30 FOR 30: PHOENIX

SCORE: 33-33

MVP: Steve Nash

X-faktor: Steve Nash

U svojoj zadnjoj sezoni u Phoenixu, Steve Nash je opet uspio održati momčad u playoff konkurenciji do samog kraja. Kao i godinu ranije, Sunsi su završili na desetom mjestu Zapada, ali ovaj put rezultat je mrvicu fascinantniji jer je Nash imao najmanju minutažu i najmanji prosjek koševa još od 2000. kada je promoviran u rolu trećeg igrača Dallasa nakon Dirka i Michaela Finleya. U Nashevom slučaju pad je vezan i uz potrošnju – Steve je uzimao najmanje šuteva u prosjeku u svojoj karijeri u Phoenixu (ispod 20% napada u kojima je sudjelovao), a to je detalj koji je ipak više vezan uz manjak eksplozivnosti i brzine nego uz minute (Nash nije čovjek koji će forsirati loš šut samo da zadovolji statistiku).

Zadnje dvije sezone nemoguće je promatrati odvojeno jednu od druge. Steveov pad započeo je godinu ranije, a u skraćenoj sezoni dobio je svoj očekivani nastavak. Ono čime je Nash maskirao manjak produktivnosti kao strijelac (iako kao šuter nije pokazao nikakav znak nazadovanja – ostao je na istim hall of fame prosjecima koji ga čine savršenim dodatkom sistemu u kojem nužno ne mora svaka akcija ići preko njega), povećani je broj asista. Iako brojka od 10.7 predstavlja treći najmanji prosjek asista po utakmici u njegovoj karijeri u Sunsima, prilagođena minutaži ona ukazuje kako je Nash u svojoj 38-oj godini uspio ostvariti najveći postotak asistiranih koševa u životu – tijekom zadnje dvije sezone čak 53% poena Phoenixa zabijenih tijekom Nashova boravka na parketu rezultat su njegovih asista.

Nažalost, ovaj roster Sunsa tijekom zadnje dvije godine nije imao dovoljno talenta koji bi mogao pokupiti Nashov pad produkcije u napadu. Bez Amarea kao najčešće mete Nashovih asista, Phoenix je s prvog mjesta napadačke učinkovitosti pao na deveto, što je na kraju predstavljalo tu ključnu razliku između playoffa i lutrije. Ove godine su ponovili gotovo iste brojke kao i lani – 9. u napadu, 24. u obrani (čak jedno mjesto bolji), ali pokazalo se kako najbolje partije Marcina Gortata ipak nisu u rangu najboljih partija Stoudemirea (u zadnjoj Amareovoj sezoni i s dvije godine mlađim Steveom bili su najbolji napad lige dok se učinak obrane nije mijenjao – i tada su bili 23.).

Stoga, nakon dvije godine bezuspješnog lova na playoff, Nash i Phoenix odlučili su se na rastanak. Njegov put iz uloge MVP-a prema roli treće opcije i slabiji roster od onoga iz zlatnih dana, kombinacija su koja je i ranije trebala doživjeti resetiranje, ali dijelom zbog tvrdoglavosti vlasnika Sarvera (koji je s razlogom strahovao da bez Nasha neće imati što ponuditi navijačima), a dijelom zbog Nashova zen pristupa (njegova rutina i karijera važniji su od ikakvog apstraktnog lova na prstenje), ono se nije dogodilo. I dok se Nash u Lakersima ima šanse naći u okruženju sposobnom iskoristiti njegove trenutne kapacitete, bez svog pokretača Sunsi su okruženi na godine tijekom kojih će se lov na zadnje playoff mjesto činiti fantastičnim dostignućem.

Što nas vraća na Gortata. Iako se tijekom dvije sezone nametnuo kao Nashova desna ruka i koristan double-double igrač, Gortat je ulozi prve opcije bio, blago rečeno, precijenjen. Čak 80% njegovih pogodaka bili su rezultat asistencija, a njih 70% realizirano je u reketu. Uglavnom, cijeli napad Sunsa bio je baziran na screen igri Nasha i Gortata koja bi rezultirala ili s rollom nakon kojega bi Gortat položio loptu od tablu ili popom nakon kojega bi Gortat iz sredine reketa zabio suzu. Naravno, postojala je i treća opcija – povratna lopta nekom od šutera. Gdje dolazimo do novog problema – osim Nasha, koji je bio zadužen za distribuciju i time zakonima fizike onemogućen da se nađe u spot up situaciji, Sunsi nisu imali dobre šutere.

Nash i Gortat su odrađivali svoj dio posla, ali osim Jareda Dudleya, koji je krpao rupe na vanjskim pozicijama i bokovima na obje strane parketa, ni jedan igrač Sunsa nije imao šutersku sezonu za pamćenje. Grant Hill je bio odličan u ulozi lidera i obrambenog asa, ali osim energije nije donosio previše toga u napad – za razliku od ranijih sezona u Phoenixu kada je tricu gađao s 40%, u ovoj zadnjoj vratio se svojim starim navikama i očajnom šutu iz vana (samo 26%). Nominalno drugi bek na rosteru, Shannon Brown, tricu je gađao solidnih 36%, a kako je isključivo služio kao catch & shoot igrač, njegovih ukupnih 42% šuta nisu bili od velike koristi.

Ipak, najveće razočaranje stiglo je od tri visoka igrača koji su u Gentryevom sistemu trebali služiti da se reket dodatno raširi za 2 na 2 igru Nasha i Gortata. Dva pick & pop specijalista Sunsa – Frye i Morris – gađali su tricu solidno (35%), ali problem je što su podbacili s poludistance (njih dvoje plus Warrick pucali su 33%), a to je šut kojega su uglavnom uzimali. Kada dodaš da spomenuta trojica ne služe ni u obrani ni u skoku, ispada da su ispod-prosječnim napadačkim izdanjima povukli na dno cijelu momčad. Što potvrđuje i podatak kako su Sunsi cijele sezone najslabiju produkciju u oba smjera dobivali s pozicije četvorke.

Pored usporenijeg i manje efikasnog napada nego što smo navikli, standardno loša obrana Phoenixa ostavljala je dodatno gorak okus. Osim žilavih Nasha i Browna, koji su barem pokušavali skrenuti napade prema srcu obrane, jedino što je funkcioniralo bili su Hill i Dudley u ulogama 1 na 1 stopera na perimetru. Međutim, bez podrške visokih, sav trud ovih ispred bio je uzaludan – reket Sunsa bio je otvoren od 0 do 24, za što zasluge pripadaju ne samo mekanim krilnim centrima, već i Gortatu koji se u obrani najčešće gubio. Naravno, u ovakvim situacijama uvijek dio krivnje otpada na nedostatak sistema i pravog suigrača, ali neosporno je kako se pored Gortata zakucavalo kao na reviji i kako je njegov interes uglavnom bivao usmjeren na trku i napad, a minimalno na rotiranje i postavljanje tijela pred napadača u naletu.

Robin Lopez kao back-up centar, naravno, nije previše utjecao na popravak ovakvog stanja. Kao tipični Lopez, Robin nije skakao ni igrao obranu nogama, ali, za razliku od Gortata, barem je pokazivao želju da povremeno faulira protivnika.

FAST FORWARD

U novu eru bez Nasha Sunsi ulaze s donedavnom Steveovom zamjenom Dragićem u ulozi playa, a samim time i ulozi glavnog pokretača (nekako sumnjam da će Alvin Gentry previše mijenjati stil igre obzirom na ostatak rostera). I dok će Marcin i Goran pokušati zadržati napadački učinak barem u prvih 15, doza skepse prame Dragiću u ovako istaknutoj ulozi je dobrodošla – čovjek ima 26 godina i u zadnje dvije sezone dokazao se kao NBA materijal (dvije i pol, ako dodamo ono odlično izdanje iz zadnjeg nastupa Sunsa u playoffu), ali koliko će dobar biti ne samo kao full time starter, već kao alfa mužjak?

Da se Sunsi pojačavaju kako bi ulovili što viši pick na idućem draftu govori i zamjena Granta Hilla Michaelom Beasleyem, što je valjda ekvivalent tome da svoga pouzdanog Golfa zamijenite romobilom. Hillova lanjska šuterska neučinkovitost činit će se kao najbolja sezona Raya Allena kada Beasley počne ispaljivati svoje cigle, a razliku u igri u obrani nema potrebe naglašavati. Mislim, napad Sunsa će dogodine patiti, ali obrana će također doživjeti pad, što je poprilično jadno ako uzmete u obzir da su prošlu sezonu završili kao 24. od 30 momčadi.

Dolazak Scole će u tome zasigurno pomoći – Luis će se sjajno uklopiti u gomilu četvorki koja ne igra obranu, iako će svojom igrom s poludistance zasigurno pomoći u napadu. Uostalom, da mu otvore prostor Sunsi su se brzinski riješili Lopeza i Warricka, dva igrača s dna klupe, iako je to značilo da su morali prihvatiti jednog takvog sličnog u Wesu Johnsonu. Iako se radi o nebitnoj zamjeni obzirom na nedostatak produktivnosti svih navedenih, ovo je logičan potez za zaokružiti roster s viškom visokih i manjkom swingmana.

JEZGRA: Dragić, Gortat, Scola, Dudley, Brown (27 milja)

ROSTER: jezgra + Beasley, Morris, Johnson, Frye, Marshall, Telfair (49 milja)

– Sunsi trenutno u rukama imaju ugovor Brada Millera (ovo ljeto promijenio više adresa od Leonarda DiCapria u onom filmiću o varalici koja na kraju postane FBI agent) koji će im uzeti samo pola garantirane milje kada se netko konačno odluči iskoristiti klauzulu i prekinuti ga

– to znači da su jedna od rijetkih momčadi u ovom trenutku koja ima dovoljno prostora na salary capu za ponuditi nešto više od midlevela (oko 8 milja), ali obzirom na poznatu Sarverovu škrtost i činjenicu da ionako moraju platiti amnestiranom Childressu ratu koja ove godine iznosi 6.5 milja, za očekivati je da se u ovaj prostor ne diraju (a nije i da imaju previše opcija na koje ga se isplati trošiti)

– ostatak rostera vjerojatno će popuniti minimalnim ugovorima kako bi dogodine, u slučaju da se odreknu prava na Johnsona i Morrisa (još pod rookie ugovorom) mogli opet imati oko 20 milja slobodnog prostora za lov na slobodne igrače

– jedna zanimljivost vezana uz Scolin ugovor – razlog zbog kojega su Sunsi morali na aukciji ponuditi puno više nego su npr. Mavsi dali za Branda (2 milje), leži u tome što je Scola imao zadnju godinu ugovora s Rocketsima negarantiranu, a izgleda da, po pravilima amnestije, ona momčad koja dolazi do amnestiranog igrača putem aukcije mora preuzeti punu cifru za tu negarantiranu godinu

– u Scolinom slučaju radi se o 11 milja, što su Sunsi podijelili u 3 godine (dali su za svaki slučaj malo više, 13, iako nitko drugi nije bio zainteresiran Scoli platiti toliko)

– praktički, to znači da će Rocketsi uštedjeti tek isti mali iznos kao Sixersi (2 milje), jer ovih preostalih 10 ionako nisu bili dužni isplatiti Scoli

30 FOR 30: PHILADELPHIA

SCORE: 35-31

MVP: Andre Iguodala

X-faktor: Doug Collins

Malo je koja momčad u post-lockout sezoni zbunjivala objektivne promatrače kao što su to činili Sixersi. Na papiru, bila je to tipična ekipa za donji dom playoffa, raspon od 6. do 8. pozicije, točno tamo gdje su završili i godinu ranije. Naime, radilo se o potpuno istom rosteru, koji je jedini pomak naprijed mogao dobiti iznutra, u slučaju napredovanja mlađih igrača poput Evana Turnera i Jrue Holidaya. Takav pomak se nije dogodio, ali Sixersi su svejedno kroz prvu trećinu sezone uspjeli doći do omjera 16-10 i ostaviti dojam momčadi sposobne boriti se za vrh Istoka.

Međutim, još povoljnija od rezultata bila je statistika koja je tvrdila kako su Sixersi, s kombinacijom top 5 obrane i top 5 napada, bili uz bok s Heatom, Bullsima i Thunderom. Jasno, znamo kako je priča završila, na pola sezone stvarnost je pokucala na vrata i prividna dominacija srušila se kao kula od karata. Drugi dio godine odigrali su toliko loše da su na kraju jedva iščupali zadnju playoff pozivnicu te se po učinku u napadu iz gornje trećine strmoglavili u donju (završili kao 20. momčad). Ovakav finalni rezultat nije neočekivan obzirom da su godinu ranije bili samo tri pozicije bolji, ali takav slobodan pad je šokantan – iako smo svi znali da je ovakvom rosteru nemoguće održati šampionsku formu, fascinira da nisu bili u stanju bolje iskoristiti prednost koju su stekli tijekom prvih 45 dana sezone.

Naravno, ovakav rasplet samo je dokazao opasnost donošenja zaključaka na malim uzorcima i potvrdio kako se stvari kroz duže vremensko razdoblje ipak stabiliziraju negdje oko granice očekivanja. Sixersi su u playoff ušli osmi, tamo su iskoristili šok sistema koji su doživjeli Bullsi kada im se u završnici prve utakmice (koju su inače dobili lakoćom) ozlijedio Derrick Rose, a nakon toga su uspjeli do sedme utakmice dovesti seriju s ranjenim Celticsima koji su imali doslovno 5 korisnih NBA igrača na raspolaganju, od čega Piercea i Allena u stanju daleko od idealnog.

Iz ove perspektive nije problem uočiti razloge zbog kojih su Sixersi sjajno funkcionirali na startu sezone. Prvi je svakako bio raspored. U na početku posta spomenutom periodu tijekom kojega su ostvarili omjer 16-10, igrali su 13 susreta protiv kasnijih lutrijskih momčadi (čak tri utakmice s Wizardsima i dvije s Pistonsima). Drugi je uigranost – Sixersi nisu napravili nijednu bitnu promjenu u odnosu na godinu ranije, što im je u startu dalo prednost pred momčadima koje su doživjele određena preslagivanja i koje bez trening kampa nisu imale priliku izgraditi nove sustave igre. Treći razlog dijelom proizlazi iz prvoga – bez suočavanja s poštenim obranama, njihov bezidejni napad sastavljen uglavnom od tipičnih pick & roll i slash & kick akcija funkcionirao je besprijekorno, iako je najčešće završavao najmanje efikasnim šutem u košarci – dugom dvicom.

Sixersi su praktički uspjeli nemoguće – održavati vrhunskim napad bez rasnog šutera za tri (nalaze se među šest momčadi koje su pokušale najmanje trica) i, što je još fascinantnije, s mizernim brojem pokušaja ulaza do samog obruča (u donjoj trećini lige po broju slobodnih i s najmanje pokušaja realizacije ispod samog obruča u ligi). Košarka je kompleksna igra puna improvizacije, ali u jedno se možete kladiti – momčad koja nema širinu u napadu (trica) i koja nije u stanju izboriti lake koševe agresivnošću (slobodna) ili skokom u napadu (opet među 6 najgorih), momčad je koja nema osnovne preduvjete za uspjeh.

Naravno, za biti uspješan s poludistance nije dovoljno samo imati loše protivnike, već nešto zasluga pripada i onome tko uspije zabiti sve te prilike. Tu su Sixersi imali sreće jer je Doug Collins, nakon što je godinu ranije iskoristio izuzetne fizikalije pojedinaca poput Holidaya, Iguodale, Branda, Williamsa i Turnera da posloži sjajnu obranu, ovaj put izvukao i maksimum od onoga što ima na raspolaganju i u napadu (barem taj prvi dio sezone, jasno). Turner, Williams, Iguodala i Holiday nesebični su vanjski igrači kojima dodatni pas nakon ulaza nije predstavljao nikakav problem, ali i kvalitetni dribleri, te je napad Sixersa umjesto jednog izrazitog playa uglavnom imao 3 ili 4 igrača sposobna na slash & kick akcije.

U slučaju da ulaz-povratna stil igre ne bi donio ploda nakon dva ili tri pokušaja, a što se često događalo jer osim Meeksa i Iguodale nisu imali pravog spot up šutera, postojale su još samo dvije opcije – ili zavrtiti loptu preko visokog posta na Spencera Hawesa, koji se nametnuo kao asistent s vrha reketa u rangu Divca i Brada Millera, ili prepustiti loptu nekome da pokuša kroz izolaciju. Iako osim Iggya nemaju all-star talent na rosteru, a Iggy je all-star više zbog all-round učinka nego zbog tipičnih kvaliteta strijelca koje vezujemo uz takve igrače, u ovome su bili više nego solidni zahvaljujući izuzetnom učinku dvojice igrača druge postave. Tu dolazimo do još jednog ključnog Collinsova poteza.

Osim što je postavio nesebičnu igru u napadu s puno dodavanja, Collins je na klupi ostavio svoja najbolja dva individualna strijelca, Williamsa i Younga, koji su igrajući protiv drugih postava učinkovitost digli na vrhunsku razinu i uglavnom bivali najodgovornijima za svaku prednost koju bi momčad stekla. Sjajnom podjelom uloga, minimaliziranjem loših strana (manjak talenta startera skriven kvalitetom druge postave) i maksimiziranjem dobrih (all-round kvalitete i dubina rostera), Collins je tako iskoristio povoljan ulazak u sezonu i izvukao napadački maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju.

Obrana je pak druga stvar. Čak i kada ih je nakon pola sezone napad izdao i kada su protivnici shvatili kako je relativno lako zaustaviti momčad koja nema pouzdanu tricu i strijelce sposobne napadati obruč na redovnoj bazi, obrana Sixersa nije popuštala. Sezonu su završili kao treća obrana lige po učinku (prva po broju poena po posjedu i treća po broju ukupnih poena), što je samo po sebi bilo dovoljno da ih ugura u playoff bez obzira na sve probleme u napadu. Collins je iskoristio mladost i fizikalije, ali i dubinu rotacije, kako bi kombinacijom presinga, stalnih preuzimanja i čestih udvajanja izbacivao protivnike iz takta, ostvarivši tako rijetko viđen ujednačeni učinak u ovom dijelu igre.

Sixersi, naime, nisu bili ispodprosječni u nijednom aspektu obrane, što je fascinantno kada uzmemo u obzir da je čak i jedna dokazano šampionska obrana poput Miamieve bila izuzetno ranjiva na šut za tri poena (zbog previše rotacija koje je svaka momčad s lucidnom pas igrom na perimetru mogla kazniti), ali i u igri pod vlastitim košem nakon skoka u napadu (zbog nedostatka visine i pravog razbijača u reketu). Iako je za ovakvu obranu nedvojbeno zaslužna cijela momčad i činjenica da je Collins uspio sve članove rotacije posložiti u jedan sistem, tri pojedinca vrijedi posebno istaknuti – Iggya, Branda i Holidaya.

Holiday je svojevrsno razočaranje igrom u napadu gdje se ni u trećoj sezoni u ligi nije uspio nametnuti kao rasni NBA playmaker već samo kao solidan šuter i slasher u maniri combo-beka, ali je napravio ogroman iskorak u obrani gdje je svojom pokretljivošću i dugim rukama predstavljao prepreku u pokušajima organizacije igre. Iguodala se još jednom potvrdio kao najbolji stoper na perimetru sposoban preuzeti čuvanje najboljeg protivničkog igrača bez obzira radilo se o playu ili krilu. Uostalom, podatak kako je direktne protivnike prosječno ostavljao na 60% standardnog učinka, iako je uglavnom čuvao prve opcije na bokovima, nešto je čime se ne mogu pohvaliti ni James ni Wade usprkos tome što su nerijetko zajedničkim snagama uništavali prvog protivničkog igrača.

Brandovo prisustvo u reketu pak bilo je možda i najvažnije zbog balansa. Kako Hawes, Allen i Young nemaju fizikalije za gurati se u reketu, Brandova snaga dala je Sixersima potrebno sidro u sredini. Kako je ujedno Brand ušao u sezonu pripremljen kao rijetko koji veteran, njen prvi dio, dok ga nisu počele napadati sitne dosadne ozljede, odradio je bez greške – osim snage, donio je i potrebnu pokretljivost i skočnost u zadnju liniju obrane (najbolji omjer blokada i ukradenih u zadnjih 5 sezona od kada je bio stup Clippersa). Iako je danas daleko od double-double opasnosti, posao obrambenog osigurača u stanju je odraditi bez greške, davši tako izuzetnu protutežu pored isključivo napadu okrenutih Hawesa i Younga.

Naravno, kako je raspored postajao teži i kako je napadačka učinkovitost počela nestajati, sva briljantnost obrane izgubila je smisao. Kako su ozljede usporile Branda do te mjere da je u zadnjih 20 utakmica imao više negativnih nego pozitivnih obrambenih partija, postalo je jasno kako će Sixersi playoff ipak dočekati na očekivanom i logičnom mjestu – kao 8. momčad Istoka, s lutrijskim napadom i playoff obranom, što je kombinacija koja garantira brzo ispadanje i skori odlazak na praznike. Igrom slučaja njihov boravak u playoffu se odužio, ali vidjeti u tome išta više od slučajnosti bilo bi pogrešno. Protekla sezona, kako god puna uspona i padova bila, vrhunac je ovoga rostera.

Koji više nema niti onu opciju rasta iznutra, što možemo odgovorno tvrditi sada kada imamo dovoljno dokaza sumnjati kako će Holiday ikada biti išta više od solidnog startera i da je Turner tek zanimljiva opcija s klupe (iz kojeg razloga mu je Collins dao ogromnu minutažu u playoffu i tako dodatno osakatio i inače slabašan napad, ostat će ili vječni misterij ili jedan od najlošijih pokušaja trenerskog kockanja kojem smo ikada prisustvovali – daleko od toga da bi te minute koje je Collins uzeo Youngu i Williamsu značile prolaz protiv Bostona, ali stvarno je zanimljivo pitanje zašto je Collins srezao rotaciju i osudio dva udarna napadača na mrvice baš protiv momčadi koja nije imala apsolutno nikakvu klupu).

FAST FORWARD

Iskreno, očekivao sam možda čak i odlazak Collinsa nakon što je ova generacija dosegla svoj vrhunac, ali Doug se čini spremnim na još jedan pokušaj (iako, obzirom na stil treniranja koji je kombinacija mrkve i batine, postoje poprilični izgledi da ne dočeka kraj iduće sezone ako ga momčad isključi i pruži manje od maksimuma). Iggy je i dalje tu, što je još jedan znak da nisu shvatili kako oko njegove igre, ma kako zahvalna bila, ne možeš graditi ozbiljnu franšizu. Maksimalni ugovor kojega ima nije problem sam po sebi, problem je kontekst u kojem vrhunski drugi igrač biva prisiljen igrati ulogu prvoga, što povlači za sobom cijeli niz posljedica, među kojima i onu da Iggya smatramo preplaćenim igračem.

(Što dovodi do jedne duže digresije. Mislim, on definitivno nije max igrač, ali, ako ćemo pošteno, koliko max igrača u stvari ima u NBA? To nije ni Carmelo Anthony, koji bez obzira na sve uživa status superstara.

Istina je takva da se radi o istoj klasi igrača, all-star talentima koji pomažu momčadima svaki na svoj način, jedan obranom, drugi igrom u napadu, a da pri tome nisu dovoljno zaokruženi kao igrači da ikada posluže kao temelj ozbiljnog izazivača (Iggy može zabiti, Melo može zaigrati obranu, ali to rade u popriličnom kvalitativnom raskoraku s ostalim vrhunskim dimenzijama svoje igre). Naravno, u svijetu u kojem većina promatrača ne doživljava obranu iako na nju otpada 50% akcija koje pojedinac provede u igri, takvi stavovi (Iggy je sporedan igrač, Melo je superstar) su lako razumljivi i još lakše objašnjivi – kada studirate NBA action umjesto igre, jasno je da ne vidite ništa osim onoga što se događa u rukama igrača koji ima loptu.

Međutim, dovoljno je pogledati jednu utakmicu između Knicksa i Sixersa s fokusom na dvoboju Mela i Iggya i stvari će vam vrlo brzo postati jasne. Poput mnogih prije njega, Melo je sjajan strijelac koji svoje izuzetne napadačke instinkte koristi da bi trpao koševe, a trpanje koševe je najvažnija stavka u košarci. Ali, kako je NBA liga u kojoj igraju najveći talenti svijeta, trpanje nije rijetkost (jedina rijetkost su igrači koji su u stanju nositi teret na oba kraja parketa i u svim segmentima igre, franšizni talenti, a dva junaka naše današnje digresije to definitivno nisu). S druge strane, ako je liga krcata strijelcima, onda netko tko s može zaustaviti ili barem usporiti vrhunske napadače ima jednaku, ako ne i veću vrijednost.

Kad prihvatite ovakvu paradigmu, tek onda možete gledati i dalje. Iako nema sumnje kako bi Melo, koji je viši i jači igrač od Iggya, na račun svog talenta dobio 9 od 10 međusobnih 1 na 1 dvoboja na lokalnom iskrivljenom košu, to u kontekstu košarke nema nikakve veze – košarka je igra koja se igra 5 na 5 i u kojoj nije važno tko je kakav hakler, već tko je kakav košarkaš. Dakle, u njihovom pravom međusobnom dvoboju, koji se ne odvija na nekom mračnom igralištu već u kontekstu prave košarkaške utakmice, gdje postoje i elementi poput sudaca, trenera i suigrača, Melov talent je oslonac napada, a Iggyev obrane. Silom prilika, oni su osuđeni na čuvanje jedan drugoga – Iggy je lani sve svoje minute odigrao na trojki, a Anthony, koji je tek pred kraj sezone počeo dobivati veću minutažu na četvorki, na perimetru je proveo više od dvije trećine svojih minuta.

S Iggyem na sebi, Anthony se dovodi u teže situacije, ali to ga ne sprječava da forsira šut za šutom jer on je upravo to, volume scorer osuđen na povremene utakmice niske efikasnosti iz jednostavnog razloga – ako mu oduzmeš koševe, on se osjeća nemoćnim jer nikada nije shvatio da se momčadi može pomoći na više načina, a jedan od njih je i taj da ne uzimaš loše šuteve. Uglavnom, u tri lanjska susreta protiv Iggya, Melo je gađao 19-52 iz igre, što iznosi 37%. Za prvu opciju napada i prvog potrošača lopti, ovaj pad od 9% s prosječnog učinka od 46% loš je znamen samo po sebi, ali kada još dodamo da Melo usprkos ovakvom padu učinkovitosti nije previše odustao od klasične potrošnje (u prosjeku uzima 19 lopti, protiv Sixersa uzimao ih je 17), postaje jasno da on time šteti ukupnom učinku momčadi.

I tu nije kraj – obzirom da Melo iz nekog razloga ne igra s potrebnim žarom i srcem na drugom kraju parketa iako ima sve fizičke predispozicije, Iggy u dvobojima protiv Knicksa uspijeva s prosjeka od 12 koševa doći do 16, a s postotka šuta iz igre od 45% do čak 51%. Znači, Iggy pomaže momčadi ne samo time što usporava ključnu protivničku opciju, već i korištenjem rupa u njenoj obrani, odnosno podizanjem vlastitog učinka. I to je isto jedan podcijenjeni aspekt njegove igre – pod Collinsom, Iggy je prestao forsirati 1 na 5 košarku, prihvatio svoje limite kao košarkaša i prigrlio dobre strane. Od čovjeka koji zabija 19 koševa u prosjeku u ranijim sezonama i carini loptu dok ne nađe suigrača na ziceru, sada zabije 12, 13 ili 14 koševa, pri tome uglavnom bivajući onaj čovjek koji prvim pasom inicira napad i zabija lagane koševe iz kontri ili nakon utrčavanja i pravovremenog pasa s perimetra.

Naravno, obzirom da su Knicksi dobili godišnju seriju 2-1 (iako su Sixersi završili s +3 koš razlikom) uvijek možete odmahnuti rukom i reći kako sve to nema previše veze, jer je Melo taj koji će na kraju uspjeti kreirati dovoljno dobar šut za pobjedu, dok će Iggy uvijek ovisiti o pasu suigrača. Što je isto valjan argument, ali ne finalan i i neovisan o učinku momčadi, a osobito nebitan za ovu našu usporedbu dva igrača u kontekstu utakmice. Naime, kada govorimo o konačnom rezultatu moramo uključiti i preostale aktere. U ovom slučaju, možemo utvrditi kako s Chandlerom iza leđa, Melo ima igrača koji je lani ostvario bolje all-round partije i od njega i od Iguodale (Chandlerov šut od 70% iz igre ostvaren je na minimalnoj potrošnji lopti i sam po sebi je nebitan, ali kad njegovu prosječnu realizaciju – 4 od 6 – dodamo na Melovih 8 od 19, odjednom iz ispodprosječnog šutera s 43% dobivamo vrhunskog NBA igrača – pazite, Chandleru je potrebno samo 6 lopti da od Mela napravi korisnog partnera u svakoj 2 na 2 usporedbi).

Dakle, ako je Chandler taj koji svojim radom uspijeva spriječiti pad Knicksa usprkos lošem učinku njihovog prvog strijelca, to nije Melova zasluga, već zasluga suigrača. Da nije Chandlerova učinka koji donosi prednost, Melo uopće ne bi bio u prilici šutirati taj zadnji šut za pobjedu – isto kao što Iggy ne može doći do poštenog šuta ako mu ga netko ne pripremi, Melo ne može doći do prilike za pošteni šut ako ga netko ne pokrije u obrani (i postotcima). Sada kad smo ovo razjasnili možemo se vratiti na naš “dvoboj” (navodnici su tu da naglase značaj suigrača u svakom od ovih imaginarnih 1 na 1 matchupova), koji se odigrava u kontekstu košarkaške utakmice umjesto na obližnjem igralištu, postaje jasno da Melo nikako nije korisniji igrač od Iggya, ma koliko youtube šutio o tome. Oba su podjednako limitirani i podjednako dobri, ali nisu igrači koji mogu podignuti momčad na šampionske razine i ostvariti veći uspjeh bez podrške kvalitetnijih suigrača od njih samih. Kraj digresije.)

Uglavnom, trenutni temelji Sixersa su klimavi, a prvim potezima su se pobrinuli da i nadogradnja ne bude ništa bolja. Umjesto kao nosivi zid solidnog Branda, u grad bratske ljubavi stigao je Kwame Brown, pouzdan pod košem kao Slavko Cvitković u komentatorskoj kabini (HRT je pao na najniže grane ikada od kada su im privatne televizije razgrabile veterane, ali ovo što Cvitković izvodi je sramota – znam da NBA nikome u Hrvatskoj nije bitna i da nije potrebno znati sve o svakom igraču, ali kada ispucavate pogrešne informacije jednu za drugom, iako postoji stvar koja se zove internet na kojoj svaku možete provjeriti prije nego se bacite na posao, onda ne kenjate samo po onome što komentirate i onima koji vas gledaju, već i po sebi i po cijeloj profesiji).

U tom rangu je i zamjena jednog od najboljih strijelaca s klupe zadnjih nekoliko godina (Lou Williams), combo-beka sposobnog nositi napad i kreirati šut sebi, ali i drugima, igračem koji iza sebe ima dvije sezone jedva učinkovite košarke u ulozi dežurnog revolveraša koji najbolje funkcionira u catch & shoot situacijama (Nick Young). Doduše, obzirom da je Young pristao na jednogodišnji ugovor, rizik je minimalan, a za razliku od zamjene Branda Browneom koja je u startu osuđena na neuspjeh, ovo bi čak moglo i uspjeti ako Collins bude Younga koristio u 3&D ulozi startera, umjesto u combo roli s klupe.

Dovođenje Dorella Wrighta za ništa u suštini je dobar potez jer je takav specijalist za tricu koji je u stanju odigrati startne minute upravo ono što im je trebalo (Jodie Meeks je dobio sasvim dovoljno prilika da dokaže kako je idealan tek za rolu s klupe). Iako su prostor nastao amnestiranjem Branda možda mogli iskoristiti na nekog atraktivnijeg igrača, Wright je idealan jer je u zadnjoj godini ugovora i time, slično Youngu, ne opterećuje previše budućnost. Ono, možda nisu pojačanja, ali nisu ni dodatne poteškoće.

JEZGRA: Iguodala, T. Young, Hawes, N. Young, Holiday, Wright, Allen (45 milja)

ROSTER: jezgra + Turner, Vučević, Brown, Harkless, Moultrie (57 milja)

– Sixersi su miljama daleko od opasne playoff momčadi, ali barem imaju salary cap situaciju pod kontrolom – istina, ove godine će platiti Eltonu Brandu 16 milja (dvije im je uštedio Dallas koji ga je pokupio na aukciji za stvarno smiješan iznos), ali barem su izbjegli porez i pri tome potpisali čak 5 igrača (tri nova + dva produženja)

– obzirom da su ubrzo sav nastali prostor potrošili na Younga, Wrighta, Brownea, Allena i novi ugovor Hawesu, ostaje im još mini-midlevel od 2 milijuna za potpisati nekog igrača na kojega imaju pravo kao momčad koja je na početku tržnice bila ispod capa

OI PUNKS

Jedan dan nas dijeli od početka najboljeg košarkaškog reprezentativnog turnira. Zašto najboljeg? Jednostavno, zato što je najkraći i donosi najbolju USA selekciju. Za razliku od olimpijske košarke, SP u basketu nepotrebno je razvodnjen s 24 momčadi, a ni USA košarka baš nema običaj na njega slati najbolju moguću reprezentaciju. Eurobasket, od nedavno i sam razvodnjen preko svake mjere uključenjem 24 momčadi, neću ni spominjati, dovoljno mi je sjetiti se dva posta koja sam morao pisati o njemu jer sam izgubio okladu (o gledanju Hrvatske da ne pričam).

U Londonu ćemo imati samo 12 reprezentacija, a kada odbijemo onih nekoliko koje su tu završile po neizbježnom kontinentalnom ključu (zamislite koliko ih tek upadne u turnir od 24 repke), ostaje nam krema današnje reprezentativne košarke i stvarno gomila sjajnih utakmica (u četvrtfinalu klasik do klasika). Stvarno, od potencijalno opasnih momčadi nedostaje samo Grčka, ali oni već nekoliko godina muku muče sa smjenom generacija i ponajviše vodstvom reprezentacije. Naime, iako imaju hrpu sjajnih mladih igrača spremnih uskočiti u role veterana, od odlaska litvanskog trenera Kazlauskasa (koji je mirno kraju priveo odličan posao koji je odradio Giannakis) pod vodstvom Iliasa Zourosa djeluju totalno bezidejno, što potvrđuje i šokantni poraz od autsajdera Nigerije u kvalifikacijama za olimpijski turnir.

Uglavnom, u dva tjedna gledat ćemo 5 kola po skupinama, 3 turnirske utakmice bez popravnog i samo tako, nakon jedva 14 dana natjecanja, imat ćemo podijeljene medalje, bez one gnjavaže u dodatnim skupinama koje mi dan-danas predstavljaju najveći misterij u postojanju FIBA-e (ma nije misterij, njima za razliku od Olimpijade treba sav novac do kojega mogu doći, ali je svejedno patetično).

Da ne dužim, idemo redom od prvog favorita prema zadnjem autsajderu, u pokušaju da istaknemo neke stvari na koje treba obratiti pozornost. Naravno, uz neizbježnu prognozu. Uživajte, ja znam da hoću jer nema izvjesne reprezentacije koja mi pokvari svako slično iskustvo.

USA

Zlato možda nije garantirano sa 100% kao 1992. i 1996. kada su ih predstavljala jedina dva prava Dream Teama, ali i ovih 99.9% s kojima su došli bit će sasvim dovoljni. Ova nova generacija USA košarkaša nema onakav bazen visokih igrača koji je direktoru Colangelu bio na raspolaganju ’90-ih (Robinson, Ewing, Olajuwon, O’Neal, Mourning), a praktički jedina dokazana centarska klasa (Howard) otkazao je nastup zbog ozljede, što USA team čini ranjivim. Da se ta ranjivost ne iskoristi pobrinut će se LeBron James u formi života (jednako bitan za ovu reprezentaciju kao i za Miami) te nepodnošljiva lakoća zabijanja Kevina Duranta, koja s ovom smiješnom FIBA tricom postaje još nepodnošljivija.

Tyson Chandler odradit će odličan posao u obrani, koja će, kao i uvijek kada je selekcija sastavljena od NBA igrača u pitanju, donijeti dominaciju. Chandlerova pokretljivost u kombinaciji s presingom kojega USA uživa upotrebljavati protiv nedorasle konkurencije, ključni je razlog zašto njihove utakmice završavaju ogromnim razlikama (jedva čekam vidjeti brzinu i snagu Jamesa i Iguodale u paru – zamislite još da im se može priključiti Wade). Neke zemlje poput Španjolske napadačkim talentom sustigle su Amerikance, kruženjem lopte i šutom su ih možda i nadmašili, ali dok ne budu u stanju igrati obranu kao oni, uzalud im sve (drugim riječima, dok ne daju putovnicu ponekom atleti u rangu Ibake i na vanjskim pozicijama).

U presingu na loptu i konstantnom rotiranju najviše će uživati trener Krzyzewski, kojem se vođenje utakmice neće previše razlikovati od onoga što radi na Dukeu – svi ga slušaju i svi igraju obranu. Što samo potvrđuje onu tezu iz vremena Dream Teama da veliki igrači uživaju biti okruženi drugim velikim igračima – kada ne nose sav teret napadačke igre na svojim leđima, puno im se lakše koncentrirati na ostale bitne aspekte igre, od kojih je jedan definitivno i uživanje u igri. A kako malo tko uživa u igri više od najvećih, jasno je kako ova kombinacija profi mentaliteta i srednjoškolske atmosfere garantira da će team USA pružiti maksimum.

Kako se o igri nema toga previše za reći, sada bih se osvrnuo na nekoliko zanimljivosti koje nisu isključivo vezane uz kontekst rezultata.

Prvo, sjajna je stvar za Hornetse što će Anthony Davis provesti cijelo ljeto s Tysonom Chandlerom – mislim, da su tražili mentora koji bi rookiea pripremio na ono što će se od njega tražiti u NBA, boljega na bi našli. Sjajan potez i Colangela koji ovako odgaja igrača koji će mu dobro doći i u idućem ciklusu – uspije li Stern stvarno progurati pravilo po kojem će ne OI ići samo igrači do 23 godine, Davis će na idućim igrama biti ključna poluga USA repke pod košem, kao što je to danas Chandler.

Drugo, ovo natezanje oko toga koji Dream Team je bolji postaje smiješno. Čak i da ova generacija ima preostala tri franšizna talenta koja joj nedostaju (Rose, Wade, Howard), usporedbe s generacijom iz ’92. (pa čak i ’96. iako nju nitko ni ne spominje) su i smiješne i bespotrebne.

Istina, ova repka definitivno ima veću konkurenciju od originalnog Dream Teama. Da se nisu raspali SSSR i Juga i da su nekim slučajem polufinalisti Rusija i Litva bili jedna momčad, odnosno da je trojka Petrović-Kukoč-Rađa uz sebe imala Divca umjesto Arapovića, Dream Team se ne bi prošetao do medalje, odnosno morali bi barem malo ubrzati korak. Realno, današnja Španjolska bolja je reprezentacija i od Hrvatske i od Litve, a ovo čak i nije neka specijalno jaka Španjolska (Pau osjeća godine, nema Rubia, Calderon na putu bez povratka). Naravno, govorim o izdanjima iz 1992. kada Kukoč još nije bio NBA igrač i kada je Sabonis već prošao svoj vrhunac. Današnji Španjolci nemaju beka klase Petrovića ili Marciulionisa, ali imaju dubinu i all-star centre koji bi se pobrinuli da se ta razlika ne osjeti.

Međutim, vratimo se mi usporedbi Dream Teama, jer ovo povlačenje paralela između Euro repki ima još manje smisla. Jedina pozicija na kojoj današnji team USA ima prednost je ona playmakerska i to iz dva razloga. Prvi je taj što je Stockton u Barceloni igrao s napuknutom nogom (čime je samo potvrdio da je najžilaviji član Dream Teama), a drugi što je Magic bio na kraju karijere. Chris Paul je pak još uvijek na vrhu, a i može stati u istu kategoriju hall of fame talenta sa spomenutom dvojicom (iako Magic ima naslove, a Stockton trajnost i konstantu, Paul je taj koji ima dvije najbolje sezone na poziciji nakon Oscara Robertsona).

Mislim, da su igrali u istom razdoblju, Paul bi sigurno bio u najužem izboru za Dream Team, kao i LeBron, Kobe i Durant. I dok bi James i Durant izbacili Pippena i Mullina, a Kobe Drexlera, najveće šanse za ulaskom opet bi imao Paul zbog manjka playmakera. Naime, ne zaboravimo da je Isiah Thomas trebao biti treći play, ali su mu vrata momčadi zatvorena zbog nesuglasica s Jordanom (iako, realno, Thomas je već bio na zalazu karijere i definitivno njegov izostanak nije nikakva tragedija – u Magicu i Birdu Dream Team je već imao dovoljno onih kojima se pozivom odavala počast). Kako je Magic već bio out iz lige zbog AIDS-a, Colangelo i Chuck Daly su do zadnjeg trena držali jedno mjesto otvorenim za playmakera, a taj je trebao biti Timmy Hardaway (meni osobno jedan od najdražih igrača ikada, danas gotovo zaboravljen i samo zato je šteta što nije bio dio originalnog Dream Teama).

U ovom kontekstu, Paul bi bio sigurna oklada. Na kraju je Magic riješio sve probleme (a bilo je onih koji mu nisu htjeli dopustiti da nastupi zbog virusa), pa je zadnje mjesto pripalo Drexleru koji je Portland upravo odveo do NBA Finala. Naravno, to ne znači da Daly i Colangelo nisu zažalili zašto nisu poveli još jednog playa – ne zaboravimo da je najveći dio turnira USA odigrala s Jordanom i Pippenom na playu jer je Stockton zbog spomenute ozljede propustio prvi dio turnira, a Magic je izvrnuo koljeno i praktički bio u sporednoj ulozi do samog kraja.

Uz usporedbu playmakera, kontekst nam još dopušta nešto slično izvesti s trojkama. James je uber-Pippen, a Durant u naponu snage opasniji je igrač od Mullina u naponu snage i Birda u raspadu. Da li i bolji šuter? Ne, zato na ovoj poziciji ostavimo neriješeno.

Ali, svaka daljnja rasprava je suvišna. Usporedba Jordana s bilo kojim drugim bekom je besmislena, kao i ondašnjih visokih s današnjima. Ewing i Robinson bolji su centarski par od ičega što današnja NBA može ponuditi, a isto vrijedi i za Barkleya i Malonea na četvorci. Uglavnom, trenutna USA selekcija bi se mogla nadati da James nadigra Pippena, da Paul ostvari prednost na jedinici, te da Durant šuterski parira Mullinu i Birdu. Nedovoljno za prolaz. Da su tu Wade, Howard, Rose i Garnett umjesto Hardena, Williamsa, Davisa i Anthonya, slika bi bila nešto bolja, ali ne toliko da bi se paradigma promijenila – selekcija iz 1992. najbolja je selekcija ikad okupljena. Ona iz 1996. je sljedeća, ali ova trenutna je svakako bolja od one iz 2000. i one iz 2004. pa i one iz 2008.

Uostalom, o razlici u kvaliteti dovoljno govori i podatak da LBJ mora igrati 30 minuta da bi stvari bile pod kontrolom, dok je Jordan imao minutažu kao i svi drugi i još se stigao posvetiti isključivo obrani (prvi kradljivac turnira) i organizacije igre, a koševe je prepustio Barkleyu, Robinsonu i Maloneu. James, koji je za ovu generaciju ono što je MJ bio za onu, takav luksuz si ne može dopustiti. A što se tiče ove usporedbe između Jordana i Jamesa, dopustite da je dodatno objasnim.

Razlika između Jordana i ostatka Dream Teama je bila veća nego razlika između ostatka Dream Teama i all-star igrača koji nisu otišli u Barcelonu, a ista stvar je i danas u odnosu između Jamesa i suigrača. I nije ovo teza uspostavljena samo na temelju brojki, iako je one neumoljivo podržavaju, već i na jednoj izjavi pokojnog Chucka Dalya. Nakon što je proveo ljeto s najboljim igračima svijeta, Daly je rekao sljedeće: “uzimao sam zdravo za gotovo da je MJ najbolji igrač na svijetu, ali tek sada, kada sam ga svaki dan gledao na treninzima protiv suigrača iz Dream Teama, shvatio sam da je na jednoj potpuno drugoj razini”. Krzyzewski je možda preoprezan da tako nešto kaže u skoroj budućnosti, ali možete se okladiti da ima isto mišljenje o Jamesu i njegovoj važnosti za ovu momčad. I to je i najveći razlog zašto se nitko i ne uzrujava oko manjka mesa pod košem – kao što je MJ odradio sve što je trebalo u Barceloni, LBJ će isto napraviti u Londonu. Uživajmo u igrama majstora.

PROGNOZA – ZLATO

ESPANA

Nije apsolutno nikakvo pretjerivanje reći da Španjolci imaju najbolji frontcourt na igrama. Svaka čast Chandleru kao obrambenom asu i korisnom pick & roll napadaču, svaka čast Loveu na skakanju i Jamesu na snazi i spretnosti, ali gledajući centarsku tehniku, igru leđima i all-round učinak u reketu, braća Gasol i Ibaka su jedina prava all-star kombinacija pod obručima. Naravno, to ne znači ništa pošto su bokovi i bekovi debelo inferiorni u odnosu na USA protivnike, pa se ta mala prednost pod košem ipak neće pretočiti u ozbiljniju prijetnju Amerikancima. Da je Rubio zdrav i potpuno spreman, pun samopouzdanja nakon sjajne sezone s Wolvesima, njegova brzina i obrana donijele bi određenu težinu u vanjsku liniju Španjolaca. Da je Fernandez onaj od prije 4-5 godina, a ne ova današnja olupina, onda bi se USA već morala ozbiljno pripremiti.

Da je, da je. Rubia nema, Rudy je ispodprosječan NBA bek, a to znači da će Španjolcima ritam davati vječni Calderon, sjajni play i uvjerljivo najgori obrambeni igrač na poziciji u cijeloj NBA (imati lošeg obrambenog playa protiv USA stila igre smrtni je grijeh), revolveraš Navarro (streaky šuter koji je iz nekog razloga i dalje glavni napadački oslonac reprezentacije nakon starijeg Gasola) i hakler Llull (kojemu će lekcija američkog presinga dobro doći da shvati kako nije tako izuzetan košarkaš kakvim si daje pravo biti u Realu – kad sam već kod Reala, baš me zanima kako će se razmaženi Rudy slagati s razmaženim Sergiom iduće sezone, nekako sumnjam da će biti dovoljno lopti za sve). Previše za ostale reprezentacije, ali preslabo za zanimljivo Finale.

Klupa Španjolaca je također hvale vrijedna – pouzdani Rodriguez pokušat će doći do minuta na pretrpanim vanjskim pozicijama kao back-up play, čvrsti Reyes bit će četvrti visoki, a od sada i Fernandez ima NBA zamjenu – na trojki će ga mijenjati novi član Trail Blazersa Victor Claver. Njihova utakmica protiv Brazila 6.8. bit će ključni susret prvog dijela – pobjednik izbjegava USA u polufinalu.

PROGNOZA – SREBRO

BRASIL

Ne osvoji li Brazil na ovom natjecanju broncu, neće nikada. Argentinci, koji su ih sprašili na lanjskom prvenstvu Južne Amerike u Finalu, nalaze se pred krajem svog biološkog ciklusa. Grci, Litvanci i Srbi prolaze kroz smjenu generacija koja ih je učinila toliko ranjivima da dvije od tri košarkaške sile nisu na turniru. Rusi i Francuzi su dobri, ali nitko nema rotaciju pod košem sposobnu suprotstaviti se trojici rasnih NBA centara koje je za ovaj turnir okupio Brazil. S odmornim i zdravim Varejaom, Splitterom u naponu igračke snage i na vrhuncu zrelosti nakon sjajne sezone sa Spursima te s pick & roll majstorom Neneom, Brazil je spreman zagorčati život možda čak i Španjolcima.

Kako na vanjskim pozicijama imaju ponajboljeg playa u Europi Marcelinha (Barcelona) i još uvijek opasnog NBA strijelca Barbosu, očito je kako ova reprezentacija konačno ima i potreban balans. Jasno, nedostaje im jedan rasni swingman, ali, nažalost, Oscar Schmidt umirovio se prije 10 godina. Ova generacija možda nema igrača sposobnoga biti prvi strijelac turnira, što je Schmidt uredno bio (na jednim OI u prosjeku zabijao 42 poena po utakmici), ali ima šansu postići ono što Schmidtu nikada nije pošlo za rukom – osvojiti medalju.

Uz Ruse, Francuze i Argentince, najveća prepreka na putu do podija bit će im tanka rotacija – nakon spomenutih 5 majstora, ostali ključni igrači uglavnom vrijeme provode po brazilskoj ligi, što, sudeći po ranijim iskustvima, nikako nije garancija velikih stvari. Dok trojka pod košem može izdržati čak i ozbiljniju ozljedu, u slučaju da se Marcelinho i Barbosa budu osjećali makar malo lošije od idealnog, moglo bi doći do gadnih problema na vanjskim pozicijama.

PROGNOZA – POLUFINALE

RUSIJA

Nevjerojatna je konstanta ove generacije od kada ju je preuzeo fenomenalni David Blatt. Iako danas svi znaju kako funkcioniraju, nitko nema rješenja za njihovu zonu u obrani i flex igru u napadu. Ali, tako je to kada imaš superstara oko kojega možeš izgraditi igru na oba kraja parketa, a AK-47 je upravo to u ovoj momčadi, naizgled tih i skroman igrač, ali u srži pravi terminator. Rusi tako imaju zlato iz 2007. (EP), ali i deveto mjesto iz 2008. (OI), odnosno sedmo mjesto iz 2009. i 2010. (EP i SP). Zanimljivo, nitko nije ove rezultate smatrao neuspjehom, nitko nije digao ruke od reprezentacije, a niti je netko pomislio dati otkaz Blattu. Što je dovelo do bronce na sljedećem EP-u i potvrde novog niza mladih talenata poput Alexeya Shveda (Minnesota) i Vitalya Fridzona (Khimki), zbog kojih se danas Rusi s pravom mogu nadati medalji.

Rusi su lakoćom prošli dodatne kvalifikacije, u sjajnoj su formi, tijekom kvalifikacija i priprema odlično su igrali veterani Kirilenko, Monya i Khryapa, a kao najbolji igrač u ovom razdoblju nametnuo se fenomenalni šuter Fridzon, koji je u maniri rasnih euro-šutera u stanju sam-samcat dobiti utakmicu ako ga krene trica. Blatt ima odličan balans obrane i napada, iskustva i mladosti, kreacije i šljakanja, a ima i izuzetnu rotaciju od 10 nesebičnih igrača koji, u Kirilenkovom stilu, igraju svi za jednoga, jedan za sve. Kad svemu ovome dodaš Mozgova (Denver) i Kauna (CSKA) pod košem, uz napomenu da u mladom, 18 godišnjem, Sergeju Karaševu imaju najboljeg juniora na prvenstvu (NBA skauti već imaju na oku igrača kojega smatraju novim Kirilenkom), jasno je kako su Rusi krcati i kako ih ni slučajno ne smijemo zanemariti.

PROGNOZA – POLUFINALE

ARGENTINA

Dok imaju Ginobilila, Argentinci se mogu nadati medalji, ali ova današnja momčad nije ni sjena nekadašnje super generacije. Sve stariji i sporiji Scola više nema Oberta da mu čuva leđa, Nocioni već godinama nije na razini potrebnoj da obranom i tricama održava energetsku razinu momčadi, a pouzdani play Prigioni je napunio 35 godina. Ponos i znanje im nitko ne može osporiti, ali pitanje je hoće li uopće imati dovoljno moći za suprotstaviti se Brazilu, a kamoli Španjolskoj. Praktički, uz Ginobilieve ulaze i kreaciju te Scolino trpanje s vrha reketa, njihova najveća snaga ovom prilikom bit će šuterski učinak Carlosa Delfina koji je konačno dočekao priliku biti jedan od tri šerifa.

PROGNOZA – ČETVRTFINALE

FRANCE

Gledao sam većinu njihovih utakmica kroz pripreme i nisu ostavili dojam momčadi sposobne uloviti medalju. Parker i Batum su totalno van forme, a njihova NBA trojka pod košem nije u istoj klasi sa španjolskom i brazilskom. Ipak, ova jezgra je dokazala da zna igrati zajedno, a lanjsko srebro s Eurobasketa jasno govori da su u naponu snage kao generacija. Sredi li Parker noge i ruku (ova situacija s okom ga je vidno uzdrmala, ali još ga je više uzdrmalo što do prije 15 dana nije zaigrao košarku), postaju opasni, a pridoda li se Batum svojom tihom, ali ubojitom igrom, imaju odličan temelj.

Gotovo je sigurno kako će se na njega nadograditi uvijek pouzdani all-round swingmani De Colo (konačno prelazi u Spurse i pridružuje se francuskoj koloniji u San Antoniu) i Gelabale (Khimki), a svoje će odraditi i Diaw, Turiaf i Seraphin. Problem je jedino što je to njihovo odrađivanje premalo u ovoj konkurenciji – iako su u stanju igrati zatvorenih očiju zajedno, Diaw i Turiaf više nisu garancija kontroliranog reketa. Mladi Seraphin ostavlja dojam najmoćnijeg visokog kojega imaju na raspolaganju, ali s 22 godine i tek jednom poštenom NBA sezonom iza sebe, momak je premlad i presirov da preuzme veću odgovornost.

PROGNOZA – ČETVRTFINALE

LITVA

Litva ima sličan problem kao i Srbi i Grci, trenutno se nalazi u smjeni generacija koju je puno teže uspješno prebroditi kada nemaš vrhunski talent na koji se možeš osloniti. Njihov najbolji mladi igrač, centar Raptorsa Jonas Valanciunas, još je nekoliko godina udaljen od faze karijere kada će ga se moći smatrati nositeljem, a kako su sjajni veterani Marčulionis, Songaila i Kaukenas jednom nogom u mirovini, najveći teret nosit će međugeneracija sastavljena od gomile solidnih košarkaša, ali bez zvijezda. Litvanci su uvijek opasni oslonjeni na svoja dva tradicionalna elementa (igru ulaz-povratna-trica i rotaciju od deset igrača), ali nisu favoriti za medalje. Takva je stvarnost kada ti je prvo ime Linas Kleiza, a tri glavna šuterska oslonca Pocius, Maciulis i Kalnietis.

PROGNOZA – ČETVRTFINALE

AUSTRALIJA

Bez Boguta i bez specijalnih novih mladih talenata, Australci će biti tipična tvrda družina koja će se mlatiti u reketu i koje će stići onoliko daleko koliko ih odvede back-up play Spursa Patty Mills. Millsova kombinacija trica i brzine bit će dovoljna za prikriti manjak talenta protiv slabije konkurencije poput Kine i Britanije, a to znači da će Australci gotovo sigurno među osam. Šteta jedino što to znači da idu na USA, gdje im neće pomoći ni solidna veteranska pick & pop vještina Davida Andersena (NBA izbjeglica), a ni žilavost Aleksa Marića (Pao), Brada Newleya (Valencia) i kapetana Matthewa Nielsena (Khimki). Ova četvorka u frontcourtu ima potencijala biti smetnja momčadima s manjkom mišića, ali, osim USA u četvrtfinalu, već u grupi ih čekaju Brazil i Španjolska sa svojim NBA centrima, što je matchup koji im nikako ne pomaže planirati nekakav podvig. Svakako obratiti pažnju na mladog beka Dellavedovu, playmakera i lidera sveučilišta St. Mary’s – radi se o prvoklasnom snajperu i bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati u igri bez lopte kao pratnja Millsu.

PROGNOZA – ČETVRTFINALE

NIGERIJA

Izbacili Grke na leđima sjajnog Ikea Diogua (17 koševa, 12 skokova), čovjeka koji usprkos sjajnoj NCAA karijeri na Arizona Stateu nikada nije opravdao svoju poziciju 9. picka u NBA (u 6 sezona promijenio 6 klubova, novu NBA šansu čeka u Portoriku). Doduše, možda je bolje reći da su Grci izbacili sami sebe jer nisu u stanju odraditi smjenu generacija bez Spanoulisa u glavnoj ulozi, ali to je problem njihovog (vrlo vjerojatno uskoro bivšeg) izbornika Zourasa.

Ono što je puno važnije od slučajnog izbacivanja Grčke je solidan otpor koji su na istom kvalifikacijskom turniru pružili Rusima te lakoća kojom su izbacili Dominiku s Alom Horfordom (Diogu ga je uništio s 25 koševa i 10 skokova). Uz Ikea, drugi najvažniji igrač je mladi atleta Hornetsa Al-Farouq Aminu, a borbenost i skočnost koju ovaj dvojac prezentira stavlja ih iznad ranga totalnih autsajdera (Kina, Tunis, Britanija) u rang s Australijom. Šteta što od navedenih igraju u skupini samo s Tunisom, ali to je taj ustupak koji se morao napraviti domaćinu kako bi se eventualnom pobjedom nad klokanima plasirali dalje.

PROGNOZA – 9. MJESTO

BRITANIJA

Luol Deng je krasan mladić koji na izuzetan način odaje zahvalnost zemlji koja je pomogla njemu i obitelji da pronađu bolji život, ali osobno mi je bezveze da ovoliko odgađa operaciju šake zbog čiste simbolike. Britanci osim njega nemaju nikoga vrijednog spomena, njihovi bekovi su treća liga Euro košarke, a među hrpom visokih balvana ističe se tek Joel Freeland kojega je Portland ipak iz nekog razloga odlučio dovesti u NBA. Sudeći po ovom potezu i činjenici da će dogodine imati čak 5 rookiea na rosteru, izgleda da Blazersi ni sami ne vjeruju da će u skorije vrijeme biti playoff momčad.

PROGNOZA – 10. MJESTO

KINA

Bacit ću pogled na njih barem jednom da vidim koliko su napredovali u ove zadnjih 4 godine, obzirom na gomilu sredstava koju ulažu u svoju nacionalnu ligu. Ali, činjenica da su jednom drugorazrednom košarkašu poput Yia dali da nosi zastavu na otvaranju igara, pored svih vrhunskih sportaša koje imaju, govori mi da su tradicionalno prizemljeni Kinezi kada je košarka u pitanju totalno nerealni (iako uz Yia ovaj put dovode i veterana Wang Zhizhia i novog mladog ultra-viskog centra, 221 cm krakatog Zhang Zhaoxua).

PROGNOZA – 11. MJESTO

TUNIS

U pripremnim utakmicama u prosjeku su gubili po 30 razlike, a to je neka brojka koje bi se trebali držati i na turniru. U biti, o njima ne bi imao što reći da nisam gledao ljetnu ligu u kojoj je tijekom dijela u Orlandu za Utah Jazz igrao njihov 217 cm visoki centar Salah Mejri. Čovjek ima 26 godina, igra u Belgiji i izgleda kao made in Taiwan verzija Hameda Haddaia.

PROGNOZA – KOŠ RAZLIKA -120

30 F0R 30: ORLANDO

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva – Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao “čak” do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

– Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

– u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

– u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

– iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O’Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

30 FOR 30: OKLAHOMA

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

– 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

– 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

– 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača – u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama – oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja – čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

– Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa – ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

30 FOR 30: NEW YORK

SCORE: 36-30

MVP: Tyson Chandler

X-faktor: New York, New York

Osvrt na Knickse moramo započeti od ljeta 2010. koje je trebalo označiti vrhunac u pokušaju povratka Knicksa na pravi put, a pravi put u njihovom slučaju bio je bilo koji put koji na sebi nema podsjetnike na Isiaha Thomasa i njegov nebulozni smisao za evaluaciju igrača i slaganje rostera. Nakon sjajnog posla obavljenog u prethodne dvije godine, tijekom kojih je GM Donnie Walsh očistio roster od ostataka prethodnog režima, Knicksi su prvi put od 1996. imali prostora na salary capu za potpisati slobodnog igrača (tada su svjetlima velegrada privukli sjajnog mladog beka Allana Houstona iz Pistonsa, što je kasnije rezultiralo raspadom potencijalno opasne momčadi predvođene Grantom Hillom).

Jasno, dvije godine patnje koje su proživljavali Walsh kao GM, Mike D’Antoni kao trener i Jim Dolan kao bahati gazda, bile su sredstvo da se dođe do cilja zvanog LeBron James. Ili barem do plana B zvanog Dwyane Wade. U najgorem slučaju, do utješne nagrade zvane Chris Bosh. Naravno, svi znamo kako je to završilo – James je umjesto luksuza Knicksa izabrao put prema naslova prvaka, a Knicksi su se našli pred dvojbom – ili nastaviti čekanje do iduće skupine franšiznih igrača koja bi postala dostupna u budućim sezonama (CP3, Dwight) ili potrošiti svu krvavo stečenu fleksibilnost odmah. Naravno, dvije godine razuma bile su previše za Dolana koji je više od svega želio konkurentnu momčad i maksimalan ugovor je tako poklonjen Amareu Stoudemireu, igraču točno onakvog profila kakav bi se našao na rosteru Isiaha Thomasa.

O kakvom se točno profilu radi? Nekoliko malih digresija poslužit će da bolje objasnim, ali, ukratko, u pitanju su egoistični igrači koji su od prvoga dana postavljeni na vrh iako takvu poziciju nisu ničim zaslužili i koji tako nikada nisu dobili priliku shvatiti da se do rezultata u košarci može doći samo odricanjem. Odricanjem slobodnog vremena, tijela, planova, ako treba i novca. Ali, najprije odricanjem ega.

Digresija 1.
Amare je iza sebe imao uspješnu karijeru u Sunsima koju su s jedne strane obilježile ozljede, a s druge gomila zakucanih koševa za koje se pobrinula njegova pick & roll igra sa Steveom Nashom, moderni odgovor na Stocktona i Malonea. Međutim, iako je iza sebe imao 5 all-star nastupa i status jednog od najpopularnijih igrača u ligi, gole činjenice jasno kazuju kako je u 8 sezona u Phoenixu odigrao samo 4 na all-star razini (prve dvije bez Nasha bile su privikavanje na ligu, još dvije je izgubio zbog ozljeda). Ali, čak i u tim sezonama tijekom kojih je bio nezaustavljiv, njegova očajna igra u obrani i problematičan karakter uvijek su ga udaljavali od šampionskog puta.

Digresija 2.
Iako sam gledao NBA od kada znam za sebe (prve utakmice kojih se sjećam bile su Finalni sudari između Lakersa i Bullsa 1991.), prve ozbiljnije tekstove počeo sam pisati tek 2005. inspiriran igrom Sunsa i posebice Stevea Nasha. Kada je Steve u pitanju teško mi je ostati subjektivan čak i danas kada se isključivo oslanjam na stvari poput napredne statistike i velikih uzoraka, a možete misliti kako je tek bilo prije 5-6 godina kada sam u užasu gledao kako Amare svojom sebičnošću uništava ionako male šanse da D’Antoniev stil dođe do Finala. Kako redovito imam no-star izbor u kojem biram totalnu suprotnost od all-star momčadi (igrače koji su užasno preplaćeni i precijenjeni ili jednostavno beskorisni kao košarkaši), 2009. i 2010. Stoudemirea sam bez pardona izabrao za kapetana iako je u ovoj prvoj godini bio ozljeđen, a u ovoj drugoj uopće nije igrao loše. Evo što je subjektivni pizdek u meni tada rekao:

2009.
„Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati zbog nekakvog urođenog defekta. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno“

2010.
„Znam, nije u redu staviti ga u ovu skupinu antitalenata, ali moram samo zbog pristupa. Evo što je rekao neki dan: „I’m not a captain so you can’t place too much of the blame on me, it’s not my job to rally the troops and get everybody on board. It’s the captain’s job to do that“. Kakav moron. Nije tvoj posao? A što jeste tvoj posao, za 15 milja godišnje plakati kako nemaš dovoljno lopti? Kao da je Nash kriv što Alvin Gentry kao novi trener ne želi da se sve isključivo vrti oko tebe i ugađanja tebi. Više ti se ne serviraju ziceri i odmah plaćeš, kao pravo derište. Ova organizacija i tvoj kapetan Nash su ti dali sve što imaš, najmanje što možeš je iskazati im poštovanje i odraditi svoj posao, umjesto da šetaš uokolo i gledaš kako ti iza leđa protrčava tko god poželi.“

Digresija 3.
Knicksi imaju dva naslova iz ’70-ih ostvarena pod vodstvom Reda Holzmana, trenera čije ideje su nastavile živjeti u ligi kroz njegovog najslavnijeg učenika Phila Jacksona. Nakon Reda, nastavili su biti konkurentni u erama Hubiea Brownea i Ricka Pitina, ali su tek dolaskom dva Pata, Rileya i Ewinga, opet došli u šansu postati pravi izazivač. Znamo kako je to završilo, Jordan i Olajuwon također su imali nešto za reći, ali uspješni Rileyevi temelji držali su se sve do 2002. kada dva ključna igrača, Allan Houston i Latrell Sprewell, prelaze 30-u i raspadaju se, a Rileyev učenik i nasljednik Jeff Van Gundy dobiva otkaz.

Tada Dolan dolazi na briljantnu ideju da kao GM-a angažira prijatelja Isiaha Thomasa, koji bez ikakvog obzira prema salary capu i košarkaškoj logici počinje paliti novac na sve strane. Prvo stiže Steph Marbury (koji je još bio u naponu snage, ali je, kao i svaki prosječni all-star koji igra samo u jednom smjeru i nema mentalnu snagu da iz sezone u sezonu radi na svojoj igri i tijelu, počeo propadati čim se približio 30-ima), zatim Jamal Crawford (još jedan combo-bek koji ne igra obranu poput Starburya – idealan par u Thomasovom svijetu), pa Penny Hardaway (uništen ozljedama, ali i dalje „vrijedan“ maksimalnog ugovora), Eddie Curry (dati 10 milja po godini centru koji ne igra obranu i nije u stanju ostati u formi tipični je Thomasovski potez – fascinanto je da netko, tko je osvojio dva naslova kao igrač isključivo igranjem obrane, kao GM nije bio u stanju vidjeti dalje od prosjeka koševa), Steve Francis (već načet ozljedama i blizu 30-ima, ali ponosni vlasnik max ugovora) te Zach Randolph (protjeran iz Portlanda zajedno sa svojim max ugovorom).

Dovođenje ofucanih zvijezda koje su prošle svoj zenit tako je postao zaštitni znak Knicksa, a u takvom okruženju problematični mladi igrači poput Currya ili Randolpha nisu imali nikakvu šansu – poštena momčad bi mogla sakriti jednog takvoga i izvući iz njega ono pozitivno, ali, okružen s gomilom upitnika, upitnik će uvijek ostati upitnik. Trošenje novca nije stalo na igračima – Isiah je poklonio Larryu Brownu milijune da trenira ovaj kaos, a Brown je u svom stilu ubrzo izludio sve oko sebe, pokupio lovu i pobjegao. Dolanu nije preostalo ništa drugo nego da prepusti kreatoru Thomasu treniranje svoga vlastitog Frankensteina.

Konačni rezultat svih ovih spaljenih milijuna i bezbrojnih transakcija bio je jedan (1) nastup u playoffu (prva Marburyeva godina, ispadanje u prvoj rundi) i 4 gladne godine. Koje su dovele do toga da je Dolan 2008. konačno otpustio Thomasa i predao franšizu u ruke Donnieu Walshu, koji je napustio svoju mirnu poziciju u Indiani kako bi za bogatu nagradu Knickse naučio slaganju košarkaške momčadi.

I tu sada opet dolazimo do ljeta 2010.

Činjenica da Amare nije franšizni igrač već all-star talent na zalazu, bila je manji problem u ugovoru kojega su mu dali Knicksi. Puno veći krio se u činjenici da nijedno osiguranje nije htjelo osigurati njegov max novac iz razloga što su čovjeku uništena oba koljena, što ima kronične probleme s leđima i što mu je jedno oko trajno oštećeno. Graditi budućnost na nekome tko je isključivo oslonjen na fizikalije, skočnost i brzinu, a tko se približio 30-ima s ovakvom povijesti bolesti, stvarno je potez kakav si mogu priuštiti samo Knicksi.

Nakon desetljeća irelevantnosti, ovo definitivno nije bio početak kakvoga su zamišljali, ali to ih nije spriječilo da tijekom iste sezone naprave novi pogrešan korak. Dovođenje Carmela Anthonya bio je opet čisti stilski potez bez imalo smisla, što se osjetilo i na parketu jer, ma koliko god PR stručnjaci i mas-mediji polirali stvarnost da bi prodali svoj proizvod, lopta ne laže. Amare je uživao vodeći Knickse prema prvom playoffu u 7 godina, igrao je svoju klasičnu igru u jednom smjeru, sa svim ovlastima u napadu i bez brige u obrani, držeći se na polovičnom učinku (score bez Carmela 28-26).

Logično bi bilo pomisliti da dolaskom all-star talenta kakav je Anthony momčad doživi skok, ali oni su ostali na istome (score s Carmelom 14-14). Razlog je jednostavan – Amare je koristan isključivo kao strijelac, a kako mu je dolazak Mela oduzeo određenu kvotu lopti, njegov učinak je oslabio. Kako Melo također nije all-round igrač već isključivo strijelac, ispada kako su Knicksi pretplatiti dva ista igrača – iako je Amare nominalno visoki, on nije dominantan skakač i obrambeni igrač da bi opravdao takvu kvalifikaciju, dok Carmelo, iako nominalno swingman, najveći dio svojih koševa zabija u i okolo reketa. Jednostavno, umjesto da jedan drugome pomažu u 2 na 2 igri (kombinacija Nash-Amare kao idealan primjer suradnje playa i visokog igrača) ili si barem otvaraju prostor (kombinacija Melo-Billups/Smith kao idealna kombinacija šutera i dominantnog strijelca s vrha reketa koja je Denver odvela do finala Zapada), oni si oduzimaju vrijednost.

Jasno, problem je što u startu nisu toliko dobri – James i Wade imaju slične probleme jer ni jedan nije toliko dobar šuter da može otvoriti prostor onome drugome, ali su fantastični playmakeri i obrambeni igrači koji su u stanju biti korisni čak i u svim onim trenutcima kada napad ne ide preko njih. Melo je definitivno sjajan strijelac, uz Dirka možda najbolji igrač s poludistance u ligi, ali to je samo jedan element igre. Bi li Melo mogao osvojiti naslov s onako sjajno balansiranom momčadi kakav je bio Dallas? Teško, iz jednostavnog razloga što Dirk nije toliko jednodimenzionalan – zbog prirode svoje pozicije i svojih fizikalija, Dirk je koristan skakač, a zbog prirode svoje ljubavi prema igri ne uzima predah u obrani. Čak i ako nije u stanju previše pomoći u ovim segmentima, jedno je neosporno – Dirk je za klasu bolji šuter od Carmela, a u ligi gdje je učinkovitost ono što razlikuje contendera od pretendera, njegovih 48% ukupnog šuta u karijeri uz 38% za tricu i 88% sa slobodnih ostavljaju u prašini Melovih 46% ukupno, 32% za tricu i 80% sa slobodnih.

Ako Melo nije franšizni talent poput Jamesa i Wadea, a niti netko poput Dirka, tko zbog do vrhunca dovedene specijalizirane vještine može odglumiti franšiznog igrača, tko je on? Nakon čačkanja po povijesti lige u oko mi je upalo jedno ime koje se nameće kao logična usporedba – Dominique Wilkins. Svojevremeno sjajan strijelac, volume scorer kojemu je prosjek koševa uvijek bio važniji od postotka šuta, također trojka koja je skakala kao četvorka i koja je većinu koševa zabijala na račun eksplozivnosti i fantastične skočnosti. Najveća razlika između njih je što Carmelo fizikalijama izgleda kao Barkley, dok je Wilkins bio elegantan poput pravog swingmana, ali šuterske brojke i potrošnja su im identične. Wilkins je bolji skakač i obrambeni igrač, Carmelo je, kada želi, bolji asistent, ali ovaj volume scoring u rangu franšiznih igrača, ali bez učinka franšiznih igrača, ono je što im je zajedničko. Nique je tako proveo karijeru u sjeni Birda i Jordana, Melo u sjeni LeBrona i Kobea, Nique ima 0 prstenja, a toliko će ih imati i Melo dok god bude prva napadačka opcija u momčadi.

Na ovom primjeru Amarea i Mela košarka je još jednom pokazala svoju ljepotu i potvrdila kako nije dovoljno samo okupiti talent, već taj talent treba znati posložiti. Sljedeći potez Walsha tako je bio da odmah poslije sezone da otkaz. Dok je čistio salary cap i dok je momčad bila u tranziciji sve je bilo ok, ali čim je Dolan opet dobio svoju igračku na raspolaganje, Walsh više nije bio potreban. Zastrušujuće je bilo čuti kako je čovjek dobrim dijelom zaslužan za angažmane Stoudemirea i Anthonya bio upravo Isiah, koji se uključivao iz ljubavi i da pomogne prijatelju Dolanu. Jasno da u ovakvoj atmosferi Walsh nije imao što tražiti.

Da priče o Thomasu koji i dalje vuče konce iz pozadine nisu samo glasine, potvrdio je i izbor njegovog dugogodišnjeg pomoćnika Glena Grunwalda za novog GM-a, čiji prvi potez nakon okončanja lockouta je bio dati treći preostali max ugovor prvom slobodnom kvazi all-star igraču na tržištu. U ovom slučaju to je bio Tyson Chandler, što je bio prvi pametan košarkaški potez koji je ova franšiza napravila u dugo vremena, ali ujedno i potez koji je stigao prekasno. S Tysonom su Knicksi dobili temelje za postati dobra obrambena momčad, ali tu su se pojavila dva problema:

– Mike D’Antoni nije došao u New York da trenira obrambenu momčad

– Chandler samo dodatno zagušuje prostor u reketu u igri prema naprijed

Naravno, kada nemaš dugoročni plan ni viziju završnog proizvoda, već djeluješ isključivo u afektu, onda se dovedeš u situacije u kojoj su na početku sezone bili Knicksi. Imali su trenera koji je stručnjak za pick & roll napad koji na rosteru nije imao playmakera (ne poštenog playmakera ili prosječnog playmakera, već doslovno nikakvog), sjajnog obrambenog centra bez obrambenog sistema kojim treba dirigirati i dvije zvijezde koje nisu u stanju funkcionirati zajedno.

Stvar se dodatno zakomplicirala Amareovim problemima s formom (čudo, nije trenirao tijekom lockouta), leđima (hernija diska) i uopće emotivnim stanjem nakon smrti u obitelji (kao da šok gubitka karijere nije dovoljan sam po sebi, Amare se u isto vrijeme morao suočiti i sa stvarnim životom), što je dovelo do toga da je Stoudemire za 18 milijuna Knicksima pružio sezonu u rangu trećeg visokog igrača. Brojke su mu se doslovno srušile – nikada nije zabio manji broj poena pod samim košem, popio je uvjerljivo najviše banana u ligi, a gađao je s 10% slabijim učinkom iz reketa, s vrha reketa i s poludistance.

Gubitak Amarea se pored Carmela ne bi toliko osjetio iz razloga koje smo spomenuli ranije u postu, ali pad napadačke učinkovitosti je bilo nemoguće zaustaviti obzirom na sve druge probleme od kojih je najveći bio nedostatak bekova – nominalni play na početku sezone Toney Douglas stjeran je na dno klupe nakon što je sezonu otvorio sa šutem ispod 30%, back-up play zvao se Mike Bibby (čovjek je sezonu završio s 28% šuta iako je trice gađao 30%), iz Barona Davisa su uspijeli iscijediti 10-ak solidnih utakmica (završio karijeru s 37% šuta i uništenim koljenom), a dvojac koji se rotirao na poziciji beka-šutera imao je sve osim šuta (rookie Shumpert trice je pucao 30%, a Landry Fields 25%).

Kada je Carmelo upao u probleme s preponama zbog kojih je propustio 11 utakmica, izgledalo je kako Knicksima nema spasa. I onda se dogodilo čudo. Ili se tako barem činilo u tom trenutku.

Najopjevanija priča prošle sezone stvarno više ne zaslužuje nove pasuse, ali nemoguće je ne spomenuti kako su Knicksi, u situaciji kada je Amare već bio gotov i kada su istovremeno ostali bez Carmela, s dna klupe izvukli Jeremya Lina pod čijim vodstvom su score 9-15 pretvorili u 18-18, dakle svoj poslovični polovični učinak. D’Antoni je, bez Amarea i Mela da mu smetaju, konačno mogao postati meštar ceremonije, a sve što mu je za to trebalo bio je playmaker sposoban odigrati pick & roll s Tysonom Chandlerom koji je u ovom periodu također uživao u igri, jer je netko konačno bio u stanju nagraditi sav njegov trud na obje strane parketa. Također, nije na odmet bilo ni prisustvo Stevea Novaka koji je dobio Melove minute i nastavio širiti obrane tricama iz kuta.

Naravno, čim su se dva udarna igrača vratila, pick & roll je morao ustupiti mjesto akcijama dizajniranim za Mela i Amarea, što je dovelo do D’Antonieva odlaska jer ovaj nije htio popustiti i prilagoditi igru onima kojima je trebao. U ovoj situaciji nije bilo govora da Dolan stane na stranu čovjeka koji je ionako ostao iz Walshova razdoblja i koji je, ruku na srce, bio totalno izgubljen s ovim rosterom. Srećom, nije angažirao Thomasa, ali jeste Mikea Woodsona, starog lisca koji je odavno shvatio kako za opstati u ligi treba znati naći zajednički jezik sa zvijezdama, ma kakvi njihovi limiti bili.

Dolaskom Woodsona Linova uloga u napadu se smanjuje, ali više nije bilo ni bitno. Uz Novaka, koji je postao standardni dio rotacije, rosteru se pridružio i povratnik iz Kine J.R. Smith, što je Knicksima dalo poštenu rotaciju i podršku s perimetra, a odluka da se cijeli napad bazira preko Carmela barem je dala nekakav identitet u napadu momčadi koja je do tada uzalud potrošila 40-ak utakmica u pokušajima da ga otkrije. Čak i bez Lina, koji se nedugo nakon Woodsonova preuzimanja ozljedio, New York je sezonu završio scoreom 18-6. Razlog za ovaku promjenu s onog 50-50 učinka koji se činio dosegom jezgre Carmelo-Amare leži i u Woodsonovim potezima, ali i u čistom slučaju:

– Amare je ovdje definitivno otpao, a bez njegovih stalnih ulazaka i izlazaka iz petorke momčad je konačno uhvatila neki ritam

– kako je Amare igrao na razini rezerve, njegov izostanak otvorio je minute boljim igračima, prije svega Smithu i Novaku koji su šutem iz vana širili reket Carmelu i tako mu pomogli da podigne šutersku učinkovitost (čim se Amare pred playoff vratio, Knicksi su se raspali)

– raspored na kraju sezone bio je krcat lutrijskim momčadima koje već odavno nisu igrale za ništa osim prestiža

Na kraju balade Knicksi su izborili playoff, gdje ih je Heat ubio, ali ništa drugo nije ni bilo za očekivati obzirom na tek 17. mjesto u ligi po napadačkoj učinkovitosti. Naravno, za kraj sam ostavio spomen najvećeg paradoksa cijele sezone, a to je igra u obrani, koja je Knickse održala iznad vode tijekom svih ovih šokova koje su proživljavali i preživljavali te im omogućila da slete na solidnih 36-30 (bolje od 50-50, razlog za slavlje).

Mike D’Antoni je ni kriv ni dužan po prvi put u životu imao sjajnu obranu (top 5), a razlog za to je jednostavan – zbog manjka tijela bio je prisiljen u petorku pored Chandlera gurnuti Fieldsa i Shumperta. Fields je klasičan stoper na bokovima koji jednostavno mora igrati obranu da opravda svoje minute, a rookie Shumpert pokazao se majstorom za presing svojom agresivnom igrom na loptu. Praktički, Knicksi obrambeno nisu imali loš element – Shumpert bi od prve sekunde napada bio na lopti, Fields je držao izvan igre najboljeg protivničkog strijelca s vanjskih pozicija, a, ako bi lopta i ušla u reket ili ako bi protivnik pokušao screen igrom otvoriti nekakav prostor, tu je bio Chandler kao ponajbolji unutar-van obrambeni igrač u ligi da zatvori sve rupe.

Woodsonovim dolaskom u obrani se angažirao i Carmelo (Woodson njemu ključeve momčadi, on njemu trud u obrani), što je idealnu petorku New Yorka u završnici sezone (Shumpert, Smith, Fields, Melo, Tyson) činilo jednom od najpokretnijih, a time i najboljih obrana u ligi. Jasno, svaka postava sa Shumpertom i Fieldsom, pa i Chandlerom koji je bez pravog asista bezopasan, užasno je problematična u napadu, ali Woodson je za razliku od D’Antonia ispravno prepoznao kako snaga ovog rostera leži u obrani. Što je još jedan paradoks Knicksa jer sigurno nisu mislili da će ovakva rečenica imati uporišta u stvarnosti kada su u klub dovodili Amarea i Mela.

FAST FORWARD

Najveću rupu na rosteru sanirali su dovođenjem dva back-up playa (Felton i Kidd), pri čemu su se odrekli jednog back-up playa (Lin). Igrački gledano, radi se o dobrom potezu – iako Lin jedini ima potencijal postati nešto više, također je istina da taj njegov potencijal ponajviše leži u tome što pojma nemamo koliko je dobar, dok za Feltona i Kidda znamo da su na nepovratnom putu prema dolje (Felton ima 28 godina, što je granica na kojoj ovakav tip igrača puca, on čak ni u mlađim danima nije živio od vještine koliko od brzine, a brzine više nema, dok je Kidd i dalje dobar asistent i obrambeni igrač, ali i čovjek manje u napadu).

Istina, Lin donosi milijune u dionicama, a nije fer ni riješiti ga se nakon što ti je pola navijača kupilo dres s njegovim imenom, ali ti isti navijači moraju shvatiti da onih 25 utakmica nisu ništa nego splet okolnosti. A to što se ovaj put Dolan nije pokazao fer prema njima, e pa na to su već mogli naviknuti – ako su željeli podržavati franšizu koja vuče racionalne poteze na i van parketa, izabrali su krivu. Također, Lin je imao jedan problem zbog kojega nije bio vrijedan eventualnih iskri u svlačionici – on je D’Antonieva relikvija, a kao takav trn je u oku Melu i Amareu, a time i Dolanu.

Dovođenje Cambya je također simpatično rješenje iz dva razloga. Prvi je svakako košarkaški, jer Chandler sada konačno ima nekoga da ga odmori na 15 minuta po utakmici, a drugi je navijački – umjesto da liju suze za Linom, navijačima Knicksa bi bilo pametnije da pozdrave čovjeka koji je kao igrač druge godine bio najvažniji visoki član rotacije u Finalu kojega su Knicksi iznenađujuće igrali protiv Spursa 1999. U sličnoj maniri, valjda kao nekakvo saniranje štete nastale odlaskom Lina, u New York je vraćen i Kurt Thomas, još jedna klupska legenda i drugi najvažniji visoki iz spomenutog Finala, ali on danas ne predstavlja ništa osim ormara kojega možeš parkirati u reket. Camby pak dolazi u sjajnu rolu, izgubio je noge za biti starter, ali kao podrška s klupe omogučit će Knicksima da imaju kontrolu skoka i reketa svih 48 minuta.

Naravno, dovođenje tri solidna back-up igrača imalo bi smisla kada bi Knicksi imali sređenu petorku, stoga u ovom kontekstu možemo samo zaključiti kako su s ova dodatna tri ugovora potrošili više nego što bi potrošili da su ostavili Lina, a to cijelu priču o štednji čini tipičnim spinom.

Produženje ugovora s Novakom i Smithom bilo je nužno zbog nemogućnosti da se iziđe na tržište, ali u tome i leži glavni problem Knicksa kojega oni neće biti u stanju sagledati dok god se drže Thomasovskih postulata pri slaganju rostera – novi kolektivni ugovor ne kažnjava momčadi koje troše previše samo novčano, već i ukidanjem opcija i nametanjem hard capa. Uzmite za primjer samo ovo ljeto – uz pomoć sign & tradea s igračima na koja su imali prava, Knicksi su došli i do Cambya i do Feltona. Od iduće sezone, sign & trade opcija se oduzima svim momčadima iznad poreza na luksuza kako bi ih se spriječilo u daljnjem krcanju ugovora.

Dakle, ovi trenutni Knicksi su ono što ćemo gledati iduće tri sezone dok ne istaknu ugovori Chandleru, Amareu i Carmelu. Izgleda da je i sam Dolan svjestan toga te su i sve pridošlice dobile po 3 godine ugovora. To je to, s ovim se ide u borbu. S Amarevim upitnim povratkom u formu startera, s napadom koji i dalje nema baruta za uskočiti u top 10 i obranom koja će bez 2 ključna igrača (Fields otišao, Shumpert out do veljače) morati ponoviti lanjski top 5 učinak samo da održi ovaj roster iznad vode. Iznad 50-50. Iako, nije sporno da Knicksi napreduju – nekada im je trebalo 100 milijuna ugovora da završe u lutriji, a danas su sa samo 80 u stanju uhvatiti donji dio playoffa.

JEZGRA: Melo, Amare, Chandler, Kidd, Felton, Camby, Smith, Novak (69 milja)

ROSTER: jezgra + Novak, Prigioni, Brewer, Shumpert, Thomas, White (79 milja)

– Knicksi već sada imaju garantiranih 76 milja za sezonu 2013/2014, što znači da će jedini način da dovedu nove igrače biti potpis veterana za minimalac

– opet, obzirom kako su ukrali Brewera za ništa, očito je kako se New York uvijek može snaći – Brewer će bez problema pokriti odlazak Fieldsa za petinu svote koju će ovaj dobiti od Raptorsa

– ako se pitate što će im Prigioni u 35-oj godini kada već 4 sezone konstantno pada s razinom igre, odgovor je jednostavan – NBA minimalac je trenutno najviše što čovjek može dobiti jer u Europi nitko nije lud da mu ponudi garantiratnih 500 000 dolara

– James White je osvojio natjecanja u zakucavanju u NBDL-u, Rusiji, Turskoj i Italiji i to je u biti sve što treba znati o njemu (usprkos tome što ima 30 godina, na ljetnoj ligi je ostvario prosjek od 6 koševa za 22 minute uz šut ispod 30% što definitivno obećava kada je u pitanju swingman)

SUMMER FRENZY, vol 3.

Evo jedan predah od analiza uz gomilu nabrajalica, kako bi se slegli dojmovi s tržnice i ljetne lige.

AMNESTY

Prozor tijekom kojega se moglo iskoristiti amnestiju je zatvoren, a to znači da je u ovih godinu dana, od kada je u novi kolektivni ugovor unesena ova klauzula, svoje pravo da eliminira jedan loš ugovor potpisan u razdoblju prije novih pravila iskoristila točno polovina lige. Kada sam pisao post o potencijalnim ovoljetnim kandidatima za amnestiju, imali smo čak 23 potencijalna korisnika (samo 7 momčadi iskoristilo je prvu priliku koja se ukazala odmah nakon lokcouta), a analizirajući rostere nije bili teško pogoditi koja imena su na listi na odstrijel. Uostalom, da se radilo o zicerima dovoljno govori i 8 od 8 pogođenih žrtava amnestije (Brand, Haywood, Darko, Blatche, Gomes, Scola i Birdman bili su praktički jedine logične opcije koje su njihove momčadi imale, dok je upitnik visio nad Sunsima koji su imali popriličan broj kandidata, ali su na kraju, opet sasvim racionalno, posegnuli za Childressom kako bi si otvorili najveći mogući prostor na salary capu).

Uglavnom, sada nam je preostalo još 15 momčadi za iduće ljeto, a kako su novi tradeovi i novi ugovori smanjili broj kandidata (ne zaboravite da se amnestirati može samo igrače na starim ugovorima koji nisu mijenjali klub u tradeu), identificirati iduće žrtve bit će još lakši posao.

– Atlanta je slanjem Johnsona u Brooklyn ostala bez potencijalnog kandidata, danas praktički jedino Horford odgovara zadanim parametrima amnestije, a šanse da je upotrijebe na njega su ravne nuli (osim ako ne doživi sudbinu Roya do početka sezone ‘15/’16 kada ističe zadnji rok za amnestiju)

– za Boston vrijedi isto što smo rekli prije par mjeseci, da su se odlučili za rebuilding mogli su je ovo ljeto iskoristiti na Pierceu, a kako će se i dalje pokušati boriti za naslov, možemo biti sigurni da je neće ni koristiti

– Bobcatsi su ovo ljeto imali izbor, Diop ili Thomas, ali kako nisu ništa poduzeli i kako je Diop u zadnjoj godini ugovora, idućega ljeta moći će se konačno pozdraviti s Tyrusom kojega u klubu može ostaviti samo all-star sezona (kojoj se valjda više ne nada ni najzadrtiji igrač fantasya)

– Chicagova saga s Boozerom nastavlja se još jednu sezonu i gotovo sigurno će se jednoga dana završiti amnestijom (možda ne čak ni iduće ljeto, ali Boozer će biti bivši prije nego uđe u zadnju godinu ugovora 2014.)

– Detroit je slanjem Gordona u Bobcatse ostao na samo jednoj opciji – Villanuevi (šanse da preživi postoje samo zato što o ovoj odluci odlučuje Joe Dumars, koji se nije baš pokazao najspretnijim kada je baratanje salary capom u pitanju)

– Lakersi su do zadnjeg trena razmišljali da li da otpuste Artesta, ali na kraju su shvatili da imaju toliko tanku rotaciju na koju bi se negativno odrazio čak i gubitak ostarjelog ratnika (međutim, iduće ljeto Artesta od amnestije može spasiti samo Blake, u slučaju da se u novoj sezoni pokaže još manje produktivnim, ili možda neka gadna ozljeda Kobea, iako sam mišljenja da bi svoju maskotu Lakersi zadržali čak i da ostane bez tijela – stavili bi njegovu glavu u jednu od onih posuda s formaldehidom i ovaj bi opet našao načina da, šutirajući trepavicama, uzme 15 loših šuteva po utakmici)

– za Memphis ću samo ponoviti ono što je već ranije napisano: “Koristit će je samo u slučaju da se Rudy ili Zach raspadnu”

– što se Miamia tiče, navijam da se ostvari ideja o “Decision 2” partyu na kojem će publika u dvorani dogodine izabrati amnestiranog između Anthonya, Millera i Haslema (zašto to nisu napravili već ove godine ono je što zbunjuje, posebice obzirom na suludu svotu poreza koju će morati platiti)

– Milwaukee ima još jednu punu sezonu da se oprosti od Drewa Goodena, jer nakon idućega ljeta čovjek će tražiti novi klub (deseti po redu)

– poslavši Arizu i Okafora u Washington, Hornetsi su i službeno prva franšiza koja neće koristiti amnestiju jer jednostavno nemaju na koga (šteta što ne mogu svoje pravo na amnestiju poslati npr. u New York za nekoliko pickova prve runde, obzirom na dugogodišnje ugovore koje su ovog ljeta dali Kiddu, Cambyu i Feltonu, Knicksima bi dogodine dobro došla svaka amnestija do koje mogu doći)

– u Oklahomi je samo pitanje koliko će još poraza morati pretrpiti prije nego se netko sjeti da Kendrick Perkins više vrijedi ako ne igra nego ako je na parketu (obzirom na nove ugovore koje će trebati dati Hardenu i Ibaki, Perkovih 8 milja morat će nestati sa salary capa)

– Sacramento bi valjda već amnestirao Johna Salmonsa da nije jednog gadnog problema – braća Maloof nemaju love za platiti niti one igrače koji igraju, a kamoli one koji sjede doma i primaju čekove

– San Antonio se riješio Jeffersona, time i jedinog lošeg ugovora s kojim se ne da izaći na kraj na drugi način (Blair i Bonner nisu prevelik rizik jer Spursi imaju opcije da ih se riješe bez velike štete po cap)

– Toronto će imati još jednu sezonu da razmisli ima li smisla držati Bargnania na all-star ugovoru (B opcija je Amir Johnson, iako njegov midlevel nije toliko problematičan iz jednostavnog razloga što ga čovjek, za razliku od Bargnania, s vremena na vrijeme opravda)

– Utah je skoro u situaciji kao Hornetsi, teoretski imaju pravo iskoristiti amnestiju na Favorsu ili Haywardu, ali u praksi tako nešto mogu izvesti samo ako žele da im gomila bijesnih Mormona spali dvoranu (iako se ponekad možemo pitati upravljaju li ovim klubom Mormoni ili Židovi ili pak hrvatski ministri financija – amnestija im je došla kao naručena da se riješe Raje Bella, koji zbog izazivanja nereda u svlačionici i nije zaslužio ništa drugo nego da ga otprate na ovaj način, ali oni su se radije odlučili na raskid ugovora koji će im na kraju balade možda uštedjeti komadić od 3 i pol milijuna koliko su dužni Bellu, ali će im pritom zauzeti dio salary capa, što se u slučaju aktiviranja amnestije ne bi dogodilo)

FREE AGENCY

Tržnica je pred zatvaranjem, kvalitetni komadi su odavno pokupljeni, a u ponudi su ostale samo opcije koje ili nitko ne želi ili ih je lako pronaći pa se nitko za njih ni ne otima. Ipak, svi koji su se jednom u životu našli na tržnici, dobro znaju da pri kraju dana postoji šansa da dobiješ nešto ispod cijene (naravno, i tu postoji granica jer netko će radije baciti robu u kontejner nego je prodati za minimalac – ako ste ovo kontejner pročitali kao Europa, znajte da ja to nisam rekao).

Uglavnom, brzi pregled preostalih imena na tržnici koji bi mogli (češće ne) usrećiti nekog poslodavca (ako nekog imena nema na popisu, to je uglavnom znak da autor smatra kako dotični nije vrijedan NBA minuta – ili ga se nije sjetio – stoga slobodno dopišite u komentare ako netko fali, pogotovo od ovih što igraju u Europi):

– Birdman
U Denveru je igrao po posebnom rasporedu jer više nije u stanju pomoći na duže od 15-20 minuta svaku drugu večer, ali uvijek će odraditi svoje u napadačkom skoku i pri tome se izboriti za hrpu zicera i slobodnih bacanja. Međutim, još veći problem od starenja u njegovom slučaju su novi problemi sa zakonom, što u prijevodu znači da će malo tko pomisliti kako je teret koji dolazi s njim vrijedan onoga što može pružiti na parketu. Ipak, po svemu što je pokazao u zadnje dvije sezone u Denveru, Birdman je za klasu učinkovitiji igrač od balvana poput Darka ili jednog klasičnog podizača energije poput Turiafa (drugim riječima, Miami bi bio lud da mu ne da šansu za minimum, iako blizina plaža punih kokaina baš i ne djeluje kao idealni ambijent za Andersena).

– Carlos Delfino
Njemu se ne žuri postići dogovor s Bucksima jer par dobrih partija na Olimpijadi (tipa, bude li šutirao 6-10 trice protiv USA repke) značit će i puno bolje ponude od nekog GM-a koji će možda baš tada pomisliti “kvragu, pa ovaj Delfino je ono što nam treba da postanemo šampionska momčad”. Delfino je naravno tek solidan spot up šuter sposoban odigrati obranu na perimetru, ali, kao što su tri sezone u Bucksima u kojima je glumio startera dokazale, isključivo u ulozi 3&D specijalista s klupe.

– Matt Barnes
Ni kriv ni dužan lani je proglašen viškom zato što nije briljirao i zato što nije pokazao dovoljno da izbaci Artesta iz uloge startera. Međutim, to što su Lakersi imali problema s klupom i što je Barnes umjesto sedmog čovjeka morao glumiti spasitelja, njihov je problem. Kad izvučemo stvari iz konteksta, ovaj meni izuzetno drag igrač opet je imao solidnu all-round sezonu i kao šuter i kao skakač i kao asistent i kao obrambeni igrač. Barnes nije tricaš ni stoper i zato što nije sjajan u ovim segmentima ne može dobiti startnu rolu, ali kao pozitivna iskra s klupe svojom energijom uvijek je u stanju pomoći momčadi. Razlog zbog kojega se pak nije u stanju nigdje zadržati leži prije svega u njegovoj jezičini, ali momčad koja preferira brzu igru i kojoj treba kvalitetan all-rounder u drugoj postavi teško da može naći boljega.

– Marco Belinelli
Ne završi li u Bullsima, o čemu se priča već par dana, zasigurno će naći mjesto na nečijoj klupi. Marco je all-rounder u stilu Barnesa, ali puno bolji spot up šuter i zahvalniji obrambeni igrač koji može pomoći na boku, ali i kao back-up play – lani ga je Williams koristio i kao primarnog razigravača, gdje su njegov osjećaj za slash & kick igru i duge ruke posebice došli do izražaja. Uglavnom, netko tko može uskočiti na tri vanjske pozicije i odigrati solidno svakako je vrijedan mjesta na rosteru.

– Marqius Daniels
Kada je zdrav, Daniels je igrač sličan Barnesu, nema šut za tri, ali puno je bolji kao point-forward. Naravno, ovo “kada je zdrav” je ključno, dati mjesto na rosteru bočnom igraču koji nije šuter i koji u momčadi koja ne forsira pas igru može poslužiti samo kao povremeni stoper, poprilično je riskantan potez obzirom na sklonost ozljedama.

– Hamed Haddadi
Dokazani skakač sposoban zatvoriti reket u ulozi back-up centra i dalje ne izaziva ničiju pozornost, što je apsurdno u ligi u kojoj svako drvo dobije priliku i u kojoj centar duplo slabijih brojki od Haddadia dobije garantiranih par milja. Ne ostaje ništa drugo nego sumnjati da njegova Iranska putovnica predstavlja problem s kojim se PR određenih franšiza ne želi baviti.

– Carl Landry
Ima mane, ali njegova osnovna vrlina – post up igra – toliko je rijetka i dragocijena stvar da ne kužim kako nitko još nije pokušao angažirati kao ga trećeg visokog. Navodno su Warriorsi zagrizli, imaju cijeli midlevel na raspolaganju, ali njihov prioritet je ipak zadržati na rosteru Brandona Rusha, tako da pojma nemam kako će se ovo rasplesti. Kako god, tko god potpiše Landrya, dobit će korisnog igrača koji se dokazao i u startnoj i u pomoćnoj roli.

– Tracy McGrady
Imao izuzetnu sezonu u Hawksima, često je bio pokretač akcija druge postave, ali prilikom svakog ulaza bilo je vidljivo da tijelo sve manje sluša. Pitanje je koliko mu se još uopće da mučiti u roli podizača energije jer očito je kako se može raspasti svaki tren. Čak je pomalo i tužno gledati ovakvog majstora kako pokušava nadmudriti igrače s dna hranidbenog lanca i navijam da se odluči za mirovinu. Ostani li pak i dalje aktivan, netko će dobiti korisnog all-round swingmana za 15 minuta koji može sve na parketu, osim zaustaviti vlastito raspadanje.

– Jodie Meeks
Meeks je 3&D igrač koji u obrani uredno ostavlja protivnika ispod prosječnog učinka i još urednije zabija trice s 37%. Naravno, nije startni kalibar kakvim ga je predstavljao Doug Collins u Sixersima, ali kao bek-šuter s klupe od kojega se ne traži ništa drugo nego da stoji u kutu, jednostavno je idealan.

– Micheal Redd
Sunsi su ga vratili iz mrtvih taman na toliko da dokaže kako još uvijek može zabiti otvorenu tricu. Dok god je u stanju koristiti svoje polomljeno tijelo za pronaći poziciju za šut, Redd mora imati mjesta u ligi.

– Mickael Pietrus
Rupa u napadu koja će tu i tamo zabiti otvorenu tricu, ali i dokazani playoff ratnik sposoban odigrati obranu na vrhunskoj razini. Kome treba stoper na 10-ak minuta nek se javi. Uostalom, za razliku od Bogansa barem još uvijek ima puls, pa ako su Netsi mogli potpisati zombija, onda valjda netko može i ovog dugonju koji je za klasu bolji.

– Nate Robinson
Nad njim će uvijek biti upitnika zbog visine i nesposobnosti da igra klasičnog back-up playa, ali kao combo-strijelac Robinson će odraditi svoje. Momčad koja u drugoj postavi ima solidne asistente na ostalim pozicijama i ulovi Robinsona za minimalac, napravit će dobar posao jer u ovom veteranu ima još dinamita za sezonu-dvije.

– Brandon Rush
Možda je jedna sezona premalo (posebice odrađena u ovako slaboj momčadi kakva su lani bili Warriorsi) za donijeti nekakve ozbiljne zaključke, ali izgleda da je Brandon Rush konačno shvatio kako biti koristan NBA igrač. Pacersi su ga godinama pokušavali pretvoriti u svoju startnu dvojku budućnosti, ali Rush nikada nije imao talent kojim bi opravdao takvu ulogu. On zna dvije stvari – igrati obranu i pucati trice i to je lani u Warriorsima radio sjajno. Nije startni 3&D materijal, ali, kao prvi swingman s klupe, najbolji je u ponudi – bez obzira na koju bočnu poziciju ga stavili i bez obzira da li čuva dvojku ili trojku, čovjek odradi svoje.

– Craig Smith
Pouzdani skakač i agresivni napadač obruča iz sezone u sezonu dobiva sve manje šansi, ali brojke kažu da je u njemu ostalo još sezona-dvije u kojima može odraditi rolu četvrtog ili petog visokog. S druge strane, to što mu zadnja dva kluba nisu uopće dala šansu, možda je znak da je njegovo vrijeme prošlo. Ne pomaže ni što je NBDL liga krcata niskim četvorkama s federima na nogama koji imaju jednu značajnu prednost – mlađi su.

– Delonte West
Dokazani all-round bek sposoban odigrati obje vanjske pozicije, organizirati napad, šutirati trice, ponešto kreirati, ali i čuvati protivničke playmakere. Cijenu mu dodatno diže što je praktički jedini pošteni back-up play preostao na tržištu.

– Martell Webster
Tek 25 godina, a već ima tijelo starca. Ali, potencijal tricaškog specijalista i dalje je tu (37% u karijeri, preko 40% kada je zdrav, što nije često). Dok ne tražite od njega previše, može biti od koristi.

– CJ Miles
Neka momčad kojoj treba stoper eventualno može pokušati iz njega izvući konstantniji doprinos nego što ga je dobivala Utah, ali čovjek nema ni šut niti vještine koje bi mu garantirale karijeru nakon idućih par godina kada ga skočnost i brzina počnu napuštati.

– Kenyon Martin
Rupa u napadu, ali još uvijek aktivan obrambeni igrač sposoban dominirati pod košem na par minuta golom agresivnošću. Pitanje je može li prihvatiti činjenicu da danas ne vrijedi više od minimuma i da je osuđen na ulogu petog visokog, u suprotnom njegov jezik je prevelika gnjavaža da bi ga se trpilo.

– Leandro Barbosa
Još uvijek brz i u stanju sebi kreirati šut, ali kako nikada nije naučio igrati playmakera, osuđen je na ulogu back-up dvojke, a time i na dno rotacije. Za njega je puno pametnija odluka otići ili u Brazil ili u Europu, gdje može dobiti i minute i ulogu strijelca koju njegov talent još uvijek zaslužuje.

– Manny Harris
Pokazao dovoljno talenta da ga se može smatrati potencijalnim 3&D starterom, ali nitko nije spreman dati mu šansu zbog prosječnih fizikalija. A kada nemate dužinu i snagu Dannya Greena, osuđeni ste na Europu.

– Ronnie Brewer
Najbolji stoper u ponudi. Momčad koja je u stanju sakriti njegov slabašan napadački učinak može ga koristiti čak i kao startera, što je u ovim danima tržnice znak za povoljnu priliku. Knicksi ga definitivno nisu zaslužili, ali zadnje vijesti kažu da ide prema New Yorku.

– Bo McCaleb
Najbolji playmaker trenutno u Europi na meti je mnogih (u zadnje vrijeme šuška se o Spursima kojima nedostaje pošteni back-up play), ali odšteta je ogromna, a i McCaleb bi bio blesav da ulogu prvog u selu zamijeni onom zadnjeg u gradu.

– Andrei Kirilenko
Nažalost, život u Rusiji je izgleda preugodan, ali kad bi netko uspio maknuti Andreia s mjesta, dobio bi trojku startne kvalitete koja je u stanju ozbiljno utjecati na buduće rezultate momčadi. Ima i opciju koja mu dopušta raskid ugovora s CSKA kad god poželi ako je NBA u pitanju, ali, kako stvari stoje, Maša ne želi preko oceana.

SUMMER LEAGUE VEGAS REPORT

Za razliku od Orlanda koji sam pogledao gotovo u cijelosti, turnir u Las Vegasu uglavnom sam izbjegavao. Em mi je dosadilo gledati lošu košarku, em mi je dosadilo skautirati igrače koji uglavnom nikada neće ugledati NBA parkete. Ipak, trebalo je vidjeti u akciji NBA igrače, stoga se raspored uglavnom dozirao i vrtio oko dva imena – Houston i Golden State. Evo kratkog osvrta na ono bitno, od momčadi do momčadi.

Atlanta
– došli su isprobati svoja dva rookiea, Jenkinsa i Scotta, plus lanjski pick Bensona koji je u međuvremenu igrao u NBDL-u (usput jednom prilikom pomogao Warriorsima u tankiranju)
– Scott i Benson nisu pokazali ništa zbog čega bi ih prestali smatrati NBA prolaznicima, ali Jenkins je bio fantastičan
– iako su nakon prve utakmice sve obrane bile fokusirane na njega (ako se ono uopće može nazvati obranama), Jenkins je iskazao prekrasan šut i kvalitetno kretanje bez lopte
– nisam siguran da će se ikada izboriti za ozbiljniju rolu u momčadi, ali spreman sam se kladiti da će se jednog dana pojaviti na all-staru u šibanju trica
– ako mislite da je ovo hrabra izjava, evo još jedna – Jenkins će u rookie sezoni imati prosjek trica iznad 40%, baš kao i Korver i Morrow koji šutiraju iznad 40% u karijeri (nemam pojma da li se radi o smislenom potezu, ali Hawksi imaju tri od deset najboljih snajpera u ligi na rosteru)

Boston
– Sullinger je nastavio sa skakačkim majstorijama iz Orlanda, ali i s promašivanjem (gađao 40% iz igre i forsirao iz nepotrebnih situacija)
– E’Twaun Moore dao je sve od sebe da ostane u Bostonu, ali nije bilo dovoljno – usred lige poslan je u Houston koji će ga gotovo sigurno otpustiti
– ista sudbina zadesila je i JaJuana Johnsona, ali on na oba turnira nije pokazao da mu je ičim stalo ostati na rosteru (momak nema kapi krvi, na trenutak sam mislio da gledam nekog tamnoputog hrvatskog juniora od 210 cm koji samo bježi od koša i puca duge dvice)
– Fab Melo i dalje nema pojma čemu služi košarkaška lopta, ali barem je Dionte Christmas zaslužio pozivnicu na trening kamp (aktivan bek bez prave pozicije čije šanse da uskoči na pravi roster nisu baš sjajne obzirom da igra istu poziciju kao Bradley, Terry i Lee, ali Ainge očito traži petog beka)

Charlotte
– šteta što se Kidd-Gilchrist ozljedio već u prvoj utakmici jer Bobcatsi ovdje nisu došli samo testirati svoje klince, već odraditi prvi pravi trening kamp
– u jednoj utakmici MKG je pokazao kakav je ratnik, Taylor da je odličan izbor u drugoj rundi, ali isto tako se moglo vidjeti da Kemba nije trajno rješenje na playu (trudio se, ali muku muči čim uđe u reket), kao ni da Mullensov šut iz vana ne bi smio biti korišten u još većim količinama od lanjskih

Cleveland
– ozljeda Irvinga dodatno je skrenula pažnju s događanja na parketu, s njim bi Cavsi bili u rangu Warriorsa i Rocketsa, bez njega se pokazalo da Waiters i Thompson još trebaju itekako raditi da postanu NBA starteri
– Zeller je svoje odradio u skladu s očekivanjima, ali i dalje ostaje misterij zašto su produžili s Harangodyem

Chicago
– bitna vijest za Bullse je igra Jimmya Butlera, koji se pokazao spremnim uskočiti u rupu nastalu odlaskom Brewera, igrač s NBA iskustvom na ovakvom turniru mora ostaviti dojam što je Butler svakako napravio
– razočaranje je Marquis Teague koji je blago rečeno djelovao kao da je pao s Marsa, a ugodno iznenađenje je Malcolm Thomas, koji je pokazao kako se u ovakvim prigodama zaslužuje nova šansa (Bullsi će ga gotovo sigurno povesti u trening kamp, momak je letio na sve strane, skakao i zakucavao te tako izvukao maksimum iz nedostatka visine zbog koje je preskočen na draftu prije dvije godine)

Dallas
– ako netko još nije bio upoznat s Jaeom Crowderom, ovo mu je bila odlična prilika da snimi čovjeka koji uvijek igra punom snagom i koji je doslovno voljom i borbenošću vukao Dallas do 4-1 scorea
– osim za snimanje rookiea (uz Crowdera zadovoljio i vojni veteran James, prije svega u skakačkom dijelu), Mavsi su ljetnu ligu iskoristili da vide može li Dominique Jones poslužiti u roli playa
– Jones je uglavnom bio zabavljen trpanjem, ipak se radi o igraču koji ima dvije godine NBA treninga iza sebe i to se jasno vidilo, ali kao potencijalni peti bek i dalje je upitan, pogotovo zato što ga nismo mogli usporediti s rookiem Cunninghamom koji je propustio ljetnu ligu zbog ozljede

Denver
– došli su pokazati Farieda, koji je i ovdje bio energetska lopta, dok ga suigrač Quincy Miller nije nokautirao i izbacio iz stroja
– ključni potez je ipak ogromna minutaža Jordanu Hamiltonu koji se čini spremnim napraviti sljedeći korak u karijeri kao ubojica s klupe
– Francuz Fournier je puno zujao uokolo, ali bez nekog naročitog učinka, ostanak u Europi za njega se čini logičnim potezom

Golden State
– najbolja momčad na turniru, što uostalom kazuje i rezultat (jedini s 5-0 omjerom)
– Thompson i Barnes su briljirali u prve dvije utakmice, što ih je brzo natjeralo da sjednu Thompsona koji definitivno nema što tražiti na ovakvoj razini natjecanja (u dvije utakmice zabio 12 trica uz 71% šuta, usput skupio 12 skokova i 9 asista)
– bez njegove podrške Barnes se nametnuo kao lider, uz standardni prikaz svoje igre – fantastičan šut iz vana te probleme koji nastaju čim uđe u reket
– treba još spomenuti dobre role lanjskih rookiea Jenkinsa i Tylera, koji su pokazali da nisu uzalud trošili minute tijekom tankinga, te nešto slabija izdanja novih rookiea Greena i Ezelia

Houston
– Rocketsi su odigrali tako dobro da se čovjek nije mogao riješiti misli kako nije kraj svijeta ako ne dovedu Howarda, jer uvijek mogu dati minute ovogodišnjim novacima + Parsonsu i uživati u igri (hej, osvojili bi NCAA turnir s ovom postavom)
– Lamb je dokazao da je rođeni strijelac i da trpa lakoćom koju smo navikli vidjeti od Kevina Martina, Terrence Jones da je kompletan igrač, Motiejunas da uz meku ruku ima all-round igru, a Royce White da je bedem pod košem s Webberovskim pregledom igre s poludistance (nažalost, ne i šutom)
– uz sve ove sjajne mlade igrače, prvo ime Houstona bio je Scott Machado, nedraftirani rookie koji je počeo kao back-up play iskusnijem Courtneyu Fortsonu kojega Rocketsi imaju pod ugovorom, da bi ga nakon dvije utakmice istisnuo iz igre i vodio momčad do tri dominantne pobjede na kraju turnira
– Machado je imao problema sa šutom, ali je u tri utakmice u kojima je bio starter skupio 22 asista, 10 ukradenih i 8 izgubljenih, što su brojke po kojima je bio prvi čisti playmaker turnira, čime je valjda zaslužio biti nečiji back-up play iduće sezone

Lakers & Clippers
– pojma nemam zašto su Lakersi imali ovdje momčad jer nisu uopće okupili ozbiljan roster, a nešto slično vrijedi i za Clipperse koji su tri utakmice prezentirali Bledsoea i njegovu sjajnu energiju na oba kraja parketa, da bi za kraj ostavili Adam Morrison show (kao da je momčadim iz Europe potrebno da im se Morrison dokazuje na ljetnoj ligi)

New Orleans
– trebalo je biti Davisa, pa je opet završio u reprezentaciji, što je značilo da je jedini razlog da ih gledamo Austin Rivers i njegovi pokušaji da bude playmaker
– koji nisu uspijeli, a usput su maloga totalno izbacili iz takta i šuterski i obrambeno, pa su Hornetsi napravili pravu stvar što su ga zaledili nakon dvije utakmice zbog lakše ozljede jer je bio u opasnoj konkurenciji za najgoreg igrača turnira (a uspijeti tako nešto na ljetnoj ligi stvarno je pothvat)

Memphis
– u potrazi za back-up playom prezentirali su rookiea Wrotena koji ima potencijal, Pargo se pokazao dobrim haklerom, ali očajnim košarkašem, dok je najveće iznenađenje Selby koji je iz čista mira zabio 27 trica u 5 utakmica (64% šuta)
– Selby po sebičnosti podsjeća na Reggiea Jacksona iz Oklahome, u pitanju je play koji prvo gleda svoj šut, ali, ako nastavi ovako potezati, možda ga čeka bolja budućnost od Jacksona koji je isključivo oslonjen na fizikalije i brzinu

Miami
– to što su imali momčad samo da bi mogli dati Norrisu Coleu da radi što ga je volja nije uopće smiješno, ovim ekipama s po jednim mladim igračem na rosteru treba zabraniti sudjelovanje

Milwaukee
– John Henson je bio dominantan pod oba obruča, igrao je kao veteran, a slično se predstavio i njihov lanjski rookie Harris koji za razliku od Hensona ipak ovu igru neće tako lako prenijeti u NBA – većinu minuta je dobio pod košem, a u ligi je ipak prisiljen igrati na perimetru
– totalno razočaranje je bio Larry Sanders koji nije napravio ništa dobroga u tri utakmice, a svojevrsni šok je činjenica da Doron Lamb u 120 minuta igre nije zabio tricu (gađao 0-7)

Minnesota
– neka vas score 4-1 ne zavara, Wolvesi nisu igrali ni protiv Warriorsa ni protiv Rocketsa ni protiv Bucksa ni protiv Dallasa
– Derrick Williams je igrao kao razmažena primadona (12% za tricu ga nije spriječilo da ih ispali 16 u 5 utakmica), kupeći mizernih 5 skokova za 30 minuta, što nikako nisu dobre vijesti za Adelmana koji se taman ponadao kako se odlascima Darka i Beasleya riješio problematičnih tipova u svlačionici
– Wes Johnson kao 25 godina star veteran s garantiranim NBA ugovorom nema što raditi na ovakvim mjestima, ali svejedno je došao i osramotio se prvu utakmicu, da bi prema kraju turnira dizao razinu igre i završio s odličnim šuterskim brojkama (iako njegova igra i dalje ostavlja gorak okus u ustima – kao ni Williams, ni on nije pokazao nikakvu borbenost)

New York
– za njih vrijedi isto što i za Lakerse, Clipperse i Heat, jedini razlog zašto su išli u Vegas je bio da se Amare i Woodson okušaju u nekom od casina (roster koji su okupili jedini je završio s 0-5, pri tome gubeći s više od 15 koševa razlike u prosjeku)

Phoenix
– Morris odradio dobar turnir kao jedina prava opcija na rosteru, posebice je imponirao u skoku što mu lani nije bila jača strana (ili mi se samo tako činilo zato što uglavnom bio zauzet šutiranjem iz vana)
– Marshall krenuo totalno izgubljen u NBA avanturu, ali se iz utakmice u utakmicu dizao da bi na kraju završio s najboljim playmakerskim učinkom nakon Machada i Walkera, ali uz 31% šuta iz igre

Portland
– Lillard je bio prvi strijelac turnira, ali njegova igra je bila čisto nabijanje brojki (uzimao 20 lopti po utakmici), ono što je bitnije istaknuti je da nije pokazao žar u obrani i pick & roll kvalitete koje bi garantirale da će ove priče o rookieu godine imati uporište u stvarnosti
– Barton i Leonard su bili solidni, ali nešto mi govori da Portland neće imati prevelike koristi od svojih rookiea u prvoj sezoni
– Babbitt još jednom pokazao da nije NBA igrač

Sacramento
– Kingsi ko Kingsi, svatko gleda samo svoju statistiku, pa nije ni čudo da je Thomas Robinson izgledao kao pick druge runde, nespretno i izgubljeno
– Jimmer igrao toplo-hladno, uz više hladnih elemenata, poput nesposobnosti da podvali asist ili gađa trice više od 21% (baš me zanima hoće li izazvati maniju sličnu onoj u Utahu kada nastavi karijeru u Njemačkoj)

San Antonio
– Leonard je u dvije utakmice pokazao da je debelo nadrastao ovu konkurenciju (uz Klaya Thompons pružio najbolje individualne partije, njih dvoje su prema ostalima izgledali kao Jordan prema Alanu Gregovu u Barceloni)
– dobra prilika za vidjeti da ni Spursi nisu savršeni – ovogodišnji pick Denmon nije pokazao ništa, kao ni onaj od prije dvije godine (Anderson, kojemu je ovo vrlo vjerojatno bio zadnji nastup za Spurse), a ni lanjski se baš nije iskazao (Joseph)

Toronto
– loše balansiran roster, meni osobno najveće razočaranje – Ross je odlično krenuo, solidno nastavio, ali bez šuta, a samim time i bez velikog učinka, a jedino je još Ed Davis donekle opravdao reputaciju skokovima i igrom pod košem

Washington
– Beal dobar, solidan, u biti sva 4 igrača koja imaju pod ugovorom su odradila svoje (Mack, Singleton, Vesely), ali daleko je to sve skupa bilo od neke razine potrebne za oduševiti se (Vesely opet uglavnom pod košem, uglavnom drven, a od Beala sam očekivao barem da se izdigne iz prosjeka u ovoj konkurenciji)

30 FOR 30: NEW ORLEANS

SCORE: 21-45

MVP: Monty Williams

X-faktor: David Stern

Priču o Hornetsima, slično onoj o Clippersima, nemoguće je započeti bez spomena neostvarenog tradea s Houstonom i Lakersima koji bi u New Orleans doveo Lamara Odoma, Kevina Martina, Luisa Scolu i Gorana Dragića u zamjenu za Chrisa Paula. Iako mi nikada neće biti jasno zašto je jedan po svemu sudeći inteligentan GM poput Dempsa pristao na ovakav posao koji bi franšizu preko noći pretvorio u preskupi starački dom, logično je za pretpostaviti da bi s ovakvim rosterom sezona Hornetsa krenula nešto drugačijim tokom. Naravno, ne bi postali playoff momčad, ali poigrajmo se nakratko s pretpostavkama.

Odom vjerojatno ne bi bio pojačanje pošto je njegova psiha, zbog razno raznih privatnih problema (od kojih su neki bili stvarno ozbiljni, dok su se neki ticali isključivo njegovog statusa celebritya), ove sezone tijelo svela na beskorisnu masu. Martin bi sigurno propustio pola sezone zbog ozljede, a Scola bi bio višak pored Landrya i Smitha. Međutim, ako je Monty Williamsa bio u stanju izvući 21 pobjedu iz ovoga što je imao na raspolaganju, onda je svakako mogao iskoristiti i ovu trojicu, a pogotovo Dragića.

Koji je ključ cijele priče – Jack je odradio solidnu sezonu do ozljede, kao i Vasquez nakon što je preuzeo ulogu prvog playmakera, ali obojica su igrači kojima bolje leže minute s klupe. Ako pretpostavimo da bi Dragić odigrao sezonu kao što je bio slučaj u Houstonu (a bi, jer i Hornesti su poput većine NBA momčadi tek još jedan napad koji u 7 od 10 organiziranih situacija vrti ili pick & roll ili slash & kick akcije, u kojima je Dragić lani u Houstonu bio odličan), to bi Hornetsima omogučilo solidnu vanjsku rotaciju i izuzetno bitnih 48 kvalitetnih minuta na poziciji playa (što u stvarnom svijetu nisu imali cijele sezone).

Recimo da bi zbog svega ovoga umjesto sa scoreom 21-45 Hornetsi sezonu završili s 5 pobjeda više (to je neki minimum, nema smisla pretjerivati jer i ovo će biti dovoljno da objasnim poantu). Sa 26 pobjeda, New Orleans bi preskočio Netse, Raptorse, Pistonse, Kingse i Warriorse, te bi s 13% šansi za dobitak prvog picka pali na – 1%. Mislim, sve je ovo jedna nepotrebna špekulacija, ali ne mogu odoliti da još jednom ne naglasim koliku sreću je Demps imao što se Stern odlučio uplesti u ključnom trenutku i tako spasiti vrijednost franšize (bez prvog picka, tko zna bi li se proces prodaje franšize uopće realizirao za 338 milijuna, što je i dalje 112 milijuna slabije od cifre za koju su prodani Warriorsi).

Ne samo da bi bez Sterna Hornetsi danas bili bez Davisa, već ne bi mogli potpisati ni Ryana Andersona, pošto bi im Scola, Martin i Odom pojeli najveći dio salary capa, a da ne govorim da bili prisiljeni pretplatiti Dragića kako ne bi ostali bez jedinog potencijalno korisnog igrača za budućnost iz Paulovog tradea. A kad smo već kod Paula, što su to Hornetsi dobili za njega i koliko su im te prinove pomogle da se srozaju na dno, s kojega se ipak puno lakše odbaciti prema gore nego iz situacije kada ste metar od dna i nemate se od što odgurnuti?

Williamsa je na početku sezone umjesto Paula (i drugog najboljeg igrača Westa koji je kao slobodan igrač potpisao za Indianu) dočekala trojka Kaman, Gordon i Aminu. Često ozljeđeni centar koji ni kada je zdrav ne donosi prednost zbog loše igre u obrani koja proizlazi iz tromosti uma i tijela (tijela koje sa svakom novom ozljedom postaje još nemoćnije), često ozljeđeni bek šuter all-star talenta i mladi atleta koji tek treba pronaći svoju ulogu u ligi definitivno nisu mogli uskočiti u cipele nekadašnje osovine Paul-West, ali nije da su dobili ni pravu šansu.

Naime, Gordon je od prve utakmice uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da je ovo njegova momčad. Igrom slučaja gledao sam njihovo otvaranje sezone protiv Sunsa i uživao u sjajnoj Gordonovoj partiji kojom je u prašini ostavio i jednog Stevea Nasha. Nije stvar bila samo u tome što je zabijao, već što je pokazao onu kvalitetu zbog koje su NBA fanatici znali da gubitak Paula nije uzaludan – Gordon lakoćom kreira šut i sebi i suigračima. Taj dribling i osjećaj za asist ono su što ga čini all-star potencijalom, a šut s poludistance nakon crossovera, kojega je ubacio u zadnjoj sekundi kako bi Hornetsima donio pozitivan ulazak u sezonu, samo je taj potencijal potvrdio.

Problem je bio samo u tome što je ta jedna utakmica dugo vremena bila sve što će Gordon dati Hornetsima jer već sutradan je zbog bolova u koljenu otpao za skoro cijelu sezonu. Vraćao se u par navrata odigrati po nekoliko utakmica pa bi se opet povlačio ili zbog koljena ili zbog leđa ili zbog gležnja, ali čak i u takvom stanju, bez natjecateljske forme, u onih 9 utamica što ih je odigrao odveo je Hornetse do scorea 6-3 (da ne bi netko mislio kako je imao sreće igrati protiv dobrog ždrijeba, između ostalih u ovih 6 susreta dobili su Jazz, Nuggetse, Rocketse i Grizzliese, u periodu kada su se svi nabrojeni grčevito borili za playoff).

Brojke koje je ostavio u tih 9 utakmica jasno i glasno govore kako je Gordon rasni all-star materijal, kvragu, možemo pretpostaviti kako bi Hornetsi s njim u postavi bez problema nadmašili onih hipotetskih 26 pobjeda koje smo ranije spomenuli. Bez njega, Williams nije imao prvu opciju u napadu i zato je ova 21 pobjeda još fascinantnija. Prvo, ostvarene su bez punog učinka Kamana i Okafora, koji su zajedno propustili 58 utakmica, pruživši gotovo ništa – i jedan i drugi trebaju kvalitetu oko sebe da bi mogli zablistati u svojim limitiranim rolama (Kaman kao strijelac u postu, Okafor kao snagator pod košem), jer u ovim situacijama u kojima moraju pružiti nešto više, do izražaja prvenstveno dolaze njihove slabosti (Kamanove betonske noge, Okaforove drvene ruke).

To je značilo da je najveći posao pod košem odradio Gustavo Ayon, Meksikanac koji je sletio u momčad usred sezone ravno iz španjolske lige gdje je bio jedan od najboljih igrača (i to nakon što je otkupio svoj ugovor za iznos koji je dobio u Hornetsima – praktički, čovjek je igrao besplatno, ali rizik se isplatio obzirom da je potvrdio NBA kvalitetu čak i na neprirodnoj poziciji petice), a pomogli su mu i Jason Smith (izrastao u pick & pop majstora) i Carl Landry, dvojac koji je držao poziciju četvorke. Landry je odigrao još jednu odličnu sezonu, praktički je svojom igrom leđima davao nekakav balans napadu Hornetsa i prava je misterija zašto u ligi u kojoj visoki bez ikakvog napadačkog talenta dobivaju milijune, nitko ne želi dati višegodišnji ugovor dokazanom post up majstoru kompletne igre u napadu (ok, Landry je očajan skakač za visokog igrača i u obrani je blago rečeno nebitan zbog manjka centimetara i atleticizma, ali u ulozi kakvu ima Brandon Bass bio bi itekako koristan).

Uz visoke igrače, Williams je još izvukao maksimum iz svoja dva back-up playa (Jack je odigrao klasičnu Jackovsku sezonu, opet je neočekivano uletio u ulogu startera i opet nije razočarao, a Vasquez se pobrinuo da Memphis dobije nagradu za najgluplji trade godine odrekavši se igrača koji bi im bio od koristi za nekoga tko im uopće nije trebao), ali rupe na bokovima bile su previše za igrati ozbiljnu košarku. Iako je Williams koristio svaku priliku da hvali Belinellia, bilo je očito kako Talijan nije dorastao ulozi prvog swingmana. Od hrpe prolaznika koji su dobili šansu na boku, donekle su se iskazali Aminu i Henry, ali ovo iskazali odnosi se na razinu koju su prikazali ostali, uglavnom iz NBDL-a pristigli igrači, a ne na neke njihove specijalne kvalitete.

U biti, činjenica da su Jack, Belinelli i Landry bili najbolji igrači Hornetsa govori sve – momci su još jednom pokazali da su koristan igrački materijal, problem je bio samo u tome što su umjesto u ulogama za koje su stvoreni (onima s klupe) morali igrati startne minute. Što me opet vraća na Williamsa. Logično je da su ga preskočili kod izbora za trenera godine, dati jednu takvu nagradu čovjeku čija momčad ostvari 21 pobjedu stvarno ne bi imalo smisla. Ali, kada bi primjenili formulu po kojoj bi titulu za najboljeg trenera dobio onaj stručnjak koji ostvari najviše s najmanje talenta, Williams ispada broj jedan. Stvar je poprilično jednostavna – Hornetsi su najveći broj minuta tijekom sezone dali back-up igračima, a jedini starteri koji su bili u top 10 po minutama su Ariza, Okafor i Kaman koji, blago rečeno, nisu ništa više od igrača donje srednje klase koji služe za popuniti petorku.

Ovakav manjak talenta omogućuje nam da povučemo paralelu s Bobcatsima koji su totalno podbacili i koji su po prijašnjim brojkama igrača na rosteru trebali doći do 14 pobjeda, dok je statistički najlogičniji broj na kojem su Hornetsi trebali završiti 15. Naravno, gledati prijašnje brojke igrača i po njima slagati očekivanja nije egzaktna znanost (da je, ne bi trebalo ni igrati utakmice jer bi sve znali i prije početka sezone), ali daje nam smjernice na što treba obratiti pažnju. U ovom slučaju je jasno kako su se Bobcatsi totalno raspali, ali i kako su Hornetsi nadmašili očekivanja.

I tu po meni dolazimo do jednog bitnog i izuzetno pozitivnog detalja. Ovih 6 pobjeda koliko ih Hornetsi imaju iznad granice očekivanog su, gle slučajnosti, točno u skladu s onih 6 utakmica koje su dobili s Ericom Gordonom u postavi. Sad, bilo da ste skloniji pripisati ih isključivo Gordonu ili pak pripadate skupini koja smatra da je Williamsova uloga bila presudna, u jednom se morate složiti – ova dva imena su ključna u budućem razvoju franšize. I zato je činjenica da su i dalje u New Orleansu, dobrim dijelom zahvaljujući Davidu Sternu, najvažniji moment ove prve sezone bez Paula.

FAST FORWARD

Dodavši Davisa maloprije spomenutom dvojcu Hornetsi su složili kičmu, a potpisom Ryana Andersona možda su već oformili i svoju veliku trojku. Ryan Anderson je zanimljiv slučaj, čovjek zabija toliko trica (a trica je najučinkovitiji šut u košarci) da je u svim statističkim analizama isplivao kao legitimni all-star igrač. Ako zanemarite skepsu prema visokim bijelcima koji vise na perimetru, laku je uočiti da Anderson zaslužuje takav status. Prvo, ovo nije prva sezona u kojoj briljira, već samo prva sezona u kojoj je dobio maksimalnu minutažu – prilagodite li brojke iz dvije ranije godine, dolazite do izuzetne konstanosti u igri. To znači da Anderson iza sebe ima već tri vrhunske sezone, a to je već ozbiljan uzorak na osnovu kojega se može reći da je Anderson majstor.

On možda ne zabija u reketu kao što bi visoki all-star igrač morao, niti je u stanju napasti obruč kao što bi krilni all-star igrač trebao, ali ima zanimljivu kombinaciju vještina koja mu omogućuje da koristi na obje strane parketa. U obrani, Anderson je tipična četvorka, odličan skakač i izuzetan obrambeni igrač u postu. U napadu, on je spot up šuter Birdovske kvalitete (šut za tri u karijeri 38% uz ogroman postotak uzetih napada). Sad, to što ovakvu kombinaciju nismo nikada vidjeli, ne znači da ona ne funkcionira. Hornetsi su se spremno kladili da je Anderson all-star igrač te sada imaju svoju verziju velike trojke (Gordon, Anderson, Davis) koja donosi tri najbitnija košarkaška elementa – kreaciju (Gordon), šut (Anderson) i obranu (Davis).

Sve što treba je posložiti kockice oko njih, a čak i ako su se prenaglili s optimističnim vizijama, imaju dovoljno prostora na salary capu da pronađu novo rješenje u ove iduće četiri godine dok je Davis na rookie ugovoru. U ovom svjetlu treba promatrati i izbor Austina Riversa – Rivers nema NBA poziciju, ali u stanju je kreirati šut sebi kada god poželi. Uspije li to prenijeti na novu razinu, imaju sjajnog šestog igrača. Uspije li pri tome naučiti kreirati i za druge, imaju novog Stepha Currya. A razlog zbog kojega im ne treba klasičan play koji će cariniti loptu je jasan – Eric Gordon je taj preko kojega će vrtiti napad u zadnjih 5 minuta, kao što to Oklahoma radi preko Hardena ili Spursi preko Ginobilia.

JEZGRA: Gordon, Anderson, Davis, Rivers, Vasquez, Aminu, Smith (35 milja)

ROSTER: jezgra + Henry, Miller (38 milja)

– ovih 20 milja prostora na salary capu su privid jer Hornetsi su dužni isplatiti njih čak 14 Rashardu Lewisu, koji će tako ove sezone zaraditi jednako kao Wade, James i Bosh (i pri tome biti deseti igrač Heata)

– također, izgleda da su za par pickova druge runde pristali preuzeti od Minnesote negarantirani ugovor Brada Millera, koji im zauzima još jednu milju (a otvara dodatnu Wolvesima, koji tako sada imaju čak 3 umjesto 2 milijuna za pronaći startera, bravo Kahn)

– praktički, ostaje im 5 milja koje su također privid – kako imaju samo 8 igrača na rosteru (treći rookie Darius Miller još nije potpisan, ali gotovo sigurno će dobiti ugovor, bivši i budući Davisov cimer je neprocjenjiv za ovaj roster), 4 milje su im automatski blokirane kako bi se osiguralo još 4 minimalna ugovora do potrebnih 12 igrača

– ako zadrže sve NBDL igrače na koje imaju prava (Thomas, Dyson) i potpišu Dariusa Millera za očekivani minimum, ostaje im 2 milje za popuniti još tri mjesta na rosteru, a to znači da će morati upotrijebiti ili midlevel iznimku (po mogućnosti na nekog centra) ili vratiti jednog od slobodnih igrača na kojega imaju Bird prava (Belinelli i Landry)

– Bullsi su zainteresirani za Belinellia, ali ako ponuda bude razumna (a Bullsi si više od 3 milje za prvu godinu ne mogu priuštiti, međutim mogu odbiti Hornetse ponude li previše garantiranih godina) Hornetsi će vrlo vjerojatno ostaviti Williamsovog miljenika kao back-upa Gordonu (ako ga pak puste, onda možemo očekivati kako će Henry postati novi miljenik)

– Landryeva situacija je nešto kompliciranija, čovjek vrijedi puni midlevel i u tom slučaju Hornetsi ga neće spriječiti da ode, ali zaleti li se i popiše neki ugovor do 3 milje jer mu je dosadilo čekati, rekao bih da ostaje u New Orleansu

30 FOR 30: MINNESOTA

SCORE: 26-40

MVP: Kevin Love

X-faktor: Ricky Rubio

Nakon što je eksperiment s Kurtom Rambisom kao trenerom neslavno završio scoreom 32-132, eksperimentima sklon GM David Kahn za skraćenu sezonu odlučio je okrenuti stranicu. Točnije, odlučio se za provjerenu formulu na klupi, angažiravši Ricka Adelmana kojemu dolazak u Minnesotu nije predstavljao problem – čovjek je trenersku slavu stekao trenirajući franšize na malim tržištima poput Portlanda i Sacramenta koje su pod njegovim vodstvom igrale značajnu ulogu u NBA zadnjih 20 godina.

Sa stručnjakom poput Adelmana za kormilom te uz značajan priliv novoga talenta, nije se činilo nemogućim zamisliti Wolvese i u borbi za playoff. Naime, Kevin Love se u prethodnom razdoblju potvrdio kao usamljeni vuk, ali i all-star talent, a sada je dobio i ostatak čopora – na draftu je drugim pickom biran all-round majstor Derrick Williams s Arizone (uz stav – koga briga što igra istu poziciju kao Love, momak je talentiran, a talent je ovakvom rosteru potrebniji od ičega, kad dodaš talent onda kombiniraš, a ne kao Rambis koji je dvije godine pokušavao slagati igru bez da je imao poštenu petorku na raspolaganju), potpisan je Barea iz prvaka Mavericksa (da uz koševe s klupe donese i stabilnost u svlačionicu), Adelman je doveo i svog ljubljenog Brada Millera kao maskotu (a i da preko veterana utječe na Loveov razvoj), a šlag na kraju bio je konačni dogovor s Rubiom o napuštanju Barcelone i dolasku u NBA.

Kada se ovoj novoj jezgri pridodao i Nikola Peković, koji se preko noći iz jedno-dimenzionalnog drveta koje samo trpa pod košem, ali nije u stanju skočiti, zadržati loptu duže od sekunde bez da je izgubi ni odigrati obranu bez faula, pretvorio u ozbiljnog košarkaša koji svaku večer garantira 14 koševa i 7 skokova i (najvažnije) 30-ak minuta na parketu, Wolvesi su bili spremni za bitku. Kako je trening kamp preskočen, Adelman nije imao dovoljno vremena da uigra flex princip kojega je prakticirao u Portlandu, Sacramentu i Houstonu, ali nitko nije sumnjao da će kroz sezonu igra Wolvesa sve više poprimati prepoznatljivi oblik i da će Kevin Love dosta vremena provoditi na vrhu reketa odakle će u stilu Chrisa Webbera pronalaziti cutere.

I stvarno, Love se u prve tri utakmice redovno izvlačio vani, mijenjao pozicije s vanjskim igračima i pronalazio slobodnog čovjeka – u prva tri susreta zabilježio je 10 asista – da bi nakon toga počeo još više izlaziti vani, ali ne kako bi asistirao, već kako bi šutirao trice. Razlog? Ricky Rubio, koji je već u trećoj NBA utakmici karijere eksplodirao i natjerao Adelmana da mu preda momčad u ruke. Treba li dodati da Love više ni jednom u sezoni nije imao tri utakmice za redom u kojima je skupio 10 asista, sve do nakon ozljede Rubia kada ga je Adelman opet morao početi koristiti kao razigravača (u devet utakmica prije nego je i sam otpao zbog ozljede, Love je skupio 28 asista).

Već ovim potezom Adelman je pokazao zašto traje ovoliko koliko traje u ligi. Dok bi netko drugi, posebice u ovakvoj sezoni, bio puno oprezniji s promjenama, Adelman je već nakon tri utakmice promijenio kičmu napada i ulogu svom najvažnijem strijelcu – od flex napada s puno kretanja bez lopte Wolvesi su se transformirali u pick & roll mašinu, a Love se iz triple threat opcije na visokom postu pretvorio u opasnog spot up šutera. Rubio je od četvrtog susreta počeo ulaziti u igru već nakon nekoliko minuta, a od utakmice broj 10 postao je i starter. Do ozljede koljena odigrao je 41 utakmicu, a tijekom tog razdoblja Wolvesi su imali omjer 21-20, Love je briljirao šuterski, a Peković realizacijom u reketu. Nakon njegove ozljede, Wolvesi su sezonu završili scoreom 5-20, Love i Peković su pali na zemlju s postotcima realizacije, a Adelman se posvetio ispitivanju klupe pri čemu se došlo do sljedećih zaključaka:

– pod hitno se treba riješiti Miličića, Randolpha i Beasleya koji su smetnja na parketu, ali i u svlačionici

– pod hitno se treba pojačati na bokovima jer ni jedan od 4 klasična swingmana koja je imao na raspolaganju (Ellington, Johnson, Webster, Lee) nije pokazao da je koristan rotacijski igrač, a kamoli NBA starter

Uglavnom, ono što su izveli Rubio, Love i Peković, uz pomoć Ridnoura i blagoslov Adelmana, pravo je malo čudo kada se uzme u obzir da nisu imali rotaciju visokih koja zna što treba raditi (uz gore spomenute izgubljene duše podbacio je čak i solidni spot up šuter poput Tollivera), da nisu uopće imali bokove (najbolje minute na dvojki pružio je Ridnour) i da praktički cijelu sezonu nisu imali Bareu na raspolaganju (odigrao samo 41 utakmicu zbog ozljeda, a i to što je odigrao bilo je ispod njegove razine). Ovakva sakata rotacija dodatni je razlog zašto se sve raspalo s ozljedom Rubia – Wolvesi ne samo da su ostali bez playmakera, već njega nije imao tko zamijeniti. Barea je igrao na jednoj nozi, a kada su uskoro ozljede iz ritma izbacile Pekovića, Ridnoura i na kraju Lovea, postalo je jasno kako ovo jednostavno nije njihova sezona.

Ali, bila je to barem na kratko, stoga vratimo se na onu ljepšu stranu priče. Koja, doduše, nije bez upitnika.

Love je izrastao u superstara učinkom, ali morat će postati korisniji obrambeni igrač i raznovrsniji napadač misli li nositi epitet franšiznog igrača. Njegov šut iz vana, gomile iznuđenih slobodnih i skakačke vratolomije izuzetan su temelj za uspješnu karijeru prve opcije, ali povremeno spuštanje u post leđima, izvlačenje na vrh reketa radi razigravanja i bolji izbor šuteva s poludistance i s trice dignuli bi njegov učinak na još veću razinu. I dok nema sumnje kako će prvi pravi trening kamp s Adelmanom popraviti njegove postotke koji su poprilično pali u odnosu na godinu ranije (povećani volumen šuteva uzeo je svoj danak u učinkovitosti), problem koji će biti znatno teže riješiti je obrana, točnije nekompatibilnost Lovea i Pekovića na tom dijelu parketa.

Oba su prespora za izlaske na perimetar i brze rotacije, a reket su u stanju braniti samo masom – zajedno imaju samo 1.5 blokadu u prosjeku. Mogu li igrati u vrhunskoj momčadi s ovakvim minusima, točnije virusima – oba su zaražena bolešću bijelog čovjeka zvanom gravitacija? Naravno da mogu, ali puno bi im lakše bilo kada bi pored sebe imali nekoga poput Varejaoa ili Chandlera, visokog koji je u stanju pokrivati prostor za obojicu.

Također, pitanje je može li Peković s tako limitiranim stilom igre (ovako izgleda jedna njegova tipična sekvenca – guranje pod košem, izborena pozicija, dobija pravovremeni pas, realizacija) ostati na ovakvom učinku i ubuduće, pogotovo ako Minnesota i dalje ostane slaba tricaška momčad. Bez raširenog reketa obranama će biti puno lakše spriječiti Pekovića u pozicioniranju i dobivanju lopte sada kada znaju da je njegovo jedino oružje realizacija u niskom postu (pucao 15% izvan reketa) i da nije u stanju napraviti ništa s loptom ako ga pravovremeno zatvoriš osim izgubiti je (srezao je izgubljene na prihvatljivu mjeru u odnosu na rookie sezonu, ali i dalje nije u stanju baciti poštenu povratnu iz reketa).

Eventualna šuterska pojačanja i Rubievi asisti izuzetno su važni za kotrljanje dva udarna strijelca Wolvesa koja donose tu potrebnu unutar-van stabilnost neophodnu za kvalitetan napad, a tu dolazimo do novog zanimljivog momenta. Dok se ovaj šuterski dio može sanirati preko tržnice ili drafta, Rubieva uloga je ključna za napredak trenutne jezgre. Adelman će bez sumnje i dalje koristiti Rickyev pregled terena kao osnovu napada, uostalom razlog zbog kojega je u Sacramentu igrao preko posta ne leži u njegovoj filozofiji, već u tome što su mu dva najbolja asistenta na rosteru bili centri – Webber i Divac, odnosno Miller (koji je i u Houstonu također imao svoju kvotu akcija koje su išle preko njega, kao i Ming). Rubio je najbolji čisti play kojega Adelman ima još od Terrya Portera (i nešto kasnije Roda Stricklanda) te će igra biti prilagođena sukladno tome.

Ipak, Adelman je tijekom sezone morao uvesti jednu svoju standardnu shemu koju su svojevremeno igrali i Blazersi preko Drexlera i Portera, Kingsi preko Bibbya i Bobbya Jacksona te Rocketsi preko bilo koje od svojih kombinacija (Alston/McGrady ili Brooks/Lowry) – verziju Princeton napada s dva playmakera od kojih je svaki zadužen za svoj dio parketa. Par Rubio-Ridnour dobio je tako više minuta nego se itko nadao, iz više razloga. Najvažniji je svakako taj što je Rubio u startu pokazao da je sposoban igrati obranu na NBA razini i da može čuvati čak i veće bekove, što je otvorilo vrata Ridnouru. Već smo spomenuli nesposobnost i ozljede ostalih vanjskih igrača, tako da je jasno kako bi bez Rubieve igre u obrani Adelman morao minute dati nekome drugome i pri tome izgubiti Ridnourov solidan šuterski učinak.

Međutim, osim što je bio neophodan za širenje reketa, Ridnour je bio neophodan i kako bi omogučio Rubiu da nešto zabije iz igre. Naime, napadajući s loptom, Rubio je bio kriminalan strijelac – ulaze je realizirao katastrofalno (samo 47%, dok prosječan combo-bek u NBA zabija između 55 i 60%), a ukupni šut iz driblinga mu je bio na mizernih 29%. Jedini šuterski aspekt igre u kojem je funkcionirao bio je šut iz kuta (34%), a za dovesti ga u spot up situaciju Adelmanu je trebao sposoban playmaker. Naravno, ovakvo krpanje ubuduće neće imati smisla, Rubio će morati realizirati dovoljan broj napada bez pomoći suigrača ako misli biti nešto više od odličnog pick & roll playmakera i atraktivnog asistenta. Pogotovo ako misli zaraditi onaj maksimalan ugovor koji za njega čuva David Kahn, odnosno ako misli Minnesotu i iduću sezonu voditi prema playoffu.

FAST FORWARD

Loveovo nepovjerenje u Kahna, izraženo potpisom trogodišnjeg ugovora, nakon ovoljetnog trgovanja bit će samo dodatno ojačano. Nisu se uspjeli dočepati Batuma (što je potez koji bi ih vrlo vjerojatno lansirao u playoff), ali zato su riskirali sa Shvedom i Royem. Mladi Rus je odličan šuter koji bi se mogao uklopiti u momčad u ulozi koju je igrao Ridnour, a to automatski stavlja Lukea u izlog. Roy će pak, ako bude u stanju igrati barem na razini one zadnje sezone u Blazersima, biti pojačanje u odnosu na Johnsona i Webstera.

Međutim, ako bi netko trebao profitirati zbog manjka konkurencije i dijeljenja parketa s Loveom i Rubiom, to je surfer dude Budinger. McHale ga nije volio (a koga jeste), ali Chase je ipak gađao trice s 40%. Ima sjajnu ruku i solidan je atleta koji može držati svoje u obrani (uostalom, Adelman ga je trenirao dvije godine u Rocketsima i vrlo dobro zna što može dobiti od njega), ukratko baš ono što je doktor naredio za popunu bokova. Nema all-star potencijal Batuma, ali nije ni toliko lošiji kolika im je razlika u plaći (Budinger igra za minimalac, a Batum za 12 puta više).

Riješili su se balasta pod košem, što otvara priliku Derricku Williamsu da se nakon loše rookie sezone nametne kao prvi visoki s klupe (ili da dokaže da nije ništa više od još jednog visokog šutera koji ne igra obranu i ne kupi dovoljno skokova jer je zaljubljen u svoj skok-šut). Pokušaj dovođenje Stiemsme je nepotreban, taman su se riješili svih balvana i sumnjam da je Stiemsma ono što je Adelman naručio (Boston se gotovo sigurno neće zamarati izjednačiti ponudu za centra koji nije u stanju potrčati), ali, s druge strane, Stiemsma jednu stvar radi dobro – blokira šuteve, a to je nešto što Wolvesima treba (u 14 minuta po utakmici imao je jednak prosjek blokada kao Love i Peković u 66).

JEZGRA: Love, Peković, Rubio, Williams, Barea, Budinger, Roy (37 milja)

ROSTER: jezgra + Ridnour, Ellington, Johnson, Lee, Shved (51 milja)

– rotacija je daleko od složene, prvo što bode u oči je višak bekova (8 od 12), stoga možemo očekivati zamjenu Ridnoura za dodatnog swingmana ili visokog

– pitanje je hoće li Roy biti starter pored Rubia, ako ne bude spreman za takvu rolu opet će se morati krpati nekom kombinacijom Ridnoura (već viđeno), Shveda (još jedan combo upitne obrane na NBA razini), Leea (stoper bez šuta), Ellingtona (šuter bez igre) ili Johnsona (bože sačuvaj)

– kada dodamo 2 milje koje im stoje na capu zbog otpuštanja Millera i Webstera, ispada kako im ostaje oko 5 milja za pojačanja

– kako će na Stiemsmu vjerojatno potrošiti preostali midlevel (dio potrošili na Shveda), a na rookiea Hummela minimalac (ako ga uopće namjeravaju potpisati, bijeli brat je nažalost prespor da bi se mogao nadati minutama na trojki iako je sjajan šuter), taj novac bi bilo najpametniji usmjeriti prema Carlu Landryu obzirom da se radi o najkvalitetnijem preostalom visokom na tržištu (doduše, Landry se baš i ne uklapa pored Williamsa i Lovea, ali to je svakako bolji potez nego vratiti Tollivera koji se uklapa još manje)

– uglavnom, ako Stiemsma bude 13-i ugovor, evo što trebaju napraviti za popuniti ostatak rostera –poslati Ridnoura za Landrya u New Orleans (odlaskom Jacka ostali su bez drugog playa, a Ridnour je ok prijelazno rješenje za slučaj da Rivers i Vasquez ne budu mogli sami) koji još uvijek ima prava na njega i može odraditi sign & trade, a onda s preostalom lovom potpisati Ronniea Brewera i tako dodati na roster garanciju da će Roya imati tko zamijeniti ako se raspadne (ako im uspije riješiti se Ridnoura, to otvara mjesto na rosteru i mogućnost da za minimalac potpišu ili Hummela ili Tollivera)

30 FOR 30: MILWAUKEE

SCORE: 31-35

MVP: Ersan Ilyasova

X-faktor: Scott Skiles

Milwaukee stvarno ostavlja dojam najnezanimljivije NBA franšize. Nemaju pedigre uspjeha poput Blazersa iako imaju podjednaki broj naslova (po jedan). Nisu omiljeni zbog stila igre poput Denvera ili Phoenixa iako su najveći dio povijesti imali jednako atraktivne napade. Kvragu, ne ostavljaju čak ni dojam uspješnog kluba iako su osvojili više divizijskih naslova od Bullsa i imaju više playoff sezona od Pacersa.

Tako da ne čudi da je u sveopćem nedostatku karizmatičnosti najvećem dijelu NBA publike promakla fantastična tranformacija koju su Bucksi izveli u ovoj skraćenoj sezoni i za koju je najzaslužniji trener Scott Skiles. Skiles je stigao u Milwaukee 2008. s dvije karakteristike – sklonosti fanatičnoj obrani i sklonosti konfliktima s igračima koji nisu voljni poginuti na parketu. Ovo prvo je značilo da sve njegove momčadi imaju briljantnu obranu (u jedinoj pravoj sezoni u Phoenixu uspio je franšizu operiranu od igranja obrane dovesti na drugo mjesto po obrambenom učinku, dok je u one tri pune sezone u Bullsima dva puta bio top 2 obrana lige), a ovo drugo da se neće dugo moći zadržati na jednom mjestu (NBA je liga u kojoj vladaju igrači, stoga trener koji želi vlast obično pakira kofere nakon nekoliko sezona).

Sličan recept se ponovio i u Wisconsinu – nakon samo jedne godine pripreme Skiles je dignuo Buckse s dna na vrh obrambenog učinka (drugi 2010. i četvrti 2011.). Naravno, ovo je bilo za očekivati, ali nije bilo za očekivati da Skiles doživi i četvrtu godinu. I ne samo da je doživi, nego da preko noći, praktički bez poštenog trening kampa zbog lockouta, izvede potpunu promjenu svoje filozofije i stigne pripremiti momčad za run and gun.

Što je natjeralo Skilesa na ovakvu promjenu? Možda je sazrio i shvatio da se ponekad pametno podrediti igračima i stilu igre koji njima odgovara. Možda se razočarao u obranu godinu ranije kada usprkos šampionskom defenzivnom učinku Bucksi nisu uspijeli izboriti niti playoff zahvaljujući najgorem napadu u ligi. Možda je pronašao inspiraciju u snimkama starih Bucksa koji su dominirali napadačkom efikasnošću (od šampionske generacije s Oscarom i Kareemom preko Nelsonovih sjajnih swingmana i nellie balla do Karlovih letača predvođenih Rayom Allenom i Samom Alienom Cassellom). A možda je jednostavno želio sačuvati posao, a za to je trebalo naći načina napraviti korak naprijed.

Prvi potez bio je ključan – promjena igračkog talenta. Limitiranog Salmonsa i jednodimenzionalnog strijelca Maggettea pretvorili su u nesebičnog šutera Udriha i nekadašnjeg all-round majstora Jacksona, a ključni potez bio je potpis Mikea Dunleavya kao slobodnog igrača. Udrih im je donio back-up playa kojega godinu ranije nisu imali, a Dunleavy čovjeka koji neće gušiti napad i koji će uvijek znati odigrati najbolji košarkaški potez. Jackson je bio previše ozljeđen i previše prgav da bi eksperiment s njim uspio, ali barem su ga tijekom sezone pretvorili u Montu Ellisa (ostavši pri tome i bez već tada ozljeđenog Boguta oko kojega im je očito dosadilo graditi franšizu – em je stalno ozljeđen, em nije all-star centar koji može nositi teret rezultata).

Ova doza talenta pomogla je Skilesu da napad s 30. mjesta po učinku digne na 13. (po prosjeku koševa bili su 5. u ligi), pri čemu je žrtvovao dobar dio obrane (16. učinak čak i ne djeluje tako strašno kad uzmemo u obzir da je Bogut, oko kojega je obrana najvećim dijelom bila posložena, odigrao samo 12 utakmica). Ali, nije stvar samo u tome što su Bucksi konačno zabijali, fascinirao je način. Naime, bez all-star napadača koji bi mogli kreirati za sebe i druge, Skiles se okrenuo Nelsonovskoj pas igri – kruženju lopte po perimetru do slobodnog igrača na šutu uz ulaz-povratna igru kao osnovu napada.

Ovo je bilo moguće zbog brzanca Jenningsa (prosjek od 5.5 asista po utakmici rezultat je toga što je on uglavnom davao onaj prvi pas nakon ulaza u sredinu i tako stiskao obrane, dakle igrao je kao Euro, a ne NBA play – ova rečenica tjera Repešu na povraćanje), fenomenalnog Dunleavyevog osjećaja za asist (point-forward iz knjige) i općenite nesebičnost u igri koja se najbolje očitovala na dva detalja:

– Drew Gooden je prvi put u karijeri prestao biti crna rupa (cijelu karijeru izgradio je na volume scoringu u reketu da bi odjednom počeo bacati povratne lopte prema šuterima), čovjek je s prosjeka od 1 asista po utakmici skočio na 2.6, a još plastičniji prikaz dobit ćete ako usporedite ukupni broj asista u njegovoj prosječnoj sezoni od 82 utakmice (manje od 80) s brojem kojega je ostvario u ovogodišnjih 56 susreta (144)

– nakon Celticsa, čije kruženje lopte tjera svakog zaljubljenika košarke u ekstazu i koji su nedodirljivi na tronu naj-nesebičnije NBA momčadi, Bucksi su bili drugi po postotku asistiranih poena

Poboljšani roster i oslonjenost na momčadsko asistiranje po uzoru na Nelsonove momčadi koje su u najboljim danima imale po tri swingmana poput Dunleavya na perimetru (Sidney Moncrief kao dvojka, Marques Johnson kao trojka i Junior Bridgeman kao šesti igrač i zamjena za obojicu, ranih ’80-ih imali su po 13 asista u prosjeku, a u tom periodu nellie ball je Buckse odveo u 8 playoff nastupa za redom, od čega su 3 puta igrali finale Istoka) tako su započeli preobrazbu, a završio ju je run and gun. Skiles je ubrzao igru s Nelsonovske na D’Antonievu razinu (samo Kingsi koji nisu ni bili pošteno trenirani i Nuggetsi su igrali brže) i sada mu je samo trebao još jedan detalj – šuteri koji će sve te lopte i sve te dodatne napade spremiti u koš.

Nažalost, tu su Bucksi podbacili. Dunleavy je ostao Dunleavy, na 40% šuta za tri od kada je postao spot up igrač, Delfino je odradio svoju 3&D rolu s 36% šuta, a Ilyasova se preporodio u ulozi u kojoj mu se konačno omogučilo da radi ono u čemu je najbolji – da trči, skače i šutira trice (prvi skakač i prvi šuter sa suludih 46% za tricu). Međutim, oni najvažniji nisu odradili posao – Ellis nije uštopao kretanje lopte i solidno se snašao u ulozi slashera izmjenjujući se s Jenningsom u ulozi driblera-penetratora, ali gađao je kriminalno (27% za tri, 43% ukupno), Udrih je, baš kao i Jennings i Ellis, razigravao, ali nije mogao zabiti ništa (29% za tri najgori je rezultat njegove karijere), a Jennings zaslužuje posebnu priču.

Skilesov novi sistem napuhao je njegove brojke (više napada ukupno = veći prosjek koševa), ali nije promijenio činjenicu da jedan combo-bek, kao stvoren za ulazak u igru s klupe i promjenu ritma, u ulozi prve opcije nije ništa drugo nego čudovišni volume scorer (koji je neko vrijeme čak spominjan kao potencijalni all-star što me dovodilo do ludila valjda više nego Repešu – ova rečenica tjera Repešu da zadovoljno klima glavom). Uostalom, kada vam prvi potrošač lopti šutira 41% iz igre i 33% za tri (a puca 6 trica po utakmici), jasno je da niste playoff momčad i da sav onaj trud uložen u poboljšanje napada, sva ona trka i svi oni asisti, nisu dovoljni. Kada se odapinjanju loših šuteva još pridodao i Ellis, gotovo isti tip igrača (dakle, volume scorer stvoren za ulogu back-up playa), postalo je jasno da Bucksi ne mrdaju s mjesta (bili su osrednja momčad prije njega, s njim su se u osrednjost zakopali).

Naravno, opravdanje za forsiranje ova dva revolveraša je logično – Bucksi nisu imali igrača koji može zabiti u reketu (gori od njih u post up situacijama bili su samo Cavaliersi), bili su bezveni u pick & rollu (Jennings ne može završiti akciju u reketu, a bez Boguta nije imao partnera koji bi ga izvukao), a jedini klasični visoki igrač u rotaciji koji ima nešto napadačkog talenta (Gooden) uvjerljvio je najgori obrambeni visoki igrač na rosteru. Pronaći idealnu postavu u ovakvom kupusu stvarno nije bilo lako. Imaš napad koji ima temelj, ali nema šutersku kvalitetu za završnu glazuru. Imaš obranu koja ima dužinu i pokretljivot (Udoh, Mbah a Moute i Sanders imat će duge NBA karijere usprkos tome što su igrači manje u napadu samo zato što mogu jednako dobro braniti i na perimetru i u postu), ali nema snagu. Imaš igrače koji se ili uopće ne uklapaju jedni s drugima ili su toliko slični da smetaju jedni drugima. Ukratko, imaš Buckse opet u lutriji.

Za kraj bih se još jednom vratio na pojedince. Ilyasova je zasluženo dobio produženje ugovora i nastavi li Skiles s ovim stilom igre upravo bi on kao stretch četvorka mogao najviše profitirati (ne nestavi li, Bucksi su upravo bacili 45 milja). Žilavi Turčin nema masu ni visinu za igrati ulogu tradicionalnog NBA visokog, ali run and gun pomaže da se sakrije njegov nedostatak pozicije u obrani (užasan igrač na ovom dijelu parketa) i da se istaknu njegov fantastičan šut i skočnost (čovjek je imao 9 skokova za 27 minuta u prosjeku). Obzirom da od prvog dana kada sam ga kao klinca vidio u akciji navijam da ostvari NBA karijeru jer ima sve potrebne fizikalije i talent (a i pljunuti je James Franco, što je detalj koji se u Euroligi ne bi dovoljno cijenio), neizmjerno mi je drago da je iskoristio šansu u trenutcima kada je drugi povratak u Europu postao izvjestan (da je Skiles ostao pri starom stilu igre, gotovo sam siguran da bi Ersan iduću sezonu igrao u Turskoj).

Za Dunleavya mi je žao što nije potpisao s nekom playoff momčadi jer ovakav 3&D igrač je pravo blago. Naravno, kada je dolazio u ligu uspoređivali su ga s Birdom i Mullinom (nažalost, kada ste bijeli all-round šuter koji dominira u mlađim kategorijama na to ste osuđeni), što nema veze s mozgom, kao ni all-star ugovor koji su mu dali Warriorsi. Međutim, kada maknete sve te negativne vibre koje se vezuju uz njega i za koje je on sam najmanje kriv, dobijete sjajnog spot up šutera, sposobnog obrambenog igrača i dodatnog playmakera na perimetru (igrom možda nije bio nova bijela nada, ali košarkaškim IQ-om svakako jeste) koji bi dobro došao bilo kojem contenderu.

FAST FORWARD

Pitanje je do kada će pokušavati graditi na Jenningsu (stvarno, nemam pojma da li Skiles u njegovoj ludosti vidi sebe ili je na nekim opasnim ljekovima za smirenje) i hoće li tijekom sezone negdje poslati Ellisa (ima opciju postati slobodan igrač iduće ljeto) u pokušaju da dovedu neki smisleniji komadić igračke slagalice, ali trenutno se oko takvih planova ne izjašnjavaju.

Dodali su dva potencijalno korisna rookiea (Lamb će odmah pomoći da šuterski učinak bude bolji nego lani, a Henson je još jedan unutar-van obrambeni igrač, netko tko će se od prvog dana nametnuti kao najbolji kojega imaju) i doveli su poštenog centra (Dalembert) koji će pomoći po pitanju mase u reketu, čime su donekle sanirali dio lanjskih slabosti.

Samo, dok ne dovedu ili rasnog all-star igrača ili barem ne okupe igrače koji se bolje nadopunjavaju, ne mogu računati na nekakav značajniji pomak. Mislim, ni Ellis ni Jennings ne mogu bez lopte, a samo je jedna na parketu. A koju god kombinaciju visokih da pokušaš složiti bez Ilyasove, osuđen si igrati napad s igračem manje. Kako stvari stoje, Bucksi ne mogu postati zanimljivi čak ni kada se postave na glavu.

JEZGRA: Ilyasova, Jennings, Ellis, Udrih, Dalembert, Dunleavy, Henson, Gooden (49 milja)

ROSTER: jezgra + Udoh, Mbah a Moute, Sanders, Harris, Lamb (62 milje)

– povratak Delfina u Milwaukee je još uvijek pod upitnikom, dolazak Lamba čini ga svojevrsnim viškom, ali Bucksima treba još jedan swingman koji može zabiti tricu i startati na trojki, obzirom da se Dunleavy sjajno snašao kao lider druge postave

– obzirom da imaju skoro cijelu midlevel iznimku na raspolaganju, ja bih na njihovom mjestu pokušao svim silama dovesti Kirilenka jer bolje opcije na tržištu nema (naravno, ako iznos manji od 5 milja uopće može natjerati Kirilenka da se makne iz Rusije, gdje valjda prima duplo veću cifru)

– sve u svemu, kad dodaju to krilo imat će poprilično skup roster koji im neće garantirati ništa, ali to je zasluga GM-a Johna Hammonda, Dumarsova učenika koji bez problema preplaćuje mediokritete (Gooden ima još tri godine i 21 milju garantirano)

– skoro produženje ili s Ellisom ili s Jenningsom znači da će iduće ljeto morati amnestirati Goodena misle li ostati ispod granice poreza (nije mi jasno zašto to nisu napravili već ove godine obzirom na gomilu mladih visokih pod košem, ali kad se sjetim da ni Dumars nije amnestirao Villanuevu, sve mi postane jasno)