RUNNING WITH THE PACK G3

Heat @ Wolves

Ono što se pitam zadnjih dana je zar sam toliko blesav pa sam odlučio sebi priuštiti 66 utakmica Michaela Beasleya? Zar sam toliki mazohist? Srećom, Rick Adelman ne dijeli moje osobine i sklonosti. Čovjek je noćas protiv Miamia Beasleyu dao jedva 20-ak minuta, što je bilo dovoljno tek za nekoliko isforsiranih šuteva i par izgubljenih lopti. Pokaže li se ovo trendom, sezona Wolvesa dobit će još veći značaj. Naravno, da bi se takav trend nastavio, nije dovoljno da samo Adelman ima razum, već da mu igrači s klupe nešto ponude. Noćas jesu.

Love je zakon. Rubio je zakon. Njihovi double-doubleovi mogu biti temelj dobre momčadi. Međutim, ono što još više ohrabruje su dobre epizode Ellingtona, Randolpha i Tollivera. Ozljedom Bareae koji se čuva za nedjelju i Dallas (Webster je opet out zbog leđa, izgleda da je njegova karijera gotova, a rookie Lee je operirao koljeno) Ellington je ostao jedini bek na klupi i tijekom dobivenih minuta je pokazao da nije nužno limitiran samo na ulogu specijalista za trice. Momak je agresivniji i aktivniji igrač od Wesa Johnsona, nedvojbeno je i bolji šuter, a sve to skupa znači da bi noćašnju raspodjelu minuta trebalo preslikati i u budućnosti.

Randolph je u jednom periodu bio najbolji čovjek na terenu, zabijao je lakoćom (bilo izuzetno finim horokom s obe strane reketa, bilo s vrha reketa nakon povratnih, a takav je atleta da ima ozbiljne šanse postati Rubieva omiljena meta za alley-oop) i još jednom pokazao kakav bi all-round učinak mogao imati kad bi se stvari posložile. Tolliver je ne samo još jednom potvrdio da je opasna pick ‘n’ pop opcija (iako bi mu ja zabranio da puca išta osim trica, duge dvice mu samo ruše vrijednost), već se nametnuo i kao podizač energije koji može odigrati solidnu obranu na sve tri visoke pozicije.

I upravo bi ta raznovrsnost mogla biti važna za Timberwolvese. Adelman može kombinirati klasični frontcourt (Beasley strijelac, Love skakač, Darko bloker) s ovim univerzalnim u kojem bilo tko može podjednako čuvati protivničku unutarnju liniju. Dok se Love odmarao krajem treće i početkom četvrte, na parketu su bili Tolliver, Randolph i Williams, trojica sličnih igrača koji podjednako dobro mogu odigrati 3, 4 ili 5, bilo u obrani ili napadu.

Bez obzira što nijedan od njih nije klasično malo krilo, sve je bolje nego graditi napad oko Beasleya, stoga se nadam kako će Adelman većinu minuta na malom krilu podjeliti među njima. Williams je posebna priča, rookie s jedne strane ima Lovea zbog čega nećemo tako lako saznati može li biti rasna NBA četvorka, ali s druge strane ima sjajan šut za tri i fenomenalan osjećaj za skok (dvije izuzetne osobine koje Beasley ne posjeduje) što ga već na početku karijere čini korisnim NBA igračem koji jednostavno mora dobiti svoje minute, bez obzira gdje i kako (da ponovim još jednom – svaka minuta koju Beasley dobije nauštrb Williamsa je minuta bačena u vjetar).

Dodaj još Ridnoura koji je s godinama svojoj uvijek dobroj pick ‘n’ roll igri dodao i pouzdan šut za tri i imaš jednu izuzetno zanimljivu rotaciju koja je protiv dvije najbolje momčadi u ligi (Miami i Oklahoma) odigrala u egalu do zadnjih sekundi. Neiskustvo je bilo prepreka i protiv Heata, ali ovakvi porazi nisu problem, sve je pod kontrolom dok sam sebe ne dobiješ, kao što je bio slučaj protiv Bucksa.

Jedina zamjerka mogla bi se uputiti Adelmanu zbog toga što ni u jednom trenutku nije pokušao sa zonom. Posebice bi dobro došla na kraju, obzirom na lakoću kojom su James i Wade izigrali obranu za pobjednički koš.

Heat? Rookie Cole je opet bio sjajan (dobio 30 minuta naspram 15 Chalmersovih i pitanje je dana kada će postati starter, mali je čisti dokaz da, ako već nisi vrhunski talent, treba ostati u NCAA što je moguće duže), Wade i James su bili Wade i James, a Bosh je drugu utakmicu za redom odradio svoje u napadu. Problem Heata je što u ovakvim večerima, u kojima ne funkcionira prva linija obrane i u kojima nalete na napadački raspoloženog protivnika, nisu u stanju braniti ništa u reketu. Bosh i Haslem jednostavno nisu u stanju čuvati obruč, a Anthony, da bi opravdao više od 20 minuta, mora blokirati kao da je Bogut i Ibaka zajedno. Tip je tako bolno limitiran da par blokada ne opravdava njegovo prisustvo u igri. Mit je da zna igrati obranu, jednostavno nema dovoljno mišića da se gura jedan na jedan, što je Love koristio da ga unakazi skokovima u napadu, a Randolph da onako dugoruk trpa preko njega. Istina, pokretan je i koristan u obrani, ali daleko je od obrambenog specijalista koji zaslužuje startne minute. Obzirom kako je Battier sporo krenuo u sezonu, čovjek se mora pitati nije li Riley midlevel mogao potrošiti pametnije, na nekoga tko može pomoći pod košem. Što, Dalambert je prespor? Ma, jasno mi je da Anthony može trčati s Wadeom i Jamesom, ali kakva korist od toga kada ionako, nakon što dotrči u napad, ne služi ničemu?

Nekoliko crtica o ostalim noćašnjim tekmama odgledanim u dijelovima:

– Spencer Hawes je stvarno napredovao, onaj šuterski talent s osjećajem za asist koji nas je podsjećao na Brada Millera konačno je nadograđen mišićima i skokovima, što čovjeka stavlja u ulogu jednog od najboljih mladih centara u NBA (u ovakvom izdanju definitivno je bolji od Brooka Lopeza)

– pitanje sezone za Sixerse i Douga Collinsa je mogu li dobiti ijednu gustu završnicu s Louom Williamsom kao glavnim kreatorom, a ako je odgovor negativan, ne bi bilo loše potražiti alternativu

– Jazz definitivno treba trejdati Ala Jeffersona koji noćas nije igrao zbog problema s gležnjom, čovjek je to što je (nabijač brojki koji ne igra obranu) i jasno je kako momčad u napadu bolje funkcionira bez njega kao crne rupe, a i Favors i Milsap (a čini se i Kanter) su ionako kvalitetniji skakači koji bi s njegovim minutama napravili još i bolji posao u hvatanju lopti

– Enes Kanter nije igrao puno, ali je u tri napada pokazao da zaslužuje minutažu, ima post igru i sposoban je kontrolirati reket, drugim riječima, za razliku od Jeffersona, on je pravi centar

– Favors takvom lakoćom skuplja skokove da bi se u budućnosti mogao uključiti u borbu za vrh s Loveom i Howardom (iako se čini kako mu je napadački domet pospremati odbijance i zicere koje mu drugi namjeste, to ne bi trebalo utjecati na odluku da mu se povjeri maksimalna minutaža)

– Clippersi djeluju kao playoff momčad dok god ne krenu zamjene, čim na klupu sjedne netko iz petorke nastaje kaos

– klupa Bullsa je, eto, konačno naišla na nekoga koga može nadigrati, sad ovu pronađenu energiju treba prenijeti u sljedeće susrete

– napad Chicaga je ipak ono što vrijedi istaknuti, ova nova podjela u kojoj je Rose prvenstveno distributor, a tek zatim jedan od jednakih, djeluju puno tečnije od lanjskog mučenja, posebice jer veće ovlasti u napadu Dengu, Hamiltonu i Boozeru znače da će protivnici imati puno teži posao zaustaviti ih od lanjske taktike ‘svi na Rosea, nek nas netko drugi dobije’ – s Hamiltonom, bahatijim Boozerom i Dengom, ali i drugačijim Roseovim pristupom, ovo je bolja momčad

– DeAndre Jordan zakucava moćnije od Blakea Griffina, to je nešto s čime će se marketing NBA lige morati pomiriti (naime, kako će stalno vrtiti Blakeova zakucavanja na NBA actionu kad čovjek nije ni nabolji u svojoj momčadi), ali prve tri utakmice sezone pokazuju da su ga Clippersi debelo preplatili – čovjek je sjajan bloker, ali ne možeš kontolirati reket ako igraš 30 minuta, uhvatiš 6 skokova i 5 osobnih (tek kad se nauči igrati obranu bez faula, možda bude trajno rješenje, a i to je upitno obzirom na slabašan skakački učinak i šut u rangu Joela Anthonya – koji barem zabija slobodna iznad 50%)

– Sunsi su dobili Hornetse koji su drugu večer bili bez Gordona, ali Steve Nash i dalje djeluje kao da je u zatvoru

– a ako je Steve u zatvoru, onda je John Wall u najboljem slučaju u popravnom domu

– evo kako je Lionel Hollins riješio problem neučinkovite druge postave – Gasol i Gay idu na klupu, Zach ostaje u igri i sve lopte idu na njega, što je sjajno rješenje jer Randolph može biti koristan u ulozi volume scorera, za razliku od Gaya koji je iz utakmice u utakmicu sve podređeniji high-low šemama svoje momčadi (drugim riječima, Grizliji uspješno rješavaju probleme koje dnevni ritam stavlja pred njih i potvrđuju svoju kandidaturu za vrh Zapada)

A evo i nekoliko crtica o jučer odgledanim minutama (nije ih bilo dovoljno za post, iako je utakmica između Dallasa i Oklahome bila pravi derbi):

– Collison i Harden svojim ulaskom u igru nastavljaju dizati OKC na jednu razinu više, postavlja se pitanje zašto ne pokušati s obojicom u startnoj petorci i tako od početka napasti protivnika svim snagama (odgovor se nameće sam po sebi, protiv igrača s klupe njihov učinak djeluje poput udarca u jaja, a Collison ipak nije klasa koja može dominirati protiv startnog materijala)

– Durant je opet briljirao, zaboravite na lakoću kojom je zabio pobjednički koš i obratiti pažnju na zrelost kojom dolazi do pozicija za šut, posebica na lakoću kojom riješava 1 na 1 situacije

– NBA fanovi konačno su ugledali Ibaku i prvake iz Dallasa te tako dobili potvrdu da i oni sudjeluju u ovoj sezoni (indikativno ili ne – Mavsi su proigrali tek kada je Carlisle odustao od uklapanja Odoma u rotaciju i vratio se lanjskim šemama s Mahinmiem)

– mali Brooks iz New Jerseya je novi stroj za koševe, ima sve za biti nova šuterska zvijezda, u najgorem slučaju novi je pripadnik skupine mladih revolveraša koju predvode Young i Thornton

– Kyle Lowry nastavlja biti glavna faca u Rocketsima, danas je legitimni all-star kandidat i možda najkompletniji playmaker na Zapadu nakon Paula (razmislite malo o alternativama pa ćete vidjeti da ova tvrdnja uopće nije tako blasfemična kakvom se čini na prvi pogled), a iako ga osobno smatram boljim igračem od Russa Westbrooka, ipak smatram da Hollingerove formule u slučaju ovog tradea pretjeruju)

– Knicksi će se boriti s Bucksima za osmu poziciju na Istoku, Amareu nedostaje pravi playmaker više nego D’Antoniu (a već je izvrnuo i gležanj), a Carmelo je najprecijenjeniji superstar u ligi – tražiti od njega da trpa je jedno, ali tražiti da suigrače čini boljima nešto sasvim drugo

– Jamal Crawford je sjajno zamjenio Roya u ulozi šerifa s klupe u završnicama, ovi Blazersi imaju potencijal doći do finala Zapada, pod dva uvjeta – da McMillan opet stisne uzde u obrani (brži napad odnio svoj danak u obrani) i da napad postane učinkovitiji po pitanju kontrole lopte jer njihovi vanjski igrači siju ih na sve strane (iako napadaju obruč i šutiraju toliko dobro da drže stvari u ravnoteži)

– Denver nije ona lanjska ekstra napadačka klasa, ali ima nekoliko zanimljivih karakteristika koje će mu pomoći da ostane pri vrhu – odlični su u branjenju pick ‘n’ rolla i uopće izuzetno pokretni u preuzimanjima (sve karte stavljaju na pritisak na loptu jer reket očito ne mogu braniti, osim na 20-ak minuta dok je Birdman u igri), a napadački su uvijek opasni zbog sklonosti šuterskim serijama i niskim postavama (protiv Blazersa najbolje izgledali u petorci Miller-Lawson-Fernandez-Galinari/Afflalo-Harrington)

– ono što im fali je individualna kvaliteta, za ući među 4 na Zapadu ne mogu ti dva glavna igrača biti Galinari i Lawson koji su svojom igrom i mogućnostima primjereniji sporednim nego glavnim rolama (ali to zasigurno ne smeta Georgeu Karlu, jer, to što nema nikoga u glavnoj roli znači da je u glavnoj roli – on)

A QUICK ONE (WHILE THE WOLVES ARE AWAY)

Kako se ritam mora održavati i bez Wolvesa na rasporedu i kako sam opet navio sat jutros u 5 kako bi u snimci pogledao Memphis i Thunder (a i kako bi u sva četiri prozorčića League Passa bacio oko na dio ostalih susreta), zašto ne staviti na papir/ekran poneku misao o noćašnjim tekmama.

Prvo dodatak na jučerašnji post koji sam u brzini izostavio, a tiče se Heata. Ne bi li stali na kraj dominaciji Miamia Celticsi su u jednom trenutku krajem treće zaigrali zonu, što je kod komentatorskog trojca izazvalo zgražanje. Kao, nitko nije mogao očekivati da će jedna momčad koja se diči obranom poput Bostona ikad pribjeći nečemu tako tetkastom kao što je zona.

Samo, jebiga, nakon što je Dallas osvojio naslov igrajući dobrim dijelom upravo 2-3 zonu, na takve prizore treba se naviknuti. Posebice protiv Miamia koji je naglo usporio nakon što je Rivers zaigrao na ovu kartu. Primjetno je kako se Heat spremao na ovako nešto, isti tren su odustali od driblanja i krenulo je kruženje lopte bez da je itko opalio o parket, ali usprkos svom tom traženju slobodnog čovjeka i solidnim šuterima na parketu (Battier je odmah ušao u igru, kao i Jones i Cole) činjenica je kako zona ima smisla iz jednostavnog razloga zato što Heat tjera na šut umjesto na ulaze. Dakle, tjera ih na prosječnost umjesto na ono u čemu su bez premca. I iako ništa ne garantira obzirom na solidnu šutersku postavu, jednu svemirsku momčad odjednom čini – običnom.

Vrhunac dana je ipak bila situacija kada je Stari bacio pogled na ekran, vidio Juwana Howarda na klupi i mrtav-hladan ispalio ‘Šta je Howard sad pomoćni trener u Miamiu?’

Nego, krenimo na noćašnja događanja.

– za prve power rankingse, koji će doći na red tamo negdje iza Nove, dosta toga još nije posloženo u glavi, ali tri zadnje pozicije su zacementirane – Sunsi su najgora momčad u ligi, odmah do su Pistonsi, a trio fantastikus zatvara Jazz

– što je zajedničko ovim lošim, lošim momčadima? To što nisu dio sadašnjosti i što nisu okrenuti budućnosti za razliku od Raptorsa, Bobcatsa, Cavaliersa, Kingsa i svih ostalih franšiza koje će se boriti za što bolji pick. A i to što imaju nikako posložene rostere također ne pomaže.

– odluka Wizardsa da ne amnestiraju Lewisa svakim danom čini se sve boljom, dogodine ga brišu iz knjiga, a amnestiju mogu potrošiti na očajni ugovor Blatchea oko kojega definitivno nema smisla išta graditi i kojega treba maknuti od Walla što prije

– Spursi su lani dobili 61 utakmicu maksimalno koristeći klupu na kojoj NIJE bilo Leonarda i na kojoj Anderson i Splitter nisu imali značajne uloge kraj Hilla i McDyessa. E, pa ova trojica su u startu obrambeno bolja od lanjske druge postave, a napadački imaju potencijal to biti. Što samo još jednom dokazuje da nikada nije pametno prekrižiti Spurse

– Rudy Fernandez možda ipak može biti koristan NBA igrač, nastavi li igrati kao noćas definitivno ga križam s crne liste i vraćam na onu potencijalnih Ginobili light majstora (lista sastavljena od bekova koji nemaju petu brzinu, ali zato imaju košarku u malom prstu) na kojoj je bio godinama, dok mu Blazersi nisu isisali životne sokove i pretvorili ga u mediteransku verziju J.R. Smitha (naravno, morao sam nekako spomenuti Smitha koji će pred playoff biti traženija roba od novih Jordanica)

– Mark Jackson je izgleda stvarno ozbiljan s ovom pričom o obrani, Warriorsi su potpisali Fesenka što im daje treće drvo pod košem, četvrto ako računamo i Udoha (prevedeno – zaboravite na niske eksplozivne postave, Warriorsi će čuvati reket prije svega), a dovođenje pa zatim i davanje minuta Rushu iz Indiane i McGuireu iz Bobcatsa zaokružuje ovu priču – radi se o beku i krilu koje ne mogu pogoditi otvoreni šut (za Rusha doduše još nisam siguran obzirom da je u prve tri tekme zabio 5 trica iz 8 pokušaja), ali su zato aktivni u obrani. Pogodi li Jackson omjer između obrane i napada i bude li Curry zdrav (noćas su ga mudro odlučili odmarati ne bi li spasili te nesretne zglobove), Warriorsi bi mogli napraviti taj korak naprijed za koji im nitko nije davao šanse

– Hornetsi imaju legitimnu rotaciju od 10 igrača, a gledajući Vasqueza kako nastavlja sa solidnim igrama u ulozi back-up playa dođe ti da se pitaš gdje je pamet bila Memphisu odreći se relativno dokazanog igrača i kockati se s dva rookiea iza Conleya

– koliko je ozbiljna Conleyeva ozljeda još nije poznato, ali, dok ga nema, Memphis se mora osloniti na Parga koji nije klasični rookie (bio solidan u Maccabiu), djeluje pouzdano, ali nije materijal za NBA startera (26 godina, osrednji šut, veteranske noge) i eksplozivnog Josha Selbya koji u roli combo-beka može donijeti poene s klupe, ali ne i voditi momčad

– još je veći problem što je Conley bio tricaška opcija kakva ovoj momčadi inače nedostaje, bez njega ogroman teret u širenju reketa pada na Gaya i Mayoa, što može rezultirati samo padom učinkovitosti obojice (ako Mayoeva može dodatno pasti, tip treba promjenu sredine misli li spasiti ono što je ostalo od karijere)

– Oklahoma je pak odradila još jednu utakmicu u nizu, u stilu veterana došli su do treće pobjede na račun smirenosti osovine Harden-Durant, a eventualne opaske kako su jedva dobili Memphis bez Conleya ne drže vodu iz razloga što su praktički cijeli susret vodili i to usprkos tome što su igrali bez Westbrooka koji je na jednu večer odlučio biti play Grizzliesa

– Russ je odigrao jednu od najvestbrukovskijih utakmica u karijeri uporno bacajući cigle (0-13 je bio finalni score), a usput se uspio posvađati i s Durantom

– pitanje dana je sljedeće – da li su noćas prikazane frustracije rezultat povijesno loše večeri (i to ne samo šuterski, limitirani Pargo ga je ostavio u prašini nekoliko puta što je ekvivalent tome da Bolt na 200 metara izgubi od Branka Zorka tri puta za redom) ili su odraz činjenice da je Harden preuzeo ulogu playmakera i da se Russ ne miri sa novom mu ulogom?

– ovu situaciju definitivno treba držati na oku, nije lako od pokretača svakog napada doslovno postati čovjek koji ima zabranu napasti koš bez Hardenova dopuštenja, ali ako Westbrook ne kuži da je to za dobro momčadi, onda ga definitivno treba poslati negdje sjevernije da se malo ohladi

RUNNING WITH THE PACK G2

Wolves @ Bucks

Jučer smo gledali prezentaciju toga kako bi stvari mogle izgledati u budućnosti, a jutros smo se mogli podsjetiti kako je to izgledalo lani. To bi, u jednoj rečenici, bio opis Wolvesa u prve dvije utakmice. Obzirom na ono što sam dan ranije vidio gledajući njih protiv Thundera i Buckse protiv Bobcatsa, očekivao sam iznenađenje i pobjedu Minnesote na račun Beasleya i Bareae, računajući kako Jackson i Dunleavy ne mogu zaustaviti mlađe i energičnije protivnike. Pri tome sam zaboravio na dvije stvari koje će biti itekako ključne u ovoj sezoni:

1. Barea kao drugi bek potencijalna je bomba u napadu, ali isto tako obrambeno je lako iskoristiv protivnik, posebice protiv visokog swingmana tipa Jacksona

2. na Beasleya ne možeš računati

Adelman je pokazao da je lisac time što je Bareu gurnuo u igru već nakon 5 minuta kako bi što prije iskoristio mumificiranost bokova Bucksa. Jasno je zašto Skilesu ne pada na pamet maknuti ih iz petorke – i Dunleavy i Jackson lani najgori napad u NBA čine podmazanijim svojim pasovima i šutom. Obrambeno se pak nikako ne uklapaju u identitet prvenstveno obrambene ekipe koji su Bucksi izgradili zadnjih godina, a to pokazuju i šupljine pokazane u ove dvije utakmice. Podatak koji sve govori o obrani Bucksa – u prvih 12 minuta primili su 30 koševa i slali Wolvese na liniju 20 puta.

Loša igra nije kažnjena iz jednostavnog razloga što su protivnici bili još gori. Ako izuzmemo Darka koji je cijelu večer bio vrlo solidan u čuvanju Boguta 1 na 1 (a to baš i nije kompliment Bogutovoj igri), u obrani Wolvesa curi na sve strane. Postaje jasno da Adelman treba Johnsona na parketu samo zbog dužine, jer čim ga makneš na klupu ostaješ u nekoj kombinaciji Rubio-Barea-Ridnour protiv koje možeš zabiti kako hoćeš.

Ono što su Bucksi napravili puno bolje od Thundera je kontrola ritma. Stalni faulovi i dobra tranzicijska obrana oduzeli su Minnesoti lake koševe, a ostalo je napravio Beasley. Nije zabio ništa, izbacio se iz igre nepotrebnim osobnima, a kada bi i dobio loptu uglavnom bi je poklonio protivniku. Umjesto da dominira pored Dunleavya, Beasley je potpuno nestao, a to u prijevodu znači da je napad Wolvesa ostao bez dežurnog strijelca i sveo se na Loveovu upornost (već u prvom poluvremenu ostvario statistiku za utakmicu, double-double od 20-12, završio s 31-20) i Bareinu slashersko-šutersku inspiraciju.

Početak treće obilježio je novi niz Beasleyevih gluposti, bezvezna četvrta osobna i isforsirani šut nakon kojega Bucksi po prvi put na susretu odlaze na značajniju prednost. I baš u ovom trenutku činilo se kao da opet gledaš reprizu prošle sezone. Iz Wolvesa kao da je nekto isisao energiju iz prve utakmice. Love skače i bori se, dok ostali gledaju kako Bucksi zabijaju otvoreni skok šut za skok šutom. Nitko ne reagira ni u obrani ni u napadu, a lopte se gube na sve strane, kao i prošle sezone kada je Minnesota u prosjeku dominirala ligom u kategoriji prodanih lopti.

Nigdje onog Adelmanovskog kretanja bez lopte, nigdje pravovremenih asista. Samo Love koji radi i radi i radi, a sve uzalud. Naravno, svima je jasno da je ovo škola i da će ovakvih večeri biti. Očajna obrana, nesuvisli napadi, izgubljene lopte – sve su to karakteristike tipične za gubitnike, a Wolvesi moraju itekako raditi da se riješe tih obilježja. Potencijala ima. Međutim, ono što je možda važnije za širu sliku je loša košarka koju prezentiraju Bucksi.

Za jednu momčad koja pretendira na povratak u playoff i borbu za jednu od 8 pozicija, Milwaukee igra poprilično lošu košarku. U ovom susretu su u jednom trenutku imali i 20 razlike, nakon što su Jennings i Jackson spojili par šuteva i nakon što je Beasley još jednom uništio nekoliko napada u nizu. Međutim, čim je šut stao, stali su i Bucksi. I to su toliko stali da je Luke Ridnour sam samcat gotovo utakmicu doveo u egal (uz Loveove skokove i Rubiovo seciranje obrane na samom kraju, a i Beasley je konačno spojio dva šuta, ne zato što je najbolji kad treba, već zato što bi svatko od ispucanih 20 lopti kad-tad zabio dvije). Nije Minnesota odigrala ništa specijalno, jedan njihov igrač je postao vruć i to je bilo dovoljno da na kraju zamalo odnesu pobjedu.

U ovoj očajnoj prezentaciji košarke u kojoj smo se nagledali silovanja skok-šuta i promašenih zicera Love je imao čisti šut za produžetak koji je iscurio. Nebitno, Minnesota od ovakve pobjede ne bi imala nikakve koristi jer nisu toliko dobri da si mogu priuštiti pobjede kada ne igraju dobro, ali sama činjenica da su Bucksi teškom mukom iskopali pobjedu doma protiv doslovno iste ekipe koja je lani imala najgori score u lig dovoljno govori o njihovim playoff šansama. Atlanta, Indiana i Philadelphia se ne moraju bojati da će propustiti playoff.

Bucksi su dvije večeri za redom odigrali istu utakmicu i tu već imamo materijala za neke zaključke. Prvo, radi se o lošoj momčadi koja će teško naći kompromis između napada i obrane (ovi što mogu zabiti ne igraju obrani, ovi što igraju obranu ne mogu zabiti). Drugo, Bogut je vodonoša, u najboljem slučaju drugi čovjek, nikako temelj napada. Prvog imena nema, iako će se Jennings i Jackson cijelu sezonu natjecati za tu rolu (što nužno ne mora donijeti ništa dobroga, dapače). Ipak, ima i jedna dobra vijest. Rookie Leuer ima meku ruku s poludistance i dovoljno je borben pod košem da ga se uključi u rotaciju. Mali ima potencijala biti Vince Masuka, a to nikada nije loše. Ako netko ne zna, Masuka je sporedni lik u Dexteru, totalno nebitan i nevažan za radnju, ali svaki put kada se pojavi ukrade scenu. Ne uzima ništa, daje mnogo. Leuer spada u tu kategoriju. Nema talenta ni fizikalija za veće role, ali dovoljno je visok i pokretljiv da nije sprdnja u obrani, ne boji se gurati pod košem, plus ima tu meku ruku oko koje može izgraditi karijeru. Ukratko, sjajan peti visoki u dobroj rotaciji.

Celtics @ Heat

Morao sam odgledati i ovaj derbi, iako je po načinu na koji je Miami dominirao susretom ovo bilo sve samo ne derbi. Wade i James su svojim monstruoznim fizikalijama stizali na sve strane, tipa zalijepiti bananu u obrani i onda u nastavku akcije istrčati kontru u kojoj si bacaju alley-oop. U jednoj situaciji James baca Wadeu lob s centra, ovaj ga hvata u zraku i leti na drugi obruč i polaže, lopta curi vani, ali James je već tu da je zakuca nazad u koš. Bolesno.

Dobri stari Celticsi pak nikad ne odustaju i na leđima Bassa (igračina, šteta što su ga u Orlandu uporno gurali van reketa, čovjek je fajter koji ima potencijala postati role player u stilu Kurta Thomasa, a ne biti samo meka ruka s poludistance) i Doolinga (hladnokrvni veteran koji ne propušta šansu kada mu se ukaže) razliku koja se cijelo vrijeme kretala između 10 i 20 (ovisno o tome kad bi James i Wade bili zajedno na parketu) smanjuju na samo 3 minusa. I tu sad postaje zanimljivo, treba vidjeti kako će Heat reagirati u ovim gustim završnicama koje su im do sada bile najslabija karika.

I kako Heat reagira? Pa do sad valjda već svi znate za malog rookiea i njegova herojstva, Cole je zabio sve što je trebalo i osigurao pobjedu. Da li pojava klinca rješava najveći problem ove momčadi, to će tek vrijeme pokazati, ali ono što mali donosi u paketu nije nikakav specijalni talent (zna igrati poziciju, ali po instinktima je više combo-bek koji prvo traži svoj šut), već jedna izuzetna vrlina – muda. Momčad koja u sastavu ima jednu košarkašicu (Chris Gump) i jednog tipa poznatog po tome što nestaje u ključnim trenutcima, hitno je trebala infuziju testosterona.

Naravno, ogroman je plus što jedan kvalitetan košarkaš uzima minute koje su lani odlazile na mumije poput Bibbya ili Housea, nije na odmet ni što više Colea znači manje Chalmersa (ovaj Beasley među bekovima noćas je u jednom peroidu uspio izgubiti 4 lopte u 90 sekundi), ali upravo je njegov doprinos u stabilizaciji rotacije ključan. Sada Spoelstra u zadnjim minutama može računati na petorku Wade (apsolutno najbolji igrač i lider, neprikosnoveni alfa mužjak), Cole (drskost), James (uvijek koristan, može čekati u pozadini), Haslem (dokazani šampion) i tko god. Možda ponajprije Battier – kada se i on navikne na ovaj frenetični ritam obrana-napad i kada pronađe rolu, dobri stari Shane također može ponuditi zanimljivu kombinaciju razuma i hormona te poslužiti kao ključni stabilizacijski faktor. Zvuči kao kemija? Pa kemija je upravo ono što fali ovoj momčadi, ništa drugo. Ili je bolje reći – ono što je falilo.

Jazz @ Lakers

Pistoni nakon viđenog jutros više nisu nešto najgore što moje oči vidješe ove sezone. Ta titula pripada Jazzu koji nema previše talenta, ali što je još gore nema ni igre, ni vizije, ni identiteta. Od kada je Jazz u zemlji mormona, ima tome 32 godine, klub su trenirala 3 čovjeka, od čega je Jerry Sloan trajao 23 godine. Izdrži li Tyrone Corbin jednu (brojkama – 1, na talijanskom – uno) bit će to veće čudo od onih ploča koje je Joseph Smith pronašao na brdu u blizini svoje kuće.

RUNNING WITH THE PACK G1

Sezona nije mogla početi bolje za Wolvese. Serem, naravno da je mogla, pobjedom recimo. Ali, ako postoje takve stvari poput moralnih pobjeda, časnih poraza ili životnih lekcija, onda je ovo što smo gledali noćas bilo sve to skupa. Na kubik. Adelman je napad učinio boljim preko noći (što bi tek bilo da je imao na raspolaganju cijele pripreme), Loveove sposobnosti su konačno stavljene u poziciju da dođu do maksimalnog izražaja, Rubio je sve što je Kahn očekivao, a Barea je donio šampionska muda i iskustvo. Uostalom, ispod imate priliku pročitati detaljne dojmove o susretu između Thundera i Wolvesa, uz poneki komentar na dio preostalih utakmica koje sam pogledao ili u cjelosti ili djelomično.

Thunder @ Wolves

Prvo pa muško – kažu komentatori kako dvorana nije bila ovako krcata ljudima i energijom još od serije protiv Lakersa u finalu zapadne konferencije u davna doba dok je još Garnett tumarao parketom u Minneapolisu. Atmosfera brzo nestaje pod dojmom početka koji ne obećava, tri isforsirana šuta Beasleya podsjećaju na prošlu sezonu, javlja se strah da Adelman ne shvaća kakav je tip moron. Međutim, kako je tekma odmicala bilo je jasno da Beasley jedini na ovom rosteru ima instinkte all-star strijelca i očito Adelman u njemu vidi dežurnog volume scorera (u jednom periodu čak je relativno uspješno igrao simultanku protiv Duranta, odgovarao košem na koš). Problem je samo što čovjek i dalje ne koristi u nijednom drugom aspektu igre, kao i to da će mu nedostatak košarkaškog IQ-u biti vječni minus (skoro je prodao utakmicu prije vremena jednom naivno izgubljenom loptom, takve sitnice su često razlika između pobjede i poraza). Međutim, ono što mu čak i ja moram priznati je da ima strašne fizikalije, posebice drugi skok koji je ravan Marionu u najboljim danima – dok su drugi igrači tek dotakli pod, on je već opet u zraku. Na takvim osnovama možeš izgraditi karijeru, da ne govorim da možeš biti sjajan skakač i obrambeni igrač. Hm, a zašto to onda nije?

Ali, dok ne dođe netko bolji morat će poslužiti i Beasley, jer sve drugo štima. Adelmanov potpis ubrzo se počeo pokazivati, svi kao da su postali zaraženi dodavanjima i cutovima iza leđa obrane, kretanje lopte i kretanja igrača bez lopte kao iz udžbenika. Prva akcija za Lovea na utakmici – dva brza pasa na perimetru, back door cut Lovea, lopta stiže pravovremeno i eto laganog polaganja. Za razliku od lani kada se za sve morao izboriti sam, očito je kako u ovoj koncepciji Adelman na Lovea računa kao na triple-double opasnost. Kao što smo očekivali, preko njega postavljenog na vrhu reketa vrti se najveći broj akcija, a njegov osjećaj za prostor i asist drži napad podmazanim. Naravno, dio toga je Adelman, a dio toga je njegov talent prikazan u jednoj već klasičnoj situaciji – skok u obrani i dok još nije ni doskočio na parket lanisran pas preko cijelog terena za lagano polaganje Beasleya (koji je nekim čudom kasnio u obranu).

Vrhunac je pak ulazak u igru Rubia koji već nakon 5 minuta daje odgovor na ono što sam se jučer pitao – može li odigrati obranu i razigravati na takvoj razini da opravda minutažu i sakrije nedostatak šuta? Nego šta. Ono što je odmah postalo jasno je da su zadnje dvije godine provedene u Barceloni bačene u vjetar, Rubio je stvoren za trku i otvorena prostranstva, a ne tamo neke postavljene napade. U roku od minute namjestio je tri zicera u maniri Nasha, pronalazeći najluđe moguće kutove i za čas osvojio srce publike i svih fanova košarke, posebice nas koji smo ga prekrižili prije vremena (ok, ne treba pretjerivati, i Sergio Rodriguez je u svoje vrijeme bio inkarnacija Jasona Williamsa pa nije uspio, pitanje je može li se Rubio dovoljno približiti učinku jednog Jasona Kidda da sakrije šuterske manjkavosti).

Odmah je postalo jasno da će on i Barea biti zeznuta kombinacija na vanjskim pozicijama, posebice u kontri. Adelman uopće nema namjeru koristiti Bareu na jedinici, što je i razumljivo obzirom da je Wes Johnson upitne kvalitete za startera, obzirom na manjak elitne vještine možda čak i za igrača rotacije. Bilo je sjajno gledati kako svaki potez Bareae živcira igrače Thundera koji mu očito još ne mogu oprostiti način na koji ih je masakrirao u lanjskom finalu Zapada. U petorci najboljih ostavljenoj za kraj Adelman je tako logično posegnuo za Rubiom i Bareom kao bekovima, te Loveom, Williamsom i Beasleyom pod košem. Drugi rookie je također odigrao dobro, aktivno na oba kraja parketa i nema sumnje da će biti koristan igrač. Može pomoći na sto načina, posebice u skoku, a obzirom na borbenost pod obručima nameće se kao legitimni partner Loveu. I kao najveći konkurent Rubiu za rookiea godine.

Osim Johnsona koji izgleda kao da nije na NBA razini, jedini član rotacije Wolvesa koji djeluje izgubljeno je Randolph. Darko i Tolliver imaju svoje role, Rindour je u ulozi drugog playa puno poželjniji na parketu, ali Randolph i dalje djeluje kao da je operiran od shvaćanja košarke. I da, treba naglasiti kako bi Loveove skakačke brojke ove godine mogle patiti, najvećim dijelom zbog Williamsa, a dijelom i zbog žestine koju prilikom skoka iskazuju Rubio i Barea. U biti, svi Wolvesi osim Beasleya djeluju agresivno i energično.

Što se Thundera tiče, na kraju ispada da su došli do rutinske pobjede, što je najveći kompliment koji možemo uputiti ovako mladoj momčadi. Durant je opet bio najbolji čovjek na terenu, impresionira lakoćom kojom zabija i očito je kako su oni i Miami, barem po do sada viđenom, apsolutni pretendenti za Finale. Thunder je klasa za sebe na Zapadu, usprkost tome što je Westbrook dio večeri bio ravan Beasleyu po sklonosti uzimanju loših šuteva. Ali, formula je jednostavna, imaju top 2 krilo u Durantu, top 10 playa u Russu i top 10 beka šutera u Hardenu. Ne vjerujete u ovo zadnje? Pogledajte bilo koju od ove prve dvije utakmice i uživajte u lakoći kojom Harden dirigira napadom, lakoći koja ovoj momčadi daje dimenziju kakvu lani uglavnom nisu imali. Sumnjam da su toga bili svjesni kada su ga draftali, ali u bradonji su našli idealnog partnera Westbrooku koji više u završnicama ni ne gleda koš, već prvo dodaje loptu istinskom playmakeru ove momčadi.

Sixers @ Blazers

Sve je manje više napisao sjajni Pelton. Ja mogu samo dodati da Sixersi očito nemaju namjeru odustati od Williamsovih 1 na 5 juriša i Iggyevih usiljenih šuteva preko ruke u završnicama. Noćas ih je to vratilo u igru, ali rezultat je opet bio – poraz.

Bucks @ Bobcats

Sad je jasno zašto je Jackson tražio produženje ugovora – nakon što ga vidi u akciji s ovakvim koljenima, ne bi mu ga dala ni vlastita majka. Uspio je izdržati 17 minuta prije nego je skupio 6 osobnih, a teško da će ubuduće dobivati puno više obzirom da Skiles neće trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti u svojoj obrani. A Jackson se može pomaknuti taman toliko da napravi faul. Plus, možete zaboraviti na njega u back to back večerima. I kao da to nije dovoljno, nikad nije bio sjajan šuter, a sada mu praktički ne preostaje ništa drugo osim da promašuje iz vana. Captain Jack, dobrodošao u mirovinu.

Loša vijest za Buckse je ta da njihova “pojačanja” Jackson i Dunleavy više ne mogu trčati osim u pravocrtnom kasu, a dobra da barem Bogut djeluje zdravo. Uglavnom, dok Skiles od ovog otpada na raspolaganju pronađe rotaciju, možda već bude kasno. Još jedan detalj koji fascinira je Jenningsova nesposobnost realizacije nakon ulaza. Ono što ga čini podnošljivim starterom je solidna pick igra i sve bolji šut iz vana, ali biti slasherski tip zujalice nesposoban napasti obruč toliko je netipičan minus da se čovjek pita nije li Repeša bio u pravu kada ga je onomad proglasio nedovoljno dobrim za NBA.

Što se Bobcatsa tiče, mogu biti zadovolji s Kembom, mali ima muda i lakoćom si kreira prostor za šut te je istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine (prilika će imati dovoljno, što pokazuje i odluka Silasa da završnicu odigra sa svojim minijaturnim bekovskim parom). Ukratko, Lakersi bi dali sve da imaju nekoga poput njega ili Augustina, dakle mladog beka čije noge mogu podnijeti promjenu smjera kretanja i stvoriti višak igrača lakoćom.

Ostalo? Diaw možda jede više od svih nas skupa, ali – he got game. S njim na postu i ove dvije zujalice uokolo Bobcatsi se barem ne moraju brinuti za kretanje lopte. Također, imaju i mogućnost natrpati reket s 250 kg želea – kada double D stanu u njega (Diaw i Diop) nema mjesta za ulaze ni lagane koševe. Prst gore i za iz Oklahome dovedenog Mullensa, mali ima šansu postati dobra pick ‘n’ pop opcija ako doda još malo mišića (tko bi rekao da je Presti imao još jednog kvalitetnog igrača na rosteru).

Ukratko, bio je ovo sudar dvije loše ekipe, ali u ovom trenutku povijesti definitivno bi radije bio Charlotte jer mogu samo prema gore. Buckse i njihovih sakatih 12 čeka gadna godina.

Hornets @ Suns

Početak indikativan za cijelu buduću sezonu – Nash baca dva sjajna asista, Hill i Gortat ih ispuštaju. Ah, kako je lijepo nabijati brojke u pick ‘n’ rollu sa Steveom, zar ne Marcine i Robine? S tim da mi se čini kako Stevea malo godine stišću, ruka je bila kraća na nekoliko šuteva, netipično, a čak i neke odluke, poput one da u završnici doda loptu rookieu Morrisu koji ju je zatim izgubio (i što je uopće ovaj radio na parketu u ključnoj akciji), šalju poruku da Steve nema još puno u nogama. Zato, dajte čovjeku šansu da se bori za naslov dok još može!

Hornetsi? Startali bez playa, Jack služi nekakvu suspenziju, s Gordonom i Belineliem kao parom bekova. I stvarno dobrom rotacijom pod košem. Ono što je odmah postalo jasno je da je ovo Gordonova momčad. Mali će trpati ove sezone, lakoća kojom zabija, bilo da si kreira sam ili nakon povratne, je zapanjujuća. Plus, dobio je utakmicu hladnokrvnim šutom za pobjedu.

Grizzlies @ Spurs

Memphis je nekako nalazio načina za doći do lagane prednosti dok su startne petorke na parketu, ali ritam se razbije čim krenu rotacije. U prvom poluvremenu Spursi su se vratili u igru odmah nakon ulaska rezervi, a u drugom su u sličnoj situaciji nabili razliku koju Memphis do kraja nije stigao. Spursi su jači nego lani, Leonard je apsolutni dobitak kao podizač energije, a nakon godine prilagodbe i Anderson i Splitter djeluju kao solidni članovi rotacije.

Ginobili je odigrao fenomenalnu partiju i praktički donio pobjedu, ali u sjeni njega i Leonarda kao junaka na parketu odigrao se dvoboj trenera kojega je lakoćom dobio Pop. Naime, Pop je početkom treće odmah reagirao i bacio u vatru Leonarda, Bonnera i Splittera, počeo miksati kako bi svježim nogama totalno izneredio Memphis. Hollins s druge strane igra s pet najboljih i onda se dovede u situaciju da ih odmara u isto vrijeme što je neprihvatljivo. Mora naći nekakvu kombinaciju u kojoj će mu barem 2 startera biti cijelo vrijeme na parketu, jer bez njih Grizliji djeluju nemoćno. Logično je razbiti petorku jer Gay uzima toliko lopti da nema smisla gledati Randolpha kako trčkara za njim, umjesto da se lopta spušta njemu u post. Jedan od njih dvoje će morati ranije na klupu kako bi kažnjavao druge postave i bit će zanimljivo pratiti kako će Hollins riješiti ovu situaciju. Treba skrpati rotaciju s jednom od najgorih klupa u ligi, neshvatljivo dodatno oslabljenju slanjem Vasqueza u Hornetse za totalno nebitnog Pondextera koji nije ništa drugo nego Sam Young 2.0 (ne i bolji zbog toga).

Lakers @ Kings, Bulls @ Warriors, Pistons @ Pacers

Dumars je genije, mi mu se rugamo, a čovjek je znao što radi kad je dao ugovore Princeu i Stuckeyu – osigurao se da će imat jedan od prva tri picka na draftu. Pistonsi su najgora momčad ove sezone koju su moje oči ugledale.

Lakersi nisu daleko od toga, iako treba priznati da Kingsi stvarno imaju artiljerije na bacanje. Svi trpaju, a Hayes radi. I noćas mu je još ruku dao i Cousins. Ako koga zanima, Jimmer nije istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine.

Što se dogodilo s Curryem? Kojim drogama su ga vratili u život? Tip je šuterski uništio Bullse, koji opet nisu odigrali na energetskom nivou protivnika. Nema opravdanja za dva suhoparna izdanja za redom. I da, javlja se mogućnost da su Warriorsi možda bolji od Lakersa. Sve ovisi o tome koliko često Curry može pružiti ovakve partije i koliko će im trebati da ih Mark Jackson upuca u nogu nesuvislim rotacijama i nepotrebnim usporavanjem igre kako bi, kao, pokazao da misli ozbiljno s pričom o tome kako obrana čini prvake. Mark, treniraš Warriorse.

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem – imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick ‘n’ pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se – s pravom, da naglasim – čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick ‘n’ pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick’n’pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

– izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

– izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

– nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

– nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

– napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D’Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

– Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

– Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run’n’gun košarke ’70-ih i ’80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

– Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash’n’kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

– gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

– Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

– Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

– Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

– Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

– Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

– Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

NORTHWEST

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O’Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

SOUTHWEST

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash ‘n’ kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona ’10-’11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick ‘n’ pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick ‘n’ pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick ‘n’ pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

PACIFIC

CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Griffinova eksplozija i Gordonovo sazrijevanje preko noći napravili su od njih nove favorite mainstreama koji NBA doživljava isključivo preko NBA actiona. Iako nisu bili ni blizu playoffu, potencijal koji su pokazali nije ostavljao mjesta sumnji – Clippersi će imati uspješnu budućnost. Još kada su se riješili Barona Davisa, samo kako bi mladim snagama omogučili rast bez nepotrebnih smetnji, svima je postalo jasno kako se nešto čudno počinje događati u Los Angelesu. To nešto kulminiralo je već prvim potezima nove sezone.

THIS IS NOW:

Odreći se Gordona nije bilo lako, ali ne pruža ti se često šansa dovesti u momčad najboljeg playmakera u ligi. Možemo mi pričati o Paulovim koljenima koliko hoćemo, ali dosta je sjetiti se razine na kojoj je igrao lani u playoffu protiv Lakersa kako bi shvatili da se ovakva prilika ne propušta. S Gordonom, Clippersi bi ove godine vrlo vjerojatno bili playoff momčad. S Paulom, oni su preko noći glavna konkurencija Durantu i društvu za vrh Zapada. Billups može funkcionirati kao drugi bek jer je pod stare dane sve bolji šuter, Jordan kao najbolji Blakeov prijatelj jednostavno mora imati mjesto u momčadi, a Bledsoe, Butler i Mo Williams znat će iskoristiti prostor koji će im ostavljati dva na pet majstorije Paula i Griffina. Lob city, kao što već danas priča legenda.

PLUS:

Imaju idealnu kombinaciju prvog i drugog igrača, možda i najbolju trenutno u ligi (stilski su zasigurno korisniji jedan drugome nego što su to npr. Wade i James), a ostatak petorke čine korisni igrači koji se solidno uklapaju u svoje role. Butler je preplaćen, ali ako je u njemu ostalo još išta od nekadašnje all-round kvalitete, možda su dobili i potrebnu treću napadačku opciju. Ako i nisu, Chauncey još uvijek može pokriti sve što se od njega traži. Možda i najvažnije od svega je što dolaskom Paula sve ono što priča Vinnie Del Negro postaje nebitno. Pravi trener nalazi se na parketu.

MINUS:

Klupa je upitna, a dok ne počnu utakmice ne možemo znati kako se u petorku uklapaju Butler i Billups. Podbace li iz nekog razloga (Butler zbog debljine tj. ozljeda, Chauncey zbog godina), Paul i Griffin morat će još dodatno pojačati ritam. Lob city na kvadrat.

IDEALNIH 5: Paul, Billups, Butler, Blake, Jordan

6TH MAN: Mo Williams

SCORE: 42-24

LAKERS

THAT WAS THEN:

Što se dogodilo s Lakersima u playoffu saznat ćemo kad jednog dana Phil Jackson napiše The Last Season 2. Usprkos tome što su šlepali mrtvog Fishera cijelu sezonu i što su Kobeova koljena očito klecala pod kilometrima, Lakersi do starta playoffa nisu gubili etiketu favorita, ponajviše zato što je trojka pod košem igrala odlično. I onda je stiglo mučenje s Hornetsima, a zatim i pucanje po šavovima protiv Dallasa. Ako Fisher više i nije mogao, ako je Kobe u gorem stanju nego itko želi priznati, što je zaustavilo Gasola i Bynuma? Zašto je Phil digao ruke od momčadi prije kraja? Da li je stvarno Dallas samo tako odjednom postao duplo bolja momčad? Kakav god bio razlog, očito je bilo da Lakersi ne mogu ni izgubiti bez drame. Sjetimo se samo na koji su način poraženi od Pistonsa 2004. Objašnjenje koje se nameće je da se radi o arogantnim tipovima koji ne znaju gubiti, pa onda, kada poraz postane izvjestan, pokušavaju sakriti činjenicu da su naišli na boljega tako što skreću pažnju na sebe – hej, pa mi smo Lakersi, možemo izgubiti samo ako sami tako odlučimo. A možda je Gasol samo otkrio da ga žena vara s Kobeom.

THIS IS NOW:

Kad se već sjećamo Finala protiv Pistonsa, sjetimo se i kako je izgledala godina nakon. U Los Angeles kao da je pala bomba, a nešto slično dogodilo se i ovog ljeta. Otišao je Phil, nisu doveli nikoga (blokiranje tradea za Paula na kraju se pokazalo sjajnim potezom lige jer su Hornetsi dobili Gordona), samo tako su se riješili Odoma iz, kako se čini, financijskih razloga. Kako znamo da Kupchak nije budala, svi ovi potezi mogu se objasniti samo kao početak rebuildinga jer s ovakvim rosterom Lakersi nemaju šanse boriti se za išta više od nastupa u playoffu. Mislim, da se žele boriti za naslov, onda bi valjda konačno doveli solidnog playa (Fisher je gotov, a Blake više nije NBA kvalitet, ako je ikada i bio) i ne bi pustili Odoma da odšeta. Ovako, ne samo da će opet imati rupu na jedinici, već su ostali i bez klupe i bez ključnog krilnog igrača. Jer, Odom ne samo da je mijenjao obe pozicije pod košem, čovjek je uskako i na malo krilo gdje se izvjesna persona s inicijalima MWP lani potpuno raspala. Sad, koji je glavni razlog zašto su Lakersi ovako olako digli ruke od sezone? Pa, po meni, isti onaj zbog kojega su lani pali bez ispaljenog metka – zato što je Kobe nakon dvije za njega osrednje sezone očito nepovratno krenuo prema dolje. Može čovjek posjećivati svakakve doktore Frankenstaine i mijenjati krv, hrskavice ili što već, ali sat se ne može vratiti natrag. Bez velike trojke da mu čuva leđa, Kobeu će ove i idućih sezona bolje pristajati prezime Johnson ili Jackson nego Bryant.

PLUS:

U sjeni Paula i Odoma ostaje neprimjećeno kako Kupchak okuplja jedan od najvećih dork timova svih vremena. Oni koji redovno čitaju ovaj blog dobro znaju da svake godine biram idealnu petorku bijele braće među igračima zadatka, a Lakersi su ove godine doveli ultimativna imena. Blake, Kapono i starosjedilac Walton bili su izabrani u petorku još tamo 2007. O Troyu Murphyu se nema što reći, čovjek je prototip visokog bijelog šutera i još se preziva Murphy, kvrago. Svi zajedno vjerojatno više nikada neće odigrati bitnu ulogu u NBA, ali sama činjenica da je ih netko okupio na istom rosteru razlog je za slavlje. Naravno, ne treba zanemariti ni Josha McRobertsa koji će svojom energijom zasigurno pomoći. Pitanje je samo da li je činjenica što im je upravo on četvrti najbolji igrač plus.

MINUS:

Gdje početi? Kobe je na zalasku, a ključno pitanje je može li on to prihvatiti ili će zajedno sa sobom prema dnu vući i momčad. Nakon debakla 2004. imao je dovoljno energije sam nositi franšizu, ali danas takvi potezi više ne prolaze. Nemaju klupu, a na dvije pozicije u momčadi startaju im igrači koji su još lani trebali biti u mirovini (ako ništa drugo, mladi Ebanks i rookie Morris mogli bi iskoristiti situaciju i nametnuti se kao NBA igrači). A ni Mike Brown se ne čini kao dugoročno trenersko rješenje. Sve u svemu, Lakersi danas više podsjećaju na Atlantu nego na Lakerse od prije godinu dana. Go figure.

IDEALNIH 5: Morris, Kobe, Ebanks, Gasol, Bynum

UMJESTO ODOMA: McRoberts

SCORE: 37-29


Znaš da smo prodali već jedan dres s mojim imenom? Neki tip iz Hrvaskije, to je tamo u Srbiji.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Nade da će promjena vlasnika i dresova donijeti promjenu pokazala se iluzornom. Istina, rano je za donositi ikakve zaključke, ali lani su Warriorsi bili ista momčad kao mnogih godina do sada – run and gun banda koja ne igra obranu ni pod razno. Steph Curry je muku mučio s ozljedama, a Monta Ellis s nastojanjima da igra pametno na parketu i van njega.

THIS IS NOW:

Počelo je kao repriza – Curry se ozljedio u prvoj predsezonskoj utakmici, a Ellis i dalje ničim ne pokazuje da je sazrio dovoljno za ulogu nositelja koju su mu namijenili (mali bi bio briljantan kao prvi igrač s klupe). Oko ova dva beka se sve vrti, igračka pojačanja su nepostojeća, a to znači da bi eventualni pomak naprijed trebao doći od okolnih faktora. Marc Jackson kao novi trener? Sudeći po onome što sam godinama imao prilike čuti u eteru, Jackson je simpatičan tip koji nema kapaciteta za obavljanje ovoga posla. Jerry West je doveden u ulogu savjetnika, ali obzirom na njegove godine vjerojatno se radi samo o PR potezu. Praktički, nikakvih promjena nema. Warriorsi su i dalje run ‘n’ gun banda u kojoj jedino Curry posjeduje talent za biti učinkovit napadač (a bazirati planove na run ‘n’ gunu u kojem ste u startu žrtvovali obranu i ne biti učinkovit u napadu ne vodi nigdje), iako ni usprkos tome ne kužim što je to mali specijalnoga pokazao u ove dvije sezone da zaslužuje da ga Warriorsi smatraju toliko bitnim da ga ne žele uključiti u nijedan potencijalni trade. Lee bi trebao imati bolju godinu, pogotovo skakački, ali Wright zasigurno neće onako zabijati trice. Izgleda da ih čeka još jedna sezona bez playoffa.

PLUS:

Kada su zdravi, koncentrirani i kada nalete na idealne protivnike koji ne mogu iskoristiti njihov manjak mišića i visine, Curry i Ellis djeluju kao nezaustavljiva kombinacija na vanjskim pozicijama.

MINUS:

Čak i da konačno bude zdrav, Biedrins nema kako olakšati život suigračima u napadu – tip je toliko drven da sve ono dobro što napravi u obrani najčešće prospe. Dovođenje Kwamea Brownea kao zamjene ne riješava ništa, a klupa jednostavno ne postoji.

IDEALNIH 5: Steph, Monta, Wright, Lee, Biedrins

SCORE: 28-38

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Nash je zaslužio igrati u pravom klubu, ali, nažalost, Sunsi ga trebaju da bi zadržali kakav-takav interes za sezonskim kartama, dok je on sam preponosan da traži trade. Lanjski podbačaj time je tužniji jer dolazi samo godinu nakon iznenađujućeg playoff nastupa, međutim roster Sunsa je takav da je i skoro polovičan učinak bio svojevrsni uspjeh. Potezi koje su vukli zadnjih godina, igrači koje su pustili da odšetaju i oni koje su masno preplatiti, morali su se odbiti o glavu i Sunsi su lani postali rebuilding momčad, run and gun banda koja je bez one prijašnje efikasnosti postala kopija jednih Warriorsa.

THIS IS NOW:

A to su i danas, samo što to još ne žele priznati. Njihov menadžment spada u jedan od najgorih u cijeloj ligi, što bolje od ičega dokazuje lanjsko puštanje Amarea i onda trošenje tog istog novca na bezveznjake poput Childressa (koji niti u Grčkoj nije mogao ostaviti traga) ili Warricka. Da ne spominjemo sukob interesa kakav se obično viđa u hrvatskoj politici u koji su uključeni GM Sunsa Babby koji je, kao slučajno, potpisao Childressa i zatim opteretio klub Turkogluovim ugovorom. Nego, na stranu sve, na koga Sunsi mogu računati u budućnosti na parketu? Možda na Gortata, koji je sjajno koristio Nashove asiste u drugoj polovici prošle sezone. Definitivno na Dudleya, koji ima sve all-round atribute za biti rasni šesti igrač ili za zaokružiti petorku. Problem je samo što su njih dva doslovno jedine svijetle točke ovog rostera koji izgleda kao da su sklepala tri pijana srednjoškolca koja još nisu otkrila pravila igre.

PLUS:

Steve Nash bi bio zlata vrijedan momčadi koja se bori za naslov i Sunsi ovaj žeton moraju vrhunski uložiti. Inače, obzirom na stanje u kojem su, iduće 3-4 sezone njihovim navijačima neće donijeti apsolutno ništa.

MINUS:

Od svih loših poteza najgorim bi se moglo pokazati to što nisu pojačali rotaciju na vanjskim pozicijama. Nash je doslovno sam i ako misle biti u igri veći dio utakmica onda će ga morati jahati do besvijesti. A to nije dobra vijest za ovog veterana, ma kako žilav bio i ma kako se dobro hranio.

JEDINIH 5: Nash, Dudley, Hill, Frye, Gortat

SCORE: 22-44

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Kingsi su svojevrsni Wizardsi zapadne konferencije po načinu na koji roster krcaju talentiranim igračima sumnjiva karaktera. Ne boje se draftirati Evanse i Cousinse ovoga svijeta, niti ih se kasnije boje baciti na parket bez ikakvog smjera. Stanje oko svlačionice je takvo da su problemi s igračima gotovo nebitni (dvorana, ostanak ili odlazak, vlasnici bez kinte, trener kojega boli neka stvar), čak je malo i žalosno da potencijalne zvijezde ovako trunu.

THIS IS NOW:

A trunut će i dalje, bez obzira što je Evans ove sezone konačno zdrav (lani imao problema sa stopalom) i što je Cousins godinu iskusniji. Naime, priče po kojima je Evans došao u kamp s nekoliko kilograma viška i van forme dovoljno govore o tome o kakvom se “profesionalcu” radi, a rookie sezona u kojoj se Cousins uspio čak i potući sa suigračem teško da je pripomogla sazrijevanju ovog velikog djeteta. S ovakvom jezgrom možemo od njih očekivati puno grešaka i glupih poraza. Usprkos talentu kojega ima jedan Thornton i cijelom nizu korisnih tijela pod košem poput Hicksona i Thompsona, Kingse ne vidim kao potencijalnu momčad koja može pozitivno iznenaditi. Za razliku od sličnih Wizardsa, u Sacramentu jednostavno nema vizije, a niti je Evans u rangu Johna Walla.

PLUS:

Ako ništa drugo – mogu zabiti. Evans ima potencijal izrasti u dvojku koja će pomoći barem fantasy momčadima da dođu do naslova, a Cousins također kao od šale može biti double-double igrač. Zaustaviti ih mogu samo problemi s ozljedama i glavom.

MINUS:

Ako mislite da su vlasnici i trener problem, što tek reći za GM-a Petriea koji je zadnjih godina odlučio trošiti tonu novca kojega nemaju na likove poput Garcie ili Salmonsa (trošenje na Outlawa je van pameti, ali očito misle kako na ovakvom rosteru moraju imati čovjeka s takvim prezimenom) i koji uporno u klub dovodi igrače poput Jimmera, Greena i sličnih revolveraša, iako su volume scoreri ono što im najmanje treba na rosteru kojega grade oko takvih crnih rupa kakve su Evans i Cousins. Čak je i jedini potez ovoga prijelaznog roka koji je imao smisla (dovođenje Hayesa kao igrača koji prvo pita što može napraviti za momčad, a tek zatim što momčad može napraviti za njega) stopirao prst sudbine, što je samo još jedan znak da nitko ne želi da se ova agonija u Sacramentu nastavlja.

DONEKLE LOGIČNIH 5: Evans, Thornton, Salmons, Hickson, Cousins

SCORE: 20-46

SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51