DAY THIRTY-TWO – LUCK OF THE IRISH

Prvo dobra vijest – prvi pick drafta ipak ne ide Bobcatsima, što znači da će Anthony Davis dobiti šansu početi karijeru na pravi način u pravom klubu. Jordanu više sreće dogodine, nema sumnje da će još jednom imati najviše loptica u bubnju.

A sada loša – Boston nije uspio iskoristiti večer u kojoj im je sve išlo od ruke da seriju učini napetijom. S dvije utakmice prednosti i izgledima na svojoj strani, Heat ima širom otvorena vrata do Finala.

Naime, Celticsi su napravili ono osnovno što su morali – zabili su gomilu skok-šuteva (iako ostvaren u produžetku, konačni broj od 111 koševa za ovakav roster je dostignuće kojem treba skinuti kapu do poda). Uz to, dobili su sjajne all-round partije od svih igrača te neopisive 53 minute od Ronda koje zaslužuju svoj vlastiti paragraf. Uz sve ovo, Heat im se nudio na pladnju ne uspijevajući atletsku prednost pretočiti u lake koševe, točnije promašivši 16 slobodnih.

Boston je u utakmicu ušao sjajno, Pierce i Allen zabijali su iz vana, a Rondo je nametao ritam i u svom stilu agresivnim ulazima i traženjem rupa u obrani sijao paniku. Međutim, ono što je Celticsima donijelo kontrolu bila je činjenica da se Rondo na jednu večer pretvorio u Tonya Parkera, zabijajući skok-šut s poludistance jedan za drugim (utakmicu završio sa za njega apstraktnim 11-12 šutom iz vana, u koji su uračunate i one dvije trice u zadnjim sekundama produžetka kada je očajnički pokušao okruniti hall of fame partiju utješnom pobjedom).

Večer iz sna za Celticse zaokružila je odlična obrana, točnije odluka da se agresivno udvaja pick igra, posebice ako bi Wade i James bili u ulozi playmakera, kako bi se oduzeo onaj korak prednosti koji je u prethodnoj utakmici omogučio Heatu da zabija kako poželi. Uz taj ključni detalj treba istaknuti i kako su svi jednostavno zaigrali puno agresivnije, posebice Pierce na Jamesu (PP je valjda jedina trojka u ligi koja masom i snagom može cijelu večer gurati Jamesa 1 na 1). Također, rotacije prilikom zatvaranja reketa bile su puno brže i žešće, a Garnett je očito igrao pod naputkom kako se mora minimalno trošiti u preuzimanju i kako mu je osnovni zadatak čuvati koš.

Miamiu je trebalo cijelo poluvrijeme da se prilagodi ovakvoj igri, ali u nastavku su počeli puno bolje kružiti loptom, samim time otvarati i više prostora za šut, što je natjeralo Celticse da se vrate standardnim pokrivanjima, a samim time omogučilo Jamesu i Wadeu više prostora. Koji su ovi u trenu iskoristili u furiznoj trećoj četvrtini kada su nizom skok-šuteva i ulaza prosuli sav trud Bostona s početka. Naravno, uloga suigrača je bila ključna – Battier je opet zabio važne trice, a posebno je inspiriran bio Chalmers koji je opet na jednu večer odlučio biti Super Mario (on očito ima jednu utakmicu u seriji rezerviranu za taj svoj alter ego) i pridružiti se u akciji ne samo kao 3&D opcija, već kao pravi playmaker.

Problem za Miami je nastao u trenutku kada je James sjeo na klupu uhvatiti kratki predah, napad Heata upao je u rupu koju je Boston odmah iskoristio da preko i dalje solidnog šuta dođe u egal u kojem su se držali do kraja. Iako su u završnici ostali bez Piercea (obrana na Jamesu uzela danak u osobnim greškama) i iako ih je obrana Miamia prisilila na niz loših šuteva, kombinacija promašenih slobodnih Wadea i Jamesa, odnosno niz sjajnih poteza Ronda i poneki pogođeni šut iz vana (Rayu se pridružio Pietrus važnom tricom), dali su šansu Celticsima i u završnici utakmice i u produžetku.

Međutim, Miami je jednostavno našao načina iščupati pobjedu, dizali su razinu igre u napadu kako je utakmica odmicala i na kraju su ne samo imali razigrane Jamesa i Wadea, već su im upadale i trice, a i Haslem je u završnici opet odradio vrhunsku imitaciju Bosha, pogađajući otvoreni šut jedan za drugim.

Ne znam, možda će netko reći kako je Heat dizao razinu igre ovisno o potrebi, možda će se nekome činiti kako je Boston na kraju jednostavno ostao bez snage obzirom da su odigrali cijelu utakmicu s 5 i pol igrača, ali meni osobno se čini kako sljedeći zaključak najbolje opisuje utakmicu – Boston ove sezone jednostavno nema sreće.

Playoff im se otvorio poput prolaza u drugu dimenziju u trenutku kada je otpao Rose, dijelom čak i Bosh, ali usput se raspao i njihov roster. I onda odigraju sjajnu utakmicu, iskoriste svoje trenutne potencijale do maksimuma, dobiju poprilično osrednje partije Jamesa i Wadea i što se dogodi? Umjesto šokantne pobjede, dočeka ih poraz zato što je jedna od najgorih potencijalnih šampionskih rotacija ikada odigrala fantastičnu kolektivnu utakmicu na svim pozicijama.

Luck of the Irish malo sutra.

DAY THIRTY-ONE – THE FRENCH CONNECTION

Izgleda da će Brooks i momci imati prilike cijelo ljeto žaliti za propuštenim u prvoj utakmici, jer sinoć Spursi nisu samo poveli 2-0 i tako izgradili prednost koja se u 9 od 10 slučajeva pokazala nedostižnom, već su stavili protivnika pred zadatak koji nema (laganog) rješenja. Naime, nakon prvog susreta bilo je jasno kako Oklahoma može bolje od onoga što je prezentirala u zadnjih 12 minuta – Captain Jack jednostavno ne bi smio nadigrati Duranta u 1 na 1 dvoboju, Harden ne bi smio biti osuđen na spot up ulogu, Perkins ne bi trebao dobiti više minuta od Ibake i Brooks ne bi trebao toliko forsirati nisku postavu u situaciji kada je očito da run and gunu Spursa ona leži čak i bolje nego visoka.

Međutim, nakon sinoćnje partije jasno je da nikakve eventualne promjene koje Oklahoma može napraviti u pripremi nisu dovoljne, jer najbolja košarka Spursa jednostavno je bolja od najbolje košarke Thundera. Za približiti se nivou kojega Spursi prezentiraju (a sinoć su odigrali utakmicu bez greške), Thunder će morati raditi preko ljeta, jeseni i zime, jedan proljetni iskorak naprijed jednostavno je još uvijek premalo. Već sam zaboravio da se u playoffu može odigrati utakmica sa 120 koševa, ali Spursi su podsjetili da može, uz 55% šuta iz igre (i deset pokušaja manje od Oklahome koja je uzalud dominirala u ofenzivnom skoku), 11 trica i standardno mizeran učinak sa slobodnih (ispod 70%) koji služi kao podsjetnik da nitko nije savršen, ali ujedno i samo naglašava nebitnost broja slobodnih, skoka i izgubljenih lopti (Thunder ih je opet imao manje, od svih koraka naprijed koje su napravili tijekom zadnja dva mjeseca kontrola lopte je možda i najfascinantniji) kada onaj osnovni element košarkaške igre – kreiranje kvalitetnih situacija za šut i realizacija – funkcionira besprijekorno.

Ključni aspekt igre na kojem su izgradili uvjerljivu pobjedu ipak su asisti. 27 nije brojka koja fascinira sama po sebi, ali ono što fascinira je činjenica da večina tih asista rezultira zicerom ili otvorenim šutom (za razliku od onih smiješnih NBA “asista” kada igrač koji primi loptu krene u dribling, slomi čuvara i zabije preko obrane), odnosno to da su ostvareni iz najrazličitijih mogućih košarkaških situacija, bilo da se radi o povratnim loptama nakon ulaza, high-low podvaljivanjima, cutovima ili klasičnom asistu rolleru ili poperu u pick igri. Ta sposobnost Spursa da igraju sve stilove ne govori toliko o do savršenstva dovedenom sistemu, već o do savršenstva dovedenoj košarkaškoj inteligenciji igrača u tom sistemu (čitanje igre i prilagodba na svim pozicijama funkcionira besprijekorno), a tu opet dolazimo do Popovicha i veteranske jezgre, odnosno cijele organizacije okupljenje u San Antoniu u kojoj su svi svjesni toga da je lanac čvrst koliko i najslabija karika te da ulaganje u onog zadnjeg čovjeka na klupi ponekad ima jednaki značaj kao i ulaganje u prve opcije.

Spursi su utakmicu otvorili fantastičnim prvim poluvremenom, razbili su obranu Thundera pick & rollom (Sefolosha i Ibaka ovaj put nisu tako dobro pokrivali akciju iz jednostavnog razloga što se Parker umjesto na ulaze orijentirao na šut), ali i igrom s visokog posta, odakle su redom svi njihovih centri pravovremenim pasom pronalazili cutere. Ovakva raznovrsnost opcija ostavljala je rotacije Thundera na petama, a spomenuta Parkerova taktika bacala ih je na stražnjicu. Čovjek nije promašio s poludistance, zabijajući jedan za drugim taj šut koji možda nije efikasan, ali bez kojega je nemoguću održati balans u napadu. Na kraju krajeva, to je oružje kojega svaki superstar mora imati u arsenalu, a Parker je sinoć bio upravo to, bez konkurencije najbolji čovjek na parketu.

Međutim, ako je netko i pomislio da je u ove uvodne 24 minute vidio najbolje izdanje San Antonia, sljedećih 6 minuta početkom treće dokazale su da se može i bolje. Parker je nastavio zabijati pored Westbrooka kao da ovaj ne postoji (svaka čast screenovima Spursa, ali Russova naivnost samo je još jednom ukazala na to kako ne troši ni upola energije na obranu u odnosu na agresivnost u napadu), trice su sijevale sa svih strana, a asisti su nastavili dolaziti i s visokog posta i nakon slash & kick igre. 22 koša razlike ostvarena u ovom periodu bila su dovoljno, Thunder se nije predavao, ali svaki put kad bi pomislili da se vraćaju u igru, od nekuda bi se pojavio Ginobili da ulazom, pasom ili tricom spriječi ikakvu pomisao o povratku. Uz Tonya koji je bio esencija i Manua koji je bio jednostavno šef, mogli bi istaknuti svakog igrača Spursa po nečemu dobrome (recimo Diawa, koji je osim obranom i razigravanjem neočekivano pomogao i izuzetnim šuterskim udjelom).

I da, što je bilo s Greenom i Leonardom? Nakon prve utakmice u kojoj ih je svladala nervoza i neiskustvo, sinoć su bili sjajni, a kada su oni sjajni, onda se i napadu Spursa lakše kotrljati. Usluge Captain Jacka i Neala tako nisu bili nužne, ali tko može reći da ne bi ponovili nešto slično prethodnoj utakmici u slučaju da je zatrebalo? Pogotovo u ovakvoj večeri u kojoj su Spursi izgledalo kao još spektakularniji nastavak “Avengersa”.

Naravno, ne pada mi na pamet umanjiti njihovu pobjedu tezom kako se radilo o šuterskoj rapsodiji koja je iznimka od pravila i protiv koje je nemoguće igrati. Iako je to donekle istina, činjenica je da San Antonio takve “iznimke” ima na regularnoj bazi, a uz to vrlo je izvjesno da bi i u manje efikasnom izdanju pronašli načina za iščupati pobjedu. Ono što treba reći i što nikako ne bi smjelo umanjiti njihov uspjeh je ipak činjenica da su oni momčad koja zna kako izvući maksimum iz onoga što ima na raspolaganju, dok Thunder to još uvijek ne zna.

Kao što sam rekao ranije u postu, za ispuniti potencijale trebat će im puno više vremena od ovoga što im je ostalo na raspolaganju u ovoj seriji, ali već sada su jasni neki potezi koje moraju povući i koji bi možda mogli zakomplicirati dvoboj već sada. Prvi je svakako omogučiti Durantu više lopti. Mislim, ako je Parker uzeo 21 šut u momčadi koja je krcata opcijama i u kojoj nikome ne pada na pamet forsirati, onda i Durant mora uzeti više od 17 lopti u ekipi koja veći dio utakmice igra s igračem ili čak dva manje u napadu (Perkins je sinoć bio najgori igrač na parketu, Sefolosha nije napravio ništa, a Ibaka je usprkos solidnoj partiji sve pokvario neučinkovitim pokušajima s poludistance).

A kad smo već kod Kendreka (i da, kad smo već kod dreka, nemam pojma zašto, ali uvijek umrem od smijeha kada komentator kaže nešto u stilu “and he just picked up his third”, vjerojatno zato što nikad nisam naučio različito izgovarati third i turd), svaka čast njemu na guranju s Timmyem, ali Timmy je našao načina biti koristan usprkos tome što nije mogao zabiti dovoljno(pogledajte samo rezultat). Perk pak ne služi ničemu osim da potroši poneki napad, a obzirom da je protiv Spursa svaki dragocjen, držati njega na parketu ravno je samoubojstvu. Mislim, zar itko normalan misli da bi Spursi zabili još više (tipa, 130) da je Perk visio na dnu klupe?

Oklahoma je izbjegla ponavljanje većine grešaka iz prve utakmice (osim minutaže Perku). Harden je dobio puno aktivniju ulogu i odigrao fantastičnu utakmicu. Westbrook nije žurio ni gubio loptu. Durant nije dozvolio nijednom protivniku da ga nadigra. Brooks nije forsirao nisku postavu zbog koje su izgubili korak dva dana ranije, osim u završnici kada više nisu imali što izgubiti. Upravo u ovom zadnjem leži ključni paradoks serije (a možda uopće nije riječ o paradoksu, već samo o razlici u kvaliteti). Naime, San Antonio je zamalo izgubio prvu utakmicu zbog Popovih upornih pokušaja da s dva visoka iskoristi obrambene slabosti niske postave Thundera, da bi sve okrenuli ne zbog Popova time-outa (super je bilo vidjeti kako nakon utakmice iz usta svih igrača Spursa ispada riječ “nasty” kao objašnjenje za sve), već zbog fantastične reakcije njihove postave s četiri beka.

Sinoć pak imate Oklahomu uglavnom u visokom izdanju, Spurse koji opet izbjegavaju formulu s niskim postavama i opet imate isti rezultat. Dok je u prvoj utakmici visoka postava Thundera igrala sjajnu obranu, u drugoj ih nije bilo vidjeti (Parker efekt) zbog čega se samo primjećivala njihova napadačka nevidljivost. I tu leži najveći problem u vezi pripreme pred sljedeću utakmicu – što ćeš pripremiti kada nakon dvije tekme pojma nemaš koje su uopće slabosti San Antonia? Pa, svakako ih ima i moguće ih je iskoristiti, ali ne u situaciji dok Parker i Ginobili doprinose više od Westbrooka i Hardena, odnosno dok Durant nije prvo ime večeri.

Ne bih se sada upuštao u komentare oko toga kako bi trener poput Popa znao izvući puno više iz ove momčadi ili kako bi Durant trebao trošiti više lopti od Westbrooka, to su očite stvari koje će se ili dovesti u red s iskustvom ili nakon kadrovskih promjena. Nije stvar u tome da mlade snage Thundera mogu bolje, već u tome da su Parker, Manu i Timmy i dalje vrhunski majstori. Timmy se mučio odlijepiti s poda, ali njegovih 6 asista i 4 blokade kompenzirale su manjak poena. Manu je kroz koševe i asiste (su)odgovoran za 30 poena tijekom 26 minuta koliko je proveo na parketu, uz neprocijenjivu 1 na 5 rolu u završnici u trenutcima kada je Oklahoma pronašla ritam (stvarno, po čemu su ovakvih 26 Manuovih minuta manje bitne od 40 minuta standardnog napadačkog učinka nekog volume scorera?). Tony je pak odigrao kao superstar.

Ovakva sinergija talenta i sustava ne događa se često, zbog čega u njoj treba bezuvjetno uživati (bila bi svojevrsna nepravda da Spursi ovakvu sezone ne okrune naslovom). Oni koji redovno prate moja razmišljanja znaju da sam tvrdokorni zastupnik stava kako je talent osnova svega i Spursi u tome nisu nikakva iznimka. Ali, ono što oni potvrđuju je kako stvari koje se ne mogu izmjeriti i lako uočiti, poput kemije, sinergije, kolektivnog IQ-a i psihičke zrelosti, imaju itekakav utjecaj na rezultat. Pop nije prvi koji je to shvatio, ali je zasigurno jedan od rijetkih koji je na ovako dubokoj razini ta razmišljanja uspio usaditi i svojim igračima i svima oko sebe (zato nas treba veseliti činjenica da se liga sve više krca trenerima i GM-ovima iz obitelji Spursa).

Četiri naslova (uz izgledni peti na vratima) su velika stvar, ali Popova najveća ostavština bit će upravo stvaranje te kulture zajedništva u kojoj treća opcija ima jednaka prava kao prva i u kojoj zadnji igrač s klupa ima jednaki značaj kao starter (ali ne i istu odgovornost), dok reakcije svih uključenih ovise prvenstveno o kontekstu. Mislim, sjetimo se 2007. i načina na koji je Timmy mirno promatrao kako Tony grabi ka naslovu MVP-a Finala (zamislite Kobea da takvu titulu prepusti Gasolu 2009. iako je Pau imao bolji matchup i uopće bio najbolji igrač Finala). Duncan nije forsirao igru preko sebe već je odrađivao posao, svjestan da Cavsi nemaju odgovor na Parkerovu brzinu i pick & roll, dok bi Varejao i Ilgauskas itekako mogli smetati momčadskom učinku u igri kroz reket.

U ligi u kojoj smo navikli da sve počinje i završava s egom, ovakva nesebičnost i fokusiranost na viši cilj uvijek su bili iznimka rezervirana isključivo za najveće momčadi (koje su pogodile omjer talenta, kemije i idealnog trenutka), ali jednog dana, zahvaljujući obitelji Spursa, možda postanu i pravilo. Upravo iz toga proizlaze i inteligencija i sposobnost prilagodbe, što je jedna dobra lekcija ne samo za košarku, već možda i sve aspekte života. Uglavnom, osvojili ili ne naslov na kraju balade, Spursi odavno zaslužuju da ih se smatra ekvivalentom Celticsa ’60-ih i ’70-ih, a Popa, zbog utjecaja na stvaranje dinastije, mirne duše možemo već sad staviti u istu rečenicu s Redom Auerbachom. Stilovi su im možda bili nešto drugačiji, ali poruka je uvijek ista – ako nisi spreman odreći se svega zbog krajnjeg cilja, nikada nećeš biti pravi šampion.

DAY THIRTY – FORGET ABOUT IT

Pa ne može baš svaku večer biti praznik košarke. Dok su dan ranije Spursi i Thunder odigrali utakmicu u kojoj su svaka sekunda i svaki potez imali značajan utjecaj na krajnji rezultat, Miami je sinoć doslovno odradio posao protiv Bostona. U startu su pronašli potrebnu brzinu i kao na autopilotu odvozili svih 48 minuta, uz rijetki uspješni pokušaj Bostona da poremeti ritam (čangrizavi veterani Bostona kao da su više energije trošili na natezanje sa sudcima nego borbu prsa o prsa s Heatom).

Naime, Celticsi su startali s 11 poena u prvih 12 minuta, za što je svakako zaslužna obrana Miamia, ali i cijeli niz nebuloznih pokušaja, od loših dodavanja kakva je čovjek navikao vidjeti na obližnjem haklu, do kratkih ili dugih cigli kakve su obično izložene u Bauhausu. Jedini čovjek koji je u ovom uvodnom periodu odlučio zaigrati u dresu Bostona bio je Garnett, držao ih je u igri doslovno sam sve tamo do polovine druge kada su Ray i Paul konačno spojili nekoliko šuteva.

Miami nije estetski igrao puno bolje, prvu razliku izgradili su na tricama Millera i Battiera, a, čim su one prestale, dozvolili su Bostonu povratak u egal. Doduše, samo rezultatski, jer ovdje nije bilo govora o promjeni momentuma – atletskom dominacijom Miami je jednostavno ostavio bolji dojam.

Koliko je utakmica u biti bila rezultatski nezanimljiva najbolje opisuje izostanak bilo kakve trenerske aktivnosti (Spoelstra se konačno može malo odmoriti i razmišljati kako uklopiti Bosha nazad u rotaciju prije Finala). Doc nije odgovarao na Spoelstrinu nisku postavu s Jamesom na četvorci koja je postala standard u ovom playoffu, pokušao je samo po par minuta u dva navrata umjesto Stiemsme ili Bassa s Doolingom ili Pietrusom, a rezultati su bili takvi da možemo odmah isključiti nisku postavu kao opciju za Boston.

Igra s dva visoka značila je da Jamesa često čuva sporiji igrač, što je Heat uredno koristio za stvaranje viška u napadu i ponekad stvarno prelaganu realizaciju u reketu. S tim da ni Wade ni James nisu ništa forsirali prema naprijed, dinamični dvojac uglavnom se posvetio obrani i razigravanju uz mizeran broj pokušaja kontri i polukontri.

Obzirom da su trice upadale i u nastavku i da je pratnja barem bila rastrčana (treba li uopće ukazivati na dominaciju u skoku), više od toga im nije ni trebalo. Doduše, malo mi je blesavo napisati za Jamesa da je odigrao skromno u napadu obzirom da je zabio 32 poena, ali činjenica je da nije ništa forsirao iako se dobar dio večeri nalazio oči u oči s postavljenom obranom, već mu je većina poena stigla u ritmu utakmice.

To nešto govori i o Bostonovoj obrani, točnije njenoj nemogućnosti da mu oteža posao i pretvori ga više u šutera iz izolacija, što su situacije u kojima napad Miamia najviše pati. Međutim, jedno je znati što treba, a nešto sasvim drugo to moći realizirati – imali su dovoljno prilika, ali nitko u njihovoj obrani nema ni brzine ni snage da ga uspori, a svaki pokušaj udvajanja James zna kazniti pravovremenim pasom.

Doc je na kraju čak pokušao i sa zonom, ali jednostavno čovjek nema dovoljno tijela koja bi mu omogučila da izvrši ikakav utjecaj na ovu seriju. Sve će se riješavati u sudarima udarnih petorki, a tu Heat ima prednost na oba kraja parketa.

Naime, osim što Boston nema lijeka za napade s boka u obrani, nema baš ni ideja kako igrati u napadu. Pierce, Allen i Rondo 1 na 1 redovno su nailazili na zid. Stoga, ako bi morao birati junaka ove utakmice bez izuzetnih napadačkih epizoda i bez trenerskog poteza koji lomi kičmu, onda je to svakako igra u obrani trojca Wade – James – Battier.

Opet ponavljam, Bostonove cigle iz vana svakako su pomogle obrani Miamia da ostavi dobar dojam (šut od 30% s poludistance i ispod 30% za tricu nisu realan pokazatelj – Boston nije sjajna šuterska momčad, ali nisu ni ovoliko loši), ali način na koji su ova trojica dugonja zatvarala svaki pokušaj ulaza protivničkih vanjskih igrača bio je jednostavno fenomenalan. Ne samo da su uloženim trudom i koncentracijom pokrili sve rupe u obrani i usput ostavljali dojam kao da im je samo do obrane stalo (Pat Riley Experience), već su dominirali u individualnim dvobojima do te mjere da su uspjeli zalijepiti čak 11 banana Allenu, Rondu i Pierceu, u njihovim usporenim pokušajima da ulazima izbore poneki lagani koš.

Boston možda i može boljom šuterskom partijom učiniti ovu seriju zanimljivom, ali ono što ne može je zakomplicirati je laganim koševima ili dominacijom u obrani. Celticsi moraju zabijati puno više od prosjeka kojega imaju tijekom doigravanja, a šanse da se tako nešto dogodi 4 puta za redom jednom od 5 najgorih napada lige, koji je trenutno u minusu od 5 korisnih igrača rotacije i igra minimalno s dva oronula startera, stvarno nisu velike.

DAY TWENTY-NINE – FEAR THE BALD

Prva utakmica nije nam donijela napadačku rapsodiju kakvu smo možda očekivali (izdanje Spursa iz prvih 36 minuta bilo je daleko od nečega što bi se vezalo uz pojam klasika, kao i igra Oklahome u zadnjoj četvrtini), ali jeste hrpu zanimljivih događanja i zabavnih poteza. Po igri do završnice jasno je kako Oklahomu treba shvatiti ozbiljno, a po igri u zadnjoj četvrtini jasno je da su Spursi spremni opravdati ulogu favorita.

Doduše, u uvodu to nije tako izgledalo jer su dužina i brzina Thundera u obrani onemogučili Spursima da razviju napad, svodeći ih dobar dio utakmice na ranjivu momčad koja je govorom tijela poprilično podsjećala na ono lanjsko izdanje protiv Memphisa. Ovakav početak možda se mnogima učinio šokantnim, obzirom na jedan od fascinantnijih preokreta ove sezone, promjenu kolektivnog narativa koji sada toliko favorizira San Antonio da na vagon Spursa uskaču svi.

Što je obzirom na njihove igre i rezultate potpuno logično, ali i pomalo neozbiljno, posebice kada neki dokazani promatrači ponukani brojkama (koje u ovom kontekstu nove serije baš i nemaju neku vrijednost) prognoziraju doslovno šetnju Spursima do Finala, zanemarujući pritom da Oklahoma može sve što može i San Antonio (na manje konstatnoj razini, jasno, ipak je ovo momčad koja tek dolazi u stadij zrelosti, dok su Spursi u svome već cijelo desetljeće), dok San Antonio ne može stvoriti iz ničega svog Duranta ili pomladiti se.

Ta mladost je u startu predstavljala ogroman problem Spursima koji su očajno kontrolirali loptu, omogučivši Oklahomi niz lakih koševa. Dužinom i brzinom Thunder je smetao u tolikoj mjeri da je San Antonio uz 7 izgubljenih lopti samo u prvom periodu dobio i 4 banane, što je njihove efikasne napadače pretvorilo u statiste. Jedini trenutci u kojima je napad Spursa djelovao šampionski bili su 1 na 1 majstorije Ginobilia, točnije njegove izolacije i nerezonske trice (u košarci nema dvojbe što je bilo prije, kokoš ili jaje – individualni talent je ono što omogučuje sistemu da se kotrlja, a ne obrnuto, a to je Manu svojom sjajnom partijom još jednom dokazao).

Moram priznati da me pomalo živcira graja koja se diže oko San Antonia (koji je lani imao identičnu statistički dominantnu sezonu ekspresno zaboravljenu nakon što su naletili na nezgodne Grizzliese), momčadi koja je primjer uigrane i pametne košarke, a ne nikakvo čudo koje se spustilo s neba. Ako uključite um i izbaciti biblijske motive iz upotrebe, vidjet ćete da Spursi nisu nikakva najezda skakavaca već, kao što to i sam Pop ističe svakom prilikom, veteranska skupina koja zna svoj posao i spremna je iskoristiti svaku šansu koja joj se pruži (naravno, narativ nalaže da se ovakve izjave Popa tumače kao skromnost umjesto kao istina).

Thunder im predstavlja ogroman matchup problem, prvenstveno kroz pick igru i Duranta (ni za jedno ni za drugo nemaju lakih rješenja, visoki su im prespori za igrati obranu na perimetru i preuzimati bekove, ne postoji swingman koji može uštopati Duranta), a to je nešto što se neće riješiti samo od sebe zato što su Spursi izaslanici Boga, već prvenstveno potezima na parketu. Dakle, prije nego počnete smišljati hvalospjeve Spursima koristeći fraze koje ne znače ništa, obratite pažnju na događanja na parketu jer ona su jedino bitna i ne dopustite da vas glupost masovnih medija, koji se natječu u potrazi za senzacijom (a krunjenje Spursa dva kruga prije kraja to svakako jeste), odvrati od uživanja u onome bitnome. Onda ćete vidjeti da najveći dio utakmice San Antonio nije imao lijeka za Westbrooka nakon pick & rolla, kao ni za Duranta u izolacijama, ali na kraju je Pop naletio na dobitnu kombinaciju. Odnosno, više njih.

Prestali su gubiti lopte zaigravši s tri playa (Parker, Neal, Manu), pristupili su ozbiljnije pas igri, ali i realizaciji, zamijenivši ishitrene šuteve ulazima i napadanjem reketa. Zatim, odlučili su ostavljati šut Westbrooku nakon picka umjesto da bezglavo jure za njim i pokušavaju mu smetati (svaka čast Russellovom šuterskom napretku, ali manje je koristan s poludistance nego u reketu), a ključni obrambeni detalj stavljanje je Captain Jacka na Duranta.

Dok Jackson nije započeo bitku s Durantom za svaki centimetar kopirajući Artestov stil obrane, KD je radio što god je poželio u napadu (Leonard je usprkos dužini i žilavosti pored njega izgledao kao bek, i to naivan i mekan bek). Tako da pravi razlog zašto su Spursi minus od deset koševa prije zadnje četvrtine u samo desetak minuta pretvorili skoro u plus 20, leži u konkretnim potezima, a ne nekakvim čudesnim nizovima pobjeda i koš razlike iza kojih će se narativ još jednom pokušati sakriti. Nemojte si dozvoliti to zanemariti – usporivši Duranta i pronašavši balans između Parkera i Westbrooka, Spursi su si dali šansu i iskoristili je.

Thunder si je pak tako nešto uskratio, a najvećim dijelom odgovornost na takvom razvoju stvari leži u lošoj partiji Hardena kojega je Ginobili potpuno nadigrao. Brada na gostovanjima nikako da zaigra u ritmu kao doma, ubacio je 19 poena, ali oni su nebitni naspram all-round neučinkovitosti na koju je sveden sa samo jednim asistom, četiri izgubljene lopte i čak dvije osobne u napadu u naivnim pokušajima da se zabije u reket (pa nek netko kaže da flopove treba ukinuti, iznuđivanje osobnih je jedan od ključnih obrambenih elemenata, jer kako bi drugačije inače obrambenom igraču omogučili donekle poštenu bitku protiv ovakvih driblera).

U neku ruku Thunder ima sreće što je Fisher od nikuda zabio dovoljno da sakrije činjenicu kako Harden nije na razini (šanse da Fish ponovi ovakvu šutersku partiju su ravne nuli), što je uz niz nebitnih trica u završnici zamaskiralo rasturanje koje su Spursi izveli u zadnjih 12 minuta, dok kod Spursa još jednom treba spomenuti Neala koji je – uz malu veteransku postavu s četiri beka, Manuov napad i Jacksonovu obranu – najzaslužniji za preokret i anuliranje atletske nadmoći Thundera. Fizikalijama protivnika suprostavio se um, i to ne samo um koji pazi na svaku loptu i svaku akciju, već um koji van svake logike puca od samopouzdanja.

Slično kao što Manuova razbijanja udvajanja driblingom i trice preko ruke više liče ruletu nego podmazanom sistemu, tako su i clutch koševi Neala rezultat prije svega njegovih velikih muda koja nikakve brojke ne mogu dočarati (slika možda može, ali sumnjam da je itko želi vidjeti). Mislim, od kada je lani pogodio onaj šut za pobjedu protiv Memphisa, Neal za sebe očito vjeruje da je inkarnacija Steva Kerra i Johna Paxsona i to se ne boji dokazivati iz prilike u priliku.

Iako je Thunder odlično koristio očajnu obranu Spursa u pick igri i izolacijama većinu utakmice, čim su se u završnici našli u situaciji da moraju stizati rezultat, odnosno čim su ostali bez lakih koševa iz kontri i preko Duranta, počeli su srljati i uzimati loše šuteve (tu Hardenova loša partija dolazi do izražaja, njegova odgovornost u raspodjeli lopte je kritična), što je dovelo do preokreta momentuma koji su Spursi održali zahvaljujući lukavim Popovim potezima i Manuovim sjajnim ulazima koji su uništavali svaki pokušaj organizirane obrane.

Spomen Popa dovodi nas do još jednog ključnog matchupa, onog trenerskog. Dok je Pop u završnici pogodio s Jacksonom i Nealom, smirio napad uvođenjem veterana i pojačao obranu odustajanjem od agresivne obrane pick igre (potpuno suprotno od igre na početku susreta i onoga kako su igrali protiv Clippersa, bez iskakanja i udvajanja), Brooks je u završnici bespotrebno držao Perkinsa kao jedinog visokog na parketu umjesto Ibake, koji sa šutom i pokretljivošću ipak predstavlja opasnost u napadu i obrani. Također je nejasno zašto je prilikom igre s malom postavom podredio Sefoloshu Fisheru, obzirom kako je Thabo pokazao da je jedini na rosteru u stanju nositi se s Ginobiliem koji je driblinzima po ćevape slao i Fishera i Hardena i Westbrooka.

Stoper Thundera energijom je stizao zatvoriti dobar dio rupa na perimetru, a, vrativši ga u igru nakon što je momentum već debelo bio na strani Spursa, Brooks je, blago rečeno, kasno reagirao. Jasno je što je ovdje pokušao, pored tri nositelja stavio je iskustvo (Perkins i Fisher) umjesto mladosti (Sefolosha i Ibaka), ali to je i potpuno pogrešan pristup rješavanju problema. Pokušaji da Spurse dobijete na iskustvo imaju otprilike jednako smisla kao da otjerate poskoka ugrizom.

Jednostavno, protivnikove slabosti treba uvećati forsiranjem svojih pluseva, a ne prilagodbom. Fisher i Perkins možda imaju iskustvo ovakvih utakmica, ali nemaju noge da pokrivaju pick igru Spursa, pa je i nedostatak pokretljivosti u obrani pomogao Spursima da u završnici lakše dolaze do lakih koševa. Pop s druge strane nije imao nikakvih problema poslati mlade Greena i Leonarda na dno klupe, svjestan da njihova energija ne donosi razliku, iako se na papiru činilo kako bi barem trebala otežati život jurišima lake konjice Thundera.

Druga utakmica ne može doći na raspored dovoljno brzo ako mene pitate, sad je samo pitanje da li je ovu formulu Spursa iz završnice moguće primjeniti na ostatak serije ili se radilo o trenutku nadahnuća, odnosno, ako su Jackson i Neal tu da ostanu na štetu zelenih Greena i Leonarda, kako Durant i društvo misle na to reagirati.

DAY TWENTY-EIGHT – GRINDING IT OUT

Sinoćnja utakmica donijela nam je dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da se mučenje između Sixersa i Celticsa konačno završilo, a loša da je jedna od ovih momčadi prošla dalje. Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put gledao važniju utakmicu s manje iskazane agresivnosti – umjesto na ratnike, obje momčadi su više podsjećale na boksače van forme koji su upravo odboksali 11 rundi i za 12-u im je ostalo taman toliko snage da se odbijaju od konopaca do klinča i tako u krug.

Manjak energije u slučaju Bostona uopće me ne čudi, obzirom na loša stanja Allena i Piercea, odnosno na izostanak Bradleya. Ma uopće je nevjerojatno zamisliti da su Celticsi ovako daleko stigli s rotacijom prema kojoj se čak i klupa Heata čini smislenom (pretjerujem, ali ne previše) – na klupi Bostona trenutno je 5 igrača pokupljenih tijekom sezone, dakle 5 igrača koji nisu bili dovoljno primamljivi ni jednoj od 30 momčadi da im na početku sezone ponudi mjesto na rosteru.

(kako je Danny Ainge zamislio biti konkurentan s ovakvim rosterom ne znam, ali stvari su se poklopile i eto ih u finalu konferencije gdje bez rotacije i s načetom petorkom realno nemaju prevelikih šansi protiv Heata koji je uhvatio kakav-takav ritam i očekuje Bosha nazad na parketu negdje tijekom serije)

Doc je praktički cijelu utakmicu odigrao s istih 5 igrača, uz jednu solidnu rolu Pietrusa u prvom dijelu, što je svakako objašnjenje za nesposobnost Bostona da uspostavi kontrolu nekakvom serijom i puno ranije riješi utakmicu protiv trenutku nedoraslih Sixersa. Ako si već načet i onda još igraš 48 minuta, teško je očekivati da ćeš pronaći snage u nogama podignuti razinu energije u određenim situacijama, ma kako povoljna situacija ti se nudila.

Boston se izvukao zahvaljujući tome što im je upalo više skok-šuteva, pogotovo u završnici, te zahvaljujući tome što su Garnett i Rondo preuzeli odgovornost u trenutcima kada je to bilo potrebno. Sixersi takve reakcije u važnim momentima i takve igrače koji bi se izdigli iznad sivila nisu imali i u tome je bila osnovna razlika.

Celticsi su u biti očekivano prošli na iskustvo, taj know how koji imaju donosi neopipljivu i statistički nedokazivu vrijednost, ali itekako vidljivu u ovakvoj izjednačenoj utakmici. Obje momčadi su igrale podjednako oprezno, sporo, više reagirajući nego izazivajući (podjednak broj skokova, slobodnih, izgubljenih), a takav pristup je definitivno odgovarao brojčano inferiornijem protivniku.

Pitanje je hoće li Sixersi ikada više imati ovakvu priliku za doći ovako daleko, tako da je njihov nedostatak agresivnosti zbunjujuć, a neobjašnjivo mi je da usprkos rotaciji od 8 igrača koji su svi redom mlađi, energičniji i potentniji, nisu uspjeli pretrčati i nadskakati Celticse i ostvariti prednost u kontrama i koševima iz reketa.

Pristajući na gomilu organiziranih napada koji su uglavnom završavali bezidejnim ulazom ili šutom preko ruke, Sixersi su se osudili na poraz. Jedini način da se usmjere prema pobjedi bio je da trče, skaču i bore se više od Celticsa, da iskoriste manjak energije protivnika, ali oni su dopustili da ih stil Bostona proguta i pritom su prokockali svaku priliku koja im se ukazala da eventualno promijene tijek susreta.

Samo s raspoloženim Brandom, koji je stabilnom veteranskom prisutnošću na oba kraja parketa bio jedina svjetla točka, jednostavno nisu imali šansu. Pierce je parirao Iguodali srcem nadoknađujući manjak atleticizma, Rondo je nadigrao Holidaya, a Turner je opet bio najgori igrač na parketu, djelujući totalno odsječeno od ikakvog momčadskog plana, čak i vlastite vizije o tome što bi trebao raditi na parketu. Ako su plan i vizija uopće riječi koje možemo koristiti u odnosu na njihovo sinoćnje izdanje.

Uglavnom, Boston već u ponedjeljak ima prvu utakmicu u Miamiu i usprkos dobrim epizodama Ronda i Garnetta tijekom playoffa, epizodama koje garantiraju matchup probleme za Heat, očito je kako bez prave podrške i mogućnosti odmora udarni dvojac Celticsa jednostavno neće moći izgurati još jednu seriju. Teret koji nose u napadu je pretežak i uzima ogroman danak u efikasnosti, a čak i da Pierce i Ray odjednom upadnu u šuterski ritam iz najboljih dana, manjak tijela osuđuje Celticse na minus protiv agresivne obrane Heata i monstruoznih all-round partija udarnog dvojca.

Heat je uredno nabijao razliku protiv druge postave Pacersa lukavim rotacijama, a Boston nema opcija kojima im može ovakvog jokera izbiti iz ruke. Osim ako bi se Doc odlučio za potpuno skraćivanje rotacija u sinoćnjem stilu, što bi valjda iscrpilo starterima i ovo malo pare što im je ostalo u kotlovima. Playoff je definitivno maraton, a Heat u ovom slučaju jednostavno ima prevelika pluća za Boston, koji bez mladenačke energije Bradleya i Greena na bokovima nema kako parirati Jamesu i Wadeu.

AMNESTY NATIONAL

Sinoć nije bilo nikakve tekme (jutros sam se probudio u 5 i nisam znao što sa sobom), ali, obzirom da je ona birokratska strana lige ponekad skoro jednako zanimljiva kao sama igra, iskoristimo ovaj dan da se pozabavimo amnestijom, odnosno potencijalnim kandidatima na koje bi se ova klauzula uključena u novi kolektivni ugovor mogla odnositi. Stvar je u principu jednostavna – obzirom da je NBA liga u kojoj imate maksimalno 5 franšiznih igrača na 30 momčadi i obzirom da je košarka igra u kojoj pojedinac ima veći utjecaj na rezultat nego u ijednom drugom momčadskom sportu, GM-ovi i vlasnici često su prisiljeni pretplatiti osrednje igrače u potrazi za nositeljima.

Nije da ih to oslobađa odgovornosti za loše poteze, ali ipak treba uzeti u obzir kontekst vječno slabe ponude naspram ogromne količine dolara koja se treba potrošiti. Uglavnom, amnestija daje šansu svakoj momčadi da se riješi jednog lošeg ugovora (i tako padne ispod granice salary capa ili barem poreza na luksuz), pod uvjetom da je nastao u doba prošlog kolektivnog ugovora te da je igrač u to vrijeme bio na rosteru kluba koji amnestiju koristi (naknadnim tradeovima ta povlastica se gubi).

Žurbe nema pošto se ona može iskoristiti do isteka najnovijeg kolektivnog ugovora (valjda, jer taj detalj kao i mnogi drugi oko amnestije neće biti poznati dok doktor salary capa Larry Coon ne objavi novi vodič kroz CBA), a jedan detalj je bitan za istaknuti. Svaki amnestirani igrač bit će podvrgnut dražbi (kao što je bio slučaj s Billupsom na početku ove sezone), a klub koji ponudi najviše dužan ga je plaćati ponuđeni iznos onoliko godina koliku mu traje amnestirani ugovor (razliku između originalnog iznosa i nove plaće namiruje stari klub). U slučaju da nitko ne posegne za amnestiranim igračem (slučaj Roy), njegovu ugovorenu plaću u cjelosti plaća bivši klub.

Ima još milijun sitnica koje u određenim slučajevima mogu biti bitne, ali za većinu lige i posebice za nas, koji razbijamo glavu oko ovoga, ove osnove su sasvim dovoljne. Stoga, bacimo se na pregled svih 30 momčadi i nađimo 30 kandidata.

ATLANTA

Amnestija valjda postoji zbog ovakvih franšiza, konkretno ugovora kojega su Hawski dali Joeu Johnsonu. Obzirom da je ova momčad odavno dosegla svoj plafon i da Johnson s godinama postaje sve manje bitan igrač, realno je očekivati da će ga negdje tijekom iduće 2-3 sezone Hawksi otpisati. Jasno, pod uvjetom da njegov učinak počne strmoglavo padati.

U slučaju da Joe nastavi igrati solidno, amnestiranje kako bi se dovela gomila novih loših ugovora nema smisla, jer bi se u tom slučaju plaćalo duplo za jednaku osrednjost. Kako god okrenuli situaciju, sudbina Hawksa vezana je uz njihovog veterana – čak i ako se odluče za potpuni rebuilding, Johnsonov ugovor mogao bi poslužiti kao zaštitna mreža (slučaj Wizardsa kojima Lewisov ogromni ugovor omogućuje da ne preplaćuju veterane prilikom početnih faza slaganja momčadi).

Druge opcije? Amnestiranje Pachulie ili Williamsa ovoga ljeta ne bi donijelo nikakvu praktičnu korist jer momčad je iznad salary capa, a ispod granice poreza, pa eliminacija jednog od ova dva veterana na relativno skromnim ugovorima ne bi pomogla pri dovođenju kvalitetnijih igrača, osim što bi eventualno uštedila vlasnicima nekoliko milja koje su u kontekstu playoff momčadi nebitne.

BOSTON

Celticsi nemaju lošeg ugovora i praktički, osim ako ovo ljeto ne amnestiraju Piercea (a neće jer jezgra Rondo-Garnett-Pierce još uvijek ima više smisla od bilo čega drugoga što mogu dobiti putem tržišta), vrlo vjerojatno neće ni koristiti ovu opciju.

BROOKLYN

Potrošili su je na Travisa Outlawa, kojem su godinu dana ranije poklonili pet godina predug ugovor. Majstori.

CHARLOTTE

Imaju mogućnost birati (Diop), ali otpis Tyrusa Thomasa čini se logičnim i jedinim pravim potezom. Što zbog ozljeda, što zbog odnosa prema treneru i igri, a što zbog vlastitih limita, Thomas je odigrao jednu od najgorih individualnih sezona u povijesti lige, barem kada su igrači s ovakvim pedigreom (4. pick drafta) i plaćom u pitanju (26 milja za iduće tri sezone). Obzirom na iskazani neprofesionalizam, Bobcatsima ne ostaje ništa drugo nego slati mu čekove iduće tri godine, uz nadu da neće proigrati u nekoj budućoj momčadi koja ga angažira za minimalac.

CHICAGO

Za Boozerov ugovor vrijedi isto što i za Johnsonov, zbog ovakvih igrača amnestija je i uvedena. Ali, postoji jedna bitna razlika – Hawksi ne dobivaju ništa ako se odreknu Johnsona jer nemaju spremnu jezgru koja može podnijeti veći igrački teret bez drastičnih padova (Johnson je izuzetno bitan igrač na obje strane parketa), niti su atraktivna opcija eventualnim slobodnim igračima. Bullsi pak mogu bez problema nadomjestiti Boozera povećanom minutažom Gibsonu i Asiku, a treba računati i na puno veći potencijal momčadi (Rose faktor) koji je u stanju privući slobodne igrače.

Također treba uzeti u obzir da bi eventualnim amnestiranjem Boozera Bullsi izbjegli plaćanje poreza na luksuz dogodine, što je stavka od izuzetnog značaja vlasniku Reinsdorfu koji ne voli poklanjati novac. Doduše, amnestijom Boozera napravio bi nešto slično, stoga je najrealnija prognoza za Chicago da amnestije neće ni biti.

CLEVELAND

Potrošili su je na Barona Davisa, kojem će čekovi itekako dobro doći iduće sezone (Cavsi su mu dužni još oko 15 milja) dok se oporavlja od uništenog koljena i vjerojatno pozdravlja od lige.

DALLAS

Cuban je napravio gomilu sjajnih poteza kojima je pomogao stvoriti prvaka, ali i još više loših, tijekom svih ovih godina u kojima je pokušavao kupiti naslov. Jedan od najgorih mu je produživanje ugovora s back-up centrom poput Haywooda. Ok, ljudi koji se mogu gurati 1 na 1 s Howardima i Bynumima ovog svijeta mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, ali skoro 40 milja na 4 sezone za takav profil igrača je jednostavno previše. Obzirom na skorašnji lov na Derona, možda i Dwighta, Haywoodova amnestija više čak ni nije čin zdravog razuma, već jednostavno nužnost kako bi se oslobodio prostor na salary capu i omogučila konkurentnost.

DENVER

Al Harrington je do ove sezone bio očiti izbor, ali obzirom na kvalitetne partije i činjenicu da mu zadnje dvije godine ugovora nisu u cjelosti garantirane, u prvi plan dolazi Birdman. To što ga Karl nije koristio u playoffu zbog najnovijih problema sa zakonom samo po sebi implicira da bi se Nuggetsi mogli riješiti problematičnog centra i dodatni prostor uložiti u novi ugovor McGeeu.

DETROIT

Villanueva je očit izbor, čovjek jednostavno nije u stanju ostati u komadu, a, čak i u danima kada je bio u stanju spojiti niz utakmica, nije bio ništa više od stretch četvorke s klupe koja ne igra obranu i praktički pojma nema o potrebama organizirane košarke. Doduše, obzirom da će Dumars požuriti pretplatiti novog igrača koji se po ničemu ne uklapa u momčad, možda njegova amnestija ne donese ništa dobro Pistonsima koji su mu u svakom slučaju dužni 16 milja za dvije sezone, svejedno proveo ih na klupi ili negdje na plažama Kariba.

GOLDEN STATE

Jedan od najblesavijih poteza ove sezone bio je odluka Warriorsa da amnestiraju Charliea Bella i njegov smješni ugovor te si tako još dvije godine ostave na vratu uteg zvan Andris Biedrins. Obzirom da planiraju složiti playoff momčad u ekspresnom roku, razlika između Bella i Biedrinsa omogučila bi im taman toliko prostora na salary capu da potpišu Brandona Rusha ili nekog drugog veterana koji im može pomoći odmah.

HOUSTON

Ne uspiju li u nekom tradeu (za Pau Gasola) plasirati Scolu, a nastavi li se Luisov drastični pad u pogledu fizikalija (iako je teško zamisliti da se može biti još sporiji i još manje skočan od sadašnje razine), Argentinac se nameće kao logičan izbor za amnestiju obzirom na godišnju gažu od 10 milja kojom zakrčuje salary cap minimalno iduće dvije sezone.

INDIANA

Oni su svoju iskoristili odmah kako bi se riješili Jamesa Poseya, što je u redu jer, obzirom kako Bird pažljivo radi od tučnjave u Detroitu, ni nemaju drugog ugovora koji bi im predstavljao naročiti teret.

CLIPPERS

Konačno prilika da se završi era Ryana Gomesa (Jordan i Butler su, nažalost, nedodirljivi jer su dobili nove ugovore po svježem kolektivnom).

LAKERS

Mogu se praviti pametni pa otpisati Blakea (i pritom uštedjeti popriličnu svotu obzirom na trostruki porez koji će morati plaćati zbog toga što se nalaze 15 ili više milja iznad granice poreza na luksuz – npr. ako maknete Blakeove dvije godine po 8 milja nećete uštedjeti samo tih 8 milja, već vrlo vjerojatno još i dodatnih 16 milja poreza) ili jednostavno čuvati ovu opciju kao osiguranje do isteka Kobeovog ugovora.

Mislim, obzirom da je Bryant potpisao pod starim uvjetima kada je bilo moguće pretplatiti veterane franšizne vrijednosti, njegova plaća doslovno iznosi pola salary capa i, u slučaju ozljede ili drastičnog pada učinkovitosti, Lakersima bi amnestija mogla poslužiti kao određena polica osiguranja od puno veće propasti (amnestija Bryanta ne bi zasigurno naišla na odobravanje javnosti, ali lutrijski roster u doba nikad veće popularnosti lige imao bi još veće posljedice na biznis).

MEMPHIS

Nemaju koga otpustiti, nositelji jedu salary cap, a sporedni igrači su ionako na minimalcima. Koristit će je samo u slučaju da se Rudy ili Zach raspadnu, što nije isključeno obzirom na ogromne novce uložene u petorku i minimalne uložene u ostatak rostera.

MIAMI

LeBatard je imao sjajnu ideju – Heat mora napraviti novi post-Decision party, svojevrsni “Decision 2”, na kojem bi fanovi spuštanjem ili dizanjem palca odlučivali koga amnestirati – Haslema ili Millera. Obzirom na Millerovo zdravstveno stanje i kultni status kojega Haslem uživa u Miamiu (a koji se popeo na nove visine nakon što je nokautirao Hansbrougha), bojim se da su Mikeovi dani u ligi odbrojani jer plaćati porez na luksuz zbog igrača koji nije u stanju pomoći nema previše smisla.

MILWAUKEE

Njihova amnestija ima ime i prezime, zove se Drew Gooden i pitanje je samo hoće li je upotrijebiti ovoga ljeta ili će čekati iduće.

MINNESOTA

Darko. Odmah, sada. Da se pita Adelmana, jučer.

NEW ORLEANS

Prvi korak u rebuilding bio je izuzetan, salary cap je očišćen te su Hornetsi ostali sa samo dva problematična ugovora – 15 milja koje za iduće dvije godine duguju Arizi, odnosno 28 koje u istom vremenskom periodu treba isplatiti Okaforu. Ariza i dalje nudi solidan omjer uloženog i vraćenog, ali Okaforov ugovor je besmisleno visok za tako limitiranog igrača i amnestija je moguća, pogotovo ako nova uprava odluči potrošiti dobar dio salary capa na Erica Gordona i poneko veteransko pojačanje. Odluče li se za nešto blaži rast i izgradnju nove jezgre kroz draft i dva picka prve runde koja imaju na raspolaganju ove godine, Okaforov ostanak ima smisla kao regulator minimalne potrošnje (po novom kolektivnom franšiza mora potrošiti minimalno 85% salary capa).

NEW YORK

Iskoristili su svoju amnestiju na Chaunceya Billupsa, zahvaljujući čemu su potpisali Chandlera, ali i ostali bez mogućnosti da se u bližoj budućnosti riješe Amarea i njegovog upitnog zdravstvenog statusa. Kao i obično, nisu dugoročno planirali, tako da sve priče oko toga što su mogli ili nisu u biti i nemaju smisla. Knicksi prvo pucaju, a onda pitaju u koga (uglavnom u sebe).

OKLAHOMA

Presti je izgradio izuzetnu momčad izuzetne financijske strukture (ugovor potpisan s Collisonom koji se iz godine u godinu smanjuje jedan je od svjetlih primjera), momčad koja će u probleme doći tek kada bude trebalo matchirati ponude za Ibaku i Hardena. Upravo tada bi i ova klauzula mogla poslužiti kako bi se izbrisale zadnje dvije godine Perkinsova ugovora (2 x 9 milja) i kako bi se u tu rupu pokušao ugurati barem jedan od dva mlada talenta.

ORLANDO

Potrošili su svoju amnestiju na Arenasa, čovjeka zbog kojega je praktički ova opcija i unesena u novi kolektivni ugovor. Samo, kako Gilbert već ima svoju klauzulu (koja spriječava preplaćivanje igrača draftanih u drugom krugu koji igraju za minimum), ova nova iznimka ostala je bez imena pa je tako poznata samo kao Amnestija umjesto kao Pravilo Gilberta Arenasa.

PHILADELPHIA

Ako misle nastaviti napredovati, zadržati u klubu solidne visoke igrače poput Allena (rookieu su dali očajan ugovor od samo jedne godine, a sada već vrijedi puni iznos midlevela) i Hawesa te eventualno konkurirati na tržnici (možda u lovu na Dwighta Howarda), jednostavno moraju amnestirati Eltona Branda koji sa svojom opcijom od 18 milja predstavlja ogroman problem.

PHOENIX

Salary cap situacija im je pod kontrolom, ali uvijek mogu amnestirati neki od loših ugovora kojega su podijelili zadnjih godina. Birajte između Childressa, Warricka ili Fryea, koga god da izaberete nećete pogriješiti.

PORTLAND

Potrošili su svoju amnestiju na Brandona Roya prije negu su se slova na novom kolektivnom ugovoru stigla osušiti. Valjda vraćaju milo za drago karmi.

SACRAMENTO

Znate tko je najbolje plaćeni igrač na rosteru Kingsa? John Salmons. Takav apsurd bi se morao prekinuti odmah, pitanje je samo postoji li danas u ovoj organizaciji potrebna količina novca kojom se ovakav potez može platiti.

SAN ANTONIO

Richard Jefferson je bio jedina moguća žrtva amnestije, ali nakon što su ga poslali u Golden State praktički su ostali bez opcija. Spursi bez opcija, to je rečenica koja može imati smisla samo u ovakvom kontekstu.

TORONTO

Ova grozota od rostera koju je okupio Colangelo ipak se kreće nabolje, nemaju financijskih utega, a svojevrsni paradoks je što se Bargnani, usprkos najboljoj sezoni karijere, čini kao jedina potencijalna žrtva amnestije. Jednostavno, 32 milje koje mu duguju za iduće 3 sezone malo su previše za stretch četvorku, pa ako dođe do nekih pomaka nabolje u pogledu pojačanja, prijevremeni raskid s Talijanom ne bi trebao biti iznenađenje.

UTAH

Amnestija im dolazi kao naručena da raskinu ugovor s Rajom Bellom, koji je većinu sezone proveo natežući se s trenerom Corbinom. Raja danas više nije ni sjena nekadašnjeg 3&D majstora iz najboljih dana Sunsa, a očito nije ni veteran spreman pomoći mladima da stasaju. Stoga, iako nije u stilu Jazza plaćati nekoga da ne igra, ovo se čini kao neizbježan potez.

WASHINGTON

Lewisova plaća je izuzetno korisna za momčad u rebuildingu jer pokriva dobar dio salary capa i garantira minimum potrošnje za plaće (a ionako mu nije garantirano svih 20 i nešto milja), tako da se puno logičnijim potezom čini amnestiranje Blatchea. Čovjek je omražen kod navijača, nijedan drugi klub ne želi posegnuti za njegovim očajnim ugovorom i još gorim karakterom, stoga se amnestija i brisanje iz salary capa tih njegovih 25 milja kroz iduće tri sezone čine neminovnim potezom, možda čak i veće simboličke važnosti nego konkretne financijske koristi.

DAY TWENTY-SEVEN – DWYANE WADE NBA2K GAME

HEAT @ PACERS

Nakon svih obračuna, prljavih udaraca, očajnih napadačkih izdanja i bezbrojnih perioda bezglave košarke, sinoć smo imali prilike gledati najbolju utakmicu serije. Ili barem najbolje poluvrijeme, jer prve dvije četvrtine dvoboja između Heata i Pacersa bile su jednostavno sjajne. Indiana je od starta zaigrala nadahnuto, s brzim kretanjem lopte i balansom u napadu kao ostvarenim idealima, uz sjajne partije Westa i Hibberta koje su omogučavale realizaciju njihove utopije.

Heat pak nije imao vrhunskog Jamesa, LeBron je bio za svoje standarde sasvim prosječan, ali Wade je upao u zonu tijekom koje je zabijao sa svih strana, iz izolacija ili iz pravih akcija, pritom potpuno ignorirajući Georgeovu i Hibbertovu dužinu, ostavljajući dojam kao da je sam na parketu. I Miami je također prezentirao lijepo kretanje lopte kojim se konačno okoristio Mike Miller, čije trice su pomogle držati Heat u igri (pokušao sam se sjetiti na koga me Mike podsjeća dok se onim sitnim koracima gega gore-dolje kao da ga je tog trenutka pregazio valjak i prva asocijacija mi je bila Superbaka prije nego su pogodili onim zračenjem, dakle dok je bila obična baka).

Iz ovog uvodnog dijela treba još samo istaknuti kako su preko svojih visokih Pacersi opet startali sjajno i kako su opet prosuli lijepu prednost u samo tri minute koliko su igrali bez i jednog i drugog stupa igre. Ovaj put Vogel je pokušao iskoristiti činjenicu da Hibbert nije upao u probleme s osobnima, ostavio ga je na parketu skoro cijelu prvu četvrtinu, a Westa je vratio u igru nakon dvije minute druge. Ali, uzalud – Miami je napravio seriju od 10-0 i došao u egal (jedini starter na parketu u tom trenutku za Pacerse bio je George, a treba istaknuti i kako su postavu Miamia koja ih je nadigrala uz Jamesa činili i rookie Cole i njegov djed Juwan Howard). Toliko o tim rotacijama koje su pokazuju kao propast Pacersa i njihovoj klupi koja je najveće razočaranje ove sezone.

U nastavku je očekivano estetska razina igre pala, posebice kod Pacersa koji su pod sve većim pritiskom počeli bacati lopte u bunar i potezati ishitrene šuteve. Miamiu je tako bilo dovoljno jahati i dalje nadahnutog Wadea koji je večer završio s 41 poenom iz 25 lopti. James nije ubacio u najvišu brzinu, nije bilo ni potrebe, ali je zabijao svaki puta kada je trebalo, a uz dinamični duo u ovoj, tako se pokazalo na kraju, rutinskoj pobjedi, sudjelovale su Millerove trice, solidna 3&D podrška Chalmersa te izuzetna partija Joela Anthonya koji se šaltao od Hibberta do Westa, stizao pokrivati pod košem na sve strane i usput čak i zabiti dva zicera. S 5 raspoloženih igrača i ovakvom vanserijskom partijom svoje druge opcije (ali ipak i dalje franšiznog talenta i GM-a iz sjene), Miami je prevelik zalogaj za solidne Pacerse.

Koje čeka zanimljivo ljeto. Bird (ako ostane, iako sumnjam da će nakon ovog playoff iskustva samo tako odstupiti) mora prije svega pronaći poštenog playmakera jer igra s dva back-up talenta ne prolazi, osim ako nisi Miami pa Chalmersove nedostatke možeš kompenzirati Jamesom i Wadeom. Collison jednostavno nije dovoljno dobar playmaker (nebitan u obrani, streaky šuter, nema sjajni pregled igre, brz ali i neučinkovit slasher), a Hill je ipak više bek-šuter koji puno bolje funkcionira bez lopte u rukama kao catch & shoot opcija i u kreiranju šuta za sebe nego za suigrače (kao combo-bek s klupe ima izuzetnu vrijednost).

West i Hibbert su sjajna osnova za bližu budućnost, ali jednostavno je nemoguće u današnjoj NBA, pa čak i u playoffu, cijelu utakmicu vrtiti napad samo kroz post, jedan rasni slasher je jednostavno neophodan radi balansa na parketu (Nash ili Deron Williams, možda i Eric Gordon, ali to već uključuje cijeli niz novih poteza, poput trejdanja Grangera za potrebnog playmakera).

Možda još važnija stavka bit će potpis Hibberta. Njegova kombinacija visine, karaktera i talenta vrijedi popriličnu količinu salary capa, ali ipak će ogromnu razliku predstavljati potpišu li ga za svotu od 10-ak milja ili mu pak budu morali dati iznos bliži maksimumu (između 13 i 15 milja). Odnosno, ne dati, već matchirati – obzirom da svom krakatom centru nisu ponudili novi ugovor na vrijeme, Pacersi će morati čekati prvu ponudu Hibbertu i nadati se da neće biti previsoka, iako će potencijal rasne petice koji je Hibbert iskazao u playoffu zaigurno natjerati neku franšizu u očajničkoj potrazi za talentom da zaigra na kartu pretplate. U tom slučaju sav ovaj slobodni prostor koji imaju na salary capu se bitno smanjuje, a samim time smanjuje se i manevarski prostor koji Bird ima na raspolaganju da jednu solidnu momčad pretvori u pravog izazivača.

DAY TWENTY-SIX – JRUE RULES

CELTICS @ SIXERS

U ovoj seriji imali smo prilike gledati sjajnih napadačkih partija i izuzetnih obrambenih dionica, ali sinoć nam se uglavnom prezentiralo ono najgore od obje momčadi – bezidejni napadi i obrane bez energije. U teškoj i sporoj utakmici bez ritma i inspiracije bolje su se snašli Sixersi, ponajviše zahvaljujući raspoloženoj rotaciji od 7 igrača naspram mrtvoj Bostonovoj klupi, ali i zahvaljujući dominaciji njihovih vanjskih igrača, posebice činjenici da je Holiday nadigrao Ronda.

Sixersi u startu prelako ulaze u reket, dominiraju u tranziciji preko trojke Holiday, Turner, Williams, a Boston s hladnima Rondom i Garnettom baš i nema odgovora. Bass nastavlja biti agresivan, ali ovaj put bezuspješno (forsirajući rolanje umjesto popa prilikom pick igre iznudio je poneko slobodno, ali i totalno ispao iz šuterskog ritma), dok jedino Pierce nalazi načina za uredno zabiti, rutinski iznuđujući slobodna, posebice u trenutcima kada Iggy nije na njemu (reći da je Turner još uvijek naivac u obrani poprilično je blaga konstatacija).

I da, što se tiče Piercea, iako je vidno usporen, promjene pravca kretanja koje izvodi ipak ukazuju da su Celticsi, kao i uvijek, pretjerivali prilikom izvještaja o njegovoj ozljedi (sjetimo se samo invalidskih kolica na parketu protiv Lakersa u Finalu 2008.). Ovakav rat informacijama odavno je dio kulture Celticsa (nazovimo to Redovom ostavštinom) i kad još uzmeš u obzir da je Pierce kao naručen za ovakve fore obzirom da je iz grada drame Los Angelesa, očito kako izvještaje iz Bostona treba uzimati s dozom rezerve. Barem kada se tiču PP-a – čovjek nije na 100%, ali nije ni invalid.

Jedna od velikih prednosti Sixersa, posebice postave s Turnerom, Iggyem i Youngom, je što mogu preuzimati prilikom svakog screena bez straha od mismatcha, što je vrlina koju je Collins sinoć dodatno naglasio miksajući obrambene zadatke čak i na početcima napada. Pa su se tako na Rondu izmjenjivali Holiday, Turner i Iggy, a sjajan kolketivni posao napravili su u završnici kada su zaigrali presing na postavljenu obranu, udvajajući u svim situacijama kada bi neki Celtic van reketa pokušao driblingom ostvariti prednost.

Na kraju je oživio Garnett, pokušao je vratiti Boston u život, ali Holidayeva energija bila je previše. Mali je prolazio pored anemičnih Celticsa kako je htio, pokazujući izuzetnu zrelost za igrača od 22 godine, ali i izuzetan potencijal, miksajući ulaze, šut iz vana i asiste u pravilnim omjerima.

Mislim da možemo reći kako nije slučajnost da su Sixersi dobili svaku utakmicu ovogodišnjeg playoffa nakon što bi Holiday preuzeo rolu prve opcije jer njegovi triple threat talenti i uopće fizikalije i all-round igra su izuzetni te je njegov problem do sada najviše bila pasivnost, odnosno to što za razliku od jednog Turnera nije imao potrebu/nagon iskakati iz zadane role.

Turner je pak odradio odličan posao na Rondu u drugom dijelu, smetao mu je dužinom prilikom ulaza, ali je istovremeno uredno gubio iz vida Allena čim bi ovaj napravio jednu varku tijekom (Pierceovo školovanje smo već spomenuli). Ta njegova toplo-hladno igra je bila prezentirana i u završnici, kada je iz čista mira, u situaciji kada bi koš Sixerse odveo na ozbiljnu prednost, krenuo u reket 1 na 1 protiv Garnetta i bio prisiljen baciti ciglu od table.

Već sam ovo spominjao i sam sebi postajem dosadan, ali mi je ludo gledati kako netko tko je proveo tri godine na sveučilištu i dalje igra kao muha bez glave i nije u stanju čitati ni osnovne košarkaške situacije (tipa, ne napadaj Kevina Garnetta 1 na 1), već živi isključivo od fizikalija i talenta. Samo, i ovakav Turner je protiv noćašnjeg izdanja Celticsa bio više nego koristan.

(Jrue je proveo samo jednu godinu na faxu i pokazuje zavidan napredak u ovome playoffu – iz role playera u nositelja – tako da možemo reći kako su njegove početne NBA sezone poslužile kao škola, dok za dvije godine starijeg Evana mogu samo reći da mu je nadimak The Villain apsolutno pogođen – ok, košarka nije smrtno ozbiljan posao, ali imati smiješak na licu nakon što dva napada baciš loptu u bunar već je malo previše)

(s druge strane, način na koji su ostali igrači Sixersa stali iza njega i hrabrost s kojom igra ne daju vam prilike da maknete pogled s njega, uz malo sreće i puno rada mogao bi postati igračina)

(nadam se da će Sixersi ispasti tako da ne moram razbijati glavu oko paradoksa Evana Turnera, koji ruši tezu da duži ostanak u školi koristi igračkom razvoju i nameće novu – očito nema koristi od škole ako te trenira Thad Matta, što je možda upozorenje svima spremnima draftati Jareda Sullingera)

Još jedna zanimljivost koju pratimo tijekom serije se nalazi u tome što su Sixersi preuzeli igru Bostona u potpunosti, odnosno što im pariraju njihovim vlastitim oružjem – ulazima vanjskih igrača u reket i povratnim loptama na visoki post gdje čekaju centri mekih ruku. S druge strane, Boston sve više pokušava zabijati u reketu preko Piercea, Garnetta, pa čak i Bassa, te tako gubi dobar dio ritma u napadu. I, da ponovim još jednom, definitivno im ne koristi kada Holiday nadigra Ronda.

Koliko je ovo bila čudna utakmica dovoljno govori podatak da je Boston ostvario prednost u napadačkom skoku (nadskakao protivnika i izgubio, svašta), ali kada gađaš 33% uz patetičnu izvedbu glavnih igrača, čak i takva anomalija ne znači previše. Sixersi su bili energičniji, razigraniji i željniji, a to je formula koja uglavnom donosi rezultat u playoff okruženju, a posebice kad se susretnu ovakva dva zlatoroga od momčadi (Keyon Dooling ne bi smio biti u ligi, kamoli playoff rotaciji).

Ne sumnjam da će Celticsi opet odigrati najbolje što mogu u sljedećoj, već vidim dramu oko povratka Bradleya, možda ovaj put angažiraju Gorana Višnjića i Hugha Laureia da Piercea reanimiraju na parketu ili mu barem izvedu traheotomiju, ali ovi Sixersi su sposobni biti tvrd orah – dosta da 5 članova uže rotacije dobro reagira (sinoć je recimo Young totalno podbacio, ali je zato Brand odigrao najbolju partiju serije) i eto ih u igri do samog kraja.

DAY TWENTY-FIVE – SHANE ON YOU

PACERS @ HEAT

Sinoćnjim gaženjem Miami se osvetio Pacersima za poraz u trećoj utakmici i pritom ne samo zasjeo na vozačko mjesto, već okrenuo i momentum i koš razliku u svoju korist. Ono što je razlikovalo ovu partiju od prijašnjih prije svega je bila trica – zabivši 9 od 16 šuteva iz vana, Heatov napad je konačno podsjetio na ona izdanja iz prvog kruga s Knicksima.

Uz novu sjajnu Jamesovu all-round partiju i razigranog Wadea koji je letio na sve strane i briljirao u onim svojim klasičnim ulazima ravno u suparnika kako bi iznudio dodatno bacanje, ključnu rolu odigrao je Battier s četiri ubačaja za tri (ulogu trećeg igrača koji može raširiti obranu više valjda ne treba objašnjavati nikome, dodatni prostor čini Jamesa i Wadea još ubojitijom kombinacijom).

Treba istaknuti i odličan posao koji je Battier odradio u obrani hrvajući se sa Westom. Činjenica da je, koristeći sve moguće trikove (čupanje, guranje, frontanje, jahanje, samo što nije izvukao zeca iz šešira), uštopao ovakvog igrača pokazuje se neprocijenjivom obzirom na količinu energije koju time uštedi Jamesu. Jasno, u tome mu pomažu i Westovi problemi s istegnućem koljena, zbog kojih je povučen s parketa čim se Miami odvojio na ozbiljniju prednost. Iako su tek nakon utakmice izišli s dijagnozom, da West nije na 100% bilo je jasno već i u prošloj utakmici, ali, kao što kaže nepisano playoff pravilo, ionako nitko u playoffu nije na 100%.

Vogel ovom prilikom nije previše pomogao Miamiu rotacijama, u prvom dijelu dok je utakmica još bila konkurentna igrao je samo par minuta bez Westa ili Hibberta na parketu i ni jednom si nije dozvolio držati na parketu Barbosu protiv Wadea (iako je u jednom trenutku sjajnom kombinacijom Heata James došao u priliku odigrati leđima protiv najgoreg obrambenog igrača na parketu, ali Leandro je srećom izbio loptu i odmah potom pobjegao na klupu). Ali, problem ovaj put nije bilo kombiniranje tijekom utakmice, već priprema pred utakmicu – Indiana nije izašla na parket spremna na bitku, odnosno na energetsku razinu koju je ovakvo izdanje Heata zahtijevalo (prelako su upali u brzi ritam, otežavajući si tako igru kroz post, ali i igru u obrani, koja se jednostavno ne stigne namjestiti ako James ili Wade imaju onaj korak prednosti).

Miami je tako u startu zavladao u skoku i reketu ne dozvolivši Pacersima lagane poene, a s druge strane lakoćom dolazeći do istih, bilo preko ulaza, bilo preko otvorenih šuteva. Ukazati na samo jedan razlog zbog kojega su Pacersi odigrali ovako mlaku utakmicu je nemoguće, radi se o zbroju svega i svačega, ali bilo je očito kako su George i Granger obrambenu agresivnost ostavili doma te kako se West i Hibbert sve slabije rotiraju kako je utakmica odmicala. O tranziciji da ne govorim – kada protivniku dozvolite da vam zabije 20 poena više iz kontri, to sve govori i o koncentraciji i o pristupu kojega imate.

Igrati ispod 100% u ovakvoj utakmici nije garancija uspjeha, a, ako ste još u poziciji niže postavljene i slabije momčadi, ne možete si dozvoliti dvije ovako blijede utakmice za redom. Grangerovo uganuće gležnja u situaciji kada se Miami već odvojio na dvoznamenkastu prednost i preuzeo kontrolu samo im je došlo kao izlika da bace ručnik i počnu razmišljati o revanšu, a takav pristup možda govori i više od rezultata.

Možda je samo riječ o umoru (Hibbert koji i inače tijekom sezone ima doziranu minutažu zbog slabašnog kapaciteta pluća jednostavno ne može preko noći nositi igru na 40 minuta), možda o mentalnoj nespremnosti za ovoliko velik korak naprijed (opet se postavlja pitanje hijerarhije u momčadi, odnosno podjele odgovornosti – da West nije preuzeo odgovornost, Hibbertova nekonstantnost i Grangerova neučinkovitost jedva da bi bili dovoljni za suprostaviti se Orlandu), a možda jednostavno talentom više nisu u stanju pratiti ritam koji nameće dinamični duo Heata (obzirom da u nastavku serije ni West ni Granger očito neće biti na visini zadatka, razlika u talentu između prvih opcija samo se povećala, dok se istovremeno, buđenjem role playera Heata, razlika između sporednih aktera smanjila).