ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

RUNNING WITH THE PACK G20

Usprkos svim lošim stranama ovakve zgusnute sezone, koje uključuju gomile grešaka u završnicama, psiho-fizički umor svih uključenih, lakšu mogućnost ozljede i općenito nižu razinu igre, po količini uzbuđenja i drame ni jedan film ili bilo koji drugi sport ni približno ne mogu biti zanimljivi kao vrhunska NBA utakmica. Noćas ne samo da su nam Bullsi i Heat demonstrirali zašto je slogan I LOVE THIS GAME naj tvrdnja svih vremena, coolerskija i od one PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE, nego su i Minnesota i Lakersi, u svoj nebitnosti dvadesete utakmice regularne sezone, prezentirali vrhunski program u kojem ima i showa i edukacije i fabule koja vas drži prikovanim za ekran.

Lakers @ Wolves

Usprkos gustoj završnici, ne mogu se oteti dojmu da su Lakersi noćašnju tekmu dobili na samom startu, kad su uspješno uspostavili igru kroz post preko Gasola i Bynuma. Realno, u ovakvom odnosu snaga pod košem Wolvesima može pomoći samo loša i nesinkronizarana napadačka partija gostiju, točnije eventualno ispadanje Kobea iz momčadskog ritma i zanemarivanje ostalih. Kako su Lakersi zrelo i strpljivo igrali kroz reket preko svojih dugonja, nametnuvši sebi pogodan ritam organiziranih napada, Love i kompanija su mogli samo pratiti razvoj događanja i nadati se nekoj crnoj rupi i eventualnom iskorištavanju iste (a nju u slučaju Lakersa ponajprije može uzrokovati neshvatljiv pad igračke kvalitete nakon najvažnije trojke).

Gasol i Bynum su toliko duži od Lovea i Pekovića da su mogli do šuta kad god su htjeli, a potonja dvojica nemaju brzine i eksplozivnosti da, promjenom kretanja ili nekom reakcijom, eventualno izbore poneku loptu i otežaju im život. Nisam mislio ni da ću to ikad reći, ali Darkova visina u ovakvom dvoboju bila bi izuzetno poželjna i korisna, Bynum je jednostavno pregazio Peka zbog čega je Adelman po prvi put ove sezone gurnuo u igru Brada Millera koji je visinom, snagom i iskustvom dobar match-up, ali, u ovom trenutku, ne i kondicijom. Pitanje je mogu li ga dignuti na barem približno potrebnu razinu kako bi dobio značajniju minutažu jer svojim stilom igre i kvalitetom općenito Miller itekako može pomoći ovoj momčadi. Mislim, čak i u mumificiranoj fazi karijere Brad trči bolje od Darka i gladniji je košarke usprkos svemu što je postigao do sada, a od Pekovića je jednostavno talentiraniji.

Ono što je u prvom dijelu u kojem su Lakersi dominirali držalo Wolvese na životu bio je ravnopravan skok, odnosno činjenica da su Gasol i Bynum sav svoj fokus prebacili na napad i tako ostavili puno više prostora Pekoviću i ostalima Wolvesima koji inače ne bi tek tako dolazili do skokova. Love će svoje odraditi protiv bilo koga, o tome više nema potrebe govoriti, ali lakoća kojom su lopte upadale u ruke Peku, Randolphu i Beasleyu dovoljno govori o teškim nogama Gasola i Bynuma i uopće njihovom voljnom momentu na tom dijelu parketa.

Kako ni u drugom poluvremenu nisu obratili pozornost na taj dio igre, Lakersi su ostavili Wolvesima asa u rukava, pa Minnesoti nije preostalo ništa drugo nego pokušati maksimalno iskoristiti dužinu klupe i nekako pokušati doći do egala. To im je i uspijelo jer je ovaj put Adelman, u već klasičnom traženju idealne petorke tijekom treće četvrtine, nabasao na rastrčanog Randolpha, energičnog Beasleya i igre željnog Webstera, koji je usput i nešto pogodio u ovom šuterskom treningu. Pošto nemaju vremena trenirati, Adelman mu očito dopušta da potegne kad god želi, svjestan da bi on u ulozi koju od početka sezone igra Wes Johnson bio pojačanje. Ovoj momčadi treba netko u startnoj postavi tko može biti prava opasnost iz vana, kako bi se lakše podnijelo Rubievu drvenu ruku i manjak strijelaca na bokovima.

Međutim, više nego zbog šuta, Webster je bio bitan zbog borbenog pristupa u obrani, posebice kada je, odmah po pronalasku raspoložene petorke, Adelman opet zaigrao zonu. Bio je to jedini način da se nekako anulira prednost individualnog match-upa Lakersa, što je Minnesoti zamalo pošlo za rukom, u jednom trenutku na kratko su čak došli i do vodstva. Ipak, Wolvesi nisu uspijeli prelomiti utakmicu iz dva razloga.

Prvi je bio taj što noćas temelji nisu bili dovoljno čvrsti. Love je odigrao briljantnu partiju (njegova snaga volje nema cijene, tu čak ni maximalac nije dovoljna nagrada), ali Rubio je podbacio. Ne playmakerski, tu je opet bio sjajan, čak savršen ("samo" 8 asista možda i ne zvuči tako bajno u kontekstu double-doubleova na koje smo navikli, ali ne izgubiti ni jednu loptu igrajući onako kako on igra tijekom 42 minute igre je nestvarno, plus ne treba zanemariti ni nekoliko fenomenalnih dodavanja iza leđa koji dižu dvoranu na noge). Problem je bio sve ostalo. Ako i stavimo na stranu mizeran šuterski učinak (2-13), obzirom da je dokazao da i bez njega može donijeti pobjedu, ono što je falilo bila je obrana i energija na tom dijelu parketa na koju nas je navikao.

Drugi razlog je bio kvaliteta Lakersa. Kada nametnu svoju veteransku playoff košarku kroz reket, s Kobeom koji vreba uokolo, u svakom trenutku spreman zabiti vam nož u srce, Lakersi su već napravili pola posla. Drugi dio odradi srčanost i borbenost koju na ostatak momčadi prenosi upravo Bryant. Slična rotacija bi izgubila svaki susret u trećoj četvrtini, ali ne i ova Lakersa, koja ostaje u igri upravo zbog te ekstra kvalitetne osnove. To što uspijevaju u ovakvom ritmu utakmica održavati više nego pozitivan score i dojam, samo je konačna potvrda njihova karaktera. Kada ja zagustilo, dakle kada su Wolvesi bili spremni za preokret, pronašli su rješenje, pametno su kružili oko zone i tražili slobodnog čovjeka na šutu ili Bynuma i Gasola u idealnoj situaciji pod košem i tako stvari priveli kraju, rutinski kako su i otvorili susret.

Tijekom sezone poput ove većina utakmica za njih će biti vožnja toboganom kao noćas - građenje prednosti, pa prosipanje prednosti, pa čupanje pobjede. Ali, u playoffu, s više odmora između utakmica, sa skraćenim rotacijama i sporijom igrom općenito, njihova doigravanju prilagođena košarka trebala bi maksimalno doći do izražaja. Dok god grizu, još uvijek su minimalno za polufinale Zapada, nikako za otpis.

Što nas vraća na početak, odnosno do Gasola i Bynuma koji su ključni faktori u cijeloj priči. Neka vas ne zavarava to što je Kobe potrošio jednak broj lopti koliko i njih dvoje, Kobe ipak ima drugačiji zadatak, on radi za sve tri vanjske pozicije (sjajan all-round učinak koji ostvaruje baca u sjenu povremena nepotrebna silovanja lopte, čovjek mora igrati obranu, šutirati trice, razigravati pa čak i biti treći skakač obzirom da su im i krila praktički mrtva) i ova utakmica nije bila još jedno njegovo iživljavanje, već primjer odlične klasične unutar-van igre, možda bez previše kretanja na koja su nas navikli iz doba trokuta, ali s maksimalnim korištenjem individualnih prednosti. Uglavnom, takvi su bili ne zato što im je Kobe to dozvolio, nego zato što su konačno odlučili preuzeti odgovornost.

Kobe je zajeban tip koji će potrošiti svih 90 napada na utakmici ako mu to dopustite i ako osjeti da je to potrebno, ali Kobe nije glup. Nakon što su prvo Bynum pa onda i Gasol digli glas i pobunili se protiv manjka lopti i njegove 1 na 5 igre, Bryant se povukao iz jednostavnog razloga što sada zna da je ovima stalo barem približno kao i njemu. Doduše, morat će puno više skakati protiv ozbiljnijih momčadi od Wolvesa da bi potvrdili svoju zrelost i želju, ali već to što su agresivniji u napadu i traže ono što ih pripada, ogroman je korak naprijed za Gasola i Bynuma, time i za ovu momčad.

Gle, Kobe nikad nije igrao za trenera koji ga je mogao staviti u momčadski kontekst osim Phila. Obzirom da Mike Brown nema nikakav autoritet već se prvenstveno bazira na "obrana prije svega" filozofiji, nije ni bilo za očekivati da će on biti taj koji će stvari posložiti kako treba (Brown je idealan trener za malu momčad koja borbenošću nadoknađuje manjak talenta, ne baš za veteransku družinu s tri legitimna all-star igrača koji se bez priprema moraju prilagoditi novim uvjetima), a to znači da su stvari morali posložiti sami igrači.

I dobili smo ovo, jedan fluktuirajući odnos koji će štimati dok god Gasol i Bynum budu muškarci. Međutim, previše puta smo vidjeli Gasola kako gubi samopouzdanje i Bynuma kako gubi koncentraciju da bi samo tako pomislili da su stvari riješene. Čim ova dvojica pokažu slabost, Kobe će opet preuzeti veći komad kontrole nad momčadi, što Lakerse automatski pretvara u graničnu playoff ekipu i eventualno topovsko meso u prvoj rundi.

Mislim, obzirom da nisu šampionski materijal možda ovi detalji nisu ni bitni, možda bi se trebalo koncetrirati na očajan posao koji je Kupchak napravio s ostatkom momčadi (čisto primjer koliko su tanki - pokušavali su koristiti Artesta protiv Ridnoura u postu i nisu dobili ništa, Ron ne samo da više nema noge nego, od kada je promijenio ime, kao i da igra kao hipi, bez one zarazne razine energije koja mu je bila najveće oružje), ali meni se nekako potencijal da budu dobri čini zanimljivijim od svega lošeg, pogotovo zato što se radi o ne tako davnim prvacima koji ipak zaslužuju respekt.

Bulls @ Heat

Neću ulaziti u detalje sinoćnje tekme, iako ću rado istaknuti njenu dramatičnost i uživanciju koju mi je priuštila. Ono što me najviše zanima je šira slika, a ovaj sudar pomaže nam staviti stvari u nekakav kontekst budućeg playoff sudara koji se čini neizbježnim. Prvo, zanemarimo činjenicu da su Bullsi igrali bez Denga jer ovakav načeti Wade nije bio od prevelike koristi Miamiu. Tu su bili podjednaki, iako bi ubuduće Dengova all-round kvaliteta trebala više značiti Bullsima nego vrhunski Wadeov učinak Miamiu, iz jednostavnog razloga što pravi Wade opet ne riješava najveće probleme Heata, probleme koji su i noćas zamalo donijeli prevagu Bullsima.

To su dvije stvari koje ističem od početka sezone - šuplji reket i loša kontrola lopte. Miami ima više tijela u rotaciji nego lani, igra nešto brže i time donekle skriva manjak pravog visokog igrača, ali u postavljenoj igri jednostavno su previše ranjivi. Iako su parirali Bullsima u skoku, bilo je primjetno kako većina ničijih lopti upada u ruke visokima Chicaga, što nije rezultat želje već jednostavno individualnih skakačkih sposobnosti. Međutim, ako je ta skakačka prednost za Bullse minimalna, lakoća kojom se mogu ušetati u reket Heata ključ je prednosti pod košem. U cijeloj priči je "sreća" za Miami ta što je Rose najopasniji strijelac Bullsa u reketu i što nemaju pravog post igrača koji bi igrom leđima maksimalno iskoristio taj minus Miamia.

Drugi bitan aspekt je kontrola lopte. Miami radi sjajan pritisak na protivničku vanjsku liniju, ali uzalud im sav trud kada sve anuliraju poklanjanjem lopte u napadu, što zbog brzopletosti (razumljivo), što zbog manjka pravog playa (problematično). Wade i James su sjajni kada treba stvoriti višak i uposliti suigrača, ali nisu playmakeri koji će zavrtiti napad, preskloni su zaustaviti loptu te upasti u udvajanja i zamke kojima je momčad poput Bullsa sklona. Sve skupa znači da Heat i dalje, usprkos svoj moći, nije riješio pitanje ključnih pozicija na parketu - one razigravača i one centra. Mogu oni to pokušavati maskirati koliko hoće s mladim nogama, većim izborom swingmana i brzinom, ali poanta je da nikada ne mogu računati na to da je lopta u sigurnim rukama, kao ni na obranu u ključnim momentima.

Iako su i Rose i James na kraju propustili zaključiti utakmicu, Roseovi feleri manje bodu u oči obzirom da je odigrao briljantnu partiju do završnice i da je zakonom brojki bio dužan nešto zeznuti. Jamesova nesposobnost da zaključi stvar koju gledamo iz utakmice u utakmicu, posebice s linije slobodnih, pak već pomalo zvoni na uzbunu. Čovjek jednostavno dopušta da ga sve ove stvari oko parketa previše diraju i jedan dobar razgovor s Rileyem ili čak psihologom valjda bi to riješio. Mislim, pogledajte samo kako je užurbano izveo slobodna bacanja, doslovno kao da je u rukama imao vruće krumpire, umjesto da se smiri, duboko udahne i zabije barem jedno. To nikako nije dobar znak za Heat.

Način na koji su Bullsi uporno stizali prednost svaki put kada bi se Heat odvojio na više od par napada prednosti, još je jedan detalj koji bode u oči. Jednom su se u utakmicu vratili zonom, drugi put Roseovom genijalnošću, treći put visokim pickovima Boozera za Rosea, četvrti put Hamiltonovim cutovima. Svaki puta kada bi Thibodeau pozvao time-out, na parket bi izašla postava sa spremnim odgovorom na događanja na parketu. Možda su sve ovo samo sitnice koje već nakon sljedećeg susreta neće biti bitne, ali u seriji od sedam između dva ovako izjednačena protivnika, svaki detaljčić je bitan. I po svemu što sam vidio, svi ti sitni mali detaljčići idu na stranu Bullsa.

Uz još jedan koji sam ostavio za kraj jer je i meni pomalo bleasav, ali nekako mi se čini da ćemo ga sve više i više primjećivati. Rose je bolji individualac od Jamesa, barem kada je sudar ova dva suparnika u pitanju. Kužim da Rose nikada neće svojim all-round učinkom biti važan Bullsima kao što je James Heatu, isto tako kužim da je James šuterski u stanju biti puno učinkovitiji, ali kada treba zabiti, Roseu je puno lakše napraviti to kroz reket Heata nego Jamesu pored Brewera ili Denga i onda još cijelog niza pokretnih visokih pod košem.

Ukratko, Bullsi djeluju sposobniji koristiti rupe u sistemu Heata nego Miami njihove. To što su u jednoj utakmici odigranoj ispod idealne razine imali šansu za pobjedu protiv napaljenog i energičnog protivnika na njegovom parketu navodi (mene barem) na samo jedan zaključak - Bullsi su bolja momčad i favorit u seriji od sedam. Samim time, Bullsi su i prvi favorit za budućeg NBA prvaka. Jasno, barem dok me opet James i društvo ne razuvjere kao što su to napravili lani u finalu konferencije.