti tricu + Boozera koji može zabiti vanjski šut omogućuje puno više opcija za zadnji napad. Boozer postavi blok LBJ-u, a Rose onda odlučuje hoće li sam ući pod koš, pucati vanjski šut, odvrtiti pick’n’roll ili pick’n’pop s Boozerom ili dodati nekome od ove trojice na otvoreni šut kojima bi i Boozer mogao dodati loptu nakon picka ako bi Heat išao na preuzimanje (jebote, stvarno je lako zamišljati akcije, nije čudo da je Joke trener, op.k.). Straha od loše defanzivne reakcije de facto nema jer bi Spoelstra sigurno, nakon eventualnog primljenog koša, tražio time-out u kojem bi se i Bullsi mogli vratiti u defanzivnu formaciju.

– jasno je bilo kako je Asik u trećoj utakmici ozbiljnije ozlijeđen i slažem se da je trebalo potrošiti te dvije minute da se vidi može li eventualno igrati u ovoj utakmici, ali trebalo je u igru u nekim trenutcima poslati i Kurta Thomasa da bi se odmorilo Noahu i/ili Boozera. Thomas bi mogao bez problema igrati protiv Joela Anthonya, a ne bih se iznenadio kada bi zaustavio Bosha u jednom ili dva napada, ili zabio neki otvoreni šut. Ono što sam siguran je da bi stari dobri Kurt napravio poneki teški faul kojim bi se utakmica dodatno zaoštrila što nikada nije loše (kakvi vražji teški faul, pa Bullsi su odigrali fenomenalnu obranu, što su još trebali kidati glave????, op. k.). Uglavnom, činjenica da je Wade sjedio na klupi gotovo pola zadnje, a Haslem i Miller su s produžetkom igrali 34, odnosno 26 minuta, sigurno je pomogla Heatu na kraju utakmice. Uostalom, bilo je vidljivo da su Bullsi na kraju iscrpljeni (od svih patetičnih isprika, ova je naj naj, pa Miami do prije tri dana nije imao rotaciju, a Bullsi cijeli playoff vrte 10 igrača, mlađi su i sad su kao umorni???, op.k).

– Bullsi u zadnju četvrtinu ulaze s postavom Rose, Watson, Deng, Gibson, Boozer za koju se ne sjećam da je ikada igrala zajedno u cijeloj sezoni. Ta postava doživljava 7-1 u svega par minuta, a doslovno nisu znali kako stajati ni u napadu ni u obrani. Uvijek sam za prilagodbu i poneko eksperimentiranje, ali ne znam ima li smisla u ovakvim utakmicama probati dvije stvari odjednom koje se inače ne koriste (duet Rose-CJ ne igra previše zajedno, a duet Taj-Carlos ne igra uopće zajedno) (pa zar nisi prije nekoliko utakmica upravo ti prizivao ovaj dvojac Rose-Watson, uostalom prije dva odlomka si tvrdio da je on potreban na parketu, a sad ti ne paše, daj se odluči, op.k.). Nakon toga Taj se praktično nije vraćao u igru. Doduše, nije ovo bila njegova utakmica, ali ipak je mogao dobiti još poneku minutu.

Uglavnom, Thibodeau je valjda shvatio kako se samo obranom ipak ne može pobijediti u svakoj utakmici, a sada je na njemu da proba u ova dva dana motivirati svoje igrače na bolji ofenzivni učinak (čekaj, ovu rečenicu sam već vidio, ponavljaš je nakon svake utakmice – da mogu igrati bolje u napadu, valjda bi igrali, koliko je to teško shvatiti, op.k). Sviđa mi se kako su u ovoj utakmici Bullsi ranije kretali u napade, probali gurati kontre što više, a Rose je centar prelazio puno brže nego je to do sada bio slučaj pa su se i napadi brže organizirali, ali sve je to trenutno nedovoljno.

A nedovoljno je jer je Miami odličan, koliko god to bilo teško za priznati (zašto bi to teško bilo priznati – Heat je fenomenalan, posebice obzirom da igra s tri košarkaša, lešom, dva invalida, drvom i Chalmersom, op.k.). Udonis Haslem i Mike Miller su upravo ono što je Heatu nedostajalo cijele sezone, a sada se to opet dokazalo. Junak je ovaj put bio Mike Miller koji je uz 12 koševa i 9 skokova imao nevjerojatnih +36 u +/- kategoriji. Iako često ta kategorija ne govori puno, ova brojka (kao i Haslemovih +25) govori o Millerovoj vrijednosti.

Thibodeauva teorija da na terenu može imati Korvera kada Miller igra ne drži vodu jer Korvera ne služi šut, a nije ni toliko učinkovit u drugim segmentima igre kao što je to Mike Miller. Doduše, svima je valjda oduvijek jasno kako je Miller puno bolji igrač od Korvera, a samo je bilo pitanje može li se vratiti nakon ozljede.
Sada kada je jasno da su se vratili i on i Haslem, Miami izgleda sjajno, pogotovo u obrani i u završnicama utakmice kada igraju s njima dvojicom i ‘velikom trojkom’ u postavi.

Bilo bi nepravedno opet ne spomenuti kako LBJ nije odigrao lošu utakmicu u cijeloj seriji i kako nevjerojatno dobro vodi momčad te kako Bosh i dalje nastavlja kažnjavati sve ono što mu obrana Chicaga omogućuje. Jedino Wade ne igra dobro, ali treba mu odati priznanje kako se u završnici utakmice nije gurao da uzima loptu već je ostavio LBJ-u da sve riješi (i usput samo zabio nekoliko važnih koševa, op.k.)

Miami zasluženo vodi 3-1 u seriji i jako je blizu Velikog finala. Bullsi su u sve tri utakmice koje su izgubili bili u igri, ali nisu uspjeli napraviti taj ofenzivni switch koji bi im donio pobjedu (ni neće, pa ćemo se konačno moći okrenuti ekipama koje to zaslužuju, op.k.).

SCHOOL’S OUT FOR SUMMER

Srećom, imamo seriju na Istoku da nas podsjeti da je u tijeku playoff jedne od najboljih regularnih sezona svih vremena. Jer, da nije Miamia i Bullsa, ovo što gledamo na Zapadu vrlo lako bi se dalo zamijeniti za košarku u studenom. Barem što se tiče Oklahome, veterani iz Dallasa ionako samo uzimaju što im se pruži, igrajući svoju igru od prvog do zadnjeg dana godine. Nemam namjeru previše komentirati tijek utakmice niti se praviti da sam gledao nešto posebno. Ako vam je do toga, na ESPN-u imate bombastičnih naslova koliko želite. Novinari naklonjeni Dallasu u nebesa dižu Dirka, a dobri stari Hollinger pad Thundera naziva epskim (pretjerivanju unatoč radi se o odličnom tekstu, svakako pročitati jer se dotiče i mnogih drugih važnih stvari).

Ja u Dirkovih 9 koševa koji su smanjili razliku nisam vidio ništa više od onoga što inače vidim kod Dirka, s tim da treba realno reći da su trica i ona dvojka ubačena s boka upale slučajno. Dobro, takvom šuteru se slučajnosti događaju češće nego nekom drugom, još je fascinantnije što zabija u ključnim trenutcima, tu definitivno nešto ima. Dirk je poseban, ali ja samo pokušavam naglasiti da je Dallas ovaj put najmanje sam zaslužan za pobjedu.

Ako su u prethodnoj utakmici očitali lekciju Thunderu i na kraju se izvukli na račun toga što su iskusnija i pametnija momčad, ovaj put je bilo obrnuto. Dallas očekivano nije imao energije ponoviti igru od dva dana ranije, što su mlađi protivnici u startu iskoristili da ih jednostavno pometu pod košem, trci i uopće svakom aspektu igre u kojem glavnu riječ vode želja, snaga i fizikalije. Ako isključimo završnicu, Dirk je odigrao prosječnu utakmicu (čak se i sam na kraju našalio sa svojom nesposbnosti da uhvati skok u ovoj seriji), Chandler je bio skoro pa beskrvan, čak ni Barea nije imao svojih 5 minuta (na kraju je pomogao u stizanju razlike, ali ništa specijalno). Terry je imao dobru šutersku večer, Kidd je imao standardno briljantan all-round učinak i to je to.

Uglavnom, Dallas je živio na aparatima, držeći se na tih desetak razlike tijekom cijelog susreta dijelom zahvaljujući igri u obrani, a dijelom činjenici da su igrali protiv ameba. Stalno stavljamo nagalasak na to odrastanje, mit po kojoj momčadi moraju proći školovanje i gomile poraza prije nego nauče ono što je potrebno za biti pobjednik. Kažem mit, jer iskreno ne vjerujem da momčadi moraju proći išta – na svake Bullse i Rocketse dolaze nam Heat (i onaj sa Shaqom i ovaj novi) ili zadnji Celticsi kao dokaz da ti je dovoljan talent i da preko noći imaš ekipu. Ali, taj talent mora biti testiran i školovan, zar ne. E, pa nisam siguran. Kareem je osvojio naslov kao klinac, Magic i Bird i Timmy također. Reći da je njihov karakter bio presudan bila bi pljuska Durantu. Zar on puca na prolaznice iz zračne puške?

Očito nije stvar ni u školi (Jordanov mit) ni u karakteru, već u jednostavnoj činjenici da Thunder ne zna igrati košarku. I to je to. Kratko i jasno. Da je Jason Kidd playmaker ove momčadi i da na klupi sjedi iskusni NBA trener, Durant i društvo bi se prošetali preko ovakvog izdanja Dallasa. Cijelo sezonu uporno tupim kako su negledljivi i sada bi to samo trebao prihvatiti kao proces odrastanja? Molim vas. Ili znate ili ne znate. Jedina ljepota njihove mladosti je u tome što još ništa nije definitivno, ima nade, a znamo da ona umire posljednja. Međutim, po svemu što se dalo vidjeti u ovoj dugoj, dugoj godini, znamo da Westbrook nije playmaker i znamo da Durant nije all-round igrač. I da ni jedan ni drugi nisu u stanju suigrače učiniti boljima.

Nije da se ne trude. Besmisleno je naglašavati Durantovu mekoću, slabost u borbi za poziciju. To su čiste gluposti, jer čovjek koji se veći dio serije ravnopravno u skoku nosi s jednim Chandlerom definitivno nije mekušac. Njegov problem nije u tome što ne želi, već što želi previše, odnosno više od onoga što može iznijeti. Durantu je netko u glavu utuvio da je najveći strijelac na svijetu, ali on je u biti jednodimenzionalni šuter. Čim spusti loptu na pod, djeluje nespretno poput Dwighta Howarda. Nema konkretan ulaz, nema igru leđima. Praktički, trebaš mu dati loptu u idealnoj situaciji ili na otvorenom šutu da bi bio učinkovit. E pa sretno s tim u ekipi s playom koji ne vidi suigrače i trenerom koji u godinu dana nije složio dvije akcije.

Kada počnem misliti o Brooksu, dolazim do nekih kontradiktornih stvari. Očito je da čovjek nije kapacitet, dovoljno je poslušati one simpatične isječke koji ne govore ništa, ali u biti govore dovoljno. Brooks nema ni viziju ni autoritet. Ovako talentirane mlade igrače valjda je nekog vraga trebalo i naučiti, ove prethodne dvije sezone bile su idealna prilika da se bez pritiska školuju i nauče igrati košarku. Kada ih gledaš na parketu, nemaš taj dojam. Forsiranje sirove snage i izolacije ima smisla ako nemate rotaciju, ali ako imate ovakav roster kao Thunder onda trebate graditi igru. A ne izmišljati toplu vodu u playoffu. Mislim, ako je Harden do jučer bio strijelac s klupe, da bi se danas pretvorio u glavnog organizatora igre, zar to ne govori dovoljno? Kako možeš imati takvog rasnog all-round igrača u momčadi tijekom sezone i ne prepoznati ga? Bacaš ga u ulogu strijelca s klupe, da bi u trenutku kada ti je voda došla do grla, shvatio da najbolje igraš s njim na parketu iz jednostavnog razloga što čovjek zna razigravati.

Tako da u biti kužim Brooksa, cijelu godinu je igrao krivo i kada bi sad odjednom promijenio cijelu rotaciju i igru bilo bi to svojevrsno priznanje da nema pojma što radi, zar ne. Ispada da je najveći problem Thundera upravo taj talent – da nisu tako moćni, da su imali slabije rezultate, Brooks bi možda i ranije nešto mijenjao. Koga briga za igru dok god se nižu pobjede. I onda dođe taj playoff, vrijeme kada je prilagodba sve, a ova momčad jednostavno na to ne zna odgovoriti jer su navikli da je ono što inače igraju dovoljno. I onda im to Brooks uporno servira iz prekida u prekid. Igrajmo svoju igru i sve će biti OK. Pa konju jedan, zato što igrate vašu igru i jeste u problemima.

Uf, skoro sam zaboravio ono što sam htio reći – stavljajući ovakav naglasak na Brooksa, stvaram dojam da je uloga trenera izuzetno bitna. Pa, kao i sve drugo, i to ovisi o kontekstu. Jamesa i Wadea može trenirati i Joke Vranković, oni su svoju školu prošli godinama u ligi. Međutim, dva momka koji tek kreću u život i kojima treba iz dana u dan objašnjavati zakonitosti košarke treba učitelj, a ne netko tko im titra jajca. Ovako ispada da je i njih mogao trenirati Joke, jer će ionako sve naučiti sami iz svog iskustva. Čekaj, pa onda treneri stvarno nemaju smisla. Samo, kako je Pop onda naučio Timmya svemu što zna? Ili ga nije ni bilo potrebno učiti?

Uglavnom, da mi je netko rekao da će utakmicu finala konferencije izgubiti momčad koje je djelovala energičnije i imala preko 20 skokova više, koja je imala bolji postotak šuta i više asista, rekao bih mu da je lud. Danas znam bolje – rekao bih mu da sigurno misli na Oklahomu. Onu momčad u kojoj playmaker monopilizira igru, u kojoj najbolji šuter doslovno moli da mu dodaju loptu kad je u dobroj poziciji, da bi je onda sam izgubio u onim situacijama kada je dobije, momčad u kojoj su igrači zadatka na visini. Ali, zaludu Collison i Ibaka skaču i igraju obranu kao prvaci, zaludu Harden izgleda kao Einstein na parketu. OKC ide daleko koliko ih mogu odvesti trener bez vizije, play bez ideje i šuter bez autoriteta. A to baš i nije daleko.

KING, QUEEN & THE STORY OF THE SECOND JOEL

Osjećaj da Miami ima stvari pod kontrolom nije nas prevario. Noćas su protiv Bullsa od prve do zadnje sekunde usmjeravali susret u pravcu koji im je odgovarao. Emir i ja smo kroz razgovor pokušali rekapitulirati viđeno.

Gee: Moram priznati da se ne sjećam kada sam gledao kvalitetniju 15-18 četvrtinu od uvodne. Toliko energije je potrošeno u prvih 12 minuta i igrale su se tako sjajne obrane da ni jedan Boozerov promašaj u tom periodu, pa ni mizeran broj ukupnih koševa, ne može pokvariti osjećaj koji kaže da sam gledao fantastičnu playoff košarku.

Emir: Boozer je kasnije sve nadoknadio, odigrao je utakmicu godine, a posebno je važno da je zabijao u trenutcima kada Rosea nije bilo na parketu. Nažalost po Bullse bio je jedini raspoložen napadač. Uostalom, Bosh je anulirao njegov učinak nevjerojatnom šuterskom večeri, a kada se razigrao bilo je tu svega, od ulaza do iznuđenih slobodnih. Čak je dobio i dvoboj protiv Gibsona kojega je poslao na klupu do same završnice. WNBA može biti ponosna na činjenicu da je njena članica odigrala ovako kvalitetnu partiju u ovakvom dvoboju. Iako, Bosh nije bila najbolji igrač. Da nije bilo izvjesnog Kralja, teško da bi imala prilike pucati onoliko otvorenih šuteva.

Gee: James je apsolutno imao kontrolu nad susretom od prvog do zadnjeg trenutka. Njegova obrana je nešto što će trebati proučavati, bilo je trenutaka kada bi zaspao na perimetru, ali pod košem je na trenutke djelovao kao Mutombo. A o napadačkom učinku da ne govorim, ovaj put nije bio bitan kao strijelac, ali je zato razigravao i održavao napad Heata podmazanim. Po meni je to bio ključ, u sudaru ovakve dvije obrane bolje prolazi ona ekipa koja zabije više lakih koševa, a Miami je nekako tijekom cijelog susreta lakše organizirao igru. Bullsi na postavljeni napad nisu zabili ni jedan lagani koš, a zahvaljujući kretanju lopte i Jamesovim pasovima Miami ih je zabio nekoliko.

Emir: Ne treba ni spominjati da je i u završnici opet odradio najveći dio posla, prelomio je utakmicu s par sjajnih poteza na oba kraja parketa. Deng ga je sjajno čuvao, Bullsi bi ga udvajali čim bi prišao reketu, ali na kraju se pokazalo da je ta uloga strijelca bila najmanje bitna, čovjek je našao deset drugih načina za dovesti momčad do pobjede.

Gee: Za razliku od Rosea, koji je još jednom odigrao kriminalno. Čovjek je MVP regularnog dijela, to ću uvijek potpisati, ali mislim da je očito tko je bolji igrač. Kada Roseu uzmeš lake koševe i ulogu strijelca, on nema čime pomoći momčadi. Ovo što je on odigrao noćas mogao je bilo koji NBA bek. Ne kužim kako nije u stanju iznuditi koje bacanje više ili barem vrtiti pick igru. Opet, on se barem trudio, ali za Noaha više nemam riječi opravdanja. Istina, odigrao je dobru rolu kao razigravač s posta, pravovremeno je nalazio suigrače prilikom utrčavanja, ali nema ga u onom najvažnijem – skoku. Ako nije u stanju donijeti luđačku energiju pod koš, Noah je praktički bezvrijedan – njegove vještine oko koša u ovom trenutku nisu puno bolje od onih Joela Anthonya, tužno mi ga je gledati kako nije u stanju zabiti zicer ili ubaciti odbijanac. Tako da i on i Rose i dalje ostaju dužni jednu pravu partiju, pravo je čudo da se Bullsi i drže ovoliko u ova dva susreta bez njihove pomoći.

Emir: Jedan od najvećih problema u ovoj utakmici po Bullse bio je taj što nisu mogli složiti kombinaciju dva raspoložena visoka. Noah je bio dobar u razigravanju s 6 asista u prvom poluvremenu, no osim toga nije napravio ništa, osim što je nazvao nekog gledatelja jebenom pederčinom. Kada se Boozer razigrao, Noah mu nije čuvao leđa, a Thibodeau se nije sjetio uvesti Taja u igru iako bi on u paru s Carlosom protiv ovakve rotacije Miamia bio i više nego idealno rješenje. Prvo, Gibson i Boozer su najopasnija ofenzivna kombinacija koju Bullsi imaju, a Taj je trenutno ionako veći Noah od Noaha što se tiče energije i borbenosti koju donosi na parket. Nadam se da će u četvrtoj Thibodeau ranije posegnuti za kombinacijom Gibson-Boozer i to ne samo zbog eventualnog odsustva Asika zbog ozljede.

Gee: Istina, prebrzo je vadio Gibsona iz igre nakon osobnih, iako je Noah igrao loše, a Asik opet dobio po sebi. Obzirom da je Spoelstra rotaciju sveo na 8 igrača i da mu klupu čine Chalmers (mijenja Bibbya), Miller (mijenja bokove) i Haslem (mijenja visoke), stvarno nema razloga da Gibson ne vidi viši minuta. Recimo, par Bosh-Haslem je idealan Miamiu, ali i Bullsima. U stanju su izvući Bullse iz reketa, ali i Bullsi su u stanju s Boozerom i Gibsonom odgovoriti s par visokih koji vole igrati licem košu. I tako malo raširiti taj reket za njihovo jedino oružje – ulaze Rosea i Denga. Kako je Korver totalno beskoristan u ovoj seriji – protiv swingmana poput Wadea i Jamesa ne može igrati ni pod razno – ispada da je to jedini način da Bullsi barem malo rašire reket.

Emir: Korver je važan za Bullse, cijelu sezonu im je omogućavao balans unutar-van igre, ali ovaj match-up mu jednostavno ne odgovara. Ako je on u igri, Rose mora čuvati Wadea, a to je tek van svake pameti. Uglavnom, ne vidim načina na koji ga se može dovoljno iskoristiti u napadu da anulira sve loše što donosi obrani. Mislim, Rose i ovako djeluje umorno sa svim onim što pokušava prema naprijed, samo mu još treba trčanje za Wadeom. Slažem se da je bio loš, posebice u prvom dijelu, nije mi jasno zašto djeluje tako mlako u ulazima. Valjda zato i nije u stanju iznuditi više bacanja, jer ne ide do kraja kako bi trebao. Također mi nije jasno zašto Bullsi uporno odbijaju vrtiti pick igru s Boozerom, nego su proigravanja raspoloženog šutera s vrha posta sveli na spuštanje lopte, izolaciju, pa što napravi jedan na jedan.

Gee: Pa ja se ne sjećam da su tijekom sezone uopće uspostavili pick ‘n’ pop Rosea i Boozera kao legitimnu akciju, što mi je van pameti obzirom da je Boozer s Deronom Williamsom u Jazzu usavršio upravo taj dio igre. Chicago je praktički sam sebe limitirao, ovakvom bezidejnom igrom u napadu jednostavno nemaju dovoljno moći da prate Heat.

Emir: Thibo je sjajan trener, prije svega u defanzivnom pristupu (majstorski je zatvorio Wadea, Bogans i Brewer ga uvijek usmjeravaju lijevo, a tamo odmah čeka visoki igrač spreman na preuzimanje, još “samo” mora riješiti Boshevu igru s poludistance i Jamesovu sposobnost dizanja razine igre u završnici), ali ofenziva mu očito ne ide. Evo, prošle su tri utakmice, nigdje prilagodbe u tom dijelu kako bi se malo olakšao napadački ritam. Uvijek vrte isto, pa nije ni čudo da se Miami već usavršio u branjenju onoga što mu se prezentira. Stoga, ne bude li većih pomaka naprijed u napadu već u sljedećoj utakmici, ova priča je gotova. Ma kako optimističan navijač bio, moram priznati da je Miami trenutno jednostavno bolja ekipa.

OLD SCHOOL

Konačno. U trećoj utakmici finala Zapada Mavsi su ipak odlučili zaigrati obranu prikladnu playoff intenzitetu. Ovaj put se zona nije tretirala samo kao šema koju treba ispoštovati, već se u njoj kretalo, šprintalo, guralo i čupalo. Oklahoma u prvoj četvrtini tako nije imala ni jedan jedini otvoreni šut. Salnim udvajanjima igrača s loptom, brzim rotacijama i preuzimanjima, uz zatvorenu sredinu od strane Chandlera, Mavsi su u potpunosti razotkrili sve njihove slabosti – sklonost davljenju lopte, pasivan napad u kojem je previše gledatelja, premalo kretanja i u kojem se većina akcije vrti oko individualnog talenta.

S druge strane Dallas je izludio aktivnu obranu jedinim načinom na koji možeš probiti obranu kojoj je stalo – kretanjem lopte i igrača te potpunom nesebičnošću. Možda nije svaki koš bio rezultat asista (8 od 12 ubačaja je bilo asistirano), ali sigurno si imao takav osjećaj. Igrači Mavsa su trčali uokolo, dolazili u pozicije za šut i ulaz i onda bi, ali baš svaki put, umjesto realizacije pronalazili suigrača u još boljoj poziciji. I to baš svi, tako da nema potrebe izdvojiti nekog pojedinca (kod Thundera, htio ne htio, moraš izdvojiti Duranta, bez čijeg talenta ne bi zabili ni tih mizernih 12 koševa). Odigrali su konačno onu Dallasovu košarku na oba kraja terena koju prezentiraju tijekom cijele sezone, očitavši mladom suparniku lekciju.

Naravno, znamo da ni prednost od 15 koševa protiv talenta kakvoga ima Thunder nije sigurna, posebice ne nakon prve četvrtine, ali Dallas je uspio održati i tijekom druge. Dapače, Durant i društvo mogu biti sretni što nije završilo i s više od 20 razlike, jer su toliko uglavnom i zaostajali cijelo vrijeme. Problem Thundera nije bila volja, već jednostavno nedoraslost ovakvoj razini košarke. Zato me posebice i iritirao Brooks koji je u jednom time-outu stavio naglasak na pristup svojih igrača. Isticanjem manjka agresivnosti i voljnog momenta opet je sve usmjerio u pravcu tih apstraktnih pojmova, umjesto da iskoristi priliku i kaže ”Momci, dobivamo po sebi jer dok oni igraju košarku, mi haklamo i gušimo loptu”. Ah, pa skoro zaboravih – kako će im to reći kada je on dijelom i razlog zašto igraju kako igraju.

Brooks je taj koji puši koncept da se na individualnoj kvaliteti može dojahati daleko (može, to nam dokazuje Miami, dijelom i OKC, ali budimo realni – Durant i Westbrook nisu ni blizu Wadea i Jamesa po igračkoj kvaliteti, njihov all-round učinak, posebice obrana i igrački IQ neusporedivo su ispod onoga Đikana – i da, to je razlog zašto bi bez problema mogao živjeti s naslovom Heata, iako sam se nadao da će im trebati bolja momčad da ga osvoje i da će morati čekati dogodine – ako su toliko dobri neka ga osvoje i bez ičije pomoći već ove godine – ali to je ujedno i razlog zašto ne bi mogao podnijeti da momčad koja igra ovako bezglavu košarku poput Thundera dođe do kraja), zbog čega i sam nije bio u stanju vidjeti da problem Oklahome nije bio pristup (obranu su igrali više nego dobro) već sama igra. Također, nejasno je iz kojeg razloga je uporno odbijao zaigrati s niskom postavom koja im je u prve dvije utakmice donijela toliko dobroga te zašto ne forsira Collisona kada je čovjek pokazao da je jedini koji Dirku može stvoriti probleme na oba kraja parketa.

Nemam pojma što je Brooks govorio u poluvremenu u svlačionici, iako bi volio vidjeti to remek-djelo motivacije i psihologije i znanja, ali činjenica je da su mu igrači na teren izašli kao da oni vode 20 razlike. Westbrook se zabijao i solirao, a Dallas je održavao razliku svojom igrom. Ukratko, ništa se ne mijenja, OKC se trudi, ali nije pristup ono što njih muči, već gomile loših odluka u napadu, ali i u obrani. Krajem treće Brooks konačno uvodi nisku postavu, Harden kao malo krilo odmah briljira (i upada u Westbrookovski film u kojem nema plana B, uđi pod koš pa što bude), ali prednost se ne smanjuje. Kako to? Pa zato što Dallas radi upravo suprotno, na oba kraja terena radi ono što je radio cijelu večer – igra pametno. U obrani se pomaže i igra agresivno, u napadu se ne odustaje od dodatnog pasa.

Niska postava do sredine četvrte ipak polagano topi prednost Dallasa i preuzima kontrolu. OKC dolazi čak do -6, čemu im je pomogao i neprepoznatljivi Dirk koji je nekoliko napada za redom netipično potezao nerezonske trice. Kao da ga prisustvo Duranta tjera na tako nešto. Inače, od njihova epskog dvoboja nismo vidjeli ništa, oba su bila ne baš raspoložena, Dirk podređen momčadi, Kevin podređen Westbrooku.

Ali, završnica bi trebala biti njihovo vrijeme, zar ne? Da, obojica idu igrati 1 na 5 i dobivaju banane. Mislim, nikada nisam kužio potrebu za tim da u zadnjim minutama momčadi jednostavno stanu sa svojom igrom i samo traže tog pojedinca da riješi stvar. Koliko je to blesavo, pogotovo stoga što svi znaju da će lopta na njega i posvetit će mu još veću pažnju? Zašto, recimo, takvu taktiku ne primjeniti početkom druge četvrtine, kada to malo tko očekuje, pa nabiti razliku?

Nebitno, ni pad razine igre Dallasa nije mogao pokvariti činjenicu da su većinu utakmice odigrali fantastično. Možda veterani jednostavno nisu imali dovoljno energije u nogama za završnicu, ali imali su dovoljno prisebnosti da izvuku pobjedu. I sreće što se play Thundera zove Westbrook, a trener Brooks. Durant i Dirk su se utopili u prosječnim partijama, a Harden i Collison su premalo za suprostaviti se desetorici takvih i to je na kraju bila prevaga.

Dallas je bolja košarkaška momčad, Thunder je mlađa, brža, viša i jača. Da su u prosjeku nekoliko godina mlađi, Mavsi bi pomeli ove haklere, ovako još ništa nije gotovo. Uzmimo u obzir da je Dallas odigrao najbolje što može (minus Dirkov bolji učinak) i da nisu bili u stanju ostaviti iza sebe uporni Thunder (minus Kevinov bolji učinak).

Za kraj možemo ponoviti samo ono što tupimo već mjesecima – potencijal ove momčadi je strašan, ali osvojiti naslov s ovakvom igrom bilo bi kontraproduktivno. Moraju odrasti i za njihovo dobro se nadam da će Dallas imati dovoljno snage privesti posao kraju. Miami s druge strane možda ima jednako besmislen koncept igre, ali Wade i James imaju i srca i iskustva i zrelosti kojim nadoknađuju sve mane. I da, nemaju ni izbliza dobre suigrače kao što su Collison, Harden i Ibaka, pa im haklanje možemo i moramo tolerirati.

‘ALLAS THUN’ER

Jutros sam odgledao ovu utakmicu u stanju totalne apatije. Znam da OKC nije baš najinteligentnija momčad, ali da će Dallas preko noći postati jednako blesav nisam očekivao. Neinspiriran za ikakve velike misle, zamolio sam Sickre da pomogne u osvrtu na ovu čudnu utakmicu.

Gee: Stari, meni je ovo ličilo na sve osim na finale konferencije. Kao da gledam nekakvo napucavanje Warriorsa i Clippersa u desetom mjesecu, puno talenta, malo mozga, i, što me najviše iritira, premalo srca. Dallas se očito ne može riješiti svojih mentalnih bolesti, svako malo će prespavati utakmicu, ali nisam očekivao da će im se to dogoditi na domaćem parketu. Bilo mi je žao Caseya, jadni pomoćnik zadužen za obranu je više pretrčao uz aut liniju nego obrana Dallasa uopće u utakmici. Mislim, ne možeš ući u ovakav susret ovako mekano, dekoncentrirano, jednostavno dozvoliti protivniku da se razmaše. I to protivniku koji pliva u talentu.

Sickre: To je po meni ključni moment. Još se jednom potvrdilo da OKC ima takvu napadačku moć i razinu talenta da ih nikada ne možeš prekrižiti. Mislim, razbili su Dallas s drugom postavom i to u trenutcima kada je Dirk konačno odlučio krenuti u akciju. Mene je strah i pomisliti na što bi ova momčad ličila da ima rasnog playmakera, iskusnog trenera i da igraju više na IQ umjesto na fizikalije. Istina, ova momčad se još razvija, tek su u trećoj sezoni, ali koraci koje rade su definitivno u pravom smjeru. Praktički, došli su pred Finale usprkos svim dječjim bolestima i nesavršenostima, što je u jednu ruku nevjerojatno u ligi u kojoj iskustvo igra ogromnu ulogu, a u drugu ruku jasno pokazuje koliko su moćni u samim temeljima.

Gee: Stoji, međutim ja se ne mogu oteti dojma da je Dallas ušao u susret pshički nespreman. Zvuči glupo tako nešto reći za ovakvu veteransku momčad, ali ja nisam vidio potrebnu razinu energije kod nikoga. Čak sam i razočaran time što su veterani poput Kidda, Dirka, pa i Peje, u stanju ovako pasivno odigrati u trenutcima karijere. Da, karijere, jer eventualnim naslovom ova momčad bi se iskupila za sve one poraze Netsa, Mavsa i Kingsa godinama ranije. Najluđe od svega, Carlisle je odmah nakon prve utakmice upozoravao da s onakvim pristupom u obrani prikazanim u prvoj ne mogu dalje, ali momčad kao da ga nije ozbiljno shvatila. Svi kao da su čekali samo da Dirk i Barea još jednom polude i riješe susret. E, pa ne možeš se uvijek oslanjati na isti štap, iako je ovaj dvojac opet zamalo napravio posao. Čovječe, u onim trenutcima kada se Barea zabija u reket dok se Dirk izvlači vani, podsjećaju me na onaj prvi Dirkov Dallas s Nashom kao playom. Zvuči ludo, ali tako na trenutke izgleda.

Sickre: Da, ali i oni su se razigrali tek pred kraj kada je već bilo kasno, OKC je uhvatio ritam u napadu oslonjen na nekoliko izvrsnih poteza Brooksa. To što je sjeo na klupu Westbrooka zadnju četvrtinu zasigurno će ovih dana izazvati brojne polemika, ipak se radi o svojevrsnom odjebu do jučer neprikosnovenom nositelju igre, ali mene je pozitivno iznenadio igrom s niskom postavom (Durant na četvorci uz tri beka – Westbrook, Haden, Maynor), pa i čestim guranjem u pick igru Hardena i Maynora koji su se sinoć oboje pokazali puno boljim donositeljima odluka od Russella.

Gee: To s Westbrookom definitivno donosi jednu potrebnu dozu tenzije ovoj seriji, makar do nje došlo unutar momčadi umjesto između dva protivnika. Westbrook po meni i nije bio toliko užasan šuterski, ali gušio je igru, čim bi lopta završila u rukama Duranta, Hardena i Maynora cijela momčad je djelovala puno pokretnije i življe.

Sickre: Također, OKC je ovaj put puno bolje branila Dirka, bilo je tu udvajanja, posebice kada bi primio loptu po sredini na vrhu reketa. Dallas je pak Duranta pokušao zaustaviti na sličan način kao što se nekada pokušavalo Dirka, slanjem nižeg igrača da ga ometa čak i prije primitka lopte, ali očito je da ovu dvojicu ne možeš zaustaviti ma kakve god sheme izmišljao. S tim da Durant definitivno mora raditi na igri leđima košu i dodati barem onaj Dirkov skok-šut iz okreta.

Gee: Mislim, Dallas nije uopće igrao obranu, a šetalo se i Thunderu kroz reket, ali u završnici su ipak podigli nivo obrane kada je trebalo stisnuti. Collison je opet bio odličan, kao da se bez Westbrooka, koji ga nekoliko puta nije proigrao u dobrim situacijama, i njemu dalo igrati punom snagom. Dojam je da su igrači Thundera puno više trčali, netko bi barem iskakao na šut, dok je Dallas bio pasivan koliko je to moguće. Opet kažem, ne mogu vjerovati da netko može u ovakvoj situaciji igrati tako opušteno i sigurno u sebe kao što je igrao Dallas, kao da su osvojili barem 3 naslova.

Sicke: Na stranu sve, barem konačno imamo seriju. Kako će reagirati Dallas, kako će reagirati Westbrook, kako će reagirati Brooks drugi put nastavi li ovaj zanemarivati suigrače. Hoće li se netko pridružiti Dirku i Barei u napadu ili će samo čekati da im se servira. Može li Dallas zaigrati obranu i malo zasmetati sve boljoj klupi Thundera. Pitanja je puno, a od odgovora na njih ništa manje važno nije ni saznanje kako dvoboj Dirka i Duranta ima sve predispozicije da se pretvori u epski revolveraški obračun. Dirk protiv svog legitimnog nasljednika, šutera koji je toliko dobar u tome što radi da mu neka druga specijalna vještina nije ni potrebna.

HASLEM VS HASLEM

Evo i Emirova osvrta na G2 Bullsa i Heata, uz moje uredničke komentare u zagradama. Toliko sam uživao u ovom susretu da bi si radije odrezao Dragu ili Davora nego dopustio da se preskoči neki od dojmova. Ukratko, Emir je odradio prljavi posao, ja kao i svaki Stern – uživam u plodovima tuđeg rada. Taaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!!!! Udoniiiiiiiiiiiiiiiis!!!!!!!!

BULLS – HEAT, G 2

Druga utakmica ‘prijateljske serije Ljetne lige’ (copyright by Sickre) pokazala je sve slabosti Bullsa, ali i činjenicu kako ćemo do kraja serije gledati tvrdu i vjerojatno ružnu košarku (nemoj tako, Roseovi bezglavi ulazi možda jesu ružni, ali Asikove obrambene rotacije i blokiranje Jamesovih i Wadeovih ulaza prsima junačkim su nešto najbolje što sam gledao u ovom playoffu, Wade je opet morao upotrijebiti lakat da izbaci Omera iz igre, baš kao što je napravio i s Rondom – doduše, tamo ga je gurnuo na vlastiti lakat, opaska komesara).

Miami je dobio utakmicu jer je njihov najbolji igrač u ključnim trenutcima utakmice bio bolji od najboljeg igrača Bullsa. LeBron je u zadnje 4 i po minute zabio sve što se pogoditi moglo, a Rose je u tom razdoblju nastavio s lošim rješenjima u napadu. Rose je podbacio u prve dvije utakmice, daleko je to od MVP razine. I dok se u prvoj mogao sakriti iza momčadi i ukupnog učinka, u ovakvom susretu, gdje je Heat parirao i u skoku i u obrani, njegov učinak je bio neophodan (sve stoji, Rose je bio užasan zbog čega je patio napad, a Noahu očito treba djed na tribinama jer ga nije bilo nigdje, međutim ovo što je Kralj James odigrao na kraju je fantastično, Deng ga je prikazao smrtnikom većim dijelom utakmice, ali onakva završnica je u rangu najvećih, dodaj ovo onome što je odigrao u par navrata protiv Bostona i treba priznati da čovjek igra na razini Jordana – pitanje je dokle može ovako zabijati u ključnim trenutcima, znamo da mu šut nije jača strana i da smo ga do prije nekoliko tjedana zvali Phillip Seymour Hoffman, ali dok zabija treba mu čestitati i konstatirati da je trenutno veći mudonja od Carmela, Kobea, Raya, Piercea i bilo kojeg perimetru orijentiranog strijelca u završnicama, Kralj Closer, op.k.)

Rose je imao dosta problema s iskakanjem visokih igrača Heata na pick’n’roll. Nije pronalazio način da takve situacije probije driblingom, a u većem dijelu utakmice nije takve situacije koristio da bi razigravao suigrače. Pod koš jedva da je ušao, a i kada bi prošao, dojam je bio da ne ulazi punom snagom, kao da malo povuče ruku kada bi trebao napraviti završni potez. Je li ga strah blokada koje LBJ i Wade redovito rade? Ne znam, ali znam da se to treba promijeniti za nastavak serije (tu se ne slažem, smatram da bi Bullsi imali puno veće šanse dobiti da su nastavili igrati umjesto da svi stoje i gledaju u Rosea, pa zar nisu bez njega dobili G1, ovako su se na kraju pretvorili u momčad koja pimpla 1 na 5, lopta je stala, počeli su igrati igru Miamia, a u takvom dvoboju lakše se snašla momčad koja je pimplanje 1 na 5 dovela do savršenstva – Heat, op.k.)

Chicago je izgubio i najvažniju bitku – onu u skokovima. Iako na početku utakmice nije tako izgledalo, Miami je na kraju imao nekoliko skokova više od Bullsa, a najveći razlog tome je sjajna igra Udonisa Haslema kojem su se u skakačkom dijelu priključili LBJ, Wade i Mike Miller. Haslem je bio pravi x-factor u ovoj utakmici – skakao je, zabijao, razigravao, zaustavljao, bio prava napast na obje strane terena i sada se vidi koliko bi Heat bila bolja momčad da se Udonis nije ozlijedio početkom sezone. Njegova energija je ono što ovoj momčadi treba i kada je on na parketu nikoga nije briga za WNBA zvijezdu koje, usput, nije bilo za vidjeti u ovoj utakmici. Bosh je završila s 50% šuta, ali je jako malo sudjelovala u napadu (Haslem je sam samcat donio Miamiu ravnotežu u skoku, zabio je kada je trebalo i praktički ih je odveo u prednost, a jedini koji mu je odgovorio od Bullsa bio je Haslem 2.0 znan i kao Taj Gibson, koji je oživio Bullse u trenutcima kada su se činili gotovima, njihovi izljevi energije nisu bili ništa manje impresivni od Jamesovih i Wadeovih napadačkih bravura ili Dengove i Asikove briljatne igre u obrani, op.k.).

Bullse nije išla ni trica, ali ionako je onaj fantastični šut u prvoj utakmici bio raritetan i sigurno nije pravilo. Otvorenih šuteva je bilo, nisu upadali, ali to nije presudno – i bez trice imali su šansu u završnici. Puno veći problem bio je nestanak prednosti u skoku i činjenica da je Miami u reketu izjednačio, ako ne i premašio, nivo energije Bullsa.

LeBron i Wade su imali dobre šuterske večeri iako su u većem dijelu utakmice bili dobro čuvani, prije svega LBJ od strane Denga. Ipak, na kraju su zabili svoje, a ponajviše zbog toga što su pravovremeno vukli kontre kada su im Bullsi to dopuštali lošim izborom šuta. Serija realiziranih kontri koje je Miami imao krajem treće dovela ih je na korak do pobjede u tom trenutku.

I bez obzira na sve, Chicago je i dalje imao šansu dobiti utakmicu i to zbog – obrane. U posljednju četvrtinu Thibodeau je na parket poslao ‘obrambene specijalce’ – petorku Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik koja je radila nevjerojatan pritisak na Miami. S druge strane je i Heat igrao dobru obranu, ali Bullsi su nekako uspijevali smanjivati rezultat i u jednom trenutku izjednačiti. A onda su se dogodile dvije stvari – radi šivanja brade je iz igre morao izaći Asik, a Thibodeau je u igru uveo Korvera.

Koliko god je to čudno za reći, ulaskom Noaha umjesto Asika Chicago je izgubio na obrambenoj eksplozivnosti, a s druge strane Korver nije napravio ništa. Kada je on na parketu Chicago pomalo naivno radi akcije isključivo za njega i Miami to zna čitati. U napadu je pak Heat forsirao pickove u kojima bi LeBron ili Wade ostali na Korveru. To možete misliti kako završi. U trenutcima kada je Miller bio na parketu i Korverovo prisustvo je imalo smisla, ali kada je Mike izašao, Thibodeau je morao izvaditi i Korvera jer je već i match-up s Bibbyem bio težak za njega (žalosno, ali i mrtvi Bibby je još uvijek življi od ova naša dva bijela brata, op.k.).

Sve u svemu, MVP sinoć nije bio MVP, čak ni blizu toga i zbog toga su Bullsi izgubili. No, dobro je da se usprkos svemu Chicago našao u situaciji u kojoj je susret mogao okrenuti u svoju korist. Sad u nedjelju cijela momčad treba istrčati maksimalno napaljeno, a Noah i Rose moraju dokazati da su vođe momčadi. Rose i više od toga. Treba dokazati da je zasluženi MVP. Regularna sezona je iza nas, ali ovakvim igrama daje za pravo svima koji su sumnjali. Dokazivanje još nije gotovo. (meni je najviše žao da se prosula fenomenalna partija Denga, a nadam se da će za iduću sezonu Taj pustiti kosu i složiti dredove ala Udonis, op.k.)