ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Aug/123

RANKING THE OWNERS

Posted by Gee_Spot

U NBA danas postoje dva tipa vlasnika – oni kojima su franšize isključivo posao te oni kojima su prvenstveno zabava. U ove prve spadaju gotovo svi starosjedioci, poslovni ljudi koji su svoj udio u ligi kupili '80-ih ili ranih '90-ih, u vrijeme prije nego je sport postao TV zabava broj jedan te se iz solidnog biznisa pretvorio u fantastičan biznis. Zanimljivo, nedavnim prodajama Wizardsa (pokojni Abe Polin bio vlasnik od '60-ih) i Pistonsa (pokojni Davidson bio vlasnik od sredine '70-ih), vlasnik s najdužim stažom u ligi postao je Jerry Buss, koji je Lakerse kupio 1979. a sljedeći po stažu je Donald Sterling, koji se Clippersa dočepao 1981. Toliko o tome koliko je bitno tržište (lokacija, lokacija, lokacija) – nema tog novca za kojega bi se Buss ili Sterling odrekli svojih zlatnih koka.

Iako i među ovim poslovnjacima/veteranima ima iznimaka – očiti primjer je Paul Allen, kojem su Blazersi isključivo igračka – tek u novom mileniju, s medijskim bumom i ogromnim novcima koje se okreću na TV pravima, ali i ponosom koji donosi vlasništvo NBA franšize, javlja se nova vrsta vlasnika koja u ligu ne ulazi radi posla, koliko radi zadovoljenja ega. Radi se uglavnom o milijarderima koji su odavno osigurali svoju egzistenciju i kojima vlasništvo nad NBA franšizom predstavlja zadovoljstvo. Primjer ovakvog vlasnika je, naravno, Marc Cuban, koji je jednako uključen u košarkaški dio rada u klubu koliko i u poslovni. Naravno, neki se poput Cubana potpuno odaju sportu (Leonsis, Benson), a neki i dalje ostaju vjerni svojim prvotnim poslovima i ostalim ambicijama (Gores, Prokhorov).

Poanta je da sa sve većom popularnošću lige, vrijeme biznismena prolazi i samo je pitanje dana kada će se prva NBA franšiza prodati za milijardu. Vrijeme kada su lukavi poslovni ljudi poput Petera Holta ili Jerrya Reinsdorfa mogli računati da kupuju nešto na čemu će moći zaraditi su prošlost, ubuduće će se ulazak u NBA plaćati prvenstveno da bi se moglo igrati. Uz ogromne gubitke u startu, za što su zadnje dvije prodaje, Hornetsa i Grizzliesa, jasan pokazatelj - novi vlasnici platili su debelo iznad tržišne vrijednosti da bi se mogli hvaliti vlasništvom nad NBA franšizom.

Za one koji imaju poneku milijardu viška i nije im bitno uložiti u posao koji ne donosi zaradu već užitak, dobra je vijest da postoji cijeli niz nestabilnih NBA franšiza koje bi se vrlo lako mogle naći na tržištu. Prvi su svakako Hawksi, koji i dalje pokušavaju funkcionirati sa sedam vlasnika s jednakim pravom glasa, što je naravno nemoguće (puno baba, kilavo dite). Naravno, tu je i situacija u Sacramentu, gdje imamo braću Maloof koja bi se rado igrala NBA franšizom, ali su pri tome zaboravili na jedna detalj – nisu milijarderi te klubu prvenstveno moraju prići kao biznisu, čemu više financijski nisu dorasli.

Također, uvijek postoji opcija da stariji vlasnici, koji nisu pretjerano zagrijani za košarku, poput vlasnika Bucksa Kohla, oplode svoj udio i prodaju franšizu nekome od novih bogatuna. Tu je i slučaj Raptorsa, koji su upravljani od strane fonda i koji drže vrijednost zbog sjajnog tržišta, a kojima nedostaje upravo ta ambicija kakvu bi mogao donijeti vlasnik od krvi i mesa. Teško je zamisliti da NBA napusti Kanadu kada im ide poprilično dobro u ovom području, ali nije nemoguće zamisliti da većinski paket dionica Raptorsa završi u rukama nekoga spremnog platiti onoliko koliko bude trebalo.

Uostalom, od 30 vlasnika njih čak 8 u posjed svoje nove igračke došlo je u zadnje dvije godine, a takav trend jasno govori da u ovom poslu samo promjena stalna jest, i tako će biti sve dok u ligi ne ostane 30 onih kojima je prije svega stalo do igre, a tek zatim do biznisa.

Uglavnom, kako svaki vlasnik itekako utječe na rezultate kluba svojim odlukama i ponašanjem, odlučio sam na brzinu predstaviti jednog po jednog, uz neizbježno rangiranje (treba iskoristiti svaku priliku za igranje s excellom). U obzir su uzeti sljedeći faktori:

- trenutna vrijednost franšize

- plaćeni iznos prilikom kupnje franšize

- ukupno bogatstvo vlasnika

- broj pobjeda kluba u prethodnoj sezoni

- dužina vlasničkog staža

Naravno, ovih nekoliko faktora teško da mogu ponuditi idealna rješenja, ali mogu ukazati na stil pojedinog vlasnika. Kako su oni koji su kupili franšize prije 15-ak ili više godina u debelom plusu što se tiče omjera uloženog i trenutne vrijednosti, bodovao sam i staž kako bi se u približno istom kontekstu našli oni koji su platili manje i oni koji su platili stotinjak puta više. Broj pobjeda tu je samo da umanji konačni broj bodova onima koji na tržište ne izbacuju dobar proizvod, a uključivanjem ukupnog bogatstva nagradili smo one koji su s najmanje postigli najviše.

Konačni rezultati ispali su poprilično očekivani, tako da sam sasvim zadovoljan formulom, iako bi bila još bolja da je u nju uključena još veća količina podatataka, posebice da je uzet duži vremenski period kako bi se dodatno nagradilo franšize koje konstantno pobjeđuju. Također, nisam u obzir uzimao salary cap, to je stavka koju ćemo koristiti prilikom rangiranja GM-ova. Vlasnici su tu ionako da plaćaju račune, a ne da razbijaju glavu s pravilima.

1. Peter Holt (Spurs), 970 bodova

Vlasnik Spursa skroman je bogataš, baš kao što su Spursi skroman klub – iako potječe iz bogate obitelji, njegova imovina kreće se oko 80 milja zarađenih na najvećem zastupništvu Caterpillara u SAD-u. Uz dnevni posao u Holt-catu, najviše energije ulaže u Spurse, tako da i ne treba čuditi lakoća kojom klub riješava ključna pitanja poput nove dvorane ili salary capa. Holt radi sjajan posao na povezivanju zajednice i Spursa, kao i na komuniciranju s upravnim dvojcem Buford - Popovich. Kao jedan od lidera vlasnika u pregovorima oko novog kolektivnog, nešto je manje blizak s igračima, ali to ne umanjuje njegove poslovne uspjehe, izuzetno vrijednu franšizu obzirom na malo tržište i rezultate Spursa. Za koje je, naravno, najzaslužniji talent Tima Duncana, međutim, Holtu treba čestitati na tome što je iz dostupnoga izvukao maksimum. Manager.

Vrijednost vlasnika – 80 milja
Staž vlasnika - 16 godina
Vrijednost kluba – 418 milja
Plaćena cijena - 76 milja

2. Jerry Reinsdorf (Bulls), 900 bodova

Legendardno škrti Jerry Reinsdorf obogatio se trgovanjem nekretnina, da bi '80-ih kupio dvije sportske franšize (uz Bullse vlasnik je i MLB kluba Chicago White Sox) od kojih i danas živi i čija vrijednost je u međuvremenu skočila u nebo – zajedno ih je platio 35 milja, a danas vrijede preko milijardu dolara. Obzirom da su mu one glavni izvor prihoda, oprez prilikom poslovanja kakvoga ne iskazuju ostali vlasnici kojima su franšize igračke donekle je razumljiv, ali obzirom da se nalazi na jednom od tri najveća tržišta u SAD-u, ne i prihvatljiv. Biznismen.

Vrijednost vlasnika – 280 milja
Staž vlasnika - 27 godina
Vrijednost kluba – 600 milja
Plaćena cijena - 16 milja

3. Clay Bennett (Thunder), 810 bodova

Dotični je bez premca najveći ljigavac na ovom popisu, što je, sudeći po ovako visokom plasmanu, očito u svijetu biznisa itekako poželjna kvaliteta. Ne samo da je ukrao Sonicse i preselio ih u Oklahomu na jedan totalno bijedan način (stvarno je bilo logično očekivati da skupina iz Oklahome zadrži klub u Seattleu, nema što), nego u principu i nije pravi bogataš – prvo je ženinim novcem (punac je bio vlasnik većina medija u Oklahomi i vlasnik country verzije MTV-a) kupio društveni status, da bi onda okupio oko sebe lokalne naftaše i bankare te ostvario san toga da bude na čelu NBA franšize kojega je imao od kada je kao član uprave Spursa '90-ih, uprave koja je, gle slučaja, bila spremna pustiti klub da ode i San Antonia, dok se nije pojavio Holt kako bi ga zadržao gdje mu je mjesto. Drži većinski paket Thundera u rukama, a ovako visoki plasman može zahvaliti Durantu i činjenici da je s poprilično skromnim zaleđem postao vlasnik jedne od poželjnijih igračaka na tržištu. Republikanac.

Vrijednost vlasnika – 400 milja
Staž vlasnika - 6 godina
Vrijednost kluba – 348 milja
Plaćena cijena - 325 milja

4. Lesley Alexander (Rockets), 800 bodova

Lesley Alexander bogatstvo je stekao trgovanjem dionicama i obveznicama. Zaradu je osim u Rocketse uložio i u razne fondove i banke, a sklonost Darylu Moreyu i njegovom originalnom iskustvu može se pripisati i hipijevskom svjetonazoru – gdje ćeš logičnijeg puta od toga da jedan bankar s Wall Streeta postane vegetarijanac, borac za prava životinja, jedan od najvećih donora Demokratske stranke i NBA vlasnik (a takvi su stvarno rijetki među demokratima). Liberal.

Vrijednost vlasnika – 80 milja
Staž vlasnika - 19 godina
Vrijednost kluba – 453 milja
Plaćena cijena - 85 milja

5. Jerry Buss (Lakers), 800 bodova

Od svih koji su se obogatili trgovanjem nekretninama, Jerry Buss je svakako najoriginalniji – bio je učitelj koji je uložio određenu svotu u izgradnju nekakve zgrade, da bi nakon ogromne zarade shvatio kako novac leži u brdima i dolinama Los Angelesa koji je tek razvojem tehnologije počeo postajati jedno od najpoželjnijih mjesta za život na planeti. 1979. kupio je Lakerse i Forum za tada nezamislivih 67.5 milja. Prilikom preseljenja iz Foruma u Staples Centar prodao je manjinski dio Phillipu Anschutzu (vrijedan 268 milijuna), vlasniku dvorane i čovjeku teškom 7 milijardi koji već godinama stoji iza pokušaja da se u Los Angeles dovede NFL franšiza. Time je samo pokazao kakav je majstor - zadržao je većinski paket, a usput anulirao troškove koji bi klub imao da je morao rentati dvoranu. Igrač.

Vrijednost vlasnika – 380 milja
Staž vlasnika - 33 godine
Vrijednost kluba – 900 milja
Plaćena cijena - 20 milja

6. Wyc Grousbeck (Celtics), 770 bodova

Celticse stalne promjene vlasnika nikada nisu smetale u uspjesima, najvećim dijelom zato što je svaka nova garnitura ostavljala Auerbachu da upravlja klubom. Reda nema među nama od 2006. ali srećom po Celticse zadnjih 10 godina Boston je u rukama Wyca Grousbecka, čija obitelj stoji iza lokalne skupine koja upravlja klubom (4 su glavna partnera i cijeli niz manjih, s tim da Grousbeckovi drže većinski paket). Lovu zaradio investiranjem tuđeg kapitala, danas predan održavanju slave zelenih. Čuvar obiteljskog srebra.

Vrijednost vlasnika – 360 milja
Staž vlasnika - 10 godina
Vrijednost kluba – 482 milja
Plaćena cijena - 360 milja

7. Atlanta Spirit (Hawks), 720 bodova

Problemi Hawksa počinju od kada ih je medijski tajkun Ted Turner prodao ovoj grupi, koja inače upravlja dvoranom u kojoj Hawksi igraju. U upravnom odboru je čak 7 ljudi, 7 partnera s manjinskim vlasničkim udjelom koji zajedno odlučuju o svemu (od čega su dvojica usko vezana uz Turnera - njegov sin i zet), pa su neslaganja oko pravca u kojem franšiza ide neminovna, bilo da se radi o dovođenju igrača ili o pokušajima prodaje. Jedan takav lani je propao – činilo se da će Hawksi konačno dobiti većinskog vlasnika, i to prvog latinosa s NBA franšizom, kada je Alex Meruelo otpao iz igre zbog financijskih problema, ali kažu oni bliži situaciji da se grupa 7 nije mogla dogovoriti oko prodaje. Hawksi su i dalje dostupni, početna cijena za pregovore i većinski paket (80% udjela) kreće se oko 300 milja, pa ako imate viška, spasite ovaj klub. Što je najgore, čak i ovakvo vodstvo bez jasne vizije, uspjelo je ostvariti rezultate i pozicionirati Hawkse kao playoff momčad bez financijskih dubioza. To su i najveći razlozi zašto je u ovom rangiranju Atlanta Spirit grupa isplivala ovako visoko, kao i taj da nitko pojma nema koliko su uopće teški vlasnici - kako je nemoguće izračunati vrijednost svih 7, za zbroj ukupnog bogatstva jednostavno sam vrijednosti franšize pridodao i vrijednost dvorane. Upravitelji bez duha.

Vrijednost vlasnika – 570 milja
Staž vlasnika - 8 godina
Vrijednost kluba – 270 milja
Plaćena cijena - 208 milja

8. Michael Heisley/Robert Pera (Grizzlies), 720 bodova

Još su teoretski vlasništvo Michaela Heisleya, poduzetnika iz Chicaga koji se obogatio na tvornicama čelika i čeličnih proizvoda, a uskoro će novi vlasnik postati 34 godine "star" Robert Pera, tajkun iz Silicijske doline koji je svoj put počeo u Appleu, da bi završio kao jedan od ključnih ljudi u razvoju wirelles tehnologije. Naravno, obzirom kako je završila maloprije spomenuta priča s Meruelom i Hawksima, treba pričekati da NBA odobri prodaju. Heisley je inače već dva puta pokušao prodati klub, prvi put grupi na čelu s Christianom Leattnerom koja nije imala dovoljno financijsko zaleđe, a drugi put pre-bogatom Larryu Ellisonu (ima više dolara od Prokhorova i Allena zajedno te se stalno spominje kada je bilo koja sportska franšiza na tržištu, ali za sada nikako da postane vlasnik barem jedne). Ovaj posao je propao zato što je Ellison navodno klub htio preseliti u svoj San Jose, a Heisley je odlučan da klub mora ostati u Memphisu barem do 2021. i isteka trenutnog ugovora s gradom Memphisom oko najma dvorane. Nadobudni ulagači koji žele iz teških okolnosti (malo tržište) izvući maksimum.

Vrijednost vlasnika – 1.5 milijardi (Heisley), odnosno 1.5 milijardi (Pera)
Staž vlasnika - 12 godina Heisley, 0 godina Pera
Vrijednost kluba – 270 milja
Plaćena cijena - 160 milja Heisley, 350 milja Pera

9. Greg Miller (Jazz), 690 bodova

Nakon smrti oca Larrya, koji se obogatio trgovanjem automobilima, ulaganjem u medije i banke, upravo je Greg preuzeo upravljanje dvoranom i klubom koji danas čine najvažniji dio obiteljskog bogatstva. Tradicionalist.

Vrijednost vlasnika – 480 milja
Staž vlasnika - 26 godina
Vrijednost kluba – 335 milja
Plaćena cijena - 24 milje

10. Micky Arison (Heat), 650 bodova

Kralj svjetskog cruise biznisa, njegovih više od 100 brodova drže preko 50% svjetskog tržišta. Lova koju troši na Heat je sitniš, nedavno je najdražu igračku dao u ruke sinu Nicku, a u intervjuima je jasno rekao da Heat s ovakvim rosterom na tržištu južne Floride ne može zaraditi dovoljno da pokrije svoje troškove. Dobra vijest je što nije implicirao da mu je problem plaćati porez kako bi održao jezgru prvaka što duže zajedno. Heat je u obiteljskim rukama od ulaska u ligu 1988. kada je Mickeyev otac Ted platio pravo na NBA franšizu 33 milje. Ted je Mickya kao klinca slao da ljeti radi na brodovima, prvo kao konobar, a onda i upravitelj. Istu je proceduru prošao i Nick. Dobri duh.

Vrijednost vlasnika – 5.8 milijardi
Staž vlasnika - 24 godine
Vrijednost kluba – 457 milja
Plaćena cijena - 33 milje

11. James Dolan (Knicks), 650 bodova

Problem ovog izbora je što sam uzeo samo jednu godinu u obzir, pa plasman Knicksa u playoff ostavlja dobar dojam i skreće pažnju s desetljeća loših rezultata. Također, obzirom na tržište (lokacija, lokacija, lokacija), Dolan ima zaštitnu mrežu koja je u stanju pokriti svaki očajan potez - koliko god trošio, Knicksi sami zarađuju dovoljno da pokriju sve troškove bez potrebe da se poseže za obiteljskim srebrom. Ultimativna igračka, dakle, iako srebra ima sasvim dovoljno - tata Charlesa Dolana bio je sretnik koji je osnovao kabelsku televiziju koja pokriva najveći dio područja Velike Jabuke. Sina Jimmya pak postavio je na čelo uprave, da kao šef Cablevisiona i Madison Square Gardena (koji se izdvojio kao posebna firma i upravlja dvoranom, Knicksima, Rangersima te njihovim TV pravima) zaradi džeparac. Klaun.

Vrijednost vlasnika – 2.6 milijarde
Staž vlasnika - 15 godina
Vrijednost kluba – 780 milja
Plaćena cijena - 300 milja

12. Donald Sterling (Clippers), 640 bodova

Legendaran po svojoj nebrizi za rezultate dok god može imati igračku poput NBA franšize, također je bogatstvo stekao na trgovanjem nekretninama i zemljištima po Los Angelesu. Ma što mislili o njemu osobno, činjenica je da poslovno Clippersi nikada nisu bili u problemima (Sterling je maksimalno koristio prednost lokacije kako bi izvlačio zaradu iz NBA franšize, a porast vrijednosti tijekom trideset godina koliko je vlasnik ne treba ni spominjati), a to što je zbog zarade često patila prezentacija igre Sterlinga nikada nije brinulo. Na kraju krajeva, dolaskom Paula klub je odjednom imao pobjedničku sezonu, a to dovoljno govori o nepotrebnoj mistifikaciji vlasnika - Sterling je nastavio po starom i svejedno ima playoff momčad. Dakle, veže li Paula uz Griffina idućih 5 sezona, neće se morati brinuti oko toga kako vodi klub jer će playoff biti konstanta. Stari pokvarenjak.

Vrijednost vlasnika – 1.5 milijarde
Staž vlasnika - 31 godina
Vrijednost kluba – 324 milje
Plaćena cijena - 13 milja

13. Joshua Harris (Sixers), 640 bodova

Novi vlasnik Sixersa Joshua Harris obogatio se investicijskim menadžmentom, a prije godinu dana u namjeri da od Sixersa napravi modernu franšizu okupio je skupinu ulagača među kojima se nalazi i Will Smith od kojega su očekivali da Sixersima bude ono što je Jay-Z Netsima. Najveći plus u ovom izboru mu je izuzetno niska cijena koju je platio za franšizu, bivšim vlasnicima se očito žurilo riješiti kluba koji ima ime, ali i etiketu gubitničkog veći dio zadnjeg desetljeća. Mladi pobjednik.

Vrijednost vlasnika – 1.6 milijarde
Staž vlasnika - 1 godina
Vrijednost kluba – 314 milja
Plaćena cijena - 280 milja

14. braća Maloof (Kings), 630 bodova

Nasljednici su love stečene na distribuciji piva, što je djelatnost koja im i danas donosi profit, ali većinu bogatstva su uložili u Las Vegas, hotele i kasina, pri čemu nisu baš oplodili investicije, što je i dovelo do natezanja oko sudbine Kingsa. Ipak, pravom prodajom će pokriti dobar dio problema, problem je samo što i dalje uporno pokušavaju ostati na čelu svoje omiljene igračke i usput pronaći partnera koji će na sebe preuzeti veći dio troškova kluba. Od tuda i stalne priče o preseljenju. Ovisnici o životu na kredit.

Vrijednost vlasnika – 200 milja
Staž vlasnika - 14 godina
Vrijednost kluba – 300 milja
Plaćena cijena - 156 milja

15. Herb Kohl (Bucks), 620 bodova

Vlasnik Bucksa poznatiji je kao demokratski senator (i kao najbogatiji senator), zaradio je za više generacija bivajući vlasnikom lanca dućana, od trgovina do apoteka. Bucksi su definitivno najveći dio njegova bogatstva, ali nije čudo što im ne posvećuje dovoljno vremena – jedini razlog zbog kojega ih je kupio bio je politički, da bi ostali u Wiconsinu, a već više puta bio je u pregovorima da ih proda. Uvjet je, jasno, da ne dođe do preseljenja. Inače, Bucksi su po Forbesu najmanje vrijedna NBA franšiza. Lokalni moćnik.

Vrijednost vlasnika – 254 milje
Staž vlasnika - 27 godina
Vrijednost kluba – 268 milja
Plaćena cijena - 19 milja

16. Herb Simon (Pacers), 610 bodova

Vlasnik Pacersa je još jedan old-school trgovac nekretninama i graditelj shopping centara, a sin Mel nametnuo se kao legitimni nasljednik u svim sektorima. Mudri djedica.

Vrijednost vlasnika – 1.6 milijarde
Staž vlasnika - 29 godina
Vrijednost kluba – 283 milja
Plaćena cijena - 11 milja

17. Robert Sarver (Suns), 610 bodova

Od kada je Robert Sarver kupio Sunse od legendarnog Jerrya Colangela, klub iz Arizone jedan je od najškrtijih i financijski najsavijesnijih u ligi, što je i razumljivo obzirom da je Sarver od svojih bankarskih investicija i tatinog nasljeđa od hotela težak "jedva" 400 milja. Taj manjak bogatstva donio mu je bodove koji su popravili plasman i anulirali minuse koje je donijela činjenica da je Sarver u 8 godina uspio srušiti vrijednost franšizi ispod iznosa koji je za nju platio. Kockar bez srca.

Vrijednost vlasnika – 400 milja
Staž vlasnika - 8 godina
Vrijednost kluba – 395 milja
Plaćena cijena - 404 milje

18. Mark Cuban (Mavs), 600 bodova

Iako je i Cuban krenuo u košarkaški biznis prvenstveno kako bi potrošio ogromno bogatstvo koje je stekao u informacijskom biznisu i bivajući pionirom u mnogim internet sferama, s vremenom se pretvorio u jednog od najozbiljnijih i najrazumnijih vlasnika u ligi. Iako je čovjek širokih interesa koji trenutno ulaže ogromne novce u TV i filmski biznis, reći da su mu Mavericksi prvi na listi prioriteta nije pretjerivanje. Navijač.

Vrijednost vlasnika – 2.3 milijarde
Staž vlasnika - 12 godina
Vrijednost kluba – 500 milja
Plaćena cijena - 280 milja

19. Michael Jordan (Bobcats), 580 bodova

Michael Jordan ostvario je san Magica Johnsona i mnogih drugih NBA igrača te je postao prvi igrač-vlasnik. Može se Magic slikavat koliko želi kao vlasnik Dodgersa, ali on je u toj ekipi maskota kao i Jay-Z u Brooklynu. MJ je pravi i jedini vlasnik Bobcatsa, a to mu omogućuje činjenica da i dan-danas na Air Jordan otpada 60% svih prodanih košarkaških tenisica na svijetu. Također, kupio je Bobcatse debelo ispod cijene, posebice obzirom na činjenicu da je prvi vlasnik samo za ulazak nove franšize u NBA morao platiti 300 milja (prilikom prodaje Jordanu izgubio je više od trećine ulaganja, toliko je bio željan da pobjegne iz Charlottea). Ikona.

Vrijednost vlasnika – 525 milja
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 275 milja
Plaćena cijena - 175 milja

20. Joe Lacob (Warriors), 580 bodova

Warriorse je, s namjernom da ih pretvori u playoff momčad i vrati u San Francisco, nedavno kupio investicijski maher na polju internet tehnologije Joe Lacob, koji ima većinski paket, uz pomoć niza ulagača od kojih se najviše ističe filmski producent Peter Gruber, poznat i po udjelima u Arsenalu i odnedavno u Dodgersima. Uspije li u dvije godine barem u jednom od ova dva cilja, Lacob bi trebao poprilično skočiti na idućem rangiranju. Čovjek s planom i puno pozitivne energije.

Vrijednost vlasnika – 350 milja
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 450 milja
Plaćena cijena - 450 milja

21. Rich DeVos (Magic), 540 bodova

Vlasnik Orlanda Richard DeVos suosnivač je Amwaya, a trgovanje kozmetikom i plastičnim kutijama donijelo mu je bogatstvo u kojem je Magic tek jedan mali dio. Čovjek bez plana i s puno novca.

Vrijednost vlasnika – 5 milijardi
Staž vlasnika - 21 godina
Vrijednost kluba – 385 milja
Plaćena cijena - 85 milja

22. Stan Kroenke (Nuggets), 540 bodova

S druge strane, reći da je vlasniku Denvera nešto posebno stalo do Nuggetsa bilo bi navučeno. Stan Kroenke, građevinski tajkun koji se pretvorio u jednog od najbogatijih ljudi na svijetu nakon što je svom biznisu pridodao ženino nasljedstvo (sitnicu poput Wal-Marta kojega je osnovao njen otac), trenutno je uz Nuggetse vlasnik Avalanchesa (NHL), Ramsa (NFL) i Arsenala. Naravno, ovo sportsko carstvo spojeno je u jednu grupu kojom se zabavlja njegov sin Josh. Sakupljač trofeja.

Vrijednost vlasnika – 3.2 milijarde
Staž vlasnika - 12 godina
Vrijednost kluba – 316 milja
Plaćena cijena - 200 milja

23. Tom Benson (Hornets), 540 bodova

Novi vlasnik Hornetsa Tom Benson počeo je kao diler automobilima u New Orleansu i San Antoniu, da bi ulaganjam u banke i sport novac višestruku oplodio. Postao je vlasnik Saintsa sredinom '80-ih, a u međuvremeno je naravno vrijednost franžize skočila u nebo. Ulaganje u Hornetse treba tumačiti kao novi poslovni potez, ali i kao pokušaj da popravi ugled u regiji koji mu je znatno opao nakon što su procurile priče kako je nakon Katrine namjeravao Saintse preseliti u San Antonio. Inače, liga je na prodaji Hornetsa zaradila 38 milijuna, jer su 300 platili bivšem vlasniku Shinnu da bi prestao biti vlasnik. Grešnik.

Vrijednost vlasnika – 1.1 milijarda
Staž vlasnika - 0 godina
Vrijednost kluba – 285 milja
Plaćena cijena - 338 milja

24. Maple Leaf Sports (Raptors), 510 bodova

Naravno da klub iz Kanade mora biti poseban – jedini uz Hawkse nema izrazitog vlasnika, već više njih (dvije kanadske telekomunikacijske kompanije imaju najveći udio, a do jučer je glavni bio mirovinski fond učitelja – zamislite takav scenarij kod nas, takav fond ne bi mogao biti vlasnik niti lokalnog boćarskog kluba), a klubom upravlja Maple Leaf Sports & Entertainment, koji uz Raptorse drži još i Maple Leafse. Sterilno.

Vrijednost vlasnika – 2 milijarde
Staž vlasnika - 14 godina
Vrijednost kluba – 382 milje
Plaćena cijena - 125 milja

25. Tom Gores (Pistons), 510 bodova

Pistonse je prije godinu dana od dugogodišnjih vlasnika kupio Tom Gores, koji je svoje bogatstvo stekao ulaganjima u manje firme koje bi zatim prodavao za višestruku dobit. Nos za posao doveo ga je do statusa milijardera, tako da sumnjam kako je kupio Pistonse samo kako bi ih sutra prodao za više – stiglo je vrijeme da se čovjek malo i igra. Dobio Pistonse za skromnih 325 milja, ali obzirom da su prijašnji vlasnici klub kupili 1978. za 8 milja i da su usput teški 4 milijarde, mislim da će preživjet nešto lošiji posao. Enigma.

Vrijednost vlasnika – 2.5 milijardi
Staž vlasnika - 1 godina
Vrijednost kluba – 332 milje
Plaćena cijena - 325 milja

26. Mikhail Prokhorov (Nets), 490 bodova

Iako i bivši vlasnik Bruce Ratner i Jay-Z imaju nekakav mali udio, većinski vlasnik (80%) i neprikosnoveni gazda Netsa ruski je tajkun Mikhail Prokhorov. Rus je, uz novac za franšizu, uložio još minimalno 500 milja u izgradnju nove dvorane. Imperator.

Vrijednost vlasnika – 18 milijardi
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 570 milja
Plaćena cijena - 365 milja

27. Glen Taylor (Wolves), 460 bodova

Glen Taylor također se okušao u politici, a bogatstvo je stekao na tiskarama i farmama. Nekarizmatičan.

Vrijednost vlasnika – 1.8 milijardi
Staž vlasnika - 17 godina
Vrijednost kluba – 272 milje
Plaćena cijena - 89 milja

28. Ted Leonsis (Wizards), 460 bodova

Ted Leonsis obogatio se u ranim danima interneta, dogurao do čelne pozicije u AOL-u dok je to još nešto značilo, a kapital je uglavnom ulagao u sport, kupivši nakon Capitalsa i Wizardse. Brutalna pretplata Wizardsa govori o njegovoj očajničkoj želji da ima NBA franšizu, ali ne odaje savjesnog poslovnog čovjeka. Poznat po PR kampanjama koje ciljaju direktno na emocije navijača, ali rezultati ga uredno zaobilaze. Neozbiljan.

Vrijednost vlasnika – 1 milijarda
Staž vlasnika - 2 godine
Vrijednost kluba – 328 milja
Plaćena cijena - 550 milja

29. Dan Gilbert (Cavs), 440 bodova

Obogatio se bankarskim poslovima, a odnedavno se isključivo bavi kockom i upravljanjem dvoranom u kojoj igraju i njegovi Cavsi. Definitivno u kategoriji onih kojima je klub prvenstveno igračka. LeBronov odlazak bacio ga je u minus obzirom da je vrijednost franšize pala u odnosu na cijenu s LeBronom koju je on platio. Bahat.

Vrijednost vlasnika – 1.5 milijarda
Staž vlasnika - 7 godina
Vrijednost kluba – 330 milja
Plaćena cijena - 375 milja

30. Paul Allen (Blazers), 430 bodova

Drugi najbogatiji vlasnik u NBA, suosnivač Microsofta, dane u penziji provodi dobrim dijelom uz sport, točnije uz svoje Seattle Seahawskse i Trail Blazerse, ali nažalost često svojim arogantnim vladanjem i petljanjem u posao struke odmaže. Kad uzmeš u obzir njegovo ogromno bogatstvo, lanjsko očajno izdanje Blazersa na svim razinama i konstantno Allenovo prigovaranje oko načina na koji ljudi koje on plaća i bira vode njegov klub, jasno je kako je ovakav rezultat, iako definitivno ne previše relevantan, barem pravedan. Negativne bodove je dobio i za skupu kupovinu Blazersa (nepotrebno, platio duplo više nego su franšize tada vrijedile), ali i za skromnu vrijednost franšize (tu ni on ništa ne može - lokacija sprječava veći rast). Paranoičan.

Vrijednost vlasnika – 14.2 milijarde
Staž vlasnika - 24 godine
Vrijednost kluba – 370 milja
Plaćena cijena - 70 milja

23Aug/127

RANKING THE REFS

Posted by Gee_Spot

"A foul is not a foul until the referee blows his whistle."
- Blue Chips, 1994.

Obzirom da sam odrastao u patološkom društvenom kontekstu sastavljenom od vjerovanja u to da se sve događa s razlogom te da istovremeno iza svega stoje nekakvi skriveni motivi, logično je da sam velik dio svojih formativnih fanovskih godina proveo psujući sudačke odluke. Opsjednutost ulogom ljudi u crnom u našim životima, pa tako i na sportskim terenima, danas pak pripisujem prvenstveno neobrazovanošću pojedinaca koji sportu, a tako i životu općenito, prilaze isključivo kao kanalu za ispucavanje frustracija, umjesto kao sjajnoj prilici da se dobru provedu.

Jasno, sudačke greške postoje i ne smije ih se zanemariti, posebice u okruženju opsjednutom nogometom, zastarjelom igrom u kojoj sudac i dan-danas, dok se po Marsu vozaju roboti, može poništiti regularan gol iako je svima koji posjeduju takvo čudo tehnologije poput TV-a jasno da za tim nema razloga. Child, please! Nogomet je ekstreman slučaj zbog činjenice da su golovi toliko rijetki pa je svaka sudačka pogreška koja utječe na rezultat dodatno naglašena, a ekstreman je i zbog spomenute zatupljenosti i nepoštenja koje takva zatupljenost izaziva (i tu ne mislim samo na upravnu i sudačku stranu, već i na odnose među klubovima koji su daleko od reguliranih).

Opet, tko glavonjama iz FIFA-e i UEFA-e može zamjeriti što ne poduzimaju ništa da poprave svoj proizvod kada su mase diljem svijeta spremne obasipati ih milijardama da bi uvijek mogle gledati 4 ista klub u završnici Ljige Prvaka i uvijek iste sudačke greške na nacionalnim turnirima?

Međutim, nije mi namjera gubiti vrijeme na raspravu o tome koliko koji sport ima problema s provedbom pravilnika u praksi. Niti mi je cilj istaknuti kako bi roboti radili bolji posao - NFL je najbolji dokaz da ni sve veća mehanizacija ne pomaže igri, dapače, samo joj dodatno oduzima draž dok suci i dalje u mnogim situacijama ostaju sami s vlastitim procjenama. Ne, samo želim naglasiti kako je suđenje sastavni dio sporta i da ga ne treba doživljavati kao nešto negativno, već ga prvenstveno treba pokušati shvatiti. Ukratko, treba prihvatiti ulogu sudca kao jednog od aktivnih sudionika utakmice koji, kao i igrači, može imati bolji i lošiji dan. I koji, kada se skupi dovoljan broj uzoraka, može imati svoju vlastitu statistiku koja će nam reći nešto o njegovim tendencijama i osobinama kao pojedinca, ali i o njegovoj kvaliteti kao profesionalca.

U sportu poput košarke, u kojoj je kontakt stalan, sudac ima ulogu režisera. Slična stvar je i s vaterpolom i rukometom, iako njih od košarke odvaja izuzetna uloga fizikalija, točnije, ne samo mogućnost da sudac svaki napad svira faul, već i isključenje. U sva tri sporta najvažniji je kriterij, odnosno potreba da se rano uspostave pravila koja vrijede za taj dan. U vaterpolu, u kojem sudac ionako ne vidi ništa, i rukometu, u kojem jedan put isti prekršaj znači isključenje, a drugi put niti prekid igre, poanta je samo da se svakoj momčadi omogući podjednaki broj lopti i šansi.

U košarci vrijedi slično pravilo jednakog broja šansi, iako zbog manje nasilja uloga sudaca biva umanjena dok talent igrača dobiva puno više prostora. Ja još u životu nisam gledao utakmicu rukometa ili vaterpola u kojoj se pola vremena ne provede pričajući o suđenju, a nagledao sam se košarke u kojoj ne primjetiš da netko sudi. Jasno, puno je više onih utakmica u kojima očite greške skrenu pažnju na ljude u crnom (ili sivom, po mudroj NBA logici neutralnosti i neupadljivosti - kako se ono kaže, najveći trik koji je vrag izveo jest taj da je uvjerio ljude da ne postoji), ali, osim da bi utvrdili kako su i suci ljudi itekako sposobni pogriješiti, te greške ne utječu značajnije na rezultat.

Ono što u NBA utječe na rezultat su tendencije sudaca da većinu ničijih lopti usmjere u pravcu domaćina, što je samo još jedan dokaz njihove ljudskosti, ali i nedostatka osobnosti, što je nešto na čemu liga radi već 30 godina. Naime, nekada je NBA bila krcata sucima koji su uživali u teatralnosti svojih nastupa, a posebice u izazivanju domaće publike, jer bi time dokazivali svoju muškost. Ponekad su u tome išli toliko daleko da bi zanemarili balans kako bi pomogli gostujućoj ekipi, što opet nije pošteno. Međutim, oni rijetki koji bi imali talenta i osobnosti da zanemare kontekst i koncentriraju se na poštenu raspodjelu dobara postali su legende, poput valjda najvećeg i najpoznatijeg NBA sudca ikada, Earla Stroma.

Samo da razjasnimo ovo o raspodjeli dobara – pri tome ne mislim na kompenzaciju za počinjenu grešku. Ne, ispravljanje jedne greške drugom ne vodi nikamo, a suci skloni takvoj filozofiji ne traju dugu. Pri tome mislim na sve one situacije u igri u kojima ni napadač ni obrambeni igrač nemaju izrazitu prednost i u kojima je ključno da sudac, ako je već odlučio svirati, ne dodijeli loptu svaki put domaćinu.

Kako je NBA košarka po mom mišljenju apsolutno najbolja zabava na svijetu, odlučio sam skrenuti pažnju i na ljude koji su itekako bitni za igru kakvu poznajemo. Ono, ako su vlasnik/GM/trener kao upravni dio svake franšize Otac, ako su igrači Sin, onda je sudac ono najbliže što NBA košarka ima Duhu Svetom. Uglavnom, izdvojio sam sve suce koji su odradili više od 40 utakmica prošle sezone (dakle, skoro dvije trećine), točnije njih 59.

Sada je trebalo izmisliti nekakvu formulu kako ih rangirati. Kako smatram da je poanta u tome da sudac što manje utječe na postotke, odlučio sam najviše nagraditi one koji su bili najbliže 50-50 učinku u sljedećim kategorijama:

- omjeru pobjeda i poraza domaćina, odnosno gostujuće momčadi
- postotku pobjeda domaćina, odnosno gosta
- koš razlici domaćina i gosta
- dosuđenim osobnim za jednu i drugu stranu
- dosuđenim tehničkim za jednu i drugu stranu

Također, kako je bitna stavka NBA utakmice ritam i atraktivnost, posebno sam odlučio nagraditi one

- koji sviraju najmanje ukupnih prekršaja (dakle, najmanje prekidaju akciju)
- na čijim utakmicama pada najviše koševa (omogućuju atraktivnu igru)

Dakle, tu je 7 kategorija, od kojih sam najviše težine stavljao na postotak, koš razliku i ukupan broj osobnih, a sve kako bi oni sudci koji previše prekidaju igru, omogućuju domaćinu prednost i u velikim postotcima rade na utakmicama koje dobivaju domaćini, upali u ogromne minuse. Kako svih 59 nisu radili jednaki broj utakmica, na kraju sam njihovim bodovima samo dodao broj odrađenih utakmica i tako došao do zbroja po kojem sam rangirao najveće sudačke talente u ligi.

Jasno, jedan skraćena sezona nije mjerilo, pogotovo kada nisam u obzir uzimao raspored, ali kroz tri-četiri sezone praćenja pokazat će se koliko je ovakav pristup bio uspješan. Obzirom na rezultate, čini mi se da stvar funkcionira. Nije egzaktna znanost, kao što to nije ni jedna statistika, ali, na kraju krajeva, nisu to ni suđenje, pa ni košarka, zar ne.

Plus, tko se voli kladiti, posebice na zicere, nije mu na odmet znati da postoje određene individuea koje neće dozvoliti da utakmica pobjegne domaćinu, ali i oni koji će napraviti sve da pomognu gostu.

Ako nekome bude čudno što se dva poznata imena ne pojavljuju, neka se zna – Steve Javie i Bennet Salvatore, dva poznata NBA specijalca zadužena za produženja playoff serija, a posebice u situacijama kada je domaćinu trebala pobjeda, propustila su proteklu sezonu zbog ozljeda. Javie je u takvom stanju da ide u mirovinu usprkos samo 57 godina, a Salvatore, iako 5 godina stariji, se nada povratku. Obzirom da je liga krcata sličnim plaćenicima-veteranima koje ćete upoznati u nastavku posta, nije da ga željno očekujemo.

I da, plaće su sljedeće – početnici zarađuju oko 150 000 dolara godišnje, a veterani i po pola milje, s tim da uz playoff bonuse ti iznosi znaju otići debelo iznad (nije ni čudo da se penzići svim silama bore da zadrže mlade snage izvan playoffa).

Kreće nabrajanje od najboljih do najgorih u svojem poslu, uz broj na dresu u zagradi, godine iskustva i broj ukupnih bodova.

ALL-STAR SUCI

1. John Goble (30), 5, 209 bodova

Iako je relativno mlad i u ligi je tek nekoliko sezona, već je dogurao do punog rasporeda, a čak i do playoff utakmica. Jasno, po ovim rezultatima Goble bi trebao suditi i Finale, a ne samo prvi krug playoffa, ali NBA sudačka organizacija je, kao i svaka druga u kojoj politika ima značajnu ulogu, vjerna veteranima, zaslužili to oni ili ne. Za Goblea svakako ima vremena, a gotovo savršeni omjeri u svim kategorijama (51% pobjeda za domaćine, 0 koš razlika, 50-50 omjer osobnih) i činjenica da u njegovim utakmicama pada vrlo dobrih 195 koševa, jasno ukazuju da na čovjeku treba držati oko. Jedini minus mu je što svira previše, 40 osobnih po utakmici, ali to je obzirom na broj koševa manji problem jer više ukazuje na old-school stil čvrste ruke (što dokazuje i 1.5 tehnička po utakmici). Goble hrabro ide prema vrhu, a to znači da će mu klubovi držati leđa (suce u NBA ocjenjuju vodstvo lige, kolege, ali i klubovi, a upravo oni daju najveće ocjene ovakvim kaubojima, što Goble definitivno jeste – prije NBA karijere bavio se uzgojem borbenih pijetlova).

2. Greg Willard (57), 24, 202

Veteran koji već godinama sudi najvažnije utakmice u playoffu, nažalost i jedan od rijetkih sudaca u završnicama koji je dobio najveće moguće ocjene po ovom sistemu, propustio je biti dio zadnjeg NBA finala nakon što mu je otkriven rak tijekom finala Zapada. Teško da ćemo ga gledati iduće sezone, što je ekvivalent tome da Chris Paul preskoči godinu. Šteta, ali držimo fige da se oporavi, liga ga definitivno treba.

3. Marc Davis (8), 14, 196

Davis vam je sigurno poznat po ovome.

Osim što je jedan od vatrenijih sudaca koji uživa u pritisku, Davis voli lupati tehničke i, ako ostavimo strastvenost na strani, definitivno je jedan od najpoštenijih u ligi.

4. Joe Crawford (17), 36, 193

Ok, i meni ide na živce svojom teatralnošću, ali upravo je Crawford pravi nasljednik Stroma i zadnji od stare škole. S godinama je smanjio lupanje tehničkih, neće tako lako ući u dvoboj s publikom ili domaćim trenerom (što ne znači da neće nikada), ali neće ni pasti pod utjecaj atmosfere. Kada griješi, onda to izgleda posebno iritantno zbog nastupa, sjetimo se samo epizode s Timmyem ili ovog klasika

Međutim, činjenice su jasne – kada vam sudi Crawford, imate šansu i pošteno suđenje. Crawfordov problem je što je previše eksponiran, ima daleko najviše postova i youtube klipova od svih sudaca i postao je sinonim za loš posao koji u ovom segmentu radi liga. Međutim, to što je svaka njegova greška postala simbol sudačke problematike, ne znači da je Joe najveći krivac, već da su ljudi previše lijeni da se pozabave ostalima. Usprkos težini kojom se dočeka svaka njegova pogreška, Joe i dalje ostaje omiljen svakoj gostujućoj ekipi i jedan od rijetkih veterana koji izbjegavaju kompenziranje – kada zezne stvar i dosudi očito pogrešnu odluku, Crawford se jednostavno ispriča riječima, a ne poklonjenom loptom u idućem napadu. Uostalom, umjesto da se bave urotama i Crawfordovim nepoštenjem, ljudima bi bilo bolje da shvate jednostavnu realnost – nakon 36 sezona u ligi, Joe jednostavno postaje prestar za svoj posao i greške su u ovoj fazi normalne. E, sad, zašto ne ide u mirovinu? Pa, zato što je ligi u interesu da ga zadrži na parketima dok god je u stanju biti jedan od najboljih, a po ovom rangiranju to definitivno jeste.

5. Mike Callahan (24), 22, 188

Vidjeti njegovo ime ovdje nije nikakvo iznenađenje jer radi se prepoznatljivijoj NBA njuški, s tim da uz Callahana ne vežemo pretjerenu pompoznost, a niti izaziva kontroverze. Čovjek radi svoj posao i u biti je idealan sudac za današnje doba, pošten i stručan, a istovremeno sposoban biti u pozadini. Jasno, kao veteran veli potegnuti tehničku, ali ništa iznad prosjeka.

6. Bennie Adams (47), 17, 188

Adams je ispod Callahana zbog manjeg broja utakmica i zbog toga što još uvijek nije postao sastavni dio finalnih rundi playoffa, lani je sudio samo prvi krug, ali pred njim je još minimalno 10-15 godina u kojima će zasigurno postati dio sudačke kreme.

7. Jason Phillips (23), 13, 187

Još jedan od mlađih koji je usprkos relativno mladoj dobi za sudca (samo 42 godine) već sudio finala konferencija i sakupio 13 sezona.

8. Leon Wood (40), 16, 186

Jedan od rijetkih NBA sudaca s pozitivnim omjerom na strani gosta, veteran koji se još nije probio u vrh (treba čekati odlazak penzića), ali je redovan dio playoffa.

9. Marat Kogut (68), 3, 186

Najmlađi NBA sudac, tek mu je 33, rođen u Ukrajini, u SAD stigao kao beba, a već sa 16 godina bio je licencirani sudac. Još nije dobio priliku za playoff, ali brojke ukazuju da se radi o talentu kojega ćemo gledati idućih 30 godina.

10. Curtis Blair (74), 4, 185

Bivši košarkaš (između NCAA i Europe imao i kratku NBA epizodu) baš je ono što NBA sudačko vodstvo traži i često protežira, sudac s igračkim iskustvom. Doduše, Blaira ne treba gurati jer će se talent pobrinuti za dugu karijeru – iako ima tek nekoliko sezone NBA iskustva, sudio je godinama u NCAA i po svim pokazateljima postat će playoff udarnik u idućih nekoliko godina.

11. Violet Palmer (12), 15, 181

Toliko o tome da žene ne bi trebale suditi – teta Violeta minimalno svira, ne daje tehničke, uživa u pozadini, ali održava 50-50 omjer faulova, drži utakmicu na solidna 192 koša i čak uspijeva održati goste u plusu, kako u omjeru, tako i u koš razlici. Definitivno ima veća muda od većine kolega.

12. Dan Crawford (43), 28, 180

Poznata veteranska faca koja, osim boje kože, ima dosta toga zajedničkog s prezimenjakom Joeom – vole davati tehničke, vole biti u centru pozornosti i uglavnom će se pobrinuti za poštenu borbu. Sudio čak 14 playoff utakmica ove godine, uključujući naravno i Finalne.

STARTNA SUDAČKA KVALITETA

13. J.T. Orr (72), 1, 179

Sudački rookie je u svojoj prvoj sezoni nakon prelaska iz NCAA ranga zadovoljio.

14. Gary Zielinski (59), 11, 177

Čudo od sudca koji je sve razrede preskočio s najvećim ocjenama, u NBA nastavlja graditi sjajnu karijeru. Iako je relativno neiskusan, već ima svoju kvotu utakmica u prvom krugu playoffa.

15. Derek Richardson (63), 15, 175

Majstor regularne sezone, čovjek koji usprkost 15 sezona iskustva još nema playoff nastup. Insideri kao glavni razlog ističu mirnu prirodu i nesklonost političkim igrama – čovjeku je samo važno biti na košarkaškom parketu, što dokazuje i činjenica da svako ljeto provede sudeći besplatno na dječjim ljetnim ligama.

16. Leroy Richardson (20), 17, 170

Bivši marinac izaziva respekt na parketu, ali nikako da izađe iz srednje klase i dobije neku značajnu playoff seriju.

17. Kevin Fehr (7), 17, 170

Usprkos dobrom pedigreu i ogromnom iskustvu (prije NBA sudio u CBA i ima već 54 godine), još se nije probio u udarnu skupinu.

18. Eddie F. Rush (32), 26, 170

Eddie je jedan od dugotrajnijih sudaca, a zbog ne baš sjajnih rezultata na fizičkim testiranjima (voli pojesti i lako je pomisliti kako se radi o ocu Big Babya) ispao je iz udarne playoff ekipe iako je još do prije 5 sezona bio neizbježan dio svake Finalne serije.

19. Bill Kennedy (55), 14, 168

Iako relativno mlad, Kennedy je već godinama ne samo redovan playoff sudionik, već i jedan od zabavnijih NBA sudaca

Valjda je stvar u prezimenu. Simpatična faca, poznat brk, a preživio je i jedan od žešćih bodychekova u NBA povijesti

20. James Capers (19), 17, 167

Slično Kennedyu, već dosta playoff iskustva, lagano se probija prema vrhu, a ljeti ima i školu za buduće sudce.

21. Zach Zarba (33), 9, 166

Mlad, kalio se i u D-ligi, ali već ima i playoff iskustva. Nasljednik Kena Mauera po količini gela u kosi, nadamo se ne i po količini masla na glavi.

22. Brian Forte (45), 5, 164

Još jedna mlada nada, poznat po tome što ne ispušta zviždaljku iz usta, što dokazuje i popriličan broj faula koje svira po utakmici.

23. Matt Boland (18), 8, 163

24. Tony Brown (6), 9, 163

Još dva relativno svježa imena koja se nisu stigla pokvariti i marljivo čekaju playoff dnevnice.

25. Eli Roe (44), 7, 161

Uz NBA sudio i NBDL i WNBA utakmice, poznat po rookie sezoni u kojoj je srušio sve rekorde po broju sviranih osobnih za početnika, s godinama se smirio, iako i dalje vodi utakmice koje uglavnom završavaju ispod 190 koševa.

26. David Jones (36), 23, 160

Evo konačno i jednog veterana, iako ne pripada u skupinu poznatih ovaj ćelavi djedica ima svoj dio playoff kolača.

ROTACIJSKA SUDAČKA KVALITETA

27. Tommy Nunez Junior (28), 8, 159

Sin Tommya Nuneza, legendarnog NBA sudca i danas jednog od glavnih sudačkih supervizora u ligi. Mislim, nećemo sada o sukobu interesa, mali Tommy očito nije tu gdje je slučajno, ali otac mu je bio poznat kao jedan od udarnih specijalnih agenata lige.

28. Mark Ayotte (56), 8, 158

Preko 20 godina iskustva u srednjoškolskim i NCAA natjecanjima, ukupno skoro 30 godina na parketu, profesionalac od 18 godine. Čeka svoje playoff krštenje.

29. Scott Foster (48), 18, 153

Veteran s ogromnim playoff iskustvom, ima mjesto u Finalu. I jedan od manje problematičnih liginih ljudi, a definitivno je ligin čovjek ako je ovako rano već stigao do Finala.

30. Dick Bavetta (27), 37, 152

Mumija prema kojoj se Joey Crawford čini kao dijete, uporno odbija otići u mirovinu usprkos sve slabijem vidu i sluhu. Ipak, fizički može izdržati ritam, a definitivno ima i gorih. Čak i u svojoj 72 godini Bavetta je ostao pomalo paranoični samotnjak koji i dalje ne želi napustiti parkete iako mu liga sve više i više smanjuje playoff zaduženja (u nedavnom playoffu imao samo 2 utakmice).

31. James Williams (60), 2, 152

Što je logičnije nego da s istim rezultatom kao Bavetta završi jedan od najmlađih sudaca u ligi. Williams nije ekstra talent i voli svirati za domaćina, ali samo ako je domaćin momčad krcata all-star imenima.

32. Tony Brothers (25), 18, 150

33. Kevin Cutler (34), 2, 150

Brothers je jedan od poznatijih veterana, standardni dio playoff rotacija, a Cutler jedan od mlađih koji još traži svoje mjesto pod suncem. Jedna ih stvar povezuje – vole domaćine.

34. Karl Lane (77), 1, 149

Rookie sezona prošla sasvim solidno.

35. Mark Lindsay (29), 5, 146

Baby face lige nije se do sada istakao ničim posebnim osim dječačkim izgledom.

36. Michael Smith (38), 19, 145

Jedan od opskurnijih veterana, minimalno playoff iskustvo usprkos solidnoj kilometraži. Sudeći po ovim brojkama, opravdano.

37. Ken Mauer (41), 26, 141

Uz Crawforda i Bavettu najpoznatija preostala sudačka njuška, smatran jednim od boljih sudaca. Što nije daleko od istine – iako je po ovom rangiranju rezultatima debelo ispod potrebne kvalitete za playoff, još uvijek je jedan od boljih među klikom koja dobiva najvažnije utakmice. A i one manje bitne

38. Tom Washington (49), 21, 141

Evo još jedno poznatog veterana, također člana udarnih utakmica.

39. Olandis Poole (50), 8, 140

Još jedan šljaker, taman se nalazi tamo gdje i pripada – u rotaciju.

SUCI ZA DNO KLUPE

40. Haywood Workman (66), 4, 138

Najpoznatiji igrač koji se pretvorio u sudca, za sada ne baš uspješno.

41. Sean Wright (65), 7, 137

42. Eric Lewis (42), 8, 137

Recimo samo da u relativno mladoj karijeri nisu ničim pokazali da su budućnost.

43. Scott Twardoski (52), 1, 135

Evo jedan rookie koji je mogao i bolje odraditi prvu sezonu.

44. Nick Buchert (54), 2, 131

Još jedno pojačanje koje to nije. Mladost mu ne smeta da ima jednu od najvećih kvota sviranih tehničkih.

45. Bill Spooner (22), 23, 130

Da se gomila neiskusnih nađe u ovoj kategoriji nije iznenađenje, ali jedan ovako iskusan sudac koji uredno svira playoff utakmice? Od njega možete očekivati puno nepotrebnih prekida

i puno tehničkih, ali i poneku utješnu gestu

46. Ron Garretson (10), 25, 128

Jedan od poznatijih veterana, playoff udarnik, ali i legendarna tetkica koje će se vječno pamtiti po ovoj epizodi

Ne znam, možda ste među onima koji ovakve epizode tumače kao samovolju sudaca, ali meni je ovo urnebesno i samo je dodatni razlog da uzviknem I LOVE THIS GAME!

47. Scott Wall (31), 17, 125

Country boy se usprkos popriličnom broju godina u ligi nije probio do značajnih rola, a rezultati ovog rangiranja jasno daju do znanja i zašto.

48. Derrick Stafford (9), 25, 124

E, sa Staffordom smo već debelo u opasnim vodama. Čovjek je ovo ogromnog iskustva i jedan od najvažnijih imena u sudačkoj organizaciji, gotovo je nemoguće da Finale prođe bez njega. Problem je samo u tome što je Stafford (uz McCutchena, Motta i Malloya) postao najistaknutiji ligin čovjek za posebne potrebe sada kada nema Salvatorea i Javiea – kada netko od spomenutih sudi, pobjede domaćina u playoffu penju se iznad 70%. Drugim riječima, ako se kladite, kada vidite kombinaciju McCuthcen-Stafford koju liga voli ubotrebljavati u bitnim utakmicama, šanse da vam izmakne jedinica su minimalne. I Stafford i McCutchen vole svirati kada nema potrebe, skloni su jednako tehničkima tretirati i goste i domaće (što je dokaz sudačkog kukavičluka – old school kauboji uvijek će manje suditi nemoćnijim gostima) i jednostavno smatraju da je normalno u 50-50 situacijama prednost dati domaćinu. Čisti primjer je ova akcija iz prve utakmice Finala

49. Derrick Collins (11), 12, 123

Izgleda kao Staffordov mlađi brat, a tako i sudi – 70% utakmica ide domaćinu, omjer osobnih je uvijek na strani gosta, a ne radi razliku ni u tehničkima.

50. Monty McCutchen (13), 18, 122

Pogledati par pasusa iznad pod Stafford. Jedina razlika je što ima sklonost svađanju i teatru, ali time je njegova naklonost favoritima još bezobraznija.

51. Kane Fitzgerald (35), 3, 122

Tek tri sezone, a već u odabranom društvu na dnu.

SUDAČKA ZONA SUMRAKA

52. Courtney Kirkland (61), 12, 118

Nabildani sudac kojega lagano uvode u playoff pored puno zaslužnijih.

53. Brent Barnaky (70), 2, 115

Mladi „talent“.

54. Ed Malloy (14), 10, 113

Nije nikakvo čudo da najčešće sudi sa Staffordom i McCutchenom te da se uz njih "uči" playoff košarci.

55. Pat Fraher (26), 11, 111

Fraher se još uvijek pokušava probiti do playoff utakmica, inače jedan od važnijih WNBA sudaca. Ostaje se samo nadati da do ovoga prvoga neće doći, a WNBA ionako ne gledam.

56. Rodney Mott (71), 15, 110

Sa 73% uvjerljivo najskloniji domaćinima. Polako, ali sigurno, postaje dio playoff folklora.

57. Eric Dalen (75), 4, 95

58. Josh Tiven (58), 2, 95

Dva relativno mlada sudca koja, nadamo se, neće tako skoro dobiti značajniji raspored.

59. Tre Maddox (73), 1, 83

Imao jednu od najgorih rookie sezona u povijesti, u 43 utakmice podijelio 43 tehničke dok su domaćini pobjeđivali s 8 koševa razlike u prosjeku. Jasno, premali je to uzorak da bi mogli donositi velike zaključke, ali čovjek ima ozbiljne probleme sa živcima i NBA atmosferom. Jimmerova rookie sezona čini se kao all-star izdanje za ovakav rezultat.

Za kraj ostaje još samo reći, posebice kladiteljima, kako zanemarivanje sudaca njie pametno. Ne radi se tu o nikakvom Ickeovskom pogledu na stvari, već nema smisla zanemarivati nešto što je dio igre. Ako netko svakodnevno gleda liste ozljeda i prati trenutnu formu, trebao bi baciti pogled i na podjelu sudačkih zaduženja. NBA.com u tome je ažurna i svako jutro prije utakmica sudačke postave su poznate. A što se ostalih tiče, nas kojima je od svega najvažnija igra, nadam se da će ova lista pomoći kako bi se još više živcirali ili zabavljali kada konačno krenu utakmice. O playoffu da ne govorim - kada u prvoj utakmici Finala u Miamiu na parket istrče 14, 13 i 9, znat ću da tu večer LeBronu neće ginuti slobodna bacanja svaki put kada uđe u reket.

21Aug/124

Natural po-lice

Posted by ispdcom

U legendarnoj seriji The Wire pri opisu jednog od glavnih likova, detektiva McNultya, koristi se izraz natural po-lice, u smislu policajca koji je rođen s prirodnim talentom za taj opasni posao, živi s njim, za njega i unatoč njemu.

U masi košarkaša neka najosnovnija podjela se može svesti na one kojima igra kola krvnim žilama te na one koji su priučeni i uglavnom su u nekom obliku igrači zadatka. Ove prve slavimo i obožavamo zbog tog rijetkog talenta i loptačkog instinkta, a druge poštujemo zbog truda koji su uložili da bi dosegli taj visoki stupanj igre unatoč manjkavosti prirodnog talenta. Ako ću biti do kraja iskren vjerojatno i zato jer se većini nas nezamislivo identificirati s prvima.

U kontekstu igre oni su ravnopravni jer veliki broj prvih unatoč prirodnom talentu ne uspiju uvijek dosegnuti vrhunski nivo koji tzv. šljakerima uspije zahvaljujući svojoj predanosti da radom nadoknade manjak talenta. Kako ih raspoznati? Pa prvi su igrajući košarku spremni u svakom trenutku izvesti nešto potpuno iznenadno, neprogramirano i nepredvidivo. Prvi izazivaju onaj osjećaj u želucu koji se javlja kad vidiš nešto istinski posebno i nesvakidašnje. Prvi te tjeraju da istog časa uzmeš loptu u ruke i odeš do prvog koša. Druge gledaš bez nekog posebnog odnosa i posljedice istoga. Drugi su tu da pokažu koliko su ovi prvi posebni.

Ipak, kad se sve zbroji i oduzme ovi prvi, nazovimo ih prirodni košarkaši, su rjeđe zvjerke, a na našim prostorima, Šariću, Hezonji i Mazalinu unatoč, su izgleda sve rjeđi. U sjeni svih zanimljivosti oko lude NBA sezone, playoffa, finala, drafta, potpisa slobodnih te razmjena igrače te Olimpijskih igara na ovim fanatičnim stranicama je propušteno zabilježiti odlazak u penziju jednog od naših najvećih prirodnih košarkaša, Slavena Rimca, te iz tog razloga slijedi ovih par crtica.

Rimca ćemo pamtiti kao vječitog talenta koji se nikad do kraja nije realizirao, što zbog vlastitih manjkavosti, ali, što će vjerujem i vrijeme pokazati, prvenstveno manjkavosti sredine u kojoj je igrački odrastao i razvijao se. Rimčevu karijeru su pored te zlosretne etikete vječitog talenta obilježila tri trenutka.

Prvi je bilo legendarno zakucavanje preko Sabonisa koje je u naše krajeve donijelo dašak NBA vratolomija i trenutak sreće jer je Golijat, makar samo za taj trenutak, nadmašen.

Drugi je bila njegova trica par sekundi prije kraja za vodstvo protiv Olimpije u četvrtfinalu 1997. u Draženovom domu. Da nije bilo Stepanie i njegovog pobjedničkog koša preko nesposobne no-box-out Cibonine centarske linije Rimca bi danas pamtili kao čovjeka koji je hladnokrvno zapečatio prvi post-ratni nastup neke naše ekipe u Final Fouru Eurolige. Kako bi ova vinjeta dodatno dobila na značenju, sjetite se prošlogodišnjeg euroligaškog izleta KK Karamarko i koliko je prolazak skupine djelovao nedostižno, a kamoli Final Four.

Treći, najzlosretniji trenutak je prva utakmica protiv Jugoslavije par mjeseci nakon gore opisanog drugog trenutka kada je Rimac mrtav-hladan s tri slobodna bacanja doveo repku na +2 par sekundi prije kraja i time gotovo (opet) zapečatio utakmicu koja je tada značila puno više od samog Eurobasketa. Potom je slijedila Đorđevićeva trica preko Rimčeve ruke i potop Skansijevog projekta podmlađene reprezentacije. Neki bi rekli da je tad počeo potop hrvatske košarke, ali korijeni zla su ionako puno dublji od te jedne trice. Ipak, da je simbolika dobra, dobra je.

Rimca osobno pamtim po vicu u igru i nepredvidivosti kojom je znao izluditi protivničku obranu, zbuniti vlastitog trenera i dovesti u ekstazu navijače (u to vrijeme ljudi su još pratili košarku i znali domaće igrače). Rimčeva igra je bila i za današnje pojmove melem za oči, bila je to igra koja je magnetski privlačila publiku da gleda i istinski uživa u košarci. Valjda se zbog toga i igra taj sport? Rimac se isticao u odnosu na sve one prije i kasnije proizvedene igrače-robote iz hrvatskih inkubatora koji trče po terenu kao da im je netko postavio tračnice pred noge, koji svi jednako šutiraju, vode loptu ko da im je otela najmilije i kojima je svaki trag eventualne maštovitosti u jednoj prekrasnoj igri odstranjen s pet istrčanih samoubojstava.

Čisto igrački gledano, Rimac je bio bek šuter iz klase stroja za koševe s izuzetno dobrim ulazom, odličnim šutom s poludistance i trice te čvrste psihe koju je demonstrirao nepogrešivošću s linije slobodnih bacanja. Jedan od naših najboljih igrača za završnice ikada je po svemu bio poseban igrač. Zbog tadašnje politike tretiranja igrača po principu 12 jednakih Rimcu se (često opravdano) zamjeralo spavanje u obrani te je kao posljedica toga slijedila nekonstantna minutaža, a nekoliko ljeta najavljivan tadašnji Cibonin bekovski par budućnosti Mulaomerović-Rimac se nikad nije do kraja izrealizirao zbog dovođenja upitnih Amera i još upitnijih trenera koji nisu bili u stanju iskoristiti nesvakidašnje karakteristike jednog nesvakidašnjeg domaćeg igrača prema kojem je lokalna publika s razlogom gajila simpatije. Poslije Cibone je uslijedio odlazak u inozemstvo koji je nekako naznačio i postupni odlazak u košarkašku anonimnost još jednog u nizu do kraja nerealiziranih domaćih talenata.

Nikad neću zaboraviti kada je Rimac u nekoj nebitnoj (vjerovatno domaćoj utakmici) skočio u aut za loptom te ju je u isti čas ekspresno proslijedio dodavanjem iza leđa suigračima u kontru. Taj jedan sumanuti potez će mi vječno ostati u pamćenju kao nešto najljepše što sam ikada vidio na košarkaškim terenima. Takve trenutke mogu izvesti samo odabrani. Natural po-lice.

15Aug/124

SUMMER FRENZY, vol. 4

Posted by Gee_Spot

Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.

OI REPORT

Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.

Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.

U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.

Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje - slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi - u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.

Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.

U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).

Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.

Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.

Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.

THE TRADE

Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.

Orlando

Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.

Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.

Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?

Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.

Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.

Lakers

Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom '90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.

Od kada je Buss kupio klub krajem '70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.

Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.

Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog "a tko ovo more platit?" retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?

Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?

Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.

Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).

Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.

Philadelphia

Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.

Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.

Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.

Denver

I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.

Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.

Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.

EARLY PR

U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.

Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.

Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.

Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.

Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.

Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a - škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.

Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.

U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.

Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).

7Aug/121

30 FOR 30: WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 20-46

MVP: John Wall

X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom

Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.

A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.

Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije - kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).

Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) - Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan - u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.

Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje - oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).

Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta - ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).

Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).

Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).

Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.

Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.

Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.

Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.

Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.

Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).

Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju - kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.

Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo - iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.

FAST FORWARD

I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).

Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost - prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu - potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.

Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).

JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)

ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)

- potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom

- u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju

- da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora

- Washington, welcome to another decade od irrelevance?

6Aug/122

30 FOR 30: UTAH

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Paul Millsap & Al Jefferson

X-faktor: mlade snage (Favors, Hayward, Kanter, Burks)

Da mi je netko nakon prve 4 utakmice sezone rekao kako će Utah završiti u playoffu, ozbiljno bi posumnjao u razum dotične osobe. Naime, Jazzeri su u post-lockout doba ušli totalno raštimani, izgubivši na strani 3 utakmice s prosječnom razlikom od 19 koševa. Jedinu pobjedu ostvarili su doma protiv Sixersa, ali, tih +3 koje su jedva izvukli u gustoj završnici, nisu pomogli da se koš razlika popravi. Njihovih minus 54 u ovom periodu bili su najgora prezentacija košarke nakon Bobcatsa.

Naravno, uslijedio je niz utakmica doma koje su ubrzo stvari vratile na talentu primjereniji 50-50 učinak, ali nije samo rijetki zrak Salt Lake Citya bio razlog za bolje igre. Učenik Jerrya Sloana, trener Tyrone Corbin, povukao je nekoliko poteza koji su okrenuli stvari u njegovu korist - vratio je Millsapa u startnu petorku, smanjio minute veteranima poput Bella i Howarda, povećao ih mladim snagama Haywardu i Burksu te usput složio drugu postavu koja se tijekom sezone nametnula i kao tajno oružje, ali i potvrdila kao jezgra budućnosti.

Energijom u obrani se kao predvodnik klupe nametnuo Derrick Favors, a upravo je on ustupio mjesto u startnoj petorci Millsapu. Kao momčad u rebuildingu, Jazzersi su svom udarnom mladom igraču pokušali odmah ukazati povjerenje, ali, ironično, on ga je zaslužio tek na kraju sezone kada je u playoff seriji protiv Spursa dobio šansu startati u zadnjoj utakmici godine. Favors je tako počeo i završio sezonu kao starter, a, osim što je time simbolično obilježio ovogodišnje izdanje Jazza, partijama između ovih događaja potvrdio se kao apsolutno najvažnije ime za budućnost franšize.

Uglavnom, povratak na dokazanu kombinaciju Jefferson-Millsap stabilizirao je momčad i Utah se ubrzo iz Bobcatsa Zapada pretvorila u klasičnu neugodnu momčad Jazza (posebice doma gdje su izgubili samo 8 od 33 utakmice). Jefferson je trpao iz svih pozicija i nametnuo se kao jedan od najboljih napadača na poziciji petice u ligi, s raznovrsnom unutar-van igrom, a Millsap se izvlačio na vrh reketa odakle je pasovima, šutom i ulazima održavao napad podmazanim.

Nažalost, koliko god činili sjajan napadački duet, toliko su bili kilavi u obrani – Millsapov nedostatak centimetara i prosječni atleticizam u paru s Jeffersonovim sporim nogama učinili su reket Jazza toliko propusnim da čak ni vječna Sloanovska taktika fauliranja pod svaku cijenu nije pomogla.

Utah je tako primala treći najveći postotak koševa na obruču nakon Kingsa i Sunsa (momčadi u startu lišenih ikakve obrambene odgovornosti), što je u kombinaciji sa slobodnim bacanjima koja su poklonili protivniku (najviše nakon Raptorsa) obrambeni učinak zadržalo na mizernom 19. mjestu (bio bi i puno gori da Jefferson i Favors nisu odradili izuzetan posao blokadama, da Millsap nije bio jedan od najboljih visokih u ligi po broju ukradenih lopti i iznuđenih prekršaja u napadu te da sva trojica plus Kanter nisu radili odličan posao u kupljenju obrambenih skokova).

Napad, postavljen na dva izuzetno efikasna visoka igrača, ostavio je puno bolji dojam i zahvaljujući njemu su na kraju i izborili simbolični nastup u playoffu – završili su kao 6. momčad po učinku i 4. po broju postignutih koševa. Međutim, čak i u ovom dijelu igre imali su rak-ranu koja ih je osudila na ulogu prolaznika – nisu imali šut za tri.

Jazzeri su nakon Bobcatsa zabili uvjerljivo najmanje poena iz vana, a, usprkos tome što su bili svjesni manjka kvalitetnih šutera i što su izbjegavali forsirati trice, sezonu su završili među 4 najgore momčadi po učinkovitosti u tom segmentu igre (uz Bobcatse, iza njih su bili samo Kingsi i Wizardsi, koji, očekivano, nisu radili razliku između dobrog i lošeg šuta).

Na kraju samo ostaje zamisliti kakve bi brojke ostvarili Millsap i Jefferson da su imali podršku barem prosječnog NBA učinka s trice, ako su i usprkos gužvi u reketu nalazili načina napad odvesti do ovako visokog učinka.

Zadnji vlak za playoff tako je bio sasvim realan domet za ovaj roster i, iako ih je stajao picka prve runde koji se vratio Minnesoti, gubitak kasnog lutrijskog picka apsolutno je nebitan gledajući širu sliku. I pri tome ne mislim na mizerno playoff iskustvo koje su stekli zahvaljujući metli Spursa (iako je Favors radio toliku razliku u obrambenom dijelu da je postalo jasno kako ga dogodine više nitko neće izbaciti iz prve petorke nakon par loših utakmica), već općenito na savršeno stanje u kojem se nalazi roster Jazza, i financijski i talentom. Mislim, kada na raspolaganju imate 4 lutrijska talenta sa zadnja tri drafta i kada svaki od njih već ima ulogu u rotaciji usprkos prosjeku od 20 godina, onda ste mirni što se tiče budućnosti.

A promoviranje te četvorke koja čini jezgru budućnosti upravo je i najvažniji zadatak ostvaren ove sezone. Nakon slabašnog starta, Favors se ubrzo nametnuo kao ključni čovjek za razvoj momčadi, ne samo zbog snage i skočnosti, već prvenstveno zbog pokretljivosti koja mu omogućuje da igra all-round obranu. Danas bez takvog centra nemate šanse postati ozbiljna franšiza (osim ako niste Miami), a zahvaljujući Netsima koji su ga se odrekli (i još više Sixersima koji su umjesto njega na draftu radije izabrali Evana Turnera), Utah ima šanse postati puno bolja obrana čak i od onih top 10 izdanja dok su na bokovima ordinirali Brewer i Kirilenko.

Enes Kanter pokazao se kao potencijalno odličan partner Favorsu zbog mase i osjećaja za skok, ali i zbog šuta s vrha reketa – Favorsov najveći problem je nedostatak ikakve napadačke igre osim zakucavanja i trpanja zicera, stoga, ako on već kreće stopama Chandlera, pored sebe će trebati čovjeka koji može širiti obrane. Dok Kanter ne postane pouzdan u ovoj ulozi, tu su Jefferson i Millsap, koji su obojica majstori iz situacija licem košu.

Preostala dva mlada talenta popunjavaju bokove – Hayward je tijekom sezone postao light-Kirilenko, igrač sposoban napuniti statistiku u svih pet glavnih kategorija. Iako je u playoffu pao na zemlju, njegova igra u obrani ne ostavlja mjesta sumnji – radi se o swingmanu startnog kapaciteta.

Alec Burks s druge strane odradio je sjajan posao za rookiea koji nije imao ni trening kamp, svojim slasherskim kvalitetama donio je momčadi toliko potreban playmakerski poticaj s vanjskih pozicija. Ipak, obojica su imala problem sa šutom za tri, što je bilo očekivano obzirom na brojke ostvarene na sveučilištu. 33% šuta Burksa i 35% šuta Haywarda premalo su za buduću udarnu kombinaciju na bokovima, ali napredak je neminovan – obojica imaju kvalitetnu šutersku formu i stvar je prije svega u navikavanju na NBA daljine i nove uloge u momčadi.

Šuterske slabosti s bokova mladih snaga (Hayward i Burks zajedno su zabijali samo jednu tricu po utakmici) dodatno su istaknule općenito lošu situaciju Jazza u tom dijelu igre. Raja Bell, koji je u startu dobio šansu kako iskusni veteran, ubrzo je izgubio minute iako je bio jedna od rijetkih solidnih catch & shoot opcija, što je kasnije dovelo do sukoba s trenerom Corbinom za kojega je Bell jasno i glasno rekao da nema pojma što radi. Što se moglo opravdano shvatiti kao potez očajnika obzirom da Bell, nekoć sjajan 3&D igrač zadatka, u 35-oj godini više nije ozbiljan rotacijski materijal.

Minute na bokovima su dobivali i starosjedilac Miles i još jedan istrošeni veteran Howard, ali kako su obojica kao šuteri debelo ispod prosjeka (30% i 24% za tri), njihov boravak na parketu nije previše pomogao napadu Jazza i bio je presudan za ekspresan prelazak Haywarda iz uloge s klupe u startnu rolu.

Playmakerska situacija je bila jednako osrednja. Startni play Harris, koji se nakon lošijeg ulaska u sezonu prema kraju popravio do te mjere da je ostvario najbolje šuterske brojke u životu (36% za tricu uz 1.2 trice po utakmici), pronašao je formulu za nastavak karijere (obzirom da je nakon serije ozljeda i gubitka brzine ostao bez najvažnije komponente svoje igre, driblinga i ulaza u reket, bolja šuterska forma svakako će mu dobro doći). Samo, to u ukupnoj slici nije značilo previše.

Dok su Burks i Hayward pozitivnim učinkom u obrani i organizaciji igre donekle kompenzirali šuterske slabosti kako bi pomogli da se na swingmanskim pozicijama ostvari barem neutralan učinak, Harrisove slabašne obrambene partije držale su produktivnost na jedinici u minusu. Minusu koji bi se vrlo brzo pretvarao u debeli minus čim bi u igru ušli atraktivni asistenti Tinsely i Watson. Njihove lopte s očima zasigurno su pomogle Favorsu i Kanteru, ali obojica su veterani bez brzine za pomoći u obrani i kriminalni šuteri (Tinsley se držao na 27% za tricu, a Watson je, sa svojih 19% iz vana i s 32 godine na leđima, pao u kategoriju bivših).

Jazzeri su bili toliko očajni zbog igara Milesa, Howarda, Watsona i Tinsleya da su pri kraju sezone, kada se lov na playoff zahuktao, šansu dali i NBDL igračima poput playmakera Ahearna i swingmana Carrolla. Ahearn je dokazao da se 40% za tricu iz NBDL-a u NBA pretvaraju u 22%, a Carroll da nije uzalud promijenio 4 kluba u 3 sezone – čovjek može zabiti iz spot up situacije i odigrati obranu, ali ne na NBA razini koja zahtijeva konstantne partije.

Kada se sve zbroji i oduzme, glavni arhitekt Jazza Kevin O'Connor ima itekako razloga biti zadovoljan ovakvom sezonom. Utah je nadmašila očekivanja, usput promovirala 4 mlada igrača sposobna ponijeti dio tereta odmah, a sve to koristeći minimalna sredstava i skroman roster (koji je imao i previše dodirnih točaka s Bobcatsima). Biti u sredini možda i jeste najgore mjesto na kojem možeš biti u NBA svijetu, ali, ako si poduzeo sve mjere sigurnosti od brutalnog pada na dno i ako je jedini put kojim možeš prema gore, onda je sredina jedna poprilično dobra situacija.

FAST FORWARD

Prvi potez koji su napravili bila je zamjena zadnje godine ugovora Devina Harrisa za potencijalne dvije godine Marvina Williamsa. Što je racionalan potez jer Williams im donosi upravo onakvog igrača kakav im treba na boku – lani je gađao 39% za tricu i, usprkos tome što se čini kako je u ligi već desetljeće, ima samo 26 godina i tek je ušao u najbolju fazu karijere. Povrh svega, bori se za novi ugovor. Ukratko, nakon Milesa i Howarda, Williamsova 3&D kvaliteta činit će se kao dobitak na lotu.

Najbolje od svega, čak i da Williams iskoristi svoje pravo i uzme opciju za sezonu 2013.-2014. (a obzirom da je Beasley upravo dobio tri garantirane godine, sve su šanse da će nakon eventualnog kvalitetnog izdanja izići na tržište), Jazzerima i dalje ostaje prostora za čak dva maksimalna ugovora dogodine odreknu li se Bird prava na Jeffersona, Millsapa i Mo Williamsa.

Ovaj drugi Williams uskočio je u priču kako bi popunio rupu na jedinici nastalu odlaskom Harrisa. Iako se radi o igraču koji dokazano najbolje funkcionira kao combo-bek s klupe, u Jazzu su odlučili dati šansu čovjeku koji je karijeru i započeo u Salt Lake Cityu i koji je do prije godinu dana bio kompetentni startni play. Naravno, uz LeBrona Jamesa čak i playmaker ne mora znati ništa više nego gađati tricu, a O'Connor se nada da će nešto slično Williams raditi uz Millsapa i Jeffersona – za razliku od Harrisa, koji je lani s 36% za tri ostvario daleko najbolji rezultat u karijeri (prosjek mu je 32%), Mo se rutinski drži na 39% već godinama.

Praktički, s dva poteza i odricanjem od eventualnih 7.5 milja dogodine na ionako polupraznom salary capu (Moa i njegovu jednu preostalo godinu ugovora su uvalili u iznimku koja im je ostala od tradea Okura u Netse čime su izbjegli nepotrebne komplikacije), O'Connor je popravio najveći problem lanjskog napada povećavši tricaški prosjek startnog playa i jedne bočne pozicije s 33% na 39%. Naravno, Mo neće pomoći u obrani kao što će to napraviti drugi Williams, ali poanta iduće godine ionako nije u slaganju savršene momčadi, već u slaganju najboljeg mogućeg rostera koji će opet biti konkurentan bez da optereti budućnost nakon iduće sezone.

Praktički, Jazz ostaje s istom momčadi koja je ušla u playoff, čak i malo poboljšanom, a da pri tome nisu riskirali ni malo od postojećeg talenta ili prostora kojega će imati. To vam se zove vrhunski management.

O'Connor je produžio s Jeremyem Evansom, mladim visokim krilom koje drugu godinu za redom ostvaruju sulude brojke na oba kraja parketa u limitiranoj minutaži (čovjek sve što dobije u napadu zakuca tako da su mu napadački učinci van pameti, a usput je izuzetan skakač i bloker). Očito računaju kako to nije slučajno i kako možda u njemu imaju još jednog budućeg člana jezgre, ali problem oko pronalaženja većeg broja minuta za njega leži u netipičnoj građi – usprkos 24 godine, Evans na 206 cm ima tek 88 kg (i to je navučen podatak), a kao takav je, usprkos fascinantnoj skočnosti i rasponu ruku, prelaka meta drugim centrima u obrani.

Zadnji potez bio je potpisivanje Randya Foyea, još jednog tricaša (lani 39%, u karijeri 37), što jasno ukazuje koliko je nedostatak vanjskog šuta lani frustrirao Jazzere.

JEZGRA: Millsap, Jefferson, Mo Williams, Marvin Williams, Hayward, Burks, Favors (50 milja)

ROSTER: jezgra + Kanter, Carroll, Tinsley, Evans, Watson, Foye, Bell (67 milja)

- Tinsley i Carroll ostaju na rosteru kao jeftini veteranski osigurači (u ulozi trećeg playa, odnosno petog swingmana) obzirom da Utah nije iskoristila mogućnost da ih otpiše tijekom ovog ljeta

- jedini problem trenutno na rosteru je Raja Bell, koji definitivno neće biti član svlačionice iduće sezone, a upravo na njegovom slučaju O'Connor je napravio jedinu grešku cijelog ljeta

- naime, Utah je mogla bez problema amnestirati Bella, ali računali su kako će ovaj zasigurno pristati na otkup ugovora za manji iznos od 3,5 milje koliko mu duguju

- takva škrtost kakve se ne bi posramili ni Bullsi na kraju se nije isplatila – Bell je odbio dogovor, traži puni iznos, a to znači da će Jazz opet plaćati nekoga da ne igra, samo što će se ovaj put to voditi pod salary cap (što u njihovom slučaju nije toliko bitno jer nema šanse da dođu u zonu poreza, ali svejedno - ako nema uštede, čemu maltretiranje)

- bit će zanimljivo pratiti ovu igru mačke i miša, jer netko mora popustiti – ili će Jazz plaćati Bella da sjedi i ne igra, ili će ovaj pristati na smanjenje odštete kako bi potpisao za nekog izazivača (tako se barem on nada)

- kada Raji konačno odzvoni, to će značiti da Jazz ima još dva mjesta na rosteru koja mogu popuniti dvogodišnjom iznimkom ili ostatkom midlevela bez straha da će prijeći granicu poreza (obzirom na balansiran roster, logičnije je očekivati da se tu i tamo potpiše poneki 10-dnevni ugovor u slučaju ozljede)

- naravno, ne treba isključiti ni mogućnost da će Jazz, u slučaju da sezona krene krivim tokom i ne budu u konkurenciji za playoff, pri kraju prijelaznog roka biti itekako bitan igrač, jer uvijek postoji opcija da zadnju godinu Millsapa ili Jeffersona pošalju u zamjenu za nekakav draft pick ili mlađeg igrača (po mogućnosti playmakera)

- obzirom da su obojica u naponu snage, za očekivati je kako će Jazz iduće ljeto zadržati barem jednoga (jer nekako će trebati popuniti salary cap), a da će sve ostale raspoložive financijske snage biti okrenute lovu na nekog od dostupnih playmakera koji bi se mogao uklopiti uz ovako mladu jezgru (Holiday, Lawson, Collison, Curry, Jennings)

4Aug/122

30 FOR 30: TORONTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 23-43

MVP: Dwane Casey

X-faktor: ozljede Baylessa i Bargnania

Kapa dolje Caseyu što je u prvoj godini projekta novih Raptorsa uvjerljivo najgoru obranu lige transformirao u osrednju. Taj skok s 30. mjesta po defanzivnoj učinkovitosti na 14. ključni je moment sezone koju Toronto nije iskoristio da udari temelje nekakvoj eventualnoj jezgri budućnosti (njihov draft pick Valanciunas produžio je boravak u Europi za jednu godinu) ili pak da promovira svoj mladi lutrijski talent (Bayless i Bargnani odigrali su sezone života, ali su i propustili više od pola utakmica, dok su individualni pomaci Eda Davisa i DeMara DeRozana zanemarivi).

Ono što je najzanimljivije u cijelom procesu je činjenica kako su Raptorsi uspjeli napraviti ovakav iskorak unatoč rosteru sastavljenom od puno više problematičnih nego kvalitetnih obrambenih igrača. Osim Jamesa Johnsona, čvrstog krila koji je kombinacijom dužine i brzine gomilao blokade i ukradene te jednako dobro igrao obranu i na perimetru i pod košem, obranu Raptorsa činili su prvenstveno u reket nagomilani centri.

Davis i Amir Johnson igrali su role dežurnih blokera, a za masu se pobrinuo Aaron Gray. Naravno, sami po sebi ovi igrači nisu garancija kvalitetne obrane – za nju se pobrinula Caseyeva filozofija koja je u principu prekopirana iz knjige Mormona. Poput Jerrya Sloana i Utah Jazza, Raptorsi su se držali jedne jednostavne ideje – lopta može proći, ali igrač ne. Torotno je tako uvjerljivo predvodio ligu po broju prekršaja, imali su ih 91 više nego drugoplasirani Jazz.

Ovaj podatak govori o agresivnosti koju je Casey tražio od momčadi - centri poput Graya i Magloirea, koji danas jedva da imaju košarkašku vrijednost, služili su samo za fauliranje svakoga tko bi ušao u reket, a jednaki pristup očekivao se i od svih ostalih. Međutim, on u isto vrijeme ukazuje i na spomenute individualne slabosti diljem rostera – Kleiza i DeRozan plivali su na perimetru u pokušajima da glume stopere, Barbosa i Bayless po običaju nisu pokazivali previše interesa za obranom, a Jose Calderon je bez konkurencije najslabiji obrambeni igrač među startnim NBA playmakerima i danas muku muči ostati ispred vlastite sjene, pogotovo kada je u pitanju bočno kretanje.

Jasno, kako bi se napad barem donekle kotrljao, Caseyu je trebao svaki od ovih igrača. Posebice Calderon, koji je još jednim odličnim izdanjem u ulozi playmakera (9 asista na 2 izgubljene) vukao momčad. Doduše, koliko su u tome kotrljanju bili uspješni najbolje govori činjenica kako su sezonu završili predzadnji po ofenzivnom učinku, ali treba priznati da, osim talenta, nisu imali ni sreće. Prvo su ostali bez Bargnania koji je sjajno ušao u sezonu (u prvih 13 utakmica 24 poena po utakmici, šut za dva 48%, šut za tri 34%), da bi ga ozljeda lista potpuno izbacila iz igre.

Casey ima zasluge i za njegov napredak jer je odustao od katastrofalne taktike prethodnika koji su Bargnania isključivo koristili kao centra. Svjestan da Andrea nikada neće postati skakač i žestoki obrambeni igrač, Casey ga je sve više gurao na krilo u ulogu koja mu najviše leži i u kojoj će, jednoga dana kada Raptorsi prihvate da su prvi pick drafta potrošili na igrača zadatka, vjerojatno odigrati ostatak karijere - kao stretch četvorka.

Naravno, Andrei obrana i u ovoj kombinaciji ostaje ogroman problem – isto kao što nema snagu za čuvati reket, Bargnani nema ni brzinu za pokrivati krilne centre, ali njegov šuterski raspon će tjerati svakog trenera da mu pokuša pronaći što više minuta.

Nakon što se ozlijedio Bargnani, ogroman teret u napadu ponio je Bayless, ali i on se po običaju raspao taman kada je ušao u vrhunsku formu početkom trećeg mjeseca (u nizu od desetak utakmica zabijao je preko 20 koševa uz preko 50% šuta iz igre).

Bez prve opcije i bez prvog čovjeka s klupe, Calderon je uglavnom razigravao aktivne, ali i limitirane napadače poput Davisa i Johnsona (sjajno zakucavali zicere u reketu, ali nemaju šuterski domet izvan reketa) ili DeRozana (trošio 14 lopti po utakmici kao prva vanjska opcija, šutirao 42% ukupno i 26% za tricu).

DeRozan je ujedno i idealan simbol nekvalitete Raptorsa. Momak koji je trebao donijeti startnu kvalitetu na bokove nema slashersku kvalitetu (dribling, ulaz, pregled igre, realizacija u reketu - ništa nije na vrhunskoj razini) koja bi mu pomogla da jednoga dana bude pouzdan strijelac, ali, ono što je najgore, nema čak ni one 3&D potencijale koji bi mu omogućili da dođe do minuta u ograničenoj roli.

Casey se i dalje nada da iz njegovih fizikalija može istesati kvalitetnog stopera, a jedan period početkom sezone daje nadu kako će se razviti i u solidnog šutera iz kuta (u prvih 20-ak utakmica držao se oko 33% za tricu s nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali poslije toga je opet potonuo). Obzirom na pokazano u tri sezone, radi se o jednom velikom možda.

FAST FORWARD

Raptorsi su imali sjajno ljeto jer su konačno posložili obrise nekakve buduće jezgre. Terrence Ross definitivno nije bio naj-atraktivnije ime na draftu, ali Torotno je želio sigurnu stvar, a Rossova kombinacija fizikalija, šuta iz vana i igre u obrani to zasigurno je. Caseyu trebaju igrači koji mogu igrati obranu na perimetru kako bi obrana napravila novi korak naprijed, a Ross se uklapa u takav plan.

Kao i Landry Fields. Iako su Raptorsi ponudili popriličan ugovor za swingmana Knicksa ponajprije kako bi otežali New Yorku eventualni lov na Nasha, kalkulacije su ih mogle koštati i gore od dokazanog bočnog stopera. Jasno, mogli su za duplo manje novca doći do Ronniea Brewera, ali malo veći iznos od midlevela nije previše za igrača koji dokazano može biti član playoff rotacije.

I dok Caseyu sline cure već na samu pomisao kako će DeRozanove i Kleizine minute dobrim dijelom završiti kod Rossa i Fieldsa koji, za čudo, čak mogu ostati ispred protivnika u obrani, dovođenje Lowrya za budući pick poput dobitka je na lotu za cijelu franšizu. Calderon je pošteno odradio svoju rolu u Torontu, ali s godinama je postao prilagođeniji ulozi back-up playa nego startera.

Lowry s druge strane iza sebe ima sezonu karijere i 5 godina manje, a da ne govorim kako donosi svježije noge i energiju koju će Casey znati iskoristiti u obrani. Ne kažem da je Lowry vrhunski obrambeni igrač, daleko od toga, ali je neosporno da se puno bolje uklapa u viziju momčadi koja će pobjeđivati obranom.

Kako se i lanjski pick Valanciunas pridružuje rosteru, nije pretjerivanje ako kažemo kako su se Raptorsi u samo jedno ljeto iznova izmislili. Danas imaju bolju startnu petorku i bolju klupu nego lani, ali o tome imaju li budućnost odlučivat će prije svega kemija između Lowrya, Rossa i Valanciunasa koji su dovoljno mladi i kvalitetni da bi mogli postati trojka vrijedna dugoročnog investiranja. Ako ništa drugo, toliko solidno djeluju da se ni eventualna amnestija Bargnania više ne čini nemogućom.

JEZGRA: Lowry, Ross, Fields, DeRozan, Bargnani, Johnson, Valanciunas (37 milja)

ROSTER: jezgra + Calderon, Davis, Kleiza, Gray, Lucas, Anderson, Acy (60 milja)

- Calderon kao back-up je luksuz, a taj luksuz Raptorsi skupo plaćaju, međutim napravili su pravu stvar što ga nisu amnestirali – neće plaćati porez, nemaju skup roster, a radi se ionako o samo još jednog godini tako da nema nikakvog tereta – ili će im Jose pomoći da imaju 48 kvalitetnih minuta na jedinici ili će ga tijekom sezone pretvoriti u nekakav budući pick ili novog mladog igrača

- vraćanjem Graya i potpisivanjem picka druge runde Acya dobili su dodatnih 12 osobnih s kojima se Casey može igrati i usput riješili pitanje rotacije visokih

- Alan Anderson (nekada sjajan u Ciboni, Maccabiu i Barceloni), solidan je swingman koji će u 30-oj još jednom dobiti šansu biti osiguranje od ozljeda na boku

- dovođenje Lucasa iz Bullsa također je sličan osigurač za slučaj da Calderon uskoro napusti klub

3Aug/120

30 FOR 30: SAN ANTONIO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tony Parker

X-faktor: klupa u pozitivnom smislu, manjak pokretnog visokog igrača u negativnom

Spursi su fenomenalnim igrama u skraćenoj regularnoj sezoni dodali još jednu godinu Auerbachovskom nizu Gregga Popovicha. Naime, od 1998. kada je uz pomoć tadašnjeg rookiea Tima Duncana složio svoju prvu šampionsku obranu, Popovich je nanizao 11 sezona u kojima su Spursi bili minimalno top 3 obrambena momčad lige. Nakon dvije godine u kojima je Timmy polako gubio bitku s gravitacijom tijekom kojih su bili "tek" 5. i 8. momčad po obrambenom učinku, Pop je za 2011. izmislio novu taktiku koja je dovela do još dvije top 2 sezone, ovaj put u napadačkom učinku.

Ako netko broji, to je 13 od 15 godina u izdanja rasnog izazivača (top 3 obrana ili napad puno su veća garancija vrhunskih rezultata u playoffu od scorea u regularnoj sezoni). Četiri naslova prvaka su arhivirana i da više nikada ne osvoje ništa, Pop i Timmy ostali bi zapisani kao jedna od najvećih osovina svih vremena, rame uz rame s Auerbachom i Russellom, Rileyem i Magicom/Kareemom ili Jacksonom i Jordanom/Pippenom.

Međutim, promjena stila igre koju je u samo jednu sezonu izveo Pop možda je fascinantnija i od samog niza izvrsnosti. Dok su još do prije četiri sezone Spursi bili prvenstveno kompleksna obrambena momčad, posložena oko sporog ritma i postavljene obrane koja je dominirala balansom na svim pozicijama (presingom na loptu bekova, stoperima poput Bowena na boku i Duncanom kao zaštitnikom reketa u sredini), iz čega bi, konstantnim kretanjem i oduzimanjem kontri i trice, protivnika prisiljavala na šutiranje dugih dvojki, danas su sve podredili brzini i jednostavnosti.

Naravno, Duncan više nije u formi koja bi im omogućila da polako organiziraju napade kroz visoki post, ali fascinira ljepota njihove košarke koja je jednim manjim dijelom flex s puno kretanja i preciznog dodavanja, a najvećim se sastoji od gomile pick & roll akcije i slash & kick poteza. Uostalom, podatak da su prva momčad lige po efikasnosti u pick & rollu, na koji im otpada četvrtina koševa, i druga momčad po efikasnosti iz spot up situacija, koje čine još jednu četvrtinu njihovih poena, dovoljno govori.

Razlog za ovakvu efikasnost krije se, naravno, u talentima koji odgovaraju ovim stilovima igre, ali i jednostavnosti koju forsira Popovich. U napadu Spursa nema izolacija i besmislenog driblanja, imate brzu tranziciju (u kojoj su također bili broj 1 po učinkovitosti) koja, ako ne dovede do laganog koša, rezultira visokim screenom i prvim ulazom u sredinu, koji, ako ne dovede do izgledne situacije, dovodi do izvlačenja lopte vani i tako stalno u krug, unutar-van, lijevo-desno, uvijek s pritiskom na obranu.

Spursi uspijevaju tijekom 24 sekunde vrtiti i po tri napada dok obični smrtnici muku muče i s jednim. I u tom fenomenalnom ritmu krije se najveći razlog njihove veličine - druge run and gun momčadi uzet će prvi šut koji im obrana pruži vodeći se logikom da je taj često i onaj najbolji, odnosno da veći broj pokušaja pozitivno utječe na broj koševa. Spursi su run and gun pod kontrolom, nešto što je samo Pop mogao smisliti - u isto vrijeme igra puna racionalnih i kontroliranih košarkaških odluka, ali i igra brzine, spontanosti i agresivnosti. Ukratko, kontrolirani kaos.

Naravno, ovakav stil igre zahtijeva izuzetnu kondiciju i agresivnost, što je Popovich riješio jednostavnim potezom – koristi uvjerljivo najviše igrača u standardnoj rotaciji u cijeloj ligi. Spursi imaju čak 9 igrača s preko 1000 minuta u sezoni i 9 s preko 20 minuta po utakmici, a s učinkovitošću njihove klupe mogu se mjeriti jedino Chicago Bullsi, koji preferiraju potpuno drugačiji stil igre bliži San Antoniu od prije nekoliko godina. S tim da čak i oni imaju samo 8 igrača preko 1000 i samo 6 njih koji su ostvarili takve brojke da ih se može smatrati iznadprosječnim NBA igračima, dok Spursi takvih imaju – 8.

To dobrim dijelom i objašnjava lakoću kojom su došli do 50 pobjeda iako više nemaju igrača franšizne vrijednosti – u ligi u kojoj više od pola momčadi nema startne petorke ispunjene čak ni prosječnim talentom, čak 8 igrača sposobnih ostvariti iznadprosječan učinak pravo su bogatstvo. Jasno, u playoffu, kada se rotacije smanje i kada protivnici puno više vremena provode na parketu sa svojim udarnim igračima, ta prednost nema toliki značaj jer čak ni Pop još nije uspio smisliti kako u isto vrijeme imati više od 5 igrača na parketu. Međutim, za regularnu sezonu ovakvo bogatstvo talentom je neprocjenjivo.

Za to nema boljeg dokaza od kotrljanja Spursa čak i bez Ginobilia kojega je ozljeda limitirala na samo 34 utakmice. Naime, Manu je u sezonu krenuo u svom standardnom fenomenalnom stilu, kao lider renoviranih Spursa oko čijih ulaza i kreacije se sve vrti. U 5 utakmica šutirao je 60% iz igre, 52% s trice i 93% sa slobodnih. Ovakvi postotci su neodrživi, jasno, ali bilo je očito kako će, kao i godinu ranije, Manu za ovaj napad biti ono što je Timmy više od desetljeća bio za obranu. I onda dolazi do loma prsta, Manu ispada iz igre, a Pop jednostavno povećava volumen akcija Parkeru i Spursi ne gube ni koraka.

Odnosno, nisu ga gubili do druge runde Zapada kada su naletili na puno manje atraktivan (ni upola toliko asista, kvalitetnih šuteva, kretanja lopte i igrača, ali zato puno više izolacijske košarke), ali jednako učinkovit napad Oklahome koja je energijom i talentom parirala sistemu i profesionalizmu Spursa. Thunder ne samo što je pratio Spurse napadački, već je imao jednako osrednju obranu u kojoj je izvukao ključni mismatch – osrednjost Thundera proizlazila je iz lošeg čitanja igre, kilavih rotacija i previše kockanja na perimetru, ali imali su solidnu pick & roll obranu zahvaljujući pokretljivosti Ibake i solidno pokrivanje bokova zahvaljujući dužini Duranta i Sefoloshe (da ne spominjemo ključni potez serije, Brooksovo stavljanje Sefoloshe na Parkera, čime su Spursima ugušili napad - Spursi takvog stopera nemaju).

Spursi su pak imali sjajne rotacije kojima su pokrivali šut, odlično čitanje igre i kretanje kojim su gušili pas igru (koju, ironično, Thunder ionako nema), a Timmy je i dalje bio snaga u reketu. Ali, bili su među najgorim momčadima lige u dva segmenta – branjenju pick & rolla i zaustavljanju izolacija. Ni Leonard ni Green usprkos dužini nisu još postali stoperi Bowenove klase, što je omogučilo Hardenu i Durantu da se pokažu u punoj snazi, a nesposobnost obrane pick igre na kraju je zakucala zadnji čavao u sezonu Spursa. Što je, ruku na srce, bilo i očekivano i na što smo ukazivali tijekom cijele godine.

U ligi u kojoj je pick & roll postao osnova gotovo svakog vrhunskog napada, igrati najveći dio minuta s dva spora visoka igrača u obrani danas je jednostavno smrtni grijeh. Spursi su se mogli sakriti iza napada kroz regularni dio sezone, ali u playoffu, gdje igrate seriju od 7 protiv puno ujednačenijih protivnika koji imaju i obranu i napad, momčad s takvom rupom u obrani opasno je izložena. Pop jednostavno nije imao materijala za pronaći dobitnu kombinaciju. Blair nema ni visinu ni pokretljivost da zatvori rupe uz Timmya, Bonner je previše spor za ozbiljnu rolu u playoffu usprkos sjajnom šutu, a Spllitter je previše sličan igrač Duncanu, čuvar reketa koji nema brzinu za igrati na perimetru, da bi njihovo partnerstvo donijelo vrhunski rezultat.

Na kraju je Boris Diaw, pristigao iz Bobcatsa nakon kriminalnog prvog dijela sezone, pokupio dobar dio tereta, ali njegove solidne igre nisu mogle parirati eksplozivnosti i brzini Thundera u 2 na 2 kombinacijama. Tako na kraju ipak nisu dobili šansu suprotstaviti se Heatu koji bi se puno teže branio protiv San Antonieva kretanja lopte nego je to bio slučaj protiv izolacija Thundera.

FAST FORWARD

Jedini posao koji su trebali napraviti ovoga ljeta bilo je dovesti visokog igrača koji može istrčati izvan obruča, odraditi svoje preuzimanje, pomoći u udvajanju ili pokrivanju prostora i vratiti se u reket. Nije to trebao biti Tyson Chandler, ali mogli su se barem potruditi doći do Andersona Varejaoa, koji bi bio instant uspjeh u Spursima zbog sjajne kemije sa sunarodnjakom Splitterom.

Ovako, Pop se odlučio pokušati još jednom istom formulom, uz nadu da će napredak Splittera, Greena i Leonarda, puna sezona Ginobilia i još jedna godina pouzdanih all-star izdanja Parkera i Timmya, dići napad na još veću razinu čime bi se stvorio potreban prostor koji bi ublažio prisutne obrambene probleme.

JEZGRA: Manu, Parker, Timmy, Diaw, Splitter, Green, Leonard (50 milja)

ROSTER: jezgra + Jackson, Bonner, De Colo, Mills, Joseph, Neal (68 milja)

- Spursi imaju prava na Blaira za 1 milju, ali obzirom da već imaju 13 igrača na rosteru i da im malo fali da uđu u zonu poreza na luksuz, vraćanje igrača koji je potpisivanjem novog ugovora s Diawom postao višak ne čini se izglednim

- doduše, i Neal je u sličnoj situaciji, njegov ugovor također još nije garantiran, ali za razliku od Blaira lanjski back-up play Spursa pokazao se korisnim igračem, posebice u utakmicama u kojima ga sluša šut, a kako Patty Mills, kojega su vratili kao dodatno osiguranje na jedinici, baš i nije oličenje sigurnosti, Nealov povratak kao jeftine, ali ubojite combo-opcije čini se izglednim

- konačno su doveli pouzdanog francuskog swingmana De Cola koji će dodatno pojačati konkurenciju na vanjskim pozicijama

2Aug/124

30 FOR 30: SACRAMENTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 22-44

MVP: DeMarcus Cousins

X-FAKTOR: Isaiah Thomas

Još jedna sezona puna razočaranja za Kingse (koji playoffu nisu primirisali 6 godina, odnosno od kada ih je napustio Rick Adelman) tijekom rebuildinga koji nikako da završi. I dok su na parketu bili vidljivi minimalni pomaci, prije svega u činjenici da DeMarcus Cousins u svojoj drugoj sezoni sa svojih 210 cm i 120 kg izrasta u rasnu double-double mašinu sposobnu dominirati u reketu, ključne stvari ipak su se još jednom odigravale u uredima.

U očajničkim pokušajima da zadrže kontrolu nad svojom NBA franšizom, obitelj Maloof, koja je u ozbiljnim financijskim problemima i već godinama nije u stanju pokrivati troškove kluba bez kredita, stavila je svaku ozbiljniju viziju buduće momčadi na čekanje. Kingsi su u Sacramentu doslovno od danas do sutra – vlasnici su ih htjeli preseliti u Anaheim već tijekom skraćene sezone samo kako bi se dokopali nešto dolara, ali liga je stala na kraj takvim željama iz jednostavnog razloga što Anaheim, od Los Angelesa udaljen 60 kilometara, jednostavno nije zanimljivo tržište, bez obzira koliko bi se takvo preseljenje kratkoročno isplatilo Kingsima (točnije, njihovim vlasnicima).

Eventualni dogovori sa Sacramentom oko izgradnje nove dvorane (Kingsi kao momčad imaju najgore uvjete u ligi za treniranje i pripremu) zapeli su svaki put oko cijene i omjera ulaganja - grad Sacramento predvođen legendarnim playmakerom Kevinom Johnsonom želi da Kingsi/braća Maloof ulože nekakav novac, a ovi, pošto ga nemaju, žele da grad plati sve troškove bez ikakvih garancija da će klub dugoročno ostati u glavnom gradu Kalifornije.

Dapače, oni i dalje žele u Anaheim iz jednostavnog razloga što bi im preseljenje tamo omogućilo i da zadrže klub i da ne troše jer ih već čeka spremna dvorana čiji vlasnici žele NBA franšizu u ponudi. Naravno, kod liberalnih i referendumima sklonih stanovnika ovog dijela svijeta, ustupci bogatim vlasnicima na štetu proračuna prolaze puno teže nego u sredinama koje nemaju toliko razvijenu ekonomiju i stupanj svijesti te ne treba očekivati pristajanje na ucjene kalifornijskih Keruma.

Klub se tako našao u pat poziciji koju će po svemu sudeći iskoristiti Seattle, koji predvođen novom skupinom investitora želi na 15. najveće tržište SAD-a dovesti nove NBA i NHL franšize. Kako se ni jedna liga nema namjeru širiti, jasno je kako će opet doći do relokacije, a kako su Hornetsi nedavnom prodajom riješili pitanje svoje dugoročne stabilnosti, jedini izgledni kandidat ostaje upravo Sacramento.

Ovakve distrakcije ne moraju nužno uzeti svoj danak na parketu, ako je klub uređen i posložen kako bi trenerima i igračima omogućio maksimalne uvjete za rad i pripremu. Nažalost, nedostatak novca od Kingsa je napravio franšizu koja živi u nekim drugim vremenima i radi u nekim drugim uvjetima. Dok je danas normalno da svaka NBA momčad u svojoj dvorani ima mogućnost korištenja vrhunskih prostorija za trening, vrhunskih teretana i specijalnih bazena, a o uslugama specijaliziranih kuhara, masažera i liječnika da ne pričam, Kingsi su po tom pitanju ostali na razini 2006. čime su pali ispod Clippersa po pitanju organizacijske snage.

Uostalom, u NBA je među igračima trade u Kingse uvijek bio smatran svojevrsnom kaznom – Clippersi su barem bili u Los Angelesu, dok Sacramento nikada nije imao privlačnost niti kao organizacija niti kao lokacija. Suze koje je lio Mitch Richmond kada su ga Warriorsi poslali stotinjak kilometara sjevernije u zamjenu za treći pick na draftu bile su simbolične za klub poznat po očajnim izborima igrača (rane pickove su potrošili na imena poput Pervisa Ellisona, Lionela Simmonsa i Bobbya Hurleya) i neuspjesima (tijekom prvih 13 sezona nakon preseljenja iz Kansasa u playoff su ušli samo 2 puta).

Stvari su se promijenile dolaskom Geoffa Petria na čelo kluba. Legenda Blazersa, koja se nakon igračkih dana zadržala u Portlandu kao komentator i pomoćnik GM-a, u Kingsima je dolaskom braće Maloof konačno dobio odriješene ruke da radi po svome i jedna od prvih stvari koju je napravio bio je angažman svog nekadašnjeg suigrača i Trail Blazera u duši Ricka Adelmana za trenera. Također, sredio je i situaciju na draftu, prvo izborom Peje Stojakovića, zatim Jasona Williamsa i Hede Turkoglua, da bi točku na sjajan projekt stavio dovođenjem Vlade Divca i zamjenom ostarjelog Richmonda za Chrisa Webbera.

Ove fenomenalna generacija pogonjena kombinacijom Portland-Europa, nažalost, nikada nije okrunila šampionsku igru prstenjem, ali definitivno je Kingse podigla s dna lige i neko vrijeme ih držala na vrhu hranidbenog lanca. Nažalost, kako su se financijski problemi Maloofovih poklopili s raspadom igračke jezgre, klub je počeo tonuti u blato iz kojega nikako da se podigne, a pri tome im zasigurno ne pomaže ni Petrieva sve očitija pasivnost.

Odličan primjer svega što ne valja u Sacramentu lanjski je dvoboj između Cousinsa i trenera Westphala. Još jedan Petriev prijatelj iz igračkih dana prihvatio se vođenja momčadi u rebuildingu, ali od prvog dana je bilo jasno kako bi sjedenje na klupi i treniranje najradije zamijenio ribolovom ili golfom. Umjesto da pokuša postaviti momčad na prave temelje, on se od prvog dana zaratio s Cousinsom, čija jezičina nikada nikome nije ostala dužna. Situacija je kulminirala kada je početkom sezone Westphal javno izjavio da više ne računa na svog najboljeg igrača i da želi da ga se klub riješi, što je, naravno, dovelo do brzog otkaza treneru.

Vođenje momčadi nakon samo 7 utakmica preuzeo je Keith Smart, čovjek koji se godinu ranije nije baš proslavio radom u Warriorsima, čiji prvi potez je bio poprilično jednostavan – dati odriješene ruke Cousinsu i jasno mu poručiti tko je najvažniji čovjek franšize. Jasno, potpuna sloboda takvom liku značila je gomilu loših šuteva (45% šuta uz 30% potrošnje za takvog diva, koji uz to posjeduje talent da igra i leđima i licem košu, je sramotan postotak koji je u startu torpedirao napadački učinak Kingsa – završili kao 21.), ali Cousins je povjerenje donekle opravdao energijom koju je ulagao u skakanje – postao je prvi ofenzivni skakač lige i sam-samcat je odveo Kingse do elitnog statusa barem po pitanju jedne statističke kategorije (grabili su 29% raspoloživih skokova u napadu što je bio sedmi rezultat u ligi).

Naravno, igra u obrani nije bila Cousinsov prioritet (kao i nikoga drugoga na rosteru, obzirom da su Kingsi završili kao predzadnja momčad lige po obrambenom učinku – gori od njih bili su samo Bobcatsi), kao ni asistiranje – dok se u rookie godini iskazao kao nesebičan suigrač, ali, što je još važnije, i izuzetno lucidan razigravač s visokog posta, u drugoj godini Cousins je postao tipična crna rupa. Kada bi mu dodali loptu u situaciji licem košu, mogli ste očekivati dva scenarija – ili da potegne šut (gađao ih pristojnim postotkom od 40%, ali uzimao ih je previše što je bacilo mrlju na solidnu realizaciju ispod obruča) ili da krene na ulaz golom snagom (što je rezultiralo lijepim brojem slobodnih, ali i s lijepim brojem izgubljenih lopti).

I to nije sve – nezainteresiranost u obrani nije spriječila Cousinsa da drugu godinu za redom napravi najviše osobnih pogrešaka u NBA, što je i glavni razlog zašto mu je minutaža ostala na samo 30 minuta u prosjeku. Kada sve zbrojiš, jasno ti je da Kingsi svoju neizvjesnu budućnost vežu isključivo uz nadu da će njihov centar (za razliku od prve sezone kada je povremeno dobivao priliku i kao četvorka, u drugoj je Cousins sve minute na parketu proveo kao petica čuvajući masivnijeg i sporijeg protivničkog visokog) jednoga dana shvatiti što je sve potrebno za biti oslonac pobjedničke momčadi.

U pozadini Cousinsovog showa, u Sacramentu se odigrala i jedna isključivo pozitivna priča. Iako su u prvoj rundi izabrali Jimmera kao člana buduće jezgre, nedostatak balansa na vanjskim pozicijama riješen je tek davanjem startne role minijaturnom Isaiahu Thomasu, zadnjem igraču izabranom na lanjskom draftu. Rookie je začepio rupu na playu koju su imali tijekom prve polovine sezone, dao Kingsima kvalitetnu pick & roll opciju, ali i dodatnog kvalitetnog šutera. Nije nikakva mudrost reći kako bi Sacramento završio puno gore od 21. pozicije u napadačkom učinku da se Thomas nije nametnuo kao lider na parketu za zadnjih 37 utakmica.

Ovoj dvojici koja su, svaki na svoj način, obilježili još jednu tužnu sezonu u Sacramentu, treba pridodati pouzdanog Jasona Thompsona, kvalitetnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi, koji se potvrdio kao odličan partner Cousinsu pod košem (odličan skakač, dovoljno pokretan i dovoljno jak da može braniti obje visoke pozicije u obrani, solidan šuter s poludistance), te šutera Marcusa Thorntona, koji se usprkos problemima s ozljedama kroz veći dio sezone još jednom nametnuo kao prvi strijelac na vanjskim pozicijama. Teško da se može razviti u all-star napadačku opciju, ali, bude li jednog dana u primjerenijoj ulozi šuterskog specijalista, možda čak i posluži za popunu petorke oko Cousinsa.

Nažalost, ostatak rostera je potpuno podbacio, a najveće razočaranje je svakao Tyreke Evans, čiji problemi sa stopalima izgleda ostavljaju ozbiljnije posljedice nego se itko mogao nadati. Ako se pokažu kroničnima, a kako se radi o plantar fasciitisu šanse su poprilične da će tako i biti, Evans se možda više nikada ne vrati brzini i eksplozivnosti koju je pokazivao u rookie sezoni. Bez nezaustavljivog prvog koraka, njegova igra je puno prizemljenija i to ne mislim samo doslovno – bez pouzdanog šuta na koji se može dočekati (lani samo 20% za tricu) i bez potrebnih vještina za organizaciju igre (5 asista na 3 izgubljene u karijeri pre-jadan su pokazatelj čak i za back-up playa), Evans je uglavnom neupotrebljiv čak i kao drugi swingman.

Uostalom, da ni Kingsi sami ne znaju što će s njim, najbolje pokazuje lanjska raspodjela minuta. Evans je do Thomasova iskoraka dobivao minute i kao play, ali uglavnom se rotirao s Thorntonom na dvojci. Kada se par Thomas-Thornton nametnuo kao najbolja kombinacija na vanjskim pozicijama, Smart ga je pokušao gurnuti na trojku gdje su ionako imali ogromnu rupu zahvaljujući još jednoj kriminalnoj sezoni veterana Salmonsa i Garcie (koji su ukupno plaćeni 14 milja godišnje za 13 poena uz 39% šuta iz igre od čega 29% za tricu).

Eksperiment se pokazao uspješnim iz jednostavnog razloga što nitko, pa makar i čovjek bez oba stopala, ne može odigrati gore nego su to radili Salmons i Garcia, ali, realno, Evansove brojke su ostale iste – nešto bolje u napadu (jer se manje nalazio u situaciji da vodi loptu i jer je uopće manje pucao pored Thomasa i Thorntona), ali i nešto lošije u obrani (njegova dužina, koja je sama po sebi predstavljala problem bekovima, u sudaru s krupnijim swingmanima više nije bila prednost).

Evans ima solidne fizikalije za odraditi rolu većeg bočnog igrača i u budućnosti, ali sve i dalje ovisi o njegovom zdravlju i ulozi na parketu. Ne budu li stopala radila probleme i uspije li dodati pouzdanu tricu iz kuta, mogao bi se u najgorem slučaju razviti u sjajnog 3&D člana rotacije. Vrati li se nekim čudom onaj prvi korak, mogao bi biti sjajni combo-bek s klupe. Kako god, sve su šanse da će odgovor na ovu situaciju dočekati u nekom drugom klubu – ulazi u četvrtu sezonu i ne pokaže li ozbiljniji napredak, izgledi da mu Kingsi daju novi ugovor kakav očekuje kao nekadašnji četvrti pick su minimalne.

Inače, od svih loših poteza Petriea, dva lanjska se posebno ističu. Prvi je uzimanje Travisa Outlawa s waivera nakon što su ga amnestirali Netsi, čime su se obvezali isplatiti mu 12 milja tijekom 4 duge godine, a drugi davanje višegodišnjeg midlevel ugovora Chucku Hayesu, veteranu koji je totalni višak pored Thompsona i Cousinsa (da ne spominjemu kakvu mu je uloga u momčadi danas nakon izbora Robinsona). Hayes je, nakon niza solidih sezona u Houstonu gdje se dokazao kao back-up Yao Mingu usprkos visini swingmana, u Kingse stigao kao pojačanje koje bi trebalo igrati obranu i tako barem malo sakriti rupe u Cousinsovoj igri. Međutim, Hayes je odigrao debelo ispod očekivane razine, što zbog ozljeda, a što zbog totalno krivog sistema (Kingsi su igrali čisti run and gun u kojem nije bilo ni vremena ni mjesta da se lopta spušta njemu u reket od kuda bi u svom stilu pronalazio cutere, plus, za razliku od Thompsona, nema šut s poludistance zbog čega nije u stanju nadopunjavati Cousinsa koji je sličan pozicijski igrač).

FAST FORWARD

Da u ovim Kingsima možda ima nekakvog potencijala i da navijači nisu jedina pozitivna stvar vezana uz klub, pokazuje par ovoljetnih primjera. Prvi je svakako produženje ugovora koje je bez puno natezanja odradio Jason Thompson. Iako je bio jedan od atraktivnijih visokih igrača na tržištu, Thompson je oduševljeno prihvatio povratak u neizbježnu budućnost pored Cousinsa i nove nada Robinsona.

Izbor Robinsona na draftu daje Kingsima potencijalno zeznutu kombinaciju visokih od koje u najgorem slučaju možemo očekivati da, uz zabijanje niskim postotcima i gomilu izgubljenih lopti i osobnih (Robinson ima slične mane kao i Cousins u ovim segmentima), dominira skakački (čak i u najgorim projekcijama po kojima nije lutrijski talent, Robinson se vodi kao NBA igrač samo zbog fenomenalnog skakačkog potencijala).

Drugi primjer koji bi trebao veseliti simpatizere Kingsa činjenica je kako Cousins radi cijelo ljeto na svojoj igri, prvo kroz pripreme USA reprezentacije, sada u Sacramentu. I ne samo da radi, nego trenira svakodnevno sa suigračima u kampu kojega je, u najboljoj maniri NBA lidera, organizirao Isaiah Thomas. Naravno, zajedničko treniranje ne mora značiti ništa specijalno za buduće rezultate, tu se ipak nešto pita i talent (sad bi dobro legao jedan Iversonov "PRACTICE? ARE WE TALKING ABOUT PRACTICE?"), ali ovo je dobra vijest iz dva razloga – prvo, igračima Kingsa su, za razliku od uprave, porazi izgleda dosadili, i, drugo, mali Thomas je barem budući Jameer Nelson (možda vam dugoročno ne izgleda kao ništa više od back-up playa, ali ima srce što će mu pomoći da savlada većinu prepreka i možda ostvari dugu karijeru kao startni play u ligi).

Što se pojačanja tiče, potpis s još jednim mini-playem će, ako ništa drugo, utješiti Thomasa koji će sa 178 cm i dalje biti najniži igrač u momčadi, ali, pored 180 cm niskog Aarona Brooksa, barem neće izgledati kao da je zalutao na parket. Hoće li pak Brooks igrati kao da je zalutao na roster, to je već važnije pitanje – u zadnjoj NBA sezoni prije odmora u Kini bio je kriminalan i Kingsima se samo ostaje nadati da će podsjetiti na onog strijelca iz 2010.

Dovođenje Jamesa Johnsona odličan je potez, žilavo krilo iz Toronta potvrdilo se kao dobar obrambeni igrač i u svakom slučaju bit će osvježenje na trojki pored još uvijek prisutnih Salmonsa i Garcie (koje je i ove godine poštedila amnestija – zašto plaćati nekoga da ne igra, kada ti njegov ugovor može poslužiti da popuniš salary cap, logika je sirote braće Maloof). Također, dovođenje Johnsona eliminira potrebu za Greeneom i Williamsom, dva vječna talenta koji u mnogobrojnim NBA prilikama nisu pokazala ništa (što nije spriječilo Kingse da ih lani imaju na rosteru kao sedmog i osmog swingmana nakon Thorntona, Evansa, Garcie, Salmonsa, Outlawa i novog 3&D potencijala s UCLA-a, Tylera Honeycutta).

JEZGRA: Cousins, Thompson, Evans, Thornton, Thomas, Robinson, Brooks (29 milja)

ROSTER: jezgra + Fredette, Garcia, Hayes, Outlaw, Honeycutt, Salmons, Johnson (57 milja)

- Kingsi imaju mjesto na rosteru i mini-midlevel koji im pripada zato što su ispod salary capa, ali taj će gotovo sigurno ostati neiskorišten – dok čekaju razvoj događaja koji bi im omogućio da zadrže svoju igračku ili barem iz cijele priče iziđu bogatiji, Maloofovi neće trošiti osim ako nisu prisiljeni (a neće biti sve do 2014. kada će Cousinsu trebati dati max ugovor - zahvaljujući biserima poput Salmonsa, Garcie i Hayesa, već su i za dogodine popunili cap, što praktički znači da će se netko tijekom ove sezone za mali ulog moći dokopati Evansa)

- činjenica da imaju pravo na Thomasa još dvije sezone za minimum u cijeloj priči oko ušteda trebala bi ih najviše veseliti

1Aug/121

30 FOR 30: PORTLAND

Posted by Gee_Spot

SCORE: 28-38

MVP: LMA

X-faktor: Allen, McMillan, Felton, Camby - birajte koji god hoćete

Portland je bio svojevrsna Philadelphia Zapada, najugodnije iznenađenje početka sezone, uz jednu bitnu razliku – dok su Sixersi nabijali brojke protiv lutrijske konkurencije, Blazersi su u prvih 9 utakmica ostvarili pobjede protiv Thundera, Lakersa, Nuggetsa i Clippersa. I to ne bilo kakve pobjede – četiri ponajbolje momčadi Zapada razbili su s dvoznamenkastom razlikom u prosjeku, od najmanjih +8 protiv Clippersa do +11 protiv Lakersa.

Dva su razloga za ovakav sjajan ulazaka Blazersa u sezonu.

Prvi je svakako kvaliteta LaMarcusa Aldridgea kojemu su se u odličnoj formi pridružili Wes Matthews, Nicolas Batum i Gerald Walllace. Matthews je cijelu godinu bio pouzdan, gađao je tricu 41% i potvrdio se kao odličan 3&D igrač (njegovi limiti su očiti – nije kreator ni dribler, ali u pravoj situaciji, kao igrač za zaokružiti petorku, vrijedi ugovora kojim su ga Blazersi ukrali Jazzu). Batum je bljesnuo u ulozi šestog igrača, ponudivši sjajnu kombinaciju šuta (39% za tricu) i atleticizma (gomila istrčanih kontri i ulaza). Wallace je bio Wallace, lider primjerom, glavni obrambeni igrač i motor na oba kraja parketa.

Uostalom, ne čudi da su sve pozitivne postave Blazersa obavezno uključivale barem 3 od navedena 4 igrača. Bez obzira radilo se o niskoj petorci s Aldridgeom na petici i Wallaceom ili Batumom kao lažnom četvorkom ili o visokoj u kojoj bi uz Aldridgea bio Camby, ova kombinacija davala je Blazersima odličan balans između napada i obrane. Pri čemu je napad počivao na jednostavnoj igri kroz visoki post preko LaMarcusa, koji bi u maniri rasne triple-threat opcije odlučivao da li će ići na ulaz (pucao 5 slobodnih po utakmici uz šut od 80% te usput zabijao 7 poena na obruču uz realizaciju od 68%, čime je konačno skinuo etiketu mekog igrača) ili će šutirati (42% šuta s vrha reketa i poludistance) ili će pak pronaći suigrača na ulazu ili otvorenom šutu (2.4 asista po utakmici i još toliko hokejaških pasova i podvaljivanja).

Aldridgeova dužina i pokretljivost bile su bitne i za obranu, ali taj dio igre najviše je ovisio o pritisku kojega bi u paru stvarao netko od trojca Matthews, Batum i Wallace. Količina ukradenih lopti u ovoj prvoj trećini sezone bila je zastrašujuća, a sve je funkcioniralo po jednostavnom receptu – Matthews ili Batum usmjerili bi svog protivnika prema liniji gdje bi ga dočekao Wallace sa svojom kontroliranom agresijom i dugim rukama, što bi najčešće rezultiralo brzom kontrom.

Drugi razlog za kvalitetan ulazak u sezonu krije su u neočekivanom McMillanovom potezu, koji je u neku ruku ravan onome što je Skiles izveo u Milwaukeeu – Blazersi su od uvjerljivo najsporije momčadi lige (u svih 6 sezona pod McMillanom prije ove, kretali su se od 28. do 30. mjesta po tempu), koja je forsirala organizirane napade pod svaku cijenu, postali kontraška ekipa koja je u svakoj prilici tražila brzu tranziciju i što lakše situacije za postizanje poena.

Ligi je trebalo neko vrijeme da pohvata ove promjene i nauči braniti nove Blazerse, ali razlog zbog kojega su se ovi raspali već nakon 20-ak utakmica puno je banalniji. Točnije, ima ih više, a ni jedan se ne odnosi na događanja na parketu. Naime, da su Wallace i Batum nastavili sijati teror u obrani, uz napadački učinak Aldridgea i sjajan šut, Blazerse nikakav skauting ne bi mogao zadržati izvan playoffa. Ne, oni su rupu u koju su upali iskopali sami.

Sve počinje od nepovjerenja kojega je prema McMillanu razvila uprava koja ni sama nije imala povjerenje vlasnika Allena – ne zaboravimo da su Blazersi u sezonu krenuli bez GM-a, u situaciji u kojoj nije postojala vizija budućnosti i u kojoj je svatko gledao samo svoj interes. To nepovjerenje prema treneru stiglo je i u svlačionicu, prvenstveno preko dvije relativno nove pridošlice koje nikako nisu uspjele pronaći zajednički jezik s trenerom. Naravno, radi se o Feltonu i Crawfordu.

Felton je stigao u klub kao zamjena za Andrea Millera koji se nije uspio uklopiti u McMillanov organizirani stil u kojem pored igre kroz post ili kroz Brandona Roya jednostavno nije bilo mjesta za playmakera koji koristi jedino ako ima loptu stalno u rukama. Crawford je pak stigao kao zamjena za svježe amnestiranog Roya, točnije kako bi donio napadačku iskru u drugu postavu. Uglavnom, iako je McMillanova odluka da ubrza igru trebala pogodovati i jednom i drugom, Felton je u sezonu ušao totalno nepripremljen, s viškom kilograma, ali i s dozvolom za šutiranje koja je u prvih pola sezone rezultirala sa sramotnih 22% šuta za tricu i omjerom asista i izgubljenih od 2 prema 1. Ono što je nevjerojatno je da su Blazersi uspjeli biti dominantna sila na Zapadu čak i usprkos ovakvom učinku svog startnog playa.

Felton je prema kraju sezone hvatao formu i dogurao do podnošljivih brojki, ali čini se da je njegov pad ispod Feltonove linije naznačio put s kojeg nema povratka – kada play veteran pred 30-ima jednom padne u kategoriju back-upa, rijetki su primjeri povratka u startnu kvalitetu (Feltonu je otežavajuća okolnost što je potonuo u pogodnom sistemu pored nesebičnih suigrača sposobnih otvarati prostor, te se s pravom možemo pitati kako može pomoći Knicksima koji nemaju ni približno balansiran napad poput Blazersa). Crawford je pak jednostavno bio loš, njegov doprinos s klupe sveo se na najgore šuterske brojke u karijeri – 38% ukupnog šuta i 30% za tricu govore kako su se Clippersi možda gadno zeznuli kada su u 32 godine starom combo-beku pokušali naći zamjenu za lani ubojitog šestog igrača Moa Williamsa.

Uglavnom, izdržati bez doprinosa dva od tri beka nije bilo lako, a postalo je gotovo nemoguće nakon što su se dotični počeli žaliti na svoju ulogu. Zaredali su porazi, a Mr. Sonic ovaj put jednostavno nije imao rezervi da vrati stvari na pravi put. Jednostavno, došlo je do zasićenja koje je rezultiralo ne samo porazima, nego gaženjima, koja su kulminirala porazom od 42 poena protiv Knicksa. Govor tijela i trenera i igrača tijekom ovog perioda jasno je govorio kako više ne žele biti zajedno.

Iako su navijači i lokalni novinari najveći dio krivnje usmjerili prema Feltonu i označili ga kao isključivog krivca za trovanje situacije, činjenica je kako su McMillanu leđa okrenuli svi – u 9 utakmica koje su prethodile otkazu Blazersi su ostvarili score 2-7 uz apsolutno nikakav doprinos glavnih igrača – LMA je samo šutirao iz vana, Batum je samo potezao trice, a Wallace se uopće nije trudio igrati obranu. Mislim, kada vidite Geralda da se ne ponaša kao profesionalac, onda znate da je nešto gadno pošlo po zlu.

Bez obrambenog intenziteta i pametnog napada, Blazersi su se tako brzinski prebacili u skupinu lutrijskih momčadi. Iako su odmah nakon odlaska McMillana na trenutak opet podsjetili na one stare demoliranjem Bullsa u Chicagu (to vam sve govori o potencijalu kojega su imali, obzirom da su Bullsi izgubili samo 7 utakmica doma tijekom cijele sezone) – Batum je letio na sve strane, Matthews je šibao trice, a LMA dominirao u napadu – priliku za povratak na staro nisu dobili. Paralelno s otkazom McMillanu riješili su se dobrog duha momčadi Wallacea (poslan u Netse za pick prve runde koji je naknadno postao njihov play budućnosti) i krenuli u svojevrsni rebuilding – Batum je dobio priliku startati, Matthews igrati još više minuta, a McMillanov asistent Kaleb Canales šansu da se dokaže kao novi Eric Spoelstra.

Iako se intenzitet igre pojačao i iako je Felton konačno zaigrao kao NBA starter, povratka iz minusa na prejakom Zapadu nije bilo. Bez Wallacea jednostavno nije bilo potrebne obrane ni duboke rotacije, a nakon što je LMA stavljen na led zbog problema s kukom koji je zahtijevao operaciju, prilika za iskupljenjem je nestala. Iz skoro 50-50 situacije s Aldridgeom (27-31 score) do kraja sezone su se pretvorili u stroj za tankiranje (završili 28-38).

Najzanimljivije pitanje cijele sezone tako glasi - što se doista događalo u svlačionici. Da li su Felton i Crawford stvarno glavni krivci i na parketu i van njega, ili najveću odgovornost za raspad sistema treba pripisati McMillanovom razlazu s veteranima poput Aldridgea, Cambya i Wallacea? Ili pak sve polazi od neriješene situacije na vrhu, kaosa kojega je kreirao Paul Allen u kojem se nije znalo tko je za što odgovoran? Ili je pak za sve kriv loše balansiran roster?

Dok čekamo da netko eventualno napiše zanimljivu knjigu o ovim događanjima (novinski izvještaji bili su poprilično šturi i nisu donosili nikakve detalje, sve se vrtilo oko postavljanja teza i podijele krivnje bez činjenica), za kraj bih svakako spomenuo i rolu koju je ove sezone odradio Marcus Camby. Startni centar Blazersa uspio je biti treći najneproduktivniji igrač rotacije nakon Feltona i Crawforda.

Iako je veteran zadržao osjećaj za asist i skok, postalo je očito kako mu uloga i minute startnog centra više ne leže – praktički, kako ne može potrčati, a nije nikada savladao igru leđima, u napadu se sveo na smetnju jer je zauzimao poziciju na vrhu reketa koja najviše odgovara Aldridgeu. Istina, tu i tamo su znali zavrtiti svoju briljantnu high-low igru (isključivo u situaciji kada bi Camby bio asistent na vrhu posta, a LMA primatelj ispod koša), ali ona je postala sporedna pored sjajnih give & go i backdoor cut akcija u kojima je LMA kao razigravač briljirao.

Igrati bez centra i playa tako se pokazalo prevelikim teretom (kasnije dodan Przybilla danas je neupotrebljiv igrač, isto kao i veteran Thomas). Iako je Aldridge gotovo pola svojih minuta odradio kao centralni visoki i iako ih je odradio pošteno, praktički bez ikakve razlike u učinku (na petici je bio nešto bolji u napadu, ali slabiji u obrani, tako da se na kraju sve izbalansiralo), igrati cijelu sezonu sa swingmanima kao najboljim rješenjem za drugog visokog baš i nije recept za uspjeh.

Wallace je standardno solidno reagirao kao četvorka, iako je i kod njega primjetan pad u obrani kada je prisiljen gurati se s visokim igračima (o učinku na njegovo tijelo, koje je nakon svih godina igranja glavom kroz zid danas bliže onome Brucea Waynea nego profi atlete u naponu snage, nećemo ni govoriti), čak je i naizgled mekani i mršavi Batum dobro reagirao u ovim mismatch situacijama, ali solidno i dobro nije zamjena za odlično, što je do nedavno bio standard Blazersa na tri unutarnje pozicije. Da je Camby bio onaj stari, onda bi povremene niske postave bile sjajne za razbijanje ritma. Međutim, u situaciji u kojoj su niske postave postale nužnost, Blazersi su postajali prejednostavna momčad za napasti.

Uostalom, u svoj ovoj priči o početku sezone i razvoju događaja zaboravio sam spomenuti ono ključno – Blazersi su sezonu završili kao 11. u napadačkom učinku (što jasno govori kako se početni elan sadržan u promjeni stila zadržao u nekoj mjeri sve do kraja), ali tek 23. u obrani, što pak jasno govori koliko su propali nakon šampionskih uvodnih mjesec dana košarke tijekom kojih su udvajanja Batuma i Wallacea te njihovi napadi na linije dodavanja podsjećali na recept koji u Miamiu primjenjuju Wade i James.

FAST FORWARD

Dobro je, prvu stvar na popisu su riješili – imaju GM-a. Neil Olshey je čovjek koji će morati odgovarati direktno Paulu Allenu i koji će biti zadužen za ovo ni vrit ni mimo stanje u kojem su se našli Blazersi. Mislim, imaju predobru jezgru da bi samo tako tankirali, ali očito je kako im još uvijek nedostaje nekoliko ključnih elemenata da bi se uključili u bitku za playoff. Ako ih je lani stabilnosti koštala slabost na pozicijama playa i centra, zašto bi dva rookiea automatski značila napredak?

Doduše, da Blazersi ni sami ne znaju u kojem su stadiju (jesmo li nedovoljno dobri ili smo jednostavno loši), jasno govori i još uvijek otvorena potraga za novim trenerom. Slaganje rostera pak ne ulijeva povjerenje – osim zadržavanja Batuma koje nije smjelo doći u pitanje bez obzira na cijenu koju su nabili Wolvesi (razvije li se Batum u all-star igrača sposobnog minimalno biti treća opcija u napadu i prvo ime na boku, a sve ukazuje da je to realan scenarij, onda će ovaj novi ugovor biti skroz korektan), svi ostali potezi ovog ljeta bili su ogromni upitnici.

Jasno, s novacima nikad ne znaš, ali dok se ne pokažu u igri treba ostati skeptičan – i Lillard i Leonard pored sebe imaju sasvim dovoljno znakova opasnosti da ih se ne može uzeti za gotovu stvar (upitno je može li Lillard kao volume scorer funkcionirati pored Aldridgea, kao i hoće li ikada igrati NBA obranu, a Leonard tek treba pokazati prve naznake da nije totalno drvo). Uz njih, Olshey je potpisao još tri rookiea (Claver i Freeland na koje Blazersi imaju prava od ranije, te pick druge runde Barton), a 5 igrača prve godine na jednom rosteru nikada nisu znak velikih stvari.

Dodaj još hrpu mladih nedokazanih igrača poput Babbitta, Williamsa i Smitha, koji nisu ničim dokazali da su NBA klase, i ispada kako će trojku LMA-Matthews-Batum iduće godine pratiti hrpa nepoznanica koja, teoretski, možda nije ništa bolja od nekakvog NBDL rostera. Ne znam za vas, ali meni se ovo ne čini ni kao rebuilding, a ni kao reloading, već prije kao stajanje u mjestu. A to je, kao što će vam potvrditi svaki NBA fanatik, najgora stvar koja vam se može dogoditi u ovoj ligi.

JEZGRA: Aldridge, Matthews, Batum, Lillard, Hickson (38 milja)

ROSTER: jezgra + Leonard, Freeland, Barton, Claver, Babbitt, Williams, Smith, Pavlović, Jeffries, Price (54 milje)

- Hicksona nisam uopće htio staviti pod jezgru vodeći se logikom "kakva je to jezgra koja uključuje Hicksona", ali pored ovakve konkurencije jasno je kako će većina minuta uz Aldridgea pod košem otpasti na njega

- nakon ove, nazovimo je tako, startne petorke, Olshey je složio roster od 7 igrača koji će sezonu praktički provesti na probi (4 rookiea, 1 igrač druge godine, 2 igrača treće godine) i 3 jeftina veterana koja im apsolutno nisu bila potrebna

- 8 igrača na rookie ugovorima znak su da roster neće biti skup (čak i s dugovanjima za Shawnea Williamsa kojega su otpustili ne prelaze salary cap), ali ni uspješan

- ok, Jeffriesa su dobili od Knicksa kako bi se riješili Thomasa i kako Felton ne bi odšetao za ništa, plus su dobili prava na dva Grka, Papanikolaua i Printezisa, koji su već sada bolji košarkaši i od Clavera i Freelanda, ali zašto su od svih mogućih back-up playeva i bočnih stopera morali potpisati Ronniea Pricea koji nije NBA košarkaš ni u kojem svojstvu (dakle, čak ni kao rod Marku i Brentu Priceu) i to za dvije garantirane godine (!!!!), odnosno Sašu Pavlovića koji je definitivno žilav igrač na perimetru, ali koji je zadnju poštenu sezonu odradio 2009. da bi nakon dvije godine truljenja na klupama lani dobio šansu u Bostonu i "iskoristio" je za 39% šuta iz igre, 29% šuta za tri i 38% s linije slobodnih (mislim, ako Olshey nije bio u stanju naći bolje brojke od ovih, onda stvarno nije dobar u svome poslu – jedino opravdanje je da iz nekog razloga Allen odjednom pati na Euro igrače i želi ih imati više nego Minnesota i Phoenix zajedno)

- wild wild west? prije white white west