ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

19Sep/110

BALKAN BROTHERS

Posted by Gee_Spot

Ok, ok, možda sam trebao napisati poneki post o Eurobasketu i tijekom njegova trajanja. Govorim ovo samo zbog oklade, naravno, jer samo prvenstvo nije donijelo ništa spektakularno. Ono, mogao sam napisati post nakon još jednog razočaranja Hrvatske, ali čemu svake godine ponavljati isto. Naš sustav je pokvaren do srži, dok se to ne promijeni neće nas moći spašavati ni naturalizirani Ameri. Ne samo da nismo u stanju izbaciti kompletnog košarkaša, već nismo u stanju izbaciti ni karakterna igrača, a to je puno gore.

Košarka je sport u kojem je talent vrh, da ne bi bilo zabune, ali odmah do talenta nalazi se karakter. Iz karaktera proizlazi kemija, iz karaktera proizlazi volja koja je neophodna za igrati obranu. Napad je manje zahtjevan ako si ekstra talentiran, a, ako nisi, postoje sistemi koji su u stanju iz tebe izvući maksimum potencirajući ono što radiš dobro, usput prikrivajući ono u čemu nisi dobar (treba li boljeg primjera od Francuza koji su ovom prilikom zamaskirali sve svoje slabosti).

Mi nikakav sistem nemamo, stoga ne treba čuditi što smo drugo natjecanje za redom uvjerljivo najgora obrambena ekipa na turniru. Ovoj repki 100 koševa mogu uvaliti sudionici lokalne lige veterana. Kao što je Kreha u jednom SMS-u rekao – ''ovi naši igraju kao Warriorsi, run and gun bez obrane, s jedinom razlikom što ne mogu niša zabiti u napadu''.

Gle, nitko me ne može uvjeriti da talentom ova repka Hrvatske nije trebala ići dalje u drugi krug. Nema tu ekstra pojedinaca, ekstra klasa, ali u svakom slučaju u Tomiću, Bogdanoviću te jednom dijelu Draperu i Baraću (a njegova uloga na turniru zaslužuje barem dokumentarac), postoji dovoljno kvalitete da se uz pravi pristup dobije sve osim Grčke u onoj smiješnoj skupini. Pristupa nema jer nema ni glave ni repa. Kad vas vodi trener bez iskustva i, zašto ne biti toliko bezobrazan i napisati i ovo, bez inteligencije, kada nemate ideju što ste i što bi trebali biti, tada vam se događaju brodolomi.

Umjesto da shvate da je naša realnost borba s Makedoncima, Bosancima i Crnogorcima, i to baš borba, za taj plasman dalje, naši i dalje ulaze u ovakve susrete kao da idu na noge nekome tko je jučer dobio košarkašku loptu na poklon. Bez pripreme, bez realnih očekivanja, bez plana. Dobit ćemo ih jer smo mi Hrvati, a oni nemaju dva poštena igrača. Je, samo što su se oni došli boriti i igrati košarku, a ne u čudu gledati što im se događa. Zato jer su svjesni svojih limita i toga da bez srca ne mogu ništa. Što me opet dovodi na ono što pričamo godinama, da naši nisu svjesni stvarnosti i da iz toga proizlazi sva problematika.

Zato više nećemo o tome, ajmo na ono što je bilo bitno.

BORČE MEKALEBOVSKI

Ajde, da je Slavko Cvitković imao barem jednu foru kojom je pokazao da još ima nešto između ušiju. Iako, uzalud sve kad čovjek ima podatke stare godinu dana i pojma nema tko gdje igra u NBA, a njegov rasizam da ne spominjem – stvarno, logično je da većina Hrvata navija za Španjolce, pa kako uopće mogu za tamo neke francuske špakere, logično je da navijaju za izblajhane jadnike poput Rudya, krepaline poput Rubia ili strojeve poput Navarra protiv kojega je apsolutni gušt biti protiv jer je rasni šuter ubojica. Takve je uvijek gušt gledati kako gube. Stvarno, gdje će pravi Hrvat navijat za sjajne košarkaše poput Batuma, Parkera ili Noaha, to što ostavljaju srce na parketu i ni trenutka nisu zasljepljeni vlastitom veličinom naravno da je nešto što Hrvat ne može razumjeti jer jedina stvar na ovom svijetu manja od njegova srca su njegova muda.

Dobar je bio Bokče, nezamislivo dobar. Ne samo što je uspijevao u NBA stilu secirati sve pokušaje obrane da ga zaustavi (kako je samo razbijao udvajanja, čudo jedno) i uvijek zabiti svoju kvotu, uspijevao je sve to uz neviđenu učinkovitost. Čovjek nije gubio lopte, nije trošio bezveze. Odigrao je rolu playmakera, a da u isto vrijeme nije bio samo play već i dežurni strijelac, stoper i lider. Brzina, glava, ima sve što pravi play treba imati, dobar na oba kraja terena. I opet, ne bi mogao sam da ga nije pratila ekipa koja se nikad ne predaje.

Onaj Antić pod košem djeluje kao zadnja sirovina, ali čovjek ne odstupa ni centimetra. I još zabije sve što mu se ponudi. Sad, uzmi naše šljakere pod košem (znam, rekao sam da više neću o našima, ali ne mogu si pomoći), recimo onog nesretnog Andrića. Samo greška za greškom jer on pojma nema koja je njegova uloga na terenu. U najboljim manirama HR improvizacije, njega trener jednostavno baci na parket i nada se da će nešto napraviti. Samo, Andrić nije Ivica Žurić, ma što mu drugi govorili. A Antić zna da je njegovo borit se pod koševima i zabit što mu Bokče udijeli.

Ili ona legenda Ilievski. Nema više u nogama ništa, ali igra glavom, drži sve pod kontrolom, omogućuje Bokčetu da tu i tamo uzme predah. Čovjek je uvijek na pravom mjestu, uvijek zabija kad treba, ništa ne forsira. Pravi veteran. Zašto mi nemamo jednog takvog, nego su kod nas i veterani uvijek revolveraši? Kapetan Marko je rijetki primjer čovjeka na mjestu, ali stil igre mu je uvijek bio i ostao na sve ili ništa. Stabilnost kod njega ne postoji.

O Gečevskom da ne pričam, svi smo ga gledati sto puta u dresu Zadra, znamo njegove mane i vrline. I znamo da će uvijek dati sve od sebe. To je često sve što treba i što se traži. Sad, da je samo to nekima objasniti, nekima slične visine i talenta koji igraju za jednu drugu zemlju, smještenu nešto zapadnije.

Da se razumijemo, šteta je što Makedonci nisu osvojili broncu jer ovo je definitivno one hit wonder momčad. Nema šanse da im se sve opet ovako posloži po pitanju sreće, ždrijeba i kemije, niti da im više od pola protivnika bude eksplicitno nesposobno baviti se ovim sportom. Njihov plasman na leđima jednog Amera koji je cijeli život proveo ispod radara dovoljno govori o odnosu snaga u ovom trenutku u Europskoj košarci. Međutim, pobjedu protiv Litve im nitko ne može odnijeti, bio je to možda i vrhunac prvenstva po pitanju zdravog sportskog adrenalina. Što nas dovodi do sljedeće priče.

PAD DOMAĆINSKE TEORIJE

Da igraju seriju od 7, Litvanci bi valjda dobili Makedoniju 4-1. Međutim, u turnirskom sistemu nije dovoljno biti bolji u ovim aspektima igre koji se daju izmjeriti, treba biti bolji u onim stvarima za koje nemamo empirijske mogućnosti dokazati ih. Recimo, zašto je glavno oružje ove zemlje sve ove godine, trica, baš odlučila ne upadati u ključnom momentu? Ako ćemo se vratiti na uvodni osvrt, pisao sam kako im ne vjerujem jer nemaju lidera. Nisam imao muda ne staviti ih u borbu za medalje jer nemam ni neko visoko mišljenje o ostalim ekipama, ali upravo taj nedostatak vrhunskog talenta je ono što ih je koštalo u ovoj utakmici.

Nisu prikazivali dominaciju, ali šuterski su uspijevali riješiti mnoge probleme. Što kada stane šut? Jasikevićius više ne može uzeti stvar u svoje ruke, a nasljednika nema. I onda se dogodi ovakav splet okolnosti da ispadneš i da te se može smatrati svojevrsnim razočaranjem. Ali, Litva to nije. Njihov pristup i igra su točno tu gdje smo očekivali, samo što nisu ekstra kvaliteta ako nemaju ekstra talent. Ne možeš ih jednostavno staviti u isti koš sa Španjolcima, a niti s ovako dobro posloženim Francuzima. To su dvije NBA momčadi i s razlogom su tu gdje jesu. Međutim, u skupini su s gomilom ovih ekipa što su na korak do i nisu ništa ni bolji ni lošiji. Radi se o skupini kojoj mi želimo pripadati, sa Srbijom, Slovenijom, Rusijom, Grčkom, iako nam u njoj više po ničemu nije mjesto. Još samo da to netko shvati pa da se uhvati posla.

PRVACI

Španjolci su se prošetali do naslova, što obzirom na imena nije bio nikakav problem. Ono što može iritirati je način, imati NBA rotaciju pod košem (i to ne bilo kakvu NBA rotaciju, već šampionsku NBA rotaciju), a vrtiti sve oko prije 8 godina uspostavljene igre malo je jadno. Jahali su Paua i Navarra nekada, jahali su ih i danas, a ostalim su ostale mrvice. Calderon je odradio dobar turnir, pokazao da je u njemu ostalo možda još dovoljno vatre za jednu solidnu NBA sezonu, ali ostali su se sveli na promatrače. Šteta zbog košarke, jer da smo imali prilike gledati Ibaku kako ruši rekord u bananama ili da se igralo tri akcije za redom preko Marca na postu, stvari bi bile ljepše. Ovako, došli su odraditi posao, to su i napravili, a nama ostaje čekati sudare Oklahome i Memphisa da uživamo u talentima vodonoša Španjolske.

Treba reći i par riječi o ostalim NBA igračima. Rudy je izgleda gotov, ne znam da li je iritantnija njegova pojava s onom groznom frizurom i izblajhanim pramenom ili njegova igra u kojoj više nema ničega. Sram me je kad se sjetim da sam nekada stvarno mislio da je čovjek novi Ginobili. Nema kod njega ni vica ni ležernosti, to je samo ljuštura čovjeka koji vjeruje da je super hakler, a u biti je granično koristan swingman. Više uopće nemam iluzija da mu čak i prelaz u Maverickse može pomoći da oživi karijeru koju je sabotirao time što je pomislio da je veći od igre. Čak ako i bude zabijao trice, ne vidim nijedan drugi segment igre u kojem je dovoljno dobar da bi opravdao minute.

Rubio je pak posebna priča. Kako itko više može misliti da će od njega išta biti za mene je misterij, momak je igrao bolje sa sedamnaest godina nego danas sa 21. I nije nedostatak šuta ono što boli, iako se radi o nečemu preko čega se u NBA neće moći samo tako prijeći, već apsolutni izostanak ikakve zainteresiranosti. Sjetite se onog čuda od djeteta koje je bez problema dobivalo priliku protiv deset godina starijih igrača zato što je bilo u stanju igrati obranu netipično kvalitetno za svoje godine? Gdje je nestao taj fajter koji je uživao u igri? Ricky danas djeluje nezainteresirano, mekano i njonjavo. Ricky Rubio je danas Hrvat.

Potpis Adelmana i vrlo izvjestan odlazak Davida Kahna neće mu pomoći. Bez Kahna, neće biti čovjeka u Minnesoti koji će previše tolerirati njegovo stasavanje. A Adelman je ionako svoje momčadi gradio oko igre preko visokog posta, za što mu je Kevin Love stigao kao naručen. Play u Adelmanovom sistemu mora prije svega moći zabiti i odigrati obranu te vrtiti kvalitetnu pick igru uz povremene slash'n'kick akcije kako se obrana ne bi previše fokusirala na post. Rubio može odraditi ovaj drugi dio posla, šutirati ne može, obrana je upitna. Dakle, on nužno treba loptu u rukama da imao vrijednost, a sumnjam da će Adelman odustati od dugogodišnjeg uspješnog plana igre samo kako bi Rubio izgledao bolji nego što jeste.

DE COLO I ŠPAKERI

Jedini bijeli Francuz, time automatski i jedini Francuz kojega smijete voljeti, pokazao se ključnim igračem. Bez njegova učinka s klupe, jadni Parker bi kraj turnira dočeko mrtav, a slično vrijedi i za ostale vanjske pozicije. De Colo je krpao sve, radio na oba kraja terena i zaslužuje respekt iako je podbacio u onom segementu u kojem je trebao pomoći – tricama. Ali, tu su ga izvukli Gelabale, koji valjda u životu nije ovako pogađao iz vana, Diaw, time što je odustao od gađanja iz vana, te Batum, koji je svoju rolu all-round krila odradio savršeno upravo time što je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu i nije forsirao ništa. Mali je izrastao u igrača i Blazersi mogu biti mirni što se pozicije malog krila tiče. Parker je odigrao standardno sjajno, na svojoj razini, iako je s obzirom na nikada bolje suigrače u repki možda malo previše forsirao. Ali, onda opet, to je kao da prigovorimo Španjolcima što su dali sve ovlasti Navarru. Ljudi su jednostavno navikli na jedan stil igre i nema ga potrebe mijenjati, iako je pitanje kako bi se razvijalo Finale da je De Colo imao veću ulogu, da je Seraphin dobio veću minutažu i da se Noaha koristilo malo više u napadu obzirom da je slobodna gađao izvrsno. Međutim, drugo mjesto je apsolutni uspjeh, znali smo da su talentom druga ekipa, pitanje je bilo mogu li igrati dovoljno dobro da sakriju nedostatke. Mogli su, igrali su pametno, čvrsto, zabili su dovoljno iz vana. To je bilo dovoljno da uz fenomenalne atletske predispozicije donese srebro.

OSTALO

Ajde na brzinu da nešto kažem i o ostalim sudionicima Eurobasketa. Božo Maljković uspio je od Slovenaca napraviti momčad, ali s ovako lošim Lorbekovim izdanjem još su dobro i prošli. Ne znam što se dogodilo čovjeku, osobno ga smatram NBA kvalitetom, tako da mi netko tko je ozbiljnije gledao Sloveniju i ima bolje informacije od vlastitog dojma mora objasniti u čemu je bio problem. Dragića je Božo držao pod kontrolom, to je ispalo OK, nažalost čak ni Božo nije čarobnjak pa da od Lakovića napravi igrača.

Dva mlada igrača koja su na mene ostavili izvrstan dojam su Kanter i Kupus. Sad, ne znam da li je to još jedan znak da je ovo prvenstvo u suštini bilo loše ili da se od njih nešto može očekivati i u skoroj budućnosti. Obojica su zabijala ono što su morala, čistili sve pod košem. Kanter imponira pojavom, Kupus potezima. Šteta što nisu ostali zajedno u Jazzu, dani Keefea i Fostera (dodaj Fesenka kao Ostertaga) opet bi se vratili na Slana Jezera. I to čini mi se u nešto talentiranijem izdanju.

Rusi su za čudo još jednom uspijeli prodati Blattovu priču baziranu na svi za jednog, jedan za sve pristupu, ali talentom se radi o momčadi tankoj poput papira (osim što je Kirilenko još jednom pokazao da je NBA kalibar, šteta bi bilo da mu neka momčad ne da ugovor i da se okuša u nešto realnijoj ulozi od one koja mu se nametala u Jazzu). Grci s druge strane imaju i u ovoj pomlađenoj generaciji sjajnih imena, ali su vođeni nikako. Švabe su još dobro i prošle kako su igrale, Kaman i Dirk kao da su se priključili momčadi dva sata prije podbacivanja (što, jesu?), ali i totalno van sistema uspijeli su odigrati solidni turnir radeći ono što znaju. Kaman je bio Kaman, Dirk je bio Dirk (ajde, neka light verzija) i bilo je to sve u svemu dosta zabavno za gledati.

Eh, na kraju moram spomenuti braću i susjede Srbe. Ako ćemo poraz Litvanaca pripisati lošem danu i nedostatku klase, ispada da su oni najveće razočaranje. Kako je turnir odmicao, igrali su sve lošije. Mlada su ekipa, bit će prilike za ispraviti ovo skretanje s kursa, samo da nije opet bilo nekih iskri u svlačionici. Savanović je klasa, Krstić izgleda i igra kao da ima 60 godina, a ne 28, ali dok zabija kako zabija isplati ga se držati na parketu. Sistem je sjajan, njihova obrambene rotacije i igra u napadu su doslovno škola košarke i ne treba biti previše pametan da ih se nabavi na DVD-u kako bi se pokušalo stvoriti nešto slično i kod nas.

Opet, i taj sjajan Dulin sistem ima jednu manu, a ta je što je usprkos svom veličanju momčadi umjesto pojedinca, previše ovisan o jednom čovjeku koji je igrao sve gore i gore što je turnir odmicao. Naravno, pričam o Teodosiću koji je na kraju bio neprepoznatljiv, sijući lopte na sve strane i uglavnom ne znajući što sa sobom.

U najavi sam istaknuo kako mu ne vjerujem jer još nisam siguran da li je prava stvar ili je u pitanju tek novi Marko Jarić. I dalje nisam siguran, iako je ovo izdanje puno bliže ovoj drugoj tvrdnji. Teo nema fizikalije, to je glavni problem, čovjek se stane diviti njegovoj old-school igri i zaboravi da je ovo new world u kojem bez fizikalija jednostavno ne možeš. Sjajan pregled igre, osjećaj za prostor čine ga fantastičnim playmakerom, ali šut mu je blago rečeno klimav, a nedostatak brzine mu ne pomaže da si osigura što bolju poziciju. Mislite da bi Steve Nash usprkos svom geniju bio to što jeste da onako usput nije i jedan od najboljih šutera svih vremena? I zašto uopće imam potrebu izvlačiti Stevea čim se priča o sporom bijelcu koji ima savršen pregled igre?

Sad, svijet je pročitao Tea i dostigao ga, ozbiljne reprezentacije su zaustavile njega i tako i Srbiju pod motom "možda imaš testise, ali nemaš noge i ruku". Odgovor na pitanje da li je pravi li ne dat će kada sljedeći put bude u prilici. A ako već nisam siguran da je novi Jarić, ono u što sam sto posto siguran je da mu nitko neće dati garantiranih 50 milja da dođe u NBA. Tako da, ako sljedeći put opet podbaci u važnoj utakmici ili na turniru (a dodaj ovom lošem izdanju sive igre u ključnim utakmicama prvenstva i Eurolige na koje uvijek nekako naletim iako ne pratim ni jedno ni drugo natjecanje), ne samo da neće biti novi Jarić, već bi vrlo lako mogao biti novi Ukić.

9Sep/117

NFL – I LOVE THIS GAME

Posted by Gee_Spot

Najavu nove sezone trenutno najbolje lige na svijetu (u nedostatku NBA, jasno) ove godine odradit ću u jednom jedinom mega-postu. Lani sam se detaljno pozabavio svakom divizijom, ali pokazalo se to nepotrebnim. Prvo, odaziv je bio slabiji od očekivanog, raja očito nema volje ozbiljnije se posvetiti sportu kojega tek odnedavno zahvaljujući ESPN America možemo pratiti bez problema i, što je još važnije, bez ulaska u velike financijske dubioze.

Također, pokazalo se da velika količina informacija uopće ne igra ulogu u sportu u kojem će do kraja uvijek stići onaj tko ima najbolju kombinaciju pas igre (točnije, vrhunskog QB-a) i obrane pas igre (točnije, vrhunskog pass rushera, po naški razbijača pičke protivničkom QB-u). Fascinantno je što se dobar dio igre danas svodi na nadmudrivanje ova dva protivnika, a još je fascinantnije što je QB uglavnom zgođušni bijelac kojega bi svaka majka poželjala za zeta, a pass rusher je najčešće tamnoputa mrga nevjerojatnih fizikalija (ono, 120 kg mišića koja su u stanju trčati 40 metara za 4 sekunde).

U biti, ovi dvoboji su toliko fascinantni da predlažem i jednu novotariju za koju mi nije jasno kako je se nitko još nije sjetio, a to je da pass rushere označavamo skraćenicom kao i svaku drugu poziciju na terenu. Ako je quarterback QB, zašto njegov neprijatelj ne bi bio PR? Istina, ovisno o tome da li je prednja sedmorka posložena u 4-3 ili 3-4 formaciji, pass rusher može biti i defensive end (DE) ili linebacker (LB), ali to je manje bitno od činjenice da je njegova jedina uloga na terenu probiti se nekako do mozga protivničke ekipe i rastavit ga na komade. Uglavnom, u današnjem tekstu takve ću igrače označavati s PR, nadajući se da to neće unijeti dodatnu zbrku.

Dakle, ako imate ova dva sastojka, sve ostalo vam treba biti tek solidno (jasno, ako ste u nekom segmentu baš očajni, onda je to okolnost koja je u stanju anulirati i činjenicu da imate spomenuta dva genijalca u momčadi), odnosno treba postojati balans između svih linija (tek kada on postoji u stanju ste iskoristiti individualne veličine), a za ostalo će se pobrinuti sreća.

Sreća igra veću ulogu u ovom sportu više nego igdje drugdje i to je nešto što nije lako prihvatiti, ali kada pogledaš širu sliku i uzmeš je u obzir, football samo dobije jednu dodatnu draž. Jer, spaja naizgled nespojive stvari

– s jedne strane to je igra u kojoj sve mora biti kontrolom, u kojoj svaki igrač, pa i onaj s najmanje bitnom ulogom na terenu, mora odraditi svoj zadatak da bi se zamišljeno sprovelo u djelo
– s druge strane jedna ozljeda, jedna kriva odluka ili jedan trenutak nepažnje, znače razliku ne samo između pobjede i poraza već i između uspješne i neuspješne sezone

Taj sudar znanosti i studioznosti u pristupu samoj igri sa slučajnim okolnostima možda je prisutan u svakom sportu, ali nigdje kao ovdje. I zbog toga je football, možda čak i više nego zbog fenomenalnih atleta ili sjajnih momčadskih akcija, takav užitak za gledanje. Barem u onim snimkama nakon nedjelje, jeli, jer ti razvučeni izravni prijenosi za nas odgojene na 90 minuta nogometa nikada neće postati nešto prihvatljivo.

Uglavnom, vrijeme je za najavu koja ide abecednim redom jer je to najlakši način za predstaviti momčadi, razdvajanje po divizijama i konferencijama samo bi dodatno zakompliciralo stvari. A već smo rekli da nema potrebe za komplikacijama, jer ću na kraju teksta ionako još jednom izdvojiti playoff momčadi i, naravno, finaliste. Isticati sve igrače nema smisla, ali u svakom slučaju pokušat ću naglasiti baš ona najzanimljivija imena na koja treba obratiti pozornost, posebice obrambene igrače koji ne dobivaju takvu pozornost kao razvikani trkači ili krila. Ako ste od onih koji pozornije prate football, tada za većinu njih ionako znate pa vam velike priče i nisu potrebne.

ARIZONA CARDINALS

Lani su čudom izvukli pet pobjeda igrajući cijelu sezonu bez poštenog quarterbacka. Bez pas igre trka je bila nebitna, ali, da stvar bude gora, nisu je mogli ni koristiti obzirom na problematičnu napadačku liniju. Za ovu sezonu nadaju se boljem samo zato što su doveli Kevina Kolba kao QB-a. Čovjek je lani doslovno protjeran iz Philadelphie, umjesto da bude nasljednik McNabbu postao je razlog zašto je Michael Vick dobio šansu i preporodio i svoju karijeru i šanse Eaglesa da postanu respektabilna playoff momčad.

Sad, Kolba u Arizoni opet čeka ista priča, sve se vrti oko nadanja koja naizgled nisu narušena čak ni lanjskim lošim partijama. Upravo se i očekivanja oko Cardsa vrte oko toga što mislite o Kolbu. Ako mislite da ima ruku i da uz pravu priliku može biti respekta vrijedan NFL QB, tada ste možda skloni i tezi da Cardsi mogu osvojiti svoju očajnu diviziju. Ako poput mene smatrate da je čovjek još jedna tetkica koja može funkcionirati samo u savršenom sistemu i da ne donosi ništa ekstra na teren, tada ste skloni vidjeti Cardinalse u još jednom lošem izdanju.

Međutim, nije problem samo u Kolbu. Zajedno s Kurtom Warnerom ovu momčad je napustio i momentum, nema tu više dovoljno talenta da bi eventualna eksplozija jednog igrača, pa makar on bio i QB, vratila Cardse na pobjedničke staze. Loša O-linija ničim nije poboljšana, što znači da će Kolb češće biti na podu nego na nogama. Obzirom na neiskustvo i mekoću koju je iskazao u ono malo dvoboja što ih je odigrao u NFL-u, to ne obećava veliku sezonu. Ni za Cardinalse, ali ni za legendarnog receivera Larrya Fitzgeralda, čovjeka koji ih je zajedno s Warnerom ne tako davne 2008. vodio do nastupa u Superbowlu.

Ono gdje Cardsi imaju nešto za pokazati to je obrambena linija, točnije dva krajnja igrača prednje trojke. Darnell Docket i Calais Campbell rijetka su kombinacija endova koja je u stanju jednako uspješno držati svoje na crti i stvarati prostor te usput maltretirati pas igru protivnika, ali obzirom na slabosti u ostalim segmentima igre čak ni solidan pass rush nije u stanju značajnije popraviti stvari. Jednostavno, iza leđa imaju prastaru postavu linebackera bez rasnog PR-a koji bi se ubacio iza njihovih leđa.

Zadnja linija obrane nekada je bila možda i najbolji dio momčadi, ali nekima je istekao rok, a neki koji obećavaju su napustili klub (sjajni mladi cornerback Rodgers-Cromartie pridružio se all-star skupu u Philadelphiji u zamjenu za Kolba), tako da se i taj segment igre uklapa u sveopće sivilo i potpuni rebuilding koji ih neizbježno čeka. Pitanje je samo da li će u njega krenuti s Kolbom na kormilu ili će dogodine opet u potragu za novim rješenjem.

SCORE: 6-10

ATLANTA FALCONS

Dobar dio prošle godine izgledali su kao ozbiljni pretendenti na naslov, ali u ključnim trenutcima playoffa, kao i nekih utakmica kroz regularnu sezonu, dalo se osjetiti da im nedostaje iskustva, ali i da su i trener i QB skloni krivim odlukama kada je najvažnije. Matt Ryan je izgleda to što jeste, šljaker koji će odraditi svoj posao maksimalno, ali šljaker kojem nedostaje onaj mali djelić genijalnosti koji razlikuje vrhunske dodavače od onih vrlo dobrih.

U biti Falconsi su u svemu takva momčad. Njihova trka je uvijek pouzdana (barem kada je supersnažni RB Michael Turner zdrav), njihova O-linija je čvrsta i omogućuje dovoljno prostora za svaki vid igre, receiveri su uvijek na pravom mjestu (posebice pouzdani Roddy White, najkonstantnije krilo u NFL-u već niz godina). Nedostaje samo ono nešto, ona mrvica individualnosti koja bi Ryana i ekipu stavila pored ostalih pretendenata za nastup u Superbowlu (u potrazi za tim sastojkom čak su se odrekli ogromnog broja pickova na zadnjem i budućim draftovima kako bi na šestoj poziciji pokupili najbolje sveučilišno krilo Julia Jonesa).

Čak im je i obrana na razini, a čvrstu prednju četvorku dodatno su pojačali dovođenjem veterana Raya Edwardsa iz Vikingsa. Čovjek će odmah postati najveća PR opasnost po protivnika, a da sredina ostane nebrobojna pobrinut će se zapovjednik obrane Curtis Lofton. Dodaj na ovo više nego solidnu zadnju liniju i ispada da Falconsi nemaju mana. Osim jedne – čak ni u ovoj ujednačenoj obrani nema tog pojedinca koji će samo svojim talentom mijenjati ishod susreta. Dobra obrana pasa bila bi još bolja samo da ima tu jednu zvijer u naponu snage koja sama samcata može odrediti ishod susreta.

Ova momčad je jednostavno bezgrešno izgrađena, nema slabosti nigdje i kao od šale će prošetati do svojih desetak pobjeda. Međutim, za onaj zavšrni korak jednostavno nemaju dovoljno, odnosno protivnici imaju više. Za prelazak u viši razred neće biti dovoljno samo štrebati gradivo, treba ponuditi i nešto specijalno.

SCORE: 11-5

BALTIMORE RAVENS

Još jednom su završili sezonu gledajući u leđa ljutim protivnicima Steelersima, momčadi koju godinama pokušavaju kopirati. Samo, njihova obrana koja je zaslužna za dugi niz playoff nastupa svake sezone sve je starija, a, dok njoj prolazi vrijeme, mladi QB Joe Flacco nikako da postane pouzdani lider sjajne ruke kojega čekaju.

Daleko od toga da momčad s Flaccom na čelu ne bi mogla osvojiti naslov, ali ovi Ravensi više nisu dovoljno dobri da ga prate. Ray Lewis, dugogodišnji zapovjednik obrane još uvijek djeluje zastrašujuće na terenu, ali puno je manje opasan učinkom. Glavni pokretači su možda najbolji DE u cijeloj ligi, ogromni Haloti Ngata koji je u stanju sam-samcat uništiti napad protivnika te linebacker Terrell Suggs kao glavni i često jedini pouzdani PR igrač.

Zadnja linija također nije ni sjena nekadašnje, njen glavni pokretač Ed Reed danas je skoro jednako potrošen kao i Lewis, a to znači da Ravensi uopće nisu tako moćni obrambeno kako volimo misliti. Ili je možda bolje reći da nisu na razini Steelersa.

Čak ako Flacco konačno i napravi korak naprijed prema tituli jednog od najboljih QB-a u ligi (a to bi značilo da prestane glumiti Rodgersa i daviti loptu kada nije u stanju bježati poput njega, odnosno da prestane glumiti Cutlera i sijati nepotrebno lopte riskirajući pored puno sigurnijih opcija), ostaju pitanja u obrani. A ako obrana i odigra iznad mogućnosti, uvijek je pitanje kad će Flacco zeznuti stvar. I to usprkos tome što ga čuva jedna od boljih linija u ligi, na čelu s popularnim Michaelom Oherom (koji je u dvije sezone opravdao sav hype koji je produkt onog simpatičnog filma "Blind Side") i što ima više nego dovoljno oružja na krilima te pouzdanog RB-a u Rayu Riceu.

Jednostavno, za smatrati Ravense ozbiljnim favoritima trebali bi prvo vidjeti da je Flacco sazreo i da Lewis može igrati na nekadašnjoj razini. Kako zadnje dvije sezone gledamo upravo suprotno, čemu se nadati iznenadnom preokretu koji bi, eto, ne samo pače pretvorio u labuda (što još i nije nerelano, Flacco je mlad i talentiran i ima dobar napad oko sebe), već i preokrenuo proticanje vremena (čudo da Lewis nakon svih sezona raubanja u 36-oj godini uopće i igra ovako dobro kako igra).

Logika dakle kaže da će ovo biti još jedna sezona kao i sve prethodne u eri Flacco. Desetak pobjeda, poraz u playoffu i nada u bolje sutra.

SCORE: 10-6

BUFFALO BILLS

Momčad je ovo bez stabilne napadačke i obrambene linije, bez talenta u branjenju pas igre i zadnjoj liniji. Drugim riječima, Billsi su momčad koja se slaže kao da igrate fantasy football, dakle birajući samo igrače koji zabijaju i potpuno zanemarujući sve ostale aspekte jedne ovako kompleksne igre kakva je football.

Samo, da stvar bude još bolja, čak ni ovo fantasy football slaganje nije donijelo nikakve rezultate. Billsi danas nemaju RB-a za kojega mogu reći da je klasa, njihov QB je upitan i nakon dvije loše utakmice u stanju je ne samo završiti na klupi nego i izvan lige, a od dva solidna krila ostali su na jednome.

Po svemu su možda i gori nego lani, jedini dio momčadi koji se čini spremnim za korak naprijed je O-linija, a raspored im je jednostavno grozan. Em imaju tešku diviziju samu po sebi u kojoj će teško do pobjede, em se ove godine križaju s NFC Eastom koji im donosi još minimalno tri poraza od Giantsa, Cowboysa i Eaglesa. Preostali susreti nisu toliko teški, ali nije ni da su makar i u jednom od njih favoriti. Tako da se lanjski rezultat od 4 pobjede manje-više opet čini jedinim logičnim izborom.

SCORE: 4-12

CAROLINA PANTHERS

Najbolji primjer kako je to kada preko noći ostaneš bez dva stupa igre. Lani su krenuli u sezonu bez zamjena za dugogodišnje QB-a i PR-a, što je rezultiralo totalnim kaosom u svim aspektima igre. Kretanje u rebuilding obilježeno je draftiranjem Cama Newtona kojega smatraju rukom koja će ih voditi u bolju budućnost, a u međuvremenu će ostati i bez onih dijelova momčadi koji se godinama slažu poput obiju osnovnih linija i zadnje linije obrane.

Kako je iluzorno očekivati da će Newton od prvog dana biti zvijezda, to je realno očekivati još jednu lošu godinu od prvog receivera Stevea Smitha te slabašan učinak dva nekada pouzdna RB-a. Jer, lako je biti pouzdan trkač kada protivnik mora paziti na pas igru – kada nema takve prijetnje, onda je trku punu lakše zaustaviti.

Obzirom da je O-linija u tranzitu, od napada Panthersa ne treba očekivati ništa, a slično je stanje i s obranom. Charles Johnson rijetka je svjetla točka, ali čak i takvog rasnog PR-a nije lako primjetiti u ekipi koja sezonu završi scoreom 2-14. Osim njega nema dokazanog igrača, iako je barem na ovom dijelu rostera dovoljno mladih od kojih se može očekivati nešto u budućnosti.

Kako god, čak i da Newton odigra iznad svih očekivanja, da Johnson sruši sve rekorda u rušenju QB-a i da se posloži zastražujuća obrana pas igre, Panthersi pored tri rasne ekipe u diviziji nemaju što raditi u ovom trenutku povijesti. Ali, možda bi mogli barem poduplati lanjske dvije pobjede, što bi, uz zeznuti raspored koji im donosi susrete s ekipama iz AFC Southa i NFC Northa, bio svojevrsni podvig.

SCORE: 5-11

CHICAGO BEARS

Njihov lanjski put do finala konferencije bio je ogledni primjer toga koliko sreća igra važnu ulogu u footballu. Nitko ne može osporiti da je njihova obrana bila možda i najučinkovitija u ligi, ali dobar dio razloga za to leži u činjenici da tijekom cijele sezone nisu imali ozbiljnije ozljede. Međutim, ono što je još nevjerojatnije je da su dojahali tako daleko usprkos tome što su ovisili o učinku talentiranog, ali greškama sklonog QB-a Jaya Cutlera.

I još je najluđe od svega što je Cutler do samog kraja sezone izbjegao smrt (ne i potrese mozga) pored najgore O-linije u ligi (barem kada su u pitanju potencijalne playoff momčadi) kraj koje i kroz koju se šetao tko je htio. Cutlera su doslovno gazili iz susreta u susret, čovjek se uporno dizao i bacao bombe. Stoga je tim veća ironija u primjedbama na njegovu muškost koje su krenule nakon što je zbog ozljede odlučio ne ulaziti u igru drugo poluvrijeme tijekom spomenutog finala protiv Packersa.

Uglavnom, kako to obično biva, nakon lanjske sezone u kojoj im se sve poklopilo, ove zasigurno neće. Cutlera će i dalje rušiti puno, puno više nego treba, a uz njegove riskantne duge lopte glavni oslonci napada bit će spretni RB Matt Forte, jednako dobar i u trci i u pas igri, te receiver Devin Hester. Njih dvoje su omogućili jednom ovako klimavom napadu dvije glavne prednosti upravo svojim talentima. Forte je izuzetan u pas igri čime je često izvlačio Cutlera iz problematičnih situacija nudeći dodatnu opciju, dok je Hester kralj povratnih lopti, čovjek nakon čijih sprintova bi se Bearsi uvijek našli u idealnoj poziciji za započeti napad.

S tim da je ipak obrana ono što drži ovu momčad. Bearsi u svojoj 4-3 postavi imaju čak tri rasna playmakera. Julius Peppers je zadužen za PR i to još uvijek radi iznad prosjeka, što dvojici linebackera veterana Brianu Urlacheru i Lanceu Briggsu omogućava da kontroliraju sva zbivanja na terenu. Posebice je Urlacherova uloga zapovjednika obrane bitna, čovjek stigne blokirati sve što treba kroz sredinu i onda se još povući unazad kako bi zatvorio eventualne rupe, i sve to u par sekundi.

Dodaj na ovakva tri masjtora zanata više nego kompetentnu podršku ostalih na crti i u sredini, dodaj solidnu zadnju liniju obrane i Bearsi još uvijek nemaju zašto strahovati što se tiče obrane, iako su svi manje-više prešli s one strane godina nakon kojih slijedi neizbježni regres.

Međutim, čak i da obrana ponovi lanjska izuzetna izdanja, a za što smo već rekli da su šanse ipak znatno manje, napad će teško moći reproducirati onoliko trenutaka lucidnosti. Konkurencija u diviziji se pojačala jer je Detroit izrastao u solidnu momčad, ali ostatak rasporeda nije toliko paklen. Ipak, osrednjost je njihova realnost. Osrednjost i gubitak playoff pozicije.

SCORE: 7-9

CINCINATTI BENGALS

Momčad je iz potencijalne playoff ekipe lani spletom okolnosti pala na dno pretvorivši se u najnoviji rebuilding projekt. Ključ svega bila je loša sezona veterana Carsona Palmera, QB-a koji ih je trebao odvesti na vrh, ali koji je zbog čestih ozljeda postao jedan od onih nikada do kraja realiziranih talenata. Palmer je tako praktički odlučio da će radije u mirovinu nego nastaviti igrati za momčad koja više nema kvaliteta za ući u playoff, a to znači da su Bengalsi danas osuđeni na dno.

Dio momčadi koji je ušao u tranziciju je napad i tu je skoro sve novo. Ova sezona će poslužiti da se u akciji vide novi mladi receiveri i da se dobije odgovor na pitanje da li je rookie QB Andy Dalton budućnost. To pak znači da će veći dio igre ići po zemlji, a to nikako nije dobra vijest obzirom na istrošenost RB-a Cedrica Bensona i nekada pouzdane O-linije.

Ipak, jedan dio momčadi ostat će solidan čak i u ovim vremenima, a to je obrana. Prva linija obrane je dovoljno mlada i kvalitetna da traje još niz godina, dok se mladi Ray Maualuga pokazao spremnim biti liderom budućnosti na poziciji centralnog linebackera. Očit je nedostatak rasnog PR-a, ali to je nešto što se da srediti obzirom da ih čeka nekoliko draftova na kojima će birati pri vrhu.

Šteta što su se olako odrekli CB-a Jonathana Josepha koji se preselio u Houston, jer su u njemu i Leonu Hallu imali možda i najbolji par mladih krilnih braniča u ligi. Mogli su biti sjajni, ovako su samo solidni. Solidna obrana i napad od kojega nitko ne zna što može očekivati, a bira se između očajnog i zadovoljavajućeg učinka, nisu jamci velikih rezultata. Međutim, samo postojanje nekakvog puta, makar on bio i onaj prema dnu, opet je bolje od nikakvog, zar ne.

SCORE: 3-13

CLEVELAND BROWNS

Njihov dugogodišnji rebuilding lani je konačno počeo pokazivati pozitivne znakove, a ove godine bi se taj trend trebao potvrditi obzirom da konačno imaju nešto lakši raspored koji im na tapet donosi šest šrot momčadi (dvije iz AFC Southa, četiri iz NFC Westa) što bi trebalo kompenzirati činjenicu da igraju u diviziji s Steelersima i Ravensima. Dodaj još da su se Bengalsi ugasili preko noći i Brownsi se nameću kao logični izbor za momčad u usponu.

Sad, pitanje je koliko je taj uspon velik. Colt McCoy je odigrao solidnu rookie sezonu na poziciji QB-a, a to je otprilike ono što se od njega očekuje i ove godine, posebice zato što nigdje u blizini nema poštenog receivera. Peyton Hillis nametnuo se kao trkački one-man show, ali nije mu odmoglo ni što su Brownsi svih ovih godina rebuildinga stabilizirali O-liniju koju predvodi sjajni lijevi tackle Joe Thomas.

U biti, Brownsi su danas solidni svuda osim u pas igri, a to donekle kompenziraju talentima Josha Cribbsa, čije povratne lopte osvajaju teren u dovoljnoj količini da se barem malo prekrije izostanak duge lopte kroz zrak. U obrani na crti su čvrsti, sredinu kontrolira pouzdani linebacker Scott Fujita, ali fali im rasni PR. Zadnja linija također obećava, ali uz takve dvije rupe kao što su nedostatak pas igre i branjenje pas igre, očito je kakva je njihova budućnost.

Sve se idealno posložilo da naprave korak naprijed, ali u biti ostaju to isti stari Brownsi. Niti smrde niti mirišu.

SCORE: 7-9

DALLAS COWBOYS

Boysi su omiljeni američki klub, a nije nikakvo čudo zašto. Jer, ova momčad je all style, no substance. U napadu imaju sve, Tony Romo je QB koji može pogoditi pticu u letu i pravi dečko koji se ne boji stati pred jureći vlak. Krila su brza, talentirana i spretna, a dovoljno je tu i sirove snage u trci. Međutim, u svom ovom bogatstvu, Boysi su zaboravili na osnove.

Naime, Dallas imaju očajnu O-liniju koja nije iznadprosječna ni u jednom segmentu igre, a slična stvar je i s obranom. Četvorka na crti je kriminalna, što čini fenomenalnog PR-a DeMarcusa Warea jedinim istinskim playmakerom u obrani. Ware iz godine u godinu dokazuje da je top-5 zvijer u ligi, ali izostanak rezultata također dokazuje da nije samo dovoljno imati sjajnog QB-a i sjanog PR-a, već da treba postići i balans na ovim temeljnim mjestima.

Dok se to ne dogodi, Dallas će uvijek nuditi puno šušura i malo toga konkretnog, uz boravak u sredini i snove o priključenju velikim dečkima. Ipak, u svemu ovome jedna je stvar dobra – riješili su se uvjerljivo najgoreg trenera u ligi, polu-retardiranog starca koji ih je vodio zadnji niz godina (njegova nesposobnost zabilježena je za sva vremena u predzadnjoj sezoni "Hard Knocksa"), što je samo po sebi dovoljno za korak naprijed.

SCORE: 8-8

DENVER BRONCOS

Lani su došavši do 4 pobjede čak nadmašili očekivanja. Obzirom da su u sezonu krenuli s nizom problema, od kojih je najveći bio izostanak sjajnog PR-a Elvisa Dumervila koji je propustio sezonu zbog ozljede, nikoga ne bi iznenadilo ni da su imali poneku manje. Razlog zašto su se održali u nekakvim gornjim granicama mogućnosti je izuzetna sezona Kylea Ortona koji je umjesto da samo krpa poziciju QB-a na trenutke izgledao i kao sasvim kompetentan igrač.

Obzirom da je u Denveru došlo do promjene trenera, za očekivati je pomak strategije od Ortonovih dugih lopti prema raznovrsnijem napadu, a to znači i njegov povratak u osrednjost. Krila će i dalje biti solidna, trka i dalje neće, ali barem imaju rasnog tacklea Ryana Cladya koji će Ortonu ili kome već ubuduće služiti kao pouzdani tjelohranitelj.

Povratkom Dumervila opet će dobiti potrebnu dimenziju u obrani pas igre, ali ostatak postave je ili nedovoljno talentiran (prve dvije linije) ili jednostavno prestar (zadnja linija). Prema tome, čeka ih još jedna sezona ispunjena porazima, ali ovaj put barem nema razloga očekivati da budu totalna katastrofa, već samo vrlo loša momčad.

SCORE: 5-11

DETROIT LIONS

Još jedan klub koji je godine poraza izgleda spreman pretočiti u svjetlu budućnost. Lionsi su složili respekta vrijedan napad i čvrstu obranu, a to sve skupa bi trebalo rezultirati prvom pozitivnom sezonom nakon dugo godina. S tim da treba naglasiti da su očekivanja od njihovog QB-a Stafforda poprilično nerealna. Naime, često se uz njega veže podatak o problemima s ozljedama te se ističe kako s njim zdravim ova momčad može napraviti skok s dna na vrh.

Činjenica je pak da Lionsima za respektabilnu ulogu u ligi treba tek QB u kojega se mogu pouzdati, a Stafford se nije dokazao takvim ni u onim trenutcima dok je bio na terenu. Međutim, čak i bez vrhunske igre najvažnijeg playmakera, Lionsi imaju dovoljno igrača na koje se mogu osloniti i to je u biti ključ ovogodišnje priče. U napadu su to raznovrsni i kvalitetni receiveri na čelu s Calvinom Johnsonom, a mogu se pouzdati i u trku mladog razbijača Jahvida Besta. O-linija je daleko od pouzdane, ali poklopi li se sve mogu biti itekako neugodni.

Najveća snaga ove momčadi ipak je obrana, odnosno prva sedmorka. Na liniji su zastrašujuće dobri, a kombinacija mladog Suha u sredini i veterana Vanden Boscha na boku prednje četvorke donosi sve potrebno, od čvrstih blokova do razbijanja pas igre. Linebackeri su solidni (posebice nakon dovođenja Tullocha iz Titansa), nakon dugo godina čini se da je takva i zadnja linija obrane, a to sve skupa znači da su Lionsi jedna momčad koju konačno treba shvatiti ozbiljno.

Tko zna, pokažu li se oni koji se kunu u Staffordov talent u pravu, odnosno ostane li čovjek zdrav i samim time odigra vrhunski, Lionsi možda mogu biti i više od tvrdog oraha. Ali, obzirom na tmurnu prošlost, ovogodišnja potvrda da su na dobrom putu sama po sebi bila bi dovoljna nagrada.

SCORE: 8-8

GREEN BAY PACKERS

Prvaci su lani imali sezonu punu problema tijekom koje se činilo da se prognoze o visokom plasmanu čine neostvarivima. Ozljede su se nizale jedne za drugom i izbacile su iz stroja većinu napadačkih oružja, od startnog RB-a do startnih hvatača. Međutim, nekim čudom rezerve su igrale jednako kvalitetno. Hm, da nije tome možda razlog činjenica da Packersi imaju najboljeg QB na planeti u Aaronu Rodgersu?

Uz sve muke s ozljedama, Packersi su lani također muku mučili i sa šupljom O-linijom kroz koju se do Rodgersa moglo kad se htjelo. Doduše, treba priznati da se u drugom dijelu sezone taj dio igre stabilizirao, mladi Bryan Bulaga zakrpao je dobar dio rupa, a veteran Chad Clifton od najgoreg igrača na terenu pretvorio se u najpouzdanijeg. I da, treba istaknuti da je za većinu nezgodnih situacija kriv sam Rodgers koji jednostavno uživa u tome da predugo drži loptu. Međutim, sve to skupa govori koliko je za uspjeh u ovoj ligi važnije od svega imati genijalnog QB-a.

Jer, Rodgers je, barem do ponovnog rođenja Michaela Vicka u Philadelphiji, bio aspolutno najveći užitak za oči svakom fanu. I to ne samo footballa, već sporta uopće. Gledati toga manijaka kako izbjegava sudare s divovima koji ga doslovno žele ubiti vjerovatno je jedna od najzabavnijih stvari u današnjoj Zapadnoj civilizaciji i jednostavno, ako ste muško, ne smijete si dozvoliti da živite i ne pogledate Rodgersa barem jednom u akciji.

Osim što imaju čovjeka koji svaki napad može držati podmazanim, Packersi imaju tu sreću da u obrani imaju ekvivalent Rodgersu u najboljem pass rusheru lige. Mladi Clay Matthews doduše nije tamnoputa zvijer, već plavokosi skandinavski Bog, ali to ne umanjuje činjenicu da je čovjek instant put u bolnicu za protivničkog QB-a. Lakoća kojom se oslobađa blokera je neviđena, djeluje nezaustavljivo i on je uz Rodgersa glavni razlog za osvajanje naslova u sezoni tijekom koje se činilo da je sve pošlo ukrivo.

Ponove li njih dvojica lanjske sezone, a nema razloga da tako ne bude, za Packerse nema zime. Bez obzira na probleme u O-liniji i upitnu kvalitetu napadačkih rješenja, napad će funkcionirati. Obrana je pak besprijekorna, jer su čvrsti i na osnovnoj crti (za što se brine div Raji) i u sredini (koju kontrolira Matthewsov blizanac Hawk), a u zadnjoj liniji imaju sve potrebno – kvalitetne CB-ove (posebice veterana Charlesa Woodsona koji je majstor dokazan u stotinama bitaka) i pouzdane osigurače.

Dodaj još na sve to kako je nemoguće da opet imaju sezonu s toliko ozljeda i kako im je raspored poprilično naklonjen i čini se da nema razloga zašto se Packersi ne bi opet prošetali do završnice. Jedina otežavajuća okolnost je činjenica da su danas možda u najboljoj, točnije najizjednačenijoj diviziji u NFL-u, pored Lionsa, Bearsa i Vikingsa koji će se itekako potruditi da im pokvare planove.

Samo, jedina stvar koja može pokvariti planove ovoj momčadi je eventualna ozljeda Rodgersa ili Matthewsa. Dok imaju top igrače na najvažnijim pozicijama u footballu, smiješe im se mnogi trofeji. Da, gledat ćemo ih dugi, dugi niz godina.

SCORE: 11-5

HOUSTON TEXANS

Od njih se lani očekivalo da konačno naprave korak naprijed i izbore playoff. Nakon niza polovičnih sezona činilo se da je konačno sve posloženo – glavni protivnici u diviziji Coltsi počeli su s padom nakon godina dominacije, a sami Texansi posložili su jedan od učinkovitijih napada u ligi. Također, računalo se s tim da su u Brianu Cushingu dobili svojevrsnog klona Claya Matthewsa, čovjeka koji će niz godina biti noćna mora protivničkim QB-ima.

Međutim, pokazalo se da je pad Coltsa bio minoran naspram onoga Texansa. Od osrednje momčadi Texansi su postali grozni zahvaljujući potpunom raspadu sistema u obrani. I dok je napad odradio svoje, u obrani su zakazali svi, posebice Cushing koji je nakon povratka na teren (bio suspendiran na početku sezone zbog toga jer je uhvaćen u igranju sa steroidima) bio neprepoznatljiv u odnosu na rookie sezonu.

U novoj godini opet nas čeka ista priča. Coltsi i dalje propadaju, daleko su od nedodirljivih, napad Texansa i dalje je jednako pouzdan i sve što treba je barem približno pouzdana obrana. S tim da je pitanje koje se sada postavlja ono limita ove momčadi – da li je ona u stanju postati ozbiljan pretendent na naslov ili je čak i kada se sve posloži kako treba još uvijek tek jedna od onih 8-8 ekipa?

Obzirom na stanje stvari, bilo bi glupo još jednom ne kladiti se na njih. QB Matt Schaub nije čudesan igrač poput najboljih dodavača u ligi, ali je u stanju odraditi sve što treba. Osim biti na visini zadatka kada je najpotrebnije, ali to je već karakterno pitanje. Što se tiče talenta, Schaub je dovoljno dobar, a nije na odmet i što mu je glavna meta rasni receiver poput Andrea Johnsona. O-linija je vrhunska i zaslužna je za nesmetanu pas igru te fantastičnu trku koja će odraditi svoje bez obzira u kakvom stanju bude lani najbolji trkač lige Arian Foster (trenutno je ozljeđen, ali Texansi imaju dvije rezerve spremne preuzeti teret).

Dakle, pitanje je samo može li obrana prestati biti grozna. Obzirom na imena koja se u njoj nalaze, logično bi bilo očekivati da se poprave, a obzirom na pojačanja možda i da budu dobri. I da, ako kojim slučajem Cushing pronađe formu iz prve sezone u ligi, možda budu i više nego dobri. Na liniji imaju izvrsnog Maria Williamsa koji je lani igrao praktički sam protiv svih, iza njega je potencijalni vrhunski PR u Cushingu, a za pojačati kriminalnu zadnju liniju doveli su jednog od najkvalitetnijih CB-a u NFL-u Jonathana Josepha iz Bengalsa. Uspije li Cushing makar i približno igrati na razini na kojoj igraju Williams i Joseph, za Texanse nema zime. Odigra li pak jadno kao lani, tih 8-8 čine im se suđenima. S druge strane, Coltsi su stvarno stari i taj Cushing je tako dobro izgledao prije dvije godine da im treba dati još jednu šansu usprkos svemu.

SCORE: 10-6

INDIANAPOLIS COLTS

Nekadašnji pretendenti na Superbowl nastup danas su pali u kategoriju potencijalnih playoff momčadi, ponajviše zbog godina. Svi ključni igrači prešli su u zonu sumraka karijere, osim naravno robota Peytona Manninga koji igra jednako valjda i nakon što ga probudiš usred noći i u boksericama izvedeš na teren. Doduše, propustio je pripreme zbog bolova u vratu, što je prva ozbiljnija ozljeda u ovih 49 godina standardno sjajne forme koju prezentira. To nije nepremostiv problem za Coltse jer radi se o veteranima koji ionako predobro poznaju svoje uloge na terenu, ali samo pod uvjetom da ga dobiju spremnog makar na pola sezone.

(Svježe informacije govore da je podvrgnut novoj operaciji i da je prvotnih nekoliko utakmica pauze sada već promijenjeno u pauzu dugu pola sezone, što plasman u playoff stavlja u kategoriju teškog ostvarivog podviga)

Čak i da se Manning vrati kasnije od očekivanog i nedovoljno spreman, lagani raspored im nudi dovoljno prilika da izbore playoff. Njihova O-linija je pročitana knjiga, ali pruža dovoljno da se Manning (odnosno veteran Kerry Collins kojega su izvukli iz mirovine kad su shvatili da Peyton neće moći zaigrati na startu sezone) osjeća sigurnim. Trkači i hvatači redom su pri kraj puta, ali imaju još dovoljno u nogama da ponude solidnu podršku.

Obrana je i dalje dobra, iako su dva ključna igrača, Dwight Freeney i Robert Mathis, odigrali svoje najbolje utakmice. Međutim, čak i njihovo slabije izdanje još uvijek garantira sasvim dovoljno dobar PR učinak. Branjenje od pas igre tako neće biti problem, ali hoće igra u sredini, posebice obzirom na slabašnu linebackersku postavu. Zadnju liniju obrane kontrolira sjajni Antoine Bethea, što je dovoljno za jednu solidnu obranu. A solidno teško da može biti šampionsko.

Međutim, iako su najbolji dani iza njih, ovo je i dalje uspješna franšiza iz razloga što im dva najvažnija temelja za uspjeh – vrhunskog QB-a i kvalitetan PR. Takvima je playoff uvijek opcija, čak i ako se Houstonu sve poklopi, bit će u igri za wild card. Ali, u slučaju da cijelu sezonu odigraju bez Manninga, jasno je kako sve pada u vodu.

SCORE: 9-7

JACKSONVILLE JAGUARS

Nekada solidna momčad lani je zaustavila put prema dnu zahvaljujući solidnim igrama, ali možda još i više zahvaljujući sreći. Jagsi nikako nisu smjeli uhvatiti 8 pobjeda, međutim kada vam u gustim završnicama nekim čudom svaka lopta pada tamo gdje treba, a protivnici rade idiotske greške, sve je moguće.

Osim što su ove godine još stariji i siromašniji talentom, Jagsi će valjda biti i manje sretni, što ih automatski stavlja u poziciju svojevrsne kante za napucavanje. Istrošeni QB David Garrard odigrao je solidnu sezonu, iznad svih očekivanja, a teško će je ponoviti iz dva razloga. Prvo, Jagsi su dopustili nizu receivera da jednostavno odšeću, a drugo, jer su ga upravo škartali kako bi momčad dali u ruke rookieu Blaineu Gabbertu. O-linija je solidna, ali građena je oko osiguranja igre po zemlji, tako da je pas ionako manje bitan. Čvrsti RB Maurice Jones-Drew uvijek će napraviti svoje, ali sve te osvojene yarde u današnjem NFL-u nisu ništa nego lijepe brojke. Trka ne donosi pobjede.

Obrana pak nema nikoga vrijednog spomena. Mladi igrači su nedovoljno dobri, veterani su pred raspadom, a raspored im ne donosi nimalo lake protivnike. Pad u provaliju iz koje je jedino rješenje potpuni rebuilding već ove sezone čini se neminovnim, a ovako iznenadnom odlukom da pozdrave Garrarda (zar nisu to mogli napraviti tijekom priprema?) samo to potvrđuju.

SCORE: 5-11

KANSAS CITY CHIEFS

Evo primjera momčadi koja je iskoristila priliku. Nikada lakši raspored u kombinaciji s neviđeno nesretnom i nespretnom sezonom Chargersa izbacio ih je na vrh divizije i osigurao im playoff. Doduše, u njemu su odmah pregaženi, ali to je nebitno. Chiefsi zaslužuju svaku pohvalu jer su maksimizirali potencijale.

Ove godine to će biti teže. Prvo, raspored im ne donosi tako lagan put kao lani kada su imali 4 susreta protiv očajne AFC West divizije. Drugo, nemoguće je da Chargersi izgube onoliko utakmica na onako glupe načine (iako, obzirom da su u pitanju Chargersi koji su od gubljenja na glupe načine napravili umjetnost, sve je otvoreno).

Također, nemoguće je da onako osrednji QB kao što je Matt Cassel još jednom odigra na vrhu mogućnosti. Iako pas igra nije forte ove momčadi, Cassel je lani uspio ne škoditi, što je već bilo uspjeh samo po sebi, a pomogao mu je i pouzdani receiver Dwyane Bowe koji je dovoljno talentiran da hvata i ono što mnogi ne bi. Ono od čega Chiefsi žive je trka, a to im omogućuje činjenica da imaju bez konkurencije najboljeg trkača u ligi.

Jamaal Charles ni dan danas nije razvikan poput nekih kolega, ali nitko ne trči brže, bolje i spretnije od ovog manijaka, a pogotovo ne bez podrška vrhunske O-linije (a ova Chiefsa teško da je vrhunska). On sam vrijedi 5 pobjeda, a Chiefsi zaslužuju svaku pohvalu zbog toga što ga ne forsiraju već dobar dio posla raspoređuju na zamjenu Thomasa Jonesa, pouzdanog veterana kakvog mnoge momčadi sanjaju.

Da je ova momčad jednodimenzionalna do bola, potvrđuje i obrana koju iz sivila izvlače igre lanjskog otkrića Tambe Halia. Uspije li Hali ponoviti sezonu kakvu je upravo odigrao, pad Chiefsa možda i neće biti tako očit, jer takav rasni PR donio bi potreban balans one man showu kojega Charles prezentira u napadu. Doduše, ne bi bilo fer ne spomenuti lanjskog rookiea Erica Berrya koji se od prve utakmice nametnuo kao prvi osigurač zadnje linije i uopće zapovjednik obrane.

Sve u svemu Chiefsi nisu u nemogućoj misiji u pokušajima da ponove nastup u playoffu, ali nije sve u njihovim rukama. S potvrđenom klasom kakva je Charles te dvije potencijalne zvijezde u Haliu i Berryu (Halle Berry bejbe!), ova momčad ima budućnost, ali za sadašnjost previše toga ovisi o spletu okolnosti. A kada vam više ovisi o tome kako će igrati drugi nego vaš QB, onda niste nužno u najboljoj situaciji za uspjeh.

SCORE: 6-10

MIAMI DOLPHINS

Phinsi su toliko navikli da osrednjost da više nemaju volje niti je mijenjati. Cijelu prošlu sezonu pričali su da im treba pojačanje na poziciji QB-a, ubijali su u pojam jadnog Chada Hennea koji se u drugoj sezoni u ligi nije proslavio, da bi u novu avanturu ušli s tim istim Henneom kao prvim čovjekom. Obzirom da ni sam Henne više ne vjeruje u sebe, iluzorno je očekivati da se išta promjeni u anemičnom napadu.

Koji je ionako ostao bez pouzdanog veteranskog RB dvojca Brown – Williams te se doveo u situaciju da ovisi o trci razvikanog Reggiea Busha kojega su se Saintsi olako odrekli. Bush je eksplozivan trkač, ali teško da je čovjek oko kojega možeš graditi igru u napadu, a obzirom da nemaju pas igru i da im je jedini pouzdani receiver Brandon Marshall u stanju svaki tren završiti ili u zatvoru ili u nekoj uličici proboden nožem, jasno je da Phinsi neće zabijati dovoljno. Iako će neki reći da je njihova O-linija na čelu s Jakeom Longom možda i najbolja u ligi.

Ono gdje leži njihova šansa je obrana. Na crti su izuzetni, a još su čvršći u linebackerskoj četvorci koja ima sve potrebno za uspjeh – vrhunskog PR-a u Cameronu Wakeu, odnosno vrhunskog zapovjednika sredine u Karlosu Dansbyu. Na razini ove dvojice igra uopće malo tko u ligi, a Phinsi još imaju i dva mlada cornerbacka koja su na najboljem putu da postanu jednako dobri u Vontaeu Davisu i Seanu Smithu. Dodaj im još uvijek pouzdanog osigurača Yeremiaha Bella i dolaziš do zaključka da se obrana Miamia može suprostaviti svima i da je gotovo šampionska. Problem je, eto, što je napad jednostavno potpuna suprotnost.

SCORE: 7-9

MINNESOTA VIKINGS

Vikesi su se jedva živi izvukli iz sapunice zvane Favre. Nekada legendarni quarterback prošle sezone po prvi puta u životu je izgledao ne samo kao obični smrtnik, već često i kao penzić koji nema što tražiti na terenu. Zajedno sa sobom na dno je povukao i ekipu koja je bila posložena za velike stvari, usput bacivši u vjetar zadnju sezonu jedne od najboljih obrambenih linijskih četvorki ikada.

Ray Edwards je danas u Atlanti, Pat Williams u mirovini, a Kevin Williams će propustiti prve dvije utakmice sezone zbog suspenzije koju je zaradio jer je uzimao tamo nekakva nedozvoljena sredstva (božesačuvaj, zar i toga ima u NFL-u, strašno). "Williams Wall" tako odlazi u legendu, a s njim i legendarna neprobojnost Vikingsa. Međutim, četvrti član ove postave, sjajni PR Jared Allen još je tu i trebao bi ponijeti najveći teret, posebice nakon osrednje lanjske sezone.

Allen je u stanju još uvijek odraditi svoju ulogu, a nekadašnju čvrstoću obrane pokušat će održati tri pouzdana linebackera na čelu s Chadom Greenwayom. Zadnja linija također osjeća teret godina, ali stari Antoine Winfield donekle je garancija da se neće raspasti. Dakle, obrana još uvijek u sebi ima dovoljno za plivati iznad dna, ali pitanje je može li se napad vratiti u neke prihvatljive sfere nakon katastofe s Favreom?

Pa, obzirom da imaju mrcinu i razbijača kakav je Adrian Peterson u ulozi trkača i da su doveli dobrog, starog Donovana McNabba i dali mu u ruke ključeve momčadi, možda može. McNabb je škartan iz Washingtona iako je igrao jednu sasvim solidnu sezonu, ali netko je morao platiti glavom za sve nedostatke Redskinsa. Tražeći rješenje za budućnost Vikingsi nisu puno razmišljali jer njihova je budućnost sada, a McNabb sigurno u nogama ima još jednu dobru sezonu.

Istina, neće mu biti lako kraj očajne napadačke linije koja je Favrea skoro stajala glave, ali ima dovoljno oružja na raspolaganju da pomogne obrani koja bi trebala nositi glavninu tereta. Nisu Vikingsi nikakav izazivač, ali su potencijalna playoff momčad. Tako nešto se u ovom sportu ne odbacuje samo tako, jer premalo je utakmica i karijere ne traju dovoljno dugo da se u rebuilding kreće dok god postoji i najmanja šansa da nešto napraviš.

SCORE: 8-8

NEW ENGLAND PATRIOTS

Lani su se u playoffu našli pred zidom kojega nisu mogli preskočiti. Najbolji napad kroz cijelu sezonu, krcat igračima koji znaju što rade, potpomognut gomilom inventivnih akcija, drugu godinu za redom našao se u problemima kada je trebalo pokazati mišiće. I dok je poraz od Ravensa prije dvije godine bilo moguće opravdati ozljedama i neiskustvom pomlađene momčadi u kojoj je praktički samo Brady ostao ključni igrač svih ovih godina, lanjsko gaženje od Jetsa jasno je pokazalo da u sudaru sa sjajnom obranom napad Patsa izvlači kraći kraj.

I to ne toliko zbog boljki samog napada, koliko zbog nemogućnosti obrane da na drugoj strani na sličan način zaustavi protivnika. Patsima nedostaje kvalitetan PR, a uz to su previše klimavi u zadnjoj liniji da bi se samo tako prošetali do kraja, iako učinkovitost njihova napada često ostavlja dojam da upravo tako igraju, na nekoj posebnoj razini.

Brady je genije, ali Brady usprkos svim oružjima ne može zabiti dovoljno. A, kako smo već napomenuli, tih oružja je stvarno previše. Patsi plivaju u receiverima, imaju dva mlada tight enda koji su prototipovi igrača za tu poziciju, a imaju čak i solidnog RB-a. Lanjska O-linija je bila nešto slabija zbog neigranja Logana Mankinsa dobar dio sezone (natezanje oko ugovora), ali, ove godine djeluje opet spremna biti pravi bedem, posebice izdrži li Matt Light još jednu sezonu čuvajući Bradya.

Obrana daleko od toga da je loša. Na liniji su čvrsti kao kamen predvođeni divom Vinceom Vilforkom, a dvojac središnjih linebackera u rangu je s najboljima. Gary Guyton je dobar, a Jerod Mayo fantastičan. Međutim, iako Mayo igra sve i stigne pokriti sve, nije PR, a bez toga nema uspjeha. Patsi su dovodili veterane poput Ochocinca i Hayneswortha koji su u biti nepotrebni jer imaju sasvim dovoljno receivera na krilima i mesa na crti, zanemarujući jedinu potrebu, a to je da im se glavna opasnost po protivničke QB-e ne smije zvati Ninkovich ili Banta-Cain. Mislim, zamislite zvijeri s takvim imenom?

Taj rastrčani i razigrani napad iz kojega nikada ne znaš gdje će te udariti i dalje će biti dovoljan za šetnju kroz regularnu sezonu, ali pitanje je može li obrana pratiti taj ritam i hoće li njeni nedostatci još jednom biti presudni. Dok prihvate da Mayo ne može sam, za Bradya će možda već biti kasno.

SCORE: 12-4

NEW ORLEANS SAINTS

Lani nisu dobili priliku braniti titulu jer su dobar dio sezone muku mučili s ozljedama. Drew Brees nije bio pravi zbog stalnih sitnih zdravstvenih gnjavaža, ali još veću glavobolju donosilo im je stalno igranje bez prve i druge RB opcije. Trka možda nije važna kao pas, ali ako nemate nikoga da probija obrane, onda se obrane mogu fokusirati na ono što vam preostaje. Stoga su Saintsi bili prisiljeni forsirati igru kroz zrak, a to forsiranje je često rezultiralo izgubljenim loptama i greškama koje su ih dovodile u minus. Brees bi stajao iza onog bedema i tražio rješenja, ali često ga nije bilo jer su obrane potpuno napuštale sredinu kako bi pokrile bokove.

Stoga su za ovu sezonu odlučili pick prve runde potrošiti na najboljeg sveučilišnog RB-a, Marka Ingrama, a odlazak laganog Busha u Miami pokrili su dovođenjem jednako laganog trkača Darrena Sprolesa iz Chargersa. Dodaj da se nakon ozljede vraća i veteran Pierre Thomas, nominalno prva opcija, i eto ti dovoljno materijala koji će napad vratiti na pravi put. Jer, nije problem trčati kada imaš vrhunsku O-liniju kao Saintsi na čelu s dva diva u Jahriu Evansu i Carlu Nicksu.

S ponovo pronađenom trkom, Brees bi opet trebao biti onaj stari i napad bi opet trebao biti na visokoj razini. Receivera je više nego dovoljno, stoga uz malo sreće možemo Saintse opet očekivati u borbi za vrh. Neće im biti lako u diviziji u kojoj su još dvije potencijalne playoff momčadi (s tim da je Atlanta skoro pa ravnopravan protivnik), ali ostvarivo je.

Što zbog napada, što zbog solidne obrane. Na liniji su čvrsti i dovoljno dobri u napadanju pas igre, iako nemaju izrazito kvalitetnog pojedinca. Međutim, obrana Saintsa je jedna od rijetkih koja nema slabe točke, što donekle kompenzira manjak rušenja protivničkog QB-a. Jednako dobro pokrivaju i napadaju prostor na svakom dijeliću terena, za što su zaslužni veterani poput centralnog linebackera Vilme i osigurača Romana Harpera. Obrana krila također je pouzdana u rukama šampionskog dvojca Tracy Porter-Jabari Greer.

Iako možda nisu izraziti favoriti čak niti za osvajanje divizije, otpisati Saintse nakon jedne osrednje sezone bila bi greška. Ova momčad ima dovoljno talenta u svim linijama da iskoristi loš dan svakog protivnika. Dok je tako, imaju šanse čak i za otići do kraja. Naravno, pod uvjetom da su Breesove loše igre u drugom dijelu sezone stvarno samo rezultat spleta okolnosti, a ne naglo izgubljene sposobnosti da se igra na najvišoj razini.

SCORE: 12-4

NEW YORK GIANTS

Iznenađujuće su postali prvaci prije četiri godine, ali od tada potvrđuju da naslov nije bio iznenađenje. Giantsi su talentirana i čvrsta ekipa koja ima sve potrebno za ostvariti dobre rezultate, jedino što su eto igrom slučaja ono najvažnije napravili dok još nitko nije znao da su talentirani i čvrsti.

Ono što Giantsi nemaju je sreća, jer ih svake godine ozljede liše usluga bitnog igrača. Ove sezone tako su već ostali bez prvog PR-a Osia Umenyiora i to za dobar dio sezone. Sad, dok bi nekim momčadim gubitak takvog razbijača predstavljao krah ambicija, Giantsi imaju još jednog jednako dobrog pass rushera u Justinu Tucku. Puno veći problem je nedostatak kvalitetnog linebackera, što stavlja dodatni naglasak na obranu pasa. Jer, sve ostalo što prođe crtu često zna biti znak za probleme.

Zadnja linija je solidna, ali i nju već muče ozljede. Ostanu li nekako na okupu u tom segmentu, osigurači i bekovi na čelu s Antrelom Rolleom odradit će posao. Skoro jednako čvrsta poput obrambene linije je i napadačka, s tim da su lani to puno bolje koristili u trci nego u pas igri. Dvojac Bradshaw-Jacobs danas je možda najbolji par RB-a u ligi i pouzdan je koliko trkači mogu biti, a valjda će ove godine manje grešaka Elia Manninga značiti i poneku pobjedu više na kraju.

Manning je imao lošu sezonu usprkos raspoloženim receiverima, a obzirom da je sve drugo u momčadi jednako dobro posloženo kao i uvijek, očito je da je problem njegov stil igre. I on često pati od toga da napravi potez, umjesto da izabere najbolje rješenje. A to bi bilo da se ugleda na brata umjesto na Rodgersa. Uglavnom, kako je ipak dovoljno kvalitetan da ne ponovi toliki broj izgubljenih lopti, a kako je okružen s dokazanim metama, nema razloga da kod Giantse sve ne štima kako treba.

Njihov stil igre trebao bi donijeti još jednu uspješnu sezonu, a obzirom na mane izravnih protivnika, ni playoff nastup nije nemoguć. Možda više nisu pretendent na naslov, ali su još uvijek dovoljno tvrda i opasna ekipa na kojoj će mnogi slomiti zube.

SCORE: 10-6

NEW YORK JETS

Jetsi su po svemu posebna skupina i definitivno jedna od najzanimljivijih priča u NFL-u. Dvije godine za redom dolaze među četiri, velike su šanse da to opet ponove, ali ono što je ključno je da to rade na potpuno atipičan način. I dok postoje dokazi da momčadi mogu postići velike rezultate i bez vrhunske obrane pas igre, Jetsi su primjer da je moguće biti sjajan čak i bez QB-a.

To im uspijeva iz tog razloga što su do savršenstva doveli dva aspekta igre – napadačku liniju i PR. Njihov napad je doslovno baziran na savršenoj usklađenosti i talentima petorice na crti. Njihovi RB-evi su istrošeni veteran i upitno talentirani klinac koji iz utakmice u utakmicu odrađuju svoj posao nošeni linijom koja čisti sve pred sobom. Njihov QB Sanchez toliko je prosječan da sam pogled na njega boli, ali u stanju je odraditi ono što se traži jer uvijek ima dovoljno vremena za pronaći jednog od niza ispodprosječnih receivera kojima je okružen (uz časnu iznimku Santonia Holmesa koji je prosječan). Puno više od ijednog trkača ili krila za Jetse vrijede likovi poput Nicka Mangolda (najbolji centar u NFL-u) ili Matt Slausona (vrhunski lijevi branič) ili pak D'Brickashawa Fergusona (top 5 lijevi tackle).

Isto kao što je napad baziran na savršenstvu tog pokretnog zida, obrana je bazirana na blitzevima. Mnoge momčadi blitzaju, odnosno napadaju QB-a s više od jednog ili dva rushera, ali nitko od toga nije napravio znanost poptu Jetsa. Za njih jednostavno nijedan drugi vid obrane ni ne postoji, već svih sedam igrača na liniji ima jedan te isti zadatak – zakucati QB-a u travu licem dolje. Jetsi tako nemaju jednog asa, već cijelu obranu koja uspješno obavlja zadatak jednog čovjeka. To ponekad ostavlja rupe kroz sredinu, ali plusevi ovakvog rizika očito su puno veći od minusa. Ako nešto i prođe pored Barta Scotta i kompanije, na krilima čekaju sjajni Darrelle Revis i Antonio Cromartie spremni na zaustavljanje.

Tako da obrana definitivno neće biti problem Jetsa, iako je moguće očekivati mali pad učinkovitosti vodeći se logikom da je liga valjda do sada shvatila što treba poduzeti. Njihov problem je jednostavno nedostatak talenta u napadu. Iluzorno je govoriti da bi bili materijal za prvaka da im je vrhunski QB, tako je sa svakom momčadi. Međutim, Jetsi bi bili materijal za prvaka s bilo kojim vrhunskim napadačem, bilo da se radi o krilu ili trkaču. Dok su osuđeni da s jedne strane budu tako savršeni, a s druge tako prosječni, teško je očekivati da mogu do kraja. Ali, da su originalna i osvježavajuća družina, jesu.

SCORE: 11-5

OAKLAND RAIDERS

Raidersi su uhvatili nevjerojatno dobrih 8 pobjeda i na svoj Raidersovksi način (a to je onaj Clippersa NFL-a) odlučili sve upropastiti. Pustili su najboljeg receivera i najboljeg obrambenog igrača da odu, opet su se igrali s linijama i samo tako vratili su se nazad u poziciju da se raduju svakoj pobjedi umjesto da se možda bore i za vrh divizije. Istina, lani im je raspored išao na ruku, ove godine je duplo teži, ali i bez toga jednostavno su se upucali u nogu.

O-linija je loša, a to znači da limitirani QB poput Jasona Cambella neće imati previše vremena misliti što s loptom. Receiveri oko njega su se preko noći stanjili, omiljena meta TE Zach Miller otišao je u Seattle, tako da će opet osnova svega u Oaklandu biti trka. Koja se ove godine čak i pojačala.

Raidersi imaju jedan sjajan dio igre, trku, i to zahvaljujući dvojici sjajnih RB-a, letaču Darrenu McFaddenu i razbijaču Michaelu Bushu. I onda još iskopaju trećeg trkača u izvjesnom Taiwanu Jonesu koji je preko noći postao ne samo najbolja treća opcija u ligi, već bi u nekim momčadima završio i kao starter.

Samo, trka vas može odvesti do jednog dijela puta, a za dalje Raidersi nemaju odgovor. Uz sve napadačke minuse, obrana je još gora jer odlaskom Nnamdia Asomoughae u Eaglese ostaje i bez onog jednog klasnog igrača i bez lidera. Na crti nisu loši, ali sve iza nje je samo gomila upitnika koji u kaosu koji vlada u klubu teško da mogu rezultirati pozitivnim odgovorima.

SCORE: 4-12

PHILADELPHIA EAGLES

Momčadi se inače na slažu na ovaj način na koji su to oni napravili ove godine, pokupivši sve najbolje što se nudilo na tržištu, ali tko kvragu može znati kako će stvari ispasti? U Philadelphiji sigurno ne razbijaju glavu oko toga postoji li pravi ili krivi način. Pa lani su mislili da je njihova budućnost Kevin Kolb, dok je Micheal Vick jedva preživio na rosteru kao back-up QB. Onda je Kolb zaradio potres mozga, Vick je dobio priliku i ostalo je povijest – čovjek je odigrao jednu od najluđih sezona na poziciji ikada.

Da i ne ponovi sulude brojke koje je ostavio lani, Vick će svojim stilom igre i dalje biti konstantna opasnost. Nikada neće imati ruku kao Manning ili Brady, ali ono što ima je ta nevjerojatna pokretljivost RB-a ili recievera netipična za poziciju. Prema njemu se čak i jedan Rodgers čini usporenim, iako je teško reći što je uzbudljiviji prizor, gledati Rodgersa kako pogađa suigrače u trepavicu tijekom šprinta ili Vicka kako se migolji između pet mrcina koje ga pokušavaju razbiti (a za slučaj da ga netko razbije, Eaglesi su na klupi spremili Vincea Younga, QB-a koji bi u ovom trenutku mogao startati barem u deset momčadi, tolika je njihova bahatost u ovom zvjezdanom pristupu).

Vickove napadačke opcije su strašne, od ultra-brzog RB-a LeSeana McCoya do krila DeSeana Jacksona i Jeremya Macklina svi redom su vrhunski talenti, a jedini slabiji dio napada je petorka na liniji koja lani nije baš briljirala u čuvanju Vicka i koju eto čak ni u ovom napadaju šopingoličarskog ludila nisu uspjeli pojačati. Međutim, to je manji problem, obzirom na Vickovo kretanje bit će prostora i za pas i za trku (Vick praktički igra kao drugi RB, usput otvara prostor McCoyu jer obrane nikada ne znaju koji od njih dvojice će krenuti u šprint).

Obrana je doživjela najveće promjene, tu su preko noći od jedne solidne postave postavili temelje nečemu što može biti sjajna rotacija. Na liniji su uvijek bili solidni, ali dovođenjem diva Cullen Jenkins iz Green Baya sada su postali čvrsti kao stijena u samoj sredini. U 4-3 formaciji na desnom boku leži i njihov odgovor na pas igru, Trent Cole, koji se lani nametnuo kao prvi pass rusher (za svaki slučaj doveli su i najboljeg PR-a Titansa Jasona Babina). Među linebackerima nemaju takvu klasu, ali zato su zadnju liniju nakrcali majstorima.

Eaglesi nemaju dva, nego čak tri vrhunska cornerbacka, koja će sve ono što prođe pored Colea izbacivati iz igre u ogromnim postotcima. Starosjedilac Asante Samuel lani je odigrao sezonu života, suprotno od njega od sutra će stajati dugo godina najučinkovitiji CB lige Nnamdi Asomugha pristigao iz Raidersa, a kao rezerva svoju će priliku čekati do jučer prvo ime zadnje linije Cardinalsa Dominique Rodgers-Cromartie.

Mislim, naravno da skup zvijezda ne čini momčad, ali Philadelphia je dobro vođena i ogranizirana franšiza u kojoj će ovakvi pojedinci vrlo brzo sjesti na svoje mjesto. A kada se to dogodi, malo tko će imati takav balans između napada i obrane. I još uz sve, imaju i možda najzanimljivijeg igrača na terenu svake nedjelje.

SCORE: 13-3

PITTSBURGH STEELERS

Dinastija još nije stigla do kraja, lanjski poraz od Packersa u Superbowlu zasigurno će ih maksimalno napaliti na još jedan juriš. Ben Roethlisberger ovaj put starta od početka sezone, iako im lani njegov izostanak nije smetao da gaze sve pred sobom. A gazili su sve pred sobom obranom čijoj agresivnosti nitko nije ni približno ravan.

Steelersi će opet pobjeđivati zaslugom četiri ratnika na poziciji linebackera koje valjda u Pittsburghu zna nabrojiti svako dijete u vrtiću. James Harrison i LaMarr Woodley kao PR eksperti te James Farrior i Lawrence Timmons kao čuvari srca obrane toliko su kvalitetniji od bilo koje druge postave LB-a u ligi da se mogu smatrati najvažnijim dijelom momčadi. Toliko su dominantni da im na liniji nije potrebno ništa više od osrednje trojke, a i na bokovima se mogu pokriti jednako osrednjim bekovima. Samo, nije sve nakon Fantastične Četvorke osrednje, jer tu je Troy Polamalu, lani opet izabran za najboljeg obrambenog igrača lige, čovjek čije čitanje igre nema premca.

Bilo da pokriva prostor, brani sredinu ili napada, Polamalu je u svakom segementu fenomenalan. Gledati ga dok se postavlja i onda reagira brže od ikoga na terenu jednom kada krene akcija pravi je užitak. Iako kao strong safety prvenstveno mora čuvati leđa prednjoj sedmorci i ispravljati eventualne propuste, Polamalu će nerijetko biti playmaker koji zausatavlja napade.

Kraj ovakve obrane stvarno je potrebno imati samo dobar napad, ali ovaj Steelersa na trenutke zna biti briljantan. Istina, O-linija je upitna kao i uvijek, lani je bila možda i najgora u cijeloj ligi, ali srećom Big Ben s razlogom ima nadimak kakav ima. Neki QB-ovi imaju noge koje ima pomažu pobjeći, Big Ben jednostavno odbija od sebe dobar dio pokušaja rušenja.

Dobar razlog zašto su Steelersi uvijek pri vrhu je i njihov skauting, koji im je omogučio laganu tranziciju s istrošenih veterana s kojima su Roethlisberger i društvo osvajali naslove na ove mlade snage s kojima će to raditi ubuduće, prije svega na RB-a Rasharda Mendenhalla i WR-a Mikea Wallacea koji su iz anonimnosti uskočili među najbolje na svojim pozicijama.

Ovaj sjajni miks veterana i mladih lavova omogučit će im još jedan lov na naslov, a ako Roethlisberger ostane na nogama i odigra kako zna, odnosno ako obrana nastavi sijati paniku svuda oko sebe, nema razloga da ne podignu još jedan trofej. Ove godine im je čak i raspored naštiman tako da se neće morati previše mučiti do playoffa.

SCORE: 14-2

SAN DIEGO CHARGERS

Načini na koje su oni lani gubili utakmice neviđeni su, ali usprkos svoj nesreći na kraju su opet završili s pozitivnim scoreom i Philip Rivers je odigrao još jednu sezonu za anale. Chargersi će živjeti i umrijeti s Riversovim dugim loptama, što uopće nije loš izbor ako ste NFL momčad. Trka je solidna, receivera je više nego dovoljno (ne treba zaboraviti da su lani praktički cijelu sezonu igrali bez najboljeg krila Vincenta Jacksona s kojim se nisu mogli dogovoriti oko produženja ugovora), a to znači da će Rivers još jednom postavljati osobne rekorde po broju osvojenih yardi. O-linija je bolja nego ikada, uigrana i krcata sjajnim blokerima koji će olakšati život Riversu i trkačima te se čini da Chargersi ne mogu prokockati naslov osvajača divizije ni pod razno.

Obrambeno ovo više nije ista momčad, solidna linebackersa jezgra od prije nekoliko sezona danas je ostala samo na vrlo dobrom PR-u Shaunu Phillipsu, ali trojka na crti je pouzdana, kao i zadnja linija obrane na čelu s odličnim osiguračem Ericom Weddleom. Ne znam kakva se katastrofa mora dogoditi da ovako talentirana momčad ne uđe u playoff, ali znam da je puno manje sreće potrebno da se nekako proguraju do kraja. Doduše, Chargersi su poznati kao momčad kojoj nije problem prokockati priliku, samo valjda su nakon lanjskog kraha i svih onih playoff poraza od ranije ovaj puta zaslužili barem miran regularni dio.

SCORE: 12-4

SAN FRANCISCO 49ERS

Od momčadi kojoj se lani na pladnju nudio playoff postali su kanta za napucavanje. U najgoroj diviziji u NFL-u nisu bili u stanju doći makar do polovičnog učinka i tako si osigurati barem jednu dodatnu utakmicu. Ali, lanjski krah doveo je do smjene na vrhu, riješili su se kriminalnog trenera Singletarya i sada imaju šansu popraviti dojam.

Divizija im je i dalje jednako loša, usprkos sitnim poboljšanjima koja su pretrpjeli Ramsi i Cardsi. Oni sami su pak i dalje jednako loši napadački, s očajnim QB-om u Alexu Smithu, nesigurnom i neiskusnom O-linijom, vječno načetim RB-om u Franku Goreu i jedinim spomena vrijednim receiverom u tight endu Vernonu Davisu. Ali, bez Singletaryevih fiks ideja, i napad i obrana trebali bi lakše disati.

Obrana je lani podbacila, a kako ima niz izuzetnih pojedinaca, za očekivati je da ove sezone odigra na višoj razini. Na crti je Justin Smith odigrao još jednu odličnu sezonu, a Patrick Willis je u sredini odigrao još jednu Willisovsku sezonu, što znači da je pokrivao sve rupe, ubijao svakoga tko bi izašao pred njega, a usput je stigao biti i opasnost za pas igru kroz sredinu.

Obzirom da u zadnjoj liniji nemaju ništa, čini se malo nadobudno tvrditi da ovako tanka momčada u kojoj su najbolji igrači dva centralna razbijača može išta napraviti. Ali, neka novi trener samo malo podmaže napad i neka Smith i Willis budu Smith i Willis, i to bi trebalo biti dovoljno da ova nesretna NFC West divizija još jednom u playoff pošalje momčad s negativnim omjerom.

SCORE: 7-9

SEATTLE SEAHAWKS

Način na koji su oni lani dolazili do pobjeda sulud je i samo je još jedan dokaz da u footballu jedan trk zna biti razlika između pobjede i poraza. Junak njihove lanjske sezone zove se Leon Washington, čovjek zadužen za povratne lopte, koji je nizom šprintova iz kola u kolo ne samo osvajao teren već i zabijao touchdowne. To da je jedan returner bio dovoljan da se momčad plasira u playoff, manje-više govori sve što treba znati o najgoroj diviziji u NFL-u.

Seahawksi nikada nisu bili uzor strpljenja, pa su tako i ove sezone trošili na razvikane igrače koji im neće pretjerano pomoći. Naime, dovođenje skupih receivera (WR Sidney Rice iz Vikingsa, odnosno TE Zach Miller iz Raidersa) ne znači previše ako imaš šuplju O-liniju i dokazano beskorisnog veterana kakav je Tavaris Jackson kao QB-a. Čak im i trka ne štima te se čini da će povratne lopte specijalca Washingtona još jednom biti najveća prijetnja.

Obrambeno su jednako nestabilni. Na crti nemaju nikoga, iza nje također, a zadnja linija im je možda i najgora u cijeloj ligi. Momčad je ovo koja na papiru ne vrijedi niti dvije pobjede, ali obzirom na to s kim igra, moguće je svašta. Osim povratka u playoff, dvije godine za redom takvih šokova bile bi stvarno previše.

SCORE: 4-12

ST. LOUIS RAMS

Po mnogima je upravo ovo momčad koja će isplivati na vrh očajne divizije NFC West pored Cardsa, Hawksa i Ninersa. Optimisti takva stajališta baziraju na činjenici da se njihov rookie QB Sam Bradford dokazao kao prava stvar i da je preko noći jednu kantu za napucavanje pretvorio u momčad koja obećava. Međutim, iako je Bradford stvarno dobar, nije čarobnjak. Ramsi su momčad budućnosti, ali one koja počinje nakon ove sezone. Jer, ovako brutalan raspored koji je njima serviran u prvih 10 kola ne bi preživjele ni puno jače i iskusnije ekipe.

Naime, njihova divizija se križa s NFC Eastom i AFC Northom i to tijekom prvih 10 utakmica, što znači da idu u goste ili dočekuju doma takve protivnike kakvi su Steelersi, Ravensi, Giantsi, Cowboysi i Eaglesi. Da stvar bude gora, protiv protivnika koja realno mogu dobiti poput Redskinsa i Brownsa igraju na strani, a jedinu laku utakmicu imaju protiv Bengalsa. I to tek u 15. kolu kada će već biti dobrano zgaženi. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, obzirom da su lanjsku sezonu završili kao drugi u diviziji, još su nagrađeni utakmicama protiv Packersa i Saintsa koji su također bili drugi. I da, i protiv jednih i protiv drugih igraju u onih famoznih prvih 10 kola.

Optimisti navode da imaju laganu završnicu i da će ako izvuku 3-4 pobjede na početku imati još uvijek velike šanse za prvim mjestom, ali, zaboravljaju da mlada momčad neće samo tako lako moći sagledati veliku sliku dok je iz tjedna u tjedan gaze. Na kraju krajeva, Ramsi tek trebaju postati dobri, to da već jesu samo je privid.

Bradford je donio 7 pobjeda, ali brojke ne govore da je to odradio na nekakav ekstra način. O-linija ima manjak klasnih igrača, kao i pas igra, a jedini as uz Bradforda u napadu trebao bi biti RB Steven Jackson koji je lani odigrao ispod svake razine za tako razvikanog igrača. Ništa ne garantira da će se išta od ovoga ove sezone popraviti.

Obrana pak djeluje puno bolje, ali i njen miks veterana na zalazu i mladih igrača koji još nisu u potpunosti potvrdili svoju vrijednost donosi niz upitnika. Može li mladi Chris Long postati PR budućnosti koji će nositi ovu momčad u obrani na način na koji će to Bradford raditi u napadu? Može li već sada pouzdani James Laurinaitis izrasti u rasnog zapovjednika obrane? Postoje šanse, kvragu, možda će Ramsi za koju godinu imati novog Manninga, Matthewsa i Mayoa, ali u ovakvom spletu okolnosti oni su im potrebni već sada. A to je već previše za tražiti.

SCORE: 4-12

TAMPA BAY BUCCANEERS

Ah, kako rebuilding kratko traje kada imaš sreću odmah naletjeti na pravog quarterbacka. Bucsi su nakon jedne kriminalne sezone preko noći opet postali respekta vrijedni na krilima sjajnog mladog QB-a Josha Freemana, koji je u svojoj drugoj sezoni odigrao na razini najboljih. Kada brojkama dodaš muda i stav koje momak prezentira iz tjedna u tjedan, najbolja usporedba koju mu možeš dati je tamnoputi Aaron Rodgers (iako je Rodgersova ruka još uvijek daleko opasnija kada su duge lopte u pitanju).

Naravno, kada imaš takvog dodavača, puno lakše je sakriti sve nedostatke napadačke linije, ali ni Freeman ne bi mogao sam da se od nikuda nije pojavio sjajni RB LeGarrette Blount koji mu je olakšao život donijevši potrebnu stabilnost. Receiveri nisu vrhunski, ali ih ima dovoljno, te je sve skupa spremno za još jednu pozitivnu sezonu.

Nažalost, kada si u diviziji s takvim vrhunskim momčadima kakve su Saintsi i Falconsi nemaš previše šansi za playoff, ali vrijeme Bucsa će doći vrlo brzo. Freeman ne ide nigdje, te se definitivno treba fokusirati na slaganje obrane u kojoj nema ni jednog jedinog igrača vrijednog spomena oko kojega bi se mogla graditi budućnost, osim eventualno na trenutke briljantnog cornerbacka Aqiba Taliba.

SCORE: 9-7

TENNESSEE TITANS

Nije lako bilo prihvatiti činjenicu da je jedna era gotova, ali Titansi su konačno krenuli u rebuilding. Odrekli su se dugogodišnjeg trenera koji je stvorio jednu od čvrščih obrana u ligi, pozdravili se s vječnim talentom Vinceom Youngom kao rješenjem na QB-u i okrenuli se budućnosti.

Doduše, dovođenje sto godina starog Matta Hasselbecka koji je trebao karijeru završiti prije dvije godine ne izgleda kao okretanje budućnosti već više kao potez očajnika da se uhvati posljednji vlak, ali nije da su imali izbora. Na raspolaganju nemaju mladu nadu da joj prepuste momčad, stoga je ovaj pokušaj kontrole štete jedini logičan.

Nekada veličanstvena napadačka linija još uvijek se drži i u stanju je odraditi posao, ali nepostojanje pas igre još jednom će sav teret svaliti na leđa RB-a Chrisa Johnsona i probijanja. Ma kako dobra bila linija i ma kako Chris Johnson bio eksplozivan, još lani se jasno vidjelo da pravocrtnim kretanjem po terenu ne stižeš daleko.

Napadačku nemoć samo će pojačati nedostatak rješenja u obrani koja je ostala i bez najboljih igrača kada su PR Jason Babin i zapovjednik obrane Stephan Tulloch odlučili napustiti klub da bi se pridružili showu u Philadelphiji, odnosno stasavanju Lionsa u Detroitu. Ako ništa drugo, kao i u svakom rebuildingu bit će ovo prilika cijelom nizu mladih igrača da se nametnu.

SCORE: 4-12

WASHINGTON REDSKINS

Čudna momčad koja voli trošiti novac na precijenjena imena kao da je okrenula novu stranicu. Lani su se možda olako odrekli Donovana McNabba, prikazavši ga kao krivca za sve, ali činjenica je da, ma kako takav potez bio nepošten jer je McNabb svoj posao odradio solidno, ovako mlada momčad u stvaranju nema što tražiti s takvim veteranom.

Doduše, obzirom da uopće nemaju plan za poziciju razigravača mogli su ga ostaviti kako bi sanirali moguću štetu koju će napraviti dvojac Grossman-Beck za kojega planiraju da odradi ovu tranzicijsku sezonu. Ispodprosječna napadačka linija, osrednja trka koju donekle misle popraviti Timom Hightowerom kojega su doveli iz Arizone i nedostatak pas igre ne obećavaju velike stvari, ali, ako ništa drugo, Redskinsi barem imaju jedan dio momčadi na koji se mogu osloniti – obranu.

Točnije, potencijal obrane. Na liniji ne nude previše, ali u Brianu Orakpu imaju možda novog vrhunskog PR-a u ligi, dok u DeAngelo Hallu i LaRonu Landryu imaju vrhunsku zadnju liniju. Ako neka lopta i preleti Halla na boku, Landry kao zadnji čovjek uglavnom stiže sve zatvoriti. Sva trojica su dovoljno mladi da dočekaju pomak prema naprijed, ali do njega će teško doći ne dokopa li se Washington konačno pravog QB-a.

SCORE: 5-11

PLAYOFF

AFC - STEELERS, PATS, CHARGERS, TEXANS, JETS, RAVENS

NFC - EAGLES, SAINTS, PACKERS, NINERS, FALCONS, GIANTS

AFC WILD CARD - CHARGERS OVER RAVENS, JETS OVER TEXANS

NFC WILD CARD - PACKERS OVER GIANTS, FALCONS OVER NINERS

AFC SEMIS - STEELERS OVER JETS, PATS OVER CHARGERS

NFC SEMIS - EAGLES OVER FALCONS, PACKERS OVER SAINTS

AFC FINALS - PATS OVER STEELERS

NFC FINALS - PACKERS OVER EAGLES

SUPERBOWL - PACKERS OVER PATS

Tagged as: 7 Comments