July « 2012 « ISPOD OBRUČA

31Jul/120

30 FOR 30: PHOENIX

Posted by Gee_Spot

SCORE: 33-33

MVP: Steve Nash

X-faktor: Steve Nash

U svojoj zadnjoj sezoni u Phoenixu, Steve Nash je opet uspio održati momčad u playoff konkurenciji do samog kraja. Kao i godinu ranije, Sunsi su završili na desetom mjestu Zapada, ali ovaj put rezultat je mrvicu fascinantniji jer je Nash imao najmanju minutažu i najmanji prosjek koševa još od 2000. kada je promoviran u rolu trećeg igrača Dallasa nakon Dirka i Michaela Finleya. U Nashevom slučaju pad je vezan i uz potrošnju – Steve je uzimao najmanje šuteva u prosjeku u svojoj karijeri u Phoenixu (ispod 20% napada u kojima je sudjelovao), a to je detalj koji je ipak više vezan uz manjak eksplozivnosti i brzine nego uz minute (Nash nije čovjek koji će forsirati loš šut samo da zadovolji statistiku).

Zadnje dvije sezone nemoguće je promatrati odvojeno jednu od druge. Steveov pad započeo je godinu ranije, a u skraćenoj sezoni dobio je svoj očekivani nastavak. Ono čime je Nash maskirao manjak produktivnosti kao strijelac (iako kao šuter nije pokazao nikakav znak nazadovanja – ostao je na istim hall of fame prosjecima koji ga čine savršenim dodatkom sistemu u kojem nužno ne mora svaka akcija ići preko njega), povećani je broj asista. Iako brojka od 10.7 predstavlja treći najmanji prosjek asista po utakmici u njegovoj karijeri u Sunsima, prilagođena minutaži ona ukazuje kako je Nash u svojoj 38-oj godini uspio ostvariti najveći postotak asistiranih koševa u životu – tijekom zadnje dvije sezone čak 53% poena Phoenixa zabijenih tijekom Nashova boravka na parketu rezultat su njegovih asista.

Nažalost, ovaj roster Sunsa tijekom zadnje dvije godine nije imao dovoljno talenta koji bi mogao pokupiti Nashov pad produkcije u napadu. Bez Amarea kao najčešće mete Nashovih asista, Phoenix je s prvog mjesta napadačke učinkovitosti pao na deveto, što je na kraju predstavljalo tu ključnu razliku između playoffa i lutrije. Ove godine su ponovili gotovo iste brojke kao i lani – 9. u napadu, 24. u obrani (čak jedno mjesto bolji), ali pokazalo se kako najbolje partije Marcina Gortata ipak nisu u rangu najboljih partija Stoudemirea (u zadnjoj Amareovoj sezoni i s dvije godine mlađim Steveom bili su najbolji napad lige dok se učinak obrane nije mijenjao - i tada su bili 23.).

Stoga, nakon dvije godine bezuspješnog lova na playoff, Nash i Phoenix odlučili su se na rastanak. Njegov put iz uloge MVP-a prema roli treće opcije i slabiji roster od onoga iz zlatnih dana, kombinacija su koja je i ranije trebala doživjeti resetiranje, ali dijelom zbog tvrdoglavosti vlasnika Sarvera (koji je s razlogom strahovao da bez Nasha neće imati što ponuditi navijačima), a dijelom zbog Nashova zen pristupa (njegova rutina i karijera važniji su od ikakvog apstraktnog lova na prstenje), ono se nije dogodilo. I dok se Nash u Lakersima ima šanse naći u okruženju sposobnom iskoristiti njegove trenutne kapacitete, bez svog pokretača Sunsi su okruženi na godine tijekom kojih će se lov na zadnje playoff mjesto činiti fantastičnim dostignućem.

Što nas vraća na Gortata. Iako se tijekom dvije sezone nametnuo kao Nashova desna ruka i koristan double-double igrač, Gortat je ulozi prve opcije bio, blago rečeno, precijenjen. Čak 80% njegovih pogodaka bili su rezultat asistencija, a njih 70% realizirano je u reketu. Uglavnom, cijeli napad Sunsa bio je baziran na screen igri Nasha i Gortata koja bi rezultirala ili s rollom nakon kojega bi Gortat položio loptu od tablu ili popom nakon kojega bi Gortat iz sredine reketa zabio suzu. Naravno, postojala je i treća opcija – povratna lopta nekom od šutera. Gdje dolazimo do novog problema – osim Nasha, koji je bio zadužen za distribuciju i time zakonima fizike onemogućen da se nađe u spot up situaciji, Sunsi nisu imali dobre šutere.

Nash i Gortat su odrađivali svoj dio posla, ali osim Jareda Dudleya, koji je krpao rupe na vanjskim pozicijama i bokovima na obje strane parketa, ni jedan igrač Sunsa nije imao šutersku sezonu za pamćenje. Grant Hill je bio odličan u ulozi lidera i obrambenog asa, ali osim energije nije donosio previše toga u napad – za razliku od ranijih sezona u Phoenixu kada je tricu gađao s 40%, u ovoj zadnjoj vratio se svojim starim navikama i očajnom šutu iz vana (samo 26%). Nominalno drugi bek na rosteru, Shannon Brown, tricu je gađao solidnih 36%, a kako je isključivo služio kao catch & shoot igrač, njegovih ukupnih 42% šuta nisu bili od velike koristi.

Ipak, najveće razočaranje stiglo je od tri visoka igrača koji su u Gentryevom sistemu trebali služiti da se reket dodatno raširi za 2 na 2 igru Nasha i Gortata. Dva pick & pop specijalista Sunsa – Frye i Morris – gađali su tricu solidno (35%), ali problem je što su podbacili s poludistance (njih dvoje plus Warrick pucali su 33%), a to je šut kojega su uglavnom uzimali. Kada dodaš da spomenuta trojica ne služe ni u obrani ni u skoku, ispada da su ispod-prosječnim napadačkim izdanjima povukli na dno cijelu momčad. Što potvrđuje i podatak kako su Sunsi cijele sezone najslabiju produkciju u oba smjera dobivali s pozicije četvorke.

Pored usporenijeg i manje efikasnog napada nego što smo navikli, standardno loša obrana Phoenixa ostavljala je dodatno gorak okus. Osim žilavih Nasha i Browna, koji su barem pokušavali skrenuti napade prema srcu obrane, jedino što je funkcioniralo bili su Hill i Dudley u ulogama 1 na 1 stopera na perimetru. Međutim, bez podrške visokih, sav trud ovih ispred bio je uzaludan – reket Sunsa bio je otvoren od 0 do 24, za što zasluge pripadaju ne samo mekanim krilnim centrima, već i Gortatu koji se u obrani najčešće gubio. Naravno, u ovakvim situacijama uvijek dio krivnje otpada na nedostatak sistema i pravog suigrača, ali neosporno je kako se pored Gortata zakucavalo kao na reviji i kako je njegov interes uglavnom bivao usmjeren na trku i napad, a minimalno na rotiranje i postavljanje tijela pred napadača u naletu.

Robin Lopez kao back-up centar, naravno, nije previše utjecao na popravak ovakvog stanja. Kao tipični Lopez, Robin nije skakao ni igrao obranu nogama, ali, za razliku od Gortata, barem je pokazivao želju da povremeno faulira protivnika.

FAST FORWARD

U novu eru bez Nasha Sunsi ulaze s donedavnom Steveovom zamjenom Dragićem u ulozi playa, a samim time i ulozi glavnog pokretača (nekako sumnjam da će Alvin Gentry previše mijenjati stil igre obzirom na ostatak rostera). I dok će Marcin i Goran pokušati zadržati napadački učinak barem u prvih 15, doza skepse prame Dragiću u ovako istaknutoj ulozi je dobrodošla – čovjek ima 26 godina i u zadnje dvije sezone dokazao se kao NBA materijal (dvije i pol, ako dodamo ono odlično izdanje iz zadnjeg nastupa Sunsa u playoffu), ali koliko će dobar biti ne samo kao full time starter, već kao alfa mužjak?

Da se Sunsi pojačavaju kako bi ulovili što viši pick na idućem draftu govori i zamjena Granta Hilla Michaelom Beasleyem, što je valjda ekvivalent tome da svoga pouzdanog Golfa zamijenite romobilom. Hillova lanjska šuterska neučinkovitost činit će se kao najbolja sezona Raya Allena kada Beasley počne ispaljivati svoje cigle, a razliku u igri u obrani nema potrebe naglašavati. Mislim, napad Sunsa će dogodine patiti, ali obrana će također doživjeti pad, što je poprilično jadno ako uzmete u obzir da su prošlu sezonu završili kao 24. od 30 momčadi.

Dolazak Scole će u tome zasigurno pomoći – Luis će se sjajno uklopiti u gomilu četvorki koja ne igra obranu, iako će svojom igrom s poludistance zasigurno pomoći u napadu. Uostalom, da mu otvore prostor Sunsi su se brzinski riješili Lopeza i Warricka, dva igrača s dna klupe, iako je to značilo da su morali prihvatiti jednog takvog sličnog u Wesu Johnsonu. Iako se radi o nebitnoj zamjeni obzirom na nedostatak produktivnosti svih navedenih, ovo je logičan potez za zaokružiti roster s viškom visokih i manjkom swingmana.

JEZGRA: Dragić, Gortat, Scola, Dudley, Brown (27 milja)

ROSTER: jezgra + Beasley, Morris, Johnson, Frye, Marshall, Telfair (49 milja)

- Sunsi trenutno u rukama imaju ugovor Brada Millera (ovo ljeto promijenio više adresa od Leonarda DiCapria u onom filmiću o varalici koja na kraju postane FBI agent) koji će im uzeti samo pola garantirane milje kada se netko konačno odluči iskoristiti klauzulu i prekinuti ga

- to znači da su jedna od rijetkih momčadi u ovom trenutku koja ima dovoljno prostora na salary capu za ponuditi nešto više od midlevela (oko 8 milja), ali obzirom na poznatu Sarverovu škrtost i činjenicu da ionako moraju platiti amnestiranom Childressu ratu koja ove godine iznosi 6.5 milja, za očekivati je da se u ovaj prostor ne diraju (a nije i da imaju previše opcija na koje ga se isplati trošiti)

- ostatak rostera vjerojatno će popuniti minimalnim ugovorima kako bi dogodine, u slučaju da se odreknu prava na Johnsona i Morrisa (još pod rookie ugovorom) mogli opet imati oko 20 milja slobodnog prostora za lov na slobodne igrače

- jedna zanimljivost vezana uz Scolin ugovor – razlog zbog kojega su Sunsi morali na aukciji ponuditi puno više nego su npr. Mavsi dali za Branda (2 milje), leži u tome što je Scola imao zadnju godinu ugovora s Rocketsima negarantiranu, a izgleda da, po pravilima amnestije, ona momčad koja dolazi do amnestiranog igrača putem aukcije mora preuzeti punu cifru za tu negarantiranu godinu

- u Scolinom slučaju radi se o 11 milja, što su Sunsi podijelili u 3 godine (dali su za svaki slučaj malo više, 13, iako nitko drugi nije bio zainteresiran Scoli platiti toliko)

- praktički, to znači da će Rocketsi uštedjeti tek isti mali iznos kao Sixersi (2 milje), jer ovih preostalih 10 ionako nisu bili dužni isplatiti Scoli

Tagged as: Jared Dudley, Marcin Gortat, Phoenix Suns, Steve Nash No Comments

30Jul/126

30 FOR 30: PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 35-31

MVP: Andre Iguodala

X-faktor: Doug Collins

Malo je koja momčad u post-lockout sezoni zbunjivala objektivne promatrače kao što su to činili Sixersi. Na papiru, bila je to tipična ekipa za donji dom playoffa, raspon od 6. do 8. pozicije, točno tamo gdje su završili i godinu ranije. Naime, radilo se o potpuno istom rosteru, koji je jedini pomak naprijed mogao dobiti iznutra, u slučaju napredovanja mlađih igrača poput Evana Turnera i Jrue Holidaya. Takav pomak se nije dogodio, ali Sixersi su svejedno kroz prvu trećinu sezone uspjeli doći do omjera 16-10 i ostaviti dojam momčadi sposobne boriti se za vrh Istoka.

Međutim, još povoljnija od rezultata bila je statistika koja je tvrdila kako su Sixersi, s kombinacijom top 5 obrane i top 5 napada, bili uz bok s Heatom, Bullsima i Thunderom. Jasno, znamo kako je priča završila, na pola sezone stvarnost je pokucala na vrata i prividna dominacija srušila se kao kula od karata. Drugi dio godine odigrali su toliko loše da su na kraju jedva iščupali zadnju playoff pozivnicu te se po učinku u napadu iz gornje trećine strmoglavili u donju (završili kao 20. momčad). Ovakav finalni rezultat nije neočekivan obzirom da su godinu ranije bili samo tri pozicije bolji, ali takav slobodan pad je šokantan – iako smo svi znali da je ovakvom rosteru nemoguće održati šampionsku formu, fascinira da nisu bili u stanju bolje iskoristiti prednost koju su stekli tijekom prvih 45 dana sezone.

Naravno, ovakav rasplet samo je dokazao opasnost donošenja zaključaka na malim uzorcima i potvrdio kako se stvari kroz duže vremensko razdoblje ipak stabiliziraju negdje oko granice očekivanja. Sixersi su u playoff ušli osmi, tamo su iskoristili šok sistema koji su doživjeli Bullsi kada im se u završnici prve utakmice (koju su inače dobili lakoćom) ozlijedio Derrick Rose, a nakon toga su uspjeli do sedme utakmice dovesti seriju s ranjenim Celticsima koji su imali doslovno 5 korisnih NBA igrača na raspolaganju, od čega Piercea i Allena u stanju daleko od idealnog.

Iz ove perspektive nije problem uočiti razloge zbog kojih su Sixersi sjajno funkcionirali na startu sezone. Prvi je svakako bio raspored. U na početku posta spomenutom periodu tijekom kojega su ostvarili omjer 16-10, igrali su 13 susreta protiv kasnijih lutrijskih momčadi (čak tri utakmice s Wizardsima i dvije s Pistonsima). Drugi je uigranost – Sixersi nisu napravili nijednu bitnu promjenu u odnosu na godinu ranije, što im je u startu dalo prednost pred momčadima koje su doživjele određena preslagivanja i koje bez trening kampa nisu imale priliku izgraditi nove sustave igre. Treći razlog dijelom proizlazi iz prvoga – bez suočavanja s poštenim obranama, njihov bezidejni napad sastavljen uglavnom od tipičnih pick & roll i slash & kick akcija funkcionirao je besprijekorno, iako je najčešće završavao najmanje efikasnim šutem u košarci – dugom dvicom.

Sixersi su praktički uspjeli nemoguće – održavati vrhunskim napad bez rasnog šutera za tri (nalaze se među šest momčadi koje su pokušale najmanje trica) i, što je još fascinantnije, s mizernim brojem pokušaja ulaza do samog obruča (u donjoj trećini lige po broju slobodnih i s najmanje pokušaja realizacije ispod samog obruča u ligi). Košarka je kompleksna igra puna improvizacije, ali u jedno se možete kladiti – momčad koja nema širinu u napadu (trica) i koja nije u stanju izboriti lake koševe agresivnošću (slobodna) ili skokom u napadu (opet među 6 najgorih), momčad je koja nema osnovne preduvjete za uspjeh.

Naravno, za biti uspješan s poludistance nije dovoljno samo imati loše protivnike, već nešto zasluga pripada i onome tko uspije zabiti sve te prilike. Tu su Sixersi imali sreće jer je Doug Collins, nakon što je godinu ranije iskoristio izuzetne fizikalije pojedinaca poput Holidaya, Iguodale, Branda, Williamsa i Turnera da posloži sjajnu obranu, ovaj put izvukao i maksimum od onoga što ima na raspolaganju i u napadu (barem taj prvi dio sezone, jasno). Turner, Williams, Iguodala i Holiday nesebični su vanjski igrači kojima dodatni pas nakon ulaza nije predstavljao nikakav problem, ali i kvalitetni dribleri, te je napad Sixersa umjesto jednog izrazitog playa uglavnom imao 3 ili 4 igrača sposobna na slash & kick akcije.

U slučaju da ulaz-povratna stil igre ne bi donio ploda nakon dva ili tri pokušaja, a što se često događalo jer osim Meeksa i Iguodale nisu imali pravog spot up šutera, postojale su još samo dvije opcije – ili zavrtiti loptu preko visokog posta na Spencera Hawesa, koji se nametnuo kao asistent s vrha reketa u rangu Divca i Brada Millera, ili prepustiti loptu nekome da pokuša kroz izolaciju. Iako osim Iggya nemaju all-star talent na rosteru, a Iggy je all-star više zbog all-round učinka nego zbog tipičnih kvaliteta strijelca koje vezujemo uz takve igrače, u ovome su bili više nego solidni zahvaljujući izuzetnom učinku dvojice igrača druge postave. Tu dolazimo do još jednog ključnog Collinsova poteza.

Osim što je postavio nesebičnu igru u napadu s puno dodavanja, Collins je na klupi ostavio svoja najbolja dva individualna strijelca, Williamsa i Younga, koji su igrajući protiv drugih postava učinkovitost digli na vrhunsku razinu i uglavnom bivali najodgovornijima za svaku prednost koju bi momčad stekla. Sjajnom podjelom uloga, minimaliziranjem loših strana (manjak talenta startera skriven kvalitetom druge postave) i maksimiziranjem dobrih (all-round kvalitete i dubina rostera), Collins je tako iskoristio povoljan ulazak u sezonu i izvukao napadački maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju.

Obrana je pak druga stvar. Čak i kada ih je nakon pola sezone napad izdao i kada su protivnici shvatili kako je relativno lako zaustaviti momčad koja nema pouzdanu tricu i strijelce sposobne napadati obruč na redovnoj bazi, obrana Sixersa nije popuštala. Sezonu su završili kao treća obrana lige po učinku (prva po broju poena po posjedu i treća po broju ukupnih poena), što je samo po sebi bilo dovoljno da ih ugura u playoff bez obzira na sve probleme u napadu. Collins je iskoristio mladost i fizikalije, ali i dubinu rotacije, kako bi kombinacijom presinga, stalnih preuzimanja i čestih udvajanja izbacivao protivnike iz takta, ostvarivši tako rijetko viđen ujednačeni učinak u ovom dijelu igre.

Sixersi, naime, nisu bili ispodprosječni u nijednom aspektu obrane, što je fascinantno kada uzmemo u obzir da je čak i jedna dokazano šampionska obrana poput Miamieve bila izuzetno ranjiva na šut za tri poena (zbog previše rotacija koje je svaka momčad s lucidnom pas igrom na perimetru mogla kazniti), ali i u igri pod vlastitim košem nakon skoka u napadu (zbog nedostatka visine i pravog razbijača u reketu). Iako je za ovakvu obranu nedvojbeno zaslužna cijela momčad i činjenica da je Collins uspio sve članove rotacije posložiti u jedan sistem, tri pojedinca vrijedi posebno istaknuti – Iggya, Branda i Holidaya.

Holiday je svojevrsno razočaranje igrom u napadu gdje se ni u trećoj sezoni u ligi nije uspio nametnuti kao rasni NBA playmaker već samo kao solidan šuter i slasher u maniri combo-beka, ali je napravio ogroman iskorak u obrani gdje je svojom pokretljivošću i dugim rukama predstavljao prepreku u pokušajima organizacije igre. Iguodala se još jednom potvrdio kao najbolji stoper na perimetru sposoban preuzeti čuvanje najboljeg protivničkog igrača bez obzira radilo se o playu ili krilu. Uostalom, podatak kako je direktne protivnike prosječno ostavljao na 60% standardnog učinka, iako je uglavnom čuvao prve opcije na bokovima, nešto je čime se ne mogu pohvaliti ni James ni Wade usprkos tome što su nerijetko zajedničkim snagama uništavali prvog protivničkog igrača.

Brandovo prisustvo u reketu pak bilo je možda i najvažnije zbog balansa. Kako Hawes, Allen i Young nemaju fizikalije za gurati se u reketu, Brandova snaga dala je Sixersima potrebno sidro u sredini. Kako je ujedno Brand ušao u sezonu pripremljen kao rijetko koji veteran, njen prvi dio, dok ga nisu počele napadati sitne dosadne ozljede, odradio je bez greške – osim snage, donio je i potrebnu pokretljivost i skočnost u zadnju liniju obrane (najbolji omjer blokada i ukradenih u zadnjih 5 sezona od kada je bio stup Clippersa). Iako je danas daleko od double-double opasnosti, posao obrambenog osigurača u stanju je odraditi bez greške, davši tako izuzetnu protutežu pored isključivo napadu okrenutih Hawesa i Younga.

Naravno, kako je raspored postajao teži i kako je napadačka učinkovitost počela nestajati, sva briljantnost obrane izgubila je smisao. Kako su ozljede usporile Branda do te mjere da je u zadnjih 20 utakmica imao više negativnih nego pozitivnih obrambenih partija, postalo je jasno kako će Sixersi playoff ipak dočekati na očekivanom i logičnom mjestu – kao 8. momčad Istoka, s lutrijskim napadom i playoff obranom, što je kombinacija koja garantira brzo ispadanje i skori odlazak na praznike. Igrom slučaja njihov boravak u playoffu se odužio, ali vidjeti u tome išta više od slučajnosti bilo bi pogrešno. Protekla sezona, kako god puna uspona i padova bila, vrhunac je ovoga rostera.

Koji više nema niti onu opciju rasta iznutra, što možemo odgovorno tvrditi sada kada imamo dovoljno dokaza sumnjati kako će Holiday ikada biti išta više od solidnog startera i da je Turner tek zanimljiva opcija s klupe (iz kojeg razloga mu je Collins dao ogromnu minutažu u playoffu i tako dodatno osakatio i inače slabašan napad, ostat će ili vječni misterij ili jedan od najlošijih pokušaja trenerskog kockanja kojem smo ikada prisustvovali – daleko od toga da bi te minute koje je Collins uzeo Youngu i Williamsu značile prolaz protiv Bostona, ali stvarno je zanimljivo pitanje zašto je Collins srezao rotaciju i osudio dva udarna napadača na mrvice baš protiv momčadi koja nije imala apsolutno nikakvu klupu).

FAST FORWARD

Iskreno, očekivao sam možda čak i odlazak Collinsa nakon što je ova generacija dosegla svoj vrhunac, ali Doug se čini spremnim na još jedan pokušaj (iako, obzirom na stil treniranja koji je kombinacija mrkve i batine, postoje poprilični izgledi da ne dočeka kraj iduće sezone ako ga momčad isključi i pruži manje od maksimuma). Iggy je i dalje tu, što je još jedan znak da nisu shvatili kako oko njegove igre, ma kako zahvalna bila, ne možeš graditi ozbiljnu franšizu. Maksimalni ugovor kojega ima nije problem sam po sebi, problem je kontekst u kojem vrhunski drugi igrač biva prisiljen igrati ulogu prvoga, što povlači za sobom cijeli niz posljedica, među kojima i onu da Iggya smatramo preplaćenim igračem.

(Što dovodi do jedne duže digresije. Mislim, on definitivno nije max igrač, ali, ako ćemo pošteno, koliko max igrača u stvari ima u NBA? To nije ni Carmelo Anthony, koji bez obzira na sve uživa status superstara.

Istina je takva da se radi o istoj klasi igrača, all-star talentima koji pomažu momčadima svaki na svoj način, jedan obranom, drugi igrom u napadu, a da pri tome nisu dovoljno zaokruženi kao igrači da ikada posluže kao temelj ozbiljnog izazivača (Iggy može zabiti, Melo može zaigrati obranu, ali to rade u popriličnom kvalitativnom raskoraku s ostalim vrhunskim dimenzijama svoje igre). Naravno, u svijetu u kojem većina promatrača ne doživljava obranu iako na nju otpada 50% akcija koje pojedinac provede u igri, takvi stavovi (Iggy je sporedan igrač, Melo je superstar) su lako razumljivi i još lakše objašnjivi – kada studirate NBA action umjesto igre, jasno je da ne vidite ništa osim onoga što se događa u rukama igrača koji ima loptu.

Međutim, dovoljno je pogledati jednu utakmicu između Knicksa i Sixersa s fokusom na dvoboju Mela i Iggya i stvari će vam vrlo brzo postati jasne. Poput mnogih prije njega, Melo je sjajan strijelac koji svoje izuzetne napadačke instinkte koristi da bi trpao koševe, a trpanje koševe je najvažnija stavka u košarci. Ali, kako je NBA liga u kojoj igraju najveći talenti svijeta, trpanje nije rijetkost (jedina rijetkost su igrači koji su u stanju nositi teret na oba kraja parketa i u svim segmentima igre, franšizni talenti, a dva junaka naše današnje digresije to definitivno nisu). S druge strane, ako je liga krcata strijelcima, onda netko tko s može zaustaviti ili barem usporiti vrhunske napadače ima jednaku, ako ne i veću vrijednost.

Kad prihvatite ovakvu paradigmu, tek onda možete gledati i dalje. Iako nema sumnje kako bi Melo, koji je viši i jači igrač od Iggya, na račun svog talenta dobio 9 od 10 međusobnih 1 na 1 dvoboja na lokalnom iskrivljenom košu, to u kontekstu košarke nema nikakve veze - košarka je igra koja se igra 5 na 5 i u kojoj nije važno tko je kakav hakler, već tko je kakav košarkaš. Dakle, u njihovom pravom međusobnom dvoboju, koji se ne odvija na nekom mračnom igralištu već u kontekstu prave košarkaške utakmice, gdje postoje i elementi poput sudaca, trenera i suigrača, Melov talent je oslonac napada, a Iggyev obrane. Silom prilika, oni su osuđeni na čuvanje jedan drugoga - Iggy je lani sve svoje minute odigrao na trojki, a Anthony, koji je tek pred kraj sezone počeo dobivati veću minutažu na četvorki, na perimetru je proveo više od dvije trećine svojih minuta.

S Iggyem na sebi, Anthony se dovodi u teže situacije, ali to ga ne sprječava da forsira šut za šutom jer on je upravo to, volume scorer osuđen na povremene utakmice niske efikasnosti iz jednostavnog razloga - ako mu oduzmeš koševe, on se osjeća nemoćnim jer nikada nije shvatio da se momčadi može pomoći na više načina, a jedan od njih je i taj da ne uzimaš loše šuteve. Uglavnom, u tri lanjska susreta protiv Iggya, Melo je gađao 19-52 iz igre, što iznosi 37%. Za prvu opciju napada i prvog potrošača lopti, ovaj pad od 9% s prosječnog učinka od 46% loš je znamen samo po sebi, ali kada još dodamo da Melo usprkos ovakvom padu učinkovitosti nije previše odustao od klasične potrošnje (u prosjeku uzima 19 lopti, protiv Sixersa uzimao ih je 17), postaje jasno da on time šteti ukupnom učinku momčadi.

I tu nije kraj - obzirom da Melo iz nekog razloga ne igra s potrebnim žarom i srcem na drugom kraju parketa iako ima sve fizičke predispozicije, Iggy u dvobojima protiv Knicksa uspijeva s prosjeka od 12 koševa doći do 16, a s postotka šuta iz igre od 45% do čak 51%. Znači, Iggy pomaže momčadi ne samo time što usporava ključnu protivničku opciju, već i korištenjem rupa u njenoj obrani, odnosno podizanjem vlastitog učinka. I to je isto jedan podcijenjeni aspekt njegove igre - pod Collinsom, Iggy je prestao forsirati 1 na 5 košarku, prihvatio svoje limite kao košarkaša i prigrlio dobre strane. Od čovjeka koji zabija 19 koševa u prosjeku u ranijim sezonama i carini loptu dok ne nađe suigrača na ziceru, sada zabije 12, 13 ili 14 koševa, pri tome uglavnom bivajući onaj čovjek koji prvim pasom inicira napad i zabija lagane koševe iz kontri ili nakon utrčavanja i pravovremenog pasa s perimetra.

Naravno, obzirom da su Knicksi dobili godišnju seriju 2-1 (iako su Sixersi završili s +3 koš razlikom) uvijek možete odmahnuti rukom i reći kako sve to nema previše veze, jer je Melo taj koji će na kraju uspjeti kreirati dovoljno dobar šut za pobjedu, dok će Iggy uvijek ovisiti o pasu suigrača. Što je isto valjan argument, ali ne finalan i i neovisan o učinku momčadi, a osobito nebitan za ovu našu usporedbu dva igrača u kontekstu utakmice. Naime, kada govorimo o konačnom rezultatu moramo uključiti i preostale aktere. U ovom slučaju, možemo utvrditi kako s Chandlerom iza leđa, Melo ima igrača koji je lani ostvario bolje all-round partije i od njega i od Iguodale (Chandlerov šut od 70% iz igre ostvaren je na minimalnoj potrošnji lopti i sam po sebi je nebitan, ali kad njegovu prosječnu realizaciju - 4 od 6 - dodamo na Melovih 8 od 19, odjednom iz ispodprosječnog šutera s 43% dobivamo vrhunskog NBA igrača - pazite, Chandleru je potrebno samo 6 lopti da od Mela napravi korisnog partnera u svakoj 2 na 2 usporedbi).

Dakle, ako je Chandler taj koji svojim radom uspijeva spriječiti pad Knicksa usprkos lošem učinku njihovog prvog strijelca, to nije Melova zasluga, već zasluga suigrača. Da nije Chandlerova učinka koji donosi prednost, Melo uopće ne bi bio u prilici šutirati taj zadnji šut za pobjedu - isto kao što Iggy ne može doći do poštenog šuta ako mu ga netko ne pripremi, Melo ne može doći do prilike za pošteni šut ako ga netko ne pokrije u obrani (i postotcima). Sada kad smo ovo razjasnili možemo se vratiti na naš "dvoboj" (navodnici su tu da naglase značaj suigrača u svakom od ovih imaginarnih 1 na 1 matchupova), koji se odigrava u kontekstu košarkaške utakmice umjesto na obližnjem igralištu, postaje jasno da Melo nikako nije korisniji igrač od Iggya, ma koliko youtube šutio o tome. Oba su podjednako limitirani i podjednako dobri, ali nisu igrači koji mogu podignuti momčad na šampionske razine i ostvariti veći uspjeh bez podrške kvalitetnijih suigrača od njih samih. Kraj digresije.)

Uglavnom, trenutni temelji Sixersa su klimavi, a prvim potezima su se pobrinuli da i nadogradnja ne bude ništa bolja. Umjesto kao nosivi zid solidnog Branda, u grad bratske ljubavi stigao je Kwame Brown, pouzdan pod košem kao Slavko Cvitković u komentatorskoj kabini (HRT je pao na najniže grane ikada od kada su im privatne televizije razgrabile veterane, ali ovo što Cvitković izvodi je sramota – znam da NBA nikome u Hrvatskoj nije bitna i da nije potrebno znati sve o svakom igraču, ali kada ispucavate pogrešne informacije jednu za drugom, iako postoji stvar koja se zove internet na kojoj svaku možete provjeriti prije nego se bacite na posao, onda ne kenjate samo po onome što komentirate i onima koji vas gledaju, već i po sebi i po cijeloj profesiji).

U tom rangu je i zamjena jednog od najboljih strijelaca s klupe zadnjih nekoliko godina (Lou Williams), combo-beka sposobnog nositi napad i kreirati šut sebi, ali i drugima, igračem koji iza sebe ima dvije sezone jedva učinkovite košarke u ulozi dežurnog revolveraša koji najbolje funkcionira u catch & shoot situacijama (Nick Young). Doduše, obzirom da je Young pristao na jednogodišnji ugovor, rizik je minimalan, a za razliku od zamjene Branda Browneom koja je u startu osuđena na neuspjeh, ovo bi čak moglo i uspjeti ako Collins bude Younga koristio u 3&D ulozi startera, umjesto u combo roli s klupe.

Dovođenje Dorella Wrighta za ništa u suštini je dobar potez jer je takav specijalist za tricu koji je u stanju odigrati startne minute upravo ono što im je trebalo (Jodie Meeks je dobio sasvim dovoljno prilika da dokaže kako je idealan tek za rolu s klupe). Iako su prostor nastao amnestiranjem Branda možda mogli iskoristiti na nekog atraktivnijeg igrača, Wright je idealan jer je u zadnjoj godini ugovora i time, slično Youngu, ne opterećuje previše budućnost. Ono, možda nisu pojačanja, ali nisu ni dodatne poteškoće.

JEZGRA: Iguodala, T. Young, Hawes, N. Young, Holiday, Wright, Allen (45 milja)

ROSTER: jezgra + Turner, Vučević, Brown, Harkless, Moultrie (57 milja)

- Sixersi su miljama daleko od opasne playoff momčadi, ali barem imaju salary cap situaciju pod kontrolom – istina, ove godine će platiti Eltonu Brandu 16 milja (dvije im je uštedio Dallas koji ga je pokupio na aukciji za stvarno smiješan iznos), ali barem su izbjegli porez i pri tome potpisali čak 5 igrača (tri nova + dva produženja)

- obzirom da su ubrzo sav nastali prostor potrošili na Younga, Wrighta, Brownea, Allena i novi ugovor Hawesu, ostaje im još mini-midlevel od 2 milijuna za potpisati nekog igrača na kojega imaju pravo kao momčad koja je na početku tržnice bila ispod capa

Tagged as: Andre Iguodala, Doug Collins, Philadelphia 76ers 6 Comments

28Jul/1214

OI PUNKS

Posted by Gee_Spot

Jedan dan nas dijeli od početka najboljeg košarkaškog reprezentativnog turnira. Zašto najboljeg? Jednostavno, zato što je najkraći i donosi najbolju USA selekciju. Za razliku od olimpijske košarke, SP u basketu nepotrebno je razvodnjen s 24 momčadi, a ni USA košarka baš nema običaj na njega slati najbolju moguću reprezentaciju. Eurobasket, od nedavno i sam razvodnjen preko svake mjere uključenjem 24 momčadi, neću ni spominjati, dovoljno mi je sjetiti se dva posta koja sam morao pisati o njemu jer sam izgubio okladu (o gledanju Hrvatske da ne pričam).

U Londonu ćemo imati samo 12 reprezentacija, a kada odbijemo onih nekoliko koje su tu završile po neizbježnom kontinentalnom ključu (zamislite koliko ih tek upadne u turnir od 24 repke), ostaje nam krema današnje reprezentativne košarke i stvarno gomila sjajnih utakmica (u četvrtfinalu klasik do klasika). Stvarno, od potencijalno opasnih momčadi nedostaje samo Grčka, ali oni već nekoliko godina muku muče sa smjenom generacija i ponajviše vodstvom reprezentacije. Naime, iako imaju hrpu sjajnih mladih igrača spremnih uskočiti u role veterana, od odlaska litvanskog trenera Kazlauskasa (koji je mirno kraju priveo odličan posao koji je odradio Giannakis) pod vodstvom Iliasa Zourosa djeluju totalno bezidejno, što potvrđuje i šokantni poraz od autsajdera Nigerije u kvalifikacijama za olimpijski turnir.

Uglavnom, u dva tjedna gledat ćemo 5 kola po skupinama, 3 turnirske utakmice bez popravnog i samo tako, nakon jedva 14 dana natjecanja, imat ćemo podijeljene medalje, bez one gnjavaže u dodatnim skupinama koje mi dan-danas predstavljaju najveći misterij u postojanju FIBA-e (ma nije misterij, njima za razliku od Olimpijade treba sav novac do kojega mogu doći, ali je svejedno patetično).

Da ne dužim, idemo redom od prvog favorita prema zadnjem autsajderu, u pokušaju da istaknemo neke stvari na koje treba obratiti pozornost. Naravno, uz neizbježnu prognozu. Uživajte, ja znam da hoću jer nema izvjesne reprezentacije koja mi pokvari svako slično iskustvo.

USA

Zlato možda nije garantirano sa 100% kao 1992. i 1996. kada su ih predstavljala jedina dva prava Dream Teama, ali i ovih 99.9% s kojima su došli bit će sasvim dovoljni. Ova nova generacija USA košarkaša nema onakav bazen visokih igrača koji je direktoru Colangelu bio na raspolaganju ’90-ih (Robinson, Ewing, Olajuwon, O’Neal, Mourning), a praktički jedina dokazana centarska klasa (Howard) otkazao je nastup zbog ozljede, što USA team čini ranjivim. Da se ta ranjivost ne iskoristi pobrinut će se LeBron James u formi života (jednako bitan za ovu reprezentaciju kao i za Miami) te nepodnošljiva lakoća zabijanja Kevina Duranta, koja s ovom smiješnom FIBA tricom postaje još nepodnošljivija.

Tyson Chandler odradit će odličan posao u obrani, koja će, kao i uvijek kada je selekcija sastavljena od NBA igrača u pitanju, donijeti dominaciju. Chandlerova pokretljivost u kombinaciji s presingom kojega USA uživa upotrebljavati protiv nedorasle konkurencije, ključni je razlog zašto njihove utakmice završavaju ogromnim razlikama (jedva čekam vidjeti brzinu i snagu Jamesa i Iguodale u paru – zamislite još da im se može priključiti Wade). Neke zemlje poput Španjolske napadačkim talentom sustigle su Amerikance, kruženjem lopte i šutom su ih možda i nadmašili, ali dok ne budu u stanju igrati obranu kao oni, uzalud im sve (drugim riječima, dok ne daju putovnicu ponekom atleti u rangu Ibake i na vanjskim pozicijama).

U presingu na loptu i konstantnom rotiranju najviše će uživati trener Krzyzewski, kojem se vođenje utakmice neće previše razlikovati od onoga što radi na Dukeu – svi ga slušaju i svi igraju obranu. Što samo potvrđuje onu tezu iz vremena Dream Teama da veliki igrači uživaju biti okruženi drugim velikim igračima – kada ne nose sav teret napadačke igre na svojim leđima, puno im se lakše koncentrirati na ostale bitne aspekte igre, od kojih je jedan definitivno i uživanje u igri. A kako malo tko uživa u igri više od najvećih, jasno je kako ova kombinacija profi mentaliteta i srednjoškolske atmosfere garantira da će team USA pružiti maksimum.

Kako se o igri nema toga previše za reći, sada bih se osvrnuo na nekoliko zanimljivosti koje nisu isključivo vezane uz kontekst rezultata.

Prvo, sjajna je stvar za Hornetse što će Anthony Davis provesti cijelo ljeto s Tysonom Chandlerom – mislim, da su tražili mentora koji bi rookiea pripremio na ono što će se od njega tražiti u NBA, boljega na bi našli. Sjajan potez i Colangela koji ovako odgaja igrača koji će mu dobro doći i u idućem ciklusu – uspije li Stern stvarno progurati pravilo po kojem će ne OI ići samo igrači do 23 godine, Davis će na idućim igrama biti ključna poluga USA repke pod košem, kao što je to danas Chandler.

Drugo, ovo natezanje oko toga koji Dream Team je bolji postaje smiješno. Čak i da ova generacija ima preostala tri franšizna talenta koja joj nedostaju (Rose, Wade, Howard), usporedbe s generacijom iz ’92. (pa čak i ’96. iako nju nitko ni ne spominje) su i smiješne i bespotrebne.

Istina, ova repka definitivno ima veću konkurenciju od originalnog Dream Teama. Da se nisu raspali SSSR i Juga i da su nekim slučajem polufinalisti Rusija i Litva bili jedna momčad, odnosno da je trojka Petrović-Kukoč-Rađa uz sebe imala Divca umjesto Arapovića, Dream Team se ne bi prošetao do medalje, odnosno morali bi barem malo ubrzati korak. Realno, današnja Španjolska bolja je reprezentacija i od Hrvatske i od Litve, a ovo čak i nije neka specijalno jaka Španjolska (Pau osjeća godine, nema Rubia, Calderon na putu bez povratka). Naravno, govorim o izdanjima iz 1992. kada Kukoč još nije bio NBA igrač i kada je Sabonis već prošao svoj vrhunac. Današnji Španjolci nemaju beka klase Petrovića ili Marciulionisa, ali imaju dubinu i all-star centre koji bi se pobrinuli da se ta razlika ne osjeti.

Međutim, vratimo se mi usporedbi Dream Teama, jer ovo povlačenje paralela između Euro repki ima još manje smisla. Jedina pozicija na kojoj današnji team USA ima prednost je ona playmakerska i to iz dva razloga. Prvi je taj što je Stockton u Barceloni igrao s napuknutom nogom (čime je samo potvrdio da je najžilaviji član Dream Teama), a drugi što je Magic bio na kraju karijere. Chris Paul je pak još uvijek na vrhu, a i može stati u istu kategoriju hall of fame talenta sa spomenutom dvojicom (iako Magic ima naslove, a Stockton trajnost i konstantu, Paul je taj koji ima dvije najbolje sezone na poziciji nakon Oscara Robertsona).

Mislim, da su igrali u istom razdoblju, Paul bi sigurno bio u najužem izboru za Dream Team, kao i LeBron, Kobe i Durant. I dok bi James i Durant izbacili Pippena i Mullina, a Kobe Drexlera, najveće šanse za ulaskom opet bi imao Paul zbog manjka playmakera. Naime, ne zaboravimo da je Isiah Thomas trebao biti treći play, ali su mu vrata momčadi zatvorena zbog nesuglasica s Jordanom (iako, realno, Thomas je već bio na zalazu karijere i definitivno njegov izostanak nije nikakva tragedija – u Magicu i Birdu Dream Team je već imao dovoljno onih kojima se pozivom odavala počast). Kako je Magic već bio out iz lige zbog AIDS-a, Colangelo i Chuck Daly su do zadnjeg trena držali jedno mjesto otvorenim za playmakera, a taj je trebao biti Timmy Hardaway (meni osobno jedan od najdražih igrača ikada, danas gotovo zaboravljen i samo zato je šteta što nije bio dio originalnog Dream Teama).

U ovom kontekstu, Paul bi bio sigurna oklada. Na kraju je Magic riješio sve probleme (a bilo je onih koji mu nisu htjeli dopustiti da nastupi zbog virusa), pa je zadnje mjesto pripalo Drexleru koji je Portland upravo odveo do NBA Finala. Naravno, to ne znači da Daly i Colangelo nisu zažalili zašto nisu poveli još jednog playa - ne zaboravimo da je najveći dio turnira USA odigrala s Jordanom i Pippenom na playu jer je Stockton zbog spomenute ozljede propustio prvi dio turnira, a Magic je izvrnuo koljeno i praktički bio u sporednoj ulozi do samog kraja.

Uz usporedbu playmakera, kontekst nam još dopušta nešto slično izvesti s trojkama. James je uber-Pippen, a Durant u naponu snage opasniji je igrač od Mullina u naponu snage i Birda u raspadu. Da li i bolji šuter? Ne, zato na ovoj poziciji ostavimo neriješeno.

Ali, svaka daljnja rasprava je suvišna. Usporedba Jordana s bilo kojim drugim bekom je besmislena, kao i ondašnjih visokih s današnjima. Ewing i Robinson bolji su centarski par od ičega što današnja NBA može ponuditi, a isto vrijedi i za Barkleya i Malonea na četvorci. Uglavnom, trenutna USA selekcija bi se mogla nadati da James nadigra Pippena, da Paul ostvari prednost na jedinici, te da Durant šuterski parira Mullinu i Birdu. Nedovoljno za prolaz. Da su tu Wade, Howard, Rose i Garnett umjesto Hardena, Williamsa, Davisa i Anthonya, slika bi bila nešto bolja, ali ne toliko da bi se paradigma promijenila – selekcija iz 1992. najbolja je selekcija ikad okupljena. Ona iz 1996. je sljedeća, ali ova trenutna je svakako bolja od one iz 2000. i one iz 2004. pa i one iz 2008.

Uostalom, o razlici u kvaliteti dovoljno govori i podatak da LBJ mora igrati 30 minuta da bi stvari bile pod kontrolom, dok je Jordan imao minutažu kao i svi drugi i još se stigao posvetiti isključivo obrani (prvi kradljivac turnira) i organizacije igre, a koševe je prepustio Barkleyu, Robinsonu i Maloneu. James, koji je za ovu generaciju ono što je MJ bio za onu, takav luksuz si ne može dopustiti. A što se tiče ove usporedbe između Jordana i Jamesa, dopustite da je dodatno objasnim.

Razlika između Jordana i ostatka Dream Teama je bila veća nego razlika između ostatka Dream Teama i all-star igrača koji nisu otišli u Barcelonu, a ista stvar je i danas u odnosu između Jamesa i suigrača. I nije ovo teza uspostavljena samo na temelju brojki, iako je one neumoljivo podržavaju, već i na jednoj izjavi pokojnog Chucka Dalya. Nakon što je proveo ljeto s najboljim igračima svijeta, Daly je rekao sljedeće: “uzimao sam zdravo za gotovo da je MJ najbolji igrač na svijetu, ali tek sada, kada sam ga svaki dan gledao na treninzima protiv suigrača iz Dream Teama, shvatio sam da je na jednoj potpuno drugoj razini”. Krzyzewski je možda preoprezan da tako nešto kaže u skoroj budućnosti, ali možete se okladiti da ima isto mišljenje o Jamesu i njegovoj važnosti za ovu momčad. I to je i najveći razlog zašto se nitko i ne uzrujava oko manjka mesa pod košem – kao što je MJ odradio sve što je trebalo u Barceloni, LBJ će isto napraviti u Londonu. Uživajmo u igrama majstora.

PROGNOZA - ZLATO

ESPANA

Nije apsolutno nikakvo pretjerivanje reći da Španjolci imaju najbolji frontcourt na igrama. Svaka čast Chandleru kao obrambenom asu i korisnom pick & roll napadaču, svaka čast Loveu na skakanju i Jamesu na snazi i spretnosti, ali gledajući centarsku tehniku, igru leđima i all-round učinak u reketu, braća Gasol i Ibaka su jedina prava all-star kombinacija pod obručima. Naravno, to ne znači ništa pošto su bokovi i bekovi debelo inferiorni u odnosu na USA protivnike, pa se ta mala prednost pod košem ipak neće pretočiti u ozbiljniju prijetnju Amerikancima. Da je Rubio zdrav i potpuno spreman, pun samopouzdanja nakon sjajne sezone s Wolvesima, njegova brzina i obrana donijele bi određenu težinu u vanjsku liniju Španjolaca. Da je Fernandez onaj od prije 4-5 godina, a ne ova današnja olupina, onda bi se USA već morala ozbiljno pripremiti.

Da je, da je. Rubia nema, Rudy je ispodprosječan NBA bek, a to znači da će Španjolcima ritam davati vječni Calderon, sjajni play i uvjerljivo najgori obrambeni igrač na poziciji u cijeloj NBA (imati lošeg obrambenog playa protiv USA stila igre smrtni je grijeh), revolveraš Navarro (streaky šuter koji je iz nekog razloga i dalje glavni napadački oslonac reprezentacije nakon starijeg Gasola) i hakler Llull (kojemu će lekcija američkog presinga dobro doći da shvati kako nije tako izuzetan košarkaš kakvim si daje pravo biti u Realu – kad sam već kod Reala, baš me zanima kako će se razmaženi Rudy slagati s razmaženim Sergiom iduće sezone, nekako sumnjam da će biti dovoljno lopti za sve). Previše za ostale reprezentacije, ali preslabo za zanimljivo Finale.

Klupa Španjolaca je također hvale vrijedna – pouzdani Rodriguez pokušat će doći do minuta na pretrpanim vanjskim pozicijama kao back-up play, čvrsti Reyes bit će četvrti visoki, a od sada i Fernandez ima NBA zamjenu - na trojki će ga mijenjati novi član Trail Blazersa Victor Claver. Njihova utakmica protiv Brazila 6.8. bit će ključni susret prvog dijela – pobjednik izbjegava USA u polufinalu.

PROGNOZA - SREBRO

BRASIL

Ne osvoji li Brazil na ovom natjecanju broncu, neće nikada. Argentinci, koji su ih sprašili na lanjskom prvenstvu Južne Amerike u Finalu, nalaze se pred krajem svog biološkog ciklusa. Grci, Litvanci i Srbi prolaze kroz smjenu generacija koja ih je učinila toliko ranjivima da dvije od tri košarkaške sile nisu na turniru. Rusi i Francuzi su dobri, ali nitko nema rotaciju pod košem sposobnu suprotstaviti se trojici rasnih NBA centara koje je za ovaj turnir okupio Brazil. S odmornim i zdravim Varejaom, Splitterom u naponu igračke snage i na vrhuncu zrelosti nakon sjajne sezone sa Spursima te s pick & roll majstorom Neneom, Brazil je spreman zagorčati život možda čak i Španjolcima.

Kako na vanjskim pozicijama imaju ponajboljeg playa u Europi Marcelinha (Barcelona) i još uvijek opasnog NBA strijelca Barbosu, očito je kako ova reprezentacija konačno ima i potreban balans. Jasno, nedostaje im jedan rasni swingman, ali, nažalost, Oscar Schmidt umirovio se prije 10 godina. Ova generacija možda nema igrača sposobnoga biti prvi strijelac turnira, što je Schmidt uredno bio (na jednim OI u prosjeku zabijao 42 poena po utakmici), ali ima šansu postići ono što Schmidtu nikada nije pošlo za rukom – osvojiti medalju.

Uz Ruse, Francuze i Argentince, najveća prepreka na putu do podija bit će im tanka rotacija – nakon spomenutih 5 majstora, ostali ključni igrači uglavnom vrijeme provode po brazilskoj ligi, što, sudeći po ranijim iskustvima, nikako nije garancija velikih stvari. Dok trojka pod košem može izdržati čak i ozbiljniju ozljedu, u slučaju da se Marcelinho i Barbosa budu osjećali makar malo lošije od idealnog, moglo bi doći do gadnih problema na vanjskim pozicijama.

PROGNOZA - POLUFINALE

RUSIJA

Nevjerojatna je konstanta ove generacije od kada ju je preuzeo fenomenalni David Blatt. Iako danas svi znaju kako funkcioniraju, nitko nema rješenja za njihovu zonu u obrani i flex igru u napadu. Ali, tako je to kada imaš superstara oko kojega možeš izgraditi igru na oba kraja parketa, a AK-47 je upravo to u ovoj momčadi, naizgled tih i skroman igrač, ali u srži pravi terminator. Rusi tako imaju zlato iz 2007. (EP), ali i deveto mjesto iz 2008. (OI), odnosno sedmo mjesto iz 2009. i 2010. (EP i SP). Zanimljivo, nitko nije ove rezultate smatrao neuspjehom, nitko nije digao ruke od reprezentacije, a niti je netko pomislio dati otkaz Blattu. Što je dovelo do bronce na sljedećem EP-u i potvrde novog niza mladih talenata poput Alexeya Shveda (Minnesota) i Vitalya Fridzona (Khimki), zbog kojih se danas Rusi s pravom mogu nadati medalji.

Rusi su lakoćom prošli dodatne kvalifikacije, u sjajnoj su formi, tijekom kvalifikacija i priprema odlično su igrali veterani Kirilenko, Monya i Khryapa, a kao najbolji igrač u ovom razdoblju nametnuo se fenomenalni šuter Fridzon, koji je u maniri rasnih euro-šutera u stanju sam-samcat dobiti utakmicu ako ga krene trica. Blatt ima odličan balans obrane i napada, iskustva i mladosti, kreacije i šljakanja, a ima i izuzetnu rotaciju od 10 nesebičnih igrača koji, u Kirilenkovom stilu, igraju svi za jednoga, jedan za sve. Kad svemu ovome dodaš Mozgova (Denver) i Kauna (CSKA) pod košem, uz napomenu da u mladom, 18 godišnjem, Sergeju Karaševu imaju najboljeg juniora na prvenstvu (NBA skauti već imaju na oku igrača kojega smatraju novim Kirilenkom), jasno je kako su Rusi krcati i kako ih ni slučajno ne smijemo zanemariti.

PROGNOZA - POLUFINALE

ARGENTINA

Dok imaju Ginobilila, Argentinci se mogu nadati medalji, ali ova današnja momčad nije ni sjena nekadašnje super generacije. Sve stariji i sporiji Scola više nema Oberta da mu čuva leđa, Nocioni već godinama nije na razini potrebnoj da obranom i tricama održava energetsku razinu momčadi, a pouzdani play Prigioni je napunio 35 godina. Ponos i znanje im nitko ne može osporiti, ali pitanje je hoće li uopće imati dovoljno moći za suprotstaviti se Brazilu, a kamoli Španjolskoj. Praktički, uz Ginobilieve ulaze i kreaciju te Scolino trpanje s vrha reketa, njihova najveća snaga ovom prilikom bit će šuterski učinak Carlosa Delfina koji je konačno dočekao priliku biti jedan od tri šerifa.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

FRANCE

Gledao sam većinu njihovih utakmica kroz pripreme i nisu ostavili dojam momčadi sposobne uloviti medalju. Parker i Batum su totalno van forme, a njihova NBA trojka pod košem nije u istoj klasi sa španjolskom i brazilskom. Ipak, ova jezgra je dokazala da zna igrati zajedno, a lanjsko srebro s Eurobasketa jasno govori da su u naponu snage kao generacija. Sredi li Parker noge i ruku (ova situacija s okom ga je vidno uzdrmala, ali još ga je više uzdrmalo što do prije 15 dana nije zaigrao košarku), postaju opasni, a pridoda li se Batum svojom tihom, ali ubojitom igrom, imaju odličan temelj.

Gotovo je sigurno kako će se na njega nadograditi uvijek pouzdani all-round swingmani De Colo (konačno prelazi u Spurse i pridružuje se francuskoj koloniji u San Antoniu) i Gelabale (Khimki), a svoje će odraditi i Diaw, Turiaf i Seraphin. Problem je jedino što je to njihovo odrađivanje premalo u ovoj konkurenciji – iako su u stanju igrati zatvorenih očiju zajedno, Diaw i Turiaf više nisu garancija kontroliranog reketa. Mladi Seraphin ostavlja dojam najmoćnijeg visokog kojega imaju na raspolaganju, ali s 22 godine i tek jednom poštenom NBA sezonom iza sebe, momak je premlad i presirov da preuzme veću odgovornost.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

LITVA

Litva ima sličan problem kao i Srbi i Grci, trenutno se nalazi u smjeni generacija koju je puno teže uspješno prebroditi kada nemaš vrhunski talent na koji se možeš osloniti. Njihov najbolji mladi igrač, centar Raptorsa Jonas Valanciunas, još je nekoliko godina udaljen od faze karijere kada će ga se moći smatrati nositeljem, a kako su sjajni veterani Marčulionis, Songaila i Kaukenas jednom nogom u mirovini, najveći teret nosit će međugeneracija sastavljena od gomile solidnih košarkaša, ali bez zvijezda. Litvanci su uvijek opasni oslonjeni na svoja dva tradicionalna elementa (igru ulaz-povratna-trica i rotaciju od deset igrača), ali nisu favoriti za medalje. Takva je stvarnost kada ti je prvo ime Linas Kleiza, a tri glavna šuterska oslonca Pocius, Maciulis i Kalnietis.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

AUSTRALIJA

Bez Boguta i bez specijalnih novih mladih talenata, Australci će biti tipična tvrda družina koja će se mlatiti u reketu i koje će stići onoliko daleko koliko ih odvede back-up play Spursa Patty Mills. Millsova kombinacija trica i brzine bit će dovoljna za prikriti manjak talenta protiv slabije konkurencije poput Kine i Britanije, a to znači da će Australci gotovo sigurno među osam. Šteta jedino što to znači da idu na USA, gdje im neće pomoći ni solidna veteranska pick & pop vještina Davida Andersena (NBA izbjeglica), a ni žilavost Aleksa Marića (Pao), Brada Newleya (Valencia) i kapetana Matthewa Nielsena (Khimki). Ova četvorka u frontcourtu ima potencijala biti smetnja momčadima s manjkom mišića, ali, osim USA u četvrtfinalu, već u grupi ih čekaju Brazil i Španjolska sa svojim NBA centrima, što je matchup koji im nikako ne pomaže planirati nekakav podvig. Svakako obratiti pažnju na mladog beka Dellavedovu, playmakera i lidera sveučilišta St. Mary’s – radi se o prvoklasnom snajperu i bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati u igri bez lopte kao pratnja Millsu.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

NIGERIJA

Izbacili Grke na leđima sjajnog Ikea Diogua (17 koševa, 12 skokova), čovjeka koji usprkos sjajnoj NCAA karijeri na Arizona Stateu nikada nije opravdao svoju poziciju 9. picka u NBA (u 6 sezona promijenio 6 klubova, novu NBA šansu čeka u Portoriku). Doduše, možda je bolje reći da su Grci izbacili sami sebe jer nisu u stanju odraditi smjenu generacija bez Spanoulisa u glavnoj ulozi, ali to je problem njihovog (vrlo vjerojatno uskoro bivšeg) izbornika Zourasa.

Ono što je puno važnije od slučajnog izbacivanja Grčke je solidan otpor koji su na istom kvalifikacijskom turniru pružili Rusima te lakoća kojom su izbacili Dominiku s Alom Horfordom (Diogu ga je uništio s 25 koševa i 10 skokova). Uz Ikea, drugi najvažniji igrač je mladi atleta Hornetsa Al-Farouq Aminu, a borbenost i skočnost koju ovaj dvojac prezentira stavlja ih iznad ranga totalnih autsajdera (Kina, Tunis, Britanija) u rang s Australijom. Šteta što od navedenih igraju u skupini samo s Tunisom, ali to je taj ustupak koji se morao napraviti domaćinu kako bi se eventualnom pobjedom nad klokanima plasirali dalje.

PROGNOZA - 9. MJESTO

BRITANIJA

Luol Deng je krasan mladić koji na izuzetan način odaje zahvalnost zemlji koja je pomogla njemu i obitelji da pronađu bolji život, ali osobno mi je bezveze da ovoliko odgađa operaciju šake zbog čiste simbolike. Britanci osim njega nemaju nikoga vrijednog spomena, njihovi bekovi su treća liga Euro košarke, a među hrpom visokih balvana ističe se tek Joel Freeland kojega je Portland ipak iz nekog razloga odlučio dovesti u NBA. Sudeći po ovom potezu i činjenici da će dogodine imati čak 5 rookiea na rosteru, izgleda da Blazersi ni sami ne vjeruju da će u skorije vrijeme biti playoff momčad.

PROGNOZA - 10. MJESTO

KINA

Bacit ću pogled na njih barem jednom da vidim koliko su napredovali u ove zadnjih 4 godine, obzirom na gomilu sredstava koju ulažu u svoju nacionalnu ligu. Ali, činjenica da su jednom drugorazrednom košarkašu poput Yia dali da nosi zastavu na otvaranju igara, pored svih vrhunskih sportaša koje imaju, govori mi da su tradicionalno prizemljeni Kinezi kada je košarka u pitanju totalno nerealni (iako uz Yia ovaj put dovode i veterana Wang Zhizhia i novog mladog ultra-viskog centra, 221 cm krakatog Zhang Zhaoxua).

PROGNOZA - 11. MJESTO

TUNIS

U pripremnim utakmicama u prosjeku su gubili po 30 razlike, a to je neka brojka koje bi se trebali držati i na turniru. U biti, o njima ne bi imao što reći da nisam gledao ljetnu ligu u kojoj je tijekom dijela u Orlandu za Utah Jazz igrao njihov 217 cm visoki centar Salah Mejri. Čovjek ima 26 godina, igra u Belgiji i izgleda kao made in Taiwan verzija Hameda Haddaia.

PROGNOZA - KOŠ RAZLIKA -120

Tagged as: Anderson Varejao, Andrei Kirilenko, LeBron James, Manu Ginobili, Pau Gasol 14 Comments

27Jul/120

30 F0R 30: ORLANDO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva - Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao "čak" do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

- Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

- u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

- u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

- iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O'Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

Tagged as: Dwight Howard, Orlando Magic, Ryan Anderson, Stan Van Gundy No Comments

26Jul/122

30 FOR 30: OKLAHOMA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

- 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

- 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

- 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača - u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama - oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja - čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

- Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa - ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

Tagged as: James Harden, Kevin Durant, Oklahoma City Thunder 2 Comments

Older Entries »