ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Jun/1220

BURN YOUR DRAFT CARDS 2012.

Posted by Gee_Spot

Odmah na početku jedno priznanje. Ove godine nisam pogledao ni jednu jedinu NBA utakmicu. U ovim terminima iza ponoći, mislim. Osim onih izravnih prijenosa vikendima koji bi počinjali u 19 ili 21 po našem vremenu, sve ostale utakmice sam odgledao u snimci. Razlog za ovakvu ipak drastičnu promjenu nekome tko je navikao na dizanja u gluho doba noći (nisam propustio ni jednu „Noć košarke“ ’90-ih, bez obzira na utakmice koje su se prenosile, iako je i sam Slavko Cvitković duhom, kad već nije mogao tijelom, uglavnom preskakao sve one koji nisu uključivale Bullse), leži prije svega u do savršenstva dovedenom League Passu koji omogućuje izuzetan komfor prilikom gledanja snimke – možeš početi gledati utakmicu od početka i prije nego je završila, bez problema možeš izbjeći saznati rezultat, a, najbolje od svega, lakoća kojom preskačeš time-outove i mrtve trenutke praktički znači da utakmicu možeš pogledati za sat vremena, sat i 15 u najgorem slučaju.

Mučiti se i kljucati uz gomile besmislenih prekida, biti kao zombi pola dana nakon nikakvog sna ili ustati sat ranije od potrebnoga i pogledati utakmicu u miru i bez posljedica po društveni život? Nema uopće dvojbi, pogotovo što je i matematika jednostavna – za ono vrijeme uloženo u gledanje izravnog NBA prijenosa, možete pogledati tri (3) utakmice u snimci. Mislim, ovo uopće nije podložno raspravi, ako mene pitate.

Sad, zašto vam ovo uopće pričam? Zato što sam ove godine odlučio barem jednom probdijeti noć uz NBA, a gdje ćeš boljeg povoda za to od drafta. Legao odmah nakon onog (još jednog) sjajnog izdanja Pirla i društva, navio sat za jedan, kad je zazvonio pomislio „jebote, pa ujutro treba raditi, ovo nema smisla“, ustao, upalio NBA.TV (mislim da po prvi puta rade prijenos drafta, nisam siguran da je bio lani) i zaboravio da postoji išta drugo, kamoli nekakve fiziološke potrebe.

U startu odmah šok, nekakav nebitan lik s NBA.TV-a daje svoje sleeper pickove, ističe da treba obratiti pozornost na Johna Shurnu, samo što na ekranu piše John Sherna. I dok se mislim kako je ovo čak ispod ranga jednog Vlade Vanjka (mislim, zar je moguće da pored interneta i svih draft fanatika ovakvi očiti bezveznjaci rade pripremnu emisiju), stiže i David Stern, ovaj put nažalost uz pratnju neke nove melodije, ali i uz neizbježne zvižduke okupljenje publike. Draft kreće, vrijeme je da obradimo svaku momčad redom kako bivaju pročitane.

NEW ORLEANS HORNETS

1. pick
Tu iznenađenja nema, Anthony Davis je prvo ime ove noći koje prelazi Sternove usne.

10. pick
Izbor Austina Riversa bio je svojevrsna javna tajna, momku su danima bila puna usta Hornetsa, a oni pak nisu prestajali izražavati svoje oduševljenje njegovim izvedbama na treninzima. Vjeruju da mogu od njega napraviti novog Stepha Currya, u najgorem slučaju imaju izuzetnog strijelca s klupe. Ostane li Eric Gordon, mogao bi ovo biti zanimljiv bekovski dvojac, možda čak i sposoban nadoknaditi manjak rasnog playa većinu vremena, a, s druge strane, možda će im jedna lopta biti premalo. Ako ništa drugo, Davis i Rivers vjerojatno će biti najatraktivnija kombinacija rookiea suigrača u ligi dogodine.

46. pick
Darius Miller, šesti igrač Kentuckya, stiže u ulogu cimera Davisu. Solidno krilo koje bi moglo ukrasti koju minutu kao spot-up šuter.

CHARLOTTE BOBCATS

2. pick
Ok, Jordan očito nije uspio unovčiti ovaj pick, ali ga nije uspio ni zeznuti. Nakon svih priča o Robinsonu samo zato što im treba visoki, na kraju su ipak izabrali Michaela Kidd-Gilchrista, riješili pitanje trojke, stopera na bokovima i uopće lidera nove generacije. Dobar potez.

31. pick
Odličan ulov s Jeffom Taylorom ovdje, u jednu noć Bobcatsi su riješili pitanje obrane na bokovima. Treći igrač Vanderbilta izabran tijekom drafta možda neće biti u stanju uskočiti u petorku pored MKG-a, ali kao zamjena njemu i Geraldu Hendersonu trebao bi biti sjajan. Krađa.

WASHINGTON WIZARDS

3. pick
Wizardsi slave jer su se dočepali igrača kojega su željeli, s Bradleyem Bealom zaokružuju petorku i dobivaju potencijalnog lidera. On i Wall čine potencijalno najbolji bekovski dvojac u ligi nakon Oklahomina i San Antonieva. To nije mala stvar.

32. pick
Nakon Veselya lani, Wizardsi povećavaju Češku koloniju u Washingtonu. Što vide u Tomasu Satoranskom nemam pojma, stvarno su mogli potrošiti ovaj pick na mladog igrača koji može pomoći popuniti roster, pogotovo obzirom da nakon dovođenja Arize i Okafora baš i nemaju previše prostora na salary capu za slobodne igrače.

CLEVELAND CAVALIERS

4. pick
Evo i prvo iznenađenje. Dion Waiters umjesto Harrisona Barnesa. Hm, Waiters je odličan strijelac, ali nije čista dvojka, treba mu lopta u rukama da bude maksimalno koristan. Znači li ovo da Cavsi planiraju igrati s dvoglavim playmakersim čudovištem? Irvingu svakako dobro dođe jedan odličan slasher koji mu može bacati povratne lopte, takvog šutera treba iskoristiti. Plus, nije da je Kyrie baš briljirao kao kreator. Ok, ovo ima smisla, dva playmakera su bolja od jednoga, ali bit će svakako zanimljivo vidjeti kako će funkcionirati zajedno, posebice u napadu jer Waiters ne bi trebao imati problema s obranom – on će biti taj koji preuzima najopasnijeg protivničkog beka.

17. pick
Dobar potez Cavsa, dali su sve preostale pickove (24. i dva iz druge runde) Dallasu za prava na Zellera. Treba im jedan visoki za zaokružiti rotaciju, Zeller svakako može koristiti uz novu vanjsku liniju i Varejaoa. U svakom slučaju, ovim kasnijim pickovima ne bi dobili tako kvalitetnog igrača, a nema ni potrebe za gomilanjem mladih igrača, imaju sasvim dovoljno prostora na salary capu za popuniti roster solidnim veteranima.

SACRAMENTO KINGS

5. pick
I dalje nigdje tradea, ali Kingsi barem biraju pametno. Thomas Robinson je šljaker kakav im treba, iako uvijek ostaje otvoreno pitanje funkcioniranja njega i Cousinsa. DeMarcusa ionako forsiraju kao centra, u (n)ovoj NBA on ima i visine i mase za pokriti poziciju, sada se samo ostaje nadati da će ga Robinsonova energija inspirirati da igra obranu i ne uzima kriminalne šuteve. Što se potencijala tiče, Cousinsov talent i Robinsonova energija mogli bi biti zajebana kombinacija, kao nekakva otkačenija verzija dvojca Jefferson-Millsap.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

6. pick
I dalje nema tradea. Blazersima treba playmaker, Damian Lillard je najbolji u ponudi. Draftiranje za potrebom umjesto za talentom ovako visoko možda nije nužno pametan izbor, ali Blazersi nisu momčad u rebuildingu, njima treba play da zaokruže petorku, a na tržištu možda boljega od Lillarda nema ili ga nema u njihovim očima.

11. pick
Tipični Blazersi. Možda je prerano za ustvrditi tako nešto, ali Olshey je fulao na svom prvom draftu kao GM Portlanda. Draftanje za potrebom i ovdje ima smisla, ali samo ako izabereš Hensona ili Zellera. Leonard je prevelik projekt za momčad koja lovi playoff i kojoj pomoć treba odmah. Bojim se da će LaMarcus morati odraditi najveći dio sezone na petici, a to ovaj pick čini promašenim. Dok Leonard nauči igrati košarku na razini potrebnoj jednoj playoff momčadi, tko zna što će biti s ovom jezgrom, sumnjam da od prvog dana može istrčati na parket i zamijeniti Przybillu (što mu je vjerojatni domet u budućnosti). Razočaran sam, to je očito, mislim da sa sigurnošću možemo reći kako Lillard i Leonard neće ugroziti Davisa i Riversa u borbi za najatraktivniji par rookie suigrača.

40. pick
Ajde, konačno su i Blazersi izabrali najbolji talent na raspolaganju. Will Barton u zadnjoj trećini drafta – krađa.

GOLDEN STATE WARRIORS

7. pick
Opet nema tradea, ali nije ni bitno jer ovo je čista krađa za Warriorse. Dva tjedna već pokušavaju ugrabiti nekakvo preskupo nisko krilo, htjeli su Denga, Gaya, Grangera i Iguodalu, na kraju su za rookie dolare dobili igrača slične kvalitete da zaokruži zanimljivu petorku. Odlična situacija za sve, nije tajna da je Barnes od svih momčadi preferirao upravo Warriorse zbog tržišta.

30. pick
Bogutu i Leeu treba pomoć pod košem, stoga je izbor najboljeg preostalog visokog donekle logičan. Festus Ezeli ima previše Desagane Diopa u sebi, ali ne treba zaboraviti da je jednom davno, dok je bio relativno u formi, Diop bio solidan gurač pod koševima.

35. pick
Draymond Green također spada u kategoriju igrača koji mogu pomoći pod košem, može uskočiti i kao izuzetna zamjena za Davida Leea kao također svestran i nesebičan krilni centar, a može zaigrati i na perimetru.

52. pick
Zakon, evo i novi Đevad Alihodžić ide u NBA. Ognjen Kuzmić, kažu za njega ovi na ESPN-u, koji navodno prate euro košarku, da je super to što ne zna puno pa ima nade da nešto nauči. Visina i oblik teškog centra, zbunjeni pogled ne obećava.

TORONTO RAPTORS

8. pick
Odličan izbor za Raptorse, Terrence Ross je bek oko kojega se može graditi napad, kompletan igrač koji je ogroman korak naprijed u odnosu na ono što su dobivali od DeMara DeRozana. Bude li lanjski pick Valenciunas centar kakvoga očekuju, uz napredak u obrani koji su napravili s Caseyem na klupi, ovo je momčad koja će vrlo brzo kucati na vrata playoffa.

37. pick
Acy je odličan atleta koji napadačke limite kompenzira stalnim kretanjem i skupljanjem odbijanaca, ali nema visine ni snage za čuvati post, niti brzine za čuvanje perimetra. Dodaj svemu slabašan učinak u obrambenom skoku i jasno je zašto je teško vjerovati da će dočekati sezonu na rosteru Raptorsa. Ipak, obzirom na to da i on dolazi s Baylora, dajmo mu šansu, nikada ne znaš koliko je na loše igre utjecao sistem.

56. pick
Izbor Rossa mi se učinio sjajnim, ali sada više nisam siguran. Mislim, izabrala ga je ista momčad koja je potrošila pick na Acya, sada i na Tomislava Zubčića. Ja sam mislio da su skauti digli ruke od njega još 2009. kada se pokazalo da nije ništa više od mekanog visokog sposobnog razvući reket, a ni to naročito uspješno. Očito nisu.

DETROIT PISTONS

9. pick
Kvragu, nisu mogli preskočiti Drummonda u ovoj situaciji, iako ga neće biti lako uklopiti pored Monroea kao što bi bio slučaj s Hensonom. Ono što Drummond donosi to je svakako potencijalna izuzetna obrana i čuvanje reketa, dakle tu svakako funkcionira uz statičnog obrambenog igrača kakav je Monroe. U biti, njegovo prisustvo u reketu omogučit će Gregu da se u napadu posveti igri s vrha reketa, razigravanju i šutu, što su mu svakako bolji aspekti igre od guranja ispred obruča. Međutim, Henson je kompletniji igrač koji bi također mogao igrati licem košu i usput donijeti u obranu sve što i Drummond, tako da ćemo ovaj potez ipak moći suditi tek nakon nekoliko godina, odnosno ako se Drummond ne uspije razviti u ništa više od energičnog igrača za 20 minuta. Razvije li se u igrača sličnog Tysonu Chandleru, bit će krađa drafta.

39. pick
Khris Middleton je čisti rizik, atraktivni strijelac na bočnim pozicijama koji je zbog ozljede koljena i problematičnog ponašanja ispao iz mnogih kombinacija, ali Pistonsi očito računaju na moguću krađu. Sretno s tim.

44. pick
Kim English, tricaški specijalist, dobar u kretanju bez lopte, ima potencijal postati 3&D igrač u NBA.

HOUSTON ROCKETS

12. pick
Evo Rocketsa, ali i dalje nigdje tradea. Uzimaju Jeremya Lamba, što je odličan potez bez obzira biraju li ga za sebe ili nekoga drugoga. Gledajući njih, Lamb je idealna zamjena za Kevina Martina, strijelac sposoban zabijati lakoćom baš poput veterana u čije cipele uskače.

16. pick
Opet dobar potez i za sebe i za eventualni trade, Royce White je atraktivno ime za mnoge klubove, ali može pomoći i Rocketsima uzimajući dio minuta Scoli. Svakako zanimljivija opcija od pick & pop šutera poput Marcusa Morrisa i Patricak Pattersona koje su pokupili u prethodna dva drafta.

18. pick
Morey se očito vodi samo logikom prikupljanja najboljeg dostupnog talenta, izborom Terrencea Jonesa dobili su svog petog krilnog centra. Na rosteru koji trenutno broji 6 igrača pod ugovorom plus tri rookiea.

PHOENIX SUNS

13. pick
Sunsi se očito nadaju nastaviti igrati isti stil košarke i nakon Nasha, iako izborom Kendalla Marshalla baš i ne rješavaju pitanje šuta iz vana. Ali, hej, barem i dalje imaju nesebičnog asistenta koji ne igra obranu. Kvragu, možda će ih imati dvojicu. Kako god ispalo, s Nashom ili bez njega, ovo je najbolja moguća situacija za Marshalla zbog sistema u koji dolazi, ali i zbog toga što ne može fulati – ili će učiti od najboljega ili će odmah dobiti minutažu i priliku da sve shvati sam u momčadi koja ga očito cijeni.

MILWAUKEE BUCKS

14. pick
Predbilježite Buckse za playoff dogodine, rotacija visokih koju čine Henson, Udoh, Dalembert i Sanders pod Skilesovim vodstvom trebala bi zaključati reket. Ne šalim se, nažalost. Ok, baš i neće biti podrška svojim napadačima, ali ovo je pravo bogatstvo kvalitetnih visokih obrambenih igrača. Koje u određenom trenutku postaje i višak. Ali, Bucksi jednostavno u ovoj situaciji nisu imali izbora, trebalo je pokupiti najbolji talent na raspolaganju što je Henson svakako bio.

42. pick
Dobri tricaši nisu na odmet, Doron Lamb najbolji je preostali specijalist na draftu. Čovjek koji gađa trice s 46% šuta zaslužuje šansu.

PHILADELPHIA SIXERS

15. pick
Sixersi se opet krcaju atletskim krilima. Iggy, Turner, Young, sada i Maurice Mo Harkless. Sve atleta do atlete, a nitko nije u stanju spojiti dva šuta iz vana. Zanimljiva formula slaganja rostera. Nema još ni jednog tradea, ali ovoj momčadi bi stvarno dobro došao jedan, za centra ili beka, svejedno.

27. pick
Heat je svoj pick poslao u Sixerse, valjda u strahu od dodatnog prolaženja salary capa još jednim garantiranim ugovorom. Šteta, jer teško da bi inače dobili visokog igrača takvog pedigrea, koji je pao desetak pozicija niže od očekivanog prvenstveno zbog nekih karakternih problema koji su isplivali na površinu. Arnett Moultrie je daleko od gotovog košarkaša, ali kao atleta i skakač spreman je pomoći odmah. Jedini problem – ima 21 godinu, ali ne i pojma o tome kako se igra obrana. Dobra vijest za Sixerse – barem nije krilo.

ORLANDO MAGIC

19. pick
Izbor Andrewa Nicholsona ne riješava ništa poziciono, posebice ne zato što imaju Ryana Andersona na četvorki, ali jasno poručuje koja je filozofija novog GM-a Magica Hannigana – zgrabiti najbolji mogući talent koji je na raspolaganju.

49. pick
Kyle O'Quinn je velika mrcina, drvena naravno, koja je u kolektivnu svijest ušla onoga dana kada je njegov Norfolk State izbacio Missouri iz NCAA turnira. Recimo da se ne radi o zamjeni za Howarda, iako double-double učinak zadnje dvije godine faksa nije za baciti.

DENVER NUGGETS

20. pick
Nuggetsi lansiraju odjeb draftu izborom Francuza Evana Fourniera s namjerom da ga ostave u Europi. Swingman bez šuta je zadnje što je potrebno Nuggetsima u ovom trenutku.

38. pick
Stvarno, još jedno krilo? Quincy Miller je valjda prevelik talent da ga se ovdje preskoči, ali pitanje je kada će (ako uopće) Nuggetsi od njega imati koristi.

50. pick
Izzet Turkylmaz neće tako skoro u NBA (prije nikada). I, naravno, u pitanju je krilo. Provjerio sam, David Kahn i dalje je GM Wolvesa, tako da nemam pojma što Nuggetsi rade s ovim draftom, osim što love u mutnom.

BOSTON CELTICS

21. pick
Ostavši bez Whitea i Nicholsona koji bi se sjajno uklopili u lanjski Boston, Aingeu nije preostalo ništa drugo nego izabrati Sullingera koji je možda i najbolji pick & pop talent od svih spomenutih. Obzirom na mjesto na kojem su došli do nedavnog lutrijskog picka, nemaju pravo žaliti se.

22. pick
Možda se nekome čini da je bilo i boljih opcija, ali Bostonu treba mesa pod košem, a Fab Melo donosi upravo to. Momčad koja je trošila minute na Stiemsmu i Hollinsa svakako može naći prostora za žestokog Brazilca koji bi mogao sjajno uklopiti uz Garnetta, pod uvjetom da ovaj ostane.

51. pick
Kris Joseph, još jedan igrač koji može pomoći kao šuter, dobar skakač za poziciju trojke, iako sumnjam da može odigrati obranu na NBA razini. NCAA veteran koji je razočarao u zadnjoj sezoni sa Syracuse, limitiran u svakom pogledu. Igrač druge runde, dakle.

ATLANTA HAWKS

23. pick
Bilo je i boljih opcija, igrač ovakvog profila mogao se ubosti i u drugoj rundi, ali Hawksi očito u Johnu Jenkinsu ili vide nešto više od specijalista za tricu ili smatraju da im ne treba ništa više od toga. Uglavnom, prvi potez novog GM-a Dannya Ferrya bio je poprilično konzervativan, nije posezao za potencijalom već se zadovoljio igračem koji u tri godine na Vanderbiltu ni jednom nije pucao tricu ispod 40% iako je zadnju sezonu ispaljivao suludih 9 pokušaja po utakmici.

43. pick
Mike Scott NCAA je veteran sjajnih brojki, za popuniti rotaciju pod košem kao šljaker. Problem je mizerna visina i ne baš sjajne fizikalije, plus izuzetna čvrstina.

DALLAS MAVERICKS

24. pick
Pick dobiven od Cavsa, Mavsi su pretvorili u Jareda Cunninghama, combo brzanca upitnog šuta koji stilom igre (brzina i atletika prije svega) podsjeća na njihovog Beauboisa. Rizik je mali, a potencijalni dobitak velik, pogotovo ako ste Dallas i definitivno ne gradite novu jezgru oko drafta.

33. pick
Mavsi pojačavaju bedem pod košem, očito ne računaju na Dwighta tako skoro. Visoki kojega biraju je Bernard James. Čovjek ima 27 godina, bio je u vojsci, odslužio tri ture u Iraku, zatim dvije na sveučilištu. Sam kaže da su mu koljena super jer je košarku počeo igrati nedavno. Jasno vam je o kakvom se talentu radi kada ga se uspoređuje s Joelom Anthonyem, ali, čovječe, bivši vojnik pod košem? I to u Teksasu? Odličan pick za Mavse.

34. pick
Cuban očito traži nove obrambene majstore, izbor Jaea Crowdera na ovoj poziciji totalna je krađa. Ovo je valjda jedini čovjek na draftu koji može namlatiti bivšeg marinca Jamesa, ali i suprostaviti se mišićima onom drugom Jamesu, LeBronu, ako se idućih godina ove dvije momčadi opet sretnu u Finalu. Dallas čisti salary cap, ujedno pokušava održati konkurentnu momčad. Pretvaranje onog jednog picka u tri pri tome se možda pokaže izuzetno bitnim jer im je omogučilo da se dokopaju tri iskoristiva igrača.

MEMPHIS GRIZZLIES

25. pick
Oni se baš nisu proslavili draftanjem zadnjih godina (Selby, Henry i Thabeet čini se totalnim promašajima), a i ovaj izbor Tonya Wrotena baš nema smisla. Prvenstveno zato što momčadi bez vanjskog šuta dodaju još jednog bacača cigli (i to pored dostupnog Jeffa Taylora) koji možda može donijeti Mayovsku energiju s klupe u vidu napadanja obrana, ali ne i onaj često krucijalan šut za tri. Ako ništa drugo, barem se više ne moraju misliti oko toga tko je back-up play i mogu u miru otpustiti onu hrpu leševa koju su lani okupili (Selby, Arenas, Pargo).

INDIANA PACERS

26. pick
Baš me zanimalo što će napraviti Pacersi sada kada je Bird odstupio, a s njim i lukavo kockanje s potencijalom koje im je donijelo i Grangera i Georgea. Nažalost, novi/stari predsjenik Donnie Walsh i novi GM Kevin Pritchard smatraju kako je od talenta važnije naći nekoga tko može zamijeniti legendu kluba Jeffa Fostera u guranju pod košem, pa su se odlučili za drvo vrste Plumlee zvano Miles. Super vijest za Heat, Wade i James sada imaju još jednu metu preko koje mogu zakucavati.

36. pick
Orlando Johnson trebo je donijeti malo stabilnosti na bokove Kingsima, slično onome što im Robinson donosi pod koševe, ali naravno da su ga prodali Pacersima za šaku dolara. Tako to rade braća Maloof. Pacersi pak dobili još jednog igrača za na bok.

OKLAHOMA CITY THUNDER

28. pick
I zato je Sam Presti car. Odnosno, bit će ako se Perry Jones razvije u igrača koji može postati koristan član rotacije, a da ne govorim što se može dogoditi ako tip jednog dana postane talent kakav je najavljivan po dolasku u NCAA. Praktički, sutra OKC može istrčati s 5 igrača lutrijske kvalitete, a Presti se može hvaliti kako je nakon Ibake (24. pick) jednog pronašao i na samom kraju prve runde.

CHICAGO BULLS

29. pick
Zanimljiv izbor, Marquise Teague svakako će jednog dana biti napredak u odnosu na Lucasa i Watsona, ali upitno je koliko im može pomoći odmah, dok čekaju da se Rose vrati u formu.

BROOKLYN NETS

41. pick
Blazersi su im izabrali Tyshawna Taylora, valjda kao utjehu ako ostanu bez D-Willa.

54. pick
A evo nam i prvog Gruzijca - Thornike Shengelia. Zašto uzeti prava na igrača koji ti možda može pomoći već ovoga ljeta kad se možeš kockati s momkom koji vrlo vjerojatno nikada neće doći u NBA. Gruzijski rulet.

58. pick
Evo još jedan majstor, Ilkan Karaman. Zašto jednostavno ne ukinu ovu drugu rundu? Mislim, prava na igrače mogu dodijeljivati i bez prijenosa, a u drugoj rundi ipak ima igrača koji ti mogu pomoći odmah.

MIAMI HEAT

45. pick
Mogli su imati Moultriea, Ezelia ili Taylora, a imaju Justina Hamiltona, novog Pittmana, drvo prema kojem se braća Plumlee doimaju kao gimnastičari.

UTAH JAZZ

47. pick
Kevin Murphy. Hej, nije bijelac, ali svakako zvuči kao jedan. Time ispunjava onaj osnovni uvjet za igranje u Salt Lakeu. Senior, dobar šuter, lijevo sveučilište. Valjda zamjena za C.J. Milesa koji je u zadnje vrijeme nešto previše negodovao zbog manjka minuta.

NEW YORK KNICKS

48. pick
Kostas Papanikolau, njega za razliku od ovih dosadašnjih Europljana znam. Ok igrač. Upitne NBA kvalitete, ali ionako neće tako skoro u New York.

LOS ANGELES CLIPPERS

53. pick
Euro igrači biraju se kao da je izbila nekakva epidemija, nakon jednog u prvoj rundi, Furkan Aldemir je već šesti u drugoj. Clippersi isto očito nemaju namjeru dogodine dodati igrača putem drafta.

LOS ANGELES LAKERS

55. pick
Dallas je nakon Crowdera uzeo još jednog stopera s Marquettea, Dariusa Johnsona-Odoma, ali su ga ubrzo trejdali u Lakerse. Možda nije back-up play, možda nije rasni swingman, ali stoper koji može braniti tri vanjske pozicije – vrlo vjerojatno.

60. pick
Robert Sacre, to je pošten pick druge runde. Snažni centar, malo drven, malo betona u tenisicama, ali visinu ne možeš naučiti, zar ne. Dva igrača zadatka za Lakerse, nebitna kao i mnogi drugi do sada.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

58. pick
Bravo Wolvesi. Pick potrošen na igrača koji čak ima šanse zaigrati u ligi, odličnog tricaša upitnih fizikalija za NBA, ali zato potencijalnog cimera Chaseu Budingeru. Ne bi me čudilo da jednog dana saznamo kako je Kahn pripadnik Klana ili barem nekog arijevskog bratstva – Wolvesima izgleda nije dovoljna jedna bijela petorka, već su krenuli po drugu.

SAN ANTONIO SPURS

59. pick
I bravo Spursi. Najbolji preostali šuter u ponudi, Marcus Denmon, član je njihovog ljetnog kampa. Odličan tricaš, ali s onim klasičnim problemom, tijelo playa, a nije play, niti je dovoljno eksplozivan da čuva takve, a niti dovoljno visok i jak da se suprostavi pravim dvojkama.

Uf, na kraju mogu samo zaključiti kako smo, kao i obično, imali puno vike nizašto, jedan pitomi draft bez ozbiljnijih tradeova, ali sa zanimljivim izborom igrača i ovom urnebesnom završnicom u kojoj su se momčadi međusobno nabacivale euro prospektima. Također, rijetkost je da baš svih 30 momčadi ima pick, obično netko preskoči ceremoniju.

Od igrača koji nisu izabrani u oči bode jedino ignoriranje Scotta Machada, možda i Kevina Jonesa s West Virginie i Hollisa Thompsona s Georgetowna, ali oni će u najgorem slučaju doći u Europu mlatiti sve ove koji su izabrani umjesto njih, a u najboljem upasti na neki roster putem kampa.

A sada na kuhanje kave i u nove radne pobjede!

28Jun/124

PRE-DRAFT WORKOUT

Posted by Gee_Spot

Stvari se zahuktavaju i izgleda kako nas čeka zanimljiv draft iz više razloga. Prvi je svakako izuzetan priliv talenta koji će ući u ligu – šetajući se iz dana u dan po draft listama, ne mogu se oteti dojmu da će za 5 godina barem 30 igrača ove klase imati svoju rolu u NBA. Ne znam, možda zvuči pre-optimistično, ali napravimo usporedbu s onom sjajnom klasom iz 2003. Devet godina kasnije, čak 29 igrača iz nje se nalazi u ligi, od toga njih barem 20 u značajnim rolama (jasno, postoji ogromna razlika između onoga što igraju Wade ili James i onoga što igraju Korver ili Blake, ali ovdje se isključivo koncentriramo na igrače koji imaju minutažu i jasnu ulogu na parketu). Meni se ne čini nemogućim da nešto slično vidimo i s ovom klasom, doduše s puno manje Wadeova, ali zato s puno više Korvera.

U neku ruku, ovolika koncentracija talenta dijelom se može objasniti lockoutom. Igrači poput Harrisona Barnesa, Terrencea Rossa, Jeremya Lamba, Perrya Jonesa, Jareda Sullingera i Terrence Jonesa još lani su bili smatrani lutrijskim potencijalom, tako da njihov ostanak u NCAA tu dodatnu godinu slobodno možemo pripisati neizvjesnom raspletu pregovora oko novog kolektivnog ugovora, a samim time i neizvjesnom početku nove NBA sezone. Odbijte samo ovih 6 imena i stvari se više ne čine tako spektakularnima, zar ne?

Uz ogromnu količinu potencijala koja ipak olakšava izbor, barem ovim momčadima koje biraju u lutriji, ono što ovogodišnji draft čini posebnim su i neizbježni tradeovi. Neke momčadi očito imaju sasvim druge ciljeve i njima izbor rookiea ne predstavlja toliko bitnu stavku koliko im je značajno iskoristiti draft za ojačati roster općenito. U tim pokušajima za sada se ističu Bobcatsi i Rocketsi, koji su, uz puno priče iza zavjese, već povukli prve konkretne poteze kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Bobcatsi su javno izvisili svoj drugi pick u nadi da će za njega dobiti barem jednog korisnog veterana i nešto nižu poziciju u lutriji (nije isključeno da će na kraju balade trgovati upravo s Houstonom koji gomila pickove i trenutno ih ima čak 3 na rubovima lutrije), sve u pokušajima da u iduću sezonu uđu s donekle konkurentnim rosterom. Posao s Pistonsima u kojem su trejdali jednog od rijetkih korisnih igrača Coreya Maggettea za Bena Gordona i budući pick prve runde u tome im baš ne pomaže (Gordon je idealan kao strijelac s klupe, a u toj ulozi već imaju možda i svog najboljeg lanjskog igrača Walkera), ali, obzirom na početnu fazu rebuildinga u kojoj se nalaze, tih dodatnih 15 milijuna koje će morati isplatiti Gordonu nisu toliko problematični, posebice ako Pistonsi ostanu izvan playoffa idućih par godina i tako omoguće Bobcatsima relativno visoki pick.

Na kraju krajeva, Jordanova platna lista je toliko niska da straha od prelaženja salary capa nema, te se čak i u slučaju da Pistonsi postanu playoff momčad ovaj potez ne mora pokazati katastrofalnim. Ali, definitivno nije ni sjajan, što zbog već spomenutog pozicionog preklapanja Walkera i Gordona, što zbog potencijalnog utjecaja na sam draft. Naime, s ovoliko bekova upitne fizičke konstitucije (ne zaboravimo da je startni play Bobcatsa minijaturni Augustin), oni će gotovo sigurno posegnuti za visokim igračem kako bi popunili pozicionu potrebu, a to pored Beala, Barnesa i Kidd-Gilchrista, nije nužno najmudriji potez.

Rocketsi pak djeluju iz slične očajničke pozicije, u tko zna kojem po redu pokušaju Daryla Moreya da se dokopa rasnog all-star igrača. Iako Dwight Howard navodno preko svih mogućih kanala jasno poručuje kako nema namjeru produžiti ugovor s Houstonom ako do tradea između Rocketsa i Magica dođe, u Houstonu izgleda misle kako ga mogu razuvjeriti. Naravno, sam inicijalni trade je upitan, obzirom da je Houston još uvijek daleko od primamljivog paketa kojega bi mogao ponuditi Orlandu. Prostora na salary capu imaju i trade Howarda direktno za pickove tehnički je izvediv, ali tu se javlja pitanje cijene.

Čak i da npr. Blazersi pristanu na trade svog šestog picka za Lowrya, a nakon toga i Bobcatsi pristanu dati poziciju broj 2 za pozicije broj 6, 12 i 16, mislite li da je Magicu taj pick dovoljna utjeha? Morey očito igra na tu kartu, vjerujući da je novi GM Rob Hannigan, kao dijete Spursa i dojučerašnji Prestiev pomoćnik, skloniji pickovima i izgradnji vlastitim snagama nego sumnjivim tradeovima. Ako plan A ne uspije, Rocketsima uvijek ostaje plan B, na kojega su ionako navikli svih ovih godina – ili dovesti slabijeg igrača od planiranog (Pau Gasol ili Josh Smith za pickove i Lowrya) ili pobrati sve ove mlade igrače i opet gomilati sredstva za novi pokušaj ubuduće.

Što se već odrađenih tradeova tiče, onaj s Wolvesima za njih je nebitan. Lani su etablirali Chandlera Parsonsa kao startnu trojku (i imaju prava na njega još dvije godine za sitniš) i Budinger im nije prioritet, dok im Minnesotin pick daje dodatno oružje u lovu na pojačanja. Wolvesima pak taj 18. pick nije garantirao da će se dokopati swingmana koji im može pomoći odmah (Lamb i Ross trebali bi otići puno prije), dok je Budinger u svakom slučaju bolji od ikoga koga su lani koristili na bokovima. Još jedan ogroman plus je njegov ugovor koji ne iznosi niti 1 milijun, što je manje nego što bi ih koštao taj spomenuti 18. pick.

Praktički, sada mogu mirne duše otpustiti Martella Webstera jer Budinger ionako uzima njegove minute, uštedjeti tih 5 milja njegovog ugovora (garantirano mu je samo 600 000 tisuća koje se računaju i u salary cap) i onda stvarno pokušati potpisati Brandona Roya za midlevel. Pri tome ostaju u granicama salary capa, a amnestiraju li Darka, dobivaju prostor za dovođenje još jednog free agenta, također u granicama midlevela.

I dok se ovaj trade čini korisnim za obje momčadi, posao s Bucksima već miriše na očaj. Da bi se popeli dvije pozicije više, Rocketsi su se odrekli relativno jeftinog i dokazano korisnog centra, zauzvrat ne dobivši ništa osim tog prava ranijeg izbora koje ima jedino smisla momčadi koja se eventualno nada kvalitetnom bočnom igraču pa si ovako podiže šanse da ga se dokopa. Bucksi su se odrekli tri nevažna igrača od kojih je samo lanjski rookie Jon Leuer pokazao da bi mogao biti koristan član NBA rotacije zbog sjajnog osjećaja za pick & pop igru i solidnih fizikalija, dok su Brockman i Livingston dokazano nebitni.

Da ironija bude veća, upravo će Brockman, koji je u ligu stigao kao skakač i nikada se nije nametnuo, zbog garantiranog ugovora jedini ostati na rosteru Rocketsa, dok će preostalu dvojicu vjerojatno otpustiti iako su korisniji od bradatog bijelog brata (Leuer jednostavno nije potreban pored gomile sličnih visokih koji igraju licem košu, a Livingston ima prevelik ugovor za petog beka čija jedina vrijednost leži u tome što je u stanju jednako ispodprosječno odigrati na tri vanjske pozicije).

Odrekavši se Dalemberta, Houston jasno poručuje kako iz ovog zapleta namjerava izaći s novim startnim centrom, a raspon mogućnosti kreće se od Dwighta i Gasola do Zellera i Leonarda. Očito nije bilo neke naročite ljubavi između Samuela i organizacije, ali to je najmanje bitno Bucksima. Oni imaju momčad izgrađenu za lov na osmu poziciju, a dovođenje pravog centra im u tome dodatno pomaže. Razlika među pickovima za njih je nebitna jer ni na 12. ni na 14. poziciji nema franšiznog talenta kakav njima treba, a zbog odlaska Boguta bili bi prisiljeni draftati visokog igrača. Ovako mogu mirne duše uzeti najboljeg igrača u ponudi, nadajući se da će možda pronaći zlatni grumen.

Uglavnom, dok se momčadi do zadnjeg trena pripremaju za poteze koji bi uvelike mogli utjecati na njihovu budućnost, izgleda da se formirao nekakav konsenzus oko konačnog izgleda drafta. Točnije, formirale su se skupine igrača po klasama, skupine oko kojih se većina momčadi i analitičara slaže. Iako promjene ovako kasno u procesu samo još jednom naglašavaju činjenicu da je draft puno više kockanje nego objektivan posao, one su u biti potpuno razumljive.

Naime, dobar dio prvih procjena donosi se isključivo na osnovu igara i rezultata tijekom jedne ili više godina. I dok je procesuiranje tih podataka ključno da bi se donijelo sud o tome koliko je pojedinac dobar strijelac, šuter, skakač, asistent i obrambeni igrač, iz njih je jednostavno nemoguće isključiti utjecaj konteksta. To je uostalom i najveća ljepota košarke, ta povezanost svih 5 igrača na parketu, stoga je suludo donositi isključive sudove na temelju gledanja utakmica i golih brojki.

Najbolji primjeri su Bradley Beal i Perry Jones. Prvi je odigrao jednu sezonu u NCAA, što je samo po sebi nedovoljno za pošteni skauting, a ni ta sezona nije pravo mjerilo jer se kao brucoš našao podređen dvojici veterana na vanjskim pozicijama s kojima je dijelio odgovornost u napadu iako je iz aviona bilo vidljivo da je kvalitetniji igrač. Statistički Beal tako predstavlja rizik, ali ako uzmete u obzir igru s Ervingom Walkerom i Kennyem Boyntonom, njegove brojke (barem u mojim očima) ispadaju još bolje.

Jones je pak nešto veći rizik samim time što je igrao ispod očekivanja dvije sezone, ali i on ima dobro opravdanje – igrao je za najgoreg trenera u NCAA, čovjeka koji usprkos izuzetnom frontcourtu sastavljenom od 5 dugonja nije bio u stanju dvije godine zaigrati poštenu zonsku obranu. Dodaj manjak kvalitetnih bekova i jasno je da Jones danas ostavlja dojam izgubljenog talenta.

Tu sada dolazimo do bitnoga, a to je važnost ovih mjesec dana prije drafta u kojima igrači prolaze kroz mnogobrojne treninge i testiranja. Košarka je igra, ali nju igraju ljudska bića, a to znači da upoznavanje između onih koji draftiraju i onih koji se draftiraju može imati itekakvog utjecaja na krajnji ishod. Ne govorim tu sada isključivo o karakteru, iako i to zasigurno igra ulogu, već prije svega o dojmu. U razgovoru s igračem i dubljim upoznavanjem materije, ekipa zadužena za draft stiče dodatne informacije o tome zašto je neki igrač u određenom sistemu igrao iznad ili ispod očekivanoga.

Uz taj ljudski aspekt, najvažniju rolu ipak igraju rezultati combinea i izvedbi na treninzima. Combine je bitan jer crno na bijelo demistificira subjektivne dojmove o nečijim fizičkim i atletskim kvalitetama, stavljajući u prvi plan brojke, dok treninzi daju završni uvid u individualne igračke kvalitete. Što nas opet dovodi do Beala i Jonesa.

Rasturivši na combineu suludim rezultatima (najeksplozivniji igrač generacije uz Barnesa) i impresioniravši potencijalne poslodavce na treninzima svojom zrelošću i kompletnom igrom, Beal je isplivao na sam vrh. Jones je pak na combineu pokazao da su dojmovi o njemu kao o fantastičnom atletskom potencijalu bazirani prije svega na njegovoj visini i rasponu ruku, dakle na pojavi, jer rezultati mjerenja eksplozivnosti, skočnosti, brzine i snage bili su mu tek solidni. Također, nerazumijevanjem vlastite uloge na parketu nije uspio podiči razinu interesa za svojim uslugama čak ni u direktnim kontaktima sa zainteresiranim franšizama.

Kada dodaš ove elemente na one već od prije poznate, dobivaš jednu puno kompletniju sliku, koja bi nakon svega trebala izgledati ovako nekako (sada slijedi moj pokušaj podjele igrače u spomenute klase, dijelom baziran na informacijama o tome kako diše NBA, a dijelom neizbježno inficiran i vlastitim subjektivnim dojmom):

A KLASA, FRANŠIZNI IGRAČI

Anthony Davis, Bradley Beal

Da, došli smo u tu fazu kada više nije nastrano proglasiti Beala jednakim Davisu, stoga i ne čude pokušaji Cavsa i Wizardsa (navodno pola lige zove Jordana i raspituje se za cijenu) da se dočepaju drugog picka. Jedino što čudi je pasivnost Bobcatsa u ovoj situaciji, ali to su Bobcatsi (izbor Beala učinio bi trade za Gordona totalnim promašajem, što baš i nije idealan način da se uđe u prvu godinu nove ere).

Davis je i dalje neprikosnoveni prvi pick, ali više zbog toga što je visoki igrač – franšizne vrijednosti su jednako rijetke, ali centri će uvijek imati veću težinu od bekova (i doslovno i figurativno, osim ako Petar Čobanković ne odluči zaigrati košarku). Na kraju krajeva, nije ni Davis bez upitnika – momak ima osjećaj za asist, može zabiti otvoreni šut i može napasti obruč, ali da li će se ikada oko njega moći graditi napad? Najveći dio njegove vrijednosti danas leži u obrani, skoku, atleticizmu i karakteru, ali ne doda li barem jedan vrhunski napadački element svojoj igri, Hornetsi će se praktički nadati kako će Unibrow postati prvi igrač nakon Billa Russella sposoban toliko obrambeno dominirati u reketu da time može kompenzirati manjak snage i nejasan napadački potencijal.

Beal slično Davisu nema izrazitih mana, a upitnici nad njim uglavnom se tiču nešto lošijeg šuterskog izdanja na Floridi. Međutim, očito je kako se radi o kompletnom strijelcu s izrazitom triple-threat potencijalom, ali i kompletnom igraču izuzetnih all-round vrijednosti (fantastičan skakač za poziciju, sposoban kreirati šut drugima, neumoran u obrani), što ga u kombinaciji s izuzetno povoljnim dojmovima zadnjih tjedana stavlja u ulogu drugog picka.

B KLASA, STANDARDNI ALL-STAR IGRAČI

Harrison Barnes, Michael Kidd-Gilchrist

Barnes je dugo vremena padao zbog upitnog potencijala da bude prva opcija, ali sjajni rezultati na combineu vratili su vjeru u momka koji bi još lani bio najveća konkurencija Kyrieu Irvingu za titulu prvog picka. Barnes nije strijelac u rangu Kobea ili Jordana kakvog su najavljivali kada je dolazio u North Carolinu, ali je odličan šuter neobranjive igre s poludistance kakva najviše podsjeća na Paula Piercea i Glena Ricea (sjećam se kako je upravo Pierce pao na deseto mjesto kada je dolazio s Kansasa jer su mnogi izražavali sumnju u njegovu brzinu i prvi korak).

Barnes ipak nije takav all-round majstor kao Pierce, ali atleticizmom i fizikalijama te izuzetno ozbiljnim pristupom natjerao je mnoge da zažmire na nedostatak kreativnosti u njegovoj igri. Šuterski raspon i brzina bez lopte bit će dovoljni da trpa koševe, a upotrijebi li ikada snagu i eksplozivnost za obrambene i skakačke zadatke, bit će bolja verzija Rudya Gaya.

MKG je pak zadnjih tjedana samo potvrdio izuzetne fizikalije i karakter, ali i udaljio potencijalne poslodavce očajnim šuterskim izdanjima na treninzima koji ga u kombinaciji s manjkom napadačkih rješenja svode na sekundarnog igrača. Ipak, skočnost, borbenost i prije svega obrambeni potencijal su takvi da se većina slaže kako je njegov minimalni domet igra Geralda Wallacea prema naprijed kombinirana s Iguodalinom obranom. Prodano.

C KLASA, GRANIČNI ALL-STAR IGRAČI

Thomas Robinson, Terrence Ross, John Henson

Robinsonova upornost i osjećaj za skok su izuzetni plusevi, ali razlog zbog kojega je ispao iz gornje kategorije leži u ipak sumnjivom utjecaju kojega će imati na obranu. Nije u stanju čuvati reket kao Davis, a niti braniti 4 pozicije na parketu kao MKG, stoga njegovi napadački limiti ipak imaju veću težinu. Izuzetne fizikalije omogučit će mu dugu i plodnu karijeru, ali obzirom na manjkav osjećaj za igru u napadu, ima šanse postati zvijezda samo u slučaju da razvije šut s poludistance u rangu najvećih.

John Henson se stoga ne razlikuje previše od njega, dugonja s North Caroline također je limitiran u napadu, s tim da nešto slabije fizikalije i manjak agresivnosti nadoknađuje izuzetnom igrom u obrani. Obzirom na dužinu i pokretljivost, Henson bi vrlo lako mogao biti drugi najbolji obrambeni visoki na ovom draftu nakon Davisa, ta sposobnost da zatvori reket i igra obranu na perimetru danas su neprocijenjivi. Nađe li se u pravoj situaciji, nabaci li dovoljno mišića i nauči li redovno zabijati s poludistance, Henson bi mogao biti krađa drafta.

A nešto slično bi se moglo reći i za Rossa. Nije u klasi ovih ranijih swingmana po fizikalijama, nije ni alfa mužjak (uostalom, to dokazuje i lanjska sezona kada je radio, igrao i trpio bez pogovora iako je Washington najveći dio sezone podbacio zbog bezglave igre Tonya Wrotena i loših poteza trenera), ali je fantastična šuter i obrambeni igrač. Ono što ga pak izdiže iznad kategorije 3&D startera je vanserijska skočnost i raznovrsna igra (opasan i bez lopte i kao dribler) koje obećavaju igrača sposobnog biti nositelj u napadu u pravoj situaciji.

D KLASA, STARTERI

Jeremy Lamb, Damian Lillard, Dion Waiters, Royce White, Tyler Zeller

Slično kao i Rossu, Lambu je dodatna loša sezona na faxu samo odmogla (problemi u svlačionici i s trenerovim zdravljem), ali ni to ne umanjuje talent u postizanju koševa kojega ima. U biti, Lamb je isti strijelac kao i Rivers, samo još opasniji zbog fantastične dužine i još mekšeg šuta. Njegov jedini problem je daljnji razvoj, popravi li igru u obrani i selekciju šuta, nema razloga da ne prijeđe u kategoriju iznad.

Lillard je odličan strijelac, to je danas neosporno, a neosporno je i da je jedini playmaker u klasi vrijedan rizika zvanog izbor u lutriji. Doduše, ne zbog ogranizacije igre koliko zbog sposobnosti trpanja, ali nije da nema potencijala kao play. Za sada je prvenstveno slasher i šuter, odličan skakač za poziciju, ali i kriminalno loš obrambeni igrač, što je u biti najveći minus. Njegova ispodprosječna igra u obrani za jednog NCAA veterana je nedopustiva, ali oni koji će ga birati svakako se nadaju da je to prije svega rezultat ogromnog tereta kojega je imao u napadu i da će na višem nivou u nju uložiti puno više energije i koncentracije.

Waiters je pak po nekima najbolji strijelac među bekovima u ponudi, combo igrač koji može odigrati terijersku obranu na obje vanjske pozicije i ulaziti u reket s loptom kada poželi. Nedostatak pouzdanog šuta i osjećaja za organizaciju igre bacaju ga u drugi plan kao startnu opciju, ali njegova upornost na oba kraja parketa mogla bi se pokazati ključnom.

White je pak talentom lutrijski igrač kojega je gomila problema van parketa bacila na dno prve runde. Međutim, kako se pokazalo da su problemi tjeskobe preuveličani (letio je avionom bez problema iz grada u grad tijekom treninga) i kako su se svi uvjerili da se radi o inteligentnom momku, a ne nekakvom probisvijetu (ukrao laptop što je odmah prizvalo u sjećanje Marcusa Williamsa, najboljeg playa svoje generacije koji nikada nije naučio izvući glavu iz guzice), dionice su mu naglo skočile. Iako mu je Boston navodno obećao da će ga uzeti jednim od svojih pickova, pitanje je hoće li ga dočekati sada kada je jasno kako je White fantastičan skakač i asistent kroz kojega možeš vrtiti napad, igrač sposoban odraditi svoje u obrani, a da kojim slučajem ima pouzdani skok-šut bio bi top 10 talent. Njegov stil igre i povijest ponašanja možda nekome budu prevelik rizik, ali netko drugi će zato dobiti šansu pokupiti izuzetnog košarkaša.

Zellerove dionice pak padaju, što je i očekivano jer radi se o dokazanoj vrijednosti koja je u svemu solidna. Nije talent za biti prvi visoki u momčadi, ali uz pravog suigrača njegova brzina, visina, spretnost oko obruča i solidna igra u obrani svakako mogu doći do izražaja. U svakom slučaju bit će duplo bolji i korisniji igrač od Tylera Hansbrougha, koji se nakon dvije sezone u ligi još nije nametnuo ni kao pouzdana opcija s klupe.

E KLASA, ANDRE DRUMMOND

Ovo je stvarno nemoguć izbor. S jedne strane imaš sjajnog momka neviđenih fizičkih predispozicija koje urlaju kako se radi o vrhunskoj franšiznoj petici. Neopterećeni um Bynuma, eksplozivnost Amarea, snaga i pokretljivost Howarda, to su kvalitete s kojima je Drummond osvojio sve tijekom treninga i combinea. Danas više nema sumnje da s njim ipak ne dobivaš Kwamea Brownea ili Olowokandia, Drummond je košarkaš u srcu i u najgorem slučaju izabrat ćeš novog DeAndrea Jordana.

Sad je samo pitanje koliko vrijedi taj rizik, jer između Dwighta i Jordana nije samo ogroman jaz u kvaliteti, već i u ulasku u NBA – Dwight je bio prvi pick, Jordan 35. Drummond je u svakom slučaju dugogodišnji projekt, njegova igra u napadu je na razini početnika, nema šut, nema nikakvu igru u postu, često nema pojma ni što treba raditi na parketu. Ipak, pokazao se kao sjajan bloker te voljan obrambeni igrač i skakač, pa ako realizira do kraja samo te aspekte igre, onda je svakako vrijedan izbora između 8. i 15. pozicije.

F KLASA, IGRAČI ZADATKA

Moe Harkless, Andrew Nicholson, Will Barton, Jeff Taylor, Draymond Green, Orlando Johnson, Jae Crowder

Harkless nema šut i tek treba naučiti igrati obranu, ali samo na račun atletike može zabiti dovoljno i sakupiti dovoljno stoperskih akcija. Vanserijski skakač i ljudski yo-yo koji u ranoj fazi karijere neće previše pomoći, ali ima Josh Smithovski all-round potencijal, s jednako lošim šutem iz vana, ali bez osjećaja za asist. Međutim, fizičke predispozicije jednostavno ne dozvoljavaju da ga otpišemo kao tek još jedan zvrk s klupe.

Nicholson za razliku od Harklessa nije specijalan atletski primjerak, ali je kompletan napadač. U najgorem slučaju ima budućnost kao pick & pop specijalist, ali izuzetna spretnost u postu i dobar arsenal poteza u igri leđima obećavaju i puno više. Nije raznovrstan ni dovoljno čvrst da bude novi David West, ali meka ruka i spretna stopala obećavaju još ubojitijeg Carla Landrya.

Barton je najmršaviji igrač u ponudi, ultra-tanki swingman poznat po revolveraškom stilu igre, ali zanimljive kombinacije talenta. Njegova igra nema rupa, dokazan je kao spretan stoper na bokovima, solidan šuter i slasher, jedan od najboljih skakača na poziciji. Teško ga je zamisliti da čuva NBA krila, ali obzirom na manjak dvojki u ligi, ovakav playmaker na oba kraja parketa mogao bi biti dobar ulov.

Jeff Taylor je suludo dobar atleta s rezultatima na combineu u rangu top 5 swingmana, ali ni približno talentiran napadač. Međutim, čovjek se u tri godine na Vanderbiltu razvio u odličnog spot-up šutera, cijelu igru bazira na obrambenom pristupu i gotovo da nema sumnje kako će se razviti u jednog od najboljih 3&D specijalaca ove klase.

Green je, gledajući brojke, top 10 igrač ove generacije. Međutim, ono što ga koči su loše fizikalije i manjak pozicije u NBA. Iako je njegov košarkaški IQ neosporan, u NBA nitko neće postaviti igru tako da sakrije njegov slabosti, tako da je za njegovu budućnost najvažnije naći se u situaciji u kojoj će moće iskoristiti njegove solidne kvalitete razigravača i skakača. Sličan igrač Whiteu, slabiji atleta, ali bolji šuter.

Crowdera i Johnsona pak ubacujem ponajviše oslonjen na vlastiti dojam. Usprkos sjajnim rezultatima i jednog i drugog na combineu, ni jedan mock ih ne vodi u prvoj rundi iako imaju sve predispozicije NBA igrača. Izgleda da im je najveći minus predugi ostanak na sveučilištu jer je odmah jasno što od njih dobivaš, nema tu prikrivenog potencijala. I jedan i drugi su 3&D igrači, možda ponajbolji u ponudi nakon Taylora. Crowder doduše više izaziva pozornost svojom snagom nego napadačkim potezima (iako može zabiti otvoreni šut), nema visinu i dužinu poput Kawhia Leonarda, ali može biti itekako koristan obrambeni igrač na račun fizikalija i skočnosti. Johnson pak nema slabe točke, radi se o kompletnom igraču koji nije briljantan u ničemu, ali koji ima solidne rezultate u svim aspektima igre i koji bi se u pravoj situaciji mogao isprofilirati u korisnog 3&D swingmana.

G KLASA, ČLANOVI ROTACIJE

Jared Sullinger, Perry Jones, Quincy Miller, Terrence Jones, Austin Rivers

Sullingerova priča postaje sve tužnija, ali čak i bez očajnih rezultata na combineu, nervoznih nastupa na treninzima te bez ove priče o lošim leđima, njegov potencijal prelaska u NBA oduvijek je bio upitan. Čovjek je u NCAA zabijao na račun talenta, ali i na račun snage, što u NBA više neće biti slučaj. Bez mogućnosti da se izbori za idealnu poziciju u reketu, njegova sjajna rješenja u postu više ne dolaze toliko do izražaja, što baca svjetlo na njegove ostale karakteristike. Sjajni šut je svakako ona najpozitivnija, nema sumnje da se može razviti u rasnog pick & pop igrača, a tu je i odličan skakački osjećaj. Međutim, obzirom na sporost, pitanje je može li uopće igrati obranu u NBA, odnosno mogu li šut s poludistance i skok kompenzirati rupu koju će predstavljati pod košem.

Ipak, njegova priča nije ni upola tužna kao ona Jonesova. Brzi i visoki dugonja od neviđenog talenta u dvije godine se pretvorio u neprijatelja broj jedan, za što je dobrim dijelom odgovoran i sistem Baylora, ali i on sam. Njegova nesigurnost tijekom treninga odbila je mnoge momčadi, rezultati na combineu bili su tek solidni, a sve skupa je samo potvrdilo sumnje koje su postojale u odnosu na prikazano na parketu i koje jasno kažu da je Perry tek još jedan Anthony Randolph, igrač bez pozicije i cilja. Potencijal postoji, momak ima sjajan prvi korak, zna razigrati i skočiti, može zabiti iz svih pozicija, ali pasivnost je ona koja dominira kao karakteristika njegove igre. Recimo, razvije li šut iz vana, može biti novi Tim Thomas. Ne razvije li se, bit će novi Anthony Randolph. Koji odbija igrati ispod koša. Kako god bilo, previše je ovdje upozorenja da bi itko ozbiljan riskirao lutrijski pick na ovakvom draftu na igrača koji ničim ne pokazuje da će biti poseban.

Quincy Miller još je jedan podbačaj Baylora, s tim da on bonus opravdanje ima i u ozljedi koljena koja ga je dodatno usporila. Praktički, o njemu se tako igrački ne zna previše, osim da ne igra obranu i da nema osjećaj za asist. Fizikalijama prototip trojke, ali tek solidan atleta. Ima dobar ulaz i solidan šut, svakako vrijedan rizika u kasnijoj fazi prve runde. Definitivno igrač kojem bi dodatna godina na sveučilištu samo koristila, ali možemo ga razumjeti što je htio pobjeći s Baylora što prije.

I dok ovaj trojac iznad donosi potencijalnu kombinaciju razočaranja i oduševljenja, drugi Jones je manje-više sigurna opcija. Čovjek ničim nije zvijezdani talent, ali ima masu zanimljivih kvaliteta i kao strijelac i kao obrambeni igrač. Naime, Terrence će mnogima biti problem za čuvanje obzirom da je prebrz za četvorke i prejak za trojke, a ima igru i na perimetru i pod košem. S druge strane, dovoljno je brz i jak da čuva oba tipa krila. Naravno, nije takav talent da ovo prezentira u startnoj ulozi, ali kao igrač s klupe protiv drugih postava mogao bi dominirati u stilu Thaddeusa Younga.

Rivers pak djeluje kao hodajuća video igrica, s onom kombinacijom ulaza, skok-šutova unazad i kičmolomnih driblinga. Njegov problem je što ovakav stil igre u NBA prolazi samo ako si vrhunski atleta u savršenom tijelu, poput njegova uzora Kobea. Rivers sigurno nije Kobe, jer u NBA neće moći ni skakati ni igrati obranu. Podsjeća na Stepha Currya, ali teško da će moći preuzeti ulogu playa jer nema instinkte ni potrebnu slashersku komponentu u svojoj igri. Stoga je poprilično jasno kako se radi o izuzetnom combo strijelcu koji bi se trebao ugledati na Jamala Crawforda da shvati kako se može pomoći momčadi na višoj razini.

H KLASA, BACK-UP VISOKI

Myers Leonard, Arnett Moultrie, Fab Melo

Leonard je apsolutno veći rizik od svih ranije navedenih i Bucksi su se spasili dovođenjem Dalemberta jer sada pick mogu usmjeriti u drugom pravcu. Da li je momak potencijalno sjajan stoper u postu u rangu Splittera? Apsolutno. Da li je potencijalno u stanju čuvati reket kao pokretan visoki igrač? Možda. Hoće li ikada biti bitan napadač. Ne. To su ukratko karakteristike košarkaša koji mene više podsjeća na braću Plumlee nego na Andrea Drummonda. Myers je hodajuće drvo solidnih fizikalija koji vrijedi picka, ali lutrijskog? Svašta.

Moultrie je također izbio u prvi plan zahvaljujući visini, solidnim fizikalijama i skočnosti, ima tu dovoljno materijala da se izbrusi jedan solidni visoki igrač s klupe, ali, slično Leonardu, njegov napadački arsenal ograničen je na poteze metar od koša, ruka je drvena, a, za razliku od Leonarda, nikada nije naučio igrati obranu.

Melo pak jedino obranu i zna igrati, gotovo sigurno je izgubljen slučaj što se tiče igre u napadu, ali po svemu sudeći ogromne su šanse da bude najbolji zaštitnik reketa ove generacije nakon Hensona i Davisa.

I KLASA, BACK-UP PLAYEVI

Kendall Marshall, Marquise Teague, Tony Wroten, Tyshawn Taylor, Scott Machado

Marshall je na combineu bio najlošiji bek, što samo potvrđuje sve ranije strahove. Njegova igra ima preozbiljne felere da bi ga se uzelo u lutriji, loš šut i manjak brzine ipak su ga koštali na draftu, a koštat će ga i u NBA. Usporedbe s Rubiom i Andreom Millerom tako danas više ne piju vodu, sličnost svakako i dalje ostaje vanserijska sposobnost razigravanja i generalski osjećaj za igru, ali spomenuti dvojac ipak je funkcionirao i na nekim drugim razinama (Miller kao odličan strijelac, Rubio kao izuzetan atleta i obrambeni igrač). Ipak, uvijek ostaje Mark Jackson kao presedan – izabran kao 18. pick, nije igrao obranu niti je bio u stanju šprintati gore-dolje, ali današnji trener Warriorsa treći je asistent u povijesti NBA. Sve što je trebalo bilo je dodati izuzetan osjećaj za igru u reketu, točnije leđima košu, zabiti desetak koševa po utakmici i eto karijere. Šanse da Marshall bude izabran negdje u tom rangu su ogromne, a po meni ništa manje nisu ni da jednog dana postane starter usprkos svim manama.

Teague je sve ono što Marshall nije, brz slasher ubojitog driblinga, izuzetan atleta, kreator prostora, ali ne i pozicija za šut. Kada nauči igrati obranu, šutirati i organizirati napad, bit će bolji igrač od brata Jeffa, za sada najviše podsjeća na light verziju Collisona.

Wroten je slično Teagueu prije svega atleta, oslonjen više na eksplozivnost nego na brzinu, dolazi do obruča lakoćom, ali problemi nastaju nakon što tamo dođe. Užasan asistent zbog čega ga mnogi prije svega vide kao dvojku, ali daleko od one zrelosti i učinkovitosti s kojom igra npr. Waiters. Nema šut, ali ako je Avery Bradley uspio naći rolu u ligi, može i on.

Taylor je negdje između ove dvije krajnosti, dobar atleta, solidan šuter, sposoban slasher. Njegov problem je što nije ništa specijalno kao play (upitan IQ tijekom cijele NCAA karijere), ali ni kao fizikalac. Ili to možda nije problem, obzirom da bi Marshall ubio za njegove noge, Teague za njegov šut, a Wroten za njegovu glavu. Mislim, čudno mi je ovo reći nakon 3 i pol godine tijekom kojih mi je kidao živce (samo završnicu protekle sezone odigrao na NBA razini), ali postoje čak i neke male šanse da za 5 godina upravo on bude drugi najbolji play ove generacije.

I za kraj nam ostaje Machado, najbolji čisti play uz Marshalla, jednako nebitan atleta, jednako slaba obrambena opcija, ali s jednim bonusom – zna zabiti i solidan je šuter. Ne uspije li on ostvariti karijeru barem kao Eric Maynor, dakle onu pouzdanog back-upa koji dobiva priliku igrati čak i s prvom postavom, onda kvragu i svi oni sati uloženi u gledanje utakmica, klipova, intervjua, skaut izvješća i raznih analiza.

26Jun/1216

SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot

Frančeski u gostima kako bi se osvrnuli na Heat, playoff i još neke sitnice. Tehnički opet nesavršeno, ali što je to naspram nesuvislih zaključaka. Kako god, ne propustiti zadnjih 8 minuta koje donose razgovor s Spoelstrom na jučerašnjem LeBatard showu.

Tagged as: 16 Comments
24Jun/1223

SUMMER FRENZY, vol.1

Posted by Gee_Spot

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu - 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

23Jun/123

THE VAKULA EXPERIENCE 2012.

Posted by Gee_Spot

Miami slavi prvi naslov, a i tradicionalni Vakula ima nove pobjednike, točnije njih čak trojicu. Za nagradu majstori dobivaju godišnju pretplatu na ispodobruca.com i pristup arhivi. Svima ostalima više sreće dogodine.

Inače, zanimljivo kako je očekivano zeznut playoff na kraju završio poprilično pitomo, bez većih šokova, iako to nije spriječilo da se među rekordnim brojem prognoza (simboličnih 23) nađe njih 7 ispodprosječnih. Stoga, u još jednom prisjećanju na Finale, dajmo svakoj zasluženo ime.

LeBron James bilo bi ime savršene prognoze (one koja bi skinula svih 15 momčadi koje idu dalje), ali takve nije bilo (što je obzirom na poraz Bullsa i sasvim realno - tu smo svi fulali).

Nitko nije skinuo ni 14 kombinacija, dakle nitko nije ni Kevin Durant. A ni 13, dakle nitko nije ni Dwyane Wade. Ali, od sljedeće kategorije krećemo:

RUSSELL WESTBROOK (12 od 15 pobjednika serija)

Zus, Scoop i Nerad - svaka čast. Uz pretplatu, Nerad dobiva i zastavicu u fantasy ligi.

CHRIS BOSH (11 od 15)

Gee, Must, novi čitatelj, Art Vandelay

SHANE BATTIER (10 od 15)

Sickre, Mirko, Šime, Jasaitis

MARIO CHALMERS (9 od 15)

Ekscentrik, LeBron Clutch, brancode, marcus, big fan

JAMES HARDEN/SERGE IBAKA (8 od 15)

Ova kategorija ostaje prazna, a to znači da krećemo s negativnima.

THABO SEFOLOSHA (7 od 15)

7. čitatelj, Birdie, mrvica1987, Mariolino, Tyler Durdden

KENDRICK PERKINS (6 od 15)

Bistrica

DEREK FISHER (5 od 15)

Pop

Filed under: bball 3 Comments
22Jun/1221

DAY FORTY-SIX – IT’S ABOUT DAMN TIME

Posted by Gee_Spot

Za početak jedan zanimljiv podatak koji dobrim dijelom objašnjava zašto je sve gotovo već nakon 5 utakmica. Kevin Durant je u seriji podijelio 11 asista ukupno, LeBron James 37. Prvi ima prosjek od 2.2 po utakmici Finala (3.5 tijekom regularne sezone, skoro 4 tijekom playoffa), drugome je prosjek 7.4 (6.2 tijekom sezone, 5.6 tijekom playoffa). Ukratko, jedan od njih je podigao razinu igre u ključnom trenutku, drugi nije. Najbolje od svega, sve se dogodilo u međusobnom obračunu tako da nikakvih repova nema - James ne samo da je osvojio prvi naslov i prvu titulu MVP-a Finala, dao je i odgovor na pitanje tko je najbolji igrač u NBA, ako slučajno još ima netko vani tko sumnja. Mislim, brojke su cijelo vrijeme bile jasne, ali bilo ih je moguće zanemarivati ultimativnim klišejima poput brojanja promašenih šutova u završnici ili prstenja. Više nije.

Osim što simbolički ukazuje na različite igračke nivoe na kojima se trenutno nalaze (ruku na srce, LBJ je u naponu snage, dok KD ima barem još 3-4 godine dok dosegne svoj plafon), u praksi ovi podatci o asistima dosta govore i o razlici između dvije obrane. Ona Heata jednostavno nije omogućavala kreaciju, gušeći svaki pokušaj drive & kick ili pick & roll igre (za nešto kompliciranije akcije OKC nije bila spremna), dok je James imao svo vrijeme svijeta da iz posta razigrava svoje suigrače i pronalazi ih na ulazima ili otvorenom šutu.

To da je Heat bolji obrambeno, to je bilo jasno svima, ali, izuzmemo li G3 koju su dobili van svakog rezona, razlog zbog kojega su došli do trofeja leži i u izuzetnom napadačkom učinku. Kad bi trebao izabrati jedan taktički detalj koji je presudio, onda je to svakako ta nemoć Oklahome da zadrži Jamesa izvan reketa. S stalnom dozom njegovih i Wadeovih koševa iznutra, sve što je trebalo bila je solidna podrška iz vani, a to su junački odradili prije svih Battier (trice u seriji gađao suludih 15-26 nakon najgore šuterske sezone u karijeri u kojoj je pucao za njega mizernih 33% za tri), a u nešto manjoj mjeri i Chalmers i Bosh. Ukratko, OKC je dobio po turu na oba kraja parketa.

Sad, tko je to mogao i pomisliti nakon prve utakmice u kojoj su izgledali sjajno. Krenuli su kao stroj, puni energije, ali dva šahovska poteza su bila dovoljna da se više nikako ne uspiju vratiti u poziciju kontrole nad serijom - stavljanje Jamesa na Duranta (u prvoj utakmici čuvao ga je tek nekoliko napada, Battier je bio primarni stoper) i stavljanje Jamesa full time na poziciju četvorke (u prvoj utakmici odradio 30 minuta na četvorci, nakon nje 44 u prosjeku).

Sinoćnja utakmica opet je počela sjajnim Jamesovim ulazima u reket, kojima se uskoro pridružila i podrška iz vana, prije svih u vidu Mikea Millera. Od sjajnih LeBronovih rješenja u post situacijama jedino je fascinantnija bila Brooksova vjera u Perkinsa i Fishera koji ni na koji način nisu dorasli postavi Heata u kojoj nema Mikea Bibbya i Erica Dampiera. Nažalost, Brooks je zakasnio godinu dana, protiv lanjskog Heata njegovo korištenje ovih mumija imalo bi smisla, ali protiv Bosha i Chalmersa baš i nema. Toliko o tome koliko je bitno veteransko vodstvo - i Fish i Perk imaju prstenje, ali uzalud ti svo iskustvo i teoretska saznanja kada u praksi nisi u stanju napraviti apsolutno ništa jer si limitiran talentom. Štoviše, dalo bi se govoriti o šteti koju ovaj dvojac čini svojim pretjeranim samopouzdanjem i neshvaćanjem uloge u prostoru i vremenu, ali ostavimo to za drugi put, u suštini radi se o totalno nebitnim likovima u ovoj sjajnoj priči.

Westbrook i Durant ušli su u utakmicu žestoko, ali opet bez pratnje (Harden nastavio s promašajima, lopte su mu tijekom cijelog Finala jednostavno curile iz obruča), što je dovelo do toga da otpor Oklahome i eventualne nade u preseljenje serije kući pucaju već polovinom druge četvrtine. Sredinom treće u parket je bačen ručnik, obrana se ne igra, a Heat odrađuje šuterski trening koji u jednom trenutku donosi prednost od sramotnih 27 razlike.

Lijepo je bilo vidjeti Mikea Millera u elementu, red je da i on ovakvom partijom obilježi Finale, ali i da do svog prvog prstena dođe kao donekle bitan sudionik, a ne potpuni autsajder. Uostalom, obzirom da je prvi kandidat za amnestiju, šanse da dođe do drugoga u nešto značajnijoj ulozi su ionako minimalne.

Svakako treba istaknuti i Super Maria, koji je u svojoj 3&D roli na poziciji playa istaknuo kandidaturu za nasljednika nikoga drugoga nego Dereka Fishera. Ulovi li Heat još koji naslov, a šanse za nizom od još 2 ili 3 itekako postoje, jednoga dana bi o Mariovim playoff herojstvima mogli pričati u istoj rečenici s Fisherovim.

A sve ovo nas konačno dovodi do Jamesa. Prvi prsten je tu i sada konačno možemo mirne savjesti pričati o povijesti. Tri titule MVP-a sezone, prsten i titula MVP-a Finala, uz vladanje ligom skoro cijelo desetljeće, dovoljan su razlog da o Jamesu ne pričamo samo kao o jednom od najvećih svih vremena, već možda čak i kao najvećoj trojki svih vremena. Ok, za usporedbe s Birdom još je rano, za to defintivno treba pričekati kraj karijere zbog Larryeva tri prstena, ali nema sumnje da će James nadmašiti Legendu po broju odigranih utakmica i sezona. Za sada bacite pogled na ove brojke.

42.7, 30.3, 9.7, 5.6

41.8, 27.5, 11.0, 5.9

Prvi red su minute, koševi, skokovi i asisti Jamesa u njegovom bez premca najboljem playoff izdanju, drugi Birda u po svim parametrima njegovom najboljem izdanju iz 1986. Doduše, bilo je i boljih statističkih izdanja Ptice, ali nisu završila okrunjena naslovom, a slična ostvarenja imao je i James - ne zaboravite da je u Finale odveo Cleveland s prosjekom od 25 koševa te po 8 asista i 8 skokova, uz pratnju koju su činili Big Z i Booby Gibson. Bird je pak imao izvjesne Parishe, McHaleove i slične pored sebe, ali to sada nije bit priče. Talentom, James je odmah do Birda i ako je još uvijek rano uspoređivati ga s Legendom, nije s ostalima. Uz dužno poštavanje Pippenu, ti ostali su Hondo, Dr. J i Baylor.

John Havlicek je gospodar brojki, što se dogodi kada igrate 17 sezona punom snagom i tijekom tog vremena propustite 42 utakmice. Pola sezone u 17 godina. I iako Hondo gledajući gole brojke nema premca, činjenica je da nikada nije bio prva opcija u svojoj ekipi. Čovjek je osvojio 8 naslova s dvije generacije Celticsa, ima jednu titulu MVP-a Finala, ali prvih 6 je osvojio s Billom Russellom i standardnom gomilom hall of famera kojima je Boston tih godina bio krcat, a preostala dva s Daveom Cowensom pod košem u periodu kada je ovaj ostvarivao 20 i 15 svaku večer usput igrajući sjajnu obranu protiv Alcindora i sličnih imena. Respekt akumuliranim brojkama, ali Hondo nikada nije izveo ništa slično ovome što je u ovom playoffu izveo LeBron ili što je Bird izvodio regularno.

Julius Erving došao je do jedinog naslova pred kraj karijere na leđima Mosesa Malonea (iako ima dva ABA naslova koja definitivno imaju svoju vrijednost), ali to mu se ne može uzeti kao minus jer je igrao u doba Magica i Birda, isto kao što Barkley i Ewing nisu krivi što su igrali u doba Michaela. Brojke su mu sjajne, ali primjetan je pad nakon prelaska u NBA koji se veže s gubitkom eksplozivnosti i starenjem. Dok su Bird i James u 26-oj dosegli potpunu zrelost, Doctor J. je u tim godinama već krenuo nizbrdo. Sjajan all-round igrač, ali za nijansu ipak slabiji skakač, asistent i obrambeni igrač nego su to Ptica i Kralj.

I ostaje nam još Elgin Baylor, možda i najveći konkurent Jamesu za titulu prvog do Legende. Baylor je imao užasan peh da nikada nije osvojio naslov iako je igrao u Lakersima zajedno s Westom i Chamberlaineom (nekakav Russell je bio smetnja tih godina), ali ostavio je sulude brojke za trojku koje do pojave Birda, a zatim i Jamesa, nitko nije skinuo. U svojih 12 bitnih sezona (dvije zadnje nema smisla ni brojati jer je uspio skupiti samo 9 utakmica zbog uništenih koljena) Baylor je samo jednom išao ispod 10 skokova u prosjeku, uredno iznad 25 u koševima, s 4 ili više asista.

Međutim, ono što ga je dijelilo od Dr. J-a ili Honda bila je lakoća kojom je igrao i na perimetru i u postu, što su obilježja i Birda i Jamesa. Obzirom da se uvijek može povući argument kako se '70-ih nije baš igrala obrana i obzirom da Baylor ipak nema taj prsten, a niti mu brojke nisu tako zaokružene, po meni uopće nije preuranjeno LeBrona proglasiti drugim najboljim malim krilom koje je ikada kročilo zemljom. I jedinim koje je naslov osvojilo igrajući centra cijelu Finalnu seriju.

20Jun/1259

DAY FORTY-FIVE – HAMMERING THE CRAMPS

Posted by Gee_Spot

Sinoćnjom pobjedom Heat je praktički osigurao drugi naslov u 6 godina, prvi s Jamesom kao liderom – ni jedna momčad u povijesti Finala nije okrenula seriju iz 1-3 minusa. Naravno, ove povijesne crtice nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, koriste se više simbolike radi, kako bi se istaknula nezgodna situacija u kojoj se protivnik koji je u zaostatku nalazi. Ali, čak i kada se zagledamo duboko u kontekst, jasno je vidljivo kako OKC nema rješenja za Heat u ovom trenutku i kako se optimizam u radikalni preokret nema na čemu graditi.

Priča serije je poprilično jednostavna gledana iz ovog vremenskog razmaka i s dovoljno podataka i dojmova pred očima i među ušima. OKC je dobio prvu utakmicu na račun dominacije u reketu, Heat im je uzvratio u drugoj istom formulom, ali ponudivši pritom i jedan matchup izazov na kojega Thunder do danas nije našao rješenje.

Naime, Spoelstra je potpuno srezao rotacije i praktički Jamesa pretvorio u full time centra, igrajući s jednim klasičnim visokim cijelo vrijeme. Brooks se šaltao iz visoke u nisku postavu da riješi ovaj problem, ali uzalud – niska postava jednostavno nema moći da se suprostavi Jamesu u reketu, a visoka može funkcionirati samo ako Heat promašuje skok-šut.

U trećoj četvrtini treće utakmice i prvoj četvrte tako je i bilo, ali OKC to nije bio u stanju iskoristiti iz dva razloga. Prvo, zato što su nisu dali dovoljno šanse ovoj postavi. Drugo, zato što je Heat sinoć imao dobar balans vanjskog šuta i ulaza.

Od trenutka kada je Heat preuzeo kontrolu serije igrom s Boshom i Jamesom kao visokim dvojcem koji je u stanju igrati unutar-van i tako i dominirati u sredini, ali biti opasan i iz vana (nešto slično gledali smo kod Bostona dobar dio sezone, tu inverziju napadačkih uloga koja je omogučila da napad bude podmazan), jedina nada za OKC je bila dobiti individualne dvoboje.

Durant je odigrao dobru seriju, ali njegove šuterske epizode ostale su debelo u sjeni Jamesove all-round briljantne igre. Što je stavilo ogroman teret na leđa Westbrooka i Hardena. Prvi je reagirao sjajno i odigrao MVP seriju, s možda jednom ili dvije ispodprosječne četvrtine od njih 16. Harden je pak potpuno podbacio, što zbog jednostavno loše šuterske forme u ovom trenutku, što zbog sjajne obrane Heata koja ga je napadala udvajanjima i na perimetru i prilikom ulaska pod koš.

Problem sa zaustavljanjem Hardena za OKC trenutno znači kraj nada, bez njega nema dovoljno napadačke moći te se iz jednog od najboljih napada pretvaraju u nešto puno običnije. Ne samo da nema dovoljno koševa iz vana i s linije, već i lopta kruži puno slabije. Bez svog X-faktora u punom pogonu, Thunder je postao malo jača kiša, bez gromova na vidiku.

Dakle, Heat ne samo da je odigrao ključni taktički potez, već su nadigrali protivnika i individualno. Ako Durant i Harden ne mogu igrati punom snagom (KD je pored Jamesa često izgledao kao dječak pored muškarca), to stavlja prevelik teret na Westbrooka koji ga jednostavno sam nije mogao nositi, a jedinu nadu da se serija promjeni, tu eventualnu dominaciju koju su mogli uspostaviti pod košem zato što imaju dokazanu rotaciju visokih, uništili su Brooks lošim upravljanjem minuta Ibake i Collisona (forsiranje Fishera zaslužuje svoju vlastitu knjigu) te James činjenicom da je bio najbolji visoki igrač u seriji. LBJ se toliko dobro snašao u ovoj ulozi post igrača (posebice protiv niske postava Thundera, da naglasim još jednom) da nam onemogućuje pričati o Miamiu kao momčadi bez dominantnog sidruna.

U biti, dogodilo se sve ono što sam i sam očekivao prije početka playoffa, da će James i Wade dominirati u svojim dvobojima do te mjere da ništa što Westbrook napravi to neće moći promijeniti (što je samo još jedna potvrda tezi da nikada ne treba mijenjati mišljenje tijekom raspleta, jer nove informacije ipak nisu dovoljno provjerene). Rast koji je OKC imao protiv Spursa stvaran je, ali je ujedno i rezultat nemoći obrane San Antonia. Oni su definitivno na pravom putu, ali za dobiti Heatovu obranu treba moći nametnuti nekakav nezgodan matchup, a ne uporno ići glavom kroz zid formulom koja očito ne donosi prednost.

Ukratko, kao i u svakom Finalu, na kraju se sve svodi na osnove. Onaj tko može uhvatiti loptu više, ući češće u reket, češće zaustaviti protivnika kvalitetnom obrambenom reakcijom – taj ima prednost. Svi ovi navedeni parametri su od druge utakmice na strani Heata, a dominacijom Jamesa kao post igrača, čak je i onaj argument o potrebi kvalitetnog centra koji može odigrati leđima okrenut u stranu Heata. I iako priča u suštini tu staje, fenomenalna četvrta utakmica zaslužuje podrobniju analizu i vlastiti post, stoga bacimo se na posao poput Heata.

PRVA ČETVRTINA

Sjajan ulazak u utakmicu Westbrooka koji nizom ulaza i skok-šuteva iz reketa ili s vrha reketa napada Heat u samo srce obrane. Uz njegovu sjajnu izvedbu u ovom periodu ključan posao rade Perkins i Ibaka zatvaranjem reketa i odbijanjem da prate Jamesa i Bosha na izletima prema perimetru. Ovakvo postavljenje Thundera u obrani Heat pretvara u skok-šutersku momčad i to rezultira dominacijom gostiju najbolje izraženom u sljedećim brojkama:

- šut iz igre Thundera 63%, Heata 33%
- 33-19 rezultat na kraju prvih 12 minuta

Dva detalja su u svemu ovome bila ključna. Prvi se dogodio nakon 5 minuta kada Ibaka kupi drugi faul. Brooks tada radi nešto što se činilo potezom utakmice, umjesto njega u igru uvodi Collisona. Dakle, zamjena visokog za visokog, taman da čovjek pomisli kako je Brooks konačno odlučio riskirati. Reket i dalje ostaje zatvoren, Collison sjajno reagira na nešto raniji ulazak u igru, a Heat, osim LeBronovih post-upova koji sada nisu ni upola korisni, jednostavno nema rješenja.

Drugi detalj se događa nakon 9 minuta, kada Fisher ulazi u igru umjesto Perkinsa, time označavajući kraj visoke postave sve do početka treće. Istog trenutka Norris Cole ulazi pored u Fishera u reket na lagano polaganje, a Miami postaje druga momčad. S rupom poput Fishera na perimetru (čovjek danas nije u stanju trčati ni za stolicom) i velter kategorijom poput Duranta pod košem, OKC do poluvremena gubi 17 koševa prednosti (serija Heata od 30-16).

DRUGA ČETVRTINA

Kako je obrana Oklahome nestala s izlaskom drugog visokog, izlaskom Westbrooka kao da je nestao i napad. Durant baca dvije cigle bez ikakvog rezona, a Harden nije u stanju zavrtiti napad. Ovaj period idealno služi da se podsjetimo koliko obojica ovu seriju igraju bezveze. Durant ima odlične šuterske brojke, ali u svim drugim segmentima igre je nestao. Inače nije baš sjajan asistent, ali kroz playoff se dizao prema omjeru od 20 asista na 100 posjeda lopte, što je solidno za nekoga tko toliko carini loptu.

Međutim, protiv Heata ima samo 8 asista u 4 utakmice, od čega su 4 ostvarena u onoj prvoj u kojoj ga James uopće nije čuvao i u kojoj je Heat još uvijek igrao s dva klasična visoka pola utakmice. Hardenov pad pak izražava se prvenstveno u nemoći da realizira otvorene situacije, a zatim i u nemogućnosti da se suprostavi stalnim udvajanjima Heata bilo na perimetru, bilo u ulazima. Jednostavno, em ga je ubila obrana Heata, em je izabrao potpuno krivi trenutak za ispasti iz šuterske forme.

Heat u ovom periodu koristi otvoren reket, James se postavlja u post, a vanjski zabijaju povratne (4 trice, i to sa svih strana – Wade, Jones, Cole i Chalmers po jednu). Uz to, funkcionira i pick igra s Boshom i Jamesovi ulazi. OKC djeluje izgubljeno, a Brooks usprkos tome uporno odbija pokušati s visokom postavom. Fisher praktički ne postoji na parketu i kada konačno 4 minute do kraja odlučuje napraviti promjenu, opet mijenja visokog za visokog, dok umjesto Fishera ulazi Sefolosha koji je do sada totalno pročitana knjiga, James se jednostavno spusti u post kada je na njemu i praktički i on je samo igrač manje u napadu.

Nakon 24 minute stvar se činila jasnom – OKC se može suprostaviti Heatu i boriti se protiv Jamesa i Bosha samo s dva visoka na parketu, što je postava koju je Brooks koristio 9 od mogućih 24 minute.

TREĆA ČETVRTINA

OKC konačno s dva visoka, reket zatvoren. James je očito u tako lošoj šuterskoj formi da se i ne trudi pucati iz vana, ali ovaj put formula ne pali, Heat pogađa skok-šuteve. U 6 minuta koliko je Brooks ovaj put dao šansu visokima (s tim da najbolja kombinacija Collison-Ibaka nije uopće dobila ni sekunde zajedno) Miami je napravio 18-11. Zbrojimo li tome 23-12 koji su ostvareni u prvih 9 minuta, ispada da je OKC tijekom 15 minuta igre s dva visoka ostvarila rezultat 34-30. Dodamo li pozitivne rezultate iz ostatka serije, dolazimo do činjenice da je, u kroz sezonu slabijoj postavi, Thunder u klasičnoj kombinaciji imao jedinu rotaciju koja je izvukla pozitivnu koš-razliku protiv Heata. Zašto Brooks do kraja utakmice više nije pokušao s ovom formulom, to treba pitati njega i sve one pomoćnike koji stalno ispunjavaju nekakve kvadratiće.

Mislim, ne želim reći da sam pametniji od Brooksa ili njegovog stožera, ali trenutak kada su nakon 6 minuta umjesto Perkinsa uveli Hardena i nastavili sa Sefoloshom na Jamesu bio je prijelomni trenutak utakmice jer je bio totalno nelogičan. Gdje je Collison koji je tako sjajno reagirao u paru s drugim visokim u prvom djelu? I zašto Sefolosha uopće i dalje pokušava braniti Jamesa?

LBJ ovdje nastavlja sa seciranjem reketa ulazima i povratnima, a kada je Ibaka na njemu onda si ipak ne može dopustiti takav luksuz – jedini asist protiv visoke postave imao je nakon fenomenalnog zicera namještenog Wadeu i to nakon skoka u napadu. Sljedeći Brooksov potez kojim je dao Heatu zraka dogodio se tri minute prije kraja treće kada po defaultu uvodi Fishera i njegove olovne tenisice umočene u betonske blokove.

ČETVRTA ČETVRTINA

Mario Chalmers postaje agresivan, kreće na ulaze pored mumificiranog veterana kao da je all-star, a ovakve napade sa svih strana ova postava Oklahome jednostavno ne može braniti. Ne samo što su Durant ili Sefolosha nemoćni pored Jamesa, sada ih i Chalmers rešeta u Wadeovoj maniri (s druge strane Westbrook radi žilavi posao na Wadeu).

Fisher je (s onih 3 minute iz prethodne četvrtine) u ovom periodu odigrao 10 minuta u komadu tijekom kojih je Chalmers zabio 7 koševa. Za zaustaviti ovo čak nije trebalo posezati ni za visokom postavom, samo je trebalo prebaciti Hardena na Chalmersa, ostaviti Russa na Wadeu, Duranta na Battieru te i dalje trpiti Jamesove ulaze. Ali, ne, Brooks je radije dao minute Fisheru umjesto da riskira s Ibakom i Collisonom ili ranije vrati na parket Sefoloshu. Mislim, nije me briga koja će momčad osvojiti naslov (simpatiziram Heat jer smatram da James zaslužuje okruniti sjajnu karijeru trofejem kako bi ga lakše mogli uključiti u priče o najvećima svih vremena), ali u jednom trenutku sam čak vikao kao zadnji navijač – "vadi jebenog Fishera iz igre!!!!".

Heat ima potpunu kontrolu nad utakmicom, ali Oklahomu u igri drži vanserijsko izdanje Westbrooka, čovjeka kojega većina promatrača NBA Finala osuđuje jer ne zna bolje, iako i ova utakmica potvrđuje da je MVP Thundera u seriji. Nisu ga mogli zaustaviti ni Wada ni Chalmers, a na trenutke je podsjećao upravo na Wadea u Finalu 2006. kada je sam-samcat kombinacijom ulaza i šuteva s poludistance ubio Dallas.

Međutim, Brooksove loše odluke i blijede partije Duranta i Hardena bile su previše čak i za super Russa. Ipak, kako se u zadnjih 5 minuta, dakle u clutch period, ušlo u egalu, red je da i tom dijelu utakmice posvetimo par rečenica.

CLUTCH TIME

Nakon što je stavio dva bacanja, KD zabija fini skok-šut s poludistance za vodstvo Thundera. Heat odgovara sjajnim pick & rollom Wadea i Bosha (CB4 zabija polaganje), a istovremeno Chalmers i Westbrook jedan protiv drugoga rade cijeli niz gluposti koji rezultira s po dva izgubljena napada za obje strane.

Zatim James zabija hladnokrvnu tricu sa sredine i taman što sam pomislio "kakav majstor", eto Jamesa ubrzo nazad s airballom nakon šuta za tri, fulao obruč za metar. Wade i Russ su stavili po jedno bacanje, a ključni koš na manje od minuta do kraja zabija Chalmers, jednostavno šetajući pored Westbrooka, a zatim i kroz reket pored Ibake. Mislim, ovo je bila idealna situacija da se zaustavi jedan napad Heata i OKC je opet pao na ispitu.

Westbrook zabija još jedan ludi ulaz, još jednom sjajno iskoristivši manjak blokera u obrani Heata, ali zatim radi totalnu glupost, faulira Chalmersa u situaciji kada je Heat imao 4 sekunde za napad i Jamesa na klupi zbog grčeva. Da su ovdje dobili loptu, imali bi više nego dovoljnih 10 sekundi za pokušati stići 3 razlike, ovako su pali u rupu od 5 i bilo je gotovo.

Međutim, ne volim se bazirati na par akcija koje dobrim dijelom ovise i o slučaju. Plus, zamjeriti nešto Westbrooku nije pošteno, jer, da nije bilo njega, OKC ne bi ni imao šansu na kraju. Ono na što se treba bazirati su tijek utakmice koji je Miami kontrolirao 3 četvrtine i fenomenalna partija Jamesa koji je ostao jedan skok kratak do triple-doublea (po tko zna koji put u karijeri, nema šanse da jedan Jason Kidd ne bi išao po taj skok, ali Jamesa jednostavno nije briga).

Obzirom na grčeve Jamesa u završnici, za Heat bi definitivno bilo najbolje da stvar zaključe u sljedećoj utakmici jer pitanje je koliko MVP još može izdržati utakmica u ovakvom ritmu. Samo iz tog razloga šanse Oklahome i dalje ipak postoje iako je protiv njih i povijesni i trenutni kontekst – dobiju li sljedeću, selidba u Oklahomu i umor Heata mogli bi donijeti prednost kakvu očito nisu u stanju napraviti Brooks, Harden i Durant. Ironično, u tom slučaju kriminalne rotacije, a posebice povećana minutaža Sefoloshi i Fisheru, mogle bi se pokazati kao prednost.

Naravno, obzirom na glad Heata i činjenicu da je Spoelstra dobio izuzetnu rotaciju od 8 ljudi kakvu nije imao tijekom cijele sezone, jasno je kako sve i dalje najviše ovisi samo o Miamiu koji u ovom Finalu ne izgleda kao momčad spremna ispustiti prednost bez krvave borbe. Za OKC pak utjeha može biti da su svaku utakmicu bili u igri do samog kraja i da im samo fali ona završna doza kvalitete, koja možda dolazi s iskustvom poraza, možda nekim promjenama (što stručnog štaba, što rostera), ali koja je vidno potrebna i u taktičkom i u neopipljivom dijelu igre. A tu prije svega mislim na kemiju. Protiv obrane Spursa je moglo proći da OKC ovisi o 1 na 5 akcijama i da nemaju idealno posložene uloge, ali protiv Heata jednostavno nije išlo - konačno je i Miami naišao na nekoga koga može dobiti i kao momčad, a ne samo kao skup individua.

18Jun/1223

DAY FORTY-FOUR – SHINE A LIGHT

Posted by Gee_Spot

Oklahoma je treći susret otvorila u puno boljem ritmu i to usprkos visokoj postavi, samo zato što su od starta odlučili napadati obruč, pravilno prepoznavši da je upravo u nesrazmjeru koševa postignutih u reketu Heat ostvario ključnu prednost u prethodnom susretu. Iako je njihov napad i dalje ponajviše ovisio o učinku iz vana, miksanje šuta i ulaza ovaj put bilo je puno balansiranije.

Uostalom, obzirom da je Heat živio od slobodnih i koševa na samom obruču, činjenica da im Oklahoma nije dozvolila da ostvare značajnu prednost u tom segmentu igre (42 naspram 46, što je stvarno zanemarivo) lišila je Heat napadačke prednosti. Mizeran učinak iz vana ostavio ih je na slabašnih 38% ukupnog šuta, pa se logičnim čini postaviti sljedeće pitanje – ako su šuterski bili slabiji i ako nisu ostvarili dominaciju u reketu usprkos tome što su praktički sve svoje šuteve zabili pod košem (upalo im je samo 5 vanjskih šuteva, od čega 4 trice i jedan jedini skok-šut Jamesa s poludistance), kako su pobogu uspjeli dobiti ovu utakmicu?

Odgovora je više. Prvi i najvažniji je svakako broj pogođenih slobodnih. 11 bacanja više Miamia nisu problematični s aspekta sudačkog kriterija jer James i Wade su se probijali do samog obruča za razliku od Duranta i Westbrooka koji su se ulaskom u reket uglavnom dizali na šut, što je rezultiralo s četiri realizirane and 1 situacije. Kada dodaš ona dva užasna faula na trici koja su zaradili Battier i Jones i koja su rezultirala s još 6 slobodnih, vrlo brzo dođeš do logičnog objašnjenja za toliku prednost (4+6=10).

Harden je izborio 7 slobodnih, jedan više nego Westbrook i Durant. Na drugoj strani James i Wade pucali su 19 slobodnih. Da li su se sudile svakakve pizdarije koje se sude samo zvijezdama? Apsolutno, ali razlog zašto su KD i Russ bili na liniji samo 6 puta leži prvenstveno u tom dizanju na skok-šut metar od koša, umjesto traženju kontakta. Tako da, iako razlika u koševima u reketu nije drastična, očito je kako brojke varaju i kako je ova nijansa između odlaska do kraja i odustajanja na pola puta puno važnija od samih ubačaja.

Međutim, puno veći problem i od nesrazmjera u bacanjima i nedovoljne agresivnosti leži u promašenim slobodnima. Thunder je zabio samo 62% s linije, što je apsolutni šok sistema za momčad koja je uvjerljivo najbolja s linije u ligi. Naime, Thunder je jedina NBA ekipa koja kolektivno puca preko 80%. Dakle, samo da su ostali pri svom prosjeku, odnosno da su zabili 20 od 24 umjesto 15 od 24, ova utakmica bi bila u egalu do samog kraja i onda ne bi trebalo tražiti očajnička rješenja u završnici.

Drugi razlog zašto je Heat dobio je obrana. Iako se Oklahoma odlično snalazila u igri na manje koševa, problemi su nastali u završnici kada nastupa takozvano Durant vrijeme. Ovaj put lider Thundera nije uspio poluditi i zaključiti susret iz razloga što je LeBron James zaključao njega, svevši ga na 2-5 šut i samo dvije lagane situacije – prvu kada su greškom u obrani odigrali preuzimanje i kada je KD ostao sam na Chalmersu te drugu kada su konačno odigrali onu akciju istrčavanja iz bloka ispod koša na vrh reketa, gdje je James malo zakasnio što je bilo dovoljno Durantu da se digne i zabije. Čak sam zapamtio i minutu koliko sam bio šokiran što vidim akciju – dogodilo se ovo na 3.36 do kraja (ono prije i ono poslije najbolje bi bilo opisati silovanjem lopte).

Durantova nemoć da se oslobodi Jamesova stiska, a samim time i nemoć momčadi da organizira napad, obilježila je tu zadnju četvrtinu i upravo u ovom dvoboju i promašenim slobodnim bacanjima leže glavni razlozi poraza. I dok je očajna realizacija s crte nešto što će se ispraviti već u sljedećem susretu, dominacija Jamesa nad Durantom prijeti da potpuno preokrene ovu seriju.

Naime, Durant je ovaj put stvarno bio odličan, do završnice je zabijao puno učinkovitije nego u prošlom susretu, ali opet je bilo vidljivo kako ima izuzetno jednodimenzionalnu ulogu za igrača takvog profila. Njegove franšizne vrijednosti i dalje se prvenstveno baziraju na neobranjivom šutu i sposobnostima realizacije, ali James je sinoć i zabio više i pritom odigrao savršeno u obrani uz fantastičan šljakerski učinak pod koševima, posebice u napadačkom skoku.

Njegovih 5 uhvaćenih odbijanaca u srcu obrane Thundera lomili su kičmu i upravo su oni donijeli malu, ali značajnu, prednost Miamiu u skoku. Obzirom na izjednačenost ove serije, svaka sitnica je bitna, što nas opet dovodi do novih razloga poraza Oklahome.

Već smo spomenuli loša slobodna, obranu Jamesa na Durantu, a sada je red da istaknemo i neke pomalo nejasne poteze Scotta Brooksa. Da odmah naglasim, njegove reakcije najmanje su štetile, kriviti trenere uvijek je popularno zato što je jednostavno, ali teško da bi itko mogao tvrditi kako je pomogao momčadi.

Prvo da se dotaknem famozne visoke postave. Sinoć je s njom opet igrao malo manje od pola utakmice što je već postao standard i dokazao da su napadi koje je pretrpio nakon prethodnog poraza uglavnom neosnovani. Istina, Miami sinoć praktički nije ni igrao s dva visoka (nakon 8 minuta iz prethodnog susreta, Spoelstra je zajedničko vrijeme Boshu i Haslemu srezao na 3 minute), ali nije ostvario značajnu prednost za tih 18 minuta koliko je OKC na parketu držala neku kombinaciju Perkinsa, Ibake i Collisona nasuprot Heatovom mini-me izdanju.

Dapače, moglo bi se reći da je susret izgubljen baš zato što je visoka postava igrala premalo, a evo i zašto. Čak i u niskoj postavi, OKC na parketu mora trpiti ispodprosječnog napadača. Ni Fisher ni Sefolosha ne mogu zabiti toliko da opravdaju rupu koja nastaje u reketu i skoku u trenutcima kada Durant glumi četvorku, a posebice je problem kada Thabo nije u stanju odraditi posao u obrani. Na perimetru je njegova spretnost i dužina i dalje ogroman plus, ali obzirom da Wade i James igru donose pod koš, Sefolosha gubi smisao kao stoper, posebice protiv Jamesa koji ga jednostavno raznosi po reketu.

OKC je najbolju košarku odigrala početkom treće, kada je Brooks napravio ključnu promjenu na utakmici. Naredio je Perkinsu i Ibaki da se usidre u reket i puste Jamesa i Bosha da vrludaju po perimetru, odlučivši da se sredina mora zatvoriti pod svaku cijenu, a ako će LBJ i Chris odjednom početi ubacivati, neka tako bude (čak zamišljam da je to rekao otprilike ovim riječima). Naravno, ovi su i dalje promašivali, Ibaka i Perk su kupili skokove i OKC je došla u prednost i činilo se kako je utakmica u potpunosti preokrenuta. Thabo je držao Wadea, Durant Battiera i Heat je izgledao totalno bezidejno. Zatvoren reket, Bosh i James promašuju (u ovom periodu šutirali su 0-6 s poludistance), sve se kreće po planu. Bravo, Brooks.

I onda čovjek radi najveću glupost utakmice kojom anulira ono dobro što je napravio – nakon Durantove četvrte osobne, vadi ga vani zajedno s Westbrookom, te na parketu ostavlja Hardena s Fisherom, Sefoloshom i Cookom! Ova super-mini postava Thundera u manje od tri minute gubi prednost od 9 koševa (u ovom periodu nastaju i oni glupi prekršaji na Battieru i Jonesu koji rezultiraju s 6 slobodnih) i u zadnju četvrtinu ulazi se tako u egalu i bez momentuma.

Sad, ovdje na scenu stupa dominacija Jamesa nad Durantom, ali da su ove sitnice odigrane malo drugačije, KD bi barem imao malo prostora za razigrati se umjesto da od prve sekunde zadnje četvrtine nosi teret rezultata na leđima. Recimo, kako je bilo očito da dva visoka pod košem itekako smetaju Heatu, zašto im Brooks u tih zadnjih 12 minuta nije dao šansu? Zato što se držao plana koji je do sada uvijek donosio Duranta na četvorci u završnici, ali pritom je potpuno zanemario Ibaku koji je opet odigrao odličnu rolu u onih smiješnih 20 minuta koliko je dobio na raspolaganje.

Ovako, reket je opet bio otvoren, Durant zaustavljen i tu je priča stala. Umjesto da barem zatvori reket s Ibakom i Perkinsom ili Collisonom, Brooks je minute u završnici dao Fisheru i Sefoloshi. Dakle, od dva zla ovaj put izabrao je veće. Ok, istina, visoka postava uglavnom nije učinkovita kao niska, ali sinoć je trener morao prepoznati što funkcionira, a što ne (u utakmici u kojoj se šutira oko 40%, važnije je podmazati obranu nego napad). Ova nesklonost riziku i robovanje šablonama su dobri za stabilnost u svlačionici, ali u kontekstu jedne utakmice ili serije mogu biti i otežavajuća okolnost. Ne ključna, ali kad se nakupi ovih stvari koje ti ne idu na ruku, onda je svaki propust jednako važan.

Miami je opet odigrao ratničku utakmicu i kao prava veteranska momčad uzeo ono što mu se nudilo na pladnju. Za razliku od Thundera koji se još ne može dogovoriti što je – ili su agresivni u napadu ili su pasivni, ili čvrsto brane reket ili dopuštaju šetnju – Heat je pak kroz ove tri utakmice zauzeo jasan stav. Bit će borbenija i gladnija momčad i time će pokušati nadoknaditi sve rupe u rotaciji i pod košem koje OKC ne zna koristiti.

Kada vidiš da Fisher igra 28 minuta, skužiš da bi u ovoj seriji Maynor bio itekako bitan sa svojim driblingom i osjećajem za asist, ali puno više od Maynora ovoj momčadi je potrebna energija koju možda pored Jamesa ne može donijeti KD, ali mogu Ibaka, Harden i Westbrook. Potonja dvojica moraju igrati energičnije i agresivnije, a ovog prvoga Brooks mora pustiti s lanca, pogotovo sada kada su uvidjeli da James i Bosh nisu u nekoj sjajnoj šuterskoj formi (kad smo kod šuterskih formi, samo da spomenem kako je Battier opet gađao 100%, 2-2 trice i 3-3 slobodna, što ga i dalje drži iznad savršenog šuterskog učinka u seriji).

Visoka postava od neprijatelja možda postane sudbonosno rješenje (mislim, ako su s 24 minute visoke postave u prosjeku bili u stanju rasturiti povijesno učinkovit napad Spursa, onda mogu valjda zabiti i dovoljno da nadmaše Heat čiji stroj itekako šteka), ali čak će i to biti uzalud ako voljnim momentom Russ i Harden ne nadmaše Bosha i Wadea. Ako Heat i dalje bude imao 3-0 u ovim ključnim dvobojima prve tri opcije, uzalud svi pomaci u igri. James je jednostavno bolji, to je apsolvirano, ali Westbrook je danas ono što je Wade bio u godinama kada je osvojio naslov, puca od snage i brzine. Ako ne pronađe načina za ostaviti dojam eksplozivnijeg igrača (Wade je sinoć odavao da je usporeni veteran, ali to ga nije spriječilo da samoubilački ulazi u reket), to je ogroman minus za Thunder.

Naime, kada sam promijenio prvotnu prognozu iz Miami u 5 ili 6 u Thunder u 6 ili 7, bazirao sam je na činjenici da Westbrookove fizikalije nemaju pandana na suprotnoj strani, na moći pod košem kojoj Heat ne može parirati, brojnosti opcija i novopronađenom IQ-u. I dok taj IQ zbog određenih poteza Brooksa, ali i igrača, nije ostao na potrebnoj razini, i dalje vjerujem u to da je OKC moćnija i eksplozivnija momčad koja će otići do naslova.

Međutim, to neće biti moguće dok veteranska trojka Heata snagom volje drži utakmice pod kontrolom. Super je imati noge, trčati i zabijati, ali skakanje za svakom loptom i borba za svaki centimetar parketa nisu ništa manje bitni. Dok mladost OKC-a ne prihvati tu činjenicu i ne počne parirati energijom ovoj očajničkoj razini na kojoj je Heat, James i društvo imaju ozbiljnu prednost. Neki će to nazvati iskustvom, neki gorčinom lanjskog poraza, neki zrelošću, ali, što god to bilo, trenutno ima jednako bitan utjecaj na seriju kao i potezi na parketu.

16Jun/129

MOCKCAST

Posted by Gee_Spot

Ne kaže se uzalud "pazi što želiš, jer bi to mogao i dobiti". Sickre i Gee u najdosadnijem podcastu ikada trate 90 i nešto minuta kako bi rekli nešto sitno o Finalu i ništa puno o predstojećem draftu (zapamtiti za ubuduće - nema razgovora na skypeu nakon 22 sata). Za one lukave, koji samo premotaju na kraj da čuju klipove, izabrani moment LeBatard showa nalazi se točno na dvije minute do sirene.

Filed under: bball 9 Comments
15Jun/1216

DAY FORTY-THREE – JUMPIN’ JACK FLASH

Posted by Gee_Spot

Neka vas rezultat ne zavara - Heat je dobio minimalnom razlikom, ali to ne smije umanjiti činjenicu da su cijelu utakmicu ne samo dominirali, već igrali duplo bolju košarku. Praktički, izveli su nešto slično onome što je OKC odradila u prvoj utakmici – dominirali su u reketu, pretvorivši napadanje obruča u svoj jedini cilj. Neizvjesna završnica rezultat je tako prije svega suludog talenta u zabijanju Thundera nego neke specijalne predstave ili bolje igre na kraju. Iskreno, da su Durant i društvo nakon svega okrenuli ovakvu kriminalno odigranu partiju u svoju korist, to bi bio najnepošteniji moment playoffa još tamo od Roseove ozljede.

Westbrook i Durant sinoć su podsjetili na ona najgora izdanja koja su nam ranijih godina kidala živce, posebice u playoffu. Sve one sjajne ulaze i pravovremene asiste kojima su kažnjavali udvajanja opet su zamijenili ishitreni skok-šutevi i besmislene izolacije. Mislim, nakon što su u prvoj utakmici odustali od ovakve igre koja ih je dovela u minus i nakon što su sve nadoknadili pick & rollom, čovjek bi pomislio da je gotovo, kako će se izolacije svesti na minimum. Ali, ne, Westbrook i Durant su opet odbijali suigračev blok i uporno jurišali 1 na 5. I dojurišali do potrebnog otriježnjenja.

Partija koju su oni sinoć prezentirali jednostavno se može okarakterizirati kriminalnom. Već sam u prvom pasusu iskoristio ovaj izraz, ali ne mogu si pomoći, u šoku sam jer se jedan sjajan razvoj buduće dinastije na trenutak potpuno zaustavio. Bilo je i ranije grešaka u sistemu, i protiv Dallasa, i protiv Lakersa, i protiv Spursa, ali nigdje nisu trajali cijelu utakmicu.

Naravno, ne pada mi na pamet umanjivati značaj obrane Heata, ali ne želim ga ni precijenjivati. Odgledao sam utakmicu jutros, a zatim sam po povratku s posla još jednom sjeo pred ekran, ovaj put s bilježnicom u ruci da zabilježim svaki napad i obrambenu reakciju, prvenstveno zato da pokušam pohvatati koje je to promjene Spoelstra unio u obranu. I nisam naišao na ništa što bi ukazivalo da je Miami odgovoran za ovako očajno izdanje dva udarna igrača Oklahome.

Istina, James je počeo utakmicu na Durantu i Wade je djelovao svježije protiv Westbrooka, ali kako su ubrzo svi zaradili prvih par osobnih, te periode koje su proveli jedni na drugima možemo zanemariti. Istina, Miami je nešto manje preuzimao, više udvajao, ali u principu se nisu odmakli od taktike zatvaranja u reket i izbjegavanja rizika kako bi spriječili ulaze.

Ta taktika im nije upalila u prvoj utakmici jer su Durant i Westbrook napadali sredinu obrane kao ludi, što me je, ako se sjećate, natjeralo da prozovem Spoelstru za igru bez rizika. Srećom po Heat, njihov trener je ipak pametniji od mene. Čovjek je ostao vjeran bunkeru s 5 igrača oko reketa, nije mu palo na pamet pustiti pse da nasrću na linije dodavanja, zaigravši tako na jednu drugu kartu koja donosi puno manje rizika - skok-šuta koji odbija poslušnost.

Miami je ovaj put bio ta momčad s boljim postotkom, OKC je umrla sa lošim šutom, ali to nije glavna priča večeri. Glavni razlog zašto je Oklahoma odigrala katastrofalno i zašto je ovaj minus 4 na kraju najobičnije mazanje očiju leži u sljedećim podatcima.

LeBron James je od svoje 22 lopte njih 14 uzeo u reketu, uglavnom iz ulaza. Kevin Durant s druge strane uzeo je također 22 šuta, ali samo 4 iz reketa. Sramotu povećava to što je čak i Wade, koji je iako vidno usporen konačno pružio jednu poštenu partiju, 9 od 20 lopti potrošio na ulaz, dok je Westbrookov omjer 12 od 26.

Prevedeno, James i Wade su uzeli 19 klimavih skok-šuteva, dok je Durant sam uzeo njih 18 (dodaj Russovih 14 i omjer je 19 naprema 32). Durantovih 32 poena i sve one herojske trice u završnici tako možete slobodno uzeti i obrisati s njima pod jer nemaju apsolutno nikakvog značaja. 40 minuta sinoćnjeg susreta najbolji igrač Oklahome (KD) zajedno s čovjekom koji bi trebao biti prevaga (RW) nisu napravili apsolutno ništa vrijedno košarkaškog osvrta, osim što su se nabacivali krumpirima po terenu.

Za to vrijeme, James i Wade odradili su posao, uz svesrdnu pomoć aktivnog Bosha i opet preciznog Battiera (koji je odmah opovrgnuo tezu da neće moći zabiti onoliko trica dvije večeri za redom - Shane očito želi taj prsten više nego možemo i zamisliti, a ne odmaže mu ni to što ga Durant sinoć nije ni pokušavao čuvati, odnosno što ga Ibaka u visokoj postavi ne stigne zatvoriti jer je koncentriran na obranu reketa).

Uglavnom, u koševima u reketu Heat je odnio prevagu, 48-32. Dijelom zato što su napravili ono što su morali, zaigrali puno agresivnije i napadali, a dijelom zato što su momci iz Oklahome malo previše potezali. Obzirom na kretanja rezultata očito je kako u ovom segmentu OKC i dalje može ostvariti ključnu prednost, ali za to će morati mijenjati omjer šuteva iz vana i ulaza. Mislim, ovih Durantovih 4 od 22 su užasni, netko tko pretendira na titulu MVP-a Finala takve brojke jednostavno si ne smije dozvoliti.

Nego, da vidimo da li je bilo nekih drugih pomaka koje treba spomenuti.

Pa, Spoelstra je potpuno odustao od visoke postave kao dijela rotacije, sinoć su igrali samo 8 minuta s parom Bosh-Haslem (Bosh konačno startao kao jedini visoki), što je potpuno razumljivo obzirom na to da igru treba ubrzati i da si Miami ne smije dozvoliti igrati 4 na 5 protiv ovakvog napada koji je u stanju neizvjesnom učiniti utakmicu u kojoj po svemu prikazanome nije imao što tražiti. Heat mora loviti stotku, tako da ne čudi što je Spoelstra u jednom trenutku igrao s Coleom i Chalmersom u postavi, ne bi li i na ovaj način ubrzao ritam.

Obzirom da praktički koristi samo 7 igrača, ovo ubrzanje bi moglo biti kobno, ali je opet bolje nego dati minute beskorisnima Anthonyu, Milleru ili Turiafu. Brooks s druge strane nema namjeru odustati od pola-pola kombiniranje niske i visoke postave, što se ne pokazuje produktivnim iz više razloga. Prvo, kada su na parketu s Perkinsom, Ibakom i Sefoloshom, Durant i Westbrook imaju dodatan razlog za potezati iz glupih situacija. Drugo, visoka postava skakački i obrambeno nije toliko dobra da nadoknadi slabiji napadački učinak. Uostalom, nije čudno da većina šuterskih eksplozija Thundera dolazi kada su na parketu četiri vanjska igrača i jedan visoki.

Protiv Spursa se zbog Duncana ovo pola-pola igranje moglo tolerirati, ali protiv Heata koji nema post igrača ono nema smisla. Ibaka i Collison su dovoljni za odraditi 48 minuta u sredini, a ovih Perkovih 20 minuta jednostavno treba dati ili Cooku ili srezati rotacije u Heatovom stilu.

Za izvući rezultat u gostima, OKC će morati podrediti skok-šut i izolacije ulazima i pick igri. Bez toga, s ovom jedan napad tebi, drugi napad meni igrom, nemaju šanse. Ono što ih može ohrabriti je činjenica kako su odigravši jednu od najgorih partija u playoffu i dalje ostali u igri, nisu dopustili da ih se zgazi. Heat je odigrao maestralno, da Wadeova koljena nisu slavine i da Bosh ima bolji ritam utakmica možda bi i izbjegli gustu završnicu, ali i ovako su prezentirali razinu kojoj može parirati samo ova banda iz Oklahome.

Što me dovodi do zanimljivog paradoksa koji se rađa, a možda se i porodi do kraja serije. Naime, Heatu od prvog dana zamjeramo što su talentom pokušali izbjeći razvojni put, što su odlučili biti veći od igre. I onda sinoć gledamo još talentiraniju momčad (a OKC to jeste, od 1 do 8 roster Thundera ima puno više opcija) kako pokušava nešto slično i taj Heat kako upravo IGROM parira moći talenta. Sinoć su oni bili Dallas, a OKC - sHeat. I love this game.

Prije odjave i novog odmaranja oka (hvala na pitanju, stanje se stabilizira, u svakom slučaju sam bolje od Wadea) istaknuo bih još tri zanimljivosti.

1. Čak i u ovom lošem izdanju Oklahome koje je kretanjem lopte i izborom šuta podsjećalo na najgore dane, jedan pozitivan pomak iz ovogodišnjeg playoffa se zadržao - kontrola lopte. Jasno, kada ne ulazite u reket i kada Heat igra ovako opreznu obranu, nije problem ne gubiti lopte, ali to je ipak dijelom i dokaz da ona sjajna razina igre nije slučajna, već da je dio plana. Kojega su na jednu večer zaboravili jer je Durant zaboravio da se košarka igra i ispod linije za tri.

2. Harden je, valjda osjećajući se dužan za loše izdanje iz prethodne utakmice, odigrao odličnu partiju, zabio je 10 od 15 mizernih koševa momčadi u prvoj četvrtini, kasnije ih je držao u nekom podnošljivom minusu. Kombinacija njega u napadu i Ibake u obrani bila je ona zadnja brana od kolapsa, ali težina svega ostalog (Durantove očajne partije npr.) sinoć je jednostavno bila previše.

3. Brooks je u jednom periodu odmarao zajedno i Duranta i Westbrooka, što je kod Spoelstra zasigurno izazvalo ljubomoru. Harden je držao igru pod kontrolom kao da je momčad kompletna, što je u Miamiu nezamislivo. Naime, James je dobio dva puta po tri minute (ne zbog odmora, nego zbog osobnih), tijekom kojih se Heat doslovno raspao. Fascinantna stvar za promatrati jer se događa tijekom cijele sezone, potencirana od kada Wade nije u stanju igrati 1 na 5, a posebice u ranijim playoff susretima kada nije bilo Bosha na raspolaganju. Tijekom oba perioda OKC se brzinski spustio ispod dvoznamenkaste razlike, što dovoljno govori o utjecaju Jamesa na svaki aspket igre ove momčadi. Uglavnom, ako vas Durantove šuterske eskapade možda tjeraju da pomislite kako je KD prestigao Jamesa kao košarkaš, ovakvi detalji jasno govore da - nije.

Tagged as: 16 Comments
13Jun/124

DAY FORTY-TWO – PAINT IT BLACK

Posted by Gee_Spot

Košarka je u principu jedna zbilja jednostavna igra. Momčad je čvrsta onoliko koliko je čvrsta najslabija karika, odnosno onoliko koliko je protivnik spreman eksploatirati tvoje slabosti. Ako ti je slabost strukturne prirode (odnosno proizlazi iz rupe ili rupa na rosteru), uvijek se možeš nadati da će eventualna prednost u ostalim matchupovima, a zatim i neki sistemski pomak, pomoći da se taj minus kompenzira.

Priča prve utakmice Finala, a vrlo vjerojatno i serije, vrtit će se tako oko nemoći Heata da obrani reket, odnosno nesposobnosti da putem šuta i kontri kompenzira manjak stopera u reketu. Iako sam utakmicu gledao s poprilične udaljenosti zbog jebenog konjuktivitisa koji mi je praktički zatvorio lijevo oko (i zbog kojega će ovaj post biti kraći nego što bi trebao jer glava brzo zaboli kada buljim u laptop samo ovim jednim zdravim), njen ritam mi se činio sasvim jasnim i logičnim:

- prva četvrtina, Heat zabija većinu skok-šuteva iz vana, OKC igra 1 na 5 preko Duranta i Westbrooka, gubi lopte bez veze, prednost Heat

- druga četvrtina, Heat i dalje zabija iz vana, OKC usporava bezglavu jurnjavu, počinje drive & kick igra u reket, skok-šut i dalje ne upada, ali prednost Heata se smanjuje

- treća četvrtina, Heat šuterski pada, okreće se ulazima, OKC kontrolira ritam, napada reket, šut počinje upadati, egal

- četvrta četvrtina, Heat se okreće ulazima jer šut ne upada, OKC dominira u reketu, ne mogu promašiti iz vana, prednost Thunder

Kada se susretnu dvije momčadi bez post opcija, dakle momčadi koje prvenstveno ovise o skok-šutu i kojima je post igra u biti samo drugo ime za ulaz u reket, uglavnom će pobijediti ona koja ima bolji šut na kraju večeri (52% naspram 46% za OKC). Ali, da bi takva momčad bila sigurna u pobjedu, trebat će im i više koševa u reketu. I tako je i bilo – Heat je nakon ulaza primio čak 56 poena. Zabili su i sami solidnih 40, ali oni u ovakvom omjeru jednostavno nisu dovoljni.

I dok je postotak šuta nešto što će varirati od večeri do večeri, posebice kada se promijeni uloga domaćina, ovakva dominacija Thundera u poenima u reketu neće se izbrisati. Jedan razlog je taj što OKC ima više slashera koje prati puno aktivnije kretanje suigrača, a drugi činjenica da Heat nema nikoga tko ijednom ulazu može stati na kraj, dok Oklahoma ima dovoljno čvrst frontcourt s dovoljno snage i dužine za braniti sredinu. Ako Heatovci i pokušaju zaustaviti prodore guranjem dodatnih tijela u reket, šuteri Thundera bit će spremni kazniti svaku otvorenu priliku.

Zajebana situacija koja dovodi do male digresije.

Riley je stvarno bio hrabar kada je finalizirao roster bez centra, posebice stoga što je i sam sve naslove osvojio s rasnom peticom pod košem, prvo s Abdul-Jabbarom, zatim s dvojcem Shaq-Mourning, a ne treba zaboraviti da je cijelu igru Knicksa bazirao na Ewingu. Samo, nije se moglo protiv Jordana.

Taj detalj je zasigurno ostao negdje u Rileyevoj glavi, to kako su Micheal i Scottie uredno izbacivali Knickse iako nisu imali dominantnog centra. Taj detalj ga je valjda toliko opsjedao da je možda odlučio pokušati i sam, spojivši modernog Micheala i Scottiea, računajući kako takvom dvojcu i ne treba all-star centar. Samo, pritom je zaboravio na jedan bitan detalj. Ako ti već ne treba all-star centar, to ne znači da ti ne treba bilo kakav centar.

Prvi Bullsi su imali sjajnog obrambenog centra u Billu Cartwrightu i još bolju četvorku u Horaceu Grantu, pick specijalistu izuzetnog osjećaja za skok i revolucionarne brzine u obrani (danas su takve četvorke praktički dio svake ozbiljne momčadi). Drugi Bullsi su imali dva drvena bijela centra u Longleyu i Wenningtonu, plus Perduea (koji je sudjelovao samo u jednom od tri kasnija naslova, ali i u sva tri prva kao back-up Cartwrightu), a sve njih krasio je jedan detalj – visina između 215 i 220 cm te masa kojom su mogli ispuniti reket (treba spomenuti i pokojnog Bison Delea koji je pod imenom Brian Williams potpisao za Bullse pred kraj regularnog dijela 1997. i onda odigrao ključnu rolu u playoffu, davši Bullsima uz još jedno tijelo od preko 210 i legitimnu post up opciju).

Ne zaboravimo i izvjesnog Dennisa Rodmana, čovjeka koji je luđačkom obranom u postu i ponekad s 5-6 napadačkih skokova u četvrtini bio u stanju napraviti razliku u sredini usprkos niti 200 cm visine. Uglavnom, iako nisu zapamćeni kao dominantne post momčadi, svi ovi sastavi su uglavnom igrali s visokim postavama i ostvarivali prednost u skoku te koševima iz reketa (tu sada na scenu stupa i Winterov trokut, ali stil igre nas trenutno ne zanima, bavimo se rosterima).

Što nas vraća na utakmicu broj jedan.

Sinoć je Miami Heat 46 minuta na centru igrao s Boshom i Haslemom, dva mekana krilna centra koja su najbolja kada igraju dalje od koša, koji jednostavno nemaju mase za gurati se u sredini reketa (dvije nebitne minute dobio je jedini solidni bloker u momčadi Anthony). Također, nije za zanemariti ni što se većinu večeri, nekih 33 minute, igralo niskom postavom u kojoj su drugog visokog glumili ili James ili Battier, izuzetni vanjski stoperi, ali ne i ljudi koji mogu cijelu večer držati srce obrane.

Ovi podatci možda nisu presudni u pogledu na direktne matchupove obzirom da je i OKC pola susreta odigrala s niskom petorkom i da nisu koristili visinsku prednost, ali objašnjavaju zašto Miami ne može zaustaviti ulaze igrača Oklahome u reket. Zato što nemaju ljudstvo. Turiaf i Anthony nisu rješenje i povećana minutaža njima neće ništa popraviti. Eventualno zatvaranje u reket OKC će kazniti zabijanjem otvorenih šuteva.

Jedino rješenje je kompenzacija. To znači pokušati zabiti barem približno jednako u reketu, što neće biti lako jer James i Wade imaju ozbiljne prepreke u Ibaki, Perkinsu i Collisonu. Pratiti šuterski Oklahomu također nije rješenje, uostalom sinoć su Chalmers i Battier zabili 29 poena i nije bilo ni blizu dovoljno (ponove li tako nešto opet u seriji, bit će to prvi put ove sezone).

Ne, Miami može pobijediti samo ako slabosti u strukturi nadoknadi nametanjem drugačijeg sistema, odnosno ako uspije povremenu sklonost OKC-a lošim šutevima pretvoriti u lake koševe brzom tranzicijom, odnosno ako će riskirati i napadati linije dodavanja i tako doći do ponekog napada viška, kada već s ovom rotacijom ne mogu računati na skokove u napadu.

Manjak kontri i agresivnosti u pritisku na loptu rezultat je prije svega plana igre koji isključuje rizik, a Miami bez tog rizika nema šanse. 4 poena iz kontri su sramotna i potpisujem da Heat neće dobiti ni jednu utakmicu serije ako iduće tri utakmice budu ubacivali manje od 10 koševa iz kontri. Ako si već u podređenoj situaciji i pucaš trice svjestan da ti treba određeni broj koševa protiv ovakvog talentom krcatog napada, zašto ne pokušati pustiti nogu s kočnice, dati gas i barem poginuti muški?

Praktički, kad odbijemo skok-šut koji ih je prvi dio susreta činio opasnima, ispada da Heat nije napravio ništa cijelu prvu utakmicu. OKC je kontrolirala ritam, izgubila samo 10 lopti i pri tome odradila sve potrebne promjene tijekom utakmice.

Recimo, u startu ih je Miami zbunio igrom s četiri igrača na perimetru koja je Ibaku uglavnom držala na pola puta između reketa i linije za tri te ga svela na promatrača. Čim se zaigralo s niskom postavom i čim je Sefolosha dobio te minute, prednost Heata na vanjskim pozicijama je nestala.

Visoki OKC-a su odradili sjajan posao u zatvaranju reketa, dobrim dijelom i zato što se nisu dali izvući. Bosh i Haslem morat će pucati puno bolje od 6-17 ako misle kazniti ovakvo sidrenje. Iako, na kraju je to nebitno, jer čak ako i izvuku Ibaku iz reketa, sami sebi pucaju u nogu zbog svega onoga ranije navedenog vezano uz obranu sredine, a i Brooks uvijek ima opciju vratiti se igri s dva visoka, što je luksuz kojega Spoelstra nema.

Osim ovih igračkih izmjena, bitne su bile i one stilske. Recimo, korištenje pick igre umjesto izolacije iz uvoda totalno je izneredilo obranu Heata koji je svojim tradicionalnim preuzimanjem svega i svačega samo olakšao 1 na 5 situacije u kojima bi se nakon bloka našao netko od udarnog trojca Thundera. Spoelstra je pokušao Jamesu uštedjeti nešto energije držeći ga dalje od Duranta, što je uglavnom platio. James je imao snage za kraj i odigrao je dobru individualnu partiju, ali Durant je bio MVP večeri, dijelom i zato što ga je većinu vremena čuvao Battier.

Harden je odigrao lošu partiju (kakvu će zasigurno pokušati zaboraviti eksplozijom u sljedećoj), ali sve je nadoknadio Westbrook. Njegova priča je u biti priča utakmice. Krenuo je agresivno u pokušajima da iskoristi slabosti Chalmersa, naletio je na Wadea koji je dobio zadatak usporiti ga, odigrao očajnu četvrtinu punu forsiranih akcija, a onda je stao na loptu, počeo igrati kao što je igrao u zadnje četiri utakmice protiv Spursa, kao pravi triple threat koji ne uzima samo prvo rješenje koje mu se nametne već ocijeni situaciju, a to je rezultiralo s 11 asista koji su nemjerljivo značajniji od 27 koševa za koje potrošio čak 24 lopte.

Kvragu, kad izračunaš da su tih 11 asista u biti čisti ziceri za Collisona, Ibaku i Duranta u reketu, dakle 22 lagana koša, onda je lako oprostiti poneki šut viška, koji je u biti i razumljiv obzirom na brzinsku prednost koju Russ ima protiv bilo kojeg čuvara Heata, pa tako i Wadea i Jamesa koji su u određenim periodima izlazili iz svojih zona ugode u pokušajima da obuzdaju njegovu energiju.

Kod Oklahome je cijela momčad odigrala sjajno, ali svakako treba istaknuti Fishera (zabio nekoliko šuteva i odmorio nositelje) i Collisona koji je odradio odličan posao u obrani i koji će imati puno važniju rolu u ovoj seriji protiv protivnika koji nema igrača koji ga može kazniti u post igri (kao što je to u prethodnoj seriji radio Duncan ili još ranije dvojac Bynum-Gasol). Collison je majstor kretanja bez lopte, što dokazuju pravovremena zatvaranja kod Jamesovih ulaza, ali i svi oni zakucani ziceri pored protivnika po mjeri poput Bosha i Haslema.

Upravo ta zakucavanja su i simbolički zakucala nade Heata. Ne pronađe li Spoelstra neko rješenje kojim će onemogučiti Duranta, Perka, Collisona i ostale da polažu loptu u obruč desetak puta po utakmici Finala (suluda rečenica sama po sebi, jer u Finalu se takve stvari ne bi smjele događati), makar ono uključivalo i namjerne osobne na svakome tko uđe u reket, Heat se nema čemu nadati. Nema tih ludih šuterskih večeri i presinga na loptu koji mogu kompenzirati gomilu lakih poena i jednostavno superiorni balans vanjske i unutarnje linije kojega OKC prezentira na obje strane parketa.

10Jun/1213

DAY FORTY-ONE – THREE ARE BETTER THAN TWO

Posted by Gee_Spot

Fantastična utakmica, prava sedma, o kojoj nema potrebe previše pričati niti je prepričavati, već gledati i uživati u sjajnoj košarci. Briljantno odigrano u obrani na obje strane, uz maksimalni učinak u napadu obje momčadi. Celticsi su fantastično otvorili utakmicu, prve dvije četvrtine zabijali su svaki otvoreni šut, ali u drugom dijelu Heat je počeo preuzimati kontrolu.

U zadnjoj četvrtini, točnije u zadnjih 6 minuta kao da su ubacili u brzinu više i tako zaključili seriju na najbolji mogući način – ne samo da se James opet nametnuo kao najbolji pojedinac na parketu, već je i njihova trojka konačno odigrala jedan izuzetan period košarke. Bosh je razvlačio obranu šutom iz vana (odličnu večer okrunio s tri ubačene trice, doda li ovaj šut standardnom repertoaru i ubuduće, nema sumnje da će opravdati ugovor), Wade je opet odradio sjajan posao u obrani, skoku i razigravanju suigrača, ali ovaj put zabio je i poneki skok-šut, a James je bio James, all-round monstrum.

Dodaj još četiri trice Battiera i standardno kvalitetne obrambene rotacije i preuzimanja i dolaziš do formule kojoj Boston, usprkos sjajnoj igri, jednostavno ne može konkurirati. Rondo, Garnett i Pierce dali su sve od sebe, Ray i Bass su odigrali najbolje partije playoffa, ali to sve skupa nije bilo ni približno dovoljno. Kao što smo očekivali prije početka serije, dominacija Heata u fizikalijama odnijela je prevagu, makar smo za tako nešto vidjeti morali čekati sve do G7.

Treneri ovaj put nisu imali nikakve specijalno pripremljene zamke. Spoelstra je Wadea stavio striktno na Ronda tek krajem treće kako bi ga zaustavio u seriji koševa kojom je prijetio preuzeti kontrolu nad utakmicom. Sve ostalo svodilo se na preuzimanja koja su ovaj put funkcionirala vrlo dobro u svim postavama. Boston je opet odigrao kvalitetnu obranu u tranziciji, ali popustili su u reketu jer nisu imali rješenja za 1 na 1 pokušaje Jamesa i Wadea, koji su lakše nego inače ulazili u sredinu, bilo da finiširaju ili pronađu slobodnog suigrača (Heat opet nije zabio više od Bostona u reketu, ali su konačno zabili više od 40 poena, čime su se približili Bostonovom učinku u ovoj seriji).

Doc je pak ovaj put uglavnom čuvao Piercea od čuvanja Jamesa, povjeravajući najteži posao na parketu Bassu, koji je izuzetnim kretanjem po perimetru odigrao možda i svoju najbolju obrambenu partiju karijere (gledao sam ga u Hornetsima, Mavsima, Magicu i sada Bostonu, i nikad nisam uočio da je u stanju pokrivati ovoliki prostor u obrani). Naravno, čak ni ovakav uber-Bass nije bio u stanju održati momčad na površini u onim trenutcima kada bi Garnett bio na klupi, ali to ne umanjuje izuzetan učinak koji je imao tijekom cijelog susreta.

Heat je inače igrom u zadnjih 6 minuta, dakle u clutch periodu, valjda konačno demantirao sve one koji sumnjaju u njihov IQ i muda. Boston je tijekom cijele serije bio bolja momčad u ovim ključnim trenutcima kada bi se igra dodatno usporila i kada je svaki potez mogao značiti razliku između poraza i pobjede, a razlog smo više puta ponavljali – Boston ima više ozbiljnih opcija (Ray može istrčati iz bloka, KG i Rondo mogu zavrtiti pick igru, Pierce može odigrati 1 na 1) nego Heat (Wade i James 1 na 5).

Međutim, ovaj put je Heat odigrao sjajno, ne zato što su preko noći pronašli hrabrost u nekoj ladici Rileyeva stola, već zato što su imali Bosha s kojim su mogli zavrtiti pick & roll bez straha da će uzalud potrošiti napad ako loptu prepuste suigraču koji postavlja blok. To je jednostavno neprocjenjiv detalj, detalj kojega su mnogi zaboravili tijekom serije s Bostonom.

Celticsi su tako jednim nastupom za pamćenje zaključili sezonu koja je završila iznad svih očekivanja, jasno istaknuvši potrebu da se ovu jezgru ostavi zajedno. To znači zadržati Garnetta pod svaku cijenu, jer kada se njemu, Bassu, Rondu i Pierceu dogodine pridruže Bradley i Green, bit će ovo još opasnija momčad za Heat. Zadrže li i Raya, te dovedu li još jednog poštenog visokog koji može uhvatiti desetak skokova i zalijepiti poneku bananu (Sam Dalembert je dokazao da može igrati ozbiljnu košarku, a kod Celticsa ne treba isključiti ni mogućnost dovođenja Howarda), pa još pogode s ova dva rookiea koja ih čekaju u prvoj rundi (mogli bi uhvatiti izuzetne igrače, većina mockova im predviđa draftanje dva visoka, ja sam mišljenja da im treba barem jedan combo-bek sposoban kreirati šut koji bi uzeo Doolingove minute), bit će ovo momčad koja bez problema i dogodine može računati na slične rezultate.

Heat pak protiv Oklahome očekuje jedan totalno drugačiji dvoboj, u kojem po prvi put u ovom playoffu neće imati mogućnost uspostaviti dominaciju čistim talentom. Protiv Oklahome morat će funkcionirati na oba kraja parketa i do kraja otići igrom, a mišljenja sam da za to još nisu spremni jer rotacija im je i dalje jednako klimava, a reket i dalje jednako šupalj. Iako sam na početku sezone prognozirao ovo Finale i dodatno ga potvrdio kao izbor pred playoff, u svim verzijama Heat mi je bio favorit.

Jednostavno, smatrao sam da James i Wade mogu zaustaviti Hardena i Duranta i u isto vrijeme zabiti dovoljno da nadmaše ostatak Thundera. Međutim, nakon što je Oklahoma pokazala da je u stanju igrati još bolju košarku u playoffu, odnosno nakon što su Brooks i Westbrook pokazali da su zreli i spremni za iskorak koji su Harden, Ibaka i Durant još ranije napravili, mislim da Heat nema šanse. Odnosno ima, ali daleko je od uloge favorita.

Iako će James opet možda biti najbolji čovjeka na parketu, razlika između njega i Duranta teško da će biti toliko velika da odluči seriju. Slično vrijedi i za Wadea i Hardena, posebice zato što Wadea gledamo već tri serije u toplo-hladnom izdanju s koljenom koje se puni vodom brže nego Peručko jezero. Bosh je brzinski uhvatio ritam s ostatkom momčadi, ali Ibaka je do sada odradio svoje protiv Gasola i Bynuma, odnosno protiv Duncana i Diawa, pa može i protiv Bosha. Da ne govorim da će, za razliku od Celticsa, njegova sposobnost čuvanja reketa bananama, Jamesa i Wadea pretvoriti u skok-šutere više nego što bi htjeli, a u tom segementu ne treba zanemariti ni mišiće Perkinsa, odnosno spretnost Collisona.

Što me dovodi do ključa serije. Prije serije sa Spursima nikad mi ne bi palo na pamet dati se u ruke Westbrooku, ali nakon što je ovaj dokazao da se itekako može prilagoditi zahtijevima koje pred njega stavi tijek susreta, mislim da možemo reći kako Heat nema čime zaustaviti playmakera Thundera. Prebacivanje Jamesa ili Wadea nemoguće je zbog Duranta i Hardena, a to Russu ostavlja sasvim dovoljno prostora. Hoće li ga koristiti da upuca svoju vlastitu momčad u nogu ulazima i ishitrenim šutevima ili će pak nastaviti pronalaziti suigrače nakon što obranu izbaci iz ritma, to je već drugo pitanje. Ali, ovaj put imam dovoljno razloga za vjerovati da će rezultat biti pozitivan za OKC, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego po prvi put ove sezone promijeniti prognozu i izabrati Oklahomu kao novog prvaka u 6 utakmica.

Uživajmo u zasluženom vrhuncu godine.

8Jun/124

DAY FORTY – THE LEGEND OF LECHOKE

Posted by Gee_Spot

Stvarno izuzetan playoff nastavio se i sinoć događajem oko kojega nastaju mitovi. Pitanje je da li i prestaju (gotovo sam siguran da će tokom dana osvanuti na desetke kolumni koje će isticati kako Jamesova partija nije bili toliko specijalna jer je prošla bez guste završnice), ali da je James bio najbolji kada je bilo najpotrebnije - jeste.

Njegova fantastična partija u napadu bazirana je isključivo na skok-šutu - LeBron je 13 od 19 ubačaja zabio izvan reketa. Ali, puno važnija od šuterske eskapade (ili od bilo kojeg klišeja o izdizanju iznad trenutka ili povijesnom hvatanju konteksta za muda) bila je Jamesova all-round energija i uopće kolektivni učinak Miamieve obrane.

Jamesov suludi šut napravio je razliku drastičnom i utakmicu legendardnom, ali za nastavak serije bitnija je kontrola koju je James uspostavio nametnuvši se kao prvo ime na parketu agresivnom igrom u napadu i dominantnom obranom na Pierceu (9 poena uz šut 4-18), odnosno način na koji je Heat kolektivno reagirao na problematiku zvanu dvojac Rondo - Garnett.

Dvije promjene u pristupu su se pokazale ključnima. Prvo, Wadeovo striktno pokrivanje Ronda veći dio utakmice odsjeklo je playmakera Bostona od igre i natjeralo ga na puno više rizičnih solo akcija koje nisu donosile rezultata. Brojke su na kraju solidne, ali samo maskiraju činjenicu da Rondo cijelu večer nije uspio kontrolirati ritam. Također, odličan posao koji je odradio u obrani i skoku, Wadea amnestira od još jedne očajne napadačke partije.

Srećom po Heat, James je sinoć bio one man offense tijekom cijele utakmice, ali način na koji su prve tri četvrtine Wadeu lopte ispadale iz ruku i nedostatak ideja prilikom standardnih izolacija bio je sve samo ne ohrabrujući za sve koji čekaju da se Wade konačno probudi i odigra na razini barem približnoj onome što je prikazao u NBA 2K utakmici protiv Pacersa (osim onih par susreta protiv Indiane, njegovo playoff izdanje daleko je od šampionske razine).

Druga ključna reakcija obrane Heata odnosi se na branjenje Garnetta kojem su sinoć one ugodne pozicije u kojima može primati Rondove lobove bile odsječene. Tijekom cijelog boravka na parketu Garnett bi bio udvajan odmah po približavanju low postu i to tako da bi se jedan igrač Heata rotirao između njega i koša, dok bi se drugi postavio ispred u pokušajima da spriječi dolazak lopte.

Garnett je tako sveden samo na 7 pokušaja iz reketa i to uglavnom iz statičnih post up situacija, koje nisu ni upola izgledne kao svi oni ziceri koje je realizirao nakon što bi dobio pravi pas u pravoj situaciji i kada između njega i obruča nije bilo ničega osim zakašnjele reakcije visokog igrača Heata koji ga nije aktivno čuvao već se uglavnom bavio ulogom pasivnog stupa za koju ipak treba imati i visine i mase.

Miami se tako u potpunosti iskupio za mlaku obranu reketa od prije dva dana. Doduše, nedostatak prave rampe pod košem i dalje im visi nad glavom, Boston je opet zabio više nego dovoljno ulazima (42 poena u reketu, 10 više od sinoć na skok-šut oslonjenog Heata), ali ovaj put su to barem kompenzirali demonstracijom nečega što bez premca rade najbolje u ligi - brzim, energičnim i čestim rotacijama.

Osim Garnetta u low postu, zaustavili su i pick igru agresivnim preuzimanjima, plus su stigli zatvarati i šutere jer Boston nije bio dovoljno strpljiv tražiti loptom idealnu situaciju - 14 asista (od čega 10 Rondovih) su premalo protiv obrane koja je prisiljena slati 3 do 4 čovjeka na loptu kako bi zatvorili reket.

Tako se još jednom pokazalo kako ovoliki broj dugonja i atleta može biti nezgodan, pogotovo kada su na parketu James, Wade, Bosh i Battier. U tim trenutcima preuzima se bez ikakvog razmišljanja jer sva 4 mogu barem solidno čuvati sve pozicije. Bosh je doduše dva puta ostao na Pierceu i nije imao brzinu da ga zaustavi, ali James i Battier su se izuzetno kvalitetno jedan napad gurali s Garnettom, da bi već sljedeći trčali uokolo za Rondom. Reakcije Wadea i Battiera u post up situacijama u kojima nemaju prednost bile su posebice sjajne, u djeliću sekunde napali bi loptu, što je rezultiralo s 5 ukradenih.

U izuzetnom kolektivnom izdanju obrane ipak treba istaknuti Bosha, koji je za razliku od prethodne utakmice u kojoj je djelovao kao duh, ovaj put pokazao izuzetnu energiju u postu. Miami je tako odlično pripremljenom i realiziranom obranom sveo Boston na nešto realniju mjeru od onoga kako im je napad funkcionirao zadnjih nekoliko utakmica (ne treba zanemariti da je ovo ipak statistički najgori napad koji je ušao u playoff), ali treba istaknuti da se ne radi o nekakvom neriješivom problemu.

Ako tri glavne opcije pronađu načina za zabiti svoje kvote pored poboljšane obrane Miamia, ako Bass i Allen ponove solidne role (sinoć su bili jedni od rijetkih koji su odradili svoj posao) i ako se priključi barem netko od ovih upitnika s klupe (sinoć su svi nestali), šanse itekako postoje.

Prvo, očekivati da Heat/James ponove ovakvu šutersku večer je iluzorno. Možda se i dogodi, možda čak i Wade proigra (sve teže je nadati se nečemu takvom, pogotovo obzirom na nova zaduženja u obrani), ali realno je od Jamesa očekivati 30 umjesto 45 koševa, uz realizaciju bližu 50% nego ovih bolesnih 73% (ukupno zabio 19 od 26 lopti, ako netko još nije uočio taj detalj). Možda Bosh napravi korak naprijed i održi napad podmazanim, ali nabijanje razlike tijekom cijele utakmice možemo isključiti.

Novopronađeni recept u obrani je definitivno nešto što Heatu daje bolju startnu poziciju u G7, ali tu dolazimo do drugog razloga zašto Boston ima šanse - još uvijek postoji načina na koji se slabosti Heata u reketu mogu iskoristiti. Prvo mi na pamet pada povratak pick & pop akcijama Garnetta i Ronda. Boston je okrenuo seriju u onom trenutku kada se Garnett iz šutera pretvorio u zvijer u postu, a možda je sada upravo povratak njihovom najvećem oružju ono što je potrebno da obranu Heata izbaci iz fokusa.

KG je sinoć uzeo samo 6 šuteva izvan reketa, od čega su 5 bili skok-šutevi unatrag s lijevog bloka, a samo jednom je potegnuo onaj svoj danas već tradicionalni skok-šut s poludistance između vrha reketa i linije za tri. Samo jednom. Heatu je trebalo dosta vremena da se navikne na novog Garnetta i imam osjećaj da bi preseljenje izvan reketa i otvaranje utakmice s nizom pickova koji završavaju popom umjesto rollom itekako utjecalo na ritam utakmice.

Jasno, pod uvjetom da KG zabije te šuteve. Kako su i jedna i druga momčad itekako sklone upadanju u crne rupe u napadu, a kako su obje obrane u stanju rotacijama zatvoriti prilaze reketu, skok-šut im je ionako glavna opcija. Jedino što će u ovoj situaciji netko s njim umrijeti, a netko si produžiti život.

Miami ima domaći teren. Ima Bosha nazad u rotaciji čime izlazi iz okvira ranjene momčadi, tu su sada u puno boljem stanju u odnosu na Boston. Ima najboljeg igrača na parketu. Ima momentum na svojoj strani jer Doc je sada taj koji mora naći načina za održati napad živim i staviti Ronda, Piercea i Garnetta u bolje pozicije nego što su ih imali u sinoćnjoj utakmici.

Međutim, sve su ovo sitnice naspram izjednačenosti koja prati cijelu seriju. Score od 3-3, dva produžetka, 13-11 u četvrtinama za Miami. Iako je koš razlika +21 za Heat i iako je Miami dobio obje utakmice koje su riješene prije zadnjih 5 minuta, Celticsi samo trebaju ostati u egalu i pratiti ritam, jer u završnici imaju šanse. Ne zato što su oni face sa srcem prvaka, a Heat papčine koje su proslavile naslov prije nego su zaigrale prvu utakmicu, već zato što u postavljenim napadima Boston nije ništa lošiji (ili je bolje reći jednako je osrednji) kao Miami.

Uđe li se u zadnjih 5 minuta u egalu, šanse su 50-50 iz jednostavnog razloga što Heatov talent ne može garantirati da će nadigrati više opcija koje na raspolaganju ima Boston. Dok je Rondu u ovim situacijama najvažnije prepoznati i pročitati idealnu situaciju, James i Wade isključivo se moraju oslanjati na slash & kick igru. Međutim, ponove li kombinaciju šuterske i obrambene razigranosti iz G6, manjak kvalitetnih napadačkih opcija u petorci (ponavljam - u petorci, dakle ne u "lošem" mozgu dva nositelja) neće ni biti važan jer do guste završnice neće ni doći.

7Jun/124

DAY THIRTY-NINE – PASSING THE TORCH

Posted by Gee_Spot

Spursi su otvorili utakmicu na savršen način – Parker je koristio mlitave rotacije visokih Oklahome i tipičnu Westbrookovu šuplju igru u defenzivi da secira obranu ulazima i koševima, ali, još važnije, bacanjem povratnih lopti raspoloženim tricašima. U svom stilu, iako za nijansu slabije od izdanja u drugoj utakmici (npr. dok su tada briljirali prije svega pas igrom, sada su u prvom planu bila ogromna muda Captain Jacka), Spursi su prvo poluvrijeme gađali s 55% šuta iz igre, od čega su zabili čak 9 trica iz 15 pokušaja kako bi došli do suluda 63 poena u 24 minute.

I to nije sve. Uz očajan obrambeni ulazak u utakmicu i vanserijsku šutersku partiju Spursa, ono najgore za Oklahomu ipak je bila bezglava igra u napadu, odnosno forsiranje tranzicije i brzih ulaza. Za ovakvo upadanje u run & gun ritam, koji odgovara San Antoniu i koji Thunderu onemogućuje efikasnost u napadu na koju su nas navikli zadnje tri utakmice, "najzaslužniji" je bio Westbrook. Tako se njegova nezrelost još jednom pokazala kao najveći problem Thunderu na putu prema vrhu - svaka čast Russu na borbenosti i suludoj količini energiji koju unosi u skakanje i trčanje, ali playoff košarka prije svega zahtijeva glavu.

Čim je Westbrook sjeo na klupu i čim se napad počeo vrtiti preko Duranta i Hardena, OKC je pohvatao konce, usporio ritam i počeo igrati svoju slash & kick igru. Uz kretanje lopte u napadu vratila se i energija u obranu, pa se, usprkos čudesnom šuterskom izdanju Spursa, na odmor otišlo s više nego prihvatljivih 15 razlike. Obzirom na viđeno, moglo se zaključiti kako je šteta svedena na minimum (praktički, Spursima se otvorilo sve što su mogli zamisliti u pripremi utakmice, od vlastitog šuta, do lošeg ulaska Oklahome u utakmicu na oba kraja parketa).

U nastavku je Brooks dodatno naglasio preokret koji je visio u zraku vraćanjem Sefoloshe na Parkera, računajući da će Westbrook manje štete napraviti protiv sporijeg i vidno indisponiranog Manua, koji se forsiranjem igre kroz Parkera veći dio večeri pretvorio u spot up šutera (a koliko je Westbrook sinoć plivao u obrani, najbolje opisuje podatak da je Brooks, u trenutcima kada je bekovski par Thundera bio Fisher-Russ, na Parkeru radije ostavljao mumiju Fishera).

Ovim potezom Brooks je pokrenuo lavinu događanja koja je dovela Thunder u egal, a zatim i u priliku da preuzme kontrolu. Pop je pomogao serviravši mu utakmicu na pladnju, ne reagiravši na novi matchup cijelu četvrtinu – umjesto da Parkera koriste kao mamac i počnu napade vrtiti kroz Ginobilia, Spursi su i dalje ostali vjerni Francuzu, koji protiv ove poboljšane verzije obrane, kao ni u prijašnje dvije utakmice, nije uspijevao dovoljno brzo otvarati prostor ni za sebe ni za suigrače.

U pokušajima da nekako ubrza ritam koji je počeo vidno padati i tako utakmicu vrati na run & gun kolosijek izvan kojega Spursi postaju ranjivi, Pop je počeo forsirati nisku postavu koja je Oklahomi omogućila lakše dolaženje do poena – svi igrači Thundera, od Westbrooka do Ibake, u ovakvom matchupu imaju visinsku i uopće fizičku prednost, što im omogućava lakše šuteve i lakši put do obruča.

Kada su u zadnjoj četvrtini pokušali razigrati Manua, već je bilo kasno. OKC je imala ritam utakmice pod kontrolom, a i počelo im je upadati sve ono što nije na početku. Nakon 48 poena u prvom dijelu, u nastavku su Durant i društvo zabili 59, a nesrazmjer Spursa bio je još veći - nakon 63 početna, u preostale 24 minute zabili su samo 36. Što je potvrdilo da Spursi na postavljenu obranu Oklahome jednostavno ne mogu stvarati višak onom lakoćom koja je neophodna da bi se njihov napad kotrljao. Timmy je dao sve od sebe, pokušao je igrom leđima održati priključak, ali Timmy više nije TIMMMMMMYYYYY, već samo Timmy. S druge strane, Durant je trpao kako god je htio, a Harden i Westbrook su lakoćom ulazili u sredinu i stvarali kaos. Game over.

Kraj još jednog fantastičnog niza Spursa tako je simboličan na više razina. Osim što su Spursi kao dinastija počeli s lockoutom, izgleda da su s lockoutom i završili – njihova udarna trojka ima još poneku konkurentnu sezonu u nogama, ali bez pokretnog visokog koji može pokrpati obranu (Garnett bi bio idealan, Varejao potrebni minimum) nemaju što tražiti u istoj rečenici s Thunderom. Razvoj ove serije pokazao je svu kompleksnu ljepotu playoff serije od 7 koja živi svojim životom neovisnim o vanjskim faktorima - momčadi jedna pred drugu bacaju izazove iz utakmice u utakmicu i onoga trenutka kada jedna nije u stanju odgovoriti, odnosno kada netko pronađe slabost koju može eksploatirati (u slučaju Spursa i Heata radi se o zaštiti reketa), stvar je gotova.

Nova lockout sezona tako možda označi početak nove dinastije, ali meni osobno još draža simbolika leži u činjenici da je lisac Popovich, nakon što je svih onih godina dokazivao Sunsima i Mavsima da se bez vrhunske obrane i poštenog čovjeka u sredini ne može do naslova (barem ne dok su na drugoj strani bile njegove ubitačne obrambene rotacije, stoperi Bowenovskog tipa i all-round hall of fame centar poput Duncan pod košem), u nedostatku mogućnosti i sam pokušao sličnim receptom ostvariti nemoguće. Ovisnost o skok-šutu, run & gun i brza tranzicija, gomila pick & rollova, nesebično kruženje lopte, ma sve kako bi se sakrila sakata igra u obrani. Nije uspijelo jer ne može uspijeti dok god kontekst donosi bolje balansiranog protivnika, ali poanta je da se dalo sve od sebe i da se pokušalo. Rispekt.

Što se Thundera tiče, osvoje li naslov već ove sezone, izgledi da dobijemo novu dinastiju su poprilični. Obzirom da su oba protivnika na Istoku oslabljena te da ni jedni ni drugi nemaju dovoljno ljudstva kojim bi mogli parirati svim nezgodnim matchup problemima koje sa sobom donosi roster OKC-a, jasno je tko je favorit u ovom Finalu. Boston protiv trojke Ibaka-Collison-Perkins neće moći toliko popraviti igru u napadu da sakrije slabosti rotacije, a kod Miamia, čak i s puno spremnijim Boshom, uvijek ostaje opasnost od igre s dva čovjeka manje, što će ostaviti prostora nekom od vanjske trojke Oklahome da eksploatira njihovu obranu na način na koji to rade Celticsi.

Doduše, obzirom da James i Wade imaju itekakve izglede usporiti Duranta i Hardena tijekom cijele serije (što za sebe ne može reći previše igrača u ligi) te da će najvjerojatnije Westbrook biti taj čiji bi učinak mogao biti presudan (iako je i sinoć odigrao odlično drugo poluvrijeme i stao na loptu kada je trebalo, svaka utakmica donosi dovoljno perioda u kojima je neuračunljiv), Heat svakako ima više šanse pružiti dostojan otpor i zato mislim da bi u neku ruku bilo bolje za Finale da upravo oni prođu dalje. Naravno, sumnjam da se KG i društvo slažu s ovom konstatacijom i vjerujem da će je sa zadovoljstvom pokušati opovrgnuti.

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.