RUNNING WITH THE PACK G21

Wolves @ Rockets

Prije nekoliko dana, u postu o prvoj ovosezonskoj utakmici između Wolvesa i Rocketsa, rekao sam kako se Minnesota može nadati da će, ako sve prođe po Adelmanovom planu, i oni jednog dana biti napadački efikasni poput Rocketsa. E, pa niti četiri susreta kasnije, eto nam i poboljšane verzije Wolvesa koja je, kako stvari stoje, već preskočila Rocketse.

Šalim se, naravno, Wolvesi su i dalje projekt, ali fanastičan je način na koji napreduju iz utakmice u utakmicu, posebice u susretima protiv ovih kvalitetnijih ekipa. Pobjeda protiv Clippersa kao da je lansirala samopouzdanje ove momčadi u stratosferu i od tada su (ako isključimo logičan poraz od Jazza večer nakon drame u Los Angelesu) nanizali odlične partije protiv Houstona, Dallasa, Spursa i Lakersa. Iako, usprkos sve boljoj igri, score je i dalje bio samo 2-2, što govori u prilog tezi o odrastanju.

Samo, kako onda u takav kontekst staviti noćašnju dominantnu pobjedu protiv Rocketsa, posebice ako uzmemo u obzir da su morali letjeti za Houston i igrati utakmicu niti 24 sata nakon poraza od Lakersa, dok je domaćinima ovo četvrta utakmica za redom na svom parketu i još su imali dan više za pripremu?

Pa, prvo treba istaknuti da je ovo noćas od prve do zadnje sekunde više nalikovalo na malo intenzivniji trening. Mlake rotacije, otvoreni šutevi na sve strane. I jedni i drugi su ih manje-više pogađali, do polovine treće četvrtine kada su Wolvesi ušli u seriju u kojoj nisu mogli promašiti, seriju tijekom koje su izgradili prednost koju su održali do kraja.

Nije Minnesota zaigrala neku divlju obranu, podigla razinu energije ili nešto slično na što smo navikli kada su momenti u kojima se lomi susret u pitanju. Jednostavno, zabijali su kao na traci. Koliko god da su i sami bili mlaki u obrani, Rocketsi kao da su se natjecali biti još tromiji. Naravno, ne bi bilo pošteno sve svaliti na obranu Houstona. Obzirom kako je lopta bolje kružila i kako su se igrači bolje kretali, čovjek bi pomislio da je Adelman posebno spremio momčad za uzvrat. Možeš mislit, obzirom na zgusnuti raspored teško da su imali vremena pogledati i snimku prethodnog dvoboja.

Jednostavno, Love, Rubio i Beasley noćas nisu mogli promašiti. Love je odigrao savršeno, zabio 29 poena s 15 lopti, a Rubio je koristio ostavljen mu prostor i usput vježbao šut da bi došao do 18 koševa s 10 lopti (večer prije mu je trebalo njih 13 za 5 poena). Ovaj put ni Patterson ni Dragić nisu bili smetnje, McHale nije na klupi imao igrača sposobnog zasmetati pri šutu. Ipak, vrhunac obrambene sramote Rocketsa definitivno je podatak kako je Beasley odigrao partiju života, skupivši 34 poena sa samo 14 potrošenih lopti (i sa samo dvije izgubljene). E, sad, ako ovo nije dovoljno da idući put motivira Rocketse da zaigraju obranu, ne znam što jeste.

Samo, nije problem Houstona motivacija, već to što se radi o rosteru krcatom kvalitetnim šuterima, skakačima, asistentima i svim tim raznim igračima zadatka čiji se učinak može vidjeti na laptopu. Daryl Morey, nažalost, izgleda nema program koji bi izračunao obrambeni doprinos igrača nogama, srcem i glavom. Zašto razni Boweni, Bellovi, Sefoloshe, Collisoni, Battieri ili Alleni imaju minutažu i dobivaju ugovore usprkos kilavoj statistici? Zato što su stoperi. Takvoga, gle čuda, u Houstonu nema.

Ono malo obrane što igraju mogu zahvaliti Dalembertu u reketu, čovjeku kojega su potpisali praktički iz nužde, da bi im danas bio ključan čovjek u lovu na playoff. Makni njegove blokade, sve one šuteve koje njegova dužina skrene i sve one ulaze koji se ne realiziraju zbog njegova prisustva u reketu i Rocketsi bi imali obranu na razini Netsa, Pistonsa, Bobcatsa i Kingsa. Ovako su taman malo iznad njih.

Njihov napad nije podbacio, lopta je kružila kao i uvijek, gomila igrača je ostavila traga (iako su imali samo tri dvoznamenkasta igrača, još šestorici je falio po jedan ubačaj da dohvate desetak poena), imali su više asista, manje izgubljenih. Kvragu – imali su čak i više ukradenih i više blokada. Samo, eto, nisu imali tri savršene ruke.

U neku ruku je šteta što nema malo više vatre u sudarima ove dvije momčadi i što se sve svodi na pitanje tko će više ubaciti, jer obzirom na to da su jedni drugima direktna konkurencija za playoff i činjenicu da će odigrati 4 međusobne utakmice u 20 dana, moglo bi ovo biti zanimljivo suparništvo. Plus, ima tu i zanimljivih poveznica. Adelman je napustio Rocketse jer mu se projekt izgradnje Wolvesa činio boljim od čekanja da Morey konačno nešto napravi, dok je McHale godinama bio GM Wolvesa, lokalna je košarkaška ikona, čak je doveo i Lovea u klub, a na nedavnom susretu nije bio pošteđen salvi zvižduka zbog dojma da je njegovo loše poslovanje, posebice onaj ugovor ispod stola Joeu Smithu, uskratilo franšizi bolju prošlost.

A koliko je sve oko Rocketsa nekako pospano, dokaz su i simpatični lokalni komentatori, jedan od boljih dvojaca koje čovjek ima prilike upoznati na League Passu. Clyde Drexler i Bill Worrell zvuče kao mješanci troprstog ljenjivca i pande, uz neizbježno navijanje za svoju momčad uglavnom se bave smijanjem na interne fore i širenjem pozitivnih vibracija, a Drexler je tolika ljenčina da čak ni ne putuje na gostovanja, već ga u toj situaciji zamjenjuje legendarni Matt Bullard, otac svih bijelih visokih šutera.

Spurs @ Grizzlies

U zadnjih nekoliko tekmi Grizliji ne mogu zabiti ništa. Gledao sam ih protiv Blazersa i rekoh, neću zapisivati ništa, nije ova tekma indikativna, ipak su došli igrati večer nakon što su isčupali pobjedu protiv Warriorsa u Oaklandu. Ono, takav napor i takav put moraju vas koštati iduću večer. Blazersi su ih razbili lakoćom zato što je ključni čovjek Grizzliesa Marc Gasol, a on u Portlandu nije mogao hodati nakon 40 minuta protiv Golden Statea, 40 minuta tijekom kojih su po navici stizali dvoznamenkastu prednost (malo me strah da je igračima Memphisa već dio karaktera postalo to dizanje iz pepela, bilo da kreću s osme pozicije playoffa, bilo da svaku utakmicu proigraju tek nakon što upadnu u rupu).

Onda sam ih gledao protiv Clippersa, teško gostovanje, ali s dva dana odmora protiv momčadi koja je večer prije pretrpila emotivan poraz od gradskih rivala Lakersa. Kad ono, Chris Paul, valjda još ljut od onog tapšanja Gasola po glavi, istrčava na parket i raznosi ih na komadiće u 12 minuta škole košarke. Ovaj put povratka nije bilo jer Paul je jednostavno prevelik igrač da dozvoli ispuštanje dvoznamenkaste prednosti.

Onda sam preskočio pogledati gostovanje u Phoenixu, nije mi padalo na pamet da bi tamo mogli izgubiti protiv načetog Nasha. Međutim, izvještaj dovoljno govori – opet su upali u ogromnu rupu na startu, a kasniji pokušaji stizanja 20 koševa razlike nisu urodili plodom, usprkos tome što je Nash odigrao na jednoj nozi i usput, u nekoliko navrata, zamalo prodao utakmicu.

Ovaj četvrti poraz u nizu više ne mogu ignorirati jer ovo je već razlog za uzbunu. Jasno mi je da se u ovakvom ritmu ništa ne može shvatiti zdravo za gotovo i da je bitno samo dočepati se playoffa, ali poanta je da Memphis s ovakvim napadom neće uopće imati priliku doći u situaciju srušiti bolje postavljenu momčad. Dva dana pripreme za Spurse nisu im pomogli da zabiju više od bijednih 73 poena, a iako je noćas Gay totalno podbacio, cijeli ovaj niz poraza zaredao je onog trenutka kada su Conley i Gasol prestali pružati all-star partije i počeli sa osrednjom igrom. Svaka čast Gayu i probuđenom Mayou koji konačno izgleda kao netko tko ima rolu u momčadi, ali njihova sposobnost zabijanja nije ono što pogoni ovu momčad, već su to organizatorske sposobnosti Conleya i Gasola.

Obzirom da vijesti oko Zacha nisu dobre, po nekim izvorima možda čak propusti i sezonu, treba držati oko na Memphisu jer ovakav ritam utakmica očito će uzeti svoj danak, posebice u slučaju Gasola koji valjda ima takvu kilažu i građu da mu treba duže vremena za regeneraciju i koji u back-to-back situacijama ne može doći do daha. Bez njega, Memphis ima grit, ima i grind, ali nema – heart.

Thunder @ Clippers

Koliko je CP3 bitan Clippersima pokazuje valjda svaka minuta ove sezone koju su odigrali (posebice one koje su igrali bez njega). Ipak, njegova partija protiv Thundera krunski je dokaz da Clippersi ovise o svom superstaru možda i više nego ijedna druga momčad lige. Čovjek je održao lekciju svim prisutnima o tome kako se igra košarka, s 14 asista imao je skoro jednako dodavanja kao i cijela momčad Thundera. Još veći je nesrazmjer kad pogledaš Wesbrookova 4 asista i 6 izgubljenih naspram Paulovih 14/2.

Vrijednost Paula za klub nije samo u organizaciji napadačke igre. Griffin, Billups i Butler s njim u postavi ne samo da ne uzimaju bezevezne šuteve, već kao da se više i bore na drugom kraju parketa. To je taj Jordanovski sindrom, ta zarazna energija koju imaju najveći i koja prelazi na suigrače. Nisu Griffin i Jordan odjednom naučili igrati obranu, ali bore se za svaku loptu žestinom kakvu nisu pokazivali dok je Paul bio van parketa.

Nema se tu previše toga za reći, ako su svi zdravi, ova petorka je izuzetno opasna, a posebice ako Mo Williams nastavi ovako sjajno zabijati s klupe. Problem je rotacija visokih, što je nešto što čak ni Paul ne može sakriti. Obrana je usprkos volji također daleko od šampionske, dovoljno je istaknuti da je njena najveća kvaliteta ta što ne dopušta lagane koševe. Zašto? Zato što Paul ne gubi loptu, eto zašto.

Što lakoća kojom su Paul i nadahnuti šut Butlera i Williamsa unakazili Thunder govori o Oklahomi? Pa samo potvrđuje tezu da ova ekipa nije izraziti favorit na Zapadu i da može izgubiti seriju od sedam protiv manje talentiranog protivnika. Taj napadački IQ uvijek je problem, posebice kad Harden odigra ovako indisponirano kao noćas (pripišimo to dijelom i Brooksovoj odluci da s njim starta u petorci jer je Sefolosha prije nekoliko večeri ozljedio stopalo).

I nema smisla više uopće optuživati Westbrooka, taj je stvarno dao sve od sebe. Trener je taj koji treba igrača staviti u sistem koji će mu pomoći da ostvari potencijale, kao i da momčad igra kao – momčad. U Oklahomi, čim stane Harden, staje sve. Durant i Westbrook, doduše, zabili su dovoljno da prekriju svu bijedu napada, ali što kad i njima zašteka ruka? Koji je plan b?

Skok i obrana su ok, noćas su Clippersi jednostavno imali jednu od onakvih večeri u kojoj je sve funkcioniralo, ali postavlja se pitanje, slično kao i što se tiče napada, da li je ok dovoljno? Pozicioni borac poput Perkinsa, bloker poput Ibake, dugonja poput Duranta, atleta poput Westbrooka i stoper poput Sefoloshe imaju potencijala biti top obrana lige (uostalom, zar to nisu zamalo i postali prije dvije sezone, njihovo nazadovanje iz godine u ovom segmentu stvarno je začuđujuće).

Momci se bore, to je neupitno. Zajedništvo se osjeti. Ali, ako su klapa, zašto onda ne štima na oba kraja parketa? Sami sebi su najveći neprijatelji, to smo već rekli milijun puta, ali tada smo ciljali na neostavareni potencijal. Međutim, sa svakim danim postaje sve jasnije kako pobjede na račun talenta samo kriju stagnaciju u igri kakva je za mladu momčad neoprostiva. Ovo nije sezona lova na naslov, ovo čak nije ni sezona sazrijevanja. Ovo je sezona održavanja Brooksa na životu. Dok Presti ne napravi ono što je napravio Dumars (kad je dao otkaz Carlisleu i doveo Larrya Browna jer je procijenio da Rick u tom trenutku nije imao ono nešto potrebno za odvesti momčad do kraja) i ne zamjeni Brooksa čovjekom koji zna napraviti korak naprijed, mi ćemo i dalje pričati o tome kako Westbrook nije play, kako Durant nije all-round, kako pod košem nemaju dovoljno.

NO MORE BULLSHEAT

Kada igrate u momčadi poput Bullsa onda su ciljevi jasno postavljeni – Rose i društvo žele u Chicago vratiti šampionsko prstenje i jedino bitno je kako tu želju ostvariti. Uzevši to u obzir, sasvim je jasno kako je omjer u regularnoj sezoni više-manje nevažan. Playoff treba dočekati što spremniji i zato se velika većina lige ne opterećuje pojedinačnim lošim utakmicama, a u neke se i ne kreće s maksimalnim intenzitetom.

Utakmice između Heata i Bullsa svakako ne spadaju u red onih u kojima je konačni ishod nebitan. U svakoj od njih četiri tijekom regularne sezone vodit će se rat, ali i probati pronaći što bolji recept koji će se primjeniti u playoffu kada stvari budu puno važnije. Ove utakmice će se uvijek od gusta gledati, a igračko i trenersko nadmudrivanje je ono što veseli svakog košarkaškog fanatika.

Nakon nedjelje, iako takve izjave nemaju previše smisla kada se zna tko je utakmicu dobio, navijači Bullsa (pa i ja) mogu biti zadovoljni. Jer, Chicago je imao mogućnost pobjede u susretu u kojem niti jednom nije vodio, u kojem je Heat nekoliko puta napravio brze i efikasne serije, u kojem su Bullsi igrali bez svojeg drugog igrača i rezervnog playa, odnosno u kojem, osim Rosea i Noahe te donekle Brewera, nije bilo drugih ofenzivno raspoloženih igrača.

S druge strane Miami nije odigrao puno ispod svojih mogućnosti. LeBron je igrao odličnu utakmicu (do posljednje minute, ali o tome kasnije), Bosh je bio i više nego dobar, Haslem u obrani jako dobar, a činjenica da su samo tri igrača bila dvoznamenkasta ne govori o slabosti Heata. Bez obzira na solidne igre Colea, Haslema te iskustvo Battiera i Millera, dobro znamo kako je iskakanje bilo kojeg igrača izvan Velike Trojke uvijek izuzetak, a nikada pravilo.

Razlog zbog kojih se Heat, usprkos dobroj igri LeBrona i Bosha, nije uspio u niti jednom trenutku odlijepiti je Dwyane Wade, odnosno Hamiltonova igra na najvažnijem igraču Heata. Rip je u sinoćnjoj utakmici i posljednjem skeptiku valjda pokazao kako je njegovo dovođenje bila najbolja moguća opcija koju su Bullsi ovog ljeta mogli napraviti na poziciji beka-šutera, a najbolje od svega je činjenica da je to pokazao bez napadačkog učinka.

Jednostavno, Rip ‘ima Wadeov broj’ što se obrane tiče, a to je znao pokazati dok je bio i u redovima Pistonsima. Cijelu utakmicu Wade nije uspio doći do lagane pozicije za šut, a Rip mu nije dopuštao da brzinom dođe do prednosti – Hamilton je uvijek bio na rubu kontakta, dobro se postavljao, a za razliku od prošlogodišnjeg Bogansa, pa i Brewera, Rip je puno opasnija opcija u napadu kojem će obrana Heata morati posvetiti punu pažnju. Da nije dopustio Wadeu onaj skok u napadu u završnici, koji je rezultirao čudnim podbacivanjem za loptu, dobio bi Rip čistu peticu za obranu.

I to je ono što čovjeka veseli. Ako budu svi zdravi, obrambena rotacija Rip-Deng-Brewer neće dati mira Wadeu i Jamesu. Bullsi su puno više dobili s Hamiltonom nego Miami s Battierom, to se znalo i prije ove utakmice, a sada je samo potvrđeno.

A potvrdila se opet i teorija da LBJ ne zna završiti utakmicu. Stravično je po navijače Heata da čovjek u zadnjih 70 sekundi dva puta odigra suludo loš napad dok ga čuva dosta niži/lakši Brewer, a uz to promaši i dva bacanja. Da Rose nije promašio svoja bacanja bilo bi totalno zakon opet čitati sve one priče o Jamesovoj psihi. Ovako će se američki ESPNRTL novinari baviti ili obojicom ili činjenicom kako je Miami pobijedio.

Ono čime bi se ti isti novinari trebali baviti je činjenica da je Thibodeau prvi put u karijeri igrao zonu. Nakon Dallasova uspjeha lani, svi pokušavaju Miami zadržati zonom, a izgleda kako će se trendu priključiti i Bullsi. Thib se odlučio na 1-2-2 zonu s lutajućim Roseom, a moram priznati kako je to dosta dobro izgledalo. Čak je i Korver u tim situacijama solidno izgledao, a Spoelstra nema i ne može izmisliti nikakav odgovor na to. Mogu igrači Miamija pogoditi tricu, ali ne u serijama, dok čak i u zoni Bullsi izgledaju nadmoćniji u skokovima. Promjene obrane dodat će Bullsima novu vrijednost, a neka se Heat misli kako će ih riješiti.

Miami je dobar dio utakmice igrao s prilično niskom postavom – Haslem i Bosh su često bili u paru, a igralo se i s Haslemom na petici, a Jamesom na ‘četvorci’. Takva postava nekoliko je puta stvarala probleme obrani Bullsa, a dojam je kako će Spoelstra niskom petorkom iz igre isključiti Boozera. Jednostavno, on ne može tako dobro preuzimati igrače u obrani kao što to rade Noah i pogotovo Gibson, koji se nekoliko puta lijepo snašao protiv Jamesa.

Ipak, bez obzira na činjenicu kako su Bullsi mogli dobiti i ovu utakmicu, mora se poraditi na napadu. Boozer treba pogađati otvorene šuteve, Korver također, a Brewer treba što manje razmišljati što raditi kada dobije loptu u ruke. Najbolje je ofenzivno reagirao početkom sezone kada je odmah ili pucao ili krenuo na koš. Nikakvo razmišljanje njemu ne pomaže – momak je radio ovog ljeta na napadu i dobio samopouzdanje, ali nije on ofenzivna zvijer.

S druge strane, Noah se definitivno probudio, veseli Tajov povaratak nakon ozljede, a Rose je Rose. MVP, zvijer koja je nagladnija kada se razljuti, a u toj ljutnji ne gubi previše koncentracije. Sada se samo treba nadati da neće biti ozbiljnijih ozljeda te da će Bullsi play-off dočekati spremni, obzirom da ulaze u još jedan zajebani turnus – nakon Miamija, slijedi još osam gostujućih utakmica.

RUNNING WITH THE PACK G20

Usprkos svim lošim stranama ovakve zgusnute sezone, koje uključuju gomile grešaka u završnicama, psiho-fizički umor svih uključenih, lakšu mogućnost ozljede i općenito nižu razinu igre, po količini uzbuđenja i drame ni jedan film ili bilo koji drugi sport ni približno ne mogu biti zanimljivi kao vrhunska NBA utakmica. Noćas ne samo da su nam Bullsi i Heat demonstrirali zašto je slogan I LOVE THIS GAME naj tvrdnja svih vremena, coolerskija i od one PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE, nego su i Minnesota i Lakersi, u svoj nebitnosti dvadesete utakmice regularne sezone, prezentirali vrhunski program u kojem ima i showa i edukacije i fabule koja vas drži prikovanim za ekran.

Lakers @ Wolves

Usprkos gustoj završnici, ne mogu se oteti dojmu da su Lakersi noćašnju tekmu dobili na samom startu, kad su uspješno uspostavili igru kroz post preko Gasola i Bynuma. Realno, u ovakvom odnosu snaga pod košem Wolvesima može pomoći samo loša i nesinkronizarana napadačka partija gostiju, točnije eventualno ispadanje Kobea iz momčadskog ritma i zanemarivanje ostalih. Kako su Lakersi zrelo i strpljivo igrali kroz reket preko svojih dugonja, nametnuvši sebi pogodan ritam organiziranih napada, Love i kompanija su mogli samo pratiti razvoj događanja i nadati se nekoj crnoj rupi i eventualnom iskorištavanju iste (a nju u slučaju Lakersa ponajprije može uzrokovati neshvatljiv pad igračke kvalitete nakon najvažnije trojke).

Gasol i Bynum su toliko duži od Lovea i Pekovića da su mogli do šuta kad god su htjeli, a potonja dvojica nemaju brzine i eksplozivnosti da, promjenom kretanja ili nekom reakcijom, eventualno izbore poneku loptu i otežaju im život. Nisam mislio ni da ću to ikad reći, ali Darkova visina u ovakvom dvoboju bila bi izuzetno poželjna i korisna, Bynum je jednostavno pregazio Peka zbog čega je Adelman po prvi put ove sezone gurnuo u igru Brada Millera koji je visinom, snagom i iskustvom dobar match-up, ali, u ovom trenutku, ne i kondicijom. Pitanje je mogu li ga dignuti na barem približno potrebnu razinu kako bi dobio značajniju minutažu jer svojim stilom igre i kvalitetom općenito Miller itekako može pomoći ovoj momčadi. Mislim, čak i u mumificiranoj fazi karijere Brad trči bolje od Darka i gladniji je košarke usprkos svemu što je postigao do sada, a od Pekovića je jednostavno talentiraniji.

Ono što je u prvom dijelu u kojem su Lakersi dominirali držalo Wolvese na životu bio je ravnopravan skok, odnosno činjenica da su Gasol i Bynum sav svoj fokus prebacili na napad i tako ostavili puno više prostora Pekoviću i ostalima Wolvesima koji inače ne bi tek tako dolazili do skokova. Love će svoje odraditi protiv bilo koga, o tome više nema potrebe govoriti, ali lakoća kojom su lopte upadale u ruke Peku, Randolphu i Beasleyu dovoljno govori o teškim nogama Gasola i Bynuma i uopće njihovom voljnom momentu na tom dijelu parketa.

Kako ni u drugom poluvremenu nisu obratili pozornost na taj dio igre, Lakersi su ostavili Wolvesima asa u rukava, pa Minnesoti nije preostalo ništa drugo nego pokušati maksimalno iskoristiti dužinu klupe i nekako pokušati doći do egala. To im je i uspijelo jer je ovaj put Adelman, u već klasičnom traženju idealne petorke tijekom treće četvrtine, nabasao na rastrčanog Randolpha, energičnog Beasleya i igre željnog Webstera, koji je usput i nešto pogodio u ovom šuterskom treningu. Pošto nemaju vremena trenirati, Adelman mu očito dopušta da potegne kad god želi, svjestan da bi on u ulozi koju od početka sezone igra Wes Johnson bio pojačanje. Ovoj momčadi treba netko u startnoj postavi tko može biti prava opasnost iz vana, kako bi se lakše podnijelo Rubievu drvenu ruku i manjak strijelaca na bokovima.

Međutim, više nego zbog šuta, Webster je bio bitan zbog borbenog pristupa u obrani, posebice kada je, odmah po pronalasku raspoložene petorke, Adelman opet zaigrao zonu. Bio je to jedini način da se nekako anulira prednost individualnog match-upa Lakersa, što je Minnesoti zamalo pošlo za rukom, u jednom trenutku na kratko su čak došli i do vodstva. Ipak, Wolvesi nisu uspijeli prelomiti utakmicu iz dva razloga.

Prvi je bio taj što noćas temelji nisu bili dovoljno čvrsti. Love je odigrao briljantnu partiju (njegova snaga volje nema cijene, tu čak ni maximalac nije dovoljna nagrada), ali Rubio je podbacio. Ne playmakerski, tu je opet bio sjajan, čak savršen (“samo” 8 asista možda i ne zvuči tako bajno u kontekstu double-doubleova na koje smo navikli, ali ne izgubiti ni jednu loptu igrajući onako kako on igra tijekom 42 minute igre je nestvarno, plus ne treba zanemariti ni nekoliko fenomenalnih dodavanja iza leđa koji dižu dvoranu na noge). Problem je bio sve ostalo. Ako i stavimo na stranu mizeran šuterski učinak (2-13), obzirom da je dokazao da i bez njega može donijeti pobjedu, ono što je falilo bila je obrana i energija na tom dijelu parketa na koju nas je navikao.

Drugi razlog je bio kvaliteta Lakersa. Kada nametnu svoju veteransku playoff košarku kroz reket, s Kobeom koji vreba uokolo, u svakom trenutku spreman zabiti vam nož u srce, Lakersi su već napravili pola posla. Drugi dio odradi srčanost i borbenost koju na ostatak momčadi prenosi upravo Bryant. Slična rotacija bi izgubila svaki susret u trećoj četvrtini, ali ne i ova Lakersa, koja ostaje u igri upravo zbog te ekstra kvalitetne osnove. To što uspijevaju u ovakvom ritmu utakmica održavati više nego pozitivan score i dojam, samo je konačna potvrda njihova karaktera. Kada ja zagustilo, dakle kada su Wolvesi bili spremni za preokret, pronašli su rješenje, pametno su kružili oko zone i tražili slobodnog čovjeka na šutu ili Bynuma i Gasola u idealnoj situaciji pod košem i tako stvari priveli kraju, rutinski kako su i otvorili susret.

Tijekom sezone poput ove većina utakmica za njih će biti vožnja toboganom kao noćas – građenje prednosti, pa prosipanje prednosti, pa čupanje pobjede. Ali, u playoffu, s više odmora između utakmica, sa skraćenim rotacijama i sporijom igrom općenito, njihova doigravanju prilagođena košarka trebala bi maksimalno doći do izražaja. Dok god grizu, još uvijek su minimalno za polufinale Zapada, nikako za otpis.

Što nas vraća na početak, odnosno do Gasola i Bynuma koji su ključni faktori u cijeloj priči. Neka vas ne zavarava to što je Kobe potrošio jednak broj lopti koliko i njih dvoje, Kobe ipak ima drugačiji zadatak, on radi za sve tri vanjske pozicije (sjajan all-round učinak koji ostvaruje baca u sjenu povremena nepotrebna silovanja lopte, čovjek mora igrati obranu, šutirati trice, razigravati pa čak i biti treći skakač obzirom da su im i krila praktički mrtva) i ova utakmica nije bila još jedno njegovo iživljavanje, već primjer odlične klasične unutar-van igre, možda bez previše kretanja na koja su nas navikli iz doba trokuta, ali s maksimalnim korištenjem individualnih prednosti. Uglavnom, takvi su bili ne zato što im je Kobe to dozvolio, nego zato što su konačno odlučili preuzeti odgovornost.

Kobe je zajeban tip koji će potrošiti svih 90 napada na utakmici ako mu to dopustite i ako osjeti da je to potrebno, ali Kobe nije glup. Nakon što su prvo Bynum pa onda i Gasol digli glas i pobunili se protiv manjka lopti i njegove 1 na 5 igre, Bryant se povukao iz jednostavnog razloga što sada zna da je ovima stalo barem približno kao i njemu. Doduše, morat će puno više skakati protiv ozbiljnijih momčadi od Wolvesa da bi potvrdili svoju zrelost i želju, ali već to što su agresivniji u napadu i traže ono što ih pripada, ogroman je korak naprijed za Gasola i Bynuma, time i za ovu momčad.

Gle, Kobe nikad nije igrao za trenera koji ga je mogao staviti u momčadski kontekst osim Phila. Obzirom da Mike Brown nema nikakav autoritet već se prvenstveno bazira na “obrana prije svega” filozofiji, nije ni bilo za očekivati da će on biti taj koji će stvari posložiti kako treba (Brown je idealan trener za malu momčad koja borbenošću nadoknađuje manjak talenta, ne baš za veteransku družinu s tri legitimna all-star igrača koji se bez priprema moraju prilagoditi novim uvjetima), a to znači da su stvari morali posložiti sami igrači.

I dobili smo ovo, jedan fluktuirajući odnos koji će štimati dok god Gasol i Bynum budu muškarci. Međutim, previše puta smo vidjeli Gasola kako gubi samopouzdanje i Bynuma kako gubi koncentraciju da bi samo tako pomislili da su stvari riješene. Čim ova dvojica pokažu slabost, Kobe će opet preuzeti veći komad kontrole nad momčadi, što Lakerse automatski pretvara u graničnu playoff ekipu i eventualno topovsko meso u prvoj rundi.

Mislim, obzirom da nisu šampionski materijal možda ovi detalji nisu ni bitni, možda bi se trebalo koncetrirati na očajan posao koji je Kupchak napravio s ostatkom momčadi (čisto primjer koliko su tanki – pokušavali su koristiti Artesta protiv Ridnoura u postu i nisu dobili ništa, Ron ne samo da više nema noge nego, od kada je promijenio ime, kao i da igra kao hipi, bez one zarazne razine energije koja mu je bila najveće oružje), ali meni se nekako potencijal da budu dobri čini zanimljivijim od svega lošeg, pogotovo zato što se radi o ne tako davnim prvacima koji ipak zaslužuju respekt.

Bulls @ Heat

Neću ulaziti u detalje sinoćnje tekme, iako ću rado istaknuti njenu dramatičnost i uživanciju koju mi je priuštila. Ono što me najviše zanima je šira slika, a ovaj sudar pomaže nam staviti stvari u nekakav kontekst budućeg playoff sudara koji se čini neizbježnim. Prvo, zanemarimo činjenicu da su Bullsi igrali bez Denga jer ovakav načeti Wade nije bio od prevelike koristi Miamiu. Tu su bili podjednaki, iako bi ubuduće Dengova all-round kvaliteta trebala više značiti Bullsima nego vrhunski Wadeov učinak Miamiu, iz jednostavnog razloga što pravi Wade opet ne riješava najveće probleme Heata, probleme koji su i noćas zamalo donijeli prevagu Bullsima.

To su dvije stvari koje ističem od početka sezone – šuplji reket i loša kontrola lopte. Miami ima više tijela u rotaciji nego lani, igra nešto brže i time donekle skriva manjak pravog visokog igrača, ali u postavljenoj igri jednostavno su previše ranjivi. Iako su parirali Bullsima u skoku, bilo je primjetno kako većina ničijih lopti upada u ruke visokima Chicaga, što nije rezultat želje već jednostavno individualnih skakačkih sposobnosti. Međutim, ako je ta skakačka prednost za Bullse minimalna, lakoća kojom se mogu ušetati u reket Heata ključ je prednosti pod košem. U cijeloj priči je “sreća” za Miami ta što je Rose najopasniji strijelac Bullsa u reketu i što nemaju pravog post igrača koji bi igrom leđima maksimalno iskoristio taj minus Miamia.

Drugi bitan aspekt je kontrola lopte. Miami radi sjajan pritisak na protivničku vanjsku liniju, ali uzalud im sav trud kada sve anuliraju poklanjanjem lopte u napadu, što zbog brzopletosti (razumljivo), što zbog manjka pravog playa (problematično). Wade i James su sjajni kada treba stvoriti višak i uposliti suigrača, ali nisu playmakeri koji će zavrtiti napad, preskloni su zaustaviti loptu te upasti u udvajanja i zamke kojima je momčad poput Bullsa sklona. Sve skupa znači da Heat i dalje, usprkos svoj moći, nije riješio pitanje ključnih pozicija na parketu – one razigravača i one centra. Mogu oni to pokušavati maskirati koliko hoće s mladim nogama, većim izborom swingmana i brzinom, ali poanta je da nikada ne mogu računati na to da je lopta u sigurnim rukama, kao ni na obranu u ključnim momentima.

Iako su i Rose i James na kraju propustili zaključiti utakmicu, Roseovi feleri manje bodu u oči obzirom da je odigrao briljantnu partiju do završnice i da je zakonom brojki bio dužan nešto zeznuti. Jamesova nesposobnost da zaključi stvar koju gledamo iz utakmice u utakmicu, posebice s linije slobodnih, pak već pomalo zvoni na uzbunu. Čovjek jednostavno dopušta da ga sve ove stvari oko parketa previše diraju i jedan dobar razgovor s Rileyem ili čak psihologom valjda bi to riješio. Mislim, pogledajte samo kako je užurbano izveo slobodna bacanja, doslovno kao da je u rukama imao vruće krumpire, umjesto da se smiri, duboko udahne i zabije barem jedno. To nikako nije dobar znak za Heat.

Način na koji su Bullsi uporno stizali prednost svaki put kada bi se Heat odvojio na više od par napada prednosti, još je jedan detalj koji bode u oči. Jednom su se u utakmicu vratili zonom, drugi put Roseovom genijalnošću, treći put visokim pickovima Boozera za Rosea, četvrti put Hamiltonovim cutovima. Svaki puta kada bi Thibodeau pozvao time-out, na parket bi izašla postava sa spremnim odgovorom na događanja na parketu. Možda su sve ovo samo sitnice koje već nakon sljedećeg susreta neće biti bitne, ali u seriji od sedam između dva ovako izjednačena protivnika, svaki detaljčić je bitan. I po svemu što sam vidio, svi ti sitni mali detaljčići idu na stranu Bullsa.

Uz još jedan koji sam ostavio za kraj jer je i meni pomalo bleasav, ali nekako mi se čini da ćemo ga sve više i više primjećivati. Rose je bolji individualac od Jamesa, barem kada je sudar ova dva suparnika u pitanju. Kužim da Rose nikada neće svojim all-round učinkom biti važan Bullsima kao što je James Heatu, isto tako kužim da je James šuterski u stanju biti puno učinkovitiji, ali kada treba zabiti, Roseu je puno lakše napraviti to kroz reket Heata nego Jamesu pored Brewera ili Denga i onda još cijelog niza pokretnih visokih pod košem.

Ukratko, Bullsi djeluju sposobniji koristiti rupe u sistemu Heata nego Miami njihove. To što su u jednoj utakmici odigranoj ispod idealne razine imali šansu za pobjedu protiv napaljenog i energičnog protivnika na njegovom parketu navodi (mene barem) na samo jedan zaključak – Bullsi su bolja momčad i favorit u seriji od sedam. Samim time, Bullsi su i prvi favorit za budućeg NBA prvaka. Jasno, barem dok me opet James i društvo ne razuvjere kao što su to napravili lani u finalu konferencije.

RUNNING WITH THE PACK G19

Prije osvrta na pobjedu protiv Spursa, nekoliko rečenica o novom Loveovom ugovoru. Odluka da se izbjegne maximalac mi je totalno racionalna i jednostavno ne mogu prihvatiti argumente tipe “kad si Minnesota, onda moraš poduzeti sve da zadržiš najboljeg igrača” jer je takva logika i dovodila do toga da igrači koji nisu vrijedni uloge franšiznih igrača dobivaju ugovore kojima bi zatim držali klub kao taoca. Sad, mijenja li išta na stvari podatak da je Love zauzvrat tražio opciju prekida ugovora nakon samo tri sezone? Pa, ako se radi o kompenzaciji zbog toga što mu nisu ponudili maximum, to je skroz ok. Ali, poanta uopće nije u tome tko je što htio, tko je koga komepenzirao ili tko je koga zeznuo. Sve one priče o nekom nepoštovanju talenta su jednostavno idiotske i pomalo me zastrašuje što se gomila NBA novinara zadržava na takvom diskursu ravnom EPH novinarstvu.

Ovo je posao u kojem svaki cilj treba voditi samo jednome – osvajanju naslova. Ovo što su Wolvesi i Love potpisali savršeno je u svakom pogledu za obje uključene strane. Bude li se ova priča sa Rubiom i dalje razvijala u pravom smjeru, nema nikakvog razloga da nakon tri sezone Love ne iskoristi svoju opciju kako bi potpisao novi ugovor sa Minnesotom, koja će mu opet biti u mogućnosti ponuditi više od ikoga. Bude li se pak pokazalo da je osovina Rubio-Love nedovoljna, Kevin opet može iskoristiti opciju i jednostavno potražiti bolju situaciju. On kao igrač u svakom slučaju prolazi odlično, a jedini protuargument koji možete upotrijebiti je totalno nevezan uz košarku, a to je onaj novca. Dakle, ako gledate da je već sada mogao dobiti 20 garantiranih milja više. Samo, koja je vražja razlika između 60 i 80 jednom kad si osigurao egzistenciju? Mislim, onaj tko takvu stavku stavlja na prvo mjesto, ispred vlastite slobode, mogućnosti napredovanja i izbora, taj i ne zaslužuje maksimalan ugovor.

E, sad se postavlja pitanje što je s klubom, nisu li se oni mogli dodatno osigurati baš za slučaj da se Rubio ne iskristalizira u all-star igrača? Mogli su, ali čemu? Ne bude li Rubio napredovao, što će im Love dvije godine duže? Kako bi bili momčad za jednu playoff rundu? I u tu leži ključ ovakvog ugovora. Wolvesi imaju tri sezone za postaviti šampionske temelje. To je sasvim dovoljno vremena i ne uspiju li, teško je da će im još dvije dodatne godine išta značiti. Uspiju li, nema razloga da ne zadrže i Lovea i Rubia nakon tog roka. Mislim, koji pravi igrač će napustiti situaciju u kojoj se može boriti za naslov radi par milijuna ili ljepšeg vremena? U ovoj ligi ne možeš nikoga zadržati na silu, stoga ako se u Loveu i Rubiu i krije nekakav Boozer koji će pozdraviti idealnu situaciju radi šake dolara više, onda neka tako bude. Mislim, nisam vjerovao da ću i ovo ikada reći, ali – bravo Kahn. Nemam pojma da li si na ovu formulu nabasao slučajno ili si sve izračunao, ali ovo je primjer kako se ubuduće treba voditi momčad, nikada ne gubeći iz vida jedino bitno – borbu za naslov.

Što se tekme protiv Spursa tiče, Wolvesi su došli do rutinske domaće pobjede. Koja me uopće nije iznenadila, što dokazuje i kladionica, ali iznenadio me način na koji su do nje došli. Naime, ovo je utakmica u kojoj bi čovjek očekivao od Lovea da nekavom 35-15 statistikom sam isčupa pobjedu, ali ovaj put uopće nije bilo potrebe za nečim takvim jer su ga napadački više nego dobro zamijenili Rubio i Peković. Potonjega je Adelman ubacio u petorku umjesto bolesnog Darka i tako nastavio igrati svoju 4-1 formaciju (4 bijela, 1 tamnoputi). Darka na stranu, Peković u paru s Loveom je puno racionalniji potez, obzirom da je upravo Pek najčvršći strijelac Wolvesa pod košem i svojim stilom igre u reketu omogućuje Loveu da se puno više izvlači i kreće.

Jasno, koliko god da štimaju u napadu, toliko su šuplji u obrani, ali nije da s Darkom reket Wolvesa biva puno nebrobojniji. Ukratko, ova kombinacija i dalje treba dobivati startnu prednost jer Peković je takav lik koji će iskoristiti svaki centimetar prostora koji mu ostavite, za razliku od pasivnijeg i često dekoncentriranog Darka koji jednostavno nema ni približno takvu glad za košarkom. Peković je noćas čak anulirao i svoju najveću boljku, skakačku nemoć, ali nek vas njegov double-double ne zavara. Puno više od nekakvih preko noći ugrađenih federa za njega je zaslužan još sporiji i još nepokretniji Timmy, poznat i pod muslimanskim imenom Mumia Abu Duncan.

Utakmicu za Spurse nije izgubio nitko drugi nego naš cijenjeni Pop, kojem je trebalo dobre tri četvrtine da shvati da Duncan nema ni snage ni brzine za čuvati Pekovića (zar ova rečenica ne govori dovoljno o Timmyu danas?). I iako je riješio jedan dio problema kada je na Peka stavio Splittera, užasnom rotacijom visokih kroz cijeli susret išao je Wolvesima na ruku. Doduše, nije da je imao previše izbora, Bonner i Duncan su danas praktički jednako nevidljivi obrambeno, ali zar se prema jadnom Blairu i dalje treba ponašati kao prema zadnjem rookieu? Momak nije pokazao ništa u svojoj startnoj roli, ali zasigurno je mogao napadački biti jednako opasan poput Bonnera i usput smetati u obrani Loveu da je kasnije dobio koju minutu.

Timmy je još bitan u napadu, može zabiti s poludistance i njegovi pasovi s vrha reketa neprocijenjivi su za Popov sistem, ali nastavak igranja nakon ove sezone bio bi samo produživanje agonije. Jednostavno, čovjek igra preveliku rolu na oba kraja parketa, rolu koju više nije sposoban odraditi. Mogao bi se švercati još koju godinu kao back-up centar, ali želi li to itko? Da li je potrebno da takva legenda prolazi kroz onakve jadne godine kroz koje su nepotrebno prošli Ewing i Olajuwon? Čisto primjera radi koliko ga više ne slušaju noge – u završnici je dobio dobru loptu na desnom bloku, kreće na zakucavanje i onda ga bananira nitko drugi do Wes Johnson. Tužno.

Ipak, više od Timmyeva mumificiranja, Spurse karakterizira igra Richarda Jeffersona. Tip nastavlja sjajne šuterske partije, ali još veći show odrađuje na drugom kraju terena gdje protiv njega zabija tko god se sjeti. Taj pametni napad u ponor vuče kriminalna obrana i jedini razlog zašto San Antonio pliva (i zašto će plivati) iznad polovičnog učinka jeste sjajna klupa. Njihova druga petorka Neal, Green, Leonard, Bonner i Splitter ne bi imala problema dobiti seriju od sedam protiv Bobcatsa, a namučila bi i dobar dio preostalih momčadi s dna. Međutim, s ovakvom obranom Spursi više ne mogu biti favoriti na nijednom gostovanju, posebice protiv skoro pa jednako dobrih ekipa.

Kod Wolvesa izgleda da je završila epidemija ozljeda, većina igrača se vratila u rotaciju, što donosi nove brige Adelmanu. Nešto slađe doduše, jer sada će bar moći više miksati u potrazi za trojkom koja će od večeri do večeri najbolje pratiti Rubia i Lovea. Praktički, sada poput Popa može složiti dvije petorke, što se, kad pogledamo na to kako stoje momčadi poput Jazza ili Rocketsa, u ovakvoj sabijenoj sezoni čini poprilično bitnim. Recimo, startaš sa Rubiom, Ridnourom, Beasleyem (vratio se noćas, odigrao bez veze i opet nas sve zajedno natjerao da se pitamo koja je njegova rola u NBA, jednog dana kada konačno svi shvate da nije strijelac koji može dobivati startne minute), Kevinom i Pekom, a onda po potrebi ubacuješ Bareu, Ellingtona, Johnsona, Williamsa i Randolpha.

Primjećujete da nema Darka, što je skroz razumljivo jer NBA igra danas ne zahtijeva stalnu rotaciju balvana na petici. U slučaju nužde može poslužiti, ali tu se javlja i pitanje što s Millerom koji od noćas više nije u odijelu nego u uniformi i čini se spremnim igrati na Adelmanov poziv. Hoće li ovakva gužva biti problem jer jednostavno nema minuta za sve? Ili će samo koristiti jer omogućuje Adelmanu veći izbor u raznim situacijama? Slično je i na vanjskim pozicijama, obzirom da se prije roka nakon operacije leđa vratio Webster. Pronađe li formu, takav šuter uvijek zaslužuje minute, a to znači da se nekoga od trenutnih swingmana mora preseliti na klupu. Dok pod košem od viška glava ne boli, ovdje ispada da je netko totalni višak. Kad se vrati Barea, najpametnije bi nekoga bilo trejdati kako bi se izbjegle brige. Izbora ima, jer obzirom na minute koje su dobili i rezultate koje ostvaruju Wolvesi, teško da će Johnson i Beasley ikada imati veću vrijednost nego sada.

Naravno, na tome mogu zahvaliti prije svega kvaliteti osovine Love-Rubio. Izgleda da smo došli do te faza u kojoj Minnesota ima šanse za pobjedu kad god ovo dvoje uhvate svoj double-double (noćas je Love bio nešto skromniji napadački, ali Rubiova netipična šuterska efikasnost to je nedoknadila). Taj njihov napadačko-skakačko-kreatorski učinak je fenomenalna osnova na koju se može nadograditi sve ostalo. Da su trenutno okruženi sa suigračima samo malo veće kvalitativne razine, ovo bi već danas bila playoff momčad. Međutim, čak i ovako, s gomilom back-upova koji igraju startne minute, imaju dovoljno da se održe u ovoj trci za osmu poziciju što dovoljno govori o kvaliteti njihovih temelja. Kako se pobjede nižu, raste i samopuzdanje, a to je faktor koji ne treba zanemariti. Moram priznati da je lijepo gledati kako se ovako dva sjajna igrača transformiraju u pobjednike.

RUNNING WITH THE PACK G18

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre – Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan – treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom – ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love – Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji – preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

RUNNING WITH THE PACK G17

Današnji post slobodno možemo nazvati i “Adelman protiv Adelmana”, obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski – jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash ‘n’ kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick ‘n’ roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti – ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane – fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog – da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

RUNNING WITH THE PACK G16

Nakon onako dramatične pobjede protiv Clippersa, od Wolvesa se nije moglo očekivati išta više osim da pruže solidan otpor Jazzu. Em su Jazzeri odmorni i čekaju doma, na jednom od najtežih gostujućih parketa u NBA, em su Vukovi umorni i napucani adrenalinom nakon emocionalne pobjede, zbog čega vjeruju da su bolji nego što jesu (mislim, svaka čast na pobjedi, ali činjenica je kako su ih sekunde dijelile od poraza protiv momčadi koja je igrala bez troje od šest najboljih igrača).

Uz solidan otpor i pošteni pristup, koji bi nam poručio da su zreliji nego što mislim i svjesniji svojih limita (ljudi, pa jedini tamnoputi starter vam je Wes Johnson, nije valjda da stvarno vjerujete da ste playoff momčad?), očekivao sam i Rubievo buđenje iz šuterske depresije, nastavak Ellingtonovih dobrih minuta s klupe, opet borbenog Williamsa koji koristi svaku sekundu (a ne primadonu koja se duri zato što joj se prepolovila minutaža), Pekovića koji zabija dovoljno da nekako opravda svoju skakačku i obrambenu neučinkovitost, ali najviše me zanimalo kako će se Love i gomila epizodista pod košem nositi s all-star unutarnjom linijom Jazza (dakle, svim onim što unutarnja linija Clippersa nije, ma koliko NBA action šutio o tome).

Evo što smo dobili – Rubio je konačno odigrao pravu napadačku utakmicu, a uz to je kontrolirao tijek susreta svojom all-round energijom, posebice u prvom dijelu kada je Minnesota djelovala razigranije i jednostavno bolje. Ellington je svoje zabio, Williams donio promjenu ritma na bolje svaki put kad bi ušao, a i Peković je utrpao nešto, iako ne dovoljno da bude korisniji od Darka (dakle, minus za Peka koji hvata “čak” 2 skoka u prosjeku od kada je postao dio rotacije). Manje-više pozitivan razvoj događaja, samo što je problem nastao u match-upu Lovea i ostatka društva pod košem protiv Jazzera.

Početni dvoboj Love-Millsap stvarno je bio poslastica za svakog fana NBA, obojica su očito bili napaljeni da se dokažu i izvlačili su sve što imaju u rukavu. Međutim, kako su minute odmicale, Love je sve teže nalazio put do koša pored razigranog protivnika, a Millsap je igrao sve bolje i bolje, dok pratkički sam samcat, nizom vrhunskih (i različitih) poteza, nije riješio susret polovinom zadnje četvrtine. Obzirom na Millsapovu all-round igru, mislim da uopće nema dvojbi tko je u ovom trenutku bolji igrač i tko ima bolju sezonu iza sebe. Bez obzira na ponekad luđačke Loveove brojke, Millsap jednostavno igra bolju košarku.

Wolvesi su dakle na startu bili samopouzdani, Darko i Wes pod utjecajem momentuma zaigrali su kao majstori i stvarno šteta što se utakmica ne igra 12 minuta, tada bi obojica bili startni materijal. Ovako, njihov duži boravak na parketu kao i obično značio je upadanje u crnu rupe iz koje momčad onda moraju izvlačiti druge postave. Adelmanu posao u traženju idealne ovaj put nije olakšalo ni to što je Rindour pao u formi zadnjih nekoliko utakmica, pa kad dodaš da je Barea ozljeđen, ispada da par Rubio – Ellington nema alternative na vanjskim pozicijama.

I ne samo to, nego Wolvesi nemaju atlernative Rubiu – čim on stane, staje sve jer nitko drugi nema zrno kreativnosti u sebi. Čekaj, a šta je s Adelamanovim sistemom o kojem toliko pričamo, zar on ne bi trebao stvoriti igru? Da, ali ako igrači vjeruju da je njihov šut ili individualni potez važniji, sistem ne pomaže, čak ni u onim situacijama poput završnice kada treneri češće sviraju time-out i preuzimaju čvršću kontrolu nad igrom. Dok Loveu i društvu dođe do glave da ispaljivanje projektila nije rješenje, Adelman će izgubiti i ovo malo kose što mu je ostalo.

Uglavnom, bilo je primjetno kako su Jazzeri na raspoloženost Rubia i Wolvesa u prvom dijelu odgovorali rotacijom i širinom, a kasnije su upravo tom svježinom napravili ključni iskorak. Nikakvo čudo da im je klupa tako učinkovita kad uzmeš u obzir da su sve tri prve zamjene za vanjske igrače (Watson, Miles i Burks) bolje od startera. Miles je upao u formu i konačno daje prve prave swingmanske minute ove sezone u rotaciji, Watson igra veteranski pouzdano s minimum grešaka, a rookie Burks još je jednom u ovo malo šansi što dobiva, u samo par poteza, pokazao da je potencijalni starter (ima puno razloga zašto ovaj draft nije toliko loš na kraju, ali nitko nije očekivao da ćemo uz sve još dobiti i dva ozbiljna beka-šutera kao što su Brooks i Burks).

U nastavku je ta svježina i brojnost Jazzera polako počela donositi prednost, da bi sve dvojbe oko pobjednika razriješila spomenuta Millsapova eksplozija na koju jednostavno nitko u Minnesoti nije mogao pružiti odgovor (a i teško da u ovom trenutku u ligi imate previše igrača koji bi mogli preuzeti utakmicu na način na koji je on to izveo već po tko zna koji put ove sezone i to na oba kraja parketa).

Jednostavno, čovjek je čista energija, uvijek u pokretu, uvijek spreman na pravu loptu i uvijek spreman na ubacivanje odbijanaca. Uz to, idealna je pick opcija jer jednako dobro realizira i pop i roll opciju. I uz sve to, može primiti loptu na vrhu reketa, spustiti je na pod i riješiti stvar ulazom. Razlog zašto ovo ne možete znati (osim ako ne gledate tekme Jazza redovno) i zašto se o tome ne priča?

Jednostavan – glavne brojke su mu skromnih 17 koševa i 9 skokova, dakle ništa što upada u oči. Da, samo što čovjek do njih dolazi u jedva 30 minuta, što je recimo 10 manje nego što u prosjeku igra Love. Bi li Millsap s jednakim brojem minuta imao respektabilnijih 22-11 za kojima bi se ljudi okretali? Tko zna, uopće je iluzorno o tome pričati. Ali, činjenica je da čovjek igra one najvažnije minute i da u njima jednostavno dominira. Da li tome pomaže manja minutaža i svježije noge? Tu možda i ima nešto. Međutim, ono što trenutno jedino znamo za sigurno je da Jazz igra iznad mogućnosti i da je debelo nadmašio očekivanja sa ovim 10-5 scoreom. I to najviše zahvaljujući Millsapu. Mislim da je to možda i dovoljan podatak.

CELTICS – TRNOVITI PUT DO PENZIJE

Zbog koncerta Dropkick Murphysa osvrt na tekmu Wolvesa i Jazza čitajte sutra, a da ova referendumska nedjelja ne prođe bez košarke na vašem omiljenom blogu pobrinuo se Sickre koji je konačno skupio snage pozdraviti se sa sjajnom generacijom Celticsa.

“My name is Greg Stiemsma and I’m a shooter.”

Nesuđena bijela maskota Celticsa i famozna rečenica koju je morao izgovoriti na treningu pred cijelom momčadi je ujedno i najsvjetliji trenutak dosadašnjeg dijela sezone. Boston je star, spor i dosadan. Kulminacija je to procesa koji traje još od finala s Lakersima, a nastavio se prošle sezone tradeom Perkinsa i ovosezonskom operacijom srca Jeff Greena. Poput stare kante, rupe se javljaju na sve strane, ali najveće su tri.

1. defanzivni skok / ničije lopte

Za momčad koja se donedavno dičila jakom obranom kojom je nadoknađivala prosječan napad, dosadašnja izdanja ne ulijevaju nadu u skori popravak. C’s jednostavno više ne rade male stvari koje, kad se zbroje, donose prevagu u utakmicama. Jedna od njih je obrana vlastitog koša. Bass i u manjoj mjeri Wilcox su dobra pojačanja, ali nijedan nije tip igrača koji će kontrolirati reket. KG je još manje skočan nego prije i ne može sve zakrpati u novom, ograničenom rasporedu minuta u kojem igra, a Jermaine je toliko usporen da se čini kako je jedan pad udaljen od sigurne invalidske mirovine. Jedino da Rondo počne još više skakati i time se dovesti u opasnost od konačnog raspada uslijed prevelike potrošnje na svim stranama parketa.

2. impotentan napad

Rondo igra sjajno, daleko je agresivniji u napadanju obruča i prema statističarima je zaslužan za realizaciju 43% posto napada Celticsa. Boston je postao momčad koja se primarno oslanja na skok šut s poludistance koji se otvara KG-u i Bassu nakon Rondovih prodora ili protrčavanja Raya na tricu. Low-post igra postoji u tragovima, tek kad KG skupi snage i leđima se spusti pod koš, a kontre i prodori PP-a i Raya su prepolovljeni u odnosu na prošlu sezonu. KG se sve više oslanja na šut iz okreta, bez imalo želje za guranjem pod obruč jer ga noge jednostavno više ne služe. Nenapadanje obruča i oslanjanje samo na skok-šuteve, ma koliko oni otvoreni bili, nije put koji vodi prema naslovu. Najgore od svega je što Ray igra suludo dobar prvi dio sezone i puca trice preko 60%, ali kad su ostali šarafi pred ispadanjem, njegov fantastični učinak je lako previdjeti. Pierce se još uvijek oporavlja od ozljede i djeluje nesigurno što najbolje pokazuju izgubljene lopte i postotak šuta koji dugo nije bio lošiji. S klupe pomoći nema osim Bassovih šuteva s pet-šest metara. Druga najbolja vijest iz tog dijela momčadi jest potpis Pietrusa, koji ranije u predsezoni nije prošao tehnički za Toronto što valjda dovoljno ilustrira odnos između klupe i ubacivanja lopte u koš.
I to nas dovodi do Jeff Greena. Njegovim prisustvom bi dosta toga zasigurno bilo drukčije, ako ništa Rondo bi imao s kim otrčati u kontru i smanjiti vlastito raubanje, a klupa bi imali nasušno potreban par mladih nogu koji može dati osvježenje prvoj petorci. Greenovom operacijom je propao glavni prijelazni korak u budućnost Celticsa, a koji je nastao onog trenutka kad je Ainge u svojoj konstantnoj menadžerskoj paranoji razbio šampionsku petorku zaključivši kako glavni protivnik nisu više Lakersi već Miami, tj. da će budući naslov donijeti vanjski, a ne unutarnji igrači. Tako ispada da je gubitak Greena nenadoknadiv, niti imaju Perka pod košem da začepi rupe niti imaju Greenovu polivalentnost i mladost.

3. ukopanost

Pogled na tržište ne nudi baš previše opcija za instant reakciju. Čak i da Ainge krene u razbijanje velike trojke, upitno je što se može dobiti zauzvrat, a da ne optereti budućnost velikim ugovorom. Granger za Piercea? Neki pick za Raya? Ako se recimo riješi Ronda i njegovog sjajnog ugovora, koga uopće može dobiti zauzvrat na toj poziciji? Niti jedna od vidljivih opcija ne nudi rješenje za povratak u konkurentne vode. Mlade snage JJ Johnson, Moore, Avery Bradley i blondie junak s početka teksta su manjkavi kako iskustvom tako i talentom.

Nakon svega viđenog, najrealnije što Celticsi mogu učiniti u ovom trenutku je sjesti, razmisliti i izvuči iz sebe ono malo preostale snage i ponosa za jedan zadnji zamah do playoffa. Dogodine će salary cap biti čišći za Rayev i KG-ev ugovor, a time i budućnost malo svjetlija.

Ipak, jedna stvar iz dosadašnje sezone je sasvim jasna. Banner 18 će morati sačekati neku novu nepobjedivu petorku.

RUNNING WITH THE PACK G15

Da mi je netko rekao da će Wolvesi dobiti utakmicu u kojoj su Ricky Rubio i Kevin Love gađali 1-11, odnosno 5-16, lijepo bi mu rekao da nađe zajebavati nekoga drugoga. Samo, i ovakvi pothvati su mogući kada igrate bez obezglavljene momčadi kojoj bez Chrisa Paula za volanom na dresu piše “Lutrija” umjesto “Clippers”.

Znakovi nisu bili dobri za domaćine od samog početka. Prvo, manjak Paula na parketu znači da je uloga Del Negra u vođenju momčadi povećana. Drugo, nedostajao je i Caron Butler, a to znači da punu minutažu dobiva beskorisni i nevidljivi Ryan Gomes. Da priča uz napetu radnju dobije i specijalne efekte, pobrinuli su se Billups (koji je nakon dvije brze osobne prosjedio prvo poluvrijeme) i Mo Williams (koji je zaradio isključenje).

Williams je na trenutke djelovao nazaustavljivo (21 koš samo u prvom dijelu) i njegov šuterski učinak nije bilo moguće nadoknaditi, jednostavno ova momčad je pretanka da samo tako odradi posao bez troje od šest najvažnijih članova rotacije. Chauncey je uzeo stvar u svoje ruke, održavao nekakvu prednost, ali nikako ne treba zanemariti silovanje lopte u završnici. I to dolazimo do najvažnijeg razloga zašto je Paul nezamjenjiv.

Da je CP3 bio na parketu, njegov ulaz završio bi najboljim mogućim rješenjem u tom trenutku. Ponavljam, najboljim. Dakle, nebitno bi li se odlučio na šut ili dodavanje otvorenom suigraču, Paul bi dao momčadi šansu. Čim je Billups uzeo loptu u ruke, znali smo što slijedi u završnici, napad za napadom možete zaboraviti na drugu opciju. Upravo je Chaunceyev neuspio pokušaj iznuđivanja faula Wolvesima dao šansu za pobjedu.

Wolvesi su lovili i lovili prednost cijelu večer, na kraju su došli do zaslužene pobjede samo zbog više srca i više pameti. Rubio je bio očajan šuterski, toliko airballa natjeralo bi valjda i jednog Nicka Younga da zastane prije nego potegne sljedeći put. Ali, Ricky nije posustajao, svaki puta kada je bio slobodan opalio je, što je na kraju rezultiralo tricom za izjednačenje, njegovim jedinim ubačajem na tekmi.

Jasno, sad će iz konteksta izvući to da je zabio kad je bilo najpotrebnije, ali to su besmislice. Čovjek zadnje tri utakmice gađa 5-29 što je jednostavno nedopustivo. Pitao sam se neki dan nije li njegovo pravo lice negdje između šuterske genijalnosti Stevea Nasha i potpune lišenosti šuterskog talenta Brevina Knighta, a danas mi na pamet pada nova usporedba, možda i najtočnija. Jason Kidd.

Kao i Rubio i on je bio u stanju dominirati susretom u kojem bi ubacio samo par koševa iz jednostavno razloga što je bio all-round zvijer. Ricky ima fenomenalan pregled igre, izuzetan je skakač za svoju poziciju, a obrambeno je klasa za sebe. Kladim se da će kad ostavi prvi triple-double, a to će biti uskoro, usporedbe s Kiddom krenuti kao lavina. Jednostavno, nekako moraš reklamirati svoju novu bijelu nadu, a bez da ističeš kriminalnu ruku. Poanta ja pak da Rubio ima dovoljno znanja i energije da ovu usporedbu opravda.

Love je zabio pobjednički koš, ali sve u svemu odradio je još jednu suhoparnu utakmicu za svoje standarde, tako da su praktički jedini Wolvesi vrijedni hvale sporedni likovi. Ellington je opet imao sjajnu šutersku rolu i nametnuo se kao odlična opcija s klupe za ubuduće, Williams je opet odradio energičnih i pozitivnih petnaestak minuta, a glavni napadački oslonci bili su dvojac Darko-Pek u reketu. I mislim da to sve govori o obrani Lutrije, točnije o dvojcu pod košem Griffin-Jordan.

Njih dvoje su sjajne atlete stvarno zapanjujuće skočnosti, ali miljama su daleko od gotovih igrača. Jordan ostavlja dojam obrambenog asa kada baciš pogled na brojke, gomila blokada i solidan broj skokova, ali prava je istina da je Darko zabijao pored njega kao da je Muggsy Bogues (istina, bila je ovo jedna od onih večeri u kojima sve upada, ali za podatak da je Darko završio s 22 koša na kraju balade mora biti zaslužan i Jordan). S druge strane, Griffin se par puta pokušao spustiti leđima u reket pa je popio dvije brzinske banane od Darka.

O čemu se radi? Zar je Darko na jednu noć bio Superman? Ma kakvi, nešto puno jednostavnije je u pitanju. Jordan i Griffin su “all style, no substance”. Blake je jednodimenzionalan igrač koji je opasan samo u pokretu, dok Jordan jedva da ima pola dimenzije. Da, tip je poludimenzionalan igrač koji samo blokira, i to uglavnom niže od sebe. Ne kužim u čemu je stvar, tip je ogroman, a kao da nema mišića za gurati se u reketu. Poziciono je čista nula, posebice u pokrivanju prostora. Najbolji dokaz za to je reakcija na pobjednički koš Kevina Lovea – Jordan je doslovno zaspao u ključnom trenutku utakmice. Mogu pričati o nekakvom sjajnom bloku koliko žele, ali nikakav blok te ne smije spriječiti da dođeš do čovjeka kojega trebaš pokrivati (inače poznatog po tome kako lakoćom zabija otvorene trice) prije nego je ovaj već rasparao mrežicu i okrenuo se uzdignutih ruku prema centru.

Blake nije toliko mlitav, ali nekako više vremena provodi bacajući cigle od obruča i sebe po parketu nego što radi nešto konkretno. I tako od sveučilišta, što mora pomalo zabrinjavati. Previše dribla, forsira igru licem košu i šut iz vana, a istina je da u pozicionoj košarci uglavnom ne zna što treba raditi. Osim ako ne služi kao razigravač – upravo je taj njegov odličan pregled terena razlog za optimizam, momak očito posjeduje IQ i pitanje je samo kada će naučiti usporiti i staviti ga u funkciju.

Čim je u pokretu opasan je, sad samo treba nekako naći načina da ga se što manje dovodi u situacije da zastaje, odnosno da se u organiziranom napadu što više upotrijebe njegove dobre strane (razigravanje s vrha reketa, ulaz), a manje loše (šut). Mislim, tip gađa slobodna malo bolje od Howarda, a poteže s poludistance kad god se sjeti. Zar to nije malo bezobrano? Ako ne možeš zabit slobodno, zašto misliš da možeš pogodit šut iz vana?

Inače me stvarno nije briga za all-star utakmicu, jasno mi je da na njoj nužno ne nastupaju najbolji nego oni s najboljim marketingom iza sebe. Takva su, nažalost, pravila igre. Ali, upadne li Griffin u početnu petorku s ovakvim shvaćanjem igre, to je stvarno trevestija. Kao da klinca koji je tek prohodao pošaljete na maraton.

MONTHLY POWER RANKINGS 1/4

Iako je još 5 dana do punih mjesec dana NBA košarke, lista je složena i nema potrebe odugovlačiti. Sezona je tako osmišljena da traje točno 4 mjeseca, a to znači da će negdje krajem svakog ići power rankingsi u koje su ovaj put uloženi sati i sati proučavanja svih živih brojki. Ukratko, da vas ne gnjavim sa gomilom nepotrebnih detalja, u obzir su u jednakom dijelu uzeti Hollingerovi dnevni rakningsi (koji su bitni zbog prilagodbe težini rasporeda i koš-razlici), podatci s Hoopdata o efikasnosti obrana i napada prilagođeni broju posjeda (za razliku od onih klasičnih koji samo zbrajaju date i primljene koševe), ogromna pažnja posvećena je Oliverovim četirima faktorima uspjeha i tome kako koja momčad statistički stoji u njima (dati i primljeni koševi, skok, kontrola lopte, slobodna), a na kraju su u obzir uzeti i novi Peltonovi podatci o učinkovitosti pojedine klupe, što, barem po meni, u ovakvoj sezoni definitivno ima dodatni značaj. Naravno, konačni sud donesen je ipak na račun dobrog starog subjektivnog eye testa i još većeg broja sati provedenih uz league pass, jer brojke, iako ne lažu, rijetko kad pričaju cijelu istinu. Jebiga, kad još nitko nije skužio kako staviti kontekst u matematičku formulu.

IZAZIVAČI

1. CHICAGO

Iako se mogu složiti da napad ima još prostora za rasti (ako makneš Roseove ulaze premalo zabijaju u reketu, klupa nema izrazitog strijelca), činjenica je da su ukupno gledajući najbolje balansirana momčad. Obrana im je već tradicionalno fantastična, a ima potencijal biti još bolja kada se igra klupe u tom segmentu vrati na lanjsku formu (ne treba zaboraviti da za razliku od Denvera i Philadelphie koji imaju bolji učinak klupe na papiru, Bullsi nisu startere maskirali u igrače zadatka, već za drugu postavu imaju pravi pravcati bench mob krcat role playerima). Napadački su već sad bolji nego ikad zbog dodatne širine koju su donijeli Hamilton i Brewerov novi šut (definitivno nije kupljen u Kini), ali prije svega zbog sve boljeg kruženja lopte. Nije na odmet ni što je Rose uvijek sposoban zabiti kada sve drugo stane. U biti, pomalo zastrašuje pomisao da će biti sve bolji kako sezona bude odmicala. Ogroman plus je što su puni samopouzdanja i što iz njih jednostavno zrači vjera u vlastite sposobnosti i stil igre. Ukratko, ovo je momčad u naponu snage čiji je trenutak sada. I još uz sve to imaju Škalabrina.

2. MIAMI

Za njih vrijedi nešto slično kao i za Chicago što se trenutka i zrelosti tiče, definitivno imaju i prostora za napredak tijekom sezone, ali čekaju ih i teža iskušenja. Trenutna loša produkcija klupe je nešto što manje zabrinjava, to bi se moralo ispraviti kad se Battier i Cole bolje uklope i kada Miller bude potpuno spreman. Puno veći problem je obrana koja trenutno nije na lanjskoj razini, posebice po pitanju čuvanja reketa. Znatno su ubrzali igru i time napad digli na svemirsku razinu pa se mogu eventualno nadati kako će bolji učinak na jednoj strani pokriti slabiji na drugoj, ali trenutno djeluju ranjivo. Nemaju šampionski skok, do sada su im se kroz reket šetali svi koji su to poželjeli, a i sve dobro što napravi prva linija obrane presijecanjem lopti često prospe loša kontrola lopte na drugoj strani. Jednostavno, previše toga baziraju na kontri, svi su fokusirani na loptu, a nema igrača koji može sam čuvati reket i omogučiti im takav rizik s minimumom posljedica. Do rasnog blokera će teško doći ove sezone, stoga moraju popraviti rotacije u obrani misle li opet skinuti Bullse.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. OKLAHOMA

Igra u obrani se popravlja, iako je još uvijek ovisnija o pojedinačnim bljeskovima nego o sistemu. Napadački su premoćni s tri all-star opcije, iako dva trenda zabrinjavaju – još uvijek gube puno više lopti isforsiranim akcijama nego ih osvajaju mlakom obranom na perimetru i sve više se vraćaju igri s puno Westbrooka, manje Hardena, što im samo smanjuje ionako niski košarkaški IQ. U biti, sama činjenica koliko su uspješni u napadu usprkos tome što su sami sebi najveći neprijatelji dovoljno govori kakvi se potencijali kriju u ovoj momčadi. Dok ne vidimo da ih izvlače na površinu, ne možemo ih staviti u isti koš s Bullsima i Heatom.

PLUTAJUĆE MINE

4. DENVER

Karlov napad je i dalje jamstvo uspjeha, posebice dok Andre Miller i Harrington daju ovakve doprinose s klupe, dok Lawson secira obrane i dok Galinari zabija iz vana. Ali, pravi razlog zašto su opasni nije samo sjajan napad, već balans – Nuggetsi igraju solidnu obranu, posebice na perimetru. Reket je zato često šupalj i skok im je slabost koju Nene neće moći vječno skrivati sam (posebice zato što trošenje energije u tom dijelu igre jednostavno nije njegov stil), ali barem dijelom to mogu riješiti nekim tradeom (i povratkom Martina iz Kine). Moj prijedlog je da pokupe Turiafa iz Wizardsa, em bi dobili aktivno tijelo koje zna čuvati reket, em bi ponovo okupili Wailerse (zar Turiaf, Nene i Faried nisu naj-rasta rotacija ikada?).

5. PHILADELPHIA

Imaju sve potrebno za uspjeh i teško da će im se zalomiti previše večeri u kojima će izgubiti od inferiornije momčadi, jednostavno su efikasni na oba kraja parketa (čak i kada šut s poludistance prestane ovako upadati, ne bi trebali doživjeti veći šok sistema jer igraju pametno i nesebično, barem do završnica), imaju vanserijsku rotaciju, samo im fali taj specijalni talent. Turner bljeskovima dokazuje da je upravo on taj kojega treba brusiti jer ovdje nema izbora – ili će ih on dignuti u rang iznad ili moraju smisliti trejd kojim će doći do nekoga tko se individualno može nositi s Roseom, LeBronom i Wadeom.

6. ATLANTA

Igraju kao momčad i, iako su ostali bez Horforda, za sada nema većih padova ni obrambeno ni u skoku. Naravno, nad ovakvim učinkom klupe još dugo će visiti upitnik, mislim nemoguće je da Radmanović nastavi ovako šutirati, kamoli igrati all-round košarku kao do sada. Sve se čini spremnim za put prema dolje nakon vrućeg ulaza u sezonu, ali do sada nisu pokazali ni jednu izrazitu slabost. Taj novi napad u kojem je sve manje izolacije, a sve više kruženja lopte, djeluje sjajno, da su imali lakši raspored i više sreće s ozljedama možda bi sad pričali o njima slične priče kao o Sixersima. Uglavnom, dok god klupa pokriva manjak Horforda i daje svoju dozu koševa, Teague, Johnson i Smith bit će opasni.

7. PORTLAND

Imali su užasan raspored koji je razotkrio većinu njihovih slabosti, ali to ništa ne mijenja na stvari – radi se o sjajno balansiranoj momčadi na oba kraja parketa, s dobrom petorkom i čvrstom rotacijom. Individualno su slična priča Sixersima – previše jednakih. Ovisiti o revolverašu poput Crawforda nije nužno dobra stvar, ali Wallace nema igru za biti lider, Aldridge pak nema takav mentalni sklop i drugo im ne preostaje. McMillan je bez konkurencije trener godine obzirom na posao koji radi s vanjskom linijom sastavljenom od prosječnog NBA talenta. Da imaju boljeg playmakera od Feltona, stavio bih ruku u vatru da će doći barem do finala Zapada. Ovako, djeluju opasno samo dok imaju prednost domaćeg terena.

KLUB ZASLUŽNIH VETERANA

8. LAKERS

Užasna rotacija (uvjerljivo najgora klupa u ligi) i nepostojeća vanjska linija (nemaju asiste, ali što je još gore ne zabijaju ni trice i, što je još najgore, nema ukradenih lopti, dakle ni lakih koševa) nikako nisu ozbiljna nadogradnja čvrstih temelja koje čine Kobe, Gasol i Bynum. Kobe teško da će nastaviti s ovako učinkovitim igrama, šut mora pasti i izgubljene lopte se moraju povečati, ali dok imaju ovakav pristup u obrani i dva majstora pod košem koja su većini protivnika match-up noćna mora, uvijek se imaju na što dočekati. Jasno, čak i u idealnim uvjetima njihov domet ne može biti dovoljan za išta više od ulaska među četiri na Zapadu. Obzirom na sve mane, to je samo dokaz mentalne snage Kobea i društva. Mislim, zar nisu Knicksi u sličnoj situaciji (swingman koji mora glumiti kompletnu vanjsku liniju, dva visoka i nitko na klupi) pa ih nema nigdje?

9. DALLAS

Krenuli su očajno u sezonu na svim razinama, to je bio svojevrsni šok, ali ono što još više šokira je što su prije digli obranu na noge nego napad. Imaju prostora za napredak i nastave li s ovakvim obrambenim učinkom, uz popravljanje igre u napadu, ne moraju se bojati za plasman u playoff. I to usprkos tome što je Dirk očito uzeo popriličan godišnji i što ga, navodno, muči koljeno. Mahinmi dobar, Odom se budi, sve to skupa donosi ravnotežu u skoku i reketu.

10. SAN ANTONIO

Iako više nemaju obranu vrijednu spomena, napad je savršen kao i uvijek, a klupa možda i duža nego ikada. Kad se Manu vrati bit će opet opasni u playoffu jer će tada konačno moći složiti i neku postavu koja može nešto braniti na potrebnoj razini. Naime, trenutno moraju trpiti Jeffersona koji je u fenomenalnoj šuterskoj formi, ali je i totalna rupa u svim drugim segmentima igre. Ginobilievim povratkom Jeffersonove minute dijelili bi Leonard i Green koji su u ovim prvim pravim NBA prilikama koje su dobili pokazali all-round majstorstvo vrijedno divljenja.

PLAYOFF ROBA S GREŠKOM

11. ORLANDO

Ryan Anderson ih sam samcat drži na bolesno dobrom napadačkom učinku, posebice za jednu momčad koja praktički uvijek igra istu košarku i ovisi o tricama. Kada Ryan prestane zabijati kao da je lik iz igrice, napad Magica past će na zemlju, a to bi mogao biti popriličan problem obzirom da više nemaju dominantnu obranu. Jednostavno, Dwight ne stigne zatvoriti sve rupe, okružen je ili s totalno potrošenim ili s jednostavno lošim obrambenim igračima, a uz sve to nemaju ni dubinu potrebnu da pokriju eventualne probleme.

12. CLIPPERS

Paul i Blake su sami dovoljni za dobre napadačke rezultate, a nije na odmet ni iznenađujuće dobar učinak prve šestorke u tom dijelu igre. Problemi se javljaju kad napadačku stranu priče ostavimo po strani. Clippersi su obrambeno kriminalni u svakom pogledu. I dok se još i mogu nadati da će tijekom sezone barem riješiti skok (Griffin skače sve bolje, stigao je Reggie Evans, još treba probuditi Jordana), manjak tijela na klupi držat će reket otvorenim dobar dio susreta. Chris Paul će greške svesti na minimum, sama kvaliteta njegove igre s loptom olakšat će život obrani, ali čak ni on ne može skriti sve mane ovakve kombinacije visokih.

13. INDIANA

Pacersi s jedne strane nude izvrsnu obranu, dominantan skok i dobru klupu, a s druge bezidejni napad. Obzirom da imaju dovoljno solidnih opcija, realno je pitati se zašto su ovoliko podbacili u tom dijelu igre. Možda su one priče o tome kako Vogel namjerava instalirati elemente trokuta u njihovu igru istinite, što bi dijelom moglo objasniti ovosezonsku zbunjenost Collisona, Grangera i Hibberta, a možda Vogel jednostavno nije dorastao ovom poslu. Kako god, uz ovako lagan raspored (posebice u usporedbi s konkurentima sa Zapada), ovakva rotacija trebala je ostaviti bolji dojam.

GUNNING FOR THAT NUMBER 8 SPOT – WEST EDITION

14. MEMPHIS

Memphisu obrana nije problem, problem su napad i dubina klupe. Srećom, sve je to riješivo povratkom Randolpha, što opet znači da samo treba izdržati do tad. A, nastave li Conley i Gasol ovako sjajno kontrolirati igru u svakom pogledu, uopće nije upitno da će se Zach vratiti u playoff momčad. S njim u postavi definitivno se prebacuju u kategoriju plutajućih mina, a trenutno ih moram istaknuti tek kao prve među jednakima u borbi za osmu playoff poziciju na Zapadu. Bez prve opcije jednostavno su premalo na crti slobodnih, previše toga ovisi o Gayu i Mayou koji moraju biti agresivniji u ulazima na štetu šuta s poludistance (to je ta ključna razlika između franchise playera i nekoga tko se samo takvim voli smatrati, ovi prvi uvijek napadaju i puno više su zaljubljeni u svoj ulaz nego u skok-šut).

15. UTAH

Pola momčadi igra, pola ne igra. Zabijaju solidno, brane se solidno. Kod njih je sve nekako na pola, tako da je jedino i logično da se nalaze točno na pola puta između vrha i dna. To što nemaju izrazite slabosti iako igraju bez vanjske linije (osim nikakvog šuta za tri koji trenutno nadoknađuju fenomenalnim postotcima Millsapa i Jeffersona) dovoljno govori o kvaliteti unutarnje linije, ali i klupe koja donekle nadoknađuje manjak startnog talenta.

16. MINNESOTA

Sjajni trener, dva rasna igrača i hrpa role playera od vječnih gubitnika gotovo preko noći stvorili su momčad koja većinu vremena zna što radi na oba kraja terena. Wolvesi nisu sjajni ni u obrani ni u napadu, ali su podjednako osrednji, a kad na to dodaš dominantni skok imaš na čemu graditi playoff nade, usprkos tome što i dalje ne vode brigu o lopti i što napad i dalje nema one adelmanovske tečnosti.

17. HOUSTON

Imaju dovoljno talenta i tijela na klupi da nastave lanjskim putem, znači da igraju efikasno u napadu i šuplje u obrani. I ostanu na korak do playoffa. Svojevrsna su light verzija Spursa, s tim da je Dalambert donio finu dozu energije u reket o kakvoj u San Antoniu mogu samo sanajti. S druge strane, Martin i Scola se još nisu navikli na statičniji McHaleov napad i nisu ni približno ubojiti kao lani.

18. PHOENIX

Nikad se ne možeš kladiti protiv njih dok Steve igra. Čim je došao sebi i otresao hrđu, podigao je ovaj napad na solidnu razinu. Nekako se pronašla i dobra rotacija, iako je popriličan problem činjenica da ne mogu obraniti ništa, a i to što je većina startera podbacila ne pomaže. Grant Hill izgleda više ne pije Sprite, a Dudley ne jede meso. Ne pronađu li njih dvoje ubrzo lanjsku formu, uzalud im trud.

GUNNING FOR THAT NUMBER 8 SPOT – EAST EDIITON

19. CLEVELAND

U konkurenciji njih, Celticsa i Knicksa prednost treba dati mladim nogama (Cavsi imaju kakvu-takvu rotaciju), solidnoj obrani koju drži Varejao i sve boljem napadu kojega u playoff smjeru vodi rookie Irving. Dok god zabijaju dovoljno i dijele loptu imaju šanse ostati ispred puno skuplje i razikanije konkurencije.

20. BOSTON

Sličnost između njih i Cavsa je ogromna, puno veća nego između ovogodišnje i lanjske momčadi Bostona. To valjda dovoljno govori o padu kojega je Boston pretrpio ove sezone. Obrana više nije vrhunska nego solidna, a napad više učinkovitošću ne nadoknađuje manjak opcija, već je jednostavno slabašan. Nemaju širinu ni igrače za biti obrambena sila, tu je teško očekivati pomak naprijed, ali napadački kad-tad moraju zaigrati bliže lanjskoj razini, a to bi trebalo biti dovoljno za playoff, možda čak i preskakanje Cavsa (pogotovo ako istovremeno s njihovim buđenjem Irving upadne u nekakvu rupu svojstvenu rookieima). Opet, čak i da se sve posloži, mislim da ni sami više ne vjeruju da mogu biti išta više od topovskog mesa u prvom krugu. Ainge već vrti kombinacije kako bi barem nešto dobio za tri veterana, umjesto da mu se dogodine svi odšeću bez naknade (nakon što isteknu ugovori Garnettu i Allenu, amnestiranje Piercea čini se logičnim potezom).

21. NEW YORK

Na prvi pogled može se reći kako su pridošlice Woodson i Chandler odmah od Knicksa napravili dobru obrambenu momčad (iako se dobar dio obrambenog učinka do sada može pripisati izuzetno povoljnom rasporedu), ali problem je što su starosjedioci D’Antoni, Amare i Carmelo totalno izgubljeni i nemaju pojma kako zabiti koš. Paradoki su realnost Knicksa, ali kad igraš s back-up bekovima u glavnim rolama i bez klupe valjda to tako mora biti. Također, mislim da je D’Antoni ovim poslom pokazao da je trenerska nula i da je Phoenix živio od Nasha kojem Mike do kraja života treba plaćati određenu mjesečnu ratu za sve što mu je omogućio. I što će mu možda omogučiti, jer jedini razlog zašto D’Antoni možda neće dobiti otkaz je taj što postoji šansa da Nash dogodine stigne u New York.

THE BAD

22. NEW ORLEANS

Muče se zabiti bez Gordona, ali barem se solidno brane, usprkos stalnom traženju rotacije. Opet, pozitivno je što barem imaju rotaciju (ona i skok su im glavna oružja) i ako se Gordon vrati ove sezone (sad je opet out nekoliko tjedana zbog stalnih problema s koljenom) mogli bi početi igrati solidnu košarku. Problem je samo u tome što će, dok Eric bude spreman, momčad rezultatski upasti u rupu iz koje nema izlaza. Jednostavno, trenutno na rosteru fali netko tko može konstantno zabijati iz vana i po potrebi sam sebi kreirati šut.

23. WARRIORS

Zaboravimo na priče o obrani, Warriorsi i dalje imaju šanse svaku večer samo zbog toga što su u stanju zabiti. Problem je, kao i uvijek, što to ne rade učinkovito već uglavnom šutiranjem preko ruke, iako im treba priznati da, čak i bez oslonca kao što je Curry, uglavnom odrađuju solidan posao. Za što je prije svega zaslužan opet sjajni David Lee. Mark Jackson, dakle, ipak nije čarobnjak, ovaj roster nitko ne može pretvoriti u obrambenu mašinu, ali je barem uspostavio nekakvu rotaciju i sakrio slabosti koliko je to moguće. Ukratko, barem nisu nazadovali od lani.

24. MILWAUKEE

Jackson i Dunleavy nisu previše pomogli u napadu koji je ostao tradicionalno jalov i kojega na životu drže nikad bolji Jennings i šut rookiea Leuera s poludistance. Jackson je gotov i trebao bi početi razmišljati o mirovini ili barem manjoj ulozi s klupe, a ne o novom ugovoru. Puno veći problem je Bogut koji je totalno van forme iz ovih ili onih razloga (stvarno, što je značio onaj skok u Australiju?). Misterija je zašto imaju deset igrača duboku klupu, a ne mogu izvući ništa iz nje. Ipak, najgore je što ni standardno čvrsta Skilesova obrana više ništa ne brani, a to sve skupa znači da se ovi Bucksi nemaju čime uključiti u borbu za playoff, iako, barem na papiru, pripadaju u tu skupinu.

25. TORONTO

Casey definitivno radi svoj posao, Raptorsi stvarno igraju obranu. Problem je što ništa ne mogu zabiti (osim preko Bargnania koji je trenutno out zbog lakše ozljede). Ne pomaži ni to što nemaju nikoga na klupi, niti općeniti manjak talenta na rosteru.

26. NETS

Rookie Brooks skuplja utakmice, Deron se budi i ovo postaje napadački sve bolja ekipa iz tekme u tekmu. Nažalost, obrambeno i dalje ostaju kriminalni. Brooksova starterska vrijednost ih je digla iz mrtvih, a da je onaj drugi Brook zdrav, možda bi imali dovoljno za preskočiti Knickse i Celticse. A možda i ne, obzirom da smo svjesni alergije na išta što ima veze sa skakanjem ili preskakanjem kada je Brook bez s u pitanju.

THE UGLY

27. WASHINGTON

Saunders se na trenutak probudio iz autizma, ubacio u petorku Singletona, zatim i Bookera, dignuo malo razinu energije i želje u obrani s dva prava role playera, a to je odmah donijelo i rezultate na parketu. Nisu Wizardsi dobri zbog dvije pobjede, napadački su i dalje katastrofa (gube previše lopti, uzimaju previše očajnih šuteva), ali konačno koriste barem ta mlada tijela kad već ne znaju koristiti talent.

28. SACRAMENTO

Nemaju pojma o košarci, ali imaju atlete koji će nabiti brojke i koji individualno mogu iščupati poneku pobjedu. Jednostavno, imaš dojam da Cousins može pokupiti svaki skok u blizini i da Evans može do koša kad god poželi. To nisu male stvari, a u slučaju kada kao momčad nemaš ništa drugo, onda su ti te male stvari doslovno – sve.

29. CHARLOTTE

Nakon solidnog početka Augustin, Kemba i Mullens zabijaju sve manje, ali sve manje ih je i briga. Obranu nikad nisu ni igrali, tako da je jedino pozitivno u svemu što hrpa mladih igrača dobiva minute. Opet, to što su ti mladi uglavnom limitirani igrači zadatka poput Hendersona, Mullensa ili Whitea, dovoljno govori o tome gdje su Bobcatsi trenutno. Nigdje.

30. DETROIT

Užasna igra u napadu, bez ideje i talenta. Užasna obrana u kojoj se nitko ne trudi. Očajna petorka puna igrača s klupe, očajna klupa puna igrača koje nije briga. Ovo mladih što imaju djeluju zbunjeno, a veterani im bezglavom igrom ne pomažu. Pistonsi doslovno nemaju ni jednu jedinu pozitivnu stranu svoje igre koju možemo istaknuti, osim jadnog Monroea koji fizički i atletski djeluje bolje nego u rookie sezoni. Nažalost, trenutno nema s kime igrati košarku u Detroitu.