ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G53

Posted by Gee_Spot

Porazom od Bostona Wolvesi su prokockali još jednu priliku da se, makar simbolički, vrate u trku za osmu poziciju - domaći porazi protiv osrednjih NBA momčadi teško da pomažu u držanju priključka. S druge strane, Celticsi su se pobjedom lansirali na vrh divizije prvi put ove sezone, dijelom svojim solidnim igrama (i to usprkos gomili problema s ozljedama), a dijelom zahvaljujući katastrofalnoj formi Sixersa koji su sinoć pregaženi od Washingtona i koji očito nemaju namjeru živjeti duže od jedne runde u predstojećem playoffu.

Celticsima je u ovoj seriji od 4 pobjede protiv, ruku na srce, na baš opasnih protivnika (Washington, Charlotte, Utah, Minnesota), najveći poticaj stigao iz neočekivanog izvora. Ozljedama Allena i Pietrusa, Doc je bio prisiljen ubaciti još jednu drvenu ruku u petorku i dati minutažu Averyu Bradleyu, koji je to opravdao pokazavši da može biti koristan i kao strijelac, a ne samo obrambeni specijalac. Tricu i dalje može zabiti samo slučajno, ali otvoreni šut s poludistance zabija s 40%, što je nekakav NBA prosjek i veliki pomak naprijed za razliku od lanjskih 20% prema kojima se Rondo činio kao Ray Allen, dok najveću štetu radi konstantnim kretanjem bez lopte koje u momčadi krcatoj nesebičnim asistentima ne prolazi nezapaženo. Momak nema talenta za biti starter, ali, pridodavši stoperskom učinku i ovaj napadački, postaje zanimljiva combo opcija s klupe.

Kombinacija njega i Ronda u vanjskoj liniji djeluje neprirodno, ali za sada sve potencijalne mane prikrivaju energijom i agresivnošću na obje strane parketa. Također, zanimljivo je primjetiti kako su Celticsi napravili potpunu izmjenu uloga, s dva beka koja žive od ulaza u reket okružena s dva visoka koja žive od šuta s poludistance. Noćas su tako Rondo i Bradley gađali 7-12 iz reketa i 2-8 iz vana, a Bass i Garnett 6-9 iz reketa i 11-22 iz vana. Rondove povratne iz reketa i Garnettovi šutevi s poludistance odavno su zaštiti znak Bostona, ali, s Bradleyom i Bassom kao partnerima na 40 minuta, ta inverzija je potpuna.

Treba istaknuti i kako je zabiti 100 koševa s ovako improviziranom postavom stvarno uspjeh, makar je postignut protiv još sakatije Minnesote koja trenutno igra s jednim NBA starterom (dva, ako ćemo i rookiea Williamsa uvrstiti u tu kategoriju samo na račun talenta jer igre koje pruža u ulozi startera baš i nisu bajne, a posebno u oči upada ogroman pad u skakačko-energetskom dijelu u odnosu na početak sezone). Obrana se odigrala u tradicionalnom stilu Celticsa, borbeno i čvrsto, što je za ove Wolvese jednostavno previše jer nemaju ni visinu, ni snagu, a ni brzinu za iskoristiti individualne manjkavosti rostera Bostona. One momčadske su ionako teško vidljive pored sjajnih Ronda, Bradleya i Garnetta koji pokrivaju ogroman prostor svojim rotacijama i brzim reakcijama, a, pored oslabljenog frontcourta Wolvesa, čak ni inače očajni skok Celticsa nije previše patio.

Celticsi su dominirali od početka utakmice, održavali dvoznamenkastu razliku i stvar zaključili u zadnjih 5 minuta kada je fenomenalni Garnett ubacio u višu brzinu na obje strane parketa, natjerao Lovea na niz nespretnih šuteva i usput zabijao preko njega na drugoj strani sa svih pozicija. Rondo je skupio tihih 17 asista hraneći Bassa i KG-a na, uglavnom, otvorenom šutu, Bradley je stalnim kretanjem otvarao prostor i zabijao zicere pod košem, a još jedan primjer izuzetnih načina na koje Doc drži ovaj slabašan napad podmazanim je često korištenje Piercea kao glavne post up opcije koja je igrom leđima stvarala dodatne probleme ionako zbunjenoj unutarnjoj liniji Wolvesa.

Kod Minnesote nitko nije pokazao ništa. Lovea i Williamsa su KG i Bass uz pomoć Stiemsmae istjerali iz reketa, usput se odmarajući obzirom da ni jedan igrač Wolvesa nije match up prijetnja u reketu koju KG kao centar ne bi bio u stanju ukloniti. Ridnour je bio standardno solidan u napadu, ali smetao je bekovima Celticsa otprilike kao i povjetarac koji je puhao na ulicama Minneapolisa. Obzirom da je i Barea ozljeđen, Adelman je toliko očajan za playmakerom druge postave da novopečenog umirovljenika Millera koristi kao primarnu opciju svaki put kada je Ridnour na klupi. Što je najluđe, ti periodi s Bradom na vrhu posta funkcioniraju skroz ok, pa se opet postavlja pitanje – ako je Miller u stanju dirigirati na 10 minuta ovom verzijom Princeton napada i ako su svi oko njega u tom periodu sposobni kretati se bez lopte, zašto ne viđamo ovako nešto češće s Loveom u glavnoj ulozi?

30Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G52

Posted by Gee_Spot

U otužnoj utakmici otužne atmosfere najzanimljivije je bilo pratiti kako se malobrojna publika u Charlottei natječe s igračima tko će prije napustiti dvoranu nakon oglašavanja sirene za kraj utakmice. Bobcatsi su nestali s parketa u performansu kakvog obično gledamo na domaćim nam parketima u situacijama kada gostujuća momčad bježi u svlačionicu ne bi li izbjegla novu kišu kovanica i upaljača. Samo, sumnjam da postoji itko u obje Caroline tko bi riskirao prekršajnu prijavu zbog takvog izražavanja nezadovoljstva, pa možemo pretpostaviti kako, u ovom slučaju, puno veću ulogu od straha igra sram zbog ovogodišnjeg izdanja najmlađe NBA franšize.

Međutim, najluđe od svega je to što se nitko nema zbog čega sramiti – igrači Bobcatsa i stručni stožer odrađuju svoj maksimum. Problem ove momčadi nije pristup, očajna kemija ili krivi stil igre, već isključivo roster na kojem se ne nalazi ni jedan jedini dokazani NBA starter. Plan prije početka sezone je bio kristalno jasan – u dvije godine očistiti salary cap koliko je to moguće, pokupiti barem dva lutrijska picka oko kojih će se graditi buduća momčad i usput snimiti cijeli niz mladih i nedokazanih igrača te eventualno pronaći nekoga vrijednog zadržavanja oko budućih nositelja. Prva sezona rebuildinga je pri kraju, pa da vidimo na brzinu s kakvim saznanjima Bobcatsi čekaju draft.

Napadački, ova momčad je užasna u gotovo svim elementima, ali to ne znači da nemaju logičan sistem koji se vrti oko dvije opcije. Prva je Augustinova pick igra koja obično završi

a) popom visokog screenera te šutom s poludistance Whitea (ili Mullensa)
b) slash & kickom za Hendersona ili Maggettea na bok.

Druga opcija je izolacija za Kembu Walkera koji uglavnom ima odriješene ruke u završnicama napada. Jasno, nameće se teza kako davanje svih ovlasti jednom rookieu nije ništa drugo nego potvrda neopisivog tankiranja koje se provodi u Charlottei, ali, činjenica je kako je Kemba jedini pravi triple threat na ovom rosteru i kako je njegova 1 na 5 igra često najučinkovitija napadačka opcija.

Solidna realizatorska rola nikako ga ne čini budućim temeljem franšize, ali rookie je pokazao da ima potencijala postati novi combo majstor u rangu Terry, Ellisa i Lou Williamsa. Kompletan je strijelac, ima muda i samo se treba nadati da će ga Jordan i kompanija zadržati u ovoj ulozi instant-napada s klupe i u budućnosti.

I Augustinove igre su još jedan dokaz kako u Bobcatsima ipak rade ozbiljno. Čovjek je izuzetan playmaker koji ne troši uludo lopte i održava napad živim svojim driblingom, a pod Silasovim vodstvom našao je ulogu na parketu te usput sazrio i kao strijelac. Nekadašnje samoubilačke ulaze u reket, koji bi obično rezultirali izgubljenim loptama, sveo je na minimum i uglavnom se posvetio šutu iz vana kojega zabija solidnim postotkom (koliko je uživljen u ulogu distributera i pasivan napadački pokazuje i 0-4 u ovoj utakmici protiv Wolvesa).

Uz ovu dvojicu, možda još jedini preostali igrač koji tu i tamo može otvoriti prostor (makar samo za sebe) je Maggette. Veteran još ima brzine za ulaz, iznuđivanje slobodnih i uvijek je prvi u kontri, ali, obzirom da je dobar dio njegovih kvaliteta istovjetan Walkerovim (ili onima eksplozivnog krila Derricka Browna koji se nametnuo kao stoper na bokovima), uopće se čini blesavim davati mu veću minutažu pored mlađih i jednako osrednjih opcija.

Gerald Henderson ima maksimalnu minutažu i često ulogu prvog strijelca iako se radi o potencijalnom 3&D majstoru na boku. Ove sezone obrambeni i šuterski učinak su mu mizerni, ali to se dobrim dijelom može pripisati ogromnoj odgovornosti koja mu je dana. U nekoj stabilnoj budućnosti, kada bude okružen s potrebnom razinom talenta, njegova energija, izuzetno kretanje bez lopte, dobar prvi korak i solidan šut s poludistance, mogli bi biti itekako korisni u prikladnijoj roli.

Sve u svemu, Bobcatsi za iduću sezonu barem ne trebaju razbijati glavu oko startnog playa (Augustin), combo-beka s klupe (Walker), 3&D swingmana (Henderson, Brown) i pick & pop četvorke (White). Dodaj tu još totalno sirovog, ali i već izuzetno opasnog blokera Biyomba kao back-up stopera u reketu, možda i Mullensa kao dodatnu pick & pop opciju, i ispada kako su pitanje klupe riješili. Sada im samo treba pronaći još 4 do 5 rasnih NBA startera.

Što se izdanja Minnesote u ovoj utakmici tiče, Kevin Love je još jednom doslovno potvrdio frazu da vrijedi pola momčadi. Njegov učinak od 40 koševa i 19 skokova za 43 minute gotovo je identičan onome što je ostatak momčadi ponudio za preostalih 197 minuta. Suludo. Također, nije zgorega istaknuti kako je, osim golom produkcijom, Love opet briljirao u završnici tijekom koje je zabio sve što je trebalo da bi osigurao momčadi novu pobjedu (to što su Wolvesi zadnji koš zabili 3 minute prije kraja i usprkos tome dobili 5 razlike nije vrijedno posebnih komentara).

Ukratko, čovjek je sam samcat dobio utakmicu. Kako je ovakvih partija tijekom sezone bilo nekoliko, nameće se pitanje koliko je pobjeda Love izravno donio Wolvesima i koliko on uopće znači za ovu momčad. Naravno, kontekst suigrača, stila igre, pa i snage protivnika, igra itekakvu ulogu u određivanju nečije vrijednosti, ali u slučaju Wolvesa i najvećem laiku je jasno kako Love nosi ogroman teret. Stoga, bacimo pogled na formulu koja se bavi upravo tim pitanjem - koliko je pojedinac zaslužan za momčadski uspjeh u onom nagrubljem, rezultatskom obliku.

Iako se formula koju ćemo danas spomenuti bazira na individualnim kvalitetama i u principu nije ništa drugo nego još jedan alat za ocijenjivanje igračkog učinka baziran na naprednoj statistici, ono što razlikuje win shares (WS) od PER-a, WORP-a i sličnih evaluacijskih pokušaja pojedinačnog učinka, je taj što se bazira na rezultatima momčadi. Ukratko, koliko momčad ima pobjeda, toliko ih se, po prilično zamršenom ključu, dodjeljuje pojedinim igračima.

Korištene jednadžbe se baziraju na napadačkom i obrambenom učinku, a posebna pozornost je posvećena ulozi u momčadi, odnosno minutaži (za razliku od PER ili +/- opcija, ovdje je uloga u momčadi itekako bitna). Jasno, ne radi se o nikakvim definitivnim brojkama obzirom da ne postoji takav način bilježenja statistike koji bi uzeo u obzir svaku obrambenu rotaciju ili izlazak na šut protivnika koji rezultira promašajem (ne još), ali složenim procesom pokušava se uzeti u obzir čak i taj aspekt igre.

WS je osmislio Justin Kubatko, ujedno i najzaslužniji za postojanje nenadjebivog Basketball Reference sajta, prekrasnog i dragocjenog alata za svakog NBA fanatika u kojem možete naći doslovno sve potrebne podatke o ligi, od rođendana igrača do službene statistike svake sezone. Kubatko se prilikom izrade formule bazirao na učenjima Deana Olivera, oca košarkaške statističke analize, posebice na njegova napadačka i obrambena mjerenja čija poanta je bila pokušati prikazati igrača što kompletnijim dodavajući razne varijable koje je nemoguće izračunati kada bi se služili samo osnovnim podatcima iz box scorea.

Po WS formuli Kevin Love je apsolutni broj jedan po utjecaju na rezultate momčadi u cijeloj NBA, jer mu pripada 10 od 25 pobjeda Minnesote. Formula govori da je čovjek po važnosti skoro 40% momčadi i da bi bez njega Wolvesi sada imali score bliži omjeru 15-37, što su sve podatci s kojima se možemo složiti. Zanimljivo, jedini igrač u cijeloj ligi s više WS-a od Lovea je LeBron James, ali njegovih 11 u odnosu na 35 pobjeda Miamia nisu ni trećina momčadskog učinka. Love je tako postotkom debelo iznad svih.

Čisto informacije radi, evo kako je ostalih 15 pobjeda podijeljeno po rosteru Wolvesa:

- Miller, Miličić, Lee – 0
- Johnson, Beasley, Randolph, Barea, Ellington – 3
- Tolliver, Webster – 2
- Williams, Rubio – 4
- Peković, Ridnour – 6

Koliko god blesavo i komplicirano zvučalo, kada ovako pogledaš, izgleda više nego logično. Alat je ovo koji jasno govori o odnosu snaga na rosteru i izuzetno je koristan za staviti stvari u perspektivu, a ona u ovom slučaju uglavnom ocrtava koliko je slabašan roster Wolvesa i koliko smo svi skupa prenaglili proglašavajući Lovea, Rubia i Pekovića jezgrom budućnosti - jedino što je sigurno je to da je Love MVP klasa, sve drugo je pod debelim upitnikom. Jasno, kontekst je i dalje najvažniji - da je Rubio ostao zdrav i da je Peković od starta imao Darkove minute sigurno bi imali koju pobjedu više, a i njihova podjela između Rickya i Pekovića, možda i Lovea, bi bila drugačija.

28Mar/124

RUNNING WITH THE PACK G51

Posted by Gee_Spot

Plan Grizzliesa u sinoćnjoj utakmici protiv Wolvesa bio je poprilično jasan – odlukom da odmaraju Marca Gasola kojega već neko vrijeme muči gležanj (navodno će biti out minimalno do ponedjeljka kada idu u goste Thunderu) i zadržavanjem Zacha Randolpha u ulozi playmakera druge postave - sve karte su bačene na obranu.

Od starta je to značilo osloniti se na tradicionalni pritisak kojega Conley i Allen vrše na protivničke bekove i, ovom prilikom, izuzetnu pažnju posvetiti čuvanju Kevina Lovea koji je udvajan praktički svaki put kad bi dobio loptu, a čak i utrajan u situacijama kada bi krenuo s njom u reket. Speights i Cunningham su odradili izuzetan posao i u pokrivanju obrambenog skoka gdje su prvenstveno blokirali Lovea, a tek zatim gledali na vlastiti skok.

Praktički, ovakvim planom igre Lionel Hollins je izazvao bočne igrače Wolvesa da budu prevaga, ali Ellington, Webster i Johnson, usprkos solidnim all-round rolama, jednostavno nisu strijelci koji mogu nositi napadački teret. Iako su u jednom trenutku treće četvrtine Wolvesi upali u izuzetnu šutersku seriju koja ih je na kratko dovela i u vodstvu, ovako posložena momčad jednostavno ne može preuzeti kontrolu utakmice vanjskim šutem. Njihov forte je igra u reketu, a tu je ih je sinoć Memphis nadigrao i nadskakao i praktički samo čekao da Wolvesi sami sebe upucaju u nogu forsiranjem trica.

Dio razloga zašto se ovakva taktika isplatila ne leži samo u dobrim reakcijama igrača i stručnog stožera Memphisa ili manjku talenta na vanjskim pozicijama Minnesote, već dijelom i u Kevinu Loveu, koji je užasno napredovao kao strijelac, ali pritom kao da je izgubio dio one vizije i nesebičnosti koju je iskazivao u ranijim sezonama. Iako je glupo za čovjeka koji ubaci 28 koševa i uhvati 11 skokova reći da je podbacio, činjenice govore kako je u reketu ubacio samo 4 od 11 pokušaja, nepotrebno forsirajući u situacijama kada je bilo očito da nema nikakvu prednost.

Ove godine Kevin igra 5 minuta više nego lani (12 minuta više nego prije dvije sezone), a prosjek asista mu je pao ispod 2 po utakmici s 2.5 koliko ih je ostvarivao tijekom dvije spomenute sezone. Poprilična razlika koja se dijelom može pripisati i sve većem teretu kojega je preuzeo u napadu, ali, pomalo i neshvatljiva obzirom da se radi o igraču koji dokazano zna vrtiti akcije s visokog posta i ima odličan pregled igre.

Još je čudnije što je postao crna rupa pod Adelmanom, inače poznatim po korištenju visokih playmakera, od Brada Millera, Vlade Divca i Chrisa Webbera u Sacramentu, do Brada Millera i Yao Minga u Houstonu. Za očekivati je da će dogodine, uz poboljšani roster, godinu ispitivanja snaga i poštene pripreme, Adelman ipak početi više koristiti Lovea kao pokretača napada, a ne isključivo finišera. Iako, ruku na srce, nakon ozljede Rubia moglo se slobodno ubaciti barem više hand off akcija kad se flex cut već potpuno izgubio (iako ga je bilo čak i pod Rambisom, a, ako se dobro sjećam, i na samom početku sezone dok sve nije postalo pick 'n' roll nametanjem Rubia i Ridnoura).

Što se Grizzliesa tiče, uz sjajnu obrambenu egzekuciju, njihov napad se kotrljao zahvaljujući momčadskom učinku. Elegantna igra Conleya na obje strane parkete (također je dobar dio utakmice igrao na načetom gležnju, a njega će znatno teže biti odmoriti prije playoff obzirom na manjak back-up playa), povremeni individualni šuterski bljeskovi Gaya i pouzdan učinak Randolpha koji je, slično kao i protiv Lakersa, napravio bitnu razliku protiv druge postave Wolvesa, napravili su dobar dio posla, ali možda ključni detalj su bile iznadprosječne realizatorske večeri Cunninghama i Speightsa.

Nedostatak centra i općenito nemoćna igra Lovea i Williamsa u obrani omogučili su Hollinsu igru s Speightsom i Cunninghamom, bez straha od egzekucije na drugoj strani jer Adelman na raspolaganju nije imao ni jednog jedinog visokog koji bi mogao kazniti manjak mase i visine protivnika. Svaka čast neupitnoj borbenosti Kevina i rookiea Williamsa, ali dva igrača zadatka poput navednih ne bi smjela samo tako odraditi svoj posao u reketu, a posebice ne ubaciti onoliko u napadu i tako skoro anulirati sve dobro što je unutarnja linija Wolvesa napravila.

26Mar/1213

RUNNING WITH THE PACK G50

Posted by Gee_Spot

Da ne gubimo previše vremena na noćašnju pobjedu Wolvesa odlučenu u prve dvije četvrtine tijekom kojih igrači Denvera kao da nisu postojali na parketu (bez žara i volje na obje strane parketa, uz totalni podbačaj druge petorke koja inače donosi potrebnu energiju), recimo samo da su Love i kompanija čak i bez Bareae (kojega cijelu sezonu muči ozljeda bedra), Pekovića i Rubia, odradili izuzetno ozbiljan trening.

Denveru je ovo pak drugi poraz za redom u kojem su pregaženi i to nikako nije dobra vijest za njihove playoff ambicije, pogotovo stoga što su ih uništile momčadi koje su u sličnoj situaciji poput Jazza i Wolvesa. Gubitak Galinaria, trade Nenea i povratak Chandlera očito su bili prevelik šok za sistem koji se ionako cijelu sezonu muči s nesretnim okolnostima, tako da je moguće kako je kap konačno prelila čašu.

Ali, ostavimo mi Denver i Minnesotu s njihovim problemima i posvetimo se dvjema utakmica koje nam nude pogled na puno važnije stvari.

Heat @ Thunder

Sjajan ulaz Thundera u utakmicu - 9 od 11 koševa asistirano, Westbrook pod kontrolom u napadu (ne i u obrani gdje je bezglavo napravio 3 osobne) – kao da je glasno najavio promjenu paradigme koje se držimo cijelu sezonu, one po kojoj Oklahoma nije u istoj fazi razvoja s Heatom. Durant i Harden su odigrali savršene all-round partije i u direktnom match-upu totalno zasjenili dvojac James – Wade, stavivši tako naglasak na svoju momčad kao jedinu u cijeloj ligi koja na ovako izravan način može nadigrati pokretačku osovinu Miamia.

Jednostavno, djelovali su kao mlađe, razigranije i voljnije opcije od dva pomalo usporena veterana. Uz individualnu nadmoć u dvobojima glavnih igrača, ključ su bili ti asisti nakon udvajanja, prvenstveno zato jer su dodatno naglašavali nemoć Heata u zaštiti reketa. Perkins ih je zatrpao koševima u sredini koja je uglavnom zjapila prazna i takav napadački balans u prvom djelu jednostavno je bio previše za obranu Miamia, dok je u drugom dijelu Perkovu ulogu preuzeo sjajni Ibaka koji je potpuno uništio beskrvnog Bosha u napadačkom skoku.

U nastavku je napadačka učinkovitost malo pala, ponajviše zahvaljujući Westbrooku koji je otpustio kočnice, ali prednost je održavana sjajnim obrambenim pristupom koji je jasno pokazao da problem ove momčadi, čak i na ovom dijelu parketa, nije ništa drugo nego glava. Igrači Thundera često spavaju u obrani protiv slabije konkurencije, ali, kada su koncentrirani kao što je to bilo slučaj noćas, njihova izuzetna dužina na svih 5 pozicija postaje ogroman problem svakom protivniku.

Apsolutno svi članovi ove najuže rotacije su iznad visinskog prosjeka za svoju poziciju i u stanju su pokriti ogroman dio parketa, što praktički znači da protivniku nigdje na parketu ne ostaje mjesta za lak šut. To je i glavni razlog zašto Oklahoma cijele sezone igra jednu od najučinkovitijih obrana u završnicama - zato što im je u zadnjih 5 minuta stalo. Jedino Collison na petici ostavlja dojam potencijalnog mismatcha, ali veteran je toliko čvrst i poziciono pametan obrambeni igrač da ga ni puno bolji strijelci od Anthonya i Turiafa nisu u stanju iznerediti.

Da se stručni štab Thundera savršeno pripremio za ovu utakmicu dokazala je i činjenica da su iskoristili još jednu slabost Heata, a to je kontrola lopte. Dok je iskoristivost slabašno zaštičenog reketa bila očekivana obzirom da je Thunder jedna od momčadi koja zabija najviše koševa u blizini obruča zahvaljujući cijelom nizu igrača neobranjivog prvog koraka, teško je bilo zamisliti da će OKC biti ovoliko uspješan u lovu na svako lijeno dodavanje Chalmersa, Jamesa ili Wadea. I to je samo još jedan dokaz izuzetnog pristupa kojega su pokazali u obrani, a ujedno i pokazatelj svog skrivenog potencijala koji se krije na ovom rosteru.

Jedini tračak nade za indisponirani Miami donio je Wade s nekoliko individualnih šuterskih bljeskova, ali bilo je jasno da Heat ove večeri nije bio spreman za ovakvog protivnika. Njihova pasivnost većim dijelom utakmice samo je još jednom podsjetila na ukupnu ovisnost ovog rostera o Wadeu i Jamesu. Čim jedan od njih uzme slobodnu večer (ili oba, kao što je bio slučaj dobar dio noćašnje utakmice), kao da nema nikoga drugoga sposobnog donijeti zrnce energije i stvoriti nekakav momentum kako bi se stvari zakotrljale.

Momčad poput OKC-a zna igrati bezglavo i dekoncentrirano, ali, barem napadački, teško da će i u najbanalnijoj utakmici ostati bez voljnog momenta. Heat pak bez istoga često ostane u ovim utakmicama koje bi trebale poslati neku poruku, što je jasan znak da su kao momčad dobrim dijelom poprimili Jamesov mentalitet bježanja od odgovornosti.

Iako izbjegavam ove osvrte pretvoriti u tipične postove u kojima zaključujemo kako Heatu više od novog trenera ili igračke promjene treba doktor Phil, činjenica je kako u ovom sportu identitet polazi od lidera. Ako James čeka da netko umjesto njega odradi lidersku ulogu i povuče kad je najpotrebnije, logično je kako će i igrač zadatka čekati da netko umjesto njega odradi obrambenu rotaciju ili se baci za ničijom loptom. Jasno, možete biti pobornik one škole po kojoj je Wade lider ove momčadi pa je najveća odgovornost njegova, ali malo je teško biti lider kada nisi najdominantniji igrač na vlastitom rosteru. Prilično zeznuta situacija koju Heat ni nakon dvije godine još nije uspio razriješiti (a i pitanje je hoće li ikada, obzirom na potencijalnu nadmoć unutarnjih linija Bullsa i Thundera).

Što se Oklahome tiče, jasno su pokazali da mogu igrati na najvišoj mogućoj razini kada se sve posloži. Njihova inače mekana obrana na loptu, često klimavi skok i sebični napad, noćas su bili besprijekorni. Sad je samo pitanje mogu li održati ovakav nivo igre tijekom cijele jedne serije.

Grizzlies @ Lakers

Nažalost, iako je Sessions sjajno funkcionirao kao pokretač druge postave, nepostojanje Stevea Blakea natjeralo je Browna da i četvrtog najboljeg igrača stavi u startnu petorku, pa su tako Lakersi drugu utakmicu za redom startali skoro u najboljem sastavu. Dugoročno gledano, upitan je smisao ovakvog poteza obzirom da to ostavlja Barnesa kao jedino živo tijelo na klupi i potencijalno smanjuje učinak koji Sessions može imati na rezultat, ali, s druge strane, možda nije ni loša ideja što prije uigrati postavu koja će ionako u playoffu imati najvažniju ulogu.

S druge strane Hollins je prije nekoliko utakmica odlučio vratiti Zacha u petorku, ali momčad nije reagirala najbolje, pa se trener Grizzliesa nakon tri poraza odlučio za uigranu postavu sa Speightsom, povjerivši Randolphu ulogu lidera druge petorke. I upravo se to pokazalo ključnim potezom.

Memphis inače ne leži Lakersima zbog kvalitetne rotacije pod košem i Tonya Allena koji je u stanju oznojiti Kobea kao malo tko, a posebice sjajnu rolu je noćas odradio Gay koji se protiv mumificiranog Artesta uglavnom osjećao kao da je na pikniku. Međutim, solidan ulazak u utakmicu Sessionsa, Gasola i Bynuma omogućavao je Lakersima, usprkos nezgodnom match-upu, kontrolu nad utakmicom.

Dok nije došlo vrijeme za rotacije. Čim je Zach stupio na parket, Memphis je složio niz sjajnih akcija i došao do dvoznamenkaste prednosti koju je održavao sve do kraja treće četvrtine. I taman kada su starteri Lakersa došli u egal, opet je došlo vrijeme za izmjene, opet je Zach stupio na parket i, uz pomoć Mayoa, riješio stvar vodeći svoju momčad u još jednu seriju. Za stići novu dvoznamenkastu prednost Lakersi jednostavno nisu imali ni vremena ni ideja.

Zach je dominirao u ulozi centralnog igrača napada, sve akcije vrtile su se preko njega na vrhu posta i bio je, blago rečeno, briljantan - nezaustavljiv u realizaciji te u razigravanju suigrača koji su ulazili u reket sa svih strana. Dodaj tome borbenost pod košem i skakačku dominaciju i postaje jasno kako Lakersi ovakvom učinku klupe Memphisa jednostavno nisu imali čime odgovoriti, tim više što su Gasol, Speights i Haddadi odradili svoj dio posla pod obručima više nego solidno.

I dok Lakersi traže rotacije koje bi minimalizirale moguću štetu koju je u stanju napraviti igra klupe (ako se to može nazvati igrom), Hollinsa očito čekaju slatke brige oko raspodjele uloga i uključenja Zacha u prvu postavu. Jedino bitno za Grizzliese u ovom trenutku je nastaviti razvijati izuzetnu kemiju i nesebičnost koja vlada duž cijele rotacije, a, što se igračkog dijela tiče, Hollins mora samo voditi računa da, dok odmara Conleya, organizacija napada ide isključivo kroz post, odnosno Zacha i Marca, kako bi se anulirali problemi s back-up playmakerom (očajni Pargo je noćas za 15 minuta uspio izgubiti 4 lopte i gađati 2-6 iz čistih situacija, a činjenica da ni takav učinak nije uspio zasmetati Memphisu dovoljno govori o dominaciji koju je na parketu uspostavio Randolph).

25Mar/127

MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

Posted by Gee_Spot

Kako se priblažava playoff, bitka za osmo mjesto na Zapadu polako pada u drugi plan, posebice s obzirom na način na koji je Utah zasjela u ulogu prvog favorita, na krilima rastuće forme i ugodnog rasporeda koji bi se trebali protegnuti i preko ovih zadnjih mjeseca dana. Fokus svakako pomalo treba okretati u smjeru ekipa s vrha i cijelog niza međusobnih dvoboja koje ćemo imati prilike gledati u ovom zadnjem mjesecu, a već noćas imamo priliku uživati u dvoboju Heata i Thundera, susjeda na ovomjesečnim rankingsima (u zagradama su prošlomjesečne pozicije).

CONTENDERS

1. (2) CHICAGO
2. (1) MIAMI

Mislim da nakon dvije sezone tupljenja na ovim stranicama više nemamo što dodati o ove dvije momčadi, osim im još jednom zaželjeti sreću u međusobnim dvobojima. A sreća će igrati i te kako bitnu ulogu – u zadnje dvije godine od kada su okupljene ove jezgre, Bullsi i Heat odigrali su 10 utakmica, score je 5-5, a njih čak 6 završilo je s 4 ili manje koševa razlike. Jedina utakmica koja odstupa od uzorka je zadnje pobjeda Bullsa u kojoj su ubacili najviše poena od svih 10 susreta (čak 106) i to odigravši bez Rosea. Pa vi tu sad iščitajte što god hoćete, ako mislite da na uzorku od jedne utakmice imate što naučiti (skepticima ovo može dobro doći da još jednom istaknu Roseovo pretjerano forsiranje kao potencijalni problem napada Chicaga, onima sa ružičastim naočalama da sve karte stave na sazrijevanje ostalih napadačkih opcija koje bi se nakon ovakve partije konačno trebale pridružiti Roseu u nadigravanju s Jamesom i Wadeom).

Formule su poznate – da bi imali šanse, Bullsi moraju držati Heat ispod 45 % šuta, treba im efikasna Roseova partija (bliža 50% realizacije nego 40%) i, najvažnije od svega, treba im stalno kruženje lopte i velika prednost u napadačkom skoku kako bi napad ostao podmazan. Heat pak mora dobiti dobre večeri od svoja tri udarna igrača, treba što više izolacije za Rosea kako bi sve efikasniji napad Bullsa zaštekao i treba skok držati što je više moguće u egalu. I dok se ovaj napadački učinak pratkički svodi na poučak Lina Červara 'tko više zabije i tko više obrani – taj je pobjednik', Bullsi imaju laganu prednost (a zbog toga i prvo mjesto u ovim rankingsima) jer u rukavu drže ključni x-faktor – skok. U sudaru ovako talentom izjednačenih protivnika odlučuje jedna lopta, a Bullsi ih često imaju po 5-6 viška zahvaljujući napadačkom skoku.

Koliko god bitni bili Thibodeauov sistem, Dengov dvoboj protiv Jamesa i Roseova genijalnost, Noah i Boozer su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj seriji - u momčadi bez jasne hijerarhije trebali bi konačno iskoristiti prednosti match-upa ili zauvijek ostati zapamćeni kao precijenjeni (i preplaćeni) igrači zadatka. Posebice je bitan Noah koji je u lanjskom playoffu potpuno podbacio, zbog ozljede je bio neprepoznatljiv i upravo je nedostatak njegove energije bio onaj sastojak koji Bullsi nikako nisu mogli nadomjestiti, bilo u seriji s Pacersima, bilo protiv Miamia. Ne samo što ga je Bosh nadskakao, već Noah često uopće nije bio u prilici biti na parketu zbog nepotrebnih osobnih koje je kupio pokušavajući krpati rupe iza Boozera. Uglavnom, izbije li im Heat (ili splet okolnosti, ako baš hoćete kriviti ozljedu za sve) još jednom ovog jokera iz ruke, Bullsi bi se vrlo lako opet mogli naći u jednostranoj seriji i pred nizom pitanja o budućnosti.

QUASI-CONTENDERS

3. (3) OKLAHOMA
4. (4) SAN ANTONIO

Oklahoma ima ogromne šanse zaigrati u Finalu zahvaljujući talentu i efikasnosti koju iskazuju Durant, Westbrook i Harden (i koje je nepojmljiva uz sve lopte koje uludo potroše). Njihovih zajedničkih 20 izleta na liniju slobodnih u prosjeku tijekom susreta u playoffu će se zasigurno povečati (ovolikoj količini laganih koševa teško će parirati i jedan Miami, pogotovo stoga jer sva trojica zabijaju s oko 85% uspješnosti), ali Spursi posjeduju element zbog kojega ih moramo staviti u istu kategoriju – košarkaški IQ.

U dvije ovosezonske pobjede protiv Thundera, Spursi su pokazali da imaju dovoljno za nositi se s njima u seriji. Sve polazi od ogromne količine tijela na boku koja su u stanju parirati udarnoj trojci Oklahome. Leonard i Green su kao stvoreni za ganjati Duranta i Hardena, dok Parker nije ništa drugo nego originalna i puno rafiniranija verzija Westbrooka u toj ulozi pick & roll strijelca s pozicije playmakera.

Thunder zbog napadački limitarnih visokih igrača nije u stanju koristiti najveću slabost rotacije Spursa, a to je manjak tijela pod košem. Također, njihova sklonost korištenju niskih petorki pomaže Spursima utoliko što Popu omogućava smanjiti minute Blairu i Splitteru, a povećati ih Bonneru, čiji šut za tri se idealno uklapa u dominantnu pick & roll igru posloženu oko Parkera i Ginobilia (s tim da valja istaknuti kako Manu nije ni igrao u ove zadnje dvije pobjede i kako će minute koje on odradi umjesto Neala i Andersona samo dodatno zakomplicirati rješavanje ionako već poprilično teškog zadatka stavljenog pred Scotta Brooksa).

FLOATING MINES

5. (9) LAKERS
6. (10) MEMPHIS
7. (5) DALLAS

Lakersi svojom potencijalno dominantnom igrom kroz post mogu skinuti čak i Oklahomu tako što bi ograničili korištenje bitnog oružja Thundera, a to je niska petorka s Durantom i Hardenom na krilu te Collisonom pod košem. Naravno, poseban naglasak stavljam na ovo potencijalna jer jasno je da, dok Kobe troši jednaki broj lopti kao Bynum i Gasol zajedno, ništa vezano uz napad Lakersa ne možemo nazvati dominantnim. Također, iako dodatak Sessionsa konačno Lakersima daje čovjeka koji može trčati uz Westbrooka, match-upovi Bryanta i Barnesa protiv Hardena i Duranta imaju običaj završiti u korist Thundera.

Sličan recept vrijedi i za Memphis, koji za razliku od Lakersa ima i puno bolji obrambeni trojac za baciti na udarne igrače Oklahome u Conleyu, Allenu i Gayu. O tome koliko ovako čvrste momčadi u postu ne odgovaraju Spursima također ne treba trošiti previše riječi. Dallas se ovoj skupini pridodaje čisto zbog iskustva i potencijala da ponovi nešto slično lanjskoj sezoni.

Beaubois na trenutke podsjeća na Barein triple-threat efekt, a Mahinmi i Wright donijeli su dozu Chandlerovske energije uz Haywoodovu sirovu snagu. Dirk je u sve boljoj formi kako sezona odmiče, a naravno da Dallas zaigra najbolju košarku kada se Kidd na par utakmica probudi iz kome. Ako se sjećate, slično je bilo i lani, čak su ga u jednom trenutku poslali na mini-godišnji usred sezone, da bi u završnici Kiddovo playmakersko iskustvo odradilo ključnu rolu.

Slijepo držanje Carlisleove filozofije (nesebičnost u napadu te požrtvovnost u obrani uz striktno pokrivanje svoga čovjeka) posebice im daje šansu protiv Thundera (za razliku od Spursa s kojima imaju score 1-2, Thunder je ove sezone uglavnom pobjeđivao Dallas, score je 3-1), ali i Lakersa i Memphisa iz jednostavnog razloga što se radi o dvije momčadi koje nemaju pouzdan šut iz vana i koje Carlisle, kombiniranjem zone s ovom žilavom obranom na čovjeka, može totalno izbaciti iz ritma.

PLAYOFF FODDER

8. (13) ORLANDO
9. (12) PHILADELPHIA
10. (7) CLIPPERS
11. (14) INDIANA
12. (8) DENVER
13. (15) NEW YORK
14. (16) BOSTON
15. (17) ATLANTA
16. (19) UTAH

O ovom istočnom dijelu ove skupine nema se što posebno reći, Orlando jedini zahvaljujući Howardu donekle može parirati Chicagu i Miamiu, koji su i dalje prisiljeni prečesto ga udvajati i tako ostavljati prostor Ryanu Andersonu, ali, s druge strane, taj isti Orlando možda ispadne već u prvom krugu protiv Atlante ili Indiane zbog likova kao što su Jason Collins ili Kyrylo Fesenko. I ne, ovo uopće nije šala – Pacersi nisu slučajno potpisali jedinog slobodnog čovjeka na tržištu visokog 216 cm i teškog 130 kg, što je taman masa potrebna da se Howard drži dovoljno daleko od reketa da ga se ne treba udvajati.

Sixersi pak imaju druge brige s dugoročnijim posljedicama od trenutnog pada učinkovitosti koji je nastupio nakon što su naišli na teži dio ovosezonskog rasporeda. Turnerovim instaliranjem u petorku postalo je kristalno jasno kako se on i Iggy poklapaju na puno neučinkovitiji način nego je to slučaj s Jamesom i Wadeom i kako nema smisla graditi budućnost oko jezgre koju čine njih dvojica. Obojica nude potpuno iste vrijednosti koje su uglavnom obilježja sporednih igrača – uporno šutiraju iako nemaju šut, u stanju su razigravati na sve moguće načine, izuzetni su stoperi na vanjskim pozicijama, izuzetni su skakači za swingmane, a napadački učinak im se svodi na kontre i ulaze.

Praktički, pred Sixersima je dvojba – zadržati mlađeg i jeftinijeg Turnera i nadati se da će ubrzo izrasti u all-star igrača poput Iguodale ili ostaviti dokazanog majstora poput Iggya koji je u ovom trenutku bez premca najbolji vanjski stoper lige, bolji čak i od LeBrona Jamesa (brojke koje protiv njega ostvaruju direktni protivnici su smiješne, bacite tu i tamo pogled barem na box score jer čovjek od all-stara na jednu večer napravi NBDL igrača).

Jasno, prije nego se odluče na razbijanje momčadi koja je ove godine bila pravo osvježenje, ne bi bilo zgorega da Sixersi u playoff konkurenciji vide u akciji svoju najbolju petorku koju iz inih razloga ove sezone nismo imali previše prilike gledati, a ta je kombinacija Williamsa, Younga, Hawesa, Iguodale te Holidaya ili Turnera.

Celticsi i Knicksi imaju nezgodnu završnicu sezone krcatu teškim dvobojima, ali obzirom na sve što su pokazali mislim da prednost pred Bucksima ne mogu ispustiti. I dok ionako tanki Celticsi svakog dana ostaju bez igrača (prvo je sezonu, možda i karijeru, zbog ozljede završio O'Neal, zatim je zbog problema sa srcem otpao i Wilcox, da bi sad ostali na neko vrijeme i bez Pietrusa koji je zaradio potres mozga), Knicski izgledaju sve bolje.

D'Antoniev odlazak poslužio je kao ispušni ventil za cijeli niz frustracija koje su se nataložile u svlačionici - Amare zabija, Melo se trudi na obje strane parketa, a Knicksi opet pobjeđuju obranom. Naravno, pouzdati se u Amarea i Mela nakon svega nije pametno, isto kao ni okarakterizirati D'Antonia kao krivca ili Woodsona kao spasitelja.

Ono što jedino možemo tvrditi sa sigurnošću je da ovogodišnji Knicksi najbolje izgledaju kada Chandler i Shumpert diktiraju tempo obranom. Sad, D'Antoni je svoju izgubljenost pokazao time što je dopuštao Linu duplo veće slobode nego ih je htio dati Carmelu (što je totalni nonsens), ali i još više oduzimajući minute terijeru poput Shumperta kako bi ih dao revolverašu poput Smitha.

Woodson je samo donio balans u oba slučaja, a time ga je vratio i u momčad. Lin i Carmelo sada imaju odgovornosti primjerenije talentima, a Shumpert opet ima više šansi uz Chandlera utjecati na tijek utakmice (a ni Smith nije zaboravljen). D'Antoni je upravo tim ignoriranjem Shumperta i neshvaćanjem vlastite momčad samo dokazao da se, čak ni u onom periodu Linova medenog mjeseca, nije radilo o traženju rješenja za Knickse, već samo o pokušaju pronalaženja rješenja za trenera. Logično da u takvoj situaciji više nije imao podršku igrača.

Što se tri momčadi sa Zapada koje su završile u ovoj skupini tiče, njihovi limiti su postali preočiti i u playoffu ih drže samo pojedinačni faktori. U slučaju Clippersa to je Chris Paul (zamijeni ga prosječnim playom tipa Brandona Jenningsa i ovaj roster Clippersa bi lovio prva tri picka), u slučaju Nuggetsa to je George Karl (ozljede ih definitivno ne miluju, ali Karlov stil igre i rotacije ipak donose konstantni priljev pobjeda), a u slučaju Jazza to je fenomenalna klupa krcata mladim nogama koja izuzetno dobro nadograđuje trud Jeffersona i Millsapa.

Sve tri momčadi čeka gadna završnica sezone kako bi održali trenutni playoff status, a posebice se to odnosi na Clipperse koji počinju osjećati teret Vinniea Del Negra prije od očekivanoga. Razlog zašto nećemo vidjeti onaj očekivani i manje šokanatan scenarij – plasman u playoff, poraz u prvom krugu i onda zamjenu Del Negra ozbiljnim trenerom kakav su prije par godina izveli Bullsi – ipak najvećim dijelom leži u očajno tankom rosteru, pogled na kojega valjda tjera Paula da žali za vremenima u New Orleansu i dobrim starim Davidom Westom koji mu je uvijek čuvao leđa.

GUNNIN' FOR THAT NUMBER 8 SPOT

17. (11) HOUSTON
18. (21) PHOENIX
19. (18) MINNESOTA
20. (23) MILWAUKEE

Dobra vijest za Rocketse je što su ostali u borbi za playoff usprkos gubitku Lowrya (van konkurencije do daljnjega zbog infekcije) i Martina (koji će izgleda propustiti ostatak sezone zbog ozljede ramena), a loša što ih je to ostavilo bez glavnog oružja – sjajne klupe. Bez dvije jednake petorke, teško da mogu pratiti ritam koji su nametnuli Jazzeri.

Phoenix je pak franšiza u kojoj se čuda događaju svakodnevno (obrambene epizode i liderstvo Granta Hilla, učinak Stevea Nasha i oživljena karijera Michaela Redda samo su neka od njih), ali čak ni ovakva franšiza ne može izvući živu glavu iz užasnog rasporeda koji ih čeka do kraja.

Wolvesi bez Rubia i Pekovića nisu ista momčad, iako ih može veseliti Loveov novi niz MVP partija i, prije svega, mogućnost da će možda ipak imati pick prve runde ove godine zahvaljujući plasmanu Jazzera u playoff (zaštičen samo u slučaju lutrije).

Bucksi su pak trenutno jedna od zanimljivijih priča u ligi. Do nedavno igrali su šestim najbržim ritmom lige, što je samo po sebi činilo čudesan pomak u Skilesovoj filozofiji igre prema kojem se onaj McMillana i Blazersa s početka sezone čini mizernim. Međutim, dovođenjem Ellisa iz Warriorsa, Skiles je potpuno pustio uzde i Bucksi su trenutno na putu da postanu najbrži napad NBA još od Sunsa.

Problem je samo što puno više od efektivne run & gun igre Sunsa nalikuju na besmisleno zujanje Warriorsa. Ellis je očita poveznica, ali zamjena snajpera poput Currya bacačem cigli poput Jenningsa teško da poboljšava formulu koja ionako ne obećava.

THE BAD

21. (6) PORTLAND
22. (20) WARRIORS
23. (26) TORONTO
24. (20) CLEVELAND
25. (25) NEW ORLEANS

Blazersi i Warriorsi tankiraju i nadaju se dodatnim pojačanjima dogodine putem drafta, stoga njihove uprave nesumnjivo više pažnje posvećuju rezultatima Netsa i ostalih ekipa s dna nego razvoju vlastitog rostera. Sad, Blazersi će možda imati čak dva lutrijska picka, ali obzirom kako su birali zadnjih godina, moramo biti skeptični prema tome kolika će od toga biti korist. Ako ništa drugo, žele li do kraja sezone nizati samo poraze, dosta će biti da povećaju minutažu svojoj užasnoj klupi.

Warriorsi s druge strane imaju smetnju u lovu na četiri najgora scorea u ligi koji bi im garantirali pick među prvih sedam bez obzira na lutriju, a ta smetnja se zove David Lee koji očito ne posjeduje nižu brzinu od pete i koji bi se vrlo skoro mogao naći van parketa zaražen nekom novom čudnom infekcijom. Opet, obzirom na krađu koju su izveli dovevši potencijalnog franšiznog centra za NBA action combo-beka, možda im nije ni suđeno da se još dodatno pojačaju (a i Utah Jazz beskompromisnom borbom za playoff dobiva dodatne karmičke poene).

Hornetsi su valjda jedini sudionici lige koji nisu pustili suzu nakon što je Ricky Rubio sredio koljeno, ali teško im je išta zamjeriti obzirom na katastrofu koju su preživjeli u ovom periodu dok su bili pod kontrolom Sterna i kompanije. Zaslužili su dva lutrijska picka, s tim da se pomalo treba početi spremati za urnebes koji će nedvojbeno nastati ako i dalje budu pod vlasništvom lige kada izvuku prvi pick (a, ako ih se i proda u međuvremenu, glasine o tome kako je prvi pick bio uključen u cijenu zasigurno će postati dio NBA folklora).

Cleveland se očekivano raspao bez Varejaoa, ali barem je Irving potvrdio da je bez konkurencije rookie godine, dok su Raptorsi povratkom Bargnania opet počeli nešto zabijati i tako lakše dolaziti do pobjeda. Dobra vijest za obje momčadi je ta što su barem iskoristili ovu sezonu kako bi potvrdili da su pogodili s izborom trenera – Scott je odradio posao karijere dok ozljede nisu uništile rotaciju, a Casey je iz očajnog rostera izvukao solidne brojke u svim kategorijama.

Ipak, obojici su zaradila i jedan ozbiljan minus. Scott bez razloga ignorira sjajnog beka Mannya Harrisa koja je rasturao u NBDL ligi i koji je odigrao odlično svaki put kad bi dobio priliku u NBA (i lani i ove sezone). Zašto uporno daje minute istrošenom Parkeru umjesto da ispita nije li Harris potencijalni partner Irvingu nije mi jasno, valjda još misli da se bori za playoff. Casey s druge strane nikako da u veću rolu gurne mladog Davisa na štetu gomile zombija koje rotira pod košem.

THE UGLY

26. (24) SACRAMENTO
27. (27) DETROIT
28. (28) NEW JERSEY
29. (29) WASHINGTON

U Sacramentu su pronašli rješenje za dvoranu, sad još da pronađu smisao na parketu. Pistonsi su pak postavili temelje nešto svjetlije budućnosti izuzetnom kemijom koja se razvila između dvojca Stuckey – Monroe, a ovogodišnji draft i snovi o Anthonyu Davisu, koji bi sjajno legao pored Monroea, pokazat će mogu li i oni dogodine napraviti korak naprijed.

Netsi bi trebali ozbiljno razmišljati o tome da sjednu Wallacea i Williamsa kako bi izbjegli nekakav niz slučajnih pobjeda i tako ostali bez picka kojega su tako blesavo poslali u Portland, jer, obzirom da se Deron valjda već zamišlja u dresu Mavericksa i da igra s 50% kapaciteta, taj pick će im biti sve što će imati za ponuditi šminkerima u Brooklynu.

Washington je također pažnju usmjerio ka draftu, a jedna od rijetkih stvari koja ih može radovati ove tužne sezone je napredak Walla iskazan nakon all-stara. Stvarno je patetično da su tek dovođenjem preskupog Nenea dobili drugog rasnog NBA igrača. Praktički, gomile minuta ove sezone potrošili su na prolaznike poput Bookera i Singletona (koji možda imaju potencijala za nekakvu sitnu obrambenu rolu s klupe, ali definitivno nisu startni materijal) te revolveraša bez savjesti Crawforda. Vesely je pak ispao najveće razočaranje drafta i, osim Seraphina, koji se nameće kao solidan čuvar reketa (ima potrebnu masu i skočnost, ali i drvenu ruku i upitan košarkaški IQ), nemaju apsolutno ništa što bi na kraju sezone mogli okarakterizirati kao neki temelj budućnosti.

Osim daljnje vjere u Wallov napredak, draft i novu kulturu koja bi trebala doći s novim GM-om i novim trenerom. Naravno, Anthony Davis bi učinio čuda za kompletnu franšizu, sparivanje takvog šljakera s finim čovjekom poput Nenea bi, preko noći, Wizardse od ulične bande pretvorilo u društvo ljubitelja poezije. Valjda će imati malo sreće jer, osim što su potrošili dvije godine uzalud ne stvorivši ništa, dovođenjem Nenea dodatno su si začepili salary cap. Kako stvari stoje, trošenje amnestije na Rasharda Lewisa ne bi imalo smisla ni dogodine – treba ga istrpiti (njegova plaća pokriva dobar dio salary capa pa se ne mogu upuštati u ludovanja na tržištu), a amnestiju iskoristiti ili na Blatchea (iako uvijek postoji šansa da će netko riskirati s ogromnim visokim koji u pravoj roli još uvijek može postati solidna opcija s klupe) ili je čuvati za slučaj da se Nene raspadne.

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Sve karte su bacili na draft i čišćenje rostera, a sve oči su uprte u Michaela Jordana. Za nadati je da se za ovogodišnji izbor neće pripremati s Charlesom Oakleyom oko stola za poker. Loš humor na stranu, pravi izbor donio bi po prvi put nadu u ovu besmislenu franšizu koja je do sada lutrijske pickove trošila na imena poput Okafora, Feltona, Adama Morrisona, Brandana Wrighta (koji se materijalizirao u Stephena Jacksona na dan drafta i omogučio im jedinu playoff epizodu u povijesti), Augustina, Hendersona i Biyomba.

24Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G49

Posted by Gee_Spot

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu "mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba" možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka "s kim si takav si", a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego - kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 - 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne - brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

22Mar/129

RUNNING WITH THE PACK G48

Posted by Gee_Spot

Spursi su noćas rutinski razmontirali nedorasle Wolvese (i to bez Parkera koji je nakon 10 minuta napustio igru zbog laganog istegnuća tetiva koljena) pa, umjesto osvrta na nebitan tok susreta, dopustite da se većinu današnjeg posta divim rosteru kojega je ove sezone složio San Antonio. Što se same utakmice tiče treba istaknuti samo kako su Wolvesi opet bili bez Pekovića te da je Adelman konačno odustao od Darka i odlučio radije žrtvovati Loveovu učinkovitost stavljajući ga na centra. Trener Wolvesa je ignoriranje svog back-up centra opravdao brutalnom iskrenošću praktički rekavši da Darko ničim nije zaslužio minute, da nije profesionalac i da ga jednostavno nije briga.

Adelman je inače poznat po tome da je pripadnik stare škole i da nema dlake na jeziku, a kako dobro znamo da na Darka nikakva motivacije ne utječe, ovo je očito poruka Kahnu da se uhvati telefona i nekako pokuša skinuti teret njegova ugovora sa salary capa. Ili jednostavno iskoristiti amnestiju jer Wolvesi ionako na rosteru nemaju nikakav drugi problematični ugovor.

A sada da se posvetimo Spursima. Pop je danas uz Georgea Karla najveća trenerska vrijednost u NBA, a od svih sjajnih poslova koje je u svojoj trenerskoj karijeri odradio, ovogodišnje remek-djelo se posebno ističe. Osim sjajne igre u napadu bazirane u potpunosti na pick & rollu i spot up šuterima koja je zamjenila nekadašnju granitnu obranu i igru kroz post, ponajviše u oči upada lakoća kojom su zadnjih par godina napunili roster sjajnim igračima zadatka, za što prvenstveno zasluge pripadaju ocu svih modernih GM-ova R.C. Bufordu, čovjeku koji je u klubu u raznim ulogama još od 1988.

Buford je startao kao pomoćni trener, zatim je bio skaut koji je između ostalih otkrio Manua i Tonya, nakon toga predsjednik kluba, od 2002. pomoćnik Popu tijekom perioda u kojem je dotični bio trener/GM (iako će i sam Pop priznati da je Buford odrađivao posao, a njegovo je bilo samo dati pristanak) te od 2007. konačno i službeno najodgovornija osoba za roster. Ja ću ga najviše pamtiti po legendarnoj izjavi kako bi, da je stvarno takav genijalac kakvim ga neki prikazuju, 1999. potrošio 40. pick na Ginobilia umjesto na Giričeka i da je jednostavno imao sreće kad ga je Manu čekao 17 mjesta kasnije u istom draftu.

Uglavnom, Buford i Pop su oko jezgre Manu-Tony-Timmy opet izgradili potencijalnog šampiona koji ima samo jednu izrazitu manu – obrambenu rupu pod košem koja proizlazi iz nedostatka kvalitetne četvorke sposobne braniti pick igru i zatvarati reket. Blair i Bonner su najslabiji obrambeni igrači u momčadi, doduše iz različiti razloga – jedan je prenizak, drugi je prespor – a kombiniranje Splittera i Duncana ne dolazi u obzir zbog nemogućnosti obojice da igraju obranu na otvorenom prostoru.

Centarska kombinacija Timmya i Splittera daje im čvrstu opciju pod košem, ali, bez visokog igrača sposobnog rotirati se i pokrivati prostor, Spursi su osuđeni na gomilu koševa u reketu. Da bi nekako održali ravnotežu prisiljeni su često udvajati, a čim vanjski igrači moraju dolaziti u pomoć visokima, logično je da ostaju rupe na perimetru na kakve nas Spursi nisu navikli. Ukratko, obrana nije učinkovita, ali zato je napad fenomenalan.

Pick igra Tonya i Manua nekada je nadopunjavala Duncanovu igru leđima, a danas su uloge potpuno obrnute. Ono što dva rasna beka kreiraju, u koš trpaju sjajni šuteri na smiješnim ugovorima pa Spursi danas imaju playoff rotaciju od 9 odličnih igrača s jasnom podjelom uloga. Tony i Ginobili su playmakeri, Neal uskače na obje vanjske pozicije iako se ove sezone prvenstveno nametnuo kao sjajna zamjena za Hilla u ulozi back-up playa (i da, imaju ga pod ugovorom i dogodine za manje od jedne milje), Danny Green je 3&D swingman koji pokriva bokove, a odlaskom Jeffersona u petorku je uskočio sjajni rookie Leonard (stigao zahvaljujući picku kojega su od Pacersa dobili za Hilla) koji svojim all-round učinkom donosi potrebnu energiju u petorku (nije na odmet što zna zabiti i otvorenu tricu). Za svaki slučaj kao osiguranje na bokovima sada je tu i Captain Jack iz čijih uništenih koljena će Pop znati izvući dobru obrambenu rolu i poneku tricu.

Već smo spomenuli probleme pod košem, iako oni nisu pretjerano vidljivi u napadu. Blair je doduše prelimitiran za ulogu koju ima, ali igra leđima Duncana i Splittera uz Bonnerov šut za tri itekako pomažu da napad bude podmazan. Već godinama navijam da dovodu Andersona Varejaoa koji je jednostavno idealno rješenje na četvorki – čovjek bi pokrio sve probleme statične obrane, omogučio Blairu da dobije minutažu primjereniju talentu koji se prije svega zasniva na energiji i usput bi zabio svoju kvotu koševa i uhvatio svoju dozu skokova.

Ovako su usprkos odličnom napadu preosjetljivi na momčadi poput Lakersa i Memphisa s dva dominantna visoka igrača. Doduše, protiv Lakersa imaju šanse jer ovi nisu baš sjajni u branjenju pick igre, a i Kobe voli zanemariti igru kroz post radi nekih svojih vizija, ali Memphis mogu proći samo teoretski jer su ovi u stanju usporiti njihovu glavnu napadačku polugu (Conley i Gasol su majstori obrane pick & rolla) i totalno ih ubiti u reketu. Šanse svakako imaju protiv ekipa s kojima bi ušli u nadigravanje poput Oklahome, Clippersa ili Denvera, a recimo Dallas im nikako ne leži iz nekoliko razloga – previše spot up šutera uokolo u napadu, fanatastična obrana pick igre oko koje Carlisle bazira cijelu obranu i striktno pokrivanje protivničkih šutera (nema šanse da Carlisle pristane na Popov kompromis i odustane od držanja protivnika debelo ispod prosjeka s linije za tri radi udvajanja u reketu).

Eventualno dovođenje Diawa o kojem se šuška neće riješiti njihove probleme pod košem, ali dat će im dodatno tijelo u rotaciju što im je također bilo neophodno obzirom da su ostali doslovno na 4 visoka igrača (3 obzirom da je Bonner praktički bek u napadu). Diaw bi ako zaigra mogao poslužiti kao pick & pop opcija na vrhu posta i dodatni razigravač koji bi hranio Parkera i Manua pravovremenim pasovima, ali dodavanje tih flex elementa, cutova i give & go/hand off opcija u napad neće imati ni približno značaja koliko bi ga imao jedan čovjek u stanju kretati se lijevo-desno u obrani. Pronaći takvoga glavna je zadaća ovoga ljeta, jasno pod uvjetom da Timmy produži vjernost za barem još godinu uz popriličan popust.

Inače, ovo doba nakon trade deadlina uvijek posluži za otpuštanje i potpisivanje veterana, a kako klubovima preostaje još 24 sata da finaliziraju rostere za ostatak sezone, red je da bacimo pogled na ponudu.

Od svih do sada realiziranih poslova dva su svakako najvažnija za širu sliku – dolazak Turiafa u Miami, odnosno Fishera u Oklahomu. Ako je Turiaf spreman igrati ozbiljnu košarku nakon što u dvije sezone zbog ozljeda praktički nije pošteno potrčao, njegova energija u branjenju reketa svakako će pomoći Miamiu da na 20 minuta poboljša jedan od slabijih dijelova svoje igre. Međutim, Turiaf i dalje ne rješava ono bitno, a to je skakačka nemoć u koju unutarnja linija Heata prečesto upada. Spoelstra se sada barem više ne mora mučiti oko nepokretnih bezveznjaka poput Currya i Pittmana, ali rotacija Anthony-Turiaf na petici, koliko god pozitivne energije donijela na parket, i dalje ne umanjuje ulogu Chrisa Bosha koji će i dalje biti ključni čovjek u sredini i koji će zasigurno dobiti više nego dovoljno minuta da se (ne)dokaže.

Turiaf jeste potencijalno pojačanje (a to je nešto što nikako nismo mogli reći za lanjske očajničke potpise leševa Dampiera i Magloirea), ali ničim ne ispravlja one strukturne greške, odnosno ne umanjuje potrebu da i James i Wade i Bosh odigraju gotovo savršeno kako bi došli do kraja. Ukratko, margina pogreške se nije mijenjala. Ipak, Turiaf će ih u jednome apsolutno pojačati – od kada je Udonis pletenice zamjenio vojničkom frizurom, unutarnjoj liniji nedostaje ne samo vatre već i stila, i tu Ronny stiže kao naručen.

Potpis Fishera za Thunder definitivno je značajniji potez. Njegovo playoff iskustvo bit će apsolutna nadogradnja na poziciji back-up playa jer teško je predvidjeti kako bi rookie Jackson usprkos potencijalu reagirao na playoff atmosferu i pritisak. Fisher je praktički tu samo radi smanjenja rizika, igrački ne donosi previše. Iako, logično bi bilo pretpostaviti da će mu manja rola samo koristiti, a i toliko puta samo ga proglašavili mrtvim da više nema smisla vjerovati kako zombiji ne postoje. Tih 10-ak minuta umjesto Westbrooka zasigurno može odraditi, a, ako ima šutersku večer, pruža ti opciju da ga ostaviš u igri kao spot up šutera, što je dobro jer Harden briljira u napadu kada je na njemu sporije malo krilo (obzirom da je Cook lakše ozljedio koljeno, Brooks će odmah u startu imati prilike testirati ovu kombinaciju, jer dvojac Cook-Harden na bokovima praktički je osnova druge petorke).

Uostalom, već možemo zamisliti sljedeći scenarij – 3 sekunde do kraja protiv Lakersa u sedmoj utakmici finala Zapada, Thunder gubi dva razlike nakon što su stigli minus 15 u tri minute igrajući s niskom postavom (Ibaka na centru, Durant i Harden krila, Fisher i Westbrook bekovi). Zadnji napad, lopta nekako dolazi do Fishera u kutu, ovaj zabija tricu za pobjedu preko Kobea. Čovjek jednostavno vlada narativom u ovoj dimenziji, a, kada imaš takvu moć, koga briga za logiku i činjenicu da više nije u stanju nijedan match-up okrenuti u svoju korist.

Ostale novosti možemo i brzopotezno:

- Sheed se nudi na sve strane, nadam se da kupaca neće biti, ne toliko zbog toga što nije u stanju biti od koristi, nego zato da ne baci dodatnu sramotu na jednu sjajnu karijeru

- Cavsi su otpustili Ryana Hollinsa, mekano drvo bez talenta koje solidnim gabaritima za centra smeta u obrani (i još više u napadu), Celticsi su navodno zainteresirani i nadam se da će ga potpisati samo kako bi zatvorili prostor Sheedu

- Houston je otpustio problematičnog swingmana Terrencea Williamsa i, naravno, Kingsi su mu odmah dali priliku, kao da im nije dosta bezveznjaka uvjerenih da su zvijezde (McHale je odmah skužio propuh između ušiju i sjeo ga na dno klupe, radi se o očajnom šuteru solidnih fizikalija koji bi se mogao uklopiti u nišu 3&D igrača s klupe kad bi sredio stvari u glavi, ali nekako mislim da mu boravak u Sacramentu u tome neće pomoći)

- Hornetsi, kojima kronično nedostaje tijela pod košem, su još jednom negirali da će otpustiti Kamana i usput su doveli očajnog Chrisa Johnsona da popuni roster (nakon što su ga Blazersi otpustili tijekom čistke, momak se skrasio u novom klubu iako nikome nije jasno zašto – radi se o perolakom centru bez talenta koji nema čak ni one minimalne fizikalije za odraditi posao tijekom garbage timea)

- Memphis je doveo Arenasa što je slabije rješenje od Fishera, ali opet je bolje od onoga što trenutno imaju na rosteru (iako je lani bio očajan u Orlandu barem je dokazao da je na onim operiranim koljenim još uvijek korisniji košarkaš od dva najgora back-up playa i možda uopće košarkaša trenutno u NBA koje Memphis vodi kao zamjene Conleyu). Naravno, puštanje Vasqueza u Hornetse bez ikakvog razloga pokazat će se jednim od najgorih poteza uopće ove sezone, a toga će i u Memphisu postati bolno svjesni u prvoj playoff utakmici u kojoj Conley upadne u probleme s osobnima.

- Warriorsi se spremaju potpisati Hicksona, njima definitivno treba jedan visoki sposoban trčkarati uokolo, a Hicksonov anti-talent u napadu (nabio si cijenu zakucavajući LeBronove zicere) i kurcobolja u obrani svakako će im pomoći i u tankiranju.

- Brian Cook navodno želi da ga Washington pusti kako bi se mogao priključiti nekom izazivaču, ali nisam siguran da Cedevita i Zagreb imaju mjesta za još jednog stranca.

- Denver je potpisivanjem ugovora s Chandlerom ipak jedini napravio bitan posao, a, obzirom na Galinarievu sreću, pokazalo se i dobro tempiran. Njihova kilava obrana dolaskom McGeea i rađanjem Farieda možda dobije potrebnu čvrstinu u reketu, ali s Chandlerovim priključenjem Afflalu i Breweru svakako već sad imaju jednu od boljih stoperskih rotacija na bokovima u ligi. Još da jedan od njih može i zabijati redovno, gdje bi im bio kraj.

A, kad smo već kod kraja, dvije tužne vijesti.

Brad Miller je potvrdio kako ide u penziju na kraju godine (i pravo na naš Wall of Fame tu desno), a iako su Wolvesi odmah izrazili želju da ostane u klubu kao asistent Adelmanu (nisam siguran da Adelman više uopće može zamislit život bez njega), Brad kaže da se želi ozbiljnije posvetiti svojoj TV seriji.

Jeff Foster se pak odlučio za instant prekid karijere svjestan da leđa više ne mogu izdržati i da nema potrebe mučiti i sebe i momčad. Pacersi možda i potpišu dodatnog visokog ako se nađe u ponudi, iako se Amundson dokazao kao solidna zamjena Hibbertu dok je Foster bio odsutan (a to je veći dio ove sezone). Umjesto Fosterove gole snage, Lou se više bazira na energiji i pokretljivosti, ali odrađuje podjednako dobar posao za jednu od najboljih obrana reketa u ligi.

20Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G47

Posted by Gee_Spot

Warriorsi su noćas, umirovljenjem dresa klupske legende Chrisa Mullina i odavanjem počasti danima ponosa i slave (motali su se po dvorani i Tim Hardaway i Don Nelson između ostalih), pokušali skrenuti pažnju s očitog tankiranja kojemu su pribjegli kako bi spriječili Utah Jazz da se dokopa njihovog top 7 zaštićenog picka. I iako su navijači brutalno izviždali vlasnika prilikom ceremonije, bolje bi im bilo da su mu pljeskali jer bi dovođenje Boguta i eventualnog visokog picka moglo biti upravo ono što treba ovoj franišizi da se konačno odlijepi s dna i priključi novoj generaciji Zapada koju čine Oklahoma, Memphis i, u nešto manjoj mjeri, Minnesota i Clippersi.

Naravno, momčad u tanking stanju svijesti kao naručena je za ranjenu Minnesotu. Radi se o idelanom match-upu za postavu bez Rubia i Pekovića (koji je noćas pokušao igrati, ali bilo je očito kako ga gležanj i dalje muči i da jedva može pošteno potrčati) obzirom da bez Currya i poštenog centra Warriorsi nemaju nikoga sposobnog iskoristiti sve rupe koje ostavlja ovakva obrana Minnesote. Nate Robinson je u svojoj glavi možda i dalje zvijezda, ali, kad većinu večeri imaš njega u ulozi playa, jasno je da ne raspolažeš naročito efikasnim napadom.

Limitirana vanjska linija Warriorsa omogučila je Adelmanu da konačno zaigra s Bareom i Ridnourom u paru, što je posebice dobro došlo u završnici kada je trebalo utakmicu privesti kraju. Jednostavno, Robinson nema kvalitetu da kazni Ridnoura, dok su ostali bekovi prvenstveno igrači zadatka nenavikli koristiti ovakve povoljne jedan na jedan situacije.

Što se centarske uloge tiče, obzirom da je Biedrins drvo u rangu Darka (ako ne i gore, Darko barem tu i tamo zezne stvar pa znaš da je živ, dok ovaj doslovno bježi od lopte i akcije bilo kakvog tipa), Jackson je bio prisiljen većinu utakmice u sredini držati Davida Leea, a to je Adelmanu omogučilo da u miru zaigra s Loveom i Willimsom u paru. Love i Lee su tako najveći dio večeri igrali jedan protiv drugoga i priuštili nam odličan dvoboj (u završnici je Jackson bio prisiljen preseliti Leea na Williamsa kako bi ga poštedio osobnih) koji je praktički i odlučio utakmicu.

Love je odigrao MVP partiju, Lee je parirao graničnim all-star izdanjem koje nije bilo dovoljno. Ipak, teško da to umanjuje njegov učinak i značaj za ovu momčad. Problem nije u tome što je Lee za klasu slabiji od Lovea dok god s druge strane maksimalno koristi svoj talent, problem je što nije bilo nikoga tko bi mogao iskoristiti ostale situacije.

Stoga bacimo pogled na trenutni roster Warriorsa koji je manje-više isti onome što ćemo gledati i ubuduće (minus Bogut i eventualni pick) obzirom da su salary cap popunili za iduće dvije sezone, a još moraju produžiti s Curryem, možda i Rushom koji je ovogodišnjim igrama dokazao da zaslužuje dobar dio midlevela kojeg imaju na raspolaganju.

Budućnost svakako imaju, barem na papiru, jer jezgra Curry-Lee-Bogut ne zvuči ništa lošije od osovine Rubio-Love-Peković ili Conley-Randolph-Gasol (ili one potencijalne Roy-Aldridge-Oden i da, morao sam ubaciti i njih samo kako bi drug Sickre opsovao sudbinu). Naravno, zdravlje je u prvom planu, ali teoretski ova momčad već od iduće sezone može Marku Jacksonu pružiti šansu da napravi kvantni skok po pitanju stila igre. Curry i Lee su se pokazali voljnima prihvatiti obrambenu filozofiju, a posebice raduju Leeova izdanja.

Njegova angažman i borbenost nikada nisu bili upitni, ali igranje u očajnim momčadima poput one u New Yorku ili lanjskih Warriorsa itekako je ostavljalo traga na njegov obrambeni učinak. Pod Jacksonom Lee je, posebice u paru s Udohom, igrao kvalitetnu obranu i nema sumnje da bi s Bogutom mogao tvoriti jedan od čvršćih visokih tandema u ligi.

Postoji i cijeli niz swingmana kojega mogu posložiti oko ove jezgre. Svakako je najzanimljiviji rookie Klay Thompson koji se pokazao kao odličan spot up šuter (fantastičnih 44% za tricu), ali i solidna catch & shoot opcija izuzetnog kretanja bez lopte. Upravo će njegov daljni razvoj biti ključan. Momak dužinom i šutom već sada posjeduje kvalitete za biti dugogodišnji NBA igrač u 3&D ulozi, ali, uspije li se nametnuti kao strijelac sposoban tu i tamo sebi kreirati šut, olakšat će život Curryu i Leeu te budućnost učiniti još svjetlijom.

Tko zna, možda prošlogodišnja draft klasa donese još jednog rasnog beka-šutera nakon što su se Burks iz Jazza i Brooks iz Netsa već potvrdili kao budući starteri. Izgleda da ova generacija i nije tako loša, a kad uzmeš u obzir da i ovogodišnja ponuda donosi cijeli niz sjajnih dvojki, ispada kako će se u samo dvije sezone najdeficitarnija pozicija u NBA pristojno popuniti. Osobno sam u pogledu Thompsona nešto skeptičniji jer nije atleta i all-round igrač poput spomenute dvojice, ali priliku svakako ima.

Kažem, u najgorem slučaju bit će još jedan dodatak već sada izuzetnoj rotaciji swingmana koju čine Wright, Rush i od nedavno Jefferson. Wright kao starter i Jefferson kao zamjena daju solidnu količinu trica iz kuta i pristojnu obranu na poziciji malog krila, ali Rush je ključna figura na bokovima jer jednako dobro brani oba tipa bočnih igrača i jednako dobro zabija trice protiv svih. Njega svakako treba zadržati kao opciju s klupe, a u slučaju da Thompson zakaže, uvijek imaju ovogodišnji pick kojega mogu pretvoriti u ono što im treba, swingmana sposobnog zabijati bez ičije pomoći. Gledajući budući draft, kao idealna rješenja u ovom trenutku nude se ili Barnes ili Lamb, koji ne bi trebali imati problema doći do poena ni u ovoj konkurenciji.

U svakom slučaju, Golden State Warriorsi se nameću kao legitimni kandidati za nove league pass miljenike. Iako mi ne pada na pamet opet se ovoliko koncentrirati na jednu ekipu, nekakav mini paket od 29 tekmi (protiv svakog protivnika po jedna) definitivno bi se dao odraditi. Hm, naslov se već nudi - "Playing with the Warriors". Čak je i neizbježna pop-kulturna referenca tu. Prodano. David Lee majica već je na putu.

19Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G46

Posted by Gee_Spot

Nakon što je postalo jasno da Peković neće igrati zbog ozljede zgloba, poraz od Kingsa nametnuo se kao realnost. I to usprkos tome što su i sami protivnici u utakmicu ušli bez ozljeđenog Evansa (najnovija žrtva epidemije izvrnutih zglobova).

Bez Rubia i Peka Wolvesi su sličniji Rambisovim momčadima nego ovogodišnjoj Adelmanovoj kreaciji (ako je netko zaboravio, dotične su u dvije sezone ostvarile brutalan score 32-132) i tu nikakva paljba iz vana ili MVP Loveova partije ne pomaže jer zamjene spomenutom dvojcu nisu u stanju odigrati ni približno potrebnu obranu, a o napadačkom učinku u reketu i uopće svim problemima koje Peković stvara protivniku da ne govorimo.

Drugim riječima, dok Ridnoru i Barea mogu pokriti Rubiev manjak barem prema naprijed, visoki Wolvesa nisu dorasli sanirati manjak Pekovića u nijednom pogledu. Po principu domina viđenom i noćas, stvari prema ovom scenariju izgledaju otprilike ovako:

- Darko je jedini preostali centar na rosteru, ali njegov napadački anti-talent i nepokretljivost samo smetaju protiv brze i agresivne momčadi poput Kingsa koja ne razbija glavu previše oko postavljenih napada u kojima bi eventualno Darkova visina i snage možda i mogle koristiti (i to je jedno ogromno možda)

- to znači da je Adelman odmah prisiljen prebaciti Lovea na peticu, a time je automatski najboljeg igrača stavio u nezgodan položaj, ne stoga što Love ne može zabiti dovoljno i uhvatiti svoju kvotu skokova u ovoj ulozi, već zato što njegovi obrambeni minusi dolaze do izražaja kada se parkira u sredinu, posebice sada kada je izgubio dobar dio one mase koja mu je prijašnjih godina olakšavala da glumi centra

- bila je ovo idealna prilika da minute dobije Anthony Randolph, ali još se jednom pokazalo da njegova energija ima smisla jedino na četvorci, u čuvanju sredine je katastrofalan i budući poslodavac moći će ga koristiti isključivo kao nekakvu u Kini proizvedenu verziju Tyrusa Thomasa (tko zna, možda taj poslodavac budu baš Bobcatsi)

- sparivanje Lovea i Williamsa najbolja je napadačka opcija, logično da je Adelman upravo ovom paru dao najviše minuta, ali obrambeno jednostavno ne funkcioniraju zbog svih ovih problema koje Love ima u pokrivanju prostora, a koji još više dolaze do izražaja kad imaš rookiea pored sebe

- Tolliver je puno bolji obrambeni igrač i skakač na NBA2K, u stvarnosti je tek zujalica koja može zabiti povremenu otvorenu tricu, međutim bez manjka pozicije u obrani (prespor za čuvati trojke, preslab za četvorke) nema budućnosti u ligi (Rambis ga je lani koristio uglavnom kao stretch četvorku, što je svakako pripomoglo Wolvesima da budu katastrofalni)

Ukratko, obzirom da je vanjska linija s Ridnourom na čelu osuđena na polaganu smrt (18 poena Thomasa uz četiri trice i 60% šuta govore dovoljno), visoki postotci realizacije u reketu stavljaju Wolvese u nemoguću poziciju. Jednostavno, ako vam Hayes i Thompson zabiju 25 poena skoro bez promašaja, šanse za pobjedu su ravne nuli.

Da ne gubimo vrijeme na Minnesotu koja je ovim porazom pozdravila i zadnju šansu da se nastavi boriti za playoff (pogotovo bude li Pekovićev gležanj i dalje stvarao probleme), osvrnimo se malo na Kingse. Koliko su napredovali u ovom periodu od kada ih je preuzeo Smart?

Pa, obzirom da je Cousins i dalje jednako sklon glupim faulovima i da Evans i dalje uglavnom životari na parketu, ne igra obranu i uzima loše šuteve, očito je kako se IQ prvih opcija nije pretjerano povećao. Potencijal je tu, ali dok ova dvojica nauče razlikovati dobar od lošeg šuta, počnu gristi u obrani i shvate kako je pravovremeni pas vrijedan (ako ne i vrijedniji) od koša, možda Kingsi već budu u novoj dvorani s novim GM-om, novim trenerom i novim vlasnicima. Stvari su jednako otvorene u svim slučajevima.

Onaj minimalni pomak koji su ostvarili i koji im omogučuje da rutinski pobjede ovako slabašnog protivnika bazira se isključivo na dva poteza – instaliranju Isaiaha Thomasa u petorku i pomicanju Tyrekea Evansa na malo krilo.

Slično Linu u New Yorku, napad Kingsa postao je bolji čim su loptu uzeli iz ruke strijelca i povjerili je playmakeru sa solidnim screen & roll i slash & kick talentima. Ono što je još važnije su Thomasova kontrola lopte i šut za tri, a sve skupa u prijevodu znači da su Kingsi na kraju druge runde pronašli solidnog playa, dobrog šutera i pristojnog obrambenog igrača koji se nalazi taman na onoj zamišljenoj granici playmakerske učinkovitosti na koju smo postavili Augustina iz Bobcatsa kao donju razinu kvalitete.

Svi ti niski playevi, u rasponu od Augustina preko Thomasa do Jenningsa, kvalitetni su u obrani na loptu, što je nužno kako bi kompenzirali manjak visine i nemogućnost da smetaju pri šutu. Također, nakon bloka više vole tražiti svoj šut nego suigrača, ali posjeduju dovoljno kvalitete, posebice u pick & rollu, da održavaju napad podmazanim.

Uglavnom, da je prije mjesec dana Petrie trejdao pick druge runde za Jenningsa ili Augustina, svi bi mu čestitali na dobro obavljenom poslu. A kad tamo, imali su jednog takvog cijelo vrijeme na rosteru, samo što je Paul Westphal bio toliko nezaintresiran za vođenje ove momčadi da ne bi primjetio ni Whoopy Goldberg kad bi sjela pored njega u ulozi asistenta.

Jasno, ne impliciram da je lanjski lider Washington Huskiesa rješenje za sve njihove probleme, ali lijepo je vidjeti jedno pojačanje koje od prvog dana ima svoju ulogu u momčadi i na koje se može računati u ovom kvazi-rebuildingu kojega provode već godinama.

Drugi odličan Smartov potez je micanje iz rotacije očajnog Salmonsa i igranje s tri beka na bokovima primjerenije NCAA košarci. Jasno, radi se o premalom uzroku da izvlačimo nekakve zaključke, ali Kingsi napadački funkcioniraju najbolje kada su na parketu Thomas, Thornton i Evans.

Logično, ovo je potez očajnika koji dugoročno ne donosi korist, prije svega zbog Thorntona koji je limitirani strijelac s klupe u ulozi prvog šutera (njegov nedostatak savjesti odgovorniji je za očajnu učinkovitost napada od Evansa i Cousinsa), a i teško je zamisliti Evansa u ovoj ulozi obzirom na obrambene probleme koje mu pružaju prava krila (iako njegovi all-round talenti i posebice skočnost najbolje do izražaja dolaze u ovoj nešto pasivnijoj ulozi). Međutim, kada imate najgoru kolekciju trojki s ove strane Netsa (doduše, nakon što su ovi doveli Wallacea, Kingsi ostaju svijet za sebe s Garciom, Salmonsom, Greeneom i Outlawom), drugog izbora nemate.

Noćas im nedostatak Evansa nije štetio jer Minnesotina mala krila nisu u stanju iskoristiti povoljan match-up, ali, da je s druge strane bio netko drugi, teško bi bez Cousinsa i Evansa došli do prilike za pobjedu, a kamoli prednosti od 16 koševa. U biti, mislim da je zadnji dio ove prethodne rečenice u svoj svojoj simboličnosti idealan za zaključiti današnji post. I sezonu Wolvesa.

17Mar/124

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Podsjetite se još jednom trade deadlinea uz Sickrea, dva McGeea, hrpu loših GM-ova i par svježe otpuštenih trenera.

17Mar/122

RUNNING WITH THE PACK GAMES 44 & 45

Posted by Gee_Spot

Nadam se da mi mnogobrojni fanovi Wolvesa neće zamjeriti, ali ovih dana bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo posvetiti od praćenja momčadi koja je ozljedom Rubia ostala ne toliko bez šansi za playoffom koliko bez atraktivnosti. Wolvesi su bez španjolskog zvrka tek još jedna šljakerska ekipa u borbi za opstanak kojoj jedini x-faktor ostaje povremeni suludi Loveov šuterski učinak (trebat će im u sve većem broju misle li se do kraja boriti za osmo mjesto), a sve ostalo spada u kategoriju očekivanog.

Iz tog razloga smo i mogli predvidjeti oba poraza u susretima protiv Jazza i Lakersa, dviju momčadi koje su u stanju anulirati učinak unutarnje linije Minnesote. Iako pogled na završni rezultat govori kako se radilo o neizvjesnim dvobojima, nije uopće bilo upitno da su najvećim dijelom protivnici imali kontrolu nad tijekom utakmice.

Millsap i Jefferson su čak i gora obrambena kombinacija od Peka i Lovea, ali to ih nije spriječilo da s druge strane odrade solidan posao. Nisu bili toliko bitni kao strijelci, već više kao pokretači akcija - stalnim izvlačenjem iz reketa otvarali su prostor suigračima i tako onemogučili Wolvesima da sakriju slabosti obrane iza masivnosti centarskog para.

Međutim, ono što je presudilo nije međusobno nadigravanje visokih već sjajna klupa Jazza koja je preseljenjem Haywarda iz petorke postala još bolja. Startna petorka nije ništa izgubila zamjenom Haywarda veteranom Howardom, ali druga petorka je dobila dodatni poticaj jer je sada sastavljena od četiri buduća nositelja koje predvodi back-up play veteran. Ozljedom Watsona tu ulogu preuzeo je Tinsley koji je pokazao da i u 34-oj godini itekako dobro zna pronaći suigrača u kontri, a posao su mu olakšali rastrčani i borbeni Favors i Kanter te posebice Burks i Hayward. Nepostojeća obrana na perimetru prvom je omogučila niz laganih ulaza, a drugom gomilu otvorenih šuteva. Uostalom, 41 poen kojega su zabili govori dovoljno.

Osim već dobro poznate širine, za pobjedu Jazza bio je bitan i Harrisov šuterski učinak. Tu se još jednom pokazalo koliko je Ridnourova obrana na jedinici problem - usprkos izuzetnom učinku u napadu, ako dozvoliš Harrisu da s druge strane podupla svoj prosjek koševa, teško da previše koristiš momčadi.

Ridnour jednostavno igra previše minuta, ali, obzirom na Bareinu formu, Adelmanu ne preostaje ništa drugo nego jahati veterana. Također, to su mu jedina dva beka sposobna kreirati šut za sebe, ali gotovo ih je nemoguće držati istovremeno na parketu zbog obrambenih razloga. Zbog čega su prisiljeni igrati s dva igrača zadatka na vanjskim pozicijama (Webster i Johnson) kako bi barem ostavili dojam balansirane momčadi.

A da takvi nisu ni pod razno postaje jasno u dvobojima protiv ovakvih protivnika - čim naiđu na nekoga sposobnog parirati im pod košem, Wolvesi gube svaku potencijalnu prednost.

I dok su protiv Jazza od 3 međusobna susreta ove sezone ipak dobili jedan, Lakersi su ih ispratili s glatkih 4-0. Ridnour je opet odigrao sjajno u napadu, pick 'n' roll funkcionira, ali, ako nisu uspjeli dobiti dvojac Millsap-Jefferson od kojega su realno bolji, zašto bi dobili dvojac Bynum-Gasol koji protiv njih može do koša kada hoće?

Pek i Love su opet ostavili srce na parketu, to nije klišej, ali nikakav trud ne može anulirati visinsku prednost. Dodaj da je Kobe odradio svoje i da je Sessions očekivano donio živost u drugu postavu i eto jednostavne formule za rutinsku pobjedu. Klupa Wolvesa previše ovisi o Barei koji jednostavno nije spreman.

Što se Sessionsa tiče, u startu je pokazao da će ovoj momčadi pomoći prije svega brzinom kao slash'n'kick opcija (Barnes je uživao jer je konačno dobio nekoga tko može trčati s njim u drugoj postavi), a stavili su ga i u nekoliko screen akcija (pick'n'pop s Murphyem bi mogao biti izuzetno bitan sastojak u playoffu). Ne treba ni napominjati da je upravo druga postava napravila ključnu razliku, što je do jučer u slučaju Lakersa bilo nezamislivo.

Inače, ovo igranje bez Rubia moglo bi odlično doći upravi da konačno odredi na koga može računati u budućnosti. Iako ćemo na kraju sezone donijeti završnu evaluaciju pojedinačnog učinka, bez velike filozofije možemo reći kako je većina trenutnog rostera potpuno nevažna u nekoj široj slici.

Love, Pek i Ricky su kičma, Williams odlična vrijednost (bilo na parketu, bilo u nekom budućem tradeu). Nad svima ostalima je upitnik.

Brad Miller je tu u ulozi Scalabrinea, igrača-mentora-trenera. Ellington, Tolliver i Lee su rubni talenti za popunu rostera kakve možeš naći u svakoj NBDL momčadi. Beasley, Randolph i Darko jednostavno nemaju mjesta u ovoj momčadi i svojim talentima (ako ih uopće imaju) morat će se pokušati uklopiti u neku drugu sredinu (ako uopće ikada shvate što se traži od njih). To je već sedam potpuno nebitnih, a još dvojica su višak. Nema smisla imati dva skupa back-up playa ili trošiti minute na dva 3&D igrača za popunu petorke.

Da se Rubio nije ozljedio, gotovo sam siguran da bi Wolvesi pokušali trejdati Ridnoura koji nikada neće imati veću vrijednost. Barea je nešto skuplja, ali mlađa i potencijalno bolja opcija kao zamjena Rubiu i mislim da tu uopće nema dvojbe koga treba zadržati. Što se 3&D specijalista tiče, imate opciju zadržati dokazanu vrijednost u Websteru ili čekati da Johnsonovi povremeni bljeskovi postanu konstanta. Ovdje će vjerojatno izabrati Johnsona zbog rookie ugovora i mogućnosti da otpuste Webstera na kraju sezone, iako bi možda pametnije bilo zadržati dokazanog igrača. Kako god bilo, ni imati ih obojicu na rosteru nema smisla, a kamoli igrati s obojicom u petorci većinu susreta.

Inače, ono što je također bitno istaknuti je kako su ovim porazom od Jazza Wolvesi sveli šanse za playoffom na golu teoriju. Najgore od svega, Utah ima još teži raspored i ova pobjeda im ne pomaže previše. Oklahoma, San Antonio i Lakersi u ovom trenutku se čine sigurnima, Memphis se povratkom Randolpha dodatno učvrstio, Clipperse će među osam zadržati Paul, Denver konačno ima Lawsona u punoj snazi i Galinaria na parketu, a previše mi je iti pomisliti da Dirk i Carlisle neće u playoff samo sezonu nakon što su osvojili naslov.

Sunse koji imaju očajan raspored do kraja i užasan završni mjesec možemo odmah izbaciti iz svake kombinacije, bez obzira na savršenu kemiju koju imaju i poboljšanja u obrani. Rocketsi imaju gomilu susreta s Hornetsima, Warriorsima i Kingsima (6 ukupno) i trenutno ključnu prednost od dvije utakmice.

To znači da bi Jazz i Blazersi do kraja morali dobiti barem 3 ili 4 utakmice više od Rocketsa usprkos težem rasporedu. Nešto mi govori da se to neće dogoditi. U biti, Minnesota još jedina ima kakvu-takvu šansu samo zahvaljujući tome što ima prednost pred Houstonom zbog pozitivnog međusobnog omjera, ali sve se čini kako je čak i ludi ples na Zapadu došao do kraja i da je 8 playoff momčadi poznato, osim u slučaju da se netko usput ne raspadne u stilu Blazersa (Clippersi i Mavsi su jednu ozljedu udaljeni od lutrije, a pitanje je i koliko je Denver izgubio trejdanjem jedinog pravog strijelca u postu).

16Mar/123

WORLD TRADE CENTER 2012.

Posted by Gee_Spot

Za razliku od prošlogodišnjeg uber-uzbudljivog trade deadlinea, ovogodišnji je očekivano prošao bez previše šokova. U sličnom tonu je počeo i NCAA turnir (jedino pravo iznenađenje je ispadanje UNLV-a), a to je u neku ruku i dobro, jer bi mi inače glava vjerojatno implodirala. Poklapanje ovakva dva datuma jednostavno je previše stresno iskustvo i nadam se da će se ubuduće izbjeći ovakve drame.

Jučer je trgovalo otprilike pola lige, ali jedva da trećina tradeova donosi neke ozbiljnije implikacije na širu sliku. Većinom su u pitanju facelift potezi iza kojih se krije rezanje troškova. U tome je, kao uostalom i u svemu drugome, netko lošiji, netko bolji, a netko San Antonio, ali hajdemo nakon prospavane noći, momčad po momčad, pogledati što se događalo .

Idemo klasičnim načinom, po abecedi, a spomenut ću i momčadi koje su mirovale čisto kako bi pokušali odgonetnuti da li je neaktivnost bila dobar ili loš potez.

ATLANTA

OUT – pick druge runde (Golden State)

IN – cash

Nakon što su vidjeli da su braća po mediokritetu (Pacersi i Sixersi) nešto sitno tržili, valjda su osjetili potrebu i sami se uključiti u igru. Ja iskreno nisam ni znao da pick druge runde nešto vrijedi, ovdje je valjda u pitanju svota od nekoliko stotina tisuća dolara, a još sam manje bio svjestan da je netko spreman plaćati za njega (Golden State Warriorsi očito su se dobro zabavljali na dan D).

Žicaroši iz Atlante uporno odbijaju okrenuti novu stranicu, ali obzirom na opći strah od novog kolektivnog ugovora (posebice suludih poreza na luksuz) tko im može zamjeriti što nisu bili aktivniji. Mislim, barem se nadam da je razlog izbjegavanja trejdanja Hinricha (na ljeto slobodan igrač) ili Smitha (nema smisla držati ga više u paru s Horfordom) strah od kompliciranja financijske situacije (koja ionako nije blistava zahvaljujući Johnsonu). Ako je u pitanju tvrdoglavo vjerovanje da su u stanju biti izazivači, onda su svi komentari suvišni.

BOSTON

Tjednima prije deadlinea svi mediji bili su puni raznih kombinacija vezanih uz Ronda ili Allena, ma uopće sve do jednog člana njihovog rostera. Na kraju je Ainge odlučio mirovati i na ljeto krenuti u, nadam se, facelift oko Ronda i Piercea umjesto totalnog remonta. I to je skroz ok, jer kad maknu iz knjiga Raya i KG-a, ostat će im preko 20 milja prostora na salary capu što je sasvim dovoljno da se krene u izgradnju nove momčadi za biti konkurentan ove preostale PP-eve dvije sezone.

CHARLOTTE

Nisu uspijeli dobiti ništa za Diawa, ali ionako je najvažnije da si nisu dodatno otežali život. Izgradnja putem drafta je najvažnija u ovom trenutku, pobjeda više ili manje ne znači ništa kada si ukopan na dno.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira, a ako ste iti trenutka povjerovali u priče po kojima Bullsi pokušavaju dovesti Gasola ili Howarda, onda pojma nemate kako funkcionira Jerry Reinsdorf.

CLEVELAND

OUT – Ramon Sessions, Christian Eyenga

IN – Luke Walton, Jason Kapono, pick prve runde (Lakers), pravo na zamjenu picka prve runde 2013.

Ovogodišnji draft je poprilično dubok, ali nije vrijedan toga da se za pick u zadnjoj trećini prve runde odrekneš back-up playa i zauzvrat ne dobiješ živog igrača. Teoretski, Luke Walton bi bio idealan partner na boku strijelcu kakav je Kyrie Irving zbog svojih playmakerskih sposobnosti, ali Luke Walton je medicinski proglašen gotovim igračem i jasno je kako sjedi na klupi usprkos uništenim leđima samo zato da lakše upija iskustvo obzirom da se jednoga dana ozbiljno misli baviti trenerskim poslom.

Možda je proradila LA veza pa je legenda Lakersa Byron Scott odlučio od Lukea napraviti novog pomoćnika, ali obzirom da je Walton skuplji od Sessionsa nekih 4 milje (vrijednost ovako niskog prvog picka je duplo manja) bit će to poprilično skup pomoćnik (2 milje je prije plaća glavnog trenera). Uostalom, Sessions je imao ogromnu vrijednost na tržištu i čisto sumnjam da nisu mogli napraviti bolji trade od ovoga - praktički zamjenili su dokazanog igrača za bezvezni pick usput ne uštedjevši apsolutno ništa već upravo suprotno, zauzvrat su dobili skupljeg igrača.

Što se ostaloga tiče, Kapono se vraća u klub u kojem je odigrao neke od najboljih partija, ali, obzirom da je brz poput hrvatskog pravosuđa, sumnjam da će mu se nešto naročito povećati minutaža. Osim ako Cavsi ne odluče tankirati u lovu na što bolju draft poziciju. Eyenga, koji je kao prirez završio u Lakersima, NBDL je igrač (ako i to), sirovi atleta prenizak da igra pod košem, a obzirom da je barem deset godina stariji nego što se predstavlja (Zairski rodni list je vrstan dokument) nekakav igrački razvoj je iluzoran.

I ne, nisu ludi što se tiče prava na zamjenu picka – neće dati svoj Lakersima, već onaj što su ga dobili od Miamia prilikom Jamesova odlaska. Dakle, dogodine neće birati 30. ili 29. nego nešto ranije. Cool.

DALLAS

Oni su se odavno koncentrirali na ljeto, a u tom pogledu vijest da Dwight ostaje u Orlandu mogla ih je samo obradovati obzirom da u ovakvim okolnostima rastu šanse za dovođenje Derona Williamsa koji više nema razloga izabrati Netse.

DENVER

OUT – Nene

IN – Javale McGee, Ronny Turiaf

Cijelu godine navijam da dovedu Turiafa kako bi se Wailersi opet okupili na jednom mjestu i taman kada im to pođe za rukom - ode Nene u drugom pravcu. Šteta. Inače, radi se o poprilično šokantnom tradeu obzirom na to da su Neneu početkom sezone dali novi ugovor, ali, kad bolje razmisliš, ima smisla. Brazilac je stalno ozljeđen i nije rješenje pod košem obzirom na prosječnu obranu i prosječan skok koje (ne)donosi na parket. Svaka čast njegovim talentima u postu, ali oko igrača koji bira šuteve ne možeš graditi napad.

E, ako je tako, zašto su mu onda uopće dali novi ugovor? Pa i na to je odgovor logičan – da ga ne izgube za ništa. Dok imaš solidnog igrača pod ugovorom, ma kako taj ugovor bio bahat, uvijek postoji šansa da nešto dobiješ zauzvrat. Sada su zauzvrat u McGeeu dobili igrača koji je u stanju pomoći u dvije kategorije u kojima su najtanji – skoku i obrani.

Dapače, pokaže li se i Turiaf živim i nastave li Faried i Birdman pružati odlične partije, ispada da su Nuggetsi složili fantastičnu obrambenu rotaciju pod košem koja im može značiti puno više od onih povremenih 20-ak koševa Nenea. Istina, gube određeni unutar-van balans koji je on davao, ali nije da su ostali bez nositelja napada – Nene je bio fini dodatak momčadi koja ionako živi i umire s onim što napravi ekipa na perimetru.

Naravno, uštedu ne treba ni spominjati. McGee je na rookie ugovoru, a Denver ubuduće ima prava nadjačati svaku vanjsku ponudu i zadržati ga. Čak i da u pitanju bude plaća od desetak milja po sezoni, Javale će opet biti jeftiniji od Nenea. S tim da, ako u ovih par mjeseci skuže da je tip nepopravljiv (a ja sam uvjeren da je puno veći problem bio Washington nego Javale), uvijek ga mogu pustiti da odšeta bez veće štete. Ili mogu ponoviti nešto slično ovome s Neneom – potpisati ga i onda tokom sezone zamijeniti za nešto bolje/drukčije.

Ukratko, dobar potez Denvera koji je svojevrsno kinder jaje od trade – donosi uštedu, potencijalno poboljšava momčad, a tu je i nada da je McGee centar budućnosti.

DETROIT

Kada imaš ovako krasan roster kao Pistonsi, logično je da miruješ. U biti, možda se novi vlasnik opametio i zabranio Dumarsu da išta poduzima.

GOLDEN STATE WARRIORS

OUT – Monta Ellis, Ekpe Udoh, Kwame Brown

IN – Richard Jefferson, Andrew Bogut, pick prve runde (San Antonio), pick druge runde (Atlanta)

IN & OUT – Captain Jack

Partijaneri trade deadlinea kao da su prekidali partiju pokera (za stolom sjede dva vlasnika, dva GM-a i David Lee) kako bi tu i tamo napravili neki posao. Očito je da su zašli u zonu tankiranja (Curry će sada valjda konačno dobiti poštedu dok se ne riješe ti zglobovi, a Bogut je ionako out do kraja sezone) kako bi iskoristili ovogodišnji pick koji je zaštičen samo do sedmog mjesta, a nakon toga pripada Jazzu. Jasno, obzirom na lutriju i kramu na dnu Istoka nitko im ne garantira da će biti u prvih sedam, ali igra bez najboljih igrača svakako će im povećati šanse.

Kockanje s Bogutom je razumljivo obzirom na priče o tome kako žele promijeniti Nelsonovski run and gun identitet u kojem je klub zapeo, ali potezi poput ovoga s Jeffersonom i dalje potvrđuju da Warriorsi ostaju Warriorsi. Izbjegne li Bogut ozljede, njegovo sparivanje s Leeom moglo bi im ubuduće donijeti vrhunsku igru pod koševima u oba smjera, ali RJ im donosi samo puno skuplji leš od Jacksonova.

Obzirom na rezultate Spursa možda bi netko pomislio da je Jefferson još uvijek kvalitetan igrač, ali ako imate oči i gledate NBA onda vrlo dobro znate da je čovjek postao beskorisni pucač trica drvenih pokreta i kaponovske brzine. Opet, obzirom da puca trice iz kuta, možda je kao stvoren za Warriorse. Barem ove u lovu na što bolju lutrijsku poziciju.

Odlazak Monte možda bi i značio kraj jednog razdoblja neozbiljnih poteza da nije ovih sitnica koje otežavaju sadašnjost i opterećuju budućnost. Warriorsi su svoju amnestiju uzalud spucali umjesto da je čuvaju za Biedrinsa, zatrpali su sav potencijalni prostor na salary capu Jeffersonovim (i Bogutovim) ugovorom i praktički se idućih par godina moraju osloniti na petorku Curry-Thompson-Wright-Lee-Bogut plus taj potencijalni ovogodišni visoki pick. Mislim, nije to toliko grozno, osobito ako Bogut bude zdrav i ako Thompson pokaže da je startni kalibar (o dovođenju nekoga poput Robinsona, Barnesa ili Lamba putem drafta da ne pričam), ali definitivno se radi više o kocki nego o rebuildingu s glavom i repom.

Curenje novca na sve strane neću ni spominjati, ali očito novi vlasnici nemaju problema s ulaganjem, bez obzira na prijetnje porezima. U tom slučaju nema smisla ni prigovarati na tome što su taj pick prve runde Spursa (koji će se kretati negdje između 25. i 28. mjesta) platili 10 milja, kolika je razlika u plaći između RJ-a i Captain Jacka.

I da, šteta što su se morali odreći Udoha taman kada je ovaj počeo pokazivati potencijal vrhunskog obrambenog igrača. Ali, kao takav ionako ne bi bio od pomoći u tankiranju.

HOUSTON

OUT – Jordan Hill, Jonny Flynn, Hasheem Thabeet, pick druge runde (Minnesota)

IN – Marcus Camby, pick prve runde (Lakers via Dallas), Derek Fisher

Jedino objašnjenje za ove besmislene poteze Rocketsa je da se Daryl Morey okladio sa Simmonsom kako je u stanju za samo jedan dan od Rocketsa napraviti starački dom - dovođenjem Cambya i Fishera prosjek godina u Houstonu postao je bliži preživjelim članovima sisačkog partizanskog odreda nego NBA momčadi. Mislim, sumnjam da pametan čovjek poput Moreya vjeruje kako Camby i Fisher mogu igrački pomoći ovoj momčadi jer sve brojke jasno pokazuju kako je njihovo vrijeme prošlo. Ne znam, možda vjeruje kako dva ovakva veterana i profesionalca samim svojim prisustvom na dnu klupe mogu pomoći u pogledu kemije jer Rocketsima, kao jednoj od najdubljih klupa u ligi, definitivno ne trebaju njihove minute na parketu.

Čak i ovaj pick kojega su dobili od Lakersa nema neku vrijednost – radi se o Dallasovom picku kojega su Lakersi dobili za Odena i to picku koji je zaštičen do 20. mjesta (dakle, kako stvari stoje, ove godine će ga Mavsi iskoristiti).

Ako ništa drugo, dobra je stvar da se zauzvrat nisu odrekli nikoga bitnog osim tri promašena picka, a usput su se osjećali zaposleno. A znamo da je u radu spas.

INDIANA

OUT – pick druge runde (Toronto)

IN – Leandro Barbosa

Pacersima je trebao jedan igrač kako bi se zadovoljili pravilo o minimalnoj potrošnji na plaće obzirom da su bili debelo ispod crte. Znači, ne samo da su imali dovoljno prostora za dovesti nekoga bez da išta šalju zauzvrat, već su morali dovesti nekoga kako bi pokrili potrebnu potrošnju. Nije na odmet da je taj čovjek još uvijek solidni Barbosa koji je definitivno bolja opcija kao četvrti bek od Pricea, Jonesa i, posebice, katastrofalnog Stephensona.

CLIPPERS

OUT – Brian Cook, pick druge runde (Washington)

IN – Nick Young

Teško je prigovoriti momčadi bez dubine koja doslovno za ništa dobije igrača sposobnog utrpati 20 koševa zatvorenih očiju, ali ne mogu se oteti dojmu da su pogriješili što nisu doveli nekoga tko igra obranu umjesto što su rupu nastalu Billupsovom ozljedom pokrpali revolverašom poput Younga. Njegov šut bi mogao olakšati život Paulu, ali neće pomoći očajnoj obrani. Daleko od toga, samo će dodatno otežati život Griffinu i Jordanu koji ne znaju čuvati ni svoje igrače, a kamoli još pokrivati sve rupe na perimetru.

LAKERS

OUT – Fisher, Walton, Kapono, dva picka prve runde, pravo na zamjenu picka prve runde

IN – Hill, Sessions, Eyenga

Hill i Eyenga su naizgled nebitni, ali obzirom na leševe koje Lakersi imaju na klupi možda obojica donesu energiju, jedan kao swingman, drugi kao back-up visoki. U biti, osim energije nemaju što ni ponuditi. Šteta što nisu uspjeli dovesti Beasleya i tako pokrpati petorku, ali i dovođenje Sessionsa je dovoljno dobar potez. Ovome služi trade deadline ako ste potencijani izazivač – da sitnim potezima poboljšate momčad i date si veću šansu. Sessions je pick & roll mašina, što će pomoći njihovom napadu da dobije dodatno oružje – Lakersi su do sada bili 28. momčad lige po korištenju pick igre, po učinkovitosti još i gori. Kobe više neće morati imati toliko loptu u rukama (što ne znači da neće pokušavati), ali još je važnije što je Sessions solidan strijelac koji je dokazano idealan za voditi drugu postavu. Ono, ne bi me čudilo da Blake postane starter ili da barem igra većinu minuta sa starterima kako bi Sessions donio kvalitetu u drugu petorku.

MEMPHIS

OUT – Sam Young

IN – prava na Rickya Sancheza (tko god to bio)

Memphis je i dalje debelo iznad salary capa, ali nakon trejdanja Younga više nisu iznad granice nakon koje se plaća porez na luksuz. Obzirom da im Young od kada imaju Pondextera nije potreban, ovo je dobar poslovni potez.

MIAMI

Ne diraš momčad koja pobjeđuje. Iako bi u ovom slučaju možda i trebao.

MILWAUKEE

OUT – Bogut, Captain Jack

IN – Ellis, Udoh, Brown

Poznavajući Skilesa, ne bi me čudilo da je do cijele ove strke došlo samo kako bi se dočepao Udoha, potencijalnog vrhunskog stopera pod košem kojega sada može spariti s Mbah a Mouteom. Poznavajući Hammonda, ne bi me čudilo da je čovjek trejdao Boguta (prvi pick 2005.) za Browna (prvi pick 2001.) i da je Ellisa uzeo samo zbog razlike u plaći.

Istina je da su Bucksi trebali promjenu i da je Bogut dosadio sa stalnim ozljedama. Valjda je i onaj izlet u Australiju usred sezone digao živce ljudima u klubu. Ali, logično je pitati se kakve logike ima sparivanje Ellisa i Jenningsa. Osim ako ne stave Montu u ulogu šestog igrača za koju je rođen i tako barem riješe pitanje koševa s klupe.

Uglavnom, ovdje nekakav rebuilding očito tek počinje i možda uskoro više ne bude ni Skilesa, ni Hammonda, ni Monte, ni Brandona. Nebitno dok god učine pravu stvar i zadrže Ilyasovu.

MINNESOTA

Beasley je bio u izlogu, nitko nije zagrizao iako su se s Lakersima, takav smo bar dojam mogli steći, cijenkali do samog kraja. Što će ovakav razvoj događaja učiniti Beasleyvom samopouzdanju? Ništa, on i dalje valjda misli da je najbolji igrač na svijetu. Ali, barem se ne trebamo bojati da će mu Kahn na ljeto produžiti ugovor - nema šanse da Adelman pristane raditi još jednu sezonu s ovakvom munjarom.

NEW JERSEY

OUT – Mehmer Okur, Shawne Williams, pick prve runde

IN – Gerald Wallace

Najveći gubitnici prijelaznog roka. Totalni moroni. Jučer sam vidio da su dali budući pick i ni na kraj pameti mi nije bilo nakon što sam vidio riječ "budući" da se radi o ovogodišnjem picku. Onda sam navečer sjeo pred TV, gledam NCAA turnir, chekiram tradeove i skužim da je ono "budući" iskorišteno samo zato da se naglasi kako taj pick možda ove godine neće biti iskorišten.

Cool, znači da ima zaštitu, valjda lutrijsku. Logično, tako piše u svakom priručniku za GM-ove.

Čitam dalje – Netsi su zaštitili samo prva tri mjesta. Na najdubljem draftu zadnjih što ti ja znam koliko godina. Jer, kao, ne znači im ništa mladi talent ako nije vrhunski. A oni su vrhunska franšiza, jelte.

(i onda čitam kako kao vrhunski talent navode Davisa, Robinsona i Kidd-Gilchrista koji je 10 godina mlađa i vrlo vjerojatno bolja verzija Geralda Wallacea i koji se odnedavno vodi kao treći pick, ali koji isto tako može pasti i niže poklopi li se Barnesu ili Sullingeru odličan turnir)

Nakon ovakvog poteza, mogu samo reći da svim srcem navijam da na ljeto Deron ode u Dallas, da Gerald iskoristi opciju ranijeg prekida i ode negdje drugdje te da Portland dobije četvrti pick i pokupi totalnog majstora. Mislim, po svim draft analizama u rasponu od 4. do 12. picka (a tu negdje bi birali oni) možete doći do minimalno potencijalnog NBA startera, možda čak i all-star igrača. Netsi su se toga odrekli zbog čega?

Jedina teorija koja ima nekog smisla je da skupljaju paket za lov na Howarda tijekom ljeta, a, ako se sjećate, Portland i Wallace su već prije par mjeseci spominjani kao partneri u izgradnji paketa za Orlando. Super, ne radi se o slučajnosti, ali sumnjam da Netsi imaju išta konkretno u planu. Oni se kockaju, a to je nešto najgore što momčad u ovako niskoj fazi rebuildinga može raditi. Umjesto da skupljaju vrijednosti, oni se njima razbacuju uokolo.

Tko zna, možda Wallace svojim pristupom i stilom igre zarazi momčad i stvori kemiju koja će donekle pokrpati očajnu obranu. Pa možda dobiju dovoljno utamica do kraja da taj pick padne čak i niže od 12. mjesta. Možda se Deronu na ljeto učini zanimljivim igrati s Lopezom i Wallaceom pa se odluči na preseljenje u Brookyn umjesto u Dallas.

A možda Billy King, nakon što je upropastio Sixerse, uništi još jednu franšizu.

NEW ORLEANS

Nisu radili ništa i možda je tako i najbolje, da se izbjegnu priče oko Sternovih poteza.

NEW YORK

OUT – Mike D'Antoni

IN – Mike Woodson

Ok, ovo tehnički nije trade, ali bilo je i vrijeme. Čovjek koji nije u stanju od all-star igrača Carmelovih kvaliteta izvući maksimum već uporno forsira svoju viziju košarke nema što tražiti u NBA ligi. D'Antoni bi s takvim stavom bio odličan NCAA trener, a uz malo sreće možda ga upravo takva budućnost i čeka. Ne optužujem ga za probleme Knicksa, za te je kriv Dolan i pokvarena duša New Yorka u kojoj je puno važnija površina od sadržaja. Ne optužujem ga ni za smrt Amarea, za to je kriva majka Priroda. Optužujem ga samo za gaženje Carmela, dokazano top 5 strijelca u ligi, oko kojega nije bio u stanju složiti playoff momčad, već je trebao neviđeno sretan splet okolnosti ne samo da na trenutak digne momčad i tako spere odgovornost sa sebe (naravno, sada je Melo kriv za sve jer nije mogao biti dio momčadi), već i da potpuno uništi potencijalnu kemiju koja je mogla nastati oko osovine Melo – Chandler, osovine koja sama po sebi garantira playoff na ovakvom Istoku. Jadnog Lina da ne spominjem – i on je, kao i mnogi prije njega, iskorišten i odbačen kako bi Mike D'Antoni trenirao svoj ego umjesto da trenira svoju momčad.

OKLAHOMA

Momčad koja pobjeđuje...

ORLANDO

OUT – razum

IN - Dwight

Ne znam što bi rekao. Mogu se upustiti u niz opažanja koja graniče sa socijologijom, psihologijom, a ponajviše butkovićologijom. Ali, radije ću zaboraviti sve ludosti koje je Dwight izvodio tijekom sezone, nadati se da ih neće opet ponoviti dogodine i zaključiti kako je s košarkaške strane ovo najbolje rješenje za sve uključene. Uz jednu napomenu – da sam Dwight, u zamjenu za još jednu sezonu tražio bih promjenu GM-a, jer Otis Smith je dokazao ne samo da nije previše pametan, već da je i poprilično loš kockar.

PHILADELPHIA

IN – Sam Young

Besplatno su dobili još jedno tijelo za rotaciju, ali ne kužim potrebu za gomilanjem dobrih obrambenih igrača na pozicijama 2 i 3 koji nisu u stanju zabiti dalje od 5 metara od koša. Možda je Doug Collins zaboravio da su tricu uveli još 1979.

PHOENIX

Obzirom da je Steve Nash luđak kojem je svejedno tko sjedi na klupi (dapače, spreman sam do kraja života promicati tezu po kojoj ga je barem jednog naslova koštao upravo D'Antoni i njegova alergija na obranu) i koji se sprema momčad odvesti do još jednog finala Zapada, logično je da nisu poduzimali ništa. Momčad koja pobjeđuje se jednostavno ne dira. I ne, u ovim riječima nema niti zrnca sarkazma.

PORTLAND

OUT – Nate McMillan, Greg Oden, Marcus Camby, Gerald Trejdaju Me Svaki Deadline Wallace

IN – Okur, Williams, pick prve runde, Flynn, Thabeet, pick druge runde

Blazersi su napravili jedini logičan potez – rasturili su sve i krenuli iz početka. Nakon što vam Lou Amundson utrpa 21 koš bez promašaja iz igre, nakon što vas Boston dobije 20 razlike usprkos 20 skokova manje, nakon što vas Knicksi koji su u sličnim problemima s kemijom razbiju s 40 koševa, totalna destrukcija definitivno ostaje jedino rješenje.

McMillan je odličan trener, ali izgubio je ovu momčad onog trenutka kada je počeo miksati miksanja radi (jedan dan si starter, drugi ne igraš, jedan dan si prognan iz momčadi, drugi dan si nositelj igre), gubeći iz vida ono ključno – ovo je momčad slagana za Brandona Roya u kojoj nema Brandona Roya. Novi početak je logično rješenje i prvi potezi su ohrabrujući, a posebice ova katarza koju donose raskidi veza s Odenom i McMillanom. Možete se kladiti da je zrak u svlačionici Blazersa danas puno svježiji.

Kada potpišu Batuma, dogodine će imati samo Aldridgea, Matthewsa i njega kao dugoročne investicije. Imat će dva lutrijska picka – svoj i, uz malo sreće, onaj Netsa. Na ovakvom draftu dva lutrijska picka znače dva igrača startnog potencijala. Uz gomilu prostora na salary capu koji im se otvara micanjem Wallacea, mogu pokušati dovesti i rasnog playa putem tržnice, nekog tradea ili jednostavno - čekati. Bez nervoze, bez crnih oblaka iznad glave. Trail Blazersi su konačno slobodni.

Dok za dvije godine Harrison Barnes ne slomi obje noge spotaknuvši se na Odenovog bobbleheada prilikom posjeta lokalnom vrtiću.

I da - uz to što sada konačno imaju momčad koja je u stanju gubiti 20 razlike te u isto vrijeme zadržati kemiju, mogu baciti pogled na nekadašnje visoke pickove prve runde i utvrditi da li su Flynn i Thabeet stvarno astronomski promašaji ili jednostavno nikada nisu dobili poštenu šansu.

SACRAMENTO

Momčad koja pob.. pardon, krivi copy paste. Za njih je bolje da nisu ništa radili, barem ne dok ne otjeraju zle duhove koje je Petrieva nesposobnost zasigurno prizvala.

SAN ANTONIO

OUT – Jefferson

IN – Captain Jack

I zato su neke franšize šampionske, a neke su New York. Dali su nebitan pick prve runde (nebitan pogotovo njima koji u drugoj rundi pronalaze vrijednost kakvu neki ne mogu pronaći niti u lutriji) i uštedjeli 10 milja. Jeffersonove minute će podijeliti Leonard, Manu, Neal i Green (ili će iskopati neki novi biser u NBDL-u) što će ih praktički učiniti boljom momčadi. A što se Jacksona tiča, ako postoji ijedna momčad u kojoj će šutjeti i slušati, onda je to ova. Popovich ga je stvorio kao igrača i ne bi me čudilo da nađe načina kako da opet nešto izvuče iz čovjeka koji se pokazao ključnim u lovu na naslov 2003.

TORONTO

OUT – Barbosa

IN – pick druge runde

Nešto sitno su uštedjeli (dva mjeseca plaće za Leandra) i još dobili drugi pick, a nisu izgubili ništa osim potpuno nebitnog igrača koji je ionako samo trošio minute namijenjene Baylessu. Dobar poslovni potez.

UTAH

Kaže Kevin O'Connor kako nisu ništa poduzeli jer nitko nije ponudio ništa pametno. Kad tako nešto kaže Kevin O'Connor ja vjerujem. Držim fige da Warriorsi ne uspiju toliko tankirati pa da Kevin O'Connor nema dva lutrijska picka na raspolaganju. S tim da bi vrlo lako mogli ostati bez oba, jer ovi klinci koje je Kevin O'Connor skupio su tako dobri da bi Jazz lako mogao osvanuti u playoffu. E, to bi bila šteta. Ali i tako O'Connorovski.

WASHINGTON

OUT – Young, McGee, Turiaf

IN – Nene, Cook, pick druge runde

Younga ionako nisu imali namjeru zadržati, ali moram priznati da mi je malo bezveze što su se riješili jedinog problematičnog igrača s kakvim-takvim potencijalom i onda još kao zamjenu doveli preplaćenog veterana. Super je što čiste oko Walla, ali nekako bi više smisla imalo da su zauzvrat dobili pickove ili nekoga malo mlađeg umjesto čovjeka koji će iduće 4 sezone žderati petinu salary capa. Kako ono kaže Gump - stupid is...

15Mar/122

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

UNC i Kansas bi, slično ostalim prvim i drugim nositeljima, trebali prošetati kroz prvu rundu. U biti, trebali bi imati šetnju do same završnice, obzirom da je regija kao naručena da se izbjegnu potencijalni zeznuti match-upovi. Posebice to vrijedi za gornji dio ždrijeba North Caroline u kojem se uglavnom nalaze ekipe solidnih napada i, blago rečeno, prosječnih obrana. U nadigravanju koš za koš, UNC nema premca, a samim time su i šanse za iznenađenje minimalne.

Naravno, sve ovo pričam pod uvjetom da Creighton, Temple i Michigan prođu prvi krug. Iako su favoriti i iako očekujem da dalje prođu sve četiri bolje postavljene momčadi iz gornjeg dijela bracketa, činjenica je kako im raspored donosi dvoboje sa stilski potpuno suprotnim ekipama koje se prvenstveno baziraju na obrani. Sad, olakotna okolnost je što ni Ohio ni South Florida nemaju vrhunske obrane, a to bi značilo da će Tim Hardaway Jr. i tricaši Michigana imati dovoljno prostora, kao i tricaška postava Templea bazirana na učinku tri vanjska igrača predvođena Juanom Fernandezom.

Najteži posao imat će Creighton, kojega čeka čvrsta Alabama s izvrsnim JaMychalom Greenom pod košem. Međutim, Alabama je daleko od forme s početka sezone kada su izgledali kao potencijalni nositelj, čemu je glavni razlog gubitak suspendiranog Tonya Mitchella koji je bio ključni igrač u napadu. 60-ak koševa su njihov maksimum, a odigra li obrana samo malo ispod razine, Creighton će ih izrešetati.

Radi se o ekipi koja bez problema ubacuje 80-90 koševa na račun gomile opasnih tricaša i, prije svega, na račun fenomenalnog krila Douga McDermotta iza kojega je fantastična sezona. Momak ne samo što igra za oca koji je trener momčadi, već još stigne zabijati 23 koša uz sulude postotke (60% iz igre, 50% za tricu) iako uglavnom igra pod košem zbog manjka centimetera na rosteru. Od Adama Morrison nije viđen bijeli brat koji ovako trpa i malobrojni fanovi Charlotte Bobcastsa s pravom strahuju da bi niz sjajnih partija na turniru mogao McDermotta promovirati u prvog picka. U očima Michaela Jordana, jasno.

Uglavnom, u gornjem dijelu ždrijeba igram na nositelje, ali zato u ovom donjem vlada totalni kaos. Treće postavljeni Georgetown odmah u startu ide na plutajuću minu u vidu još jednog sjajnog napada baziranog na tricaškoj vanjskoj liniji. Ian Clark i društvo iz Belmonta se slično Vanderbiltu već godinama pripremaju za veliki rezultat, godinama nas razočaraju, pa je možda konačno stiglo vrijeme i za jedne i za druge da dočekaju drugi tjedan turnira.

Jednostavno, u ovom sudaru filozofija dajem prednost run and gunu Belmont Bruinsa protiv spore i kontrolirane igre kroz post Georgetowna koji previše ovisi o razigravačkom učinku napadački neizbrušenog centra Henrya Simsa. G'town ima solidan napad i čvrstu obranu s pomoću kojih može preživjeti, ali nikako nije favorit u slučaju da Clarkea krene šut za tri.

San Diego State također nije u ništa boljoj situaciji protiv žilavog North Carolina Statea koji čak ima i više talenta dokazanog u puno boljoj konkurenciji. Obzirom da su napad i obrana i jednima i drugima podjednako prosječni, biram talentiraniju momčad.

Ispada da je Kansas jedini nositelj koji preživljava donji dio ždrijeba obzirom da biram prolazak Purduea preko St. Mary's. Purdue predvođen Hummelom nema više onako čvrstu obranu s kojom se mogu nadati dobrim rezultatima u turniru, ali mogu zabiti dovoljno da preskoče ekipu poput St. Mary's koja je dominirala slabašnom konkurencijom u konferenciji (BYU i Gonzaga su puno lošiji ove godine nego što smo navikli), nema ni jednu poštenu pobjedu izvan nje, a i previše ovisi o jednom ipak samo solidnom playmakeru (i prosječnom šuteru) Matthewu Delavedovi.

ROUND OF 32

McDermottova šuterska čarolija ne bi trebala ugroziti UNC, Purdue nema dovoljno mesa za suprostaviti se Kansasu i Thomasu Robinsonu, pa nam kao dvije najzanimljivije utakmice ostaju dvoboji Temple-Michigan, odnosno Belmont-NC State. I dok sam spreman i dalje bez puno razmišljanja jahati Belmontove tricaše protiv protivnika koji niti smrdi niti miriše, sudar Templea i Michigana ovisit će prvenstveno o tome tko se uspije više suzdržati u uzimanju loših šuteva. I jedna i druga momčad imaju turnirsko iskustvo, i jedna i druga imaju lidere u Hardawayu i Fernandezu, a ovom prilikom biram Michigan čisto zbog većeg izbora solidnih igrača, posebice pod košem.

SWEET SIXTEEN

I tu bi Belmontova čarolija trebala prestati, jer Kansas je u stanju preživjeti i puno veći baraž trica zahvaljujući prostoru kojega će u reketu imati Robinson. Michigan pak nema šanse u nikakvom nadigravanju protiv Barnesa i društva, razlika u klasi je očita.

ELITE EIGHT

Kansas možda ima bolju obranu i konstantniji napad od North Caroline, ali Tar Heelsi imaju prednost u talentu. Kada zagusti, trener Kansasa Bill Self može računati samo na obranu i Robinsona. UNC ima dovoljno šutera da razbije zonu, ujedno i dovoljno žilavih igrača u reketu da uštopaju Robinsona.

FINAL FOUR

Najveći razlog zbog kojega nam se sezona Caroline čini kao razočaranje leži u njihovoj povremenoj pasivnosti i manjku dominacije koju jednostavno očekuješ od ovakve momčadi, posebice u napadu koji na papiru naizgled ima sve - unutar-van igru, šut sa svih pozicija, ulaz, slobodna, jedan na jedan strijelce na vanjskim pozicijama i pod košem. U sezoni su na mahove pokazivali da mogu dohvatiti tu svemirsku razinu, a to znači da mogu i do naslova spoje li niz kvalitetnih utakmica u pravom trenutku. Obzirom na gomilu NBA potencijala i povijest koja nas uči da obično odu do kraja kada imaju ovako zvijezdani roster, barem nastup na Final Fouru ne bi smio biti upitan.

15Mar/120

PRINT YOUR BRACKETS 2012. – WEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Spartansi, Missouri i Marquette kao tri najbolje momčadi ne bi trebali imati nikakvih problema u prvom krugu. Protivnici prva dva nositelja su miljama daleko od potrebne kvalitete za iznenađenje i praktički jedino Marquette ima dostojnog protivnika u Brigham Youngu. Samo, BYU nije ni trebao biti u turniru i ne želim ni pomišljati na scenarij u kojem će moći zabiti dovoljno da izbace Golden Eaglese. Svoj Božić su imali u pretkolu protiv Ione.

E, ali zato zanimljivo postaje već kod četvrtog i petog nositelja.

Louisville Ricka Pitina upravo je osvojio Big East, a to me samo dodatno učvrščuje u uvjerenju da su spremni za prvi pravi upset jer Louisville je sve samo ne konstantna momčad. Njihov presing i općenito dobra obrana ne mogu sakriti šuterske manjkavosti i čestu bezidejnost napada previše baziranog na slasherskom učinku Peytona Sive. S druge strane Davidson živi od šutiranja trica i kao takav je stvoren za potencijalno iznenađenje. Njihova mekana obrana je svakako problem, ali Louisville je nema čime napasti.

Još jedan potencijalni upset je sudar Long Beach Statea i New Mexica. Potonji su solidna momčad naizgled bez mane, ali nešto ipak upada u oči – manjak rasnog talenta koji njihov napad prečesto svodi na isforsirani skok-šut. Long Beach ima dosta minusa, ali jedan od njih nije nedostatak rasnog talenta obzirom da imaju Caspera Warea, vrhunskog strijelca koji može zabiti dovoljno za održati napad podmazanim. Jasno, njegov stil igre može i koštati glave vlastitu momčad, a za takav rasplet događanja trebala bi se pobrinuti solidna obrana New Mexica.

Kako god, obje ove utakmice spadaju u must see TV, a Louisville i Davidson su na programu već večeras oko 19.

Da se radi o možda najzanimljivijem dijelu bracketa govore i preostali susreti. Efikasna Florida, koja s Bradleyem Bealom u sve većoj napadačkoj ulozi postaje još efikasnija, ima dovoljno oružja da preživi čvrstu i dosadnu obranu West Virginie. Murray State predvođen Isaiahom Canaanom, još jednim eksplozivnim combo bekom sposobnim za one man show, nakon sjajne sezone valjda u sebi ima dovoljno za još jednu dobru partiju i eliminaciju simpatičnog Colorado Statea.

Najneizvjesniji dvoboj bit će onaj između Memphisa i St. Louisa. Prvi su uredno osvojili svoju slabašnu konferenciju, skupivši u prvom dijelu sezone nekoliko kvalitetnih pobjeda i nabivši fenomenalne brojke koje ih u ovom susretu favoriziraju. Samo, njihov run and gun često ih zna staviti van kontrole, a biti van kontrole protiv momčadi poput St. Louisa koja živi od obrane i usporenog tempa nikako nije recept za uspjeh. Memphis nije momčad visokog IQ-a (molim da se izbjegnu šale na račun Roseovih testova) i to bi ih i ove sezone trebalo koštati boljeg rezultata.

ROUND OF 32

Ovdje iznenađenja prestaju. St. Louis je stilom igre idealna žrtva Spartansima koji su davno prije njih doktorirali na kombinaciji čvrste obrane i kontroliranih napada. Davidson ipak nije toliko dobar da nakon Louisvillea izbaci još jednog favorita, iako se New Mexico u ulozi petog nositelja čini zrelim za poraz. Slično je i s Murray Stateom - protiv Marquetteovog zida na vanjskim pozicijama ni najbolja moguća partija Canaana neće biti dovoljna. Jasno, ubace li Eaglesi dovoljno, što je s momčadi iz Big Easta uvijek upitno.

Stoga bi najzanimljiviji dvoboj trebao biti onaj između Floride i Missouria. Dvije momčadi bazirane prije svega na kvalitetnim šuterskim učincima, s jednako kilavim obranama. Ako Beal odigra vrhunsku partiju i ako ih Boynton i Walker ne unište lošom selekcijom šuta, imaju šanse. Samo, po svemu što je Missouri pokazao ove sezone, možemo ustvrditi kako kod njih učinkovitost nije upitna. Napad predvođen sjajnim swingmanskim dvojcem Denmon-English definitivno je najzrelija 4 vani - 1 unutra kombinacija trenutno u NCAA i zbog te konstantnosti i manjeg broja upitnika dajem im prednost protiv Gatorsa.

SWEET SIXTEEN

Izzo bi se trebao pobrinuti da New Mexico konačno padne (opet odličan match up, ždrijeb kao da je slagan pazeći da favoriti ne nalete na stilski nezgodnog protivnika), a balans Marquettea trebao bi se pobrinuti za kolaps Missouria. Golden Eaglesi su u stanju pratiti svaki tempo, braniti se i zabijati, ali ono što bi najviše trebalo brinuti Missouri je činjenica da mogu na njihova dva glavna strijelca staviti dva odlična stopera – Dariusa Johnson-Odoma i Vander Bluea. Dodaj još skakački učinak Jaea Crowdera u reketu i dolaziš do računice kako sjajna sezona Tigersa dolazi do kraja. Naravno, zabije li Marquette dovoljno. Jer, koliko god sva tri spomenuta igrača bila žilave potencijalne NBA opcije, ipak se radi o role playerima po mentalitetu. Uglavnom, dvoboji Denmona i Englisha protiv Bluea i Johnson-Odoma bit će prave poslastice. Ako do njih dođe.

ELITE EIGHT

Dvoboj Marquette – Michigan State donijet će krvave obrane, a brzina Golden Eaglesa mogla bi biti izuzetno otežavajuća okolnost za Spartanse, posebice ako se vanjska linija pobrine za dovoljan broj lakih poena u kontri. Ipak, u sudaru zeznutih obrana prednost dajem nešto organiziranijem napadu, a taj je naravno ovaj građen oko Izzova flexa i Greenovih pravovremenih pasova.

FINAL FOUR

Nije fora odlučili se za još jednog prvog nositelja, ali pošto se u ovim postovima ipak pokušavam baviti prvenstveno analizom, a tek potom igrama na sreću, što mi drugo preostaje?

Michigan State Toma Izzoa na početku sezone jedva da je bio smatran turnirskom momčadi. I to se činilo potpuno razumljivim obzirom na smjenu generacija i slabašan talent koji imaju na raspolaganju. Međutim, kako je sezona odmicala, već poslovična sjajna Izzova obrana nadograđena je fenomenalnom dubinom i podjelom uloga u kojoj svatko zna svoju rolu do najsitnijeg detalja, a kao ključ svega postavljen je veteran Draymond Green oko kojega se sve vrti u napadu (prvi strijelac i razigravač).

Ukratko, Izzov sistem još jednom se dokazao funkcionalnim, a kada stvar štima kao ove godine, obično im se smiješi nastup na Final Fouru.