RANKING THE OWNERS
U NBA danas postoje dva tipa vlasnika – oni kojima su franšize isključivo posao te oni kojima su prvenstveno zabava. U ove prve spadaju gotovo svi starosjedioci, poslovni ljudi koji su svoj udio u ligi kupili '80-ih ili ranih '90-ih, u vrijeme prije nego je sport postao TV zabava broj jedan te se iz solidnog biznisa pretvorio u fantastičan biznis. Zanimljivo, nedavnim prodajama Wizardsa (pokojni Abe Polin bio vlasnik od '60-ih) i Pistonsa (pokojni Davidson bio vlasnik od sredine '70-ih), vlasnik s najdužim stažom u ligi postao je Jerry Buss, koji je Lakerse kupio 1979. a sljedeći po stažu je Donald Sterling, koji se Clippersa dočepao 1981. Toliko o tome koliko je bitno tržište (lokacija, lokacija, lokacija) – nema tog novca za kojega bi se Buss ili Sterling odrekli svojih zlatnih koka.
Iako i među ovim poslovnjacima/veteranima ima iznimaka – očiti primjer je Paul Allen, kojem su Blazersi isključivo igračka – tek u novom mileniju, s medijskim bumom i ogromnim novcima koje se okreću na TV pravima, ali i ponosom koji donosi vlasništvo NBA franšize, javlja se nova vrsta vlasnika koja u ligu ne ulazi radi posla, koliko radi zadovoljenja ega. Radi se uglavnom o milijarderima koji su odavno osigurali svoju egzistenciju i kojima vlasništvo nad NBA franšizom predstavlja zadovoljstvo. Primjer ovakvog vlasnika je, naravno, Marc Cuban, koji je jednako uključen u košarkaški dio rada u klubu koliko i u poslovni. Naravno, neki se poput Cubana potpuno odaju sportu (Leonsis, Benson), a neki i dalje ostaju vjerni svojim prvotnim poslovima i ostalim ambicijama (Gores, Prokhorov).
Poanta je da sa sve većom popularnošću lige, vrijeme biznismena prolazi i samo je pitanje dana kada će se prva NBA franšiza prodati za milijardu. Vrijeme kada su lukavi poslovni ljudi poput Petera Holta ili Jerrya Reinsdorfa mogli računati da kupuju nešto na čemu će moći zaraditi su prošlost, ubuduće će se ulazak u NBA plaćati prvenstveno da bi se moglo igrati. Uz ogromne gubitke u startu, za što su zadnje dvije prodaje, Hornetsa i Grizzliesa, jasan pokazatelj - novi vlasnici platili su debelo iznad tržišne vrijednosti da bi se mogli hvaliti vlasništvom nad NBA franšizom.
Za one koji imaju poneku milijardu viška i nije im bitno uložiti u posao koji ne donosi zaradu već užitak, dobra je vijest da postoji cijeli niz nestabilnih NBA franšiza koje bi se vrlo lako mogle naći na tržištu. Prvi su svakako Hawksi, koji i dalje pokušavaju funkcionirati sa sedam vlasnika s jednakim pravom glasa, što je naravno nemoguće (puno baba, kilavo dite). Naravno, tu je i situacija u Sacramentu, gdje imamo braću Maloof koja bi se rado igrala NBA franšizom, ali su pri tome zaboravili na jedna detalj – nisu milijarderi te klubu prvenstveno moraju prići kao biznisu, čemu više financijski nisu dorasli.
Također, uvijek postoji opcija da stariji vlasnici, koji nisu pretjerano zagrijani za košarku, poput vlasnika Bucksa Kohla, oplode svoj udio i prodaju franšizu nekome od novih bogatuna. Tu je i slučaj Raptorsa, koji su upravljani od strane fonda i koji drže vrijednost zbog sjajnog tržišta, a kojima nedostaje upravo ta ambicija kakvu bi mogao donijeti vlasnik od krvi i mesa. Teško je zamisliti da NBA napusti Kanadu kada im ide poprilično dobro u ovom području, ali nije nemoguće zamisliti da većinski paket dionica Raptorsa završi u rukama nekoga spremnog platiti onoliko koliko bude trebalo.
Uostalom, od 30 vlasnika njih čak 8 u posjed svoje nove igračke došlo je u zadnje dvije godine, a takav trend jasno govori da u ovom poslu samo promjena stalna jest, i tako će biti sve dok u ligi ne ostane 30 onih kojima je prije svega stalo do igre, a tek zatim do biznisa.
Uglavnom, kako svaki vlasnik itekako utječe na rezultate kluba svojim odlukama i ponašanjem, odlučio sam na brzinu predstaviti jednog po jednog, uz neizbježno rangiranje (treba iskoristiti svaku priliku za igranje s excellom). U obzir su uzeti sljedeći faktori:
- trenutna vrijednost franšize
- plaćeni iznos prilikom kupnje franšize
- ukupno bogatstvo vlasnika
- broj pobjeda kluba u prethodnoj sezoni
- dužina vlasničkog staža
Naravno, ovih nekoliko faktora teško da mogu ponuditi idealna rješenja, ali mogu ukazati na stil pojedinog vlasnika. Kako su oni koji su kupili franšize prije 15-ak ili više godina u debelom plusu što se tiče omjera uloženog i trenutne vrijednosti, bodovao sam i staž kako bi se u približno istom kontekstu našli oni koji su platili manje i oni koji su platili stotinjak puta više. Broj pobjeda tu je samo da umanji konačni broj bodova onima koji na tržište ne izbacuju dobar proizvod, a uključivanjem ukupnog bogatstva nagradili smo one koji su s najmanje postigli najviše.
Konačni rezultati ispali su poprilično očekivani, tako da sam sasvim zadovoljan formulom, iako bi bila još bolja da je u nju uključena još veća količina podatataka, posebice da je uzet duži vremenski period kako bi se dodatno nagradilo franšize koje konstantno pobjeđuju. Također, nisam u obzir uzimao salary cap, to je stavka koju ćemo koristiti prilikom rangiranja GM-ova. Vlasnici su tu ionako da plaćaju račune, a ne da razbijaju glavu s pravilima.
1. Peter Holt (Spurs), 970 bodova
Vlasnik Spursa skroman je bogataš, baš kao što su Spursi skroman klub – iako potječe iz bogate obitelji, njegova imovina kreće se oko 80 milja zarađenih na najvećem zastupništvu Caterpillara u SAD-u. Uz dnevni posao u Holt-catu, najviše energije ulaže u Spurse, tako da i ne treba čuditi lakoća kojom klub riješava ključna pitanja poput nove dvorane ili salary capa. Holt radi sjajan posao na povezivanju zajednice i Spursa, kao i na komuniciranju s upravnim dvojcem Buford - Popovich. Kao jedan od lidera vlasnika u pregovorima oko novog kolektivnog, nešto je manje blizak s igračima, ali to ne umanjuje njegove poslovne uspjehe, izuzetno vrijednu franšizu obzirom na malo tržište i rezultate Spursa. Za koje je, naravno, najzaslužniji talent Tima Duncana, međutim, Holtu treba čestitati na tome što je iz dostupnoga izvukao maksimum. Manager.
Vrijednost vlasnika – 80 milja
Staž vlasnika - 16 godina
Vrijednost kluba – 418 milja
Plaćena cijena - 76 milja
2. Jerry Reinsdorf (Bulls), 900 bodova
Legendardno škrti Jerry Reinsdorf obogatio se trgovanjem nekretnina, da bi '80-ih kupio dvije sportske franšize (uz Bullse vlasnik je i MLB kluba Chicago White Sox) od kojih i danas živi i čija vrijednost je u međuvremenu skočila u nebo – zajedno ih je platio 35 milja, a danas vrijede preko milijardu dolara. Obzirom da su mu one glavni izvor prihoda, oprez prilikom poslovanja kakvoga ne iskazuju ostali vlasnici kojima su franšize igračke donekle je razumljiv, ali obzirom da se nalazi na jednom od tri najveća tržišta u SAD-u, ne i prihvatljiv. Biznismen.
Vrijednost vlasnika – 280 milja
Staž vlasnika - 27 godina
Vrijednost kluba – 600 milja
Plaćena cijena - 16 milja
3. Clay Bennett (Thunder), 810 bodova
Dotični je bez premca najveći ljigavac na ovom popisu, što je, sudeći po ovako visokom plasmanu, očito u svijetu biznisa itekako poželjna kvaliteta. Ne samo da je ukrao Sonicse i preselio ih u Oklahomu na jedan totalno bijedan način (stvarno je bilo logično očekivati da skupina iz Oklahome zadrži klub u Seattleu, nema što), nego u principu i nije pravi bogataš – prvo je ženinim novcem (punac je bio vlasnik većina medija u Oklahomi i vlasnik country verzije MTV-a) kupio društveni status, da bi onda okupio oko sebe lokalne naftaše i bankare te ostvario san toga da bude na čelu NBA franšize kojega je imao od kada je kao član uprave Spursa '90-ih, uprave koja je, gle slučaja, bila spremna pustiti klub da ode i San Antonia, dok se nije pojavio Holt kako bi ga zadržao gdje mu je mjesto. Drži većinski paket Thundera u rukama, a ovako visoki plasman može zahvaliti Durantu i činjenici da je s poprilično skromnim zaleđem postao vlasnik jedne od poželjnijih igračaka na tržištu. Republikanac.
Vrijednost vlasnika – 400 milja
Staž vlasnika - 6 godina
Vrijednost kluba – 348 milja
Plaćena cijena - 325 milja
4. Lesley Alexander (Rockets), 800 bodova
Lesley Alexander bogatstvo je stekao trgovanjem dionicama i obveznicama. Zaradu je osim u Rocketse uložio i u razne fondove i banke, a sklonost Darylu Moreyu i njegovom originalnom iskustvu može se pripisati i hipijevskom svjetonazoru – gdje ćeš logičnijeg puta od toga da jedan bankar s Wall Streeta postane vegetarijanac, borac za prava životinja, jedan od najvećih donora Demokratske stranke i NBA vlasnik (a takvi su stvarno rijetki među demokratima). Liberal.
Vrijednost vlasnika – 80 milja
Staž vlasnika - 19 godina
Vrijednost kluba – 453 milja
Plaćena cijena - 85 milja
5. Jerry Buss (Lakers), 800 bodova
Od svih koji su se obogatili trgovanjem nekretninama, Jerry Buss je svakako najoriginalniji – bio je učitelj koji je uložio određenu svotu u izgradnju nekakve zgrade, da bi nakon ogromne zarade shvatio kako novac leži u brdima i dolinama Los Angelesa koji je tek razvojem tehnologije počeo postajati jedno od najpoželjnijih mjesta za život na planeti. 1979. kupio je Lakerse i Forum za tada nezamislivih 67.5 milja. Prilikom preseljenja iz Foruma u Staples Centar prodao je manjinski dio Phillipu Anschutzu (vrijedan 268 milijuna), vlasniku dvorane i čovjeku teškom 7 milijardi koji već godinama stoji iza pokušaja da se u Los Angeles dovede NFL franšiza. Time je samo pokazao kakav je majstor - zadržao je većinski paket, a usput anulirao troškove koji bi klub imao da je morao rentati dvoranu. Igrač.
Vrijednost vlasnika – 380 milja
Staž vlasnika - 33 godine
Vrijednost kluba – 900 milja
Plaćena cijena - 20 milja
6. Wyc Grousbeck (Celtics), 770 bodova
Celticse stalne promjene vlasnika nikada nisu smetale u uspjesima, najvećim dijelom zato što je svaka nova garnitura ostavljala Auerbachu da upravlja klubom. Reda nema među nama od 2006. ali srećom po Celticse zadnjih 10 godina Boston je u rukama Wyca Grousbecka, čija obitelj stoji iza lokalne skupine koja upravlja klubom (4 su glavna partnera i cijeli niz manjih, s tim da Grousbeckovi drže većinski paket). Lovu zaradio investiranjem tuđeg kapitala, danas predan održavanju slave zelenih. Čuvar obiteljskog srebra.
Vrijednost vlasnika – 360 milja
Staž vlasnika - 10 godina
Vrijednost kluba – 482 milja
Plaćena cijena - 360 milja
7. Atlanta Spirit (Hawks), 720 bodova
Problemi Hawksa počinju od kada ih je medijski tajkun Ted Turner prodao ovoj grupi, koja inače upravlja dvoranom u kojoj Hawksi igraju. U upravnom odboru je čak 7 ljudi, 7 partnera s manjinskim vlasničkim udjelom koji zajedno odlučuju o svemu (od čega su dvojica usko vezana uz Turnera - njegov sin i zet), pa su neslaganja oko pravca u kojem franšiza ide neminovna, bilo da se radi o dovođenju igrača ili o pokušajima prodaje. Jedan takav lani je propao – činilo se da će Hawksi konačno dobiti većinskog vlasnika, i to prvog latinosa s NBA franšizom, kada je Alex Meruelo otpao iz igre zbog financijskih problema, ali kažu oni bliži situaciji da se grupa 7 nije mogla dogovoriti oko prodaje. Hawksi su i dalje dostupni, početna cijena za pregovore i većinski paket (80% udjela) kreće se oko 300 milja, pa ako imate viška, spasite ovaj klub. Što je najgore, čak i ovakvo vodstvo bez jasne vizije, uspjelo je ostvariti rezultate i pozicionirati Hawkse kao playoff momčad bez financijskih dubioza. To su i najveći razlozi zašto je u ovom rangiranju Atlanta Spirit grupa isplivala ovako visoko, kao i taj da nitko pojma nema koliko su uopće teški vlasnici - kako je nemoguće izračunati vrijednost svih 7, za zbroj ukupnog bogatstva jednostavno sam vrijednosti franšize pridodao i vrijednost dvorane. Upravitelji bez duha.
Vrijednost vlasnika – 570 milja
Staž vlasnika - 8 godina
Vrijednost kluba – 270 milja
Plaćena cijena - 208 milja
8. Michael Heisley/Robert Pera (Grizzlies), 720 bodova
Još su teoretski vlasništvo Michaela Heisleya, poduzetnika iz Chicaga koji se obogatio na tvornicama čelika i čeličnih proizvoda, a uskoro će novi vlasnik postati 34 godine "star" Robert Pera, tajkun iz Silicijske doline koji je svoj put počeo u Appleu, da bi završio kao jedan od ključnih ljudi u razvoju wirelles tehnologije. Naravno, obzirom kako je završila maloprije spomenuta priča s Meruelom i Hawksima, treba pričekati da NBA odobri prodaju. Heisley je inače već dva puta pokušao prodati klub, prvi put grupi na čelu s Christianom Leattnerom koja nije imala dovoljno financijsko zaleđe, a drugi put pre-bogatom Larryu Ellisonu (ima više dolara od Prokhorova i Allena zajedno te se stalno spominje kada je bilo koja sportska franšiza na tržištu, ali za sada nikako da postane vlasnik barem jedne). Ovaj posao je propao zato što je Ellison navodno klub htio preseliti u svoj San Jose, a Heisley je odlučan da klub mora ostati u Memphisu barem do 2021. i isteka trenutnog ugovora s gradom Memphisom oko najma dvorane. Nadobudni ulagači koji žele iz teških okolnosti (malo tržište) izvući maksimum.
Vrijednost vlasnika – 1.5 milijardi (Heisley), odnosno 1.5 milijardi (Pera)
Staž vlasnika - 12 godina Heisley, 0 godina Pera
Vrijednost kluba – 270 milja
Plaćena cijena - 160 milja Heisley, 350 milja Pera
9. Greg Miller (Jazz), 690 bodova
Nakon smrti oca Larrya, koji se obogatio trgovanjem automobilima, ulaganjem u medije i banke, upravo je Greg preuzeo upravljanje dvoranom i klubom koji danas čine najvažniji dio obiteljskog bogatstva. Tradicionalist.
Vrijednost vlasnika – 480 milja
Staž vlasnika - 26 godina
Vrijednost kluba – 335 milja
Plaćena cijena - 24 milje
10. Micky Arison (Heat), 650 bodova
Kralj svjetskog cruise biznisa, njegovih više od 100 brodova drže preko 50% svjetskog tržišta. Lova koju troši na Heat je sitniš, nedavno je najdražu igračku dao u ruke sinu Nicku, a u intervjuima je jasno rekao da Heat s ovakvim rosterom na tržištu južne Floride ne može zaraditi dovoljno da pokrije svoje troškove. Dobra vijest je što nije implicirao da mu je problem plaćati porez kako bi održao jezgru prvaka što duže zajedno. Heat je u obiteljskim rukama od ulaska u ligu 1988. kada je Mickeyev otac Ted platio pravo na NBA franšizu 33 milje. Ted je Mickya kao klinca slao da ljeti radi na brodovima, prvo kao konobar, a onda i upravitelj. Istu je proceduru prošao i Nick. Dobri duh.
Vrijednost vlasnika – 5.8 milijardi
Staž vlasnika - 24 godine
Vrijednost kluba – 457 milja
Plaćena cijena - 33 milje
11. James Dolan (Knicks), 650 bodova
Problem ovog izbora je što sam uzeo samo jednu godinu u obzir, pa plasman Knicksa u playoff ostavlja dobar dojam i skreće pažnju s desetljeća loših rezultata. Također, obzirom na tržište (lokacija, lokacija, lokacija), Dolan ima zaštitnu mrežu koja je u stanju pokriti svaki očajan potez - koliko god trošio, Knicksi sami zarađuju dovoljno da pokriju sve troškove bez potrebe da se poseže za obiteljskim srebrom. Ultimativna igračka, dakle, iako srebra ima sasvim dovoljno - tata Charlesa Dolana bio je sretnik koji je osnovao kabelsku televiziju koja pokriva najveći dio područja Velike Jabuke. Sina Jimmya pak postavio je na čelo uprave, da kao šef Cablevisiona i Madison Square Gardena (koji se izdvojio kao posebna firma i upravlja dvoranom, Knicksima, Rangersima te njihovim TV pravima) zaradi džeparac. Klaun.
Vrijednost vlasnika – 2.6 milijarde
Staž vlasnika - 15 godina
Vrijednost kluba – 780 milja
Plaćena cijena - 300 milja
12. Donald Sterling (Clippers), 640 bodova
Legendaran po svojoj nebrizi za rezultate dok god može imati igračku poput NBA franšize, također je bogatstvo stekao na trgovanjem nekretninama i zemljištima po Los Angelesu. Ma što mislili o njemu osobno, činjenica je da poslovno Clippersi nikada nisu bili u problemima (Sterling je maksimalno koristio prednost lokacije kako bi izvlačio zaradu iz NBA franšize, a porast vrijednosti tijekom trideset godina koliko je vlasnik ne treba ni spominjati), a to što je zbog zarade često patila prezentacija igre Sterlinga nikada nije brinulo. Na kraju krajeva, dolaskom Paula klub je odjednom imao pobjedničku sezonu, a to dovoljno govori o nepotrebnoj mistifikaciji vlasnika - Sterling je nastavio po starom i svejedno ima playoff momčad. Dakle, veže li Paula uz Griffina idućih 5 sezona, neće se morati brinuti oko toga kako vodi klub jer će playoff biti konstanta. Stari pokvarenjak.
Vrijednost vlasnika – 1.5 milijarde
Staž vlasnika - 31 godina
Vrijednost kluba – 324 milje
Plaćena cijena - 13 milja
13. Joshua Harris (Sixers), 640 bodova
Novi vlasnik Sixersa Joshua Harris obogatio se investicijskim menadžmentom, a prije godinu dana u namjeri da od Sixersa napravi modernu franšizu okupio je skupinu ulagača među kojima se nalazi i Will Smith od kojega su očekivali da Sixersima bude ono što je Jay-Z Netsima. Najveći plus u ovom izboru mu je izuzetno niska cijena koju je platio za franšizu, bivšim vlasnicima se očito žurilo riješiti kluba koji ima ime, ali i etiketu gubitničkog veći dio zadnjeg desetljeća. Mladi pobjednik.
Vrijednost vlasnika – 1.6 milijarde
Staž vlasnika - 1 godina
Vrijednost kluba – 314 milja
Plaćena cijena - 280 milja
14. braća Maloof (Kings), 630 bodova
Nasljednici su love stečene na distribuciji piva, što je djelatnost koja im i danas donosi profit, ali većinu bogatstva su uložili u Las Vegas, hotele i kasina, pri čemu nisu baš oplodili investicije, što je i dovelo do natezanja oko sudbine Kingsa. Ipak, pravom prodajom će pokriti dobar dio problema, problem je samo što i dalje uporno pokušavaju ostati na čelu svoje omiljene igračke i usput pronaći partnera koji će na sebe preuzeti veći dio troškova kluba. Od tuda i stalne priče o preseljenju. Ovisnici o životu na kredit.
Vrijednost vlasnika – 200 milja
Staž vlasnika - 14 godina
Vrijednost kluba – 300 milja
Plaćena cijena - 156 milja
15. Herb Kohl (Bucks), 620 bodova
Vlasnik Bucksa poznatiji je kao demokratski senator (i kao najbogatiji senator), zaradio je za više generacija bivajući vlasnikom lanca dućana, od trgovina do apoteka. Bucksi su definitivno najveći dio njegova bogatstva, ali nije čudo što im ne posvećuje dovoljno vremena – jedini razlog zbog kojega ih je kupio bio je politički, da bi ostali u Wiconsinu, a već više puta bio je u pregovorima da ih proda. Uvjet je, jasno, da ne dođe do preseljenja. Inače, Bucksi su po Forbesu najmanje vrijedna NBA franšiza. Lokalni moćnik.
Vrijednost vlasnika – 254 milje
Staž vlasnika - 27 godina
Vrijednost kluba – 268 milja
Plaćena cijena - 19 milja
16. Herb Simon (Pacers), 610 bodova
Vlasnik Pacersa je još jedan old-school trgovac nekretninama i graditelj shopping centara, a sin Mel nametnuo se kao legitimni nasljednik u svim sektorima. Mudri djedica.
Vrijednost vlasnika – 1.6 milijarde
Staž vlasnika - 29 godina
Vrijednost kluba – 283 milja
Plaćena cijena - 11 milja
17. Robert Sarver (Suns), 610 bodova
Od kada je Robert Sarver kupio Sunse od legendarnog Jerrya Colangela, klub iz Arizone jedan je od najškrtijih i financijski najsavijesnijih u ligi, što je i razumljivo obzirom da je Sarver od svojih bankarskih investicija i tatinog nasljeđa od hotela težak "jedva" 400 milja. Taj manjak bogatstva donio mu je bodove koji su popravili plasman i anulirali minuse koje je donijela činjenica da je Sarver u 8 godina uspio srušiti vrijednost franšizi ispod iznosa koji je za nju platio. Kockar bez srca.
Vrijednost vlasnika – 400 milja
Staž vlasnika - 8 godina
Vrijednost kluba – 395 milja
Plaćena cijena - 404 milje
18. Mark Cuban (Mavs), 600 bodova
Iako je i Cuban krenuo u košarkaški biznis prvenstveno kako bi potrošio ogromno bogatstvo koje je stekao u informacijskom biznisu i bivajući pionirom u mnogim internet sferama, s vremenom se pretvorio u jednog od najozbiljnijih i najrazumnijih vlasnika u ligi. Iako je čovjek širokih interesa koji trenutno ulaže ogromne novce u TV i filmski biznis, reći da su mu Mavericksi prvi na listi prioriteta nije pretjerivanje. Navijač.
Vrijednost vlasnika – 2.3 milijarde
Staž vlasnika - 12 godina
Vrijednost kluba – 500 milja
Plaćena cijena - 280 milja
19. Michael Jordan (Bobcats), 580 bodova
Michael Jordan ostvario je san Magica Johnsona i mnogih drugih NBA igrača te je postao prvi igrač-vlasnik. Može se Magic slikavat koliko želi kao vlasnik Dodgersa, ali on je u toj ekipi maskota kao i Jay-Z u Brooklynu. MJ je pravi i jedini vlasnik Bobcatsa, a to mu omogućuje činjenica da i dan-danas na Air Jordan otpada 60% svih prodanih košarkaških tenisica na svijetu. Također, kupio je Bobcatse debelo ispod cijene, posebice obzirom na činjenicu da je prvi vlasnik samo za ulazak nove franšize u NBA morao platiti 300 milja (prilikom prodaje Jordanu izgubio je više od trećine ulaganja, toliko je bio željan da pobjegne iz Charlottea). Ikona.
Vrijednost vlasnika – 525 milja
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 275 milja
Plaćena cijena - 175 milja
20. Joe Lacob (Warriors), 580 bodova
Warriorse je, s namjernom da ih pretvori u playoff momčad i vrati u San Francisco, nedavno kupio investicijski maher na polju internet tehnologije Joe Lacob, koji ima većinski paket, uz pomoć niza ulagača od kojih se najviše ističe filmski producent Peter Gruber, poznat i po udjelima u Arsenalu i odnedavno u Dodgersima. Uspije li u dvije godine barem u jednom od ova dva cilja, Lacob bi trebao poprilično skočiti na idućem rangiranju. Čovjek s planom i puno pozitivne energije.
Vrijednost vlasnika – 350 milja
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 450 milja
Plaćena cijena - 450 milja
21. Rich DeVos (Magic), 540 bodova
Vlasnik Orlanda Richard DeVos suosnivač je Amwaya, a trgovanje kozmetikom i plastičnim kutijama donijelo mu je bogatstvo u kojem je Magic tek jedan mali dio. Čovjek bez plana i s puno novca.
Vrijednost vlasnika – 5 milijardi
Staž vlasnika - 21 godina
Vrijednost kluba – 385 milja
Plaćena cijena - 85 milja
22. Stan Kroenke (Nuggets), 540 bodova
S druge strane, reći da je vlasniku Denvera nešto posebno stalo do Nuggetsa bilo bi navučeno. Stan Kroenke, građevinski tajkun koji se pretvorio u jednog od najbogatijih ljudi na svijetu nakon što je svom biznisu pridodao ženino nasljedstvo (sitnicu poput Wal-Marta kojega je osnovao njen otac), trenutno je uz Nuggetse vlasnik Avalanchesa (NHL), Ramsa (NFL) i Arsenala. Naravno, ovo sportsko carstvo spojeno je u jednu grupu kojom se zabavlja njegov sin Josh. Sakupljač trofeja.
Vrijednost vlasnika – 3.2 milijarde
Staž vlasnika - 12 godina
Vrijednost kluba – 316 milja
Plaćena cijena - 200 milja
23. Tom Benson (Hornets), 540 bodova
Novi vlasnik Hornetsa Tom Benson počeo je kao diler automobilima u New Orleansu i San Antoniu, da bi ulaganjam u banke i sport novac višestruku oplodio. Postao je vlasnik Saintsa sredinom '80-ih, a u međuvremeno je naravno vrijednost franžize skočila u nebo. Ulaganje u Hornetse treba tumačiti kao novi poslovni potez, ali i kao pokušaj da popravi ugled u regiji koji mu je znatno opao nakon što su procurile priče kako je nakon Katrine namjeravao Saintse preseliti u San Antonio. Inače, liga je na prodaji Hornetsa zaradila 38 milijuna, jer su 300 platili bivšem vlasniku Shinnu da bi prestao biti vlasnik. Grešnik.
Vrijednost vlasnika – 1.1 milijarda
Staž vlasnika - 0 godina
Vrijednost kluba – 285 milja
Plaćena cijena - 338 milja
24. Maple Leaf Sports (Raptors), 510 bodova
Naravno da klub iz Kanade mora biti poseban – jedini uz Hawkse nema izrazitog vlasnika, već više njih (dvije kanadske telekomunikacijske kompanije imaju najveći udio, a do jučer je glavni bio mirovinski fond učitelja – zamislite takav scenarij kod nas, takav fond ne bi mogao biti vlasnik niti lokalnog boćarskog kluba), a klubom upravlja Maple Leaf Sports & Entertainment, koji uz Raptorse drži još i Maple Leafse. Sterilno.
Vrijednost vlasnika – 2 milijarde
Staž vlasnika - 14 godina
Vrijednost kluba – 382 milje
Plaćena cijena - 125 milja
25. Tom Gores (Pistons), 510 bodova
Pistonse je prije godinu dana od dugogodišnjih vlasnika kupio Tom Gores, koji je svoje bogatstvo stekao ulaganjima u manje firme koje bi zatim prodavao za višestruku dobit. Nos za posao doveo ga je do statusa milijardera, tako da sumnjam kako je kupio Pistonse samo kako bi ih sutra prodao za više – stiglo je vrijeme da se čovjek malo i igra. Dobio Pistonse za skromnih 325 milja, ali obzirom da su prijašnji vlasnici klub kupili 1978. za 8 milja i da su usput teški 4 milijarde, mislim da će preživjet nešto lošiji posao. Enigma.
Vrijednost vlasnika – 2.5 milijardi
Staž vlasnika - 1 godina
Vrijednost kluba – 332 milje
Plaćena cijena - 325 milja
26. Mikhail Prokhorov (Nets), 490 bodova
Iako i bivši vlasnik Bruce Ratner i Jay-Z imaju nekakav mali udio, većinski vlasnik (80%) i neprikosnoveni gazda Netsa ruski je tajkun Mikhail Prokhorov. Rus je, uz novac za franšizu, uložio još minimalno 500 milja u izgradnju nove dvorane. Imperator.
Vrijednost vlasnika – 18 milijardi
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 570 milja
Plaćena cijena - 365 milja
27. Glen Taylor (Wolves), 460 bodova
Glen Taylor također se okušao u politici, a bogatstvo je stekao na tiskarama i farmama. Nekarizmatičan.
Vrijednost vlasnika – 1.8 milijardi
Staž vlasnika - 17 godina
Vrijednost kluba – 272 milje
Plaćena cijena - 89 milja
28. Ted Leonsis (Wizards), 460 bodova
Ted Leonsis obogatio se u ranim danima interneta, dogurao do čelne pozicije u AOL-u dok je to još nešto značilo, a kapital je uglavnom ulagao u sport, kupivši nakon Capitalsa i Wizardse. Brutalna pretplata Wizardsa govori o njegovoj očajničkoj želji da ima NBA franšizu, ali ne odaje savjesnog poslovnog čovjeka. Poznat po PR kampanjama koje ciljaju direktno na emocije navijača, ali rezultati ga uredno zaobilaze. Neozbiljan.
Vrijednost vlasnika – 1 milijarda
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 328 milja
Plaćena cijena - 550 milja
29. Dan Gilbert (Cavs), 440 bodova
Obogatio se bankarskim poslovima, a odnedavno se isključivo bavi kockom i upravljanjem dvoranom u kojoj igraju i njegovi Cavsi. Definitivno u kategoriji onih kojima je klub prvenstveno igračka. LeBronov odlazak bacio ga je u minus obzirom da je vrijednost franšize pala u odnosu na cijenu s LeBronom koju je on platio. Bahat.
Vrijednost vlasnika – 1.5 milijarda
Staž vlasnika - 7 godina
Vrijednost kluba – 330 milja
Plaćena cijena - 375 milja
30. Paul Allen (Blazers), 430 bodova
Drugi najbogatiji vlasnik u NBA, suosnivač Microsofta, dane u penziji provodi dobrim dijelom uz sport, točnije uz svoje Seattle Seahawskse i Trail Blazerse, ali nažalost često svojim arogantnim vladanjem i petljanjem u posao struke odmaže. Kad uzmeš u obzir njegovo ogromno bogatstvo, lanjsko očajno izdanje Blazersa na svim razinama i konstantno Allenovo prigovaranje oko načina na koji ljudi koje on plaća i bira vode njegov klub, jasno je kako je ovakav rezultat, iako definitivno ne previše relevantan, barem pravedan. Negativne bodove je dobio i za skupu kupovinu Blazersa (nepotrebno, platio duplo više nego su franšize tada vrijedile), ali i za skromnu vrijednost franšize (tu ni on ništa ne može - lokacija sprječava veći rast). Paranoičan.
Vrijednost vlasnika – 14.2 milijarde
Staž vlasnika - 24 godine
Vrijednost kluba – 370 milja
Plaćena cijena - 70 milja
RANKING THE REFS
"A foul is not a foul until the referee blows his whistle."
- Blue Chips, 1994.
Obzirom da sam odrastao u patološkom društvenom kontekstu sastavljenom od vjerovanja u to da se sve događa s razlogom te da istovremeno iza svega stoje nekakvi skriveni motivi, logično je da sam velik dio svojih formativnih fanovskih godina proveo psujući sudačke odluke. Opsjednutost ulogom ljudi u crnom u našim životima, pa tako i na sportskim terenima, danas pak pripisujem prvenstveno neobrazovanošću pojedinaca koji sportu, a tako i životu općenito, prilaze isključivo kao kanalu za ispucavanje frustracija, umjesto kao sjajnoj prilici da se dobru provedu.
Jasno, sudačke greške postoje i ne smije ih se zanemariti, posebice u okruženju opsjednutom nogometom, zastarjelom igrom u kojoj sudac i dan-danas, dok se po Marsu vozaju roboti, može poništiti regularan gol iako je svima koji posjeduju takvo čudo tehnologije poput TV-a jasno da za tim nema razloga. Child, please! Nogomet je ekstreman slučaj zbog činjenice da su golovi toliko rijetki pa je svaka sudačka pogreška koja utječe na rezultat dodatno naglašena, a ekstreman je i zbog spomenute zatupljenosti i nepoštenja koje takva zatupljenost izaziva (i tu ne mislim samo na upravnu i sudačku stranu, već i na odnose među klubovima koji su daleko od reguliranih).
Opet, tko glavonjama iz FIFA-e i UEFA-e može zamjeriti što ne poduzimaju ništa da poprave svoj proizvod kada su mase diljem svijeta spremne obasipati ih milijardama da bi uvijek mogle gledati 4 ista klub u završnici Ljige Prvaka i uvijek iste sudačke greške na nacionalnim turnirima?
Međutim, nije mi namjera gubiti vrijeme na raspravu o tome koliko koji sport ima problema s provedbom pravilnika u praksi. Niti mi je cilj istaknuti kako bi roboti radili bolji posao - NFL je najbolji dokaz da ni sve veća mehanizacija ne pomaže igri, dapače, samo joj dodatno oduzima draž dok suci i dalje u mnogim situacijama ostaju sami s vlastitim procjenama. Ne, samo želim naglasiti kako je suđenje sastavni dio sporta i da ga ne treba doživljavati kao nešto negativno, već ga prvenstveno treba pokušati shvatiti. Ukratko, treba prihvatiti ulogu sudca kao jednog od aktivnih sudionika utakmice koji, kao i igrači, može imati bolji i lošiji dan. I koji, kada se skupi dovoljan broj uzoraka, može imati svoju vlastitu statistiku koja će nam reći nešto o njegovim tendencijama i osobinama kao pojedinca, ali i o njegovoj kvaliteti kao profesionalca.
U sportu poput košarke, u kojoj je kontakt stalan, sudac ima ulogu režisera. Slična stvar je i s vaterpolom i rukometom, iako njih od košarke odvaja izuzetna uloga fizikalija, točnije, ne samo mogućnost da sudac svaki napad svira faul, već i isključenje. U sva tri sporta najvažniji je kriterij, odnosno potreba da se rano uspostave pravila koja vrijede za taj dan. U vaterpolu, u kojem sudac ionako ne vidi ništa, i rukometu, u kojem jedan put isti prekršaj znači isključenje, a drugi put niti prekid igre, poanta je samo da se svakoj momčadi omogući podjednaki broj lopti i šansi.
U košarci vrijedi slično pravilo jednakog broja šansi, iako zbog manje nasilja uloga sudaca biva umanjena dok talent igrača dobiva puno više prostora. Ja još u životu nisam gledao utakmicu rukometa ili vaterpola u kojoj se pola vremena ne provede pričajući o suđenju, a nagledao sam se košarke u kojoj ne primjetiš da netko sudi. Jasno, puno je više onih utakmica u kojima očite greške skrenu pažnju na ljude u crnom (ili sivom, po mudroj NBA logici neutralnosti i neupadljivosti - kako se ono kaže, najveći trik koji je vrag izveo jest taj da je uvjerio ljude da ne postoji), ali, osim da bi utvrdili kako su i suci ljudi itekako sposobni pogriješiti, te greške ne utječu značajnije na rezultat.
Ono što u NBA utječe na rezultat su tendencije sudaca da većinu ničijih lopti usmjere u pravcu domaćina, što je samo još jedan dokaz njihove ljudskosti, ali i nedostatka osobnosti, što je nešto na čemu liga radi već 30 godina. Naime, nekada je NBA bila krcata sucima koji su uživali u teatralnosti svojih nastupa, a posebice u izazivanju domaće publike, jer bi time dokazivali svoju muškost. Ponekad su u tome išli toliko daleko da bi zanemarili balans kako bi pomogli gostujućoj ekipi, što opet nije pošteno. Međutim, oni rijetki koji bi imali talenta i osobnosti da zanemare kontekst i koncentriraju se na poštenu raspodjelu dobara postali su legende, poput valjda najvećeg i najpoznatijeg NBA sudca ikada, Earla Stroma.
Samo da razjasnimo ovo o raspodjeli dobara – pri tome ne mislim na kompenzaciju za počinjenu grešku. Ne, ispravljanje jedne greške drugom ne vodi nikamo, a suci skloni takvoj filozofiji ne traju dugu. Pri tome mislim na sve one situacije u igri u kojima ni napadač ni obrambeni igrač nemaju izrazitu prednost i u kojima je ključno da sudac, ako je već odlučio svirati, ne dodijeli loptu svaki put domaćinu.
Kako je NBA košarka po mom mišljenju apsolutno najbolja zabava na svijetu, odlučio sam skrenuti pažnju i na ljude koji su itekako bitni za igru kakvu poznajemo. Ono, ako su vlasnik/GM/trener kao upravni dio svake franšize Otac, ako su igrači Sin, onda je sudac ono najbliže što NBA košarka ima Duhu Svetom. Uglavnom, izdvojio sam sve suce koji su odradili više od 40 utakmica prošle sezone (dakle, skoro dvije trećine), točnije njih 59.
Sada je trebalo izmisliti nekakvu formulu kako ih rangirati. Kako smatram da je poanta u tome da sudac što manje utječe na postotke, odlučio sam najviše nagraditi one koji su bili najbliže 50-50 učinku u sljedećim kategorijama:
- omjeru pobjeda i poraza domaćina, odnosno gostujuće momčadi
- postotku pobjeda domaćina, odnosno gosta
- koš razlici domaćina i gosta
- dosuđenim osobnim za jednu i drugu stranu
- dosuđenim tehničkim za jednu i drugu stranu
Također, kako je bitna stavka NBA utakmice ritam i atraktivnost, posebno sam odlučio nagraditi one
- koji sviraju najmanje ukupnih prekršaja (dakle, najmanje prekidaju akciju)
- na čijim utakmicama pada najviše koševa (omogućuju atraktivnu igru)
Dakle, tu je 7 kategorija, od kojih sam najviše težine stavljao na postotak, koš razliku i ukupan broj osobnih, a sve kako bi oni sudci koji previše prekidaju igru, omogućuju domaćinu prednost i u velikim postotcima rade na utakmicama koje dobivaju domaćini, upali u ogromne minuse. Kako svih 59 nisu radili jednaki broj utakmica, na kraju sam njihovim bodovima samo dodao broj odrađenih utakmica i tako došao do zbroja po kojem sam rangirao najveće sudačke talente u ligi.
Jasno, jedan skraćena sezona nije mjerilo, pogotovo kada nisam u obzir uzimao raspored, ali kroz tri-četiri sezone praćenja pokazat će se koliko je ovakav pristup bio uspješan. Obzirom na rezultate, čini mi se da stvar funkcionira. Nije egzaktna znanost, kao što to nije ni jedna statistika, ali, na kraju krajeva, nisu to ni suđenje, pa ni košarka, zar ne.
Plus, tko se voli kladiti, posebice na zicere, nije mu na odmet znati da postoje određene individuea koje neće dozvoliti da utakmica pobjegne domaćinu, ali i oni koji će napraviti sve da pomognu gostu.
Ako nekome bude čudno što se dva poznata imena ne pojavljuju, neka se zna – Steve Javie i Bennet Salvatore, dva poznata NBA specijalca zadužena za produženja playoff serija, a posebice u situacijama kada je domaćinu trebala pobjeda, propustila su proteklu sezonu zbog ozljeda. Javie je u takvom stanju da ide u mirovinu usprkos samo 57 godina, a Salvatore, iako 5 godina stariji, se nada povratku. Obzirom da je liga krcata sličnim plaćenicima-veteranima koje ćete upoznati u nastavku posta, nije da ga željno očekujemo.
I da, plaće su sljedeće – početnici zarađuju oko 150 000 dolara godišnje, a veterani i po pola milje, s tim da uz playoff bonuse ti iznosi znaju otići debelo iznad (nije ni čudo da se penzići svim silama bore da zadrže mlade snage izvan playoffa).
Kreće nabrajanje od najboljih do najgorih u svojem poslu, uz broj na dresu u zagradi, godine iskustva i broj ukupnih bodova.
ALL-STAR SUCI
1. John Goble (30), 5, 209 bodova
Iako je relativno mlad i u ligi je tek nekoliko sezona, već je dogurao do punog rasporeda, a čak i do playoff utakmica. Jasno, po ovim rezultatima Goble bi trebao suditi i Finale, a ne samo prvi krug playoffa, ali NBA sudačka organizacija je, kao i svaka druga u kojoj politika ima značajnu ulogu, vjerna veteranima, zaslužili to oni ili ne. Za Goblea svakako ima vremena, a gotovo savršeni omjeri u svim kategorijama (51% pobjeda za domaćine, 0 koš razlika, 50-50 omjer osobnih) i činjenica da u njegovim utakmicama pada vrlo dobrih 195 koševa, jasno ukazuju da na čovjeku treba držati oko. Jedini minus mu je što svira previše, 40 osobnih po utakmici, ali to je obzirom na broj koševa manji problem jer više ukazuje na old-school stil čvrste ruke (što dokazuje i 1.5 tehnička po utakmici). Goble hrabro ide prema vrhu, a to znači da će mu klubovi držati leđa (suce u NBA ocjenjuju vodstvo lige, kolege, ali i klubovi, a upravo oni daju najveće ocjene ovakvim kaubojima, što Goble definitivno jeste – prije NBA karijere bavio se uzgojem borbenih pijetlova).
2. Greg Willard (57), 24, 202
Veteran koji već godinama sudi najvažnije utakmice u playoffu, nažalost i jedan od rijetkih sudaca u završnicama koji je dobio najveće moguće ocjene po ovom sistemu, propustio je biti dio zadnjeg NBA finala nakon što mu je otkriven rak tijekom finala Zapada. Teško da ćemo ga gledati iduće sezone, što je ekvivalent tome da Chris Paul preskoči godinu. Šteta, ali držimo fige da se oporavi, liga ga definitivno treba.
3. Marc Davis (8), 14, 196
Davis vam je sigurno poznat po ovome.
Osim što je jedan od vatrenijih sudaca koji uživa u pritisku, Davis voli lupati tehničke i, ako ostavimo strastvenost na strani, definitivno je jedan od najpoštenijih u ligi.
4. Joe Crawford (17), 36, 193
Ok, i meni ide na živce svojom teatralnošću, ali upravo je Crawford pravi nasljednik Stroma i zadnji od stare škole. S godinama je smanjio lupanje tehničkih, neće tako lako ući u dvoboj s publikom ili domaćim trenerom (što ne znači da neće nikada), ali neće ni pasti pod utjecaj atmosfere. Kada griješi, onda to izgleda posebno iritantno zbog nastupa, sjetimo se samo epizode s Timmyem ili ovog klasika
Međutim, činjenice su jasne – kada vam sudi Crawford, imate šansu i pošteno suđenje. Crawfordov problem je što je previše eksponiran, ima daleko najviše postova i youtube klipova od svih sudaca i postao je sinonim za loš posao koji u ovom segmentu radi liga. Međutim, to što je svaka njegova greška postala simbol sudačke problematike, ne znači da je Joe najveći krivac, već da su ljudi previše lijeni da se pozabave ostalima. Usprkos težini kojom se dočeka svaka njegova pogreška, Joe i dalje ostaje omiljen svakoj gostujućoj ekipi i jedan od rijetkih veterana koji izbjegavaju kompenziranje – kada zezne stvar i dosudi očito pogrešnu odluku, Crawford se jednostavno ispriča riječima, a ne poklonjenom loptom u idućem napadu. Uostalom, umjesto da se bave urotama i Crawfordovim nepoštenjem, ljudima bi bilo bolje da shvate jednostavnu realnost – nakon 36 sezona u ligi, Joe jednostavno postaje prestar za svoj posao i greške su u ovoj fazi normalne. E, sad, zašto ne ide u mirovinu? Pa, zato što je ligi u interesu da ga zadrži na parketima dok god je u stanju biti jedan od najboljih, a po ovom rangiranju to definitivno jeste.
5. Mike Callahan (24), 22, 188
Vidjeti njegovo ime ovdje nije nikakvo iznenađenje jer radi se prepoznatljivijoj NBA njuški, s tim da uz Callahana ne vežemo pretjerenu pompoznost, a niti izaziva kontroverze. Čovjek radi svoj posao i u biti je idealan sudac za današnje doba, pošten i stručan, a istovremeno sposoban biti u pozadini. Jasno, kao veteran veli potegnuti tehničku, ali ništa iznad prosjeka.
6. Bennie Adams (47), 17, 188
Adams je ispod Callahana zbog manjeg broja utakmica i zbog toga što još uvijek nije postao sastavni dio finalnih rundi playoffa, lani je sudio samo prvi krug, ali pred njim je još minimalno 10-15 godina u kojima će zasigurno postati dio sudačke kreme.
7. Jason Phillips (23), 13, 187
Još jedan od mlađih koji je usprkos relativno mladoj dobi za sudca (samo 42 godine) već sudio finala konferencija i sakupio 13 sezona.
8. Leon Wood (40), 16, 186
Jedan od rijetkih NBA sudaca s pozitivnim omjerom na strani gosta, veteran koji se još nije probio u vrh (treba čekati odlazak penzića), ali je redovan dio playoffa.
9. Marat Kogut (68), 3, 186
Najmlađi NBA sudac, tek mu je 33, rođen u Ukrajini, u SAD stigao kao beba, a već sa 16 godina bio je licencirani sudac. Još nije dobio priliku za playoff, ali brojke ukazuju da se radi o talentu kojega ćemo gledati idućih 30 godina.
10. Curtis Blair (74), 4, 185
Bivši košarkaš (između NCAA i Europe imao i kratku NBA epizodu) baš je ono što NBA sudačko vodstvo traži i često protežira, sudac s igračkim iskustvom. Doduše, Blaira ne treba gurati jer će se talent pobrinuti za dugu karijeru – iako ima tek nekoliko sezone NBA iskustva, sudio je godinama u NCAA i po svim pokazateljima postat će playoff udarnik u idućih nekoliko godina.
11. Violet Palmer (12), 15, 181
Toliko o tome da žene ne bi trebale suditi – teta Violeta minimalno svira, ne daje tehničke, uživa u pozadini, ali održava 50-50 omjer faulova, drži utakmicu na solidna 192 koša i čak uspijeva održati goste u plusu, kako u omjeru, tako i u koš razlici. Definitivno ima veća muda od većine kolega.
12. Dan Crawford (43), 28, 180
Poznata veteranska faca koja, osim boje kože, ima dosta toga zajedničkog s prezimenjakom Joeom – vole davati tehničke, vole biti u centru pozornosti i uglavnom će se pobrinuti za poštenu borbu. Sudio čak 14 playoff utakmica ove godine, uključujući naravno i Finalne.
STARTNA SUDAČKA KVALITETA
13. J.T. Orr (72), 1, 179
Sudački rookie je u svojoj prvoj sezoni nakon prelaska iz NCAA ranga zadovoljio.
14. Gary Zielinski (59), 11, 177
Čudo od sudca koji je sve razrede preskočio s najvećim ocjenama, u NBA nastavlja graditi sjajnu karijeru. Iako je relativno neiskusan, već ima svoju kvotu utakmica u prvom krugu playoffa.
15. Derek Richardson (63), 15, 175
Majstor regularne sezone, čovjek koji usprkost 15 sezona iskustva još nema playoff nastup. Insideri kao glavni razlog ističu mirnu prirodu i nesklonost političkim igrama – čovjeku je samo važno biti na košarkaškom parketu, što dokazuje i činjenica da svako ljeto provede sudeći besplatno na dječjim ljetnim ligama.
16. Leroy Richardson (20), 17, 170
Bivši marinac izaziva respekt na parketu, ali nikako da izađe iz srednje klase i dobije neku značajnu playoff seriju.
17. Kevin Fehr (7), 17, 170
Usprkos dobrom pedigreu i ogromnom iskustvu (prije NBA sudio u CBA i ima već 54 godine), još se nije probio u udarnu skupinu.
18. Eddie F. Rush (32), 26, 170
Eddie je jedan od dugotrajnijih sudaca, a zbog ne baš sjajnih rezultata na fizičkim testiranjima (voli pojesti i lako je pomisliti kako se radi o ocu Big Babya) ispao je iz udarne playoff ekipe iako je još do prije 5 sezona bio neizbježan dio svake Finalne serije.
19. Bill Kennedy (55), 14, 168
Iako relativno mlad, Kennedy je već godinama ne samo redovan playoff sudionik, već i jedan od zabavnijih NBA sudaca
Valjda je stvar u prezimenu. Simpatična faca, poznat brk, a preživio je i jedan od žešćih bodychekova u NBA povijesti
20. James Capers (19), 17, 167
Slično Kennedyu, već dosta playoff iskustva, lagano se probija prema vrhu, a ljeti ima i školu za buduće sudce.
21. Zach Zarba (33), 9, 166
Mlad, kalio se i u D-ligi, ali već ima i playoff iskustva. Nasljednik Kena Mauera po količini gela u kosi, nadamo se ne i po količini masla na glavi.
22. Brian Forte (45), 5, 164
Još jedna mlada nada, poznat po tome što ne ispušta zviždaljku iz usta, što dokazuje i popriličan broj faula koje svira po utakmici.
23. Matt Boland (18), 8, 163
24. Tony Brown (6), 9, 163
Još dva relativno svježa imena koja se nisu stigla pokvariti i marljivo čekaju playoff dnevnice.
25. Eli Roe (44), 7, 161
Uz NBA sudio i NBDL i WNBA utakmice, poznat po rookie sezoni u kojoj je srušio sve rekorde po broju sviranih osobnih za početnika, s godinama se smirio, iako i dalje vodi utakmice koje uglavnom završavaju ispod 190 koševa.
26. David Jones (36), 23, 160
Evo konačno i jednog veterana, iako ne pripada u skupinu poznatih ovaj ćelavi djedica ima svoj dio playoff kolača.
ROTACIJSKA SUDAČKA KVALITETA
27. Tommy Nunez Junior (28), 8, 159
Sin Tommya Nuneza, legendarnog NBA sudca i danas jednog od glavnih sudačkih supervizora u ligi. Mislim, nećemo sada o sukobu interesa, mali Tommy očito nije tu gdje je slučajno, ali otac mu je bio poznat kao jedan od udarnih specijalnih agenata lige.
28. Mark Ayotte (56), 8, 158
Preko 20 godina iskustva u srednjoškolskim i NCAA natjecanjima, ukupno skoro 30 godina na parketu, profesionalac od 18 godine. Čeka svoje playoff krštenje.
29. Scott Foster (48), 18, 153
Veteran s ogromnim playoff iskustvom, ima mjesto u Finalu. I jedan od manje problematičnih liginih ljudi, a definitivno je ligin čovjek ako je ovako rano već stigao do Finala.
30. Dick Bavetta (27), 37, 152
Mumija prema kojoj se Joey Crawford čini kao dijete, uporno odbija otići u mirovinu usprkos sve slabijem vidu i sluhu. Ipak, fizički može izdržati ritam, a definitivno ima i gorih. Čak i u svojoj 72 godini Bavetta je ostao pomalo paranoični samotnjak koji i dalje ne želi napustiti parkete iako mu liga sve više i više smanjuje playoff zaduženja (u nedavnom playoffu imao samo 2 utakmice).
31. James Williams (60), 2, 152
Što je logičnije nego da s istim rezultatom kao Bavetta završi jedan od najmlađih sudaca u ligi. Williams nije ekstra talent i voli svirati za domaćina, ali samo ako je domaćin momčad krcata all-star imenima.
32. Tony Brothers (25), 18, 150
33. Kevin Cutler (34), 2, 150
Brothers je jedan od poznatijih veterana, standardni dio playoff rotacija, a Cutler jedan od mlađih koji još traži svoje mjesto pod suncem. Jedna ih stvar povezuje – vole domaćine.
34. Karl Lane (77), 1, 149
Rookie sezona prošla sasvim solidno.
35. Mark Lindsay (29), 5, 146
Baby face lige nije se do sada istakao ničim posebnim osim dječačkim izgledom.
36. Michael Smith (38), 19, 145
Jedan od opskurnijih veterana, minimalno playoff iskustvo usprkos solidnoj kilometraži. Sudeći po ovim brojkama, opravdano.
37. Ken Mauer (41), 26, 141
Uz Crawforda i Bavettu najpoznatija preostala sudačka njuška, smatran jednim od boljih sudaca. Što nije daleko od istine – iako je po ovom rangiranju rezultatima debelo ispod potrebne kvalitete za playoff, još uvijek je jedan od boljih među klikom koja dobiva najvažnije utakmice. A i one manje bitne
38. Tom Washington (49), 21, 141
Evo još jedno poznatog veterana, također člana udarnih utakmica.
39. Olandis Poole (50), 8, 140
Još jedan šljaker, taman se nalazi tamo gdje i pripada – u rotaciju.
SUCI ZA DNO KLUPE
40. Haywood Workman (66), 4, 138
Najpoznatiji igrač koji se pretvorio u sudca, za sada ne baš uspješno.
41. Sean Wright (65), 7, 137
42. Eric Lewis (42), 8, 137
Recimo samo da u relativno mladoj karijeri nisu ničim pokazali da su budućnost.
43. Scott Twardoski (52), 1, 135
Evo jedan rookie koji je mogao i bolje odraditi prvu sezonu.
44. Nick Buchert (54), 2, 131
Još jedno pojačanje koje to nije. Mladost mu ne smeta da ima jednu od najvećih kvota sviranih tehničkih.
45. Bill Spooner (22), 23, 130
Da se gomila neiskusnih nađe u ovoj kategoriji nije iznenađenje, ali jedan ovako iskusan sudac koji uredno svira playoff utakmice? Od njega možete očekivati puno nepotrebnih prekida
i puno tehničkih, ali i poneku utješnu gestu
46. Ron Garretson (10), 25, 128
Jedan od poznatijih veterana, playoff udarnik, ali i legendarna tetkica koje će se vječno pamtiti po ovoj epizodi
Ne znam, možda ste među onima koji ovakve epizode tumače kao samovolju sudaca, ali meni je ovo urnebesno i samo je dodatni razlog da uzviknem I LOVE THIS GAME!
47. Scott Wall (31), 17, 125
Country boy se usprkos popriličnom broju godina u ligi nije probio do značajnih rola, a rezultati ovog rangiranja jasno daju do znanja i zašto.
48. Derrick Stafford (9), 25, 124
E, sa Staffordom smo već debelo u opasnim vodama. Čovjek je ovo ogromnog iskustva i jedan od najvažnijih imena u sudačkoj organizaciji, gotovo je nemoguće da Finale prođe bez njega. Problem je samo u tome što je Stafford (uz McCutchena, Motta i Malloya) postao najistaknutiji ligin čovjek za posebne potrebe sada kada nema Salvatorea i Javiea – kada netko od spomenutih sudi, pobjede domaćina u playoffu penju se iznad 70%. Drugim riječima, ako se kladite, kada vidite kombinaciju McCuthcen-Stafford koju liga voli ubotrebljavati u bitnim utakmicama, šanse da vam izmakne jedinica su minimalne. I Stafford i McCutchen vole svirati kada nema potrebe, skloni su jednako tehničkima tretirati i goste i domaće (što je dokaz sudačkog kukavičluka – old school kauboji uvijek će manje suditi nemoćnijim gostima) i jednostavno smatraju da je normalno u 50-50 situacijama prednost dati domaćinu. Čisti primjer je ova akcija iz prve utakmice Finala
49. Derrick Collins (11), 12, 123
Izgleda kao Staffordov mlađi brat, a tako i sudi – 70% utakmica ide domaćinu, omjer osobnih je uvijek na strani gosta, a ne radi razliku ni u tehničkima.
50. Monty McCutchen (13), 18, 122
Pogledati par pasusa iznad pod Stafford. Jedina razlika je što ima sklonost svađanju i teatru, ali time je njegova naklonost favoritima još bezobraznija.
51. Kane Fitzgerald (35), 3, 122
Tek tri sezone, a već u odabranom društvu na dnu.
SUDAČKA ZONA SUMRAKA
52. Courtney Kirkland (61), 12, 118
Nabildani sudac kojega lagano uvode u playoff pored puno zaslužnijih.
53. Brent Barnaky (70), 2, 115
Mladi „talent“.
54. Ed Malloy (14), 10, 113
Nije nikakvo čudo da najčešće sudi sa Staffordom i McCutchenom te da se uz njih "uči" playoff košarci.
55. Pat Fraher (26), 11, 111
Fraher se još uvijek pokušava probiti do playoff utakmica, inače jedan od važnijih WNBA sudaca. Ostaje se samo nadati da do ovoga prvoga neće doći, a WNBA ionako ne gledam.
56. Rodney Mott (71), 15, 110
Sa 73% uvjerljivo najskloniji domaćinima. Polako, ali sigurno, postaje dio playoff folklora.
57. Eric Dalen (75), 4, 95
58. Josh Tiven (58), 2, 95
Dva relativno mlada sudca koja, nadamo se, neće tako skoro dobiti značajniji raspored.
59. Tre Maddox (73), 1, 83
Imao jednu od najgorih rookie sezona u povijesti, u 43 utakmice podijelio 43 tehničke dok su domaćini pobjeđivali s 8 koševa razlike u prosjeku. Jasno, premali je to uzorak da bi mogli donositi velike zaključke, ali čovjek ima ozbiljne probleme sa živcima i NBA atmosferom. Jimmerova rookie sezona čini se kao all-star izdanje za ovakav rezultat.
Za kraj ostaje još samo reći, posebice kladiteljima, kako zanemarivanje sudaca njie pametno. Ne radi se tu o nikakvom Ickeovskom pogledu na stvari, već nema smisla zanemarivati nešto što je dio igre. Ako netko svakodnevno gleda liste ozljeda i prati trenutnu formu, trebao bi baciti pogled i na podjelu sudačkih zaduženja. NBA.com u tome je ažurna i svako jutro prije utakmica sudačke postave su poznate. A što se ostalih tiče, nas kojima je od svega najvažnija igra, nadam se da će ova lista pomoći kako bi se još više živcirali ili zabavljali kada konačno krenu utakmice. O playoffu da ne govorim - kada u prvoj utakmici Finala u Miamiu na parket istrče 14, 13 i 9, znat ću da tu večer LeBronu neće ginuti slobodna bacanja svaki put kada uđe u reket.
Natural po-lice
U legendarnoj seriji The Wire pri opisu jednog od glavnih likova, detektiva McNultya, koristi se izraz natural po-lice, u smislu policajca koji je rođen s prirodnim talentom za taj opasni posao, živi s njim, za njega i unatoč njemu.
U masi košarkaša neka najosnovnija podjela se može svesti na one kojima igra kola krvnim žilama te na one koji su priučeni i uglavnom su u nekom obliku igrači zadatka. Ove prve slavimo i obožavamo zbog tog rijetkog talenta i loptačkog instinkta, a druge poštujemo zbog truda koji su uložili da bi dosegli taj visoki stupanj igre unatoč manjkavosti prirodnog talenta. Ako ću biti do kraja iskren vjerojatno i zato jer se većini nas nezamislivo identificirati s prvima.
U kontekstu igre oni su ravnopravni jer veliki broj prvih unatoč prirodnom talentu ne uspiju uvijek dosegnuti vrhunski nivo koji tzv. šljakerima uspije zahvaljujući svojoj predanosti da radom nadoknade manjak talenta. Kako ih raspoznati? Pa prvi su igrajući košarku spremni u svakom trenutku izvesti nešto potpuno iznenadno, neprogramirano i nepredvidivo. Prvi izazivaju onaj osjećaj u želucu koji se javlja kad vidiš nešto istinski posebno i nesvakidašnje. Prvi te tjeraju da istog časa uzmeš loptu u ruke i odeš do prvog koša. Druge gledaš bez nekog posebnog odnosa i posljedice istoga. Drugi su tu da pokažu koliko su ovi prvi posebni.
Ipak, kad se sve zbroji i oduzme ovi prvi, nazovimo ih prirodni košarkaši, su rjeđe zvjerke, a na našim prostorima, Šariću, Hezonji i Mazalinu unatoč, su izgleda sve rjeđi. U sjeni svih zanimljivosti oko lude NBA sezone, playoffa, finala, drafta, potpisa slobodnih te razmjena igrače te Olimpijskih igara na ovim fanatičnim stranicama je propušteno zabilježiti odlazak u penziju jednog od naših najvećih prirodnih košarkaša, Slavena Rimca, te iz tog razloga slijedi ovih par crtica.
Rimca ćemo pamtiti kao vječitog talenta koji se nikad do kraja nije realizirao, što zbog vlastitih manjkavosti, ali, što će vjerujem i vrijeme pokazati, prvenstveno manjkavosti sredine u kojoj je igrački odrastao i razvijao se. Rimčevu karijeru su pored te zlosretne etikete vječitog talenta obilježila tri trenutka.
Prvi je bilo legendarno zakucavanje preko Sabonisa koje je u naše krajeve donijelo dašak NBA vratolomija i trenutak sreće jer je Golijat, makar samo za taj trenutak, nadmašen.
Drugi je bila njegova trica par sekundi prije kraja za vodstvo protiv Olimpije u četvrtfinalu 1997. u Draženovom domu. Da nije bilo Stepanie i njegovog pobjedničkog koša preko nesposobne no-box-out Cibonine centarske linije Rimca bi danas pamtili kao čovjeka koji je hladnokrvno zapečatio prvi post-ratni nastup neke naše ekipe u Final Fouru Eurolige. Kako bi ova vinjeta dodatno dobila na značenju, sjetite se prošlogodišnjeg euroligaškog izleta KK Karamarko i koliko je prolazak skupine djelovao nedostižno, a kamoli Final Four.
Treći, najzlosretniji trenutak je prva utakmica protiv Jugoslavije par mjeseci nakon gore opisanog drugog trenutka kada je Rimac mrtav-hladan s tri slobodna bacanja doveo repku na +2 par sekundi prije kraja i time gotovo (opet) zapečatio utakmicu koja je tada značila puno više od samog Eurobasketa. Potom je slijedila Đorđevićeva trica preko Rimčeve ruke i potop Skansijevog projekta podmlađene reprezentacije. Neki bi rekli da je tad počeo potop hrvatske košarke, ali korijeni zla su ionako puno dublji od te jedne trice. Ipak, da je simbolika dobra, dobra je.
Rimca osobno pamtim po vicu u igru i nepredvidivosti kojom je znao izluditi protivničku obranu, zbuniti vlastitog trenera i dovesti u ekstazu navijače (u to vrijeme ljudi su još pratili košarku i znali domaće igrače). Rimčeva igra je bila i za današnje pojmove melem za oči, bila je to igra koja je magnetski privlačila publiku da gleda i istinski uživa u košarci. Valjda se zbog toga i igra taj sport? Rimac se isticao u odnosu na sve one prije i kasnije proizvedene igrače-robote iz hrvatskih inkubatora koji trče po terenu kao da im je netko postavio tračnice pred noge, koji svi jednako šutiraju, vode loptu ko da im je otela najmilije i kojima je svaki trag eventualne maštovitosti u jednoj prekrasnoj igri odstranjen s pet istrčanih samoubojstava.
Čisto igrački gledano, Rimac je bio bek šuter iz klase stroja za koševe s izuzetno dobrim ulazom, odličnim šutom s poludistance i trice te čvrste psihe koju je demonstrirao nepogrešivošću s linije slobodnih bacanja. Jedan od naših najboljih igrača za završnice ikada je po svemu bio poseban igrač. Zbog tadašnje politike tretiranja igrača po principu 12 jednakih Rimcu se (često opravdano) zamjeralo spavanje u obrani te je kao posljedica toga slijedila nekonstantna minutaža, a nekoliko ljeta najavljivan tadašnji Cibonin bekovski par budućnosti Mulaomerović-Rimac se nikad nije do kraja izrealizirao zbog dovođenja upitnih Amera i još upitnijih trenera koji nisu bili u stanju iskoristiti nesvakidašnje karakteristike jednog nesvakidašnjeg domaćeg igrača prema kojem je lokalna publika s razlogom gajila simpatije. Poslije Cibone je uslijedio odlazak u inozemstvo koji je nekako naznačio i postupni odlazak u košarkašku anonimnost još jednog u nizu do kraja nerealiziranih domaćih talenata.
Nikad neću zaboraviti kada je Rimac u nekoj nebitnoj (vjerovatno domaćoj utakmici) skočio u aut za loptom te ju je u isti čas ekspresno proslijedio dodavanjem iza leđa suigračima u kontru. Taj jedan sumanuti potez će mi vječno ostati u pamćenju kao nešto najljepše što sam ikada vidio na košarkaškim terenima. Takve trenutke mogu izvesti samo odabrani. Natural po-lice.
SUMMER FRENZY, vol. 4
Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.
OI REPORT
Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.
Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.
U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.
Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje - slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi - u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.
Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.
U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).
Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.
Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.
Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.
THE TRADE
Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.
Orlando
Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.
Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.
Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?
Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.
Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.
Lakers
Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom '90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.
Od kada je Buss kupio klub krajem '70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.
Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.
Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog "a tko ovo more platit?" retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?
Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?
Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.
Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).
Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.
Philadelphia
Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.
Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.
Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.
Denver
I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.
Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.
Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.
EARLY PR
U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.
Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.
Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.
Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.
Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.
Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a - škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.
Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.
U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.
Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).
30 FOR 30: WASHINGTON
SCORE: 20-46
MVP: John Wall
X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom
Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.
A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.
Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije - kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).
Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) - Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan - u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.
Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje - oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).
Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta - ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).
Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).
Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).
Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.
Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.
Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.
Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.
Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.
Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).
Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju - kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.
Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo - iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.
FAST FORWARD
I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).
Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost - prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu - potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.
Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).
JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)
ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)
- potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom
- u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju
- da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora
- Washington, welcome to another decade od irrelevance?
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
