60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Feb/129

RUNNING WITH THE PACK G35

Posted by Gee_Spot

Ponekad brojke ne govore cijelu istinu, ali, u slučajevima poput noćašnje pobjede Minnesote protiv Clippersa u Los Angelesu, definitivno ne lažu. U biti, ova slika govori više od tisuću riječi, da se poslužim ultimativnim klišejom.

Kao da ovakav suludi šuterski učinak dvoje, blago rečeno, streaky šutera nije bio dovoljan, obratite pažnju i na sljedeće podatke - klupa Clippersa zabila je 11 koševa naspram 72 koliko je ubacila klupa Wolvesa, a Caron Butler je ubacio 3 koša manje od najgore startne trojke u ligi Wesa Johnsona (1-10 šut veterana i jedinog bočnog igrača Clippersa koji igra obranu).

Više nego dovoljno razloga za poraz, usprkos tome što su većinu večeri (točnije, tri četvrtine, dok nisu krenuli Williams i Beasley) Clippersi bili bolja momčad. Što znači da je vrijeme da ostavimo izvanjsko blještavilo sa strane na trenutak i malo zagrebemo ispod površine kako bi odredili znači li išta ova utakmica za širu sliku.

Adelman je prije all-star pauze nanjušio kako bi klupa mogla početi nositi veći dio tereta i tako malo olakšati udarnom trojcu Rubio-Love-Peković, ali sumnjam da je računao na to da mu klupa donosi pobjede. Ako stavimo ovakvu šutersku izvedbu na stranu, činjenica je kako u noćašnjoj drugoj postavi Barea-Webster-Beasley-Williams-Miličić ima dovoljno potencijala da igra Wolvesa dobije dodatni balans koji je u ovakvoj sezoni, kao što smo već bezbroj puta utvrdili, neophodan (pogledajte samo Houston, inače direktnog protivnika Wolvesima za tu osmu poziciju).

Clippersi s druge strane od klupe nemaju ni k. Ako Mo Williams ne ubaci svoju kvotu, sav teret, kao i obično, pada na Paula i Griffina. Koji su noćas bili sjajni, ali nisu Superman i Batman da se suprostave noćašnjoj NBA Jam izvedbi krilnog dvojca Minnesote. Ova momčad je krcata slabim točkama. Ona najveća, čuvanje reketa, noćas nije bila presudna zato što Wolvesi pod svojim košem imaju par još gorih obrambenih igrača nego su to Jordan i Blake - Jordan barem zalijepi bananu tu i tamo, dok se Love i Pek teško mogu pohvaliti ičim čemu bi pripisali epitet eksplozivnosti ili atleticizma.

Međutim, možda čak i veća rupa od one pod košem je na bokovima. Foye je napadački solidno koristio matchup protiv Ridnoura, ali nije previše pomogao na drugoj strani, dok se Butlerovim izlaskom iz petorke na bokovima Clippersa javlja propuh dovoljan za pogon desetak vjetroelektrana. Koliko im nedostaje pošteni stoper najbolje govori podatak da su iz NBDL-a doveli Bobbya Simmonsa, čovjeka koji je na račun jedne dobre sezone u Clippersima davne 2005. ukrao desetke milijuna Bucksima i Netsima.

Problem je samo u tome što Simmons čak ni tada nije bio stoper već šljaker koji je mogao zabiti tricu iz kuta. Danas, kada je u njegovim nogama ostalo manje eksplozivnosti nego novaca u hrvatskom državnom proračunu, on nije ništa bolji igrač od sjene Ryana Gomesa koju je došao zauvijek maknuti iz rotacije.

U ovakvoj situaciji ne možemo čak kriviti ni Vinniea. Istina je da način na koji koristi Blakea nema smisla i da ga je nakon fenomenalnog prvog poluvremena u nastavku, dijelom i zbog blesave rotacije, napustila snaga, ali kako u isto vrijeme pokriti manjak talenta pod košem i odmoriti jedinog visokog čovjeka koji može zabiti? Tu bi zube slomili i puno spretniji treneri od Del Negra. Kenyon Martin donosi aktivno tijelo u obrani (iako bi netko tko je gledao noćašnju utakmicu to teško mogao pomisliti obzirom na to kako ga je Williams vozao driblinzima, ulazima i izvlačenjem na šut), ali je potpuno bezopasan u napadu. Što znači da u slučaju kada je Blake na klupi, Clippersi imaju samo dvije opcije - ili šut ili ulaz vanjskog igrača. Dati pak veću minutažu rezervnoj unutarnjoj liniji Martin-Evans ima smisla samo ako prva postava napravi 40 razlike.

Tako da, iako su Clippersi uvjerljivo dobili startne mathcupove (Paul i posebice Griffin su noćas ostavili puno bolji dojam od Rubia i Lovea), to nije ništa značilo u ovakvom nesrazmjeru širine i mogućnosti koje su na raspolaganju Adelmanu naspram Del Negra. Clippersi su tri trećine bili bolji, gradili su prednost koju bi ovi uporni i čvrsti Wolvesi uvijek nekako stizali, dok u završnici treće konačno nije krenuo Williams i dok sredinom četvrte priču nije zaključio Beasley. Šut za šutom, trica za tricom i upitnik na licu Chrisa Paula koji je itekako svjestan limita trenutnog rostera, za razliku od ljigave medijske mašine koje nakon jednog poraza Clipperse proglašava ekipom koja ne zna završiti utakmicu (!!!???!!) iako iste predvodi jedan od naj-hladnokrvnijih egzekutora lige koji je ove sezone sam-samcat dobio barem deset gustih završnica.

Ipak, ono što treba veseliti iste te masovne medije je igra Blakea Griffina koja opravdava dobar dio pažnje usmjeren prema Los Angelesu. U prvom dijelu susreta Blake je vladao pod košem i to ne samo golom snagom, već i nizom sjajnih pivot poteza. Ono što posebno veseli je solidan šut sa slobodnih (10-14) te već opjevana silina kojom taj čovjek igra (nešto stvarno rijetko viđeno i zato uhvatite vremena i pogledajte barem prvu četvrtinu koju je odigrao u komadu). Količina trčanja, skakanja, kontakta i uopće fizičkog rada koju donosi na parket u tih 12 minuta ravna je najtežim fizičkim poslovima koje možete zamisliti, a njegovih 18 koševa u tom periodu na neki način su još veće ostvarenje nego su to slučajne šuterske eksplozije Minnesotine klupe. Blake je ultimativni šljaker i fajter i nije ti žao što ga se toliko idealizira jer ovaj put je NBA mašinerija barem izabrala momka s karakterom.

(a kad smo već kod preporuka za league pass, svi koji ste u mogućnosti bacite pogled i na završnih 30 sekundi druge četvrtine, dok je Peković na liniji slobodnih - simpatičan komentatorski dvojac Clippersa koji čine Mike Smith i Ralph Lawler iskazao je za Amere netipično dobro poznavanje zemljopisa ovih naših prostora i još su izrekli i nekoliko rečenica na hrvatskom, srpskom ili kako god hoćete)

Što se Wolvesa tiče, oni protiv Clippersa kao da uvijek odigraju nekakve prekretnice. Prva pobjeda ove sezone u Los Angelesu, izborena Loveovom tricom u zadnjoj sekundi, napunila ih je samopouzdanjem i uvjerila kako se krv, znoj i suze isplate, nakon nje od simpatičnih mladih potencijala koji se gube u završnicama postali su karakterna momčad koja upravo u prelomnim trenutcima ubacuje u višu brzinu. Uspije li noćašnja pobjeda sličan efekt izazvati kod njihove klupe, ovo trčanje s čoporom moglo bi potrajati i duže od 66 utakmica regularne sezone.

Stvar je jednostavna - jezgru od tri iznadprosječna igrača (noćas u ispodprosječnom izdanju - Rubio je vukao kontre, ali je na trenutke bilo neugodno gledati cigle koje je bacao put obruča, dok je Love praktički prosjedio drugo poluvrijeme zbog natučenih rebara), koja odrađuje sjajan posao u tranziciji, postu i pick & rollu, okružite šuterskom širinom i imate kompletnu momčad. Barem na jednu večer.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

25Feb/1211

THE 2012. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Peti po redu izbor No-star predstavnika donosi gomilu dežurnih krivaca, zbog čega sam od ove sezone odlučio pored imena igrača navesti i godinu (ili godine) u kojoj/kojima je već bio biran među odabrane. Kriteriji su klasični, dakle prednost se daje onim košarkašima koji svojim igrama ove sezone štete momčadi, ne opravdavaju ugovore ili povjerene uloge. Tu su i oni čije igre ostavljaju gorak okus u ustima, točnije oni koji talentom ne bi smjeli biti dio NBA lige, a što im je minutaža i rola u rotaciji veća, to su veće šanse da završe među 24 predstavnika.

WEST

PG – RAYMOND FELTON

Zbog njegovog očajnog šuta, nepostojeće obrane, previše izgubljenih lopti i totalne neaktivnosti na parketu, Blazersi su osuđeni igrati ovakvu napornu sezonu bez startnog playa. Nekada primjer prosječnosti, Felton je danas jedva vrijedan minuta s klupe. Ali, njegov pad produktivnosti nije ono najfascinantnije u cijeloj priči. Čovjek je u najboljim godinama (27) i upravo mu ističe ugovor, a dozvolio si je ući u sezonu apsolutno nepripremljen i s gomilom kilograma viška. To govori više od ijedne promašene trice ili izgubljene lopte. Tko nakon ovakvog izdanja odluči dati kineskoj verziji Barona Davisa ključeve momčadi u ruku, taj je za ludnicu. Felton posjeduje solidan playmakerski talent i nakon pravih priprema dogodine bi mogao nekome pomoći, ali isključivo u ulozi s klupe.

SG – WES JOHNSON

David Kahn je imao sreće s Rubiom, ali potrošeni četvrti pick drafta na ovakvog igrača danas ostavlja dojam nuklearne katastrofe (primjera radi, nakon Johnsona birani su Cousins, Monroe i George, da spomenem samo potencijalne buduće all-star igrače). Umjesto da bude dio buduće uspješne jezgre, Johnson je najobičnije beskorisno smetalo poprilično iritantne osobnosti (uvijek se cereka, posebice kad promaši otvoreni šut ili izgubi loptu). Iako ga gledam već 34 utakmice, moram priznati da nisam uočio ni jednu jedinu kvalitetu koju bi mogao pretočiti u NBA karijeru. Kad je potrošio pick na NCAA veterana (Wes već ima 24 godine, a ovo mu je tek druga sezone u NBA), Kahn je valjda računao kako dobiva solidnu buduću 3&D opciju za popuniti petorku oko Lovea i Rubia, ali u tome i jeste problem. Trošiti tako visoki pick drafta na profil igrača kakvog doslovno možeš pronaći u svakoj NBDL momčadi besmisleno je. Uostalom, najbolje će to osjetiti Wolvesi ovog ljeta kada preplate Raya Allena ili sličnog veterana samo kako bi konačno na rosteru imali swingmana koji može zabiti otvoreni šut.

SF – RON ARTEST (2011)

Ron je promijenio ime, ali ne i činjenicu da je drugu godinu za redom završio na no-star rosteru. Trenutci u kojima bljesne su sve rijeđi i rijeđi, a ona prepoznatljiva borbenost kao da je nestala s imenom. Bez vatre, njegov all-round učinak ne postoji, a ionako klimav šuterski (anti)talent danas je potonuo na razine koje vrište da je vrijeme za mirovinu.

PF – LAMAR ODOM

Nikada ne bi očekivao da će Odom završiti u ovakvom društvu, ali njegove igre ove sezone ne ostavljaju mogućnost izbora. Šuterski je kriminalan, bez ideje u napadu i bez srca pod košem. Ostavlja dojam nekoga tko uopće ne želi biti tu gdje jeste i raditi to što radi, pa se očekivanja u bolje partije nakon all-star pauze čine iluzornima.

C – KENDRICK PERKINS

Perk još uvijek jednu stvar radi izuzetno dobro, a to je guranje pod košem. Njegova poziciona obrana i veteranska svjesnost uloge u momčadi hvale su vrijedni, ali apsolutno je besmisleno držati ga na parketu ovoliko minuta koliko to radi Brooks. Još je besmislenije plaćati njegovo šampionsko iskustvo 25 milja iduće tri sezone. Kad bi kojim slučajem bio tri puta jeftiniji, kad bi igrao upola manje i kad bi potpuno izbjegavao pucati na koš, Perk bi možda i imao nekakvog smisla. A onda opet, kad se sjetiš njegovih drvenih ruku i činjenice da gubi abnormalnu količinu lopti za nekoga tko bi samo trebao igrati obranu, teško je naći smisao. Perk je nepokretni starac koji se predstavlja kao košarkaš u najboljim godinama i danas je jasno kako je Danny Ainge itekako znao što radi kada ga se riješio prvom prilikom.

G – DEREK FISHER (2011)

Kao i kolega mu Artest, Derek je opet ostao u ligi godinu duže nego je trebao. Iako će i on tu i tamo bljesnuti i podsjetiti na stare šuterske kvalitete, nepokretno tijelo i nepostojeći napadački učinak govore više od tisuću riječi.

G – JOHN SALMONS (2011)

Koliko su Kingsi očajna organizacija ponajviše dokazuje njihovo lanjsko dovođenje vrhunskih no-starovaca poput Salmonsa i Hicksona. Salmons je u Bucksima potpuno izblijedio kao košarkaš, godine su učinile svoje i fizikalije su nestale, a s njima i ono malo all-round učinka kojega je znao ostvariti u najboljim danima.

F – J.J. HICKSON (2011)

Za razliku od potrošenog veterana poput Salmonsa, Hickson je tek započeo svoju karijeru, ali bez Jamesovih zicera ona kao da se našla u slobodnom padu. Razvikani srednjoškolski talent danas nije ništa drugo nego još jedna promašaj koji se nikad nije potrudio savladati košarkašku igru, ali zato nije imao problema vjerovati u vlastitu nadmoć. Posebicu u šutiranju, što ga je ove godine zacementiralo na 37% šuta, što je za takvog atletu i nominalno krilnog centra jednostavno sramotno. O njegovim odlukama na parketu i općenitom manjku košarkaškog IQ-a ne treba trošiti riječi, dovoljno vam je vidjeti ga jednom u akciji.

F – RYAN GOMES (2009,2011)

Gomes je svojevrsna ikona i kapetan momčadi Zapada obzirom da mu je ovo već treća no-star selekcija. Njegovo oponašanje korner zastavice i dalje nema premca u cijeloj ligi, čovjek je to koji može biti na parketu 30 minuta bez da ga itko primjeti, s tim da je ove sezone mizernu učinkovitost dignuo na još veće razine jer više nije u stanju zabiti ni dugu dvicu iz kuta (o trici može samo sanjati).

C – DARKO MILIČIĆ

Toliko već pričamo o njemu da je teško pojmiti kako ima tek 26 godina. Međutim, ovaj vječni talent je propustio iskoristiti toliko drugih prilika u ovih 9 NBA sezona da stvarno više nema smisla očekivati kako će ikad biti sposoban koncipirati stvarnost u tolikoj mjeri da može ostvariti karijeru barem solidnog back-up centra. Njegove fizikalije i lijevi horok nisu ni približno dovoljni da se prijeđe preko oceana nezainteresiranosti kojega ovaj čovjek iskazuje prema košarkaškoj igri.

WC – JEREMY PARGO

Iako je njegova minutaža u Memphisu mizerna, povjerana mu uloga back-up playa baš i nije beznačajna. Samo, umjesto da iskoristi priliku i postane granični NBA igrač, Pargo se dokazao potpuno nesposobnim igrati poziciju. Na osnovu čega je uopće ostvario karijeru u Europi nejasno je, obzirom na katastrofalne šuterske brojke i prije svega amatersku sposobnost kontrole lopte. Njegovih 35 izgubljenih naspram 42 asista sramotan su podatak čak i za nekakvog obrambenog specijalista pod košem, a o bekovima da ne pričam.

WC – ROBIN LOPEZ (2011)

Posljednji wild card ipak moram dodijeliti nekoć simpatičnom centru koji već drugu godinu za redom iskazuje rijetku nesklonost skakanju za nekoga visokog 213 cm (očito je u pitanju nekakva obiteljska genetska anomalija). Urođeni drvofix na stopalima nikad nije obećavao čuvara reketa i skakača, ali, tijekom svoje druge sezone u kojoj su Sunsi iznenađujuće došli do finala Zapada, Lopez je barem znao završavati Nashove pasove pod košem. Zadnje dvije godine to nije u stanju i tu leži najveći razlog njegova ponovnog izbora – ako ne možeš realizirati zicer namješten od najboljeg asistenta u ligi, što možeš?

RESERVES

Sunsi su očito krcati škart igračima jer osim Lopeza u najužoj konkurenciji za wild card našli su se još i Sebastian Telfair i Josh Childress. Besmisleni ugovor dan Childressu još uvijek strši kao upozorenje kako bi s ovim vodstvom rebuilding Sunsa mogao biti dug i bolan, a dovođenje dokazanog anti-talenta kakvim se Telfair dokazao sve ove godine samo potvrđuje tezu da nakon otkaza Kerru u tom klubu nitko nema pojma o poslu kojega obavlja. Kingsi su u sličnoj kategoriji, njihov angažman Travisa Outlawa nakon što je ovaj odigrao jednu od najgorih starterskih sezona u povijesti pokazao se potpunim promašajem jer je, očekivano, Outlaw nastavio igrati jednako loše i u puno manjoj ulozi s klupe.

EAST

PG – JAMEER NELSON

Iako se u zadnje vrijeme pomalo stabilizira (šuterski prije svega), očito je kako su dani Nelsona kao NBA startera prošlost. Brzina i pokretljivost su nestali, s njima i onaj playmakerski minimum koji je pružao (šuterski je oduvijek bio previše streaky da bi se mogao pouzdati u njega). Također, slično kao i kod Feltona, primjetan je ulazak u sezonu bez ikakve psiho-fizičke pripreme. Kod igrača ovakve građe koji su daleko od atletskih frikova takva nebriga o vlastitom tijelu i formi jednostavno je nedopustiva.

SG – DEMAR DEROZAN

DeRozanov sat otkucava, jednog od ovih dana morat će pokazati nešto kako bi konačno opravdao povjerenje koje mu od prvog dana pružaju u Torontu. Njegov mizeran košarkaški IQ i nesposobnost da fizikalije iskoristi u all-round svrhe mogli su se zanemariti tijekom prve dvije sezone dok se učio igri i dok je imao ulaz i šut s poludistance na koje se mogao osloniti. Ovakva sezona bez priprema i treninga njemu zasigurno ne koristi, što dijelom može opravdati nikakav napredak u shvaćanju igre, ali gubitak i tog minimalnog napadačkog učinka čini ga dodatnim utegom u ionako napadački netalentiranoj rotaciji Toronta.

SF – OMRI CASSPI

Casspi je euroligaški talent gurnut u ulogu NBA startera zbog marketinških razloga. Nije on loš igrač, dapače, ali pompa i minute koje je dobio u ove tri sezone NBA karijere nikad nisu bile opravdane na parketu. Doduše, ovo guranje Lina na all-star u bilo kojem svojstvu vrhunac je korporativne perverzije prema kojoj se Casspieva rola u NBA kontekstu čini beznačajnom. Ali, stvar je čisto tržišna – da svijet broji jednak broj Izraelaca kao Azijata, nema sumnje da bi marketinška mašina našla načina od jednako prosječnog talenta stvoriti novog Izabranog.

PF – ANDRAY BLATCHE (2011)

Blatche je vrhunski primjer solidnog igrača koji pati od zaljubljenosti u vlastitu veličinu, što je tipično za mlade NBA igrače. Ne i veterane poput njega. Vrhunske fizikalije i cijeli niz kvaliteta poželjnih za visoke igrače nisu dovoljni da maskiraju sve mane njegova karaktera i pristupa. U pravim rukama i s drugačijim mozgom, Blatche se mogao razviti u solidnog člana rotacije, četvorku s dovoljno dobrim šuterskim rasponom da postane vrhunska pick & pop opcija. U ovakvom Washingtonu, sve što je radio zadnjih godina bilo je potezanje iz najglupljih mogućih situacija bez ikakve odgovornosti, a to je na kraju rezultiralo ovakvom sezonom u kojoj se jasno pokazuje da ikakvo oslanjanje na njega u budućnosti nema smisla jer njegove košarkaške vještine u 25-oj godini nisu ništa više od onih koje je iskazao kao izgubljeni rookie izabran u drugoj rundi.

C - JOEL ANTHONY (2009, 2011)

Možda se nekome čini nepotrebnim birati iz godine u godinu igrača koji očito ne utječe bitnije na rezultate Heata (koji usprkos njegovim drvenim rukama ima ponajbolji napad lige), ali teško je zanemariti činjenicu kako se radi o najgorem napadaču u povijesti NBA s ovoliko minuta i s ovako ozbiljnom rolom u pretendentu na naslov prvaka. Anthony nije dobar skakač, nije u stanju čuvati rasne post igrače, ali sposobnost čuvanja nižih igrača nakon rotacija i dobar osjećaj za blokadu donekle opravdavaju njegovo prisustvo na parketu. Slično kao i s Perkinsom u Oklahomi, zastrašujuće je zamišljati koliko bi tek ove dvije momčadi bile opasne s nekim solidnim košarkašem u rolama povjerenim ovakvim antitalentima.

G – TONEY DOUGLAS

Dolaskom Lina, Smitha i Davisa potreba za Douglasom u New Yorku više ne postoji, ali njegov prvi dio sezone bio je toliko očajan da zaslužuje spomen. Douglas je pokazivao potencijal za combo-beka s klupe u prethodne dvije sezone, ali ovakvo izdanje mu je do daljnjega zalupilo vrata NBA karijere. Tip dokazano nije dovoljno kvalitetan šuter, a sada svi znamo da nema sposobnosti niti za voditi momčad, što isključuje čak i eventualnu ulogu back-up playa obrambenih sklonosti koja mu se predviđala.

G – STEPHEN JACKSON

Dobri stari Captain Jack nekoć je imao smisla kao volume scorer usprkos šuterskoj neučinkovitosti jer je bio fajter. Danas je on tek tetkica uništenih koljena koja previše priča i koja zbog šuterske nesposobnosti nije u stanju napraviti prijelaz iz startera u specijalista. Samim time, gubi svaki smisao kao NBA igrač. Obzirom na 33 godine, umjesto da razmišlja o novom ugovoru, bolje bi mu bilo da počne planirati mirovinu.

F – GLEN DAVIS

Big Baby nije kriv što ga je Orlando pretplatio, ali je kriv za najveću gomilu cigli ispaljenu ove sezone prema obručima diljem lige. Skroman skakač i obrambeni igrač, Davis je u mlađim danima imao vrijednost kao gurač i strijelac u reketu. Danas i dalje može izvući osobnu u napadu, ali to je otprilike i sve čime koristi momčadi kao prvi visoki s klupe. Količina lopti koju troši i ono što pruža zauzvrat nemaju nikakvo racionalno opravdanje, a kad vidiš njega i Perkinsa u akciji van Bostona dođe ti da se pitaš kako je s ovakvim suigračima Garnett uspijevao godinama držati reket Celticsa zatvorenim.

F – TYRUS THOMAS

Ozljede su ga lišile fizikalija, a kako nikad nije posjedovao nijednu drugu košarkašku vještinu osim skočnosti, očito je kako iz dana u dan nekadašnji četvrti pick drafta ima sve manju i manju vrijednost. Glupe odluke s loptom obilježje su njegovu karijere, a ove sezone Tyrus je glupost odveo na novu razinu. U općoj nemoći Bobcastsa gledati njega onako izgubljenog na parketu možda je i najtužniji prizor.

C – BEN WALLACE (2008)

Zašto je ovaj čovjek u ligi to valjda više nije jasno ni njemu samome, ali to vam je očiti primjer kako funkcionira većina NBA managera. Umjesto da šansu daju mladom talentu i otkrivaju i razvijaju potencijal, većina ih je i dalje sklona okružiti se istrošenim veličinama, kao da njihovo prstenje ili osobna povijest imaju ikakav učinak na parketu ili svlačionici. Mislim, kakav pozitivan primjer može ostaviti čovjek kojem se više neda niti potrčati u obrani?

WC – DESHAWN STEVENSON (2009, 2010)

Prvak s Mavsima savršeni je primjer svega što ne valja sa swingmanima Netsa, koji bi valjda bili najgora skupina igrača u ligi da nije rookiea Brooksa. Stevensona i dalje neki smatraju stoperom, ali razlog zbog kojega je bio koristan u Dallasu je bio taj što je tu i tamo uspijevao zabiti tricu. Nakon neobjašnjive šuterske role koju je imao u lovu na prsten, danas se čovjek vratio svojim pravim kvalitetama, a te su da nije u stanju pogoditi niti ocean. Obzirom da uz to što nema šut također nema ni ulaz ni pregled igre, bit će zanimljivo pratiti koliko će na osnovu nekoliko zabijenih otvorenih trica produžiti svoju otužnu karijeru koja je svaki smisao izgubila još 2008. (zadnja sezona kada je kao član Washingtona uspijevao gađati tricu dovoljno dobro da opravda minutažu i epitet 3&D specijalca).

WC – RASUAL BUTLER

U ogromnoj konkurenciji zadnji wild card ipak ide Rasualu Butleru, možda i najgorem igraču u NBA u ovom trenutku. Do te titule nije došao samo zbog apsolutne neučinkovitosti, već zbog sklonosti da zabije nož u leđa vlastitoj momčadi u ključnim trenutcima. Doduše, u tome krivica nije samo njegova, već i uprave koja je iz nekog razloga vjerovala da istrošeni veteran, koji nikada ničim nije opravdao dugu NBA karijeru, odjednom može ponijeti teret startnog krila zbog iskustva, kada je očito kako je jedino iskustvo koje Butler ima ono ispodprosječnosti.

RESERVES

Istok je krcat škartom, posebice među ovim ekipama s dna. Magloire iz Raptorsa toliko je spor da više nije u stanju ponuditi niti onih 6 osobnih jer ne može stići nikoga kako bi ga faulirao. Sličan mrtvac je i Mike Bibby, legenda koju će valjda Knicksi konačno otpustiti sada kada su posložili rotaciju (rekao bih da su ga angažirali u totalnom očaju zbog manjka tijela na vanjskim pozicijama, ali to ne bi imalo smisla pošto je Mike već neko vrijeme truplo). Pistonsi nude Damiena Wilkinsa (koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi kao žilavi obrambeni swingman) i Jasona Maxiella (čiji midlevel ugovor će još dogodine odražavati genij Joea Dumarsa koji je dao milijune čovjeku drvenih ruku taman u trenutku kada je ovaj ostao bez skočnosti, a samim time i vrijednosti), a Bobcasti cijeli odred igrača koji su prešli put bez povratka poput Diopa, Carrolla i Maggettea (gubitkom fizikalija, izgubili su svaku vrijednost). Proces starenja u sličnu situaciju doveo je Rasharda Lewisa, Quentina Richardsona i Mehmeta Okura. S druge strane, mladi igrač poput Lancea Stephensona na vrhuncu je fizičke moći, ali ostavlja jednako loš dojam svojim neshvaćanjem igre i nedostatkom talenta. Čovjek posumnja u zdrav razum Larrya Birda koji navodno stoji iza maloga i kune se u njegove all-round sposobnosti (valjda je još zaljubljen u idealne fizikalije za swingmana koje Stephenson posjeduje), iako je svakim njegovim boravkom na parketu jasno kako se radi o još jednom izgubljenom slučaju koji nikakvim talentom neće uspijeti sakriti manjak karaktera i osnovnog shvaćanja košarkaške igre.

23Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G34

Posted by Gee_Spot

Noćašnji sudar s Jazzerima donio je nezgodan match-up Wolvesima zbog sjajne post igre protivnika koja stavlja ogroman naglasak na, blago rečeno, prosječnu obranu para Love-Peković. Jazz većinu svojih akcija odigrava na duo Jefferson-Millsap koji je napadački puno prirodnija kombinacija od dvojca Wolvesa. Millsap živi od kretanja bez lopte i neprestanih cutova iza leđa obrane, Jefferson je nezaustavljiv jedan na jedan zbog spoja šuta s poludistance i brojnih pivot poteza, dok su Love i Peković prvenstveno buldožeri u reketu koji funkcioniraju samo zato što je Love fenomenalni spot up šuter.

Iako Wolvesi ne zaostaju za Jazzom što se tiče količine napada koje vrte kroz dva visoka igrača u postu, za razliku od šuterski efikasnih Jazzera oni svoju nadmoć u tom segmentu ostvaruju prije svega sjajnim skokom u napadu i stalnim traženjem kontakta koji rezultira čestim boravkom na liniji slobodnih. Dvojac Jazza više ovisi o finesi i njihova učinkovitost u postu praktički nema pandana u ligi. Od ostalih momčadi koje svoje napade u ovolikoj mjeri baziraju na dominantnim visokim igračima možemo istaknuti još samo Memphis, koji zbog ozljede Randolpha nije bio u prilici pokazati svoje kvalitete, i Lakerse koji su, usprkos idealnoj kombinaciji visokih (Bynum kao sirova snaga i Gasol kao čisti talent) te ogromnom broju akcija kroz post, i dalje prvenstveno Kobeova momčad.

Uglavnom, kombinacija dva spora visoka igrača poput Lovea i Pekovića nije u stanju pratiti Millsapa, a to automatski znači i da Jefferson ne nailazi na onoliki broj udvajanja koji je potreban da se zaustavi strijelca takve kvalitete. Utah je zbog toga dominirala većim dijelom utakmice, ali, srećom po Adelmana, noćas je na scenu stupio Derrick Williams. Rookie drugu utakmicu za redom svojom pokretljivošću i duljinom bitno diže razinu obrane Wolvesa u završnici i, obzirom na solidne napadačke kvalitete, izgleda kako konačno nalazi rolu u ovoj momčadi i zaokružuje rotaciju pod košem.

Još jedna dobra vijest za Minnesotu je ta što su do pobjede protiv žilavog protivnika došli u večeri u kojoj su Loveu i Pekoviću ziceri doslovno curili iz obruča. Rubio je imao par bljeskova, ali uglavnom je djelovao totalno izgubljeno zbog čega ga je Adelman morao maknuti s parketa u završnici. Praktički, obzirom da je i Love djelovao dekoncentrirano i da je samo Peković uspio upornošću pod protivničkim košem popraviti dojam, ispada da su pobjedu isčupali bez učinka dva najvažnija igrača. Osim ključne role Williamsa, za takav razvoj situacije najvažniji je bio Barea, koji je veći dio utakmice bio one-man offense i koji je uvijek nalazio načina zadržati priključak s Jazzom.

Dakle, u večeri u kojoj nisu mogli zabiti zicer, u kojoj nisu mogli uspostaviti dominaciju u skoku i u kojoj su tradicionalno slabo vodili brigu o lopti, Wolvesi su kombinacijom vanjskog šuta i obrane došli do važne pobjede zadavši nokaut direktnom suparniku za playoff. Sve zahvaljujući Barei i Williamsu.

(hm, čini se nekako sumnjivo da su samo dva igrača anulirala sve dobro što su napravili Millsap i Big Al)

Ovakav učinak dva do jučer sporedna igrača apsolutno je ohrabrenje pred nastavak sezone, Adelman će nakon all-stara imati na raspolaganju obrise prave momčadi. Naravno, treba naglasiti i potpunu dominaciju vanjske linije Wolvesa koju su još činili Ridnour (nakon ulaza u reket zabio floater za pobjedu u zadnjoj sekundi) i Webster (poput Williamsa, igrom u obrani zadnjih par utakmica nametnuo se kao član završne petorke), točnije treba istaknuti kako je Utah još jednom izgubila utakmicu zbog manjka balansa između vanjske i unutarnje linije.

(znači, tu se krije dodatni razlog zašto je Jazz ispustio utakmicu koju je veći dio vremena kontrolirao)

Razlog zbog kojeg Jazz, usprkos ovako sjajnom dvojcu pod košem, nije ozbiljan pretendent na playoff je dakle taj već opjevani nesrazmjer između njihove unutrašnje i vanjske linije koja niti napadački niti obrambeno nije na potrebnoj razini (noćašnjih 1-7 za tricu su stvarno apsurdan podatak, pogotovo kada protivniku dozvoliš da zabije 11 od 22 pokušaja za istu). Iako i Minnesota ima problema na bokovima, Adelman se barem može osloniti na raznolikost rješenja, šutersku širinu i čak tri playmakera. To je luksuz o kojem Corbin može samo sanjati.

Njegov Jazz je zadržao dva bitna obilježja Sloanovih momčadi, flex napad s puno kretanja, blokova i cutova te gomilu faulova u reketu. Međutim, ono po čemu se ovaj Jazz bitno razlikuje od ranijih generacija je potpuni izostanak pick & roll akcije. Jednostavno, Devin Harris nikada nije bio ništa više od slash & kick playa koji je zbog stalnih ozljeda, a pomalo i zbog godina, danas toliko izrauban da na njegovu brzinu više ne možeš računati. Do nedavno jedan od najbržih košarkaša u ligi danas više nije u stanju pomoći momčadi u onome u čemu je bio sjajan – ulazima pod koš i presingom na loptu.

Može tu i tamo pogoditi otvoreni šut, može odigrati solidnu obranu, ali kako nema instinkte playmakera, praktički je sveden na nekoga tko prenosi loptu i promatra daljnji tijek zbivanja. Earl Watson je za razliku od njega pravi playmaker, ali radi se o očajnom šuteru koji je upravo zbog toga minusa, usprkos talentu za igranje pozicije, s razlogom cijelu karijeru proveo u sjeni. Praktički, Corbin mora iz dva back-up playa izvući 48 minuta, što u ovakvoj konkurenciji na Zapadu nije dovoljno.

Da ne govorimo kako je posebno teško istrpiti ovako loše opcije na jedinici kada im gotovo nitko iz cijele ergele swingmana ne može pomoći. Vječno načeti veteran Josh Howard dobio je priliku startati ozljedom Bella, ali Howard, iako donosi solidan all-round učinak i zna zabiti, nije šuter iz vana. Praktički, Raja Bell je jedina pouzdana spot up opcija u ovoj momčadi, što je loše iz dva razloga. Prvo, Raja je veteran koji više nema noge za biti koristan u obrani, a niti za ući pod koš, što njegovu popriličnu minutažu čini besmislenom. Drugo, logično je da momčad koja igra preko posta u količinama u kojima to radi Jazz dolazi do gomile spot up situacija nakon povratnih lopti iz reketa, a to što je Raja još uvijek najbolji u realizaciji istih, dovoljno govori o tome koliko ih nisu u stanju iskoristiti.

Hayward je solidan all-round košarkaš, to je neosporno, njegov pregled igre i borbenost vrijedni su divljenja, ali bi puno korisniji bio da može redovno zabiti otvoreni šut. Zbog šuterske nemoći čak ni dva potencijalno najbolja swingmana ne dobivaju dovoljno minuta – Miles je najbolji stoper u momčadi, ali i najgori šuter od svih navedenih, a rookie Burks je najveći talent i all-round potencijal kojem je jedina mana klimavi šut iz vana. Da je kojim slučajem već sada kompetentan u tom dijelu igre, bez sumnje bi bio starter s punom minutažom.

Što me dovodi do, uz Jeffersona i Millsapa, najveće snage Jazza, a to je klupa. Ne samo što je postojanje druge petorke dobro došlo u ovakvoj sezoni, već Corbin polako ali sigurno kroz nju gradi budućnost. Kanter, Favors i Burks su tri donedavna tinejđera koji se tek uče košarci, ali sva tri pokazuju kako ih čeka svjetla budućnost u ligi. Čvrstoća u reketu koju iskazuje Kanter je nevjerojatna za nekoga tko praktički nema iza sebe ni sezonu igranja organizirane košarke, ali očito ima talent za skok i igru u postu. Favors je još jedan dominantan skakač koji iz utakmice u utakmicu sve bolje barata s loptom. Burks je pak kompletan visoki bek, već sada izuzetan u ulazu i tranziciji, all-round atleta koji kuži igru i koji samo mora dodati taj šut (što će napraviti kad-tad obzirom da ima solidnu mehaniku) da postane nositelj ove momčadi.

Jazz je dokaz da ne moraš uništiti momčad i godinama tavoriti na dnu kako bi izveo rebuilding, oni su to napravili (još jednom) bez puno drame, u isto vrijeme bivajući konkurentni i razvijajući mlade snage što je apsolutno za svaku pohvalu. Kevin O'Connor je pogodio (još jednom) s procjenom talenta, a cijela priča je još impresivnija kad uzmeš u obzir da su obnovu praktički izveli samo oko Williamsova tradea. Obzirom kako pogađaju na draftu, ne bi trebalo čuditi ako, u izuzetno jakoj klasi čak i za dno lutrije, pronađu još jedan mali komadić koji im nedostaje.

Ono gdje će ipak morati imati i sreće je pronalaženje playmakera. Odrekli su se jednog od najboljih kako bi izgradili novu pobjedničku jezgru, a doći do igrača Williamsovih kvaliteta neće biti lako. Istina, u njihovom slučaju čak i pomak ka prosjeku na toj poziciji bi bio dovoljan da se dogodine još uvjerljivije bore za playoff, stoga će biti zanimljivo pratiti poteze koje će vuči. Prostora na salary capu nemaju obzirom na ogromne ugovore Millsapa, Harrisa i Jeffersona, a to znači da im ostaje samo pronaći partnera za trade spremnog prihvatiti jednog od njihovih visokih. Obzirom na produktivnost to ne bi trebao biti problem. Sad, iako je scenarija mnogo, prvi koji mi je pao na pamet je nekakav trade s Bobcatsima.

D.J. Augustinu prestaje rookie ugovor, a Bobcasti imaju rupu pod košem i dovoljno prostora na salary capu da prihvate Big Ala. Augustin je daleko od sigurne oklade, ali po svemu što smo vidjeli ovih godina radi se o dobrom tricašu sposobnom vrtiti pick & roll, dakle radi se o čovjeku koji bi u sistemu Jazza imao šanse biti karika koja nedostaje (iako teško da bi takav patuljak pomogao već dovoljno lošoj obrani).

A jadni Big Al bi opet karijeru nastavio u gubitničkoj momčadi, što bi samo dodatno pojačalo dojam o njemu kao luzeru, iako je očito kako, usprkos svim slabostima koje iskazuje u obrani, glavni razlog za njegov nedostatak uspjeha u karijeri nisu njegove mane, već totalni nedostatak sreće prilikom izbora momčadi. Istina je kako oko tako sporog i neaktivnog obrambenog igrača nije lako posložiti momčad, pogotovo na poziciji centra koja po defaultu zahtijeva od košarkaša čvrstoču u čuvanju vlastitog koša, ali, dok ne vidimo Big Ala barem jednom u karijeri cijelu sezonu okruženog all-star talentom na vanjskim pozicijama, ne možemo donijeti konačni sud o tome koliko njegova anemična obrambena igra šteti momčadi.

Uostalom, ne zaboravimo da je bio sudionik playoffa još kao klinac i to u bitnoj roli u jednoj solidnoj momčadi Celticsa s Pierceom, Delonteom Westom i tada rookiem Rondom. U Minnesoti je bio oličenje sportaša okružen propalim slučajevima poput Jarića, Telfaira i Foyea prema kojima se ova ekipa vanjskih igrača u Salt Lake Cityu danas čini kao all-star okupljanje. Ne zaboravite da je čak odbio maksimalni ugovor pod izlikom da nije dokazan igrač, što je samo još dokaz njegove finoće koja, očito, ima i dobrih strana (sjajan suigrač i čovjek), ali i loših (bijeg od odgovornosti, zadovoljavanje sporednom rolom). A da nema sreće dovoljno govori i to što se po prelasku u Jazz, gdje se konačno našao u paru sa sjajnim bekom, usred jedne pozitivne sezone dogodio dvoboj Williams-Sloan zbog čega je preko noći opet postao dio gubitničke momčadi.

Kad bolje razmislim, bilo bi baš tužno da Big Al završi u Bobcatsima.

22Feb/128

THE ALL-STAR WEEKEND PODCAST

Posted by ispdcom

Iza nas je već pola sezone, dakle vrijeme je za još jedno pretresanje Lige.

21Feb/128

RUNNING WITH THE PACK G33

Posted by Gee_Spot

Usprkos umoru i činjenici da su večer prije odigrali epske partije protiv izuzetnih protivnika, Wolvesi i Nuggetsi pronašli su dovoljno snage i koncentracije da nam priušte još jednu zanimljivu prezentaciju košarke. Nije tu bilo previše kvalitetnih akcija, malo što se odvijalo u tečnom ritmu, ali povremene partiture briljantne individualne i momčadske igre još jednom su potvrdile o kako talentiranim franšizama se radi.

Minnesota je po običaju jahala Rubia i Lovea koji su ovaj put imali još veću odgovornost obzirom da je Peković otpao krajem prvog poluvremena zbog ozljede zgloba (ovakva uganuća postaju prava epidemija diljem NBA, Nuggetsi su također ostali bez Lawsona i očito je kako se radi o tipičnom rezultatu nadljudskog ritma kojem su igrači podvrgnuti ove sezone) i bilo je očito kako su njihovi bljeskovi s vremena na vrijeme jedina prevaga na koju Wolvesi mogu računati.

S druge strane, Denver je, nakon dva psihički teška poraza u zadnjim trenutcima protiv Oklahome i Memphisa, noćas očajnički trebao pobjedu i za taj cilj okrenuli su se već klasičnim dobrim stranama – kruženju lopte, širini napadačkih opcija i konstantnim ulazima u reket. Doduše, kada su nakon ozljede Lawsona ostali bez pokretača dobrog dijela akcija i obzirom da šut iz vana zbog već spomenutog umora nije slušao, Karl se morao okrenuti individualnim potezima više od uobičajenog.

I tu su svoje odradili fenomenalni Harrington koji je koristio Loveovu uzemljenost i rutinski trpao na sve moguće načine osim s linije slobodnih (bizarna zanimljivost – Al je ostvario rijetku kombinaciju od 30 koševa bez ijednog zabijenog slobodnog bacanja), te swingmanski all-round dvojac Afflalo-Brewer. Osim što su nezamjenjivi zbog svoje obrambene energije, obojica u zadnje vrijeme uzimaju sve veću odgovornost u napadu kako bi nadoknadili manjak Nenea i Galinaria i, osim šuterski, sada pomažu i čestim ulazima i spuštanjem u post. Obzirom na slabosti Wolvesa u ovom dijelu momčadi, točnije obzirom na obrambene manjkavosti Ridnoura, Johnsona i Beasleya, noćas su bili izuzetno korisni.

Ipak, ključni čovjek Nuggetsa koji je svojom energijom pokrio sve loše strane ovakve večeri i praktički sam-samcat poništio najveću prednost Wolvesa je bio rookie Kenneth Faried. Njegovi skokovi, blokade i prije svega fenomenalna brzina u tranziciji kao stvoreni su za zaokružiti ovu momčad i pitanje je zbog čega Karl ovoliko čeka prije nego mu povjeri glavnu ulogu pod košem obzirom kako je iz aviona vidljivo da je upravo on nakon Nenea najbolji visoki kojega ima na rosteru.

Koufus i Mozgov jednostavno nisu ovakve atlete, a Birdman je veteran koji nije u stanju odigrati više od dvije utakmice tjedno, stoga je Fariedova rola ključna za Denver. Ne samo da može zamijeniti onaj nekadašnji blokersko-energetski učinak Andersena pod vlastitim obručem, nego je u stanju trkom i skokom u napadu iznerediti obranu protivnika, što su noćas na svojoj koži osjetili i Wolvesi. Kupiti skokove pored Lovea baš i nije najlakša stvar na svijetu, a rookie je upravo u tome briljirao. Omogučivši Denveru ravnopravan skok, praktički je Minnesoti izbio iz ruku najveće oružje. Ovaj Kenneth je na jednoj sasvim posebnoj frekvenciji.

20Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G32

Posted by Gee_Spot

Sixersi su na vrhu Istoka, Wolvesi nisu ni playoff momčad na Zapadu. Usprkos ovom vidnom nesrazmjeru, kad bi postavili pitanje koju momčad čeka svjetlija budućnost, odgovor bi bio - Minnesotu. I to iz jednog, očitog razloga - zato što imaju dva mlada igrača u Rubiu i Loveu oko kojih mogu graditi bolju momčad od sadašnje.

Sixersi imaju prostora za napredak, ali razlika između njih i Minnesote je u tome što oni svoje temelje tek moraju nabaviti. Trenutno oni postoje u vidu Iguodale i Branda i u tome leži cijeli njihov problem. Istina, oko njih su složili fenomenalnu skupinu pomoćnika (Williams i Young su idealni igrači s klupe, combo-bek i tweener čiji igrački minusi se ne osjete u napucavanju protiv niže razine talenta, Holiday i Turner su solidni bekovi all-round učinka uvijek nečim u stanju podignuti razinu energije), među kojima čak ima par igrača (Turner i Holiday) koji se mogu razviti u nositelje, ali kladiti se na njih daleko je od sigurne stvari.

Međutim, gomila dobrih ne čini vrhunsku momčad. Gomila dobrih čini dobru rotaciju, koja može izrasti u odličnu momčad ako svi prihvate trenerove koncepte čuvanja i dijeljenja lopte u napadu, odnosno presinga, rotiranja i udvajanja u obrani. Ali, koncepcija je šasija, a talent čini sve ostalo - motor, osovinu, volan. Sixersi su u ovom trenutku konceptualni BMW u kojega je netko ugradio Fiatova 1.3 dizelaša.

Trenutno su oni klasična skok-šuterska momčad sa sjajnom klupom koja nije mijenjala ni jedan bitniji dio rotacije, što su dva detalja koja izuzetno dobro dođu u ovakvoj sezoni suludog ritma bez priprema i treninga. Sad, netko može istaknuti kako su i Bullsi prije svega skok-šuterska momčad, zašto bi to bilo nužno loše? Pa, Bullsi imaju Rosea, dakle taj vanserijski talent koji im omogućuje da sakriju većinu rupa (nedostatak koševa iz posta). Također, Sixersi nemaju tako dobru obrambenu rotaciju visokih, njihova snaga se zasniva na vanjskoj liniji. Oni ne spriječavaju igru u reketu, oni spriječavaju da lopta dođe u reket.

Iggy, Turner, Young, Holiday, pa čak i Williams, izuzetno su dugi i aktivni obrambeni igrači koji u raznim kombinacijama oduzimaju protivnicima glavno oružje - mismatch do kojega dolazi bilo prilikom preuzimanja nakon screena, bilo protrčavanjem. Mogu se posvetiti lopti jer znaju da će, čak i ako im njihov igrač pobjegne, na njega paziti jednako pouzdan suigrač i da će visina, brzina ili snaga rijetko presuditi u individualnim match-upovima. Ako postoji nešto kao flex obrana, onda su ovakve atlete kakve su Collinsu na raspolaganju idealne da je sprovedete u dijelo jer je netko uvijek na lopti ili šutu.

Napadački, Sixersi su iz sličnog razloga idealan flex napad. Iggy je primarni playmaker, ali svejedno je da li završni pas izvode on, Turner, Jrue ili Lou. Poanta flexa je kretanja igrača i kretanje lopte koje dovodi do otvorenih šuteva i puteva prema košu i to je osnova njihove igre. Također, baš zbog toga što imaju toliko igrača koji su u stanju vrtiti pick & roll, noćna mora su prilikom preuzimanja. Iz istog razloga su izvrsni u izolaciji - često nakon bloka u 1 na 1 situacijama ostaju s bekom na sporijem krilu ili krilom na slabijem beku.

Ukratko, igraju pametno, efikasno i nesebično na oba kraja parketa. I zato je još tragičnije gledati tu njihovu nesposobnost u završnici koja proizlazi iz jednostavne činjenice što nemaju prvu opciju. Realno, čak ni drugu jer Iggy je svim aspektima svoje igre idealna treća banana. Tu im ne pomažu ni povremena Williamsova herojstva u stilu Terrya. Jer, ni Terry ne bi tek tako zabijao ključne šuteve da, s druge strane, obrane ne trebaju paziti na Dirka. U slučaju Sixersa, umjesto Dirka tu su Iggy i Jrue, koji će prije od suze ispaliti ciglu.

Nema se smisla hvatati za tezu kako bi možda stvari bile bolje kada se utakmice ne bi završavale pimplanjem od 20 sekundi i onda lošim šutem, već kad bi Sixersi i u tom zadnjem napadu odigrali pametno i nesebično kao i u svim onim napadima prije. Iz nekog razloga stvari u većini NBA tako ne funkcioniraju. Uostalom, da Sixersi imaju vrhunskog igrača koji si može kreirati otvoreni šut u takvoj situaciji, ne bi ni pričali o tome kako su bezidejni kada je najvažnije jer se tu radi više o simbolici nego o stvarnosti. Svi šutevi u zadnjim sekundama koje su zabili Kobe, Carmelo, Dirk i slični igrači nisu toliko važni sami po sebi, koliko je važna ta njihova sposobnost da nose momčad u određenim sušnim razdobljima, točnije da budu oslonci kad sve drugo stane.

Za razliku od Sixersa koji nemaju temelje, ali su, eto, krcati vrhunskim šegrtima, Wolvesi imaju temelj i ništa više. Osim Pekovića, Love i Rubio nemaju poštenog pomoćnika. Njihova klupa je nepostojeća, izuzevši Bareu koji je noćas odigrao dobro i valjda se konačno vraća nakon ozljede. On je combo bek koji zna što radi i koji može nositi napad u kraćim periodima, sad mu je potrebna pratnja. Međutim, puno veći problem od klupe (na kojoj ima talenta kojemu samo treba pronaći pravu rolu) je petorka, točnije rupe na bokovima. Ridnour, koliko god solidan učinak imao napadački, u obrani je prejednostavan plijen koji većina protivnika nemilosrdno napada, a Wes Johnson je jednostavno očajan.

Dakle, nemojte zanemariti činjenicu da Minnesota cijelu sezonu igra bez poštenog swingmana koji može stvoriti višak igrača i zabiti koš jedan na jedan. Ipak, usprkos svemu u zadnje dvije utakmice odigrali su najbolju košarku sezone ostvarivši dvije najznačajnije pobjede do sada u godini punoj ugodnih momenata. Ono što su imali u ove dvije utakmice i ono što ih je lansiralo u sferu playoff košarke je činjenica da je Ricky Rubio proradio kao strijelac iz vana.

Pobjeda protiv Houstonove nepostojeće obrane prikazala je svu moć napada baziranog na Rubievoj individualnoj veličini (posebice u pick & rollu) i dva monstruma pod košem. Pobjeda protiv Philadelphie je nešto sasvim drugo, jer je ostvarena protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Čak i u takvom, dijametralno suprotnom kontekstu, napad Minnesote pokazao se dovoljnim, barem dok Rubio održava ravnotežu između vanjske i unutarnje linije.

Ovaj niz utakmica u kojima zabija 20 koševa izuzetnim postotkom ohrabruje. Jasno, ovo je premali uzorak da ga se shvati ozbiljno i jasno je kako Ricky nikada neće biti klasični triple threat. Ali, bude li zabijao učinkom prosječnog NBA igrača iz vana, uzevši u obzir sve ostalo što donosi u paketu, nema razloga da ne bude all-star igrač od sada pa do kraja karijere.

Love pak ne mora briljirati šuterski da bi kontrolirao utakmicu, dokazao je to i noćas. Stalna udvajanja i dužina protivnika uzeli su svoj danak, ali opet je nametnuo svoju volju kada se lomila utakmica. Dodaj solidnog Pekovića, koji se također mučio protiv vrhunske obrane koja je znala spriječiti protok lopte do njega, da bi sve nadoknadio fanatičnom borbom.

Znači, recept za pobjedu je već klasičan Minnesotin – kad njih troje igra punom snagom, mogu dobiti svakoga. Što se ostaloga tiče, u petorci koja je zaključila utakmicu i odradila najveći dio posla bio je i Martell Webster. Šut ga još ne sluša, ali noge i borbenost su tu. Dobra vijest za playoff nade koje, s ovakvim Rubiom, dobivaju i sve racionalnije uporište.

18Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G31

Posted by Gee_Spot

Četvrta utakmica protiv Houstona u nešto malo više od tri tjedna još jednom je potvrdila kako Adelman izvrsno poznaje slabosti svoje bivše momčadi. Iako ni ovaj put nismo gledali previše spektakularne igre u obrani, prezentirala su nam se dva odlična napada, s tim da je onaj Wolvesa noćas funkcionirao besprijekorno pruživši možda i najbolju partiju sezone.

Adelman je utakmici prišao kao da je riječ o playoffu, što je u neku ruku i točno obzirom da se i jedna i druga momčad bore za osmu poziciju s Memphisom i Jazzom. Skratio je rotaciju na 8 igrača i praktički nije odmarao udarno trojku Love-Rubio-Peković. Plan igre je bio jednostavan - spuštati loptu što više pod koš i koristiti slabosti Rocketsa u obrani reketa. Obzirom da su Love i Peković prvi centarski par nakon 15 godina koji je skupio double-double s 30 ili više koševa, mislim kako možemo zaključiti da je plan potpuno uspio.

Više smo puta isticali kako Wolvesi uvijek imaju šansu kada Rubio i Love odigraju na all-star razini, a još kada im se priključi Peković, djeluju nezaustavljivo. Wolvesi su noćas u reketu ostavljali dojam kao da igraju protiv srednjoškolske ekipe. Prvo poluvrijeme Houston ih je nekako pratio zahvaljujući raspoloženom Scoli i Martinu te prije svega učinku klupe koja u zadnje vrijeme igra sjajno.

Međutim, u nastavku je Peković sam napravio razliku uništavajući Dalamberta pod košem. Lowry je ubacio u višu brzinu, šuterski su mu se priključili Lee i Parsons, ali tri raspoložena vanjska igrača nisu bila dovoljna za išta više osim još jednog kratkog povratka u egal. U završnici je stvar u svoje ruke uzeo Love, prvo je serijom od 9 koševa na sve moguće načine (trica, neizbježni skokovi u napadu, ubačeni odbijanci, horok) opet napravio dvoznamenkastu razliku i mirno priveo utakmicu kraju.

Kad primiš preko 60 koševa iz reketa i kada protivnik ima skoro 20 skokova više, jasno je da se ne možeš nadati pobjedi, ali problem Houstona nije bio trud, već potpuna prednost Wolvesa u match-upovima. Jedini koji su Rocketsi donekle okrenuli u svoju korist bio je onaj protiv Ridnoura koji kao drugi bek jednostavno nije u stanju odigrati dovoljno dobru obranu, što su izvrsno koristili i Parsons i Lee.

Ali, sve drugo išlo je u korist Minnesote. Rubio je izuzetnom šuterskom večeri u potpunosti parirao Lowryu, a čak je i Wes Johnson umalo ubacio dvoznamenkasti broj koševa, što vam dovoljno govori o obrambenim kvalitetama Kevina Martina. Scola je nešto ubacio preko Lovea, ali očito je kako više ne može pratiti lidera Wolvesa niti u tom šuterskom segmentu. A o očajnoj partiji Dalemberta ne treba trošiti riječi.

Nije problem samo u tome što ga je Peković gurao gdje i kako je htio, već u tome što je Samuel jedan od zaslužnijih što Rocketsi uopće imaju šanse u borbi za playoff. Čovjek kojega nitko nije htio i koji je slučajno završio u Houstonu danas je njihov ključni igrač jer skokovima i kontrolom reketa daje nekakvu ravnotežu inače defanzivno limitiranoj rotaciji. Noćas je svojom mlakom partijom pokazao kako bi Houston izgledao bez njega.

Rocketsi inače u zadnje vrijeme igraju dobro, ušli su u formu prvenstveno na krilima klupe. Dvije petorke dobro dođu u ovom ludom ritmu, ali noćas im čak ni to nije pomoglo protiv inspiracije Minnesote. Ako ikoga treba istaknuti to je Courtney Lee, nekadašni starter Orlanda koji je danas potpuno zaboravljen, ali zadnjih tjedana pokazuje da zaslužuje puno veću ulogu i u Houstonu i u ligi. Na kraju krajeva, pozicija beka šutera je toliko deficitarna da nema logike da igrač ovakvih šuterskih i obrambenih kvaliteta vrijeme uglavnom provodi na klupi.

Obzirom da ključevi sezone Rocketsa leže u rukama Dalemberta i druge postave koja na parket uglavnom ne donosi ništa drugo osim skok-šuta s četiri od pet pozicija, očito je kako nedavne odlične igre i serija dobrih rezultata nisu nikakvu pravilo. Rocketsi jednostavno nemaju dovoljno za playoff. U što izgleda vjeruju i njihovi navijači, obzirom da je prvi dio utakmice dvorana zjapila sablasno prazna, valjda dok nisu pustili ljude iz gornjih redova da se spuste bliže parketu.

I dok je Minnesota treći put u četiri utakmice dokazala da drži ključeve ovog match-upa, Houston je barem potvrdio da ima najbolji lokalni komentatorski dvojac. Opuštenost Clydea Drexlera i Billa Worrella već sam opisao kao kombinaciju troprstog ljenjivca i pande, a sad bih još dodao i koalu. Nabaci još na sve ovo zdravu dozu sarkazma i imaš jedinu verziju domaćinskog komentara koju se da podnijeti bez vrtnje očima.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

16Feb/1216

RUNNING WITH THE PACK G30

Posted by Gee_Spot

Trideseta utakmica sezone Wolvesima je donijela gostovanje najgore momčadi lige, Charlotte Bobcatsa, koji su zadnji put dobili utakmicu prije točno mjesec dana. Noćas su došli do šesnaestog poraza u nizu, a kad uzmeš u obzir mizeran talent i depresiju koju ovakvi rezultati izazivaju, pitanje je hoće li i kada niz biti prekinut. Bacivši pogled na njihov raspored, čini se kako će prvu priliku za doći do četvrte pobjede imati tek početkom trećeg mjeseca protiv Netsa doma, što bi niz trebalo zaustaviti na brojci 21, dakle na dva poraza manje od ekspanzijskog Vancouvera ne tako davne 1996.

Taj isti Vancouver bitan je i zbog još jednog rekorda. Naime, Bobcatsi su učinkom toliko lošiji od ostalih loših momčadi lige da se rezultat od 6-60 čini realnim, a to bi ih učinilo ponosnim vlasnicima najgoreg omjera pobjeda i poraza ikada jer Vancouver je do svojih 8 pobjeda došao u još kraćoj sezoni, također onoj izneređenoj lockoutom. S tim da su te 1999. ipak igrali 16 utakmica manje, pa score tadašnjih Grizzliesa od 8-42 izgleda kao nastup u playoffu prema ovih potencijalnih 6-60.

Međutim, ono što bi nas trebalo zanimati više od lova na ovakve rekorde je odgovor na pitanje da li su Bobcasti stvarno toliko loši ili se radi samo o nesretnom nizu okolnosti koji je ionako loš roster doveo u situaciju bez izlaza? Imali su ozljeda, ali ništa više od prosječne NBA ekipe. Jedini problem je što su one u njihovom slučaju napale ključne igrače. Najozbiljniji udarac bio je izostanak na desetak utakmica najvažnijeg igrača Augustina koji se upravo noćas vratio u akciju.

Nije slučajno da je upravo tijekom igre bez startnog playmakera momčad Bobcatsa ostvarila niz u kojem se mučila zabiti 80 koševa, par puta jedva su otišli preko 70, a protiv Bullsa maksimum im je bio 64. Gubitak najboljeg igrača praktički ih je ostavio bez pick igre, a to znači da je u tom periodu trener Silas bio prisiljen sve karte staviti na izolaciju za rookiea Walkera, koji je do tada solidno pokrivao izostanak potrošenog veterana Maggettea koji se ozljedio još početkom sezone.

Najgore od svega, Kemba je odličan u ovoj ulozi i noćas je jedini pružao nekakav otpor u trenutcima kada je Minnesota krenula u riješavanje susreta. Njegov problem je što trenutno jedino funkcionira kao strijelac i što je mijenjajući Augustina kao startni play dokazao da nije dorastao zadatku. Jednostavno, užasni napadački učinak Bobcatsa bliži NCAA momčadi rezultat je toga što su i igrali kao NCAA momčad. Jedina razlika od ove i bivše Kembine momčadi na Uconnu je u tome što je tamo imao bolje šutere oko sebe.

Povratkom Augustina i Maggettea momčad će dobiti nekakvu minimalnu napadačku širinu koja će im omogučiti da se natječu i napad bi opet trebao živnuti i vratiti se barem na onu razinu s početka sezone kada su protiv ekipa iz svog ranga prelazili stotku. Ono pak gdje im nema pomoći je obrana. Njihova rotacija visokih je nešto najurnebesnije ikada, ovakav profil igrača ne bi vam garantirao naslov niti u prosječnoj Europskoj nacionalnoj ligi.

Boris Diaw zna igrati košarku, ali Boris Diaw ju očito nije imao namjeru igrati ove sezone. To je jasno čim ga jednom vidite kako se gega od koša do koša u najboljoj posveti kasnom Shawnu Kempu ikada. Ako je Shawn znao maznuti i po 20 hamburgera na putu od kuće do treninga dok je bio u Clevelandu (ako bi se sjetio otići na trening), Boris je negdje na kvoti između 16 i 18. DeSagana Diop je pak dokaz za barem dvije stvari. Prvo, da su svi teoretičare zavjere u pravu kada sumnjaju u godine svih sportaša iz Afrike (Diop ima prije 40 nego 30). Drugo, da Mark Cuban nije savršen jer mu je upravo on dao ovaj ugovor koji nikako da dođe kraju.

Rookie Biyombo, iako rođen u Kongu, nije kandidat za teoriju lažne putovnice obzirom da izgleda kao da je jučer prvi put vidio loptu (opet, obzirom kako ukočeno trči, prije asocira na Šarliju nego li na Ibaku). Ovaj momak treba sate i sate treninga, a ne putovanja od grada do grada. Konkurencija je tako užasna da mu minutažu neće uzeti nitko, ali osim povremene blokade on nema što ponuditi, čak ni skakački nije ništa posebno. Da ne bude najžgoljaviji u momčadi pobrinuo se istinski Starvin Marvin, Byron Mullens, 213 cm visoki šuter s poludistance koji se u post spušta valjda samo po pakete humanitarne pomoći.

Koga sam zaboravio? Da, njega, četvrti pick prve runde, vječni talent koji nikada nije odigrao poštenu sezonu. Dijelom zbog ozljeda, dijelom zbog potpunog manjka košarkaškog IQ-a. NBA je bila zaljubljena u njegove fizikalije, otela ga je nakon samo jedne godine sveučilišne igre, ali 6 godina i 2 kluba kasnije Tyrus Thomas i dalje zna samo zalijepiti bananu u obrani i zakucati zicer u napadu. Umjesto da se na ovakvom rosteru izbori za ulogu startera i punu minutažu, svojim mrtvilom i nezainteresiranošću prisilio je Silasa da ga baci na dno klupe.

Dakle, jesu li Bobcatsi najgora momčad svih vremena? Iz poštovanja prema Silasu kao treneru (vidljivo je da se trude, makar dio utakmice, a lopta redovito kruži samo što je uglavnom nema tko spremiti u koš), Augustinu kao playmakeru (dovoljno solidan da ga smatramo nasljednikom Nelsona i Feltona na donjoj granici startne kvalitete) i Kembi kao strijelcu, pričekajmo kraj sezone prije donošenja takvog zaključka. Ali, gledajući sve ostalo (stvarno nemaju ni jedan jedini bitan segment igre koji nije užasan, osim kontrole lopte – gube manje od 15 lopti po utakmici), mislim da im možemo prikrpati atribut najgoreg rostera ikada. A njegov arhitekt je njegovo veličanstvo Michael Jordan. Bit će zanimljivo vidjeti na koga će čovjek potrošiti svoj idući visoki pick – na pravog igrača ili buduću zvijezdu jadranske lige.

Što se Wolvesa noćas tiče, oni su svoj trening odradili pošteno. Love je lakoćom skupio brojke, kao momčad su konačno imali više asista od izgubljenih, a nakon što su tri četvrtine dopuštali Bobcatsima da ih prate, u furioznih 5 minuta nabili su 20 razlike i riješili stvari. Junaci su, kako to ovakvim utakmicama i priliči, bili sporedni igrači. Barea je konačno odigrao dobro, posebice u paru s Ridnourom (idealan bekovski par za drugu postavu), Webster je imao nekoliko dobrih poteza i bio je dio ključne petorke koju je uz ove spomenute činio i Monster from Montenegro. Niiiiikooooolaaaaaa (ori se iz zvučnika u dvorani kao iz reklame za Ricola bombone) je u završnici zavladao u reketu, što je uz Kevinov i Ridnourov šut, Websterovu energiju i Bareinu šutersku-slashersku rolu bilo previše za Michealov cirkus.

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

14Feb/123

RUNNING WITH THE PACK G29

Posted by Gee_Spot

Konačno! Iako se vratio treningu tek prije nekoliko tjedana (i to nakon zeznute operacije leđa, što nikada nije dobar znak), mislim kako nijedan simpatizer Wolvesa nije mogao dočekati da Adelman gurne Martella Webstera u petorku. Mada je na kraju odigrao kao i prethodnih desetak utakmica dok je dobivao poneku minutu s klupe (dakle - nikako), najvažnije je otvaranje mogućnosti da se, slično kao i Darko, iz petorke odstrani katastrofalni Wes Johnson.

Istina, noćas je Webster startao umjesto Ridnoura koji je dobio slobodno zbog privatnih razloga, ali i ovaj mali korak naprijed ohrabruje jer daje nadu da će, jednom kada uhvati formu, Websterove solidne kvalitete šutera i stopera Johnsonove startne minute pretvoriti u loša sjećanja. Zamijeniti Johnsona Websterom logičnije je rješenje iz dva razloga, prvo zbog toga što Johnson trenutno starta kao malo krilo što je Martellova prirodnija pozicija, a zatim i zbog kombinacije s dva playa koju Adelman forsira veći dio sezone.

Sada je već bolno očito kako bez dovoljno treninga nije bilo moguće instalirati osnove smislenog Princeton napada i kako se Adelman nakon Rubieve igračke potvrde jednostavno odlučio do kraja sezone sve bazirati na pick & roll igri dvoje playmakera. Stvar je jednostavna i izgleda otprilike ovako - Ricky prenese loptu, stacionira se, svejedno, desno ili lijevo, i ako mu se ne svidi ponuđeni match-up, prebacuje igru na drugu stranu do Apostola koji je do tad protrčavanjem kroz screen ili dva već došao do malo prostora. Onda ovaj odlučuje hoće li vrtiti pick s nekim od dvojca Love-Peković ili vraća loptu Rubiu koji više nema izbora nego zavrtiti pick na svojoj strani.

Websterovo pronalaženje forme automatski momčadi donosi dodatnu opciju. To je bilo vidljivo već u prvom napadu protiv Orlanda. Screen za Webstera, ovaj istrčava, hvata loptu, puca i zabija s poludistance iz okreta. Da, to mu je bio jedini ubačaj na utakmici, ali poanta je sljedeća - kad bi ovako nešto pokušao Wes Johnson, lopta bi vjerojatno pogodila Pekovića u glavu (ovo uopće ne implicira da Pek ima veliku glavu). Ono što Webster može kada je zdrav su dvije stvari – solidna obrana na bokovima i zabijanje trica s odličnim postotkom. I to je sve što ova momčad treba kako bi napravila još jedan mali korak naprijed.

Webster je došao u ligu direktno iz srednje i, iako nikada nije ostvario potencijale o kojima su Blazersi sanjali kada su ga draftali kao 6. pick (ispred Andrewa Bynuma, Davida Leea i Dannya Grangera, da spomenem samo najvažnija imena generacije), od prvog dana je bio solidna 3&D opcija. Njegov problem su ozljede zbog kojih je do sada propustio praktički dvije pune sezone od njih sedam.

Ali, bude li zdrav i ne bude li se previše tražilo od njega (Kurt Rambis je bio toliko očajan da je tražio od njega da kopira Kobea kao all-round dvojka što je pogrešno na toliko razina da mi ih se uopće ne da nabrajati), on može dati sve ono što Wes Johnson očito ne može. Tek mu je 25 godina, to nikako ne treba zaboraviti. Što praktički Wolvesima ostavlja samo jednu problematičnu poziciju, onu dvojke. Jasno je da ovo s Rindourom neće potrajati dulje od ove sezone i upravo je to područje koje će Kahn ovoga ljeta morati prvo dovesti u red.

Zadnjih nekoliko utakmica imamo prilike gledati kako Adelman pokušava ugraditi neku stalnu drugu postavu, što nije loša ideja na papiru, posebno zbog ovakvog ritma sezone, ali postava Barea-Ellington-Beasley-Williams-Darko brzo ga je natjerala da se vrati Loveu i Rubiu. Praktički, čim su njih dva prvi put sjela na klupu i ustupila mjesto Barei i Williamsu, Orlando je stekao prednost od deset razlike koju nije ispuštao do kraja. Kao da dvije rupe u petorci nisu dovoljne, Adelman se sada još mora brinuti oko klupe koja pruža sve manje od kada su Barea i Beasley dobili glavne uloge na njoj (prvi gubi lopte u nenormalnim količinama, drugi puca nenormalne šuteve).

Magic bi rutinski zabio tricu uvijek kada je trebalo i tako su Wolvesi nanizali četvrti poraz za redom. Uzalud im sav trud pod koševima i uzalud Rubiu svi namješteni ziceri dok god ne budu imali više momčadskih asista od izgubljenih. Već smo rekli kako će trebati pričekati iduću sezonu da se uvede više kretanja i da se popravi kruženje lote, ali ono što se već sada da ispraviti je način na koji se koristi Barea. On nije pick & roll igrač nego combo-bek koji se može ili dignuti na šut ili odlučiti na ulaz. Uništava momčad lošim odlukama prilikom dodavanja i barem u periodu dok on predvodi drugu postavu, što je trend u zadnjim utakmicama i zbog čega je na kraju krajeva i doveden, Wolvesi moraju napustiti pick igru ili jednostavno podijeliti 48 minuta između Rickya i Lukea, a Bareu ostaviti njegovim 1 na 5 jurišima kao u Dallasu.

Ali, da nije sve tako crno u Minnesoti, dokazao je opet Tiranosaur Pex. Protiv Dwighta imao je prilike okušati se u izravnom dvoboju s najsnažnijim centrom lige i nije popuštao ni pedlja. Imao je problema zabiti, iako 16 poena za 13 lopti nikako nisu loš učinak, ali 7 napadačkih skokova protiv najdominantnijeg obrambenog skakača u ligi fenomenalan su učinak. Više nema sumnje, Wolvesi su našli svoga centra budućnosti.

Što se Magica tiče, oni su uz gomile trice i osmijeha kao u najboljim danima prezentirali i jednu od najružnijih stvari današnje NBA – Big Babyev šut s poludistance. Ta ravna, besmislena cigla bez rotacije i putanje, kao da svakim svojim odbijanjem od obruča zvonko poručuje kako je najgori GM u ligi Otis Smith. Lako je danas napadati čovjeka uz ovakve dokaze (cijeli niz blesavih poteza kojima je uništen razvoj jedne izuzetno potentne momčadi i sjajne Van Gundyeve formule):

- užasan ugovora Lewisu naknadno pretvoren u još gori ugovor Arenasu
- spopala ga štednja kod puno važnijeg igrača, Hede, koji je praktički bio playmaker
- potez s Carterom na papiru nije bio loš, ali Carter je donosio nešto sasvim drugo, još jednog šutera momčadi koja je upravo ostala bez svog glavnog kreativca
- suludo skupi dugogodišnji ugovor za nedokazanog back-up playa poput Duhona
- besmislena zamjena Bassa (stilom igre idealan uz Howarda) za Big Babya (od kojega traže da radi ono što je Bass mogao zatvorenih očiju) uz dodatno preplaćivanje
- izostanak ikakve rotacije

Fascinantno je da, usprkos svim ovim biserima i još nekim razlozima za koje ne možemo kriviti Smitha (prije svih to su očajne ovosezonske partije Nelsona), jezgra ovog rostera djeluje izuzetno smisleno.

Ryan Anderson, koji je u Orlando sletio slučajno kao dodatak uz Cartera, ima bolju sezonu nego što ju je Rashard Lewis ikada imao u dresu Magica (pa čak i Sonicsa), plus Ryan je sjajan skakač u napadu i izvrsno koristi preokupaciju protivničkih obrana Dwightom (bit će zanimljivo vidjeti hoće li dobiti i maksimalan ugovoru u stilu Lewisa ovoga ljeta). Jason Richardson je pod stare dane postao vrhunski tricaš, ekskluzivni spot-up šuter za kojega danas nitko ne bi rekao da je nekoć bio jedan od najeksplozivnijih letača lige.

Hedo Turkoglu od potpisavanja zadnjeg ugovora nije ni sjena onog nekadašnjeg triple threat igrača, ali još uvijek ima instinkte point-forwarda i šteta je što ova ekipa nema pravog playa koji bi Hedi omogučio da se posveti šutu i razigravanju iz vana jer vrtiti napade jedan za drugim više nije stil igre za njega (obzirom na Nelsonovu nesposobnost i manjak playmakera, moraju ga jahati više nego treba). Dodaj još Redicka, top specijalista za tri u ligi (ove sezone gađa fantastičnih 43%) i imaš momčad kojoj treba samo kvalitetan play koji na redovnoj bazi može odigrati pick s Howardom i onda baciti nekome od četiri sjajna šutera uokolo.

To što Nelson ima 5 asista u ovakvom okruženju sve ove godine dovoljno govori, međutim nekada se barem mogao pridružiti šuterskom baražu i opravdati minute. Ovogodišnjih 28% za tricu svrstava ga među najgore startere u ligi i ispada da bi Orlando samo s učinkom prosječnog playa imao šanse i za nešto više od utješnog playoff nastupa. A možda i ne, jer prosječni play više nije dovoljan obzirom na prosječnost ostalih na boku i posebice slabašnu klupu.

Za nešto više od prosjeka Orlando nema prostora, jedini način da dođu do klase u situaciji kada nemaju ni pickove ni mlade igrače ni salary cap je da eventualno Granta Hilla zapeče savjest za sav novac koji je uzeo i sve one utakmice koje nije odigrao, pa nagovori Stevea Nasha da potpišu za veteranski minimum dogodine. Ili to ili moraju pronaći svog Lina.

Opet, koliko sve skupa ovo izgledalo tanko, činjenica je da danas u ligi nemate momčad u koju bi Dwight dogodine bolje legao od ovakvog Orlanda. Pojačanog playmakerom, jasno. A onda opet, tko zna. Čak i da Dwight ostane, pitanje je može li se oko njega ikada složiti šampionska momčad. Van Gundy je ovaj sistem doveo do savršenstva, on sam po sebi garantira playoff, ali za nešto više možda ni Nash ne bi bio dovoljan. Možda je kompletna postavka kriva, možda Dwight ne bi trebao biti temelj već nadogradnja.

Obzirom na gomilu sjajnih scenarija uokolo (opet moram spomenuti Sixerse koji bi njegovim dolaskom postali prvoklasni izazivač) nadam se da je njegova epizoda u Orlandu završila i da su svi ovi osmjesi i dobre igre tek odluka da se uživa u zadnjoj zajedničkoj sezoni. Magic je takva ekipa, kad ih sluša šut djeluju sjajno, što dokazuje i trenutna seriju pobjeda – od zadnjih 8 dobili su 6 (dva poraza pala su tek u produžetcima protiv solidnih ekipa kao što su Clippersi i Hawksi). Naravno, kada šut ne sluša događaju se porazi od 20 razlike. A to, kao ni uštopavanje Dwighta od raznih Jasona Collinsa i Kendricka Perkinsa u međusobnim playoff dvobojima, ipak nisu oznake velikih momčadi. Ni velikih igrača.

13Feb/125

Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

Posted by ispdcom

Celtics - Bulls

Bila je ovo nedjeljna utakmica u za europljane prijateljskom terminu koja je na obostrano zadovoljstvo obilježila kraj turbulentnog tjedna za obje ekipe. U usporedbi s prošlim susretima ovih momčadi, nekih pretjeranih tenzija nije bilo. Osim već standardnog koškanja Noaha i Garnetta, što im je valjda preraslo u naviku. Bullsi su sretni što idu konačno doma nakon devet gostovanja zaredom, a bez Rosea su se držali do samog kraja protiv (nekoć) ljutih rivala. Izostanak Rip Hamiltona ne vrijedi ni spominjati jer čovjek kao da markira nastavu ove godine. 

Boston je počeo tjedan Pierceovim slavljem prestizanja Larry Birda na listi najvećih strijelaca Celtica (sad je ostao još samo Havlicek), da bi ih nes(p)retni poraz od Lakersa (tip-inovi su ih došli glave) i debakl protiv Toronta dan poslije (prehodali utakmicu i dozvolili da ih starter s jednim od najgorih PER-ova u ligi, DeMar DeGROZAN dobije iako baca airballe kad je sam na trici) bacili unatrag i gotovo anulirali sav trud koji je obilježio posljednja dva tjedna povratka u natjecateljski formu. Obzirom da Rose nije igrao, ova utakmica bi se mogla proglasiti nebitnom, ali ipak je ukazala na nekoliko stvari koje će možda kasnije biti značajne u playoffu.

Boston je cijelu utakmicu vodio nekakvih 4-8 razlike da bi se konačno četiri minute prije kraja odlijepio na +14, ali žilavi Bullsi su se vratili i iz tog nokdauna i gotovo do samog kraja držali stvari neizvjesnima. Ipak na kraju je mirna Rondova ruka sa slobodnjaka!?! obradovala TD Garden. Ono što možemo istaknuti kao glavno obilježje utakmice jest da su Celticsi nadtrčali i iskontrirali Bullse 33:7 te čak zabili dva alley-oopa iz kontri (Wilcox i JJ Johnson).

Rondo je bio glavni pokretač tih sprinteva te je ubilježio čvrst triple-double (32-15-10) i generalno držao cijelo vrijeme konce igre u svojim rukama, čemu je zasigurno pridonijelo što nije morao juriti za Roseom. Rondo ne može konstantno igrati na ovoj razini i do sada su prilično jasna njegova ograničenja kao igrača, ali priče o njegovom trejdanju (Ainge bi trejdao i vlastitu mater iz obitelji) zbog nemogućnosti gradnje ekipe oko njega su totalna glupost iz više razloga. Prvo, za ugovor koji on ima ne možeš dovesti playa te razine, a ne možeš dobiti ni neki paket igrača koji bi Boston izravno ubacio u šampionsku utrku. Za ilustraciju, šta je bolje, 11 mil. za Ronda ili 10 mil. za DeAndre Jordana koji niti ne zna igrati košarku? 

Drugo, riječ je o igraču jedinstvenih osobina kojeg je teško usporediti bilo s kime te možda s te perceptivne strane postoji problem ukalupljivanja, poredbe i shvaćanja što on zapravo donosi momčadi. I treće, možda i najbitnije, jest da Rondo dokazano ima SRCE ... dovoljno se sjetiti lakta iz prošlog play-offa pa je valjda jasno da njegova vrijednost nadilazi sami show na parketu i da je Rondo = Celtics, kao i bilo tko iz bivše Velike trojke. Rondo je prirodni nasljednik i most ka sljedećoj generaciji Bostona, ma kada i kako se ona oformila.

Uz Ronda (opet) sjajan na oba kraja terena je bio KG, kojeg je zbilja milina gledati kako igra obranu, zatvara kuteve i radi rotacije kako bi pomogao (uz neizostavna kretanja u bloku koja mu nitko ne zove). Obzirom na kilometražu u zadnje vrijeme igra kao da ima 7-8 godina manje i uz Avery Bradleya je najzaslužniji za obrambeni preporod Celticsa (drugi po obrambenoj efikasnosti iza Sixersa u cijeloj ligi). Pošto su Bass i Jermaine O’Neal bili ozlijeđeni, zamjene Wilcox i JJ Johnson su imali prilike se iskazati te su isto i učinili. Kod Johnsona je primjetno kašnjenje u obrambenim rotacijama nakon preuzimanja picka i smiješan prerani tajming ofenzivnog skoka, ali u napadu je klon Bassa/KG-a s jako dobrim šutom s poludistance. Wilcox je nakon debakla protiv Toronta grizao u obrani i istrčao tko zna koliko kontri nakon dobrih obrambenih reakcija za što je bio nagrađen s hrpom asista i posljedičnih zakucavanja. Uglavnom, ove dvije rezervne opcije s klupe mogu potegnuti i u jakim utakmicama, što je bitno za Riversa obzirom na varljivo Garnettovo, O’Nealovo i od jučer i Bassovo zdravlje.

Kod Bullsa su karakter i momčad primarne vrijednosti koje su i večeras došle do izražaja te su upravo one omogućile da drže utakmicu u neizvjesnosti unatoč objektivnom hendikepu. U tom dijelu Chicagu nema premca u ligi u ovom trenutku. Ono što mora brinuti fanove Bullsa jest činjenica da je najveći broj šuteva išao CJ Watsonu (23), točnije gotovo duplo više nego li nominalno drugoj (Deng 12) i trećoj opciji (Boozer je imao 16 šuteva). Možda je ova utakmica samo anomalija jer se Deng još nije skroz oporavio, ali gledati Watsona kako forsira i pokušava glumiti Rosea ne priliči karakteru ove ekipe. Pitati se što će se dogoditi u playoffu protiv Miamija još je predaleko, ali je legitimno zapitati se koliko su i da li su uopće Bullsi jači nego prošle godine. Ako je Deng pasivan, Rip je malo tu malo nije, a Boozer je Boozer, kako samo s Roseom preko Djikana? Kako protiv Pacersa ili Sixersa? Ostaje naravno i tvrdnja kako ovo nije regularna sezona te da će momčadski duh + Roseov genij biti dovoljni Bullsima za finale. I za kraj jedna medicinska opaska - ako Rosea bole leđa, kako to da cijelo vrijeme sjedi na klupi? Pa bolje mu je ležati potrbuške (nek pita Birda ili Nasha).

12Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G28

Posted by Gee_Spot

U zabavnoj utakmici u kojoj se obrana nije igrala dobre tri trećine, Minnesota nije uspjela stati na kraj linsanityu iz jednog banalnog razloga - kada je u završnici trebalo povući i zadati završni udar, Wolvesi nisu znali kako, a New York jeste.

Lin je sjajno zabijao, nešto manje sjajno razigravao, ali uglavnom je držao Knickse u igri cijele prvo poluvrijeme. U drugome je stao, što zbog D'Antonia, koji nema milosti i nimalo mu ne pomaže planom igre koji otprilike glasi "igraj 40 minuta, driblaj po 20 sekundi svaki napad pa nešto napravi", što zbog Rubieve obrane. Ali, kada je on stao, dalo se jasno vidjeti ono najvažnije kod ovih preporođenih Knicksa. To nije Linovo 1 na 5 driblanje nego momčadski učinak.

Novak je krenuo nizati trice, Chandler je zatvorio reket, Shumpert donio ogromnu energiju u oba smjera (uz Chandlerovo prisustvo pod košem, Shumpertov pritisak na loptu jedno je od najvećih oružja ovog novog, obrambenog New Yorka, rookie bi slobodno mogao igrati u Memphisu koliko je spretan u presijecanju napada), a Landry je zabijao iz ulaza i s poludistance kao netko kome je to u opisu posla.

New York si je pristupom dao šansu i na kraju ju je znao iskoristili. Ukratko, momčad je pobjedila pojedince. Tri pojedinca točnije. Love i Peković su opet bili majstori, Rubio je bio vrlo dobar, ali to je manje-više to. Kod Wolvesa svake večeri isto, imaš tri igrača koji naprave svoje i cijeli niz pasivnih likova koji tu i tamo bljesnu. Večeras su opet izgubili previše lopti, iako to protiv jednako nemarnih Knicksa nije bilo presudno (Lin je ovaj put uzalud potrošio njih 6). Wolvesima se osvetilo čekanje da nešto naprave Ricky ili Kevin, dok ostatak Knicksa, ako vide da je Lin zatvoren, kreće u akciju.

Osim obrane kojom su u zadnjoj četvrtini izludili Minnesotu, Knicksi sve bolje igraju i u napadu. Nije u pitanju samo agresivnost svih pet igrača na parketu, već se i lopta kreće izuzetno dobro za jednu momčad kojoj se cijeli plan igre vrti oko visokog pick & rolla. Praktički, buđenjem Knicksa i Celticsa završava priča o playoffu na Istoku. Milwaukee i Cleveland jednostavno nemaju dovoljno talenta da se nose s ovom novom razinom igre koju trenutno prezentiraju momčadi iz Bostona i New Yorka (od kojih smo, budimo iskreni, ovakve igre očekivali prije početka sezone, stoga ni sada, kada su konačno dohvatili neke sebi primjerenije standarde, nema potrebe za preuveličavanjem).

Bullsi su prvi favoriti, Miami odmah do, Philadelphia, Atlanta i Indiana svojevrsne su plutajuće mine, a Boston, Orlando i New York legitimne playoff momčadi. Ali, o tome detaljnije prilikom sljedećih power rankingsa. Sada nam je samo bitno istaknuti kako, za razliku od Bostona, koji s pronađenom klupom, opet sjajnom igrom u obrani i sve kvalitetnijim napadom ima prostora za napredak, New York ipak nije u istoj situaciji. Točnije, njihova je poprilično mutna.

Dodatna doza energije koju je unio Lin donijela je napadačku ravnotežu, a, iako su obrambeno solidni od početka sezone, podigla je učinkovitost čak i na tom dijelu parketa. Kao što su pokazali protiv Wolvesa, kada zagrizu u stanju su vas ostaviti bez koša nekoliko minuta jer imaju sve - i pritisak na vanjskim linijama, i stopere, i rampu u reketu. Uz sve to, razina želje i količina kretanja u obrani je na trenutke besprijekorna.

Problem je konstantnost u oba dijela igre (tko može garantirati da je išta što prezentira ova skupina nedokazanih prolaznika trajno?), a ponajviše potencijalne promjene do kojih će neminovno doći kada se rosteru opet priključe Amare i Melo.

Obzirom da je napad opet solidan, eventualno dovođenje J.R. Smitha koje se spominje nema smisla. Iako se svakako čini privlačnim dodati tako rasnog šutera sposobnog zabiti 20 koševa u seriji, u ovom trenutku Knicksima je od koševa važnije zadržati pronađenu kemiju. To neće biti lako već s Melom i Amareom, a kamoli Smithom.

Za kraj bih naglasio jedan sve bitiji aspekt igre Timberwolvesa.

Pekova sposobnost da iznuđuje faule rezultirala je ovaj put Chandlerovim ranim napuštanjem utakmice. Ovdje više ne možemo govoriti o slučaju, činjenica da Peković svojim agresivnim kampiranjem u postu izaziva gomile osobnih najvažnijih obrambenih igrača protivnika može se smatrati snagom Wolvesa. Dodaj još da je i Love jednako žestok u svojim ulazima pod koš, da obojica vole kontakt i postaje ti jasno kako će ovi Wolvesi uvijek zabijati gomilu poena sa slobodnih. Kako i Rubio zna iznuditi svoju kvotu prilikom ulaza, ispada kako je Minnesota dominantna momčad u ovom segmentu igre.

I kad pogledaš brojke, stvarno je tako. U ovom trenutku u ligi imate samo tri momčadi koje su češće od njih na liniji slobodnih – Miami, Oklahoma i Denver. Što je zajedničko ovim trima ekipama? Radi se o tri najefikasnija napada lige, a dijelom je za tu efikasnost zaslužna i gomila lakih koševa koje postižu sa linije slobodnih. Jednostavno, njihov stil igre uključuje gomilu ulaza i brzih napada na koš u ranoj fazi napada, dok protivnička obrana još ni blizu nije spremna. To je posebice izraženo kod Denvera (bitna stavka Karlova sistema), dok Oklahoma uglavnom koristi dominaciju Duranta, Westbrooka i Hardena u 1 na 1 situacijama. Miami pak kombinira obje taktike, i momčadsku brzinu i individualnu kvalitetu.

Minnesota možda nije u istoj klasi što se ukupne efikasnosti napada tiče, ali Peković, Rubio i Love su u istoj kategoriji što se tiče slobodnih s LeBronom, Wadeom i navedenim all-star talentima Oklahome. To nije mala stvar za budućnost kluba i jasno govori tko čini kičmu momčadi. Razlog zašto je Peković danas praktički nezamjenjiv je što zajedno s Loveom čini par najubojitih skakača u napadu u ligi. I upravo tu leži njihova tajna - dok Denver, Miami i Oklahoma do slobodnih bacanja dolaze ulazima koji su rezultat kvalitete sistema ili pojedinca, Minnesota svoju razinu održava uglavnom napadačkim skokom koji je čisti produkt volje.

11Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G27

Posted by Gee_Spot

Kad pogledaš utakmicu kao ovu noćašnju između Dallasa i Minnesote, postane ti jasno zašto se ljudi bave linzdarijama. Ono što ove sezone gledamo na parketu je većinom bezveze, a glavni razlog tome je lockout, to nam je već odavno jasno. Iako će neki tvrditi da je regularna sezona nebitna čak i u idealnoj situaciji, njena draž je u tome što nam omogućava svaku večer vidjeti nekoliko minuta sjajne košarke, pogotovo u završnicama u kojima bolje momčadi uvijek nađu načina dignuti razinu igre. U ovoj situaciji koja je daleko od idealne, bez treninga i odmora, na tako nešto možemo zaboraviti.

Wolvesi su izgubili od Dallasa jer su istrčali totalno nepripremljeni na parket. Kevin Love je još jednom pokazao da ima najveće srce u ligi, borio se pod obručima cijelu večer, ali, osim jedne kratke tricaške eksplozije Beasleya, nitko od suigrača mu nije pružio ruku. Nije Dallas odigrao nikakvu specijalnu obranu niti se puno više trudio – i njihova igra je bila netipično kilava u napadu, a Kidd, Marion i Terry odigrali su kao istrošeni veterani kojima je mjesto prije u nekoj gimnazijskoj dvorani nego NBA areni.

Nije ni Dirk ostavljao ništa bolji dojam, djeluje toliko tromo da imaš osjećaj da svaki put napravi četiri koraka kad se krene gegati dvokorakom kroz reket, ali je Dirk zabio svoju šutersku kvotu. Uz solidnu rolu Vincea Cartera koji je uništio Rindoura uporno se spuštajući u reket, taj Dirkov šuterski dio bio je sve što je noćas trebalo Dallasu. Jednostavno, Wolvesi niti su mogli išta pogoditi, niti su imali ideje i energije za uopće odigrati smislenu akciju. 27 izgubljenih lopti bolje od ičega opisuju ono što je Adelmanova momčad noćas prikazala.

Zato ću sad prestati pričati o jednoj nebitnoj utakmici i posvetiti se, ma kako to iritantno bilo za priznati, ipak najzanimljivijem događaju u ovom momentu – buđenju Knicksa, poznatijem kao Linsanity.

Lakers @ Knicks

Zaboravite na priče o tome da li je Jeremy Lin novi košarkaški genije ili granični NBA igrač, u ovom trenutku bitno je samo to da je mali u Knicksima probudio glad za košarkom. Momčad koju smo automatski stavljali u playoff na ovako slabašnom Istoku upala je u seriju poraza i loših igara zbog kojih se činilo kako im i osmo mjesto postaje nedostižno.

I onda je odjednom u petorku uletio čovjek kojega su godinama bacali uokolo bez da mu itko da šansu i odjednom Steve Novak zabija otvorene trice, Fields, Shumpert i Walker lete po bokovima i napadaju obruč, a čak i Jared Jeffries tu i tamo stavi otvoreni šut. Ovo zadnje ne treba brkati s prije navedenim - dok se kod svega drugog radi o promjeni mentalnog sklopa, prelaska iz pesimizma (nema šanse da mi uđe ovaj šut) u optimizam (nema šanse da promašim), Jeffriesov šut nije moguće objasniti nikakvom teorijom poznatoj ljudskoj vrsti.

Svi trče, svi se bore i svi su agresivni na oba kraja parketa, a svime koordinira preporođeni Chandler. Koji je i bez Lina dignuo obranu Knicksa, zabijao uredno otpatke i, ukratko, bio savršen profesionalac, da bi sada, kada ima s nekim odigrati pick & roll, djelovao ne samo profesionalno nego i strastveno. Uostalom, pitajte samo Bynuma o Chandlerovoj energiji, Tyson ga je noćas jednostavno pomeo s parketa.

Knicksi su postali košarkaška momčad, a Lin je kemijski sastojak koji je omogučio tu transformaciju, ne toliko svojom igrom koliko svojim pristupom. Umjesto da ih vode zbunjeni tipovi poput Amarea i Mela koji ni sami sebi nisu u stanju priznati da nešto ne štima, Knickse sada vodi momak prepun samopouzdanja svjestan da je ovo šansa koju je čekao cijeli život i za koju je ovih par godina trpio sva ona poniženja koja idu uz šaltanje s rostera na roster, iz lige u ligu, s desetodnevnog ugovora na život bez ugovora. Linovo samopouzdanje ne proizlazi iz nečega što je napravio, dokazanog talenta ili minulog rada, ono proizlazi iz čistog očaja. I zato je tako dobro leglo u momčad koja je bila na rubu istoga.

Nije na odmet ni što se sve jednostavno poklopilo. Knicksi su ušli u seriju domaćih utakmica pred najglasnijom publikom na svijetu gladnom pobjeda, ali, prije svega, karaktera. Naišli su na niz umornih (Lakers, Utah) ili jednostavno loših momčadi bez vizije (Washington, New Jersey). Nije bilo čak ni izgubljenih duša poput Mela i Amarea da ometaju rađanje kolektivnog duha svojom potragom za izgubljenom individualom veličinom. Jebiga, nije se lako prilagoditi na promjene koje su njih pogodile (Amare više nema fizikalije da nadoknadi manjak košarkaškog IQ-a, a Melo po prvi put u životu nije u sistemu u kojem mu je sve servirano na pladnju), pogotovo kada se još nikada u životu nisu susreli s ovakvim preprekama.

Amare je od prvih dana u ligi uz pomoć asista Stevea Nasha lansiran u status zvijezde, a Melo je uvijek bio dio sistema koji su itekako znali koristiti njegove kvalitete (treba imati sreće pa cijeli život raditi sa stručnjacima poput Boeheima i Karla). Tu leži najveći paradoks njihove priče – do sada su bili košarkaški nadljudi jer su sve ostvarivali bez puno truda, a sada, kada su pali na zemlju, još ne mogu prihvatiti da ih samo trud može opet izdići i da se lakoća življenja neće vratiti sama od sebe.

Ne možemo zanemariti ni utjecaj sistema Mikea D'Antonia na igrača poput Lina. Sistem je to izgrađen oko pick & roll napada u kojem je playmaker doslovno sve – on odlučuje hoće li šutnuti, dodati loptu suigraču koji mu postavlja screen ili dobaciti na šut iz vana nekome od preostale trojice uokolo. Lin ima 23 godine, od čega je četiri proveo na sveučilištu igrajući poziciju puno vrijeme. Zaboravite trenutak na konkurenciju, ključ je taj proces treniranja i igranja kojega nema nitko drugi na rosteru Knicksa. Linove 4 godine na Harvardu tijekom kojih je igrao startnog playa 30 minuta po večeri neusporedive su s ičim što su na poziciji odigrali Carmelo, Shumpert ili Douglas (koji je sveučilišnu karijeru započeo kao šuter, da bi je završio u tipičnoj maniri NCAA combo-beka).

Također, ne treba zanemariti ni to što D'Antoni od svoga playa ne traži da igra obranu i što je toliko očajan za nekim tko može micati loptu da mu ne pada na pamet jednog praktički rookiea sjedati na klupu nakon pogreške. Ukratko, kontekst ovakvog New Yorka je kao stvoren za razvoj situacije kakav imamo prilike gledati, a, zahvaljujući tome što netko ili nešto ima smisao za humor i uživa u razbijanju naše krhke ljudske logike, i prostorno-vremensko okruženje kao da se prilagodilo Izabranom klubu.

Sad, to što je kontekst idealan u svakom pogledu, ne znači da bilo tko može upasti u priču i napraviti ovo što je napravio Lin. Shumpert je imao jedan moment kada je svojom energijom zamalo napravio slično, publika u Madisonu se razbudila, momčad je živnula, ali, kao što smo već rekli, Shumpert nema talente kakve ima Lin da taj trenutak pretvori u trajno stanje. Što nas dovodi do najbitnijega - znači li to da je Lin konačno rješenje za Knickse?

Realno je očekivati da ovakve šuterske večeri Novaka, Fieldsa i ostalih neće potrajati, prije svega jer će protivnici opet morati ozbiljno shvatiti vanjski šut do nedavno najgore šuterske momčadi lige. Opet, ni ono što su Knicksi promašivali do dolaska Lina nije bilo realno, tako da će se stvari valjda smiriti negdje u sredini. Pick igra Lina i Chandlera već je druga priča, tu je protivnik manje-više nemoćan dok god je Lin ovako dobar. Kad se još doda Amare kao druga pick opcija, kad se doda Melo kao šuter s poludistance, ispada da ovaj novi segment igre Knicksa neće nigdje.

Međutim, može li Lin ostati ovako dobar? To je ključ, jer nemoguće je išta reći obzirom da nigdje u njegovoj karijeri nije postojala naznake ovakve razine šuterske forme. Sama igra nije upitna, u sposobnost maloga da razigrava nije sumnjao nitko. Ali, fantastičan šuterski učinak je ono što trenutno Lina čini pokretačom Knicksa. Naime, sve izjave skauta, pa i brojke, do sada su govorile o odličnom playu i lošem šuteru. Mislim, ako ovako izgleda loš šuter, onda i ja želim malo toga. Lin jednostavno ne može promašiti s poludistance, što ga praktički pretvara u triple threat opciju, a za takve uvijek ima mjesta u NBA. Istina, šutiranje trice mu već predstavlja problem, ali, obzirom na solidnu tehniku šuta, samo je pitanje vremena kad će i to dodati napadačkom arsenalu.

Ako šut nije problem, ono što bi moglo postati problem je osjećaj kojega se ne mogu riješiti nakon što sam odgledao većinu minuta koje je Lin odigrao u NBA. Osjećaj da tip jednostavno nije dobar playmaker. Momak očito voli driblati, napadati i razigravati, ali, dok to radi, uopće ne ostavlja dojam klase. Ulazi su mu često traljavi, čini ti se da ne kontrolira loptu, a, iako ima dobar pregled igre i sposoban je vrtiti pickove i bacati povratne cijeli dan, nije u stanju stvoriti nešto iz ničega – kad mu zatvorite primarni kut dodavanja, ne očekujte pas u rangu Nasha ili Rubia koji prkosi zakonima fizike.

Taj dojam zbunjenosti može se steći i zbog njegovog netipičnog fizičkog izgleda, ali uzmimo samo primjer jednog vrhunskog asistenta sličnih fizičkih predispozicija, Kendalla Marshala s UNC. Marshall nije vrhunski atleta, nema vanjski šut, ali svaki njegov ulaz pod koš i juriš s loptom su mini remek-djelo. Čovjek je rođen da bude playmaker u NBA ligi, isto kao i Rondo i Rubio i Nash.

Linov pak svaki ulaz djeluje kao potencijalna izgubljena lopta. Jasno, nekoliko utakmica je premalo da izražavamo sumnje u njegovu sposobnost donošenja odluka, uostalom to će se popraviti s iskustvom, ali, sama tehnika vođenja i stil uzimaju svoj danak već sada (8 izgubljenih protiv Jazza i 6 noćas protiv Lakersa prije su pravilo ovakve igre nego iznimke).

Što nas dovodi do sljedećeg zaključka o njegovoj kvaliteti. Kad si ovakav stroj za gubljenje lopti, a da pritom nisi nikakav specijalni kreator (što nije nikakva sramota, to što nije savršen ne znači da Lin ne zna svoj posao), jasno je da ne možeš igrati playmakera u NBA puno vrijeme, osim ako se ne nalaziš u idealnom okruženju. Stoga, ostane li Lin približno pri ovakvom šutu i uspije li dodati tricu, nema razloga da ne bude dobar back-up play, a možda čak i starter u pravoj situaciji. I tu se javlja novi paradoks – naime, nisam siguran da su Knicksi prava situacija.

Koliko god da D'Antoni pomaže Linu ogromnom minutažom, toliko mu odmaže stavljajući ga u poziciju superstara. Kada ti trener nakon jedne utakmice da sve ovlasti i zaboravi na sve drugo, mislim da to više govori o nedostatku kriterija i vizije u New Yorku nego o ičemu drugome. Mislim, koliko loš trener moraš biti da nisi u stanju napraviti ikakav odmak od svoje igre kako bi je prilagodio igračima, već uporno tražiš načine da sve prilagodiš sebi? Lin može biti dio dobre NBA klape, ali D'Antoni očito vjeruje u čuda te je, nakon što je jahao Nasha do ugleda i milijuna, spreman opet pokušati nešto slično. Opet, obzirom da je Lina baš poput Nasha prepoznao Don Nelson, nije nemoguće da se Mikeu opet osmjehne sreća.

Naime, Lina je Nelson snimio tijekom karijere na Harvardu i doveo ga je u Warriorse svjestan da ne može pogriješiti. Čak i da se momak s AND1 stilom igre smještenim u tijelo običnog čovjeka ne dokaže kao NBA igrač, uvijek postoji šansa da bude totalni hit u Zaljevu među mnogobrojnom azijatskom zajednicom. Međutim, Lin nikada nije dobio šansu zbog stava da njegovi plusevi (igra s loptom, aktivnost) teško mogu pokriti minuse (manjak agilnosti, loš šut).

Nakon što su ga se Warriorsi odrekli, pokupili su ga Rocketsi kako bi se iz prve ruke uvjerili ima li istine u nekim brojkama koje su se počele javljati uz njega. Makar bile ostvarene na Harvardu i u NBDL-u, GM zaljubljen u statistiku poput Moreya nije ih mogao zanemariti. Naime, Lin je u svojim rolama uspijevao očito napraviti nešto, jer brojke su ga prikazivale kao itekako dobrog strijelca bez obzira na manjak šuta (brz prvi korak, odličan ulaz i dobra visina za playa), a solidna količina asista i ukradenih anulirala je sklonost gubljenju lopte.

Postoje sistemi koji uzimaju u obzir godine, tijek karijere i brojke te kao rezultat izbacuju usporedbe sa sličnim igračima u određenom razdoblju, a u slučaju Lina imena koja su se pojavljivali kao potencijalni smjer kojim bi njegova karijera mogla krenuti bila su ona Rajona Ronda, Brevina Knighta, Garya Paytona i Erica Snowa. Nekog je vraga očito bilo u ovom malom sve ove godine, znali su to i Morey i Nelson, ali nisu mu dali šansu jer brojke u tako malim uzorcima teško da mogu biti nešto na što ćeš se osloniti.

Sad, jasno je da odmah možemo isključili Ronda i Paytona iz kombinacije jer Lin jednostavno nema takve fizikalije da odigra obranu na njihovoj razini. Teško da može biti strijelac poput Paytona ili slasher poput Ronda, ali bude li razinu ispod u tim segmentima, to je izvrsna vijest za Knickse. Knight, rasni pick 'n' roll stroj u svoje vrijeme, nije bio toliko sklon gubljenju lopte kao Lin, dok je s druge strane zbog manjka centimetara mogao samo sanjati da bude strijelac u reketu poput njega. Što nam ostavlja Erica Snowa.

Snow je bio očajan šuter iz vana, ali zabijao je s vrha reketa. Nije bio eksplozivan atleta, ali bio je nesebičan i kompletan playmaker. Sve ovo su atributi koje možemo vezati uz Lina, uz jedan ipak bitan detalj – Snow je bio žilav obrambeni igrač koji je, u paru s Iversonom u Sixersima, često čuvao protivničke dvojke, pa tako i Bryanta u Finalu 2001.

Obzirom na visinu, solidnu pokretljivost i spretne ruke, mislim da i ovdje treba zanemariti sve one priče po kojima je Linova obrana nepostojeća. Čovjek je zaljubljen u košarku, to je očito, a zaljubljeni ljudi se trude. Na tom dijelu parketa, to je najvažnije.

Sad, Eric Snow ni u najluđim snovima nije mogao složiti ovakve partije u nizu, ali Eric Snow nije igrao za Mikea D'Antonia, nego za Larrya i Mikea Browna. Jebiga, to je ipak drugi svemir. Meni se ovo čini ok usporedbom trenutno, a ako tražimo nekakav optmističniji potencijalni razvoj, onda je Andre Miller definitivno uzor kojem Lin mora težiti. Miller je iz limitiranih fizikalija izvukao maksimum zahvaljujući fenomenalnom košarkaškom IQ-u, ali kod Millera je ključ što je više nego u organizaciji igre taj IQ koristio za zabijanje.

Ukratko, Lin definitivno nije hakler koji ostavlja bez daha, kako su ga predstavljali ovih godina (a posebice kako ga predstavljaju ovih dana). On je solidan košarkaš koji je momčad usmjerio na pravi put svojim pristupom i koji će znati iskoristiti svaku priliku koja mu se pruži. Kada se uskoro stvari stabiliziraju i kada odgovornost u New Yorku preuzmu oni koji su za to plaćeni, linomanija će splasnuti, ali ostat će njegovo prisustvo u rotaciji koje će im pomoći da konačno budu momčad kakvu smo očekivali prije početka sezone.

Lin je definitivno original i sjajna priča, stavljena pod svjetla reflektora zbog činjenice da je mjesto radnje New York i da mediji poput ESPN-a nas muškarce, s razlogom, smatraju ženama koje trebaju svoju malo drugačiju verziju Glorije i Larina izbora. Ali, kad maknemo svo pretjerivanje (mene pogled na ovu sliku u postu iritira, da jednog čovjeka poput Kobea, koji iza sebe ima tisuće bitki, na ovaj način ponižavaš stvarno je previše), ostaje činjenica da su Knicksi, kao i obično uz više sreće nego pameti, pronašli kariku koja je nedostajala da ova sezona ipak liči na nešto. Također, najveća pouka je, kao i uvijek, ona o ljepoti sporta i njegovoj religioznoj moći zbog koje je i tako bitan u današnjem Zapadnom društvu u kojem više nikakva vjera ne postoji - taman kada pomislimo da nešto znamo, on nas podsjeti da nemamo pojma i da je sve što nam preostaje uživati u ljepoti trenutka.

Tagged as: 4 Comments