ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Jun/1125

PODCAST – BURN YOUR DRAFT CARDS EDITION

Posted by ispdcom

Sickre i Gee uz gomilu pozadinskih zvukova odrađuju tradicionalni draft osvrt u nešto manje tradicionalnom podcast izdanju. Sparno je, draft sam po sebi nije bio naročito napet, pa je čavrljanje iza dobrog ručka izgledalo kao bolja opcija od sati pisanja kilometarskog posta. Doduše, razina energije je više Dampierovska nego Chandlerovska, zvuk nikada lošiji, stoga obećavamo vratiti novac svima koji budu nezadovoljni ovim podcastom. Tako nam Jimmera!

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

10Jun/1128

THE INEVITABLE SHOOT THE LIGHTS OUT GAME

Posted by ispdcom

Finale je konačno ludom noćašnjom završnicom zaslužilo da ga se više ne zajebava. Ma kakav draft i slične ludosti, u 5 dosadašnjih utakmica gledamo triler za trilerom i usprkos svim manama i jedne i druge momčadi i iscrpljenosti serija je postala izuzetno zabavna. A kakva nas tek drama očekuje u preostalim minutama, jedva čekam.

Dallas je noćas konačno imao jednu utakmicu pod kontrolom, igralo se ritmom koji njima odgovara od prve minute, upadao im je vanjski šut i pravo je čudo da su čekali do samog kraja da se odvoje. Za Miami je jedina pozitivna stvar večeri što se ovakva promjena momentuma dogodila pred povrataka doma, jer da je Dallas ovakvu tekmu odigrao u trećoj, tko zna bili se uopće putovalo nazad na Floridu.

Heat je ušao u susret nervozno, u grču, tako da je fascinantno da su na kraju četvrtine usprkos svoj ružnoći svoje igre u napadu došli do 31 poena. To sve govori o papirnatoj snazi ovog Dallasa, momčadi koja puno priča i puno zuji bez osnove, ali momčadi koja je konačno zaigrala lepršavo u napadu kao u prethodnim serijama. Obrana Miamia je plivala i nasjedala na svaki pick 'n' roll Mavsa, što je inače dio igre u kojem Dallas tokom sezone nije briljirao. Odjednom, Terry izgleda kao Nash, Chandler kao Amare. Kineske verzije doduše, ali opet, odradili su posao.

James je djelovao zbunjeno i sad mogu reći da mi ga je već pomalo žao. Izgleda da je sav taj pritisak došao na naplatu i iako ga je sam tražio i izazivao cijeli život, pretjeruje se s ovolikim fokusom na njegove greške. Čovjek igra dobru košarku i to je jedino bitno, stvarno mi nije jasno kako se masa već nije zadovoljila, odnosno kako im nije dosadilo stalno pretresati po njemu. Ali, što je tu je, koliko god mislio da je moćan, toliko je očito kako u nekim stvarima nikad neće biti. Evo, kad gledaš starije NBA utakmice, posebice Celticse i Lakerse '80-ih, nevjerojatno ti je koliko igrača igra leđima košu. Od beka do centra, svi su bili u stanju spustiti se do obruča i nešto napraviti, bili zabiti, bilo odigrati povratni pas.

James to nije i neće biti u stanju, njegova post igra je smiješna i žalosno je gledati kako onakvo brdo od čovjeka ne može odgurati Terrya, Kidda ili Stevensona koji ga čak i primarno čuva i zabiti preko njih. Ne, sve se svodi na skok-šut ili nekakav pokušaj odvajanja, a ipak nije Dirkov profil strijelca da živi od toga u ovakvim situacijama. Dakle, čim lopta nije u rukama i čim se ne napada direktno, njegova vrijednost proporcionalno pada. Što me totalno zbunjuje, obzirom na kvalitetu odluka koje donosi kao asistent, kako može biti tako sakat u tim jedan na jedan situacijama. Ali, to je opet ta ljepota košarke, što ništa nije zadano.

Možda je to najbolje opisao legenda Dwyer s Ball Don't Lie bloga kad je istaknuo da pozicija koju igra ima svoje zakonitosti koje traže više all-round učinak nego zabijanje i, a što je još važnije, što ovaj Miami nema sistem u kojem bi se takav igrač mogao bolje iskoristiti kad nema loptu u rukama, već se sve svodi na ono famozno stajanje sa strane i čekanja na svoj red. Bezidejnost koju je Heat doveo do savršenstva, pokazavši da niti kemija niti plan nisu ključni ako imaš najbolje haklere. Barem do sada, to treba naglasiti, jer Dallas itekako vjeruje kako ovo može dobiti i doveo se u šansu da to i napravi.

Najzanimljivij moment prvog dijela bila je ozljeda Wadea, koji je izgleda nabio kuk i koji je do tada živio na liniji zbog opet previše sviranju sklonih sudaca čiji kriteriji većinu Finala blago rečeno smrde. U jednom trenutku se doktor popeo na tribine do Rileya da mu prenese vijesti, a ekipa oko Kuma umjesto da načuli uši – gleda u mobitele. Toliko o modernom dobu – vjerojatno su tražili po netu vijest što je s Wadeom. Da bar, vjerojatno su pisali svoj post ili tvitali o tome kako sjede pored Rileya. Prežalosno je ovo što smo postali kao vrsta da bi uopće bilo smiješno.


I don't always win championships, but when I do, it's against Spoelstra

Miami je najbolje izgledao bez lopte u Jamesovim rukama, dok se napad vrtio oko Bosha i dok Chandlera nije bilo na parketu. A možda je to bilo i samo zato što su bili sretni jer na parketu opet vide Eddiea Housea. Čovjek je jednostavno totalna pozitiva, a to je ono što ovoj momčadi sada treba, malo opuštanja. Što se tiče 117 koševa u prve 24 minute, to sve govori o stadiju u kojem je serija, umor uzima svoje na obje strane i snaga se čuva za završnicu. Koja će očito biti gusta. Opet.

Doduše, obzirom da su i u nastavku nastavile upadati trice, izgleda da će se konačno otići preko 100. Dallas je cijelo vrijeme bio na vratima šuterske serije koja bi ih odvojila, ali Heat se pokazao žilavim, pri kraju su zaigrali koncentrirano na oba kraja parketa i visili su uvijek negdje u blizini, nekim čudom ne dozvoljavajući Mavsima da se razmašu. Čak je i Barea konačno više koristio nego štetio i pravo je čudo da je tek u zadnjim minutama došlo do te razlike na račun Terryevih i Kiddovih trica.

Kao što je u završnicama druge i četvrte presudilo to što Dallas igra košarku, a Miami stoji i čeka dar s neba u vidu Jamesova asista ili Wadeova driblinga koji lomi kičmu, tako je bilo i sada. Lopta je kružila, potezao je tko je stizao i zabijao. Takva je jednostavno bila večer, a na takvu inspiraciju Heat ne može računati. Kod njih je sve kopanje, oranje i teglenje. A upravo to je ono što ih čeka u sljedeće dvije doma. Dallas odjednom ima prednost, očito je u stanju odigrati dovoljno dobru obranu i oduzeti Miamiu prednost u tom dijelu igre, ali ono čega se Heat treba bojati je prije svega ta mogućnost da Dallas uđe u šutersku seriju. Što se može dogoditi bilo kada i u bilo kojem trenutku. Do noćas su to uspješno branili, ovaj put nisu mogli i sada više nemaju pravo na pogrešku.

Evo i nekoliko komentara kolege Sickrea kojega je noćašnji susret nagnao da se uključi u praćenje Finala.

Drugi puta za redom Dirk je imao podršku, ali još važnije je što su Mavsi pokazali da imaju kičmu i da ne pucaju tako lako pod pritiskom kao Bullsi ili Boston. Heat je naišao na tvrdog protivnika, a ta mentalna snaga Dallasa samo još više naglašava činjenicu da Miami ima problema s realizacijom i organizacijom napada u završnici. Inače, Dallas je konačno imao svoju šutersku večer, a Miami se držao u egalu na račun šetnje kroz reket koju gledamo dobar dio serije. Sada je sve otvoreno, a kako smo se već osvrnuli na utakmicu, ja bih rekao nekoliko riječi o Jamesu.

Problem s njim nije on, nego mi, odnosno slika koju imamo u glavi o tome da bi on trebao biti nekakav križanac Magica i Jordana, closer, razigravač, strijelac, sve najbolje ikada. Čovjek je ipak samo još jedan od velikana, poseban sam po sebi, bliži ulozi GMO Kidda, dakle uber-komplementaran igrač za poželjeti sposoban krpati sve rupe. Njegovi pasovi su milina za gledati, čovjek takve visine i takvog pregleda igre stvarno je nešto posebno, a o njihovom timingu većina playeva može samo sanjati.

Spomenuo si nedostatak low post igre koji ga ograničava, ali to je njegov izbor, kao i Decision i sve ostale krive odluke u životu, počevši od one da se predstavlja kao Globalna Ikona iako je samo želio biti jedan od dečkiju. Uostalom, to je ljepota basketa, da je Timmy imao brže noge, da je Shaq imao meku ruku, pa svi ti igrači bili bi presavršeni. Nešto treba i dati.

Uglavnom, te krive odluke dovele su ga u poziciju da ne može biti u pravu ma što napravio i sada se čak i pred očima ne-košarkaške javnosti prikazuje kao nedostajan pompe. Na neki način on je iznad Finala, što dokazuje suluda gledanost koja prelazi čak i Lakers-Celtics dvoboje. Sada će se razni novinarski šupci iskaljivati na njemu, a ironija svega je da većina njih upravo njemu duguju svoju karijeru, jel da ne pišu o njegovoj polarizirajućoj pojavi, ne bi imali o čemu.

Poanta svega je da na kraju ovo nije poraz Heata zbog toga što LBJ nije closer, već je ovo pobjeda Mavsa zato što su igrali kao ekipa i zato što je svatko dao svoj doprinos. Jet i Kidd su zabili kad je trebalo, Barea je imao svoju rolu, Dirk je bio Dirk, a Carlisle TLIMITW je sve držao pod kontrolom tako da čak ni jedan Stevenson nije stigao naškoditi. Momčad uvijek pobjeđuje, uostalom zar nije Heat izgledao najbolje kada su i Chalmers i Haslem i Miller igrali?

Stvar koju ne primjećujemo zbog fokusa na Jamesa je da je Jason Terry još veći pacijent i sudeći po izjavama nakon utakmice i uopće tijekom Finala, njega nakon karijere čeka život u Biblijskom pojasu. Međutim, lakše je trpiti sve individualne mane ovih Mavsa kada znaš da su u služni kolektiva. Miami pak to kolektivno ima samo na jednom kraju terena i zato je u ovoj seriji u minusu.

8Jun/119

SPRECHEN SIE DEUTSCH?

Posted by ispdcom

Bilo štrajka ili ne, ljeto pred nama moglo bi biti zanimljivo. Draft je par tjedana udaljen, a već se popunjavaju i rosteri – Golden State Warriorsi su pokazali da mogu promijeniti vlasnike, ali ne i gubitnički mentalitet potpisavši Marka Jacksona za trenera. Legendarni playmaker, Jason Kidd prije Jasona Kidda, ne ostavlja dojam individue sposobne voditi ekipu, ali bar ćemo konačno dobiti i emiprijski dokaz. Dodaj da Rubio izgleda konačno dolazi u Minnesotu, da se već priča o tradeovima (ovaj s Ellisom i Iguodalom posebno je zanimljiv) i bit će materijala za zabaviti se uz kavu. Još kad bi Pistonsi angažirali Billa Laimbeera, a ne onog nesretnog Woodsona...

Rick Carlisle je pak uz kavu konačno odlučio mijenjati nešto u rotaciji. Ubacio je u startnu petorku Bareu, što je logičan potez obzirom da je Stevenson beskoristan. Kidd ionako čuva Wadea veći dio utakmice (ovo čuva nemojte shvatiti doslovno), pa barem iskoristi potencijalne prednosti koje Barea može ostvariti preko Bibbya. Stojaković, koji cijelu seriju ostavlja dojam onog komada mesa što ga bacaju velikim bijelim psinama, je spremljen u arhivu, a priliku je dobio dobri stari Cardinal (nije Bozanić). Kraj njega bar nećeš prošetati bez da dobiješ po sebi.

Ove izmjene donijele su nešto drugačiji izgled Dallasu, ali i dalje nisu izmijenile neke stvari koje ih prate većinu serije. Sada već možemo utvrditi trendove, a oni svi govore u korist Heata.

- Dallas olako gubi lopte
- Miami olako dolazi do skokova u napadu
- Miami zabija više poena u reketu

Znamo da su neka od nepisanih NBA pravila da uvijek pobjeđuje momčad koja kontrolira reket i loptu te igra bolju obranu. U svemu tome je Miami ispred Mavsa, a jedina prednost Dallasa je činjenica da su u napadu fluidnija momčad. Omjer koji ne obećava.

Utakmica je također imala sličan ritam kao i sve do sada, početak pun adrenalina i akcije, ali zahvaljujući obranama i prije svega greškama (i da još jednom naglasim, nedostatku individualnog talenta koji se osjeti već u startnim petorkama) sva ta aktivnost donijela je malo rezultata. Ono što je donijela je kaotičnost, u kojoj je po tko zna koji put kao jedina svjetla točka istakla Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja.

Carlisle je pokušao čestim rotacijama nekako u isto vrijeme imati na parketu najbolju postavu (a to je svaka u kojoj su pod košem Dirk, Chandler i Marion u obrani, iako ni ova duga i visoka trojka ne zatvara reket kako bi trebala, odnono svaka u kojoj su Dirk i Terry u napadu), a u isto vrijeme i sačuvati Dirka i Terrya za završnicu. Što nije lak zadatak, ali može ga tješiti da Heat ionako ne može računati na više od 3 i pol igrača i jednu igračicu (treći je Haslem, pola je Miller, igračicu znate, a Chalmers je izgleda odigrao svoju utakmicu za ovo Finale prije dvije večeri), pa svo to kemijanje s rotacijom i nije presudno.

Terry je izgleda dobro primio Dirkove komentare nakon prošle utakmice u kojima ga je ovaj prozvao zbog loše igre. Htio ne htio, Terry je drugi igrač ove momčadi i mora vući, što je i napravio već u prvom dijelu, zabivši sve što je mogao. Wade i James nisu djelovali previše inspirirano, jer valjda su opet pričali do kasno u noć pa se nisu naspavali (a ne naspavati se je ogroman minus kada igraš preko 40 minuta punom snagom svaku drugu večer već mjesec dana), pa je Dallas ostavljao dojam momčadi koja, bez obzira na sve mane i nedostatke, može na račun dva raspoložena strijelca doći do pobjede.

Još kad su se u drugom dijelu digli Chandler koji je odlučio zavladati u reketu (valjda ga je inspirirala činjenica da ga je Carlisle konačno uključio u napadačke akcije), odnosno Marion koji je odlučio zaigrati obranu i napadati Jamesa svakom prilikom, izgledalo je kako za dvojac Heata nema spasa. Dirku su u pomoć stigle divizije, a Wade i James su ulagali ogromne količine energije u to da održe momčad u egalu, iako je do kraja bilo još skoro 20 minuta. Tijekom kojih je drugi naj strijelac Mavsa sjedio na klupi.

Zato je još fascinantniji način na koji je Heat došao do +9 u četvrtoj. Čekaj, možda i nije, jer su konačno nešto odigrali i Miller i Haslem. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da bi Heat već zaključio ovu seriju da imaju zdravog Mikea Millera na 30 minuta po večeri - em bi imali igrača na kojega se mogu osloniti, em bi Spoelstra lakše rotirao te krilne pozicije. Opet, s druge strane, Miami u tome ne može tražiti izlike jer i Dallas igra bez Butlera, čovjeka koji bi olakšao život Carlisleu jer bi uzeo minute svim ovim Stevensonima, Cardinalima i Pejama, pa i Bareama.

Naravno, Mavsi opet imaju svoju seriju kojom stvari vraćaju u egal, dokazavši još jednom da im je zabijanje najmanji problem. Chandler je imao fantastičnu rolu, njegova pick igra s Terryem potpuno je zbunjivala obranu Heata koja se s razlogom pitala zašto je Chandler koji ne može zabiti slobodno odjednom napadačka opcija, a Wade i James su konačno pokazali da ipak nisu nadljudi. Mislim, čak su i oni bili umorni nakon još jedne rovovske bitke, lopte su se odbijale od njih (toliko da su ih na kraju izgubili više od Dallasa), ruke su bile drvene i s takvom završnicom nisu mogli parirati momčadi koja ipak ima više izbora u napadu (uostalom, sjećamo se da je Heat cijelu sezonu muku mučio upravo u gustim završnicama zato što nemaju uigran napad s nekoliko opcija, već se sve svodi na improvizaciju dva pojedinca).

Iako čovjek ne bi stekao dojam da Mavsi imaju išta više izbora i da su šira momčad, obzirom da je Carlisle ostavio Stevensona na parketu u završnici, što mu je ovaj vratio s dvije ispaljene cigle. Potez kojim je zamalo bacio u vodu sve dobro što je napravio do tada u utakmici u kojoj je nadigrao protivnika (iako treba iskreno priznati da ima puno više figura za igrati šah od jadnog Spoelstre).

Zadnje tri minute, u kojima nitko nije mogao pogoditi koš, dobar su simbol cijele serije. Finala uvijek ostavljaju dojam mučenja, ipak je to završnica jedne duge i naporne sezone, ali u ovome igrači na trenutke ostavljaju dojam da su prošli inkvizicijsku torturu. Ne kažem da trebaju provesti mjesec dana priprema na Havajima prije Finala kako bi se pokazali u top formi, ima nešto i u odgonetavanju toga tko je mentalno jači i tko će prije nametnuti svoju volju, nije dakle sve u lepršavom talentu. Samo kažem da ne bi bilo naodmet kad bi taj omjer ipak bio malčice više usmjeren prema igri, a manje prema borbi.

Ovako napetost i tenzije odnose prevagu, a ljepota ima manje šanse od Dallasa. Po novim kalkulacijama, nastalim po najsuvremenijim statističkim metodama, Mavsi, usprkos tome što ih čekaju možda i dvije utakmice na strani, imaju čak 25% šanse za doći do naslova. Ipak, meni se čini da će u idućoj Wade i James, iako opet neće imati previše vremena za odmor, pronaći snage isčupati jednu pobjedu u završnici i onda konačno sve riješiti u nedjelju u šestoj. Samo da opet ne ostanu časkati do kasno u noć...

6Jun/1126

THE ENES KANTER EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Dok se cijeli svijet pita hoće li Jazz uspijeti spojiti Enesa i Jimmera sa svoja dva picka prve runde, igrala se treća utakmica NBA Finala. Prva četvrtina bila je možda i najljepših 12 minuta što se tiče igre u napadu u ovoj seriji. I jedna i druga ekipa izbjegle su nervozu koja se mogla očekivati obzirom na težinu susreta i jednostavno su se igrale košarke, lopta je kružila do slobodnog igrača, uzimali su se kvalitetni šutevi, a Miami je prednost stekao činjenicom da su Wade i James krenuli agresivno napadati obruč svakom prilikom.

Loša vijest za Dallas u ovom početnom periodu je konačno saznanje da u ovoj seriji očito ne mogu računati na Bareu, koji je i u prve dvije utakmice bio neučinkovit, da bi ovdje bio jednostavno katastrofalan. Greškama na obje strane parketa omogučio je Heatu da se odlijepi na dvoznamenkastu razliku, a da ne govorim kako je omogučio Chalmersu da na nekoliko trenutaka izgleda kao startni NBA playmaker.

Dobra vijest je pak da imaju Dirka, majstora koji je za sve ostale na parketu doktor košarke, što najbolje pokazuje onaj potez kada je po ćevape poslao Jamesa i mrtvo hladno položio. Ili kada je nakon toga odvagao Millera i izvukao dodatno slobodno.

Čovjek bi bez problema mogao igrati u Celticsima '80-ih, živi u nekom svom ritmu i jednostavno ga je milina gledati. Dodaj još da je nakon prve utakmice, u kojoj je bio nevidljiv u ostalim aspektima igre osim zabijanja, jednostavno podignuo nivo obrambene i skakačke agresivnosti i tako samo dodatno pojačao svoju vrijednost koja je i ovako svemirska.

Nije na odmet ni činjenica da Terry zabija nekoliko teških šuteva preko sjajne obrane, ali Dallasu ne ide u prilog meko čuvanje reketa. Prvo preko Jamesa, a zatim i preko Wadea, Miami kroz šetnju do obruča održava tu laganu prednost. Dižu razinu igre u obrani, pravovremeno udvajaju, Dallas upada u period kada ne može ništa zabiti i Heat lagano preuzima kontrolu nad utakmicom.

Bareina očajna igra i ništa inspiriraniji Kiddov ulazak sveli su Mavse na možda najgorih desetak minuta serije krajem poluvremena, dio čege su ispravili još jednom furioznom završnicom u kojoj su odigrali sjajnu obranu. Očito im te završnice leže, jer su nešto slično ponovili i u finišu utakmice. Miami je pralako topio dobar dio prednosti, ali Heat ponajviše treba zabrinjavati podatak da ni treću večer za redom ne dobivaju dovoljno od Bosha u napadu. Čovjek igra mekano prema naprijed, kako smo uostalom i navikli, ali ne upadaju mu čak ni oni otvoreni šutevi koje inače zabija. Srećom po njega, zabio je neke ključne poene na kraju. A i može ga tješiti podatak da nije bio jedini WNBA predstavnik ove noći, jer i sudci su bili totalne tetkice, olako svirajući svaki kontakt. Što je posebice koristio Dallas.

Miamiev ulazak u treću četvrtinu i brzih 6-0 prilika su da istaknemo jednu stvar koja krasi Heat cijeli ovaj playoff – fantastičnu prilagodbu i lukava rješenja nakon prekida. Ako izuzmemo prethodnu utakmicu i zadnjih 6 minuta u kojim je Spoelstra potpuno izgubio kontrolu nižući grešku za greškom, čovjek je sa svojim timom odradio vrhunski posao uvijek na vrijeme prepoznavajući slabosti protivnika i reagirajući odličnim potezima. Šljaker je i očito spreman na svaku situaciju.

Što možda i nije problem kada imaš jednog Jamesa. Čija pasivnost u nekim trenutcima stvarno zna šokirati, čovjek koji je za toliko toga sposoban ne bi smio dozvoljavati da ima jedan skok ili da zabija samo zicere, odnosno da ga u bilo kojem periodu nadigra jedan Marion (iako ga je za razliku od utakmice prije noćas zaustavio), ali fascinira njegova podređenost kolektivu i razigravanju suigrača (iako je dobar dio obavljenog posla anulirao nizom grešaka i izgubljenih lopti). Jebiga, treba i u tome naći sredinu, jer ma kako dobar bio u ulozi Pippena, ne smije si dozvoliti da se zadovolji gledanjem Wadea. Razigravati i obavljati prljavi posao je u redu, ali nije u redu pretvoriti se u spot-up strijelca. Ma u biti, možda je baš za to i stvoren. Ono, Heat je dobio utakmicu, možda i seriju, pa prigovori na njegovu adresu izgledaju kao još jedno preseravanje, ali činjenica je da James kao najbolji igrač na parketu valjda mora biti i MVP. Ili je njegova veličina upravo u tome što ne mora? Ne znam, još o ovome treba razmisliti.

Taj njihov odnos je totalna banana, bit će zanimljivo vidjeti kako će se razviti kroz ovo Finale. Nakon prošle utakmice Wade je nešto govorio o tome kako je malo stao u četvrtoj jer je očekivao da će James kao i do sada povući, na što mu je valjda James u četiri oka objasnio da je ipak on taj koji ima prsten i koji treba vući, kvragu pa zbog njega je i došao u Miami. Umjesto da dopuste da im rješenje dođe instiktivno i na parketu, u ritmu utakmice, ovi momci previše pričaju, previše su nekako introspektivni. Ne sjedite na školjci, igrate košarku. Dajte se opustite.

- LeBron, ajde ti preuzmi ovaj napad.
- Ali, Dwyane, ja bi da ti uzmeš loptu.
- Jesi li siguran? Ne bi te želio povrijediti?
- Ma neee. Samo ti napadni, evo ja ću čekati pa mi baci loptu ako bude potrebe.
- A dobro, ali ja bih stvarno volio kada bi je ti malo uzeo. Dijeliti s tobom mi nikada nije bio problem.
- Ah, Dwyane. Znam to. Ja sam tu da radim za tebe, samo ti uživaj.
- Ali, ti si tako talentiran. Meni je neugodno ne dati to loptu, osjećam se kao da radim nešto protuprirodno.
- Prirodno? Što to znači prirodno?
- To je ono suprotno od onoga što smo mi, suprotno od GMO.

Malo gej, kao pravi par. Iduće godine definitivno treba dovesti Jarreta Jacka kako bi i Bosh imao svog partnera i kako bi mogli na double date.

Uglavnom, dok su oni gledali jedan drugoga, Dallas je zaigrao obranu, prisilio ih na niz loših šuteva za redom, a Dirk je ušao u seriju i doveo utakmicu u egal. Nije u ovom razdoblju bili neke bajne igre u napadu ni na jednoj ni na drugoj strani, ali je Dirk kao pojedinac jednostavno otišao na razinu iznad, Hall Of Fame razinu, dok je Wade forsirao, a James gledao. Zaključak - makni povremene bljeskove pojedinaca, Dirkovu igru iz nekog drugog vremena i imaš iznimke koje potvrđuju da je ovo tek jedno prosječno igrano Finale, ma koliko mi šutjeli o tome.

A takvo je ponajviše zbog toga što fali mesa. Terry i Dirk protiv Wadea i Jamesa, dobre obrane i to je manje-više to. Gdje su ostali? Gdje je talent? Najbolji trenutci noćašnje utakmice bili su bljeskovi Chalmersa, čovjek je donio nešto na parket, nešto je kreirao. Svaka čast zvijezdama, nitko ne može osporiti njihovu veličinu, svaka čast i sistemima koji očito donose rezultat, svaka čast Anthonyu na besprijekornoj obrani, ali gdje su kvalitetni igrači? Sve je puno igrača zadatka, karakternih tipova stvorenih za sporedne uloge. Dallas je cijelu sezonu izgradio na brojnosti i rotaciji, ali Miami je potpuno odsjekao playmakere, a Marion je imao lošu večer (kao i Terry kasnije kada ga je preuzeo LBJ). Od toga svega danas imaju samo Dirka, koji je valjda trebao još zvati time-outove i čistiti parket kako bi odradio bolju all-round utakmicu. Heat inače nema nikoga, a Haslem i Miller su još uvijek na pola snage. Sve je samo još jedna potvrda da je kvaliteta previše razvodnjena i da bi liga bila bolja s barem 3 kluba manje.

Miami je kroz ovih 48 minuta pokazao da je moćniji (ne želim koristiti termin bolji, jer to očito nisu) od Dallasa, dobili su treću i osigurali si trofej. Doduše, iako je Dallas uvijek bio nekako podređen, dojma sam da su oni momčad koja ovakav poraz može lakše podnijeti, da će dobiti sljedeću, dok za Heat nisam siguran kako bi reagirali nakon gubitka. Možda bi počeli previše sumnjati u sebe, možda ne bi. Kažem, radi se čisto o dojmu, jer Dallas djeluje nekako spremniji za završnice. Možda je to i zato što igraju ljepšu momčadsku košarku, tečniju, možda zato što imaju najboljeg čistog strijelca na terenu pa ti se čini da im se lakše dočekati na noge. Heat pak igra na silu, njihova kreacija je u rangu probijanja u američkom nogometu.

Ali, sve to samo potvrđuje onu tezu koju tupimo najveći dio sezone, da Heat s ovom momčadi u prvoj godini definitivno nije imao što tražiti u Finalu. Hvala ti Danny Ainge na svemu. I da, obzirom na dvije ispodprosječne tekme koje je Kralj odigrao za redom, doslovno se smrznuvši u ključnim momentima, mislim da će po prvi puta od 1969. trebati proglasiti igrača gubitničke momčadi za MVP-a. Tada je to bio Jerry West, ovaj put bi to trebao biti Dirk, iako Wade nameće ozbiljnu kandidaturu muškom igrom dvije tekme za redom. Lako što je zabio onih par šuteva na kraju, jer nisu to bile izrađene situacije niti je Wade vrhunski šuter da se takvima smatraju, ali energija koju je uložio u zabijanje i posebice skok – bilo ga je svuda – zaslužuje respekt. Izgleda da je on muško u vezi, iako u to nikako ne možemo biti sigurni.

I da, ima li Dallas šanse recimo dobiti sljedeće dvije doma i osvojiti naslov? Ima veće šanse osvojiti naslov nego dobiti dvije zaredom. Ajde, kako svi vole govoriti o postotcima, da svojih 0% promijenim u nešto više. Šanse za naslov su im 15,7 %, a šanse da dobiju dvije za redom 7,2 %. Jednostavno, Dirk je usamljen kao Werther. Koliko god bio dobra momčad, dobra cjelina, nije ti na odmet imati bolje djelove. Dallasovi čak nisu bolji od Chalmersa, Haslema i Millera, da ne spominjem tri all-stara na suprotnoj strani. To je prevaga.

Carlisle do sljedeće mora smisliti kako potpuno iz rotacije izbaciti Stojakovića kojega Heat napada čim primiriše parketu. Stevenson nema što raditi u NBA Finalu, ali to im svodi vanjsku rotaciju na Kidda, Bareu i Terrya, a već smo rekli da ova prva dvojica jednostavno više nemaju noge kao prije 5 utakmica. Terry je pak pod kontrolom dok je James na njemu. Miami ima puno veće rezerve, dobili su utakmicu bez velikog Jamesova napadačkog učinka, utakmicu u kojoj je Dallas pucao duplo više slobodnih. Ali se i upucao u nogu nizom izgubljenih lopti i činjenicom da su obranu u stanju odigrati samo kada su na parketu Marion, Dirk i Chandler zajedno pod košem, s Kiddom i Terryem ispred. Miami se pak uvijek može osloniti ili na Anthonya ili Haslema, odnosno na Jamesa, Wadea ili Chalmersa. Plus, bez Bareinih ulaza Dallas ostaje bez igrača koji može zabiti u reketu, nekoga tko može odgovoriti na sve one ulaze Wadea i Jamesa.

Dirk je MVP, Dirk je legenda. Ali, nažalost, nije se u stanju multiplicirati.

3Jun/1128

AND WITH THE FIRST PICK…

Posted by ispdcom

Irving zasigurno ide prvim pickom, a, vezano na to, moram spomenuti urnebesni komentar na jednom blogu posvećenom Wolvesima. Naime, ekipa je konačni dogovor s Rubiom o dolasku u Minnesotu popratila s rečenicom - sad se samo nadamo da će Cavsi stvarno izabrati Irvinga. Kaaaaaaahn. Ajde, navodno je Flynn već ponuđen cijeloj ligi, bit će mjesta i za jednog i za drugog. Funny shit, u svakom slučaju.

Ah, skoro funny kao i ovaj koncept ruganja s NBA Finalom? Nije cool, znam, ali što mogu kada je ovo prvo Finale valjda tamo negdje od sredine '90-ih na kojem sam već za drugu utakmicu odlučio ne gledati ga u stvarnom vremenu, nego s klasičnom odgodom kako bih mogao surfati kroz time-outove i ostale prekide. Ako se ne varam, od '96. i dvoboja Bulls-Sonics nisam propustio utakmicu Finala uživo. I da, nitko nije imao bolje NBA ime od Franka Brickowskog, back-up centra Sonicsa specijaliziranog za grube faule i ispaljivanje cigli.

Nego, druga utakmica Finala. Potpuno drugačija od prve u startu, umjesto HGG košarke gledali smo minimalnu potrošnju u obrani, napade bazirane na šutu i puno šetnje kroz reket, posebice onaj Heata. Miami opet blesavo dobar šuterski, posebice James koji ne može promašiti ni da hoće, ali, to je na kraju krajeva bolje vijest za Dallas nego za njih, zar ne? Poanta zone je da momčadi koji nisu šuterski dobre prisili da šutiraju. Miami ove dvije utakmice pogađa, ali to bi im se moglo obiti o glavu.

Neprepoznatljivo mekana obrana Miamia dozvolila je dosta lakih koševa, posebice Marionu i Barei, koševa za koje se na drugoj strani Wade kao jedini raspoloženi pojedinac Heata ipak trebao pomučiti. Obzirom da Miami opet nije dolazio na liniju slobodnih, to nije bio dobar znak – Dallas igra dobro, dobro šutira, nameće svoj stil, a ti im još i ne otežavaš život. Moram spomenuti i svog ljubimca Mikea Millera koji je očito potpuno slomljen. Svaki pokret izaziva bol, a to znači da bi dobar dio ove serije Heat mogao biti bez top 5 igrača. Kilavoj košarci na koju nismo navikli od Heata doprinosi i činjenica da je publika u ovom gradu blago rečeno kazališna. OK mi je što ne punpaju previše razglas, drago mi je čuti škripu tenisica, ali mi je nejasno da nema više decibela u ovakvoj situaciji. Ali, to je priča svih Finala, ekipa koja ima lovu ima prednost pred rajom kada je prisustvo statusnim utakmicama u pitanju.

Uglavnom, Miami je u periodu do poluvremena držao Wade kojega je bilo na sve strane. Pošteno stoga da je on i pucao prve slobodne za Miami, 5 minuta prije kraja poluvremena. Jeben podatak, stvarno za zamislite se – ili su toliko pod ručnom i zadovoljavaju se biti u egalu bez pokušaja da nametnu svoju igru (a to je već pomalo i arogantno) ili su Mavsi nametnuli ritam i stil koji njima odgovara. Opet, ne može se sve pripisati zoni, Miami je sam izabrao pasivnost.

Dallas je tako bio bolji u svakom pogledu, Kidd i Chandler su za razliku od prve utakmice igrali savršeno svoje role, što je i dovelo do prednosti od 9 koševa u jednom trenutku. Naravno, Miami tada podiže razinu igre u obrani i radi seriju od 9-0 za egal na poluvremenu. Čisto da nas podsjete za što su sposobni kada hoće.

Drugi dio, druga utakmica. Miami je bez velike potrošnje energije izgurao 24 minute i to je očito neka taktika jer ovdje konačno kreću punom snagom, dolaze do dva laka koša u kontri na račun obrane već u prvih nekoliko minuta. I iako je James bio više promatrač nego igrač u ovoj utakmici, jer osim šuteva i kontri nije ostavio trag u obrani i razigravanju kao do sada, Miami je lagano gradio prednost, došavši do plus 10. Treba spomenuti ulogu koju su u ovom dijelu, ali i uopće u cijeloj utakmici, odigrali Bibby šuterski i Anthony u obrani. Dallas do zadnje četvrtine smanjuju na minus 4, ali tko bi u ovom trenutku stavio novac na njih? Znamo što Miami radi u završnicama cijeli playoff, slijedi pretvorba iz goniča u koljače. I to ne one šiptarske.

Ali. Ovo je seriji u kojoj Miami bolje šutira. Serija u kojoj Dallas slabije kontrolira loptu. Serija u kojoj Miami ne puca slobodna. Serija koja postavlja neka svoja pravila. Umjesto da budu ti koji zadaju završni udarac, ovaj put je Heat taj koji dobiva batine. Možda nisu onako olako trebali otići na ugodnih +15, jer su se počeli ponašati kao da su na obližnjoj plaži. Okupili su se da bi si olakšali život, ali stvarno sam mislio da im se ne može dogoditi da gledaju jedan drugoga i čekaju da netko riješi utakmicu. James, ti si Đikan Maksimus, ti ovo moraš uzeti u svoje ruke. Sinoć pak ni on, a bogami ni Spoelstra nisu bili na razini.

Trener Heata je odradio vrhunsku pripremu u prvoj utakmici, ali u ovoj nije pogodio s ničim. Mavsi igraju bezgrešnu završnicu, još jednom dokazuju da su tu s razlogom i da će uzeti sve što im ponudiš. Terry, Marion, Dirk, Kidd, Barea, svi su briljirali kada je bilo najpotrebnije i tako ovu seriju konačno učinili Finalom. Za Miami je možda i bolje da su naišli na minu već sada jer očito je da su se počeli osjećati presigurno u svojoj koži. Ova pljuska i serija Dallasa od 19-5 u zadnjih 6 minuta, taj period u kojem su po prvi puta od otvaranja s Bullsima izgledali kao autsajderi, bolje im je upozorenje i alarm od ikakve pripreme ili Spoelstrina govora.

Zato hvala Dallasu što je stvari učinio zanimljivima, jer, iskreno, do zadnjih 6 minuta ovo Finale je bilo dosadno. Kamilica, kako smo naučili reći tijekom ovog playoffa. Kada jedna momčad ima odgovor na sve, a druga je očito sakatija i koliko god se trudila ne može odigrati na potrebnoj razini, to ne dovodi do komepetitivne košarke. Prve 24 minute Miami je igrao kao na pripremama, a ni trenutka nisu gubili korak. Dok se konačno nisu spotaknuli. Znači, nema više snimki, treća se opet gleda direktno. I da, ovo u globalu ne mijenja stvari - na kraju ćemo se ipak morati pomiriti s time da smo ušli u novu eru, da smo đikanizirani.

Mavsi su dobili jednu, dobit će još jednu doma. Možda čak i dvije. Međutim, bilo 4-1, 4-2 ili 4-3, naslov ide u Miami. Ove godine, kao i iduće 3, možda čak i 4 sezone. I tako nam je stiglo vrijeme kada će regularna sezona biti zanimljivija od playoffa. Da i to čudo doživimo.

Đikanostecen počinje. Era u kojoj momčad bez identiteta, vođena liderima bez karizme i osobnosti preuzima kontrolu. Naravno, to ne znači da ću opet početi gledati nogomet i smanjiti unos basketa, nema šanse. A sad idem lupati glavom u zid i još jednom pogledati ovih zadnjih 6 minuta, kao zadnji pozdrav košarci u kojoj su razum, ljepota i šarm dolazili prije arogancije i čistog impulsa. Heat izgleda jesu naša stvarnost, kako god okrenuli.

1Jun/1123

BRING ON THE DRAFT

Posted by ispdcom

Za jedno opipavanje snaga, jer valjda je to poanta otvarajućeg susreta jedne serije, prva utakmica ponudila je i previše toga. Dobar dio utakmice, posebice u prvoj i trećoj četvrtini, izgledalo je kao da su obje momčadi poslale po 12 Tonya Allena na parket. Sve je bilo u znaku hearta, grita i grinda. Prava playoff košarka koja je odugovlačila s odgovorom na pitanje što je bolje - obrana Miamia ili napad Dallasa. Dallas je zasukao rukave i zaigrao krvavu obranu na tragu Heata, Miami se pak približio Dallasovim kriterijima igre u napadu i zaigrao nesebično i koncentrirano, pariravši u kruženju lopte i vanjskom šutu.

Problem je bio u onim ostalim dijelovima susreta. Vidljivi problem Dallasa je bila činjenicu da nisu imali kontrolu skoka, što je popriličan minus ako uzmeš u obzir da su jedina dva prava centra na parketu bila njihova (jedino dobro što su napravili bilo je da su učinili manjeg i slabijeg Joela Anthonya praktički nebitnim, ali dovodi se u pitanje smisao igranja jednog Haywooda ako nije u stanju kontrolirati reket ili Chandlera ako nije u stanju uhvatiti skok, obzirom da su protiv Miamia igrač manje u napadu, a to onda obrani Heata omogućava da nastavi igrati s puno rotacija i kretanja bez straha od kazne u obliku trice, a omogućuje im i češće udvajanje Dirka kojega su ipak većinu vremena držali samo s Haslemom, fokusirajući se na držanje vanjskih šutera Mavsa pod kontrolom). Netko bi rekao da je problem bio i u tome što su upali u ritam Miamia, u igru na nekih 80 do 90 koševa, ali po meni je sasvim svejedno kakav je ritam jer se Heat može prilagoditi svemu. Istina, možda bi šanse Mavsa bile veće u nekoj bržoj igri, ali poanta njihova napada nije zabiti više, već zabiti učinkovitije. Trice, slobodna, dobar postotak. A to protiv jedne obrane koja je klasa za sebe nije lako.

Nego, da se vratim na pitanje skoka. Znamo da su i Bosh i Dirk poprilično mekani kada je bacanja za loptama u pitanju, ali je upravo Bosh, dobivši skakački dvoboj i igrajuči muški u prvom dijelu, donekle anulirao činjenicu da je napadački uglavnom bio ne-nadahnut veći dio večeri. Velika trojka je bila Velika upravo u tom segmentu igre, James i Wade su doslovno krali lopte Chandleru koji je čuvao prostor od svoga igrača i jednostavno nije mogao paziti na još tri strane, a kad im dodaš još Mikea Millera koji je opet hvatao sve što je bilo u blizini i solidnog Haslema, koji je usput i sam samcat odradio dobar dio posla na Dirku, jasno je kako Heat u skoku ne samo da neće biti inferiroran, već će imati i prednost tijekom serije.

Dakle, stvari su se definitivno namjestile u koristi Miamia, tako da je ostalo na međusobnim match-upovima pojedinaca da odluče pobjednika. A tu je Heat apsolutno u prednosti. James je nastavio igrati kao MVP, nanizao je novu ludu seriju trica, kontrolirao je utakmicu u svakom njenom trenutku i još jednom dokazao da je trenutno u posebnoj sferi svijesti. Dosadašnji ubermensch Dirk je pored njega izgledao kao obični smrtnik. Da je Bosh znao iskoristiti manji pritisak (Dallas ga je uglavnom preuzimao, ali Bosh nije koristio povoljne match-up šanse, osim što je zabio popriličan broj slobodnih), Heat bi imao tri najbolja igrača na terenu. Ovako je Dirk, iako dobro čuvan i udvajan, zabijao solidnim postotkom, ali suigrači to nisu koristili na dovoljno dobar način. Što je opet stavljalo samo dodatni pritisak na njega, a čovjek ipak ne može sve sam. Shawn Marion je bio aktivan, Terry je imao jednu seriju u prvom dijelu (u ključnim trenutcima je bio nevidljiv, ovaj put nije bilo onog iritantnog aviona), ali to je bilo sve. Na kraju, kada se utakmica lomila, nije bilo nikoga, a na drugoj strani bilo je svih.

Treba uzeti u obzir da je Miami bio čak i bolja šuterska momčad, s više trica (Dallas je pak imao više slobodnih pa je to nekako anulirao), što znači da Dallas nije ostvario prednost u ključnom segmentu igre, a to je ujedno značilo da nisu bili u stanju računati na zonu u ključnim momentima utakmice. Dakle, njihove dvije glavne (a možda i jedine) uzdanice ukradene su im samo tako. Uglavnom, Heat je ušao u završnicu po scenariju koji kao da su sami pisali (hm, pa i jesu, zar ne), a to je samo značilo da će James i Wade imati lakši posao privesti stvari kraju od očekivanog. Jer, lakše je od egala otići u plus nego iz minusa, zar ne? I tako smo opet vidjeli već klasičnu završnicu u kojoj Miami ubaci u višu brzinu. Stisli su u obrani, raširili napad, odvojili se na deset lakoćom (posebice treba istaknuti Wadeovu blokadu na Marionu i tricu preko Kidda odmah nakon) i jednostavno pokazali da mogu sve što i Dallas, ali da Dallas ne može ono što mogu oni – računati na individualnu superiornost i momčadsku prilagodljivost.

Dirk je sjajan igrač, ali njegovi limiti su dobro poznati. Skok, obrana - zaboravite na to. Dirk će držati napad podmazanim, ali to je sve. Wade i James su pak u stanju odigrati period u kojem doslovno nemaju limita, mogu ući u 5-6 minuta u kojima će pokazati da imaju svaki jebeni dijelić košarkaške igre u malom prstu i u kojima će preuzeti potpunu kontrolu na oba kraja parketa. Tome ne možeš parirati. Kad još dodaš i Bosha, koji je, čak i u večeri kada nije bio raspoložen u napadu, odradio dio posla pod košem, jasno ti je s kakvim se sve preprekama Mavsi nose. Dallas mora steći prednost kao momčad, a noćas je u onih prvih 40 minuta čak i u tom dijelu Miami bio bolji (Chalmers imao više trica nego glupih poteza, a čak je i Juwan Howard imao rolu, što je bio potez večeri Spoelstre, šteta bi bilo da član Fab Fivea tek tako dobije prsten, treba ga zaslužiti).

Dakle, kad sve uzmeš u obzir, ovo je bila čista košarkaška lekcija. Miami je imao spreman odgovor na sve - Chandlera, Terrya, Dirka, zonu. Kvragu, nastavi li Heat gađati trice ovakvim postotkom, bit će ovo metla. Dallas možda iskoristi večer u kojoj LeBronu i društvu neće upadati iz vani, ali opet samo ako budu stekli dovoljnu prednost koju na kraju James i Wade neće stići pokriti u svom finalnom jurišu. A, za eventualni naslov, Dallas ne samo da bi morao odigrati savršeno na oba kraja terena, već bi morao preko noći narasti ne samo malo veća muda (njihov govor tijela u završnici ne dolikuje finalistima, kao da su se u prvoj utakmici pomirili s tim da nemaju odgovor na Miami), već i pretvoriti se iz običnog vojnika u Captaina Americu. Dakle, trebat će im pomoć specijalne vojne tehnologije i čudesnih seruma da bi imali šanse mozgom, a prije svega tijelom, zaustaviti krunjenje novoga Kralja. Trenutne im se kreću negdje oko one okrugle brojke koju DeShawn Stevenson pokazuje nakon što zabije tricu.