60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

28Nov/124

GLUE

Posted by ispdcom

Gunnin' for that #1 spot legendarnog Adama Yaucha je prekrasan generacijski dokumentarac koji je zabilježio skupinu briljantnih talenata u trenutku kada njihov čisti košarkaški talent izlazi iz doba nevinosti i sudara s očekivanjima svih uključenih u multimilijunski NBA cirkus. Gledajući ga s vremenske distance od četiri godine očito je kako je njegova druga uloga da stoji kao vječni podsjetnik koliko je varljiv uspjeh u NBA. Svaki od igrača profiliranih u filmu je draftiran, a o razini uspjeha koji su postigli u odnosu na početna očekivanja se već sada može polako početi prosuđivati.

Love je nedvojbeno najveća zvijezda od ekipe, Jennings i Tyreke Evans su blizu gornjeg srednjeg doma, dok se Bayless i Stephenson uglavnom još traže u ulogama pomoćne radne snage. Greene je privremeno van lige, a Beasley ni sam nije siguran za svoju trenutnu galaktičku lokaciju.

Od svih igrača iz gore spomenutog filma na mene je daleko najbolji dojam ostavio Kyle Singler. Već tada se nazirala all-rounderska crta koja ga krasi i danas, ali prije svega je u oči upadala elegancija u igri te prekrasan šut kombiniran s doziranom agresivnošću u trenucima kada je to bilo potrebno.

Singler je posljednji draftan od protagoista Yauchovog filma (i to u drugom krugu dva mjesta iza Bojana Bogdanovića - toliko o scoutingu) zato što je odlučio ostati pune četiri godine na tretmanu kod Coach K-a te je potom proveo sezonu u Europi u Real Madridu. Iako je zbilja prerano suditi o nečijoj profi karijeri nakon samo desetak utakmica način na koji se Singler nametnuo u NBA je putokaz za svih onih devet desetina igrača koji nisu vanzemaljski talenti iz kategorije Duranta, Rosea, Davisa i sl.

Put do početne petorke za Singlera se prije sezone činio gotovo nemoguć obzirom da je vanjska linija Pistonsa krcata uglavnom osrednjim kadrom u vidu dijela inventara T. Princea, bivšeg gunnera Maggettea, povratnika od ozljede Jerebka te nikada realiziranog klona Rasharda Lewisa, Austine Daya. Dodaj tome bekovski par preklapajućeg profila Knight - Stuckey i jasno je kako su BBB (bivši bad boysi) spremni za još jednu borbu za visoku draft poziciju s hrpom igrača koji se ili vještinama preklapaju ili su već dosegnuli svoj plafon u ligi. Tu masu nezrelosti (Knight, Drummond), šuterske pustinje (Stuckey, Bynum Will), velike volje i sirovih mišića (Maxiell) predvodi budući All-Star Greg Monroe, talentirani centar meke ruke i sjajnog pregleda igre koji za korak više mora podići obrambeni dio igre.

Singler je zahvaljujući visini, solidnim fizikalijama i odličnom šutu na collegeu uglavnom igrao pozicije 3 i 4 te je pri dolasku u NBA postojao objektivan strah da će ostati zarobljen između te dvije pozicije kao i veliki broj sjajnih college igrača, pogotovo u ovako uneređenoj franšizi kao što su to u ovom trenutku Pistonsi. Partija protiv Blazersa od prije par dana je kruna dosadašnjeg rada i nadam se da će poslužiti kao putokaz u kojem će se Singlerova karijera kretati: nadprosječno talentirani glue guy.

Pistonsi su s izuzetkom Monroea prilično anemična ekipa. Singler je prepoznao manjak crvenih krvnih zrnaca i njegova uloga u petorci je postala više od pukog širenja reketa tricom čemu su svjedočile ukradene lopte iz kojih su slijedile kontre, izrazito zahtjevna dodavanja (bounce pass Knightu preko pola terena između dva Blazera je mini remek djelo kakvo nominalno prvi play Pistonsa teško može ponoviti) te agresivni skokovi u napadu i pripadajući ziceri. Ove sezone četiri petine šuteva mu je asistirano, a True Shoting Percentage iznosi za rookieja nevjerovatnih 63,8% što pokazuje još jednu vrlinu, a to je izrazito kvalitetno i racionalno biranje pozicija za šut. Singler unatoč tome što teško sam kreira šut rijetko uzima loše šuteve.

Dosadašnja sezona, a pogotovo utakmica protiv Portlanda su pokazale da Detroit u njemu ima san svakog trenera, talentiranog šljakera spremnog se podrediti ekipi u svakom trenutku. Singleru su četiri godine faksa plus jedna u Europi usadile zrelost kakvu veliki broj mladića nikada ne stigne uloviti u NBA cirkusu jer ih sistem ispljune prije nego mu se prilagode. Tu nije stvar talenta i fizikalija već glave. Singler je pokazao da ima ulogu u NBA. Sljedeća stanica: konstanta.

24Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 3.

Posted by Gee_Spot

Napomena - u korištenu statistiku nisu uračunati podatci noćašnjih utakmica jer je post pisan tijekom četvrtka i petka

Treći tjedan igre je iza nas, što znači da još nemamo dovoljno čvrstu osnovu da izbjegnemo skokove gore-dolje po ljestvici četiri faktora, ali neke tendencije su jasne. Brojke tako kazuju kako su Bobcatsi usprkos sjajnom scoreu i dalje jedna od najgorih momčadi lige – pridružili su se Pistonsima, Wizardsima, Cavsima, Kingsima i Hornetsima u skupini momčadi koja nije uspjela probiti granicu od 3000 bodova iz 10 kategorija koje koristimo, granicu koja se pokazuje kao linija razdvajanja osrednjih od očajnih (one koje zanima princip bodovanja, neka bace pogled na prve rankingse u kojima je sistem predstavljen).

Situacija na vrhu polako se kristalizira (u top 10 imamo uljeze poput Bucksa, Hawksa i Jazza, ali barem smo eliminirali Bullse i Mavse koji su se do sada održavali pri vrhu čak i nakon što smo im dodavali negativne bodove zbog laganog rasporeda) te se čini kako su se dežurnim izazivačima poput Spursa, Thundera i Lakersa pridružile još dvije momčadi sposobne otići do kraja – Clippersi i Grizzliesi (naravno, nadam se da nitko ne vjeruje kako Knicksi imaju šanse protiv Heata na Istoku, stoga ih ni ne stavljam u ovu skupinu). S tim da sam puno skloniji vjerovati kako će Clippersi i tijekom sezone zadržati status izazivača koji su stekli, dok Memphis ipak čeka regresija i povratak ulozi plutajuće mine. Jednostavno, balans napada i obrane mi se čini održivijim u slučaju Clippersa i njihove dokazane širine, nego u slučaju Memphisa koji je, potpuno neočekivano, bitan impuls dobio od sumnjive klupe, dok je petorka i dalje pokazala iste one boljke koje su ih prijašnjih sezone koštale kvalitetnijih napadačkih prezentacija, a to su igra bez pouzdanog šutera na boku te prevelik broj loših napada kroz Rudya Gaya. Ukratko, kako učinak klupe bude padao, učinkovitost Grizzliesa trebala bi se približiti očekivanim brojkama koje su ipak nešto skromnije od ovog trenutnog rasturanja svega što im stane na put.

O svemu ćemo detaljnije u još jednom osvrtu na trendove u ligi, bilo kratkoročne, bilo dugoročne. Ipak, prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 franšiza, mislim da je došlo vrijeme da istaknemo jedan trend za koji se ne sjećam da je ikada ranije u ovolikom omjeru uticao na rezultate, a ligu pratim već više od 20 godina, kao što je to slučaj zadnjih nekoliko sezona s dubinom rotacije. Da li je u pitanju poprilično razvodnjena kvaliteta lige (previše momčadi, premalo vrhunskog talenta) ili je pak stvar u tome što se sve većim oslanjanjem na gole fizikalije (brzinu, skočnost i snagu) igrači više troše zbog čega manje talentirani lakše pariraju vrhunskoj kvaliteti, to ne znam, ali, znam da je većina momčadi koja se trenutno nalazi u vrhu učinka po 4 faktora tamo zato što imaju odlične klupe zaslužne za kvalitetan napadački učinak.

Clippersi, Memphis, Knicksi, Bucksi, Jazz i Spursi do prije par utakmica imali su 8 ili čak više igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka (ili barem jednakim ligaškom prosjeku), što znatno olakšava put do uspjeha u regularnoj sezoni (pitajte samo Bullse i Spurse zadnjih par godina). Drugim riječima, duboka klupa itekako može maskirati činjenicu da netko nije pravi izazivač, ali, jasno, to je do sada prolazilo samo u regularnoj sezoni – s prvim zrakama playoffa, momčadi koje su se švercale na račun sposobnosti da igraju 48 minuta košarke u jednoj te istoj brzini, brzo bi bile razotkrivene.

Momčadi poput Heata i Thundera, koje imaju samo 4 igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka, u playoffu jednostavno povećaju minutažu svojim nositeljima i tako nadoknade činjenice da nemaju ni približno dobru rotaciju. Istovremeno, taj manjak korisnih igrača stavlja dodatan teret na nositelje tijekom regularne sezone, što pak dovodi do niza nepotrebnih poraza, koje zatim nepotrebno analiziramo i tumačimo kao problem. Iako pravog problema i nema – stvar je samo u tome što treba razlikovati košarku u playoffu od one u regularnoj sezoni. Kada stvari dođu do vrhunca i kada se rotacije zgusnu, širina opet ustupa mjesto pitanjima poput onoga tko ima boljeg superstara, čija trojka ima bolju kemiju, koja petorka manje leži kojoj petorci...

1. LOS ANGELES CLIPPERS (5375 bodova)

Od svih sjajnih perioda košarke koje su prezentirali do sada, obrana koju su odigrali protiv Spursa u nedavnoj utakmici u gostima bila je najdojmljivija. Reket je bio neprobojan, rotacije pravovremene, a sve je začinio pritisak na loptu, koji im je postao zaštitni znak ove sezone. Kada imate Paula, Crawfroda, Bledsoea i Barnesa da glume terijere na perimetru, posao Griffinu i Jordanu u sredini bitno je olakšan. Iako Jordan i dalje zna zaboraviti na svog igrača, večeri poput lanjskih, u kojima mu igrači tipa Mozgov zabijaju 20, su prošlost. Ono što je važnije, znatno je napredovao u pokrivanju prostora i čitanju igre, tako da su Clippersi danas jedna od rijetkih momčadi u ligi koja se može pohvaliti s čak dva visoka igrača koja mogu braniti pick & roll. Drugi je naravno Blake koji djeluje zrelije i sposobnije nego ikada. Njegove brojke u napadu trenutno nisu spektakularne, što je rezultat problema s ozljedama i smanjene minutaže, ali njegov razvoj kao košarkaša je neupitan – od sjajnih spin poteza u postu do fenomenalnog branjenja pick & rolla i post igre, Blake potvrđuje da su Clippersi stvarna opasnost.

Održe li obranu u top 10, a nema razloga sumnjati u tako nešto osim u slučaju epidemije ozljeda, njihov napad je dovoljno dobar da ih digne na šampionsku razinu. Jedini trenutni problem kojega imaju je taj što previše fauliraju, što nikako nije dobro u perspektivi buduće playoff serije, ali to je samo pokazatelj mladosti dvojca pod košem. S još jednom sezonom u nogama, njihova obrana će idućih godina biti sve bolja i bolja, a samim time su i šanse da Chris Paul napusti klub sve manje i manje – u ovom trenutku nema scenarija koji mu garantira veće uspjehe u svim bitnim aspektima karijere od ostanka u Clippersima.

CP3 u Griffinu i Jordanu ima novog Westa i novog Chandlera, a tu je i trenutno najbolja klupa u ligi. Količina energija koju u oba smjera donose Bledsoe, Barnes i Crawford, uz solidne partije Hollinsa i Turiafa u sektoru prljavih poslova, pokazala se kao nepremostiva prepreka mnogima, pa su Clippersi, usprkos uvjerljivo najtežem rasporedu u ligi, uspjeli ostvariti treću najveću koš razliku, što je respekta vrijedan podatak.

Jasno, Jamal Crawford neće vječno biti prvi strijelac momčadi uz samo 28 minuta na parketu, pogotovo ne uz ovako sulude postotke iz 1 na 1 skok-šuteva. Međutim, njegova sposobnost kreacije održat će drugu postavu na razini, dok bi se za ostanak klupe u vrhu trebao pobrinuti Eric Bledsoe, koji je ovisan o svojim mladim nogama, što pak znači da su puno manje šanse da mu padne učinak. Dugoročno gledano, problem bi mogao biti treći visoki, ali obzirom da su lani uspjeli izvući korisne minute od Martina i Evansa, nije nemoguće pomisliti da će im netko od trojca Turiaf-Hollins-Odom uskočiti kada bude potrebno.

Uostalom, ne zaboravimo da je tu Chris Paul. Zahvaljujući Bledsoeu, igra najmanje minuta u karijeri, ostvarujući pritom franšizne brojke usprkos manjoj odgovornosti (omjer asista i izgubljenih lopti je i dalje suludo dobar, a jedini problem trenutno je što ne može zabiti tricu, ako ne računamo one dvije s 9 metara koje su slomile Heat). Kako je lopta manje nego inače u njegovim rukama i kako Clippersi igraju bržu košarku nego što smo navikli jer ritam nabijaju Bledsoe i Crawford, Clippersi trenutno gube previše lopti, međutim, kada na red dođu bitne utakmice i kada Paulu minutaža postane bliža brojci 40 nego 30, nepotrebno izgubljene lopte brzo će nestati. Clippersi su tu da ostanu.

2. NEW YORK KNICKS (5135 bodova)

Nakon dva tjedna na prvom mjestu, Knicksi su konačno i na ljestvici četiri faktora počeli osjećati posljedice slabijeg šuterskog učinka (iako mi ova rečenica baš i nema smisla kada bacim pogled na 15-31 šut za tri kojega su ostvarili prije par dana protiv Mavsa). Ovisnost o šutu iz vana je poput heroina, jedan tjedan J.R. Smith izgleda kao all-star kandidat, već sljedećeg izgleda kao J.R. Smith. Međutim, ono što je imalo puno više utjecaja na pad s prvog mjesta nije napad, koji se i dalje održava pri vrhu, već slabija izdanja u obrani.

Protivnici su počeli shvaćati kako je moguće napasti obranu u kojoj Carmelo igra isključivo u postu. To se ne radi direktnim napadanjem Carmela, koji ima i dovoljno visine i snage da se obračuna s većinom visokih koji mu se pokušaju spustiti u post, već izvlačenjem Anthonya izvan reketa. Njegove brojke u situacijama izvan reketa (izolacija, spot up, pick & roll) su tradicionalno loše usprkos svoj želji koju pokazuje, a to lagano vuče i učinkovitost Tysona Chandlera prema dolje.

Naime, Chandler je stalno u pokretu, zatvara i preuzima na sve strane kako bi pokrio slabosti svoga partnera, što reket ostavlja slabije zaštićenim nego što bi se moglo očekivati od momčadi s ovakvim centrom. Knicksi primaju previše upravo u reketu, a to se čini kao problem kojega ne može kompenzirati izuzetna obrana Kidda, Brewera i Smitha na perimetru.

Najluđe od svega, rješenja nema. Povratak Amarea ne rješava ništa jer njegovi obrambeni fundamenti su još slabiji od Carmelovih, a, o činjenici koliko njegovo prisustvo slabi napad, da ne pričamo. Guranje Anthonya na bok pak dodatno bi oslabilo sjajnu obranu jer bi uzeo minute ili Kiddu ili Breweru. Da se razumijemo, obrana Knicksa je i dalje solidna – izuzetni su u krađi lopte, kontroliraju skok, ne rade glupe prekršaje i imaju visine i snage za braniti obruč. Međutim, dok god Chandler ispada iz akcija na vrhu reketa jer mora čuvati dva igrača umjesto da igra zadnjeg čovjeka obrane, ta obrana će imati jednu manu koju svaki rasni protivnik može iskoristiti. Dodaj tome već opjevanu ovisnost o šutu i jasno je zašto Knicksi nisu u skupini izazivača.

Sposobnost da kontroliraju ritam utakmice i loptu je njihova druga najveća vrlina u napadu uz šut, a ne zaboravimo da ona dobrim dijelom ovisi o sjajnim igrama Jasona Kidda. Uspori li ovaj 40-godišnjak iz nekog razloga, njihovi power rankings izgledi dodatno se smanjuju. Ali, dok god imaju trenutni balans igre i rotacije, visoko mjesto na tjednoj ljestvici ne mogu izbjeći.

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4885 bodova)

Koliko je bitnu ulogu u sjajnom ulasku u sezonu Memphisa odigrala klupa, najbolje objašnjava sljedeći podatak – čak 14 najboljih postava Memphisa u prvih 8 utakmica uključuju barem jednog od četvorke Bayless, Ellington, Pondexter i Speights. Od tih 14 postava

- tri postave čine 4 startera plus netko od navedenih
- četiri postave čine 3 startera plus dvojica od navedenih
- čak pet postava čine 2 startera plus troje od navedenih
- dvije postave čine 1 starter plus super četvorka s klupe

Klasična startna petorka Memphisa igrala je pak najviše minuta pri čemu je ostvarila niti +1 koš razlike (0.8). Ponavljam, tu se radi o podatcima prije zadnje dvije ružne partije (pobjeda protiv Catsa, poraz od Denvera), nakon kojih su starteri skočili na +10, preskočivši pri tome dobar dio ovih spomenutih postava.

Osim što ovim ističemo važnost koju su odigrale rezerve tijekom prvih utakmica, primijetite epitet "ružno" kojim opisujemo zadnje dvije partije. Bez značajnog šuterskog učinka kojega su davali prije svih Ellington i Pondexter, Memphis je u tim susretima izgledao puno više kao stari Memphis nego onaj iz prethodnih 8 utakmica. Čim trica ne upada, reket je zgusnut i sve je manje otvorenih šuteva za Gaya, Gasola i Randolpha.

Memphis tako iz utakmice u utakmicu pada šuterski, ali to im je najmanja briga. Hollins je vrlo dobro znao da u sezonu ulazi s momčadi koja će manjak šuta pokušati nadoknaditi snagom pod koševima, tako da su dva trenda koja se javljaju puno važnija za budućnost od trenutne inspiracije klupe.

Prvi je taj da Memphis nije u stanju uhvatiti obrambeni skok, što je suludo kada uzmete u obzir da je Z-Bo uz Varejaoa najdominantniji skakač lige. Međutim, razlog za slab učinak u obrambenom skoku možemo tražiti u činjenici da Z-Bo najviše energije troši skupljajući otpatke u napadu (a i često izlazi na perimetar zbog matchupa, što ćemo objasniti malo kasnije), odnosno da se Gasol previše troši izvan reketa i dalje od pozicija za skok. Što nas dovodi i do drugog problematičnog trenda, a taj je slabija zaštita reketa nego što smo navikli od Grizzliesa.

Zach i Marc nikada nisu bili prvoklasni stoperi, ali su bili solidni obrambeni igrači koji su masom kompenzirali manjak pokretljivosti. Ali, niti godinu nakon ozbiljne ozljede Randolph još nema (a teško da će ikada više i imati obzirom na građu i godine) brzinu da pokriva akciju izvan reketa, što znači da je sav posao u branjenju pick igre pao na Gasola koji non-stop izlazi izvan reketa. I iako je Marc kroz karijeru uspio ostvariti solidne učinke u svim aspektima obrane, pa tako i preuzimanjima, jer se usprkos manjku atleticizma izuzetno postavlja i koristi dužinu, stalni izlasci na perimetar uzimaju svoj danak u energiji.

Primjera radi, protiv Knicksa, Thundera i Heata, ta sporost nije dolazila do izražaja jer se Zach mogao sakriti na Breweru ili Battieru ili Sefoloshi pri čemu Memphis riskira seriju trica sporednih igrača (koji baš i nisu tolika opasnost), što je opet bolje od toga da James ili Anthony ili Durant trče krugove oko nekog od visokih (u ovom slučajevima uglavnom ih je čuvao Gay). Ali, opasnost ipak postoji ako na ovaj način pokušavaš sačuvati balans, a tu je i problematika skoka koji je dodatno nezaštićen ako Randoph mora izlaziti iz reketa.

Drugim riječima, koliko god da su Zach i Marc komplementarni u napadu, toliko postaju problem u obrani jer su obojica više sidruni u postu nego krila. Dodaj ovome činjenicu da će padom učinka klupe Tony Allen opet dobiti veću minutažu (što će im dodatno smanjiti šutersku moć i otežati raspored na parketu) i da Gay i dalje uzalud troši previše lopti (manje je izolacija, ali, obzirom na neučinkovitost u spot up situacijama, ta stilska promjena je nebitna), njihov uzlet mi se čini manje održivim od onoga Clippersa.

Stoga pitanje tradea ponovno ostaje otvoreno. Tu imaju tri opcije – iskoristiti činjenicu da Zach skuplja masne brojke i pokušati dobiti nešto zauzvrat, prekinuti eksperiment s Gayom ili pokušati nekome uvaliti zadnju godinu Tonya Allena. Ovo prvo bi već ozbiljno mirisalo na rebuilding, a to je riječ za koju novu uprava ne želi ni čuti (razbijanjem twin towers formule Memphis bi izgubio ono što ih čini posebnima). Treća opcija je na tragu ove, ali puno je manje bolna – koliko god Allen pomogao potvrdi Memphisa kao ozbiljnog kluba, njegova borbenost bi se puno lakše zaboravila ako bi u suprotnom smjeru doletio jedan šuter (bi li Magic zanimalo odreći se Afflalovog ili Redickovog ugovora za zadnju godinu Allenovog?).

Druga opcija pak i dalje ostaje najzvučnija. Momčad koja očajnički traži zvučno ime (Raptorsi, Bucksi) mogla bi složiti prihvatljiv paket za Rudya, iako gledajući rostere diljem NBA baš ne vidim ni jedan trade koji bi istovremeno završio pozitivno za obje momčadi. Hawksi su, recimo, idealan partner – imaju rupu na trojci i gomilu šutera za ponuditi, ali nisu u fazi izgradnje u kojoj bi im igrač poput Gaya bio privlačan (previše miriše na Joea Johnsona).

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4880 bodova)

Ok, ovo već možemo smatrati službenim – Hasheem Thabeet je danas korisniji NBA igrač od Perkinsa. Neozbiljno je reći da su u Oklahomi, davši šansu nekadašnjem drugom picku drafta, našli trajno rješenje za peticu (sjetimo se samo koliko su puta razne momčadi pokušavale pronaći lutrijsku vrijednost u Darku), ali da mali može zamijeniti ovo što donosi Perk – može. Mislim da je amnestija dogodine neizbježna, osim ako Presti ne nađe nekog naivca spremnog pokupiti Perkinsa.

Ono šta je također neizbježno je da će Brooks do tada i dalje koristiti Perka 30 minuta po večeri, što Thunder vuče prema dolje obzirom da su s njim gora momčad u svim fazama igre i svim postavama. Njihova idealna petorka za završnicu uključuje Ibaku, Duranta, Russa i Martina koji uživa upravo u ovim trenutcima kada može biti isključivo catch & shoot opcija. Fali peti, a on bi usprkos svim napadačkim minusima ipak trebao biti Sefolosha (pored sumnjivih obrambenih igrača poput Westbrooka i Martina, Thabo je neizbježan kao policajac na najboljem vanjskom igraču protivnika). To Thunder ostavlja i dalje s dva klimava napadača, ali i Ibaka i Sefolosha igraju sjajnu obranu (Serge briljira u pokrivanju pick & rolla kao nikada do sada), plus u stanju su zabiti otvoreni šut iz spot-up situacije. Kendrick nije u stanju ništa od toga, pri tome ne skače i ne igra obranu osim u niskom postu. Dakle, po kojoj logici zaslužuje toliku minutažu?

Ok, klupa Thundera je loša i to donekle opravdava Brooksovo posezanje za ipak poznatim minusima i plusevima Perksina, ali pri tome tri mlada igrača čekaju na priliku - Lamb, Jones i Orton nisu valjda bez razloga najveći dio života smatrani lutrijskim talentom. Možda je Oklahoma u njima našla nove bisere, ali dok troše minute na Perkinsa, Collisona, pa i Sefoloshu, to nećemo saznati. I to mi je u biti jedini problem s dosadašnjim izdanjem Thundera, koji po svemu prikazanome ostaju na tragu lanjske momčadi (odlični u napadu gdje žive od šuta i slobodnih usprkos gomili izgubljenih lopti, solidni u obrani zbog dužine i usprkos nemogućnosti da natjeraju protivnika na izgubljenu loptu).

Dakle, kako god okrenuli, ovo je i dalje top 3 momčad na Zapadu, ali i franšiza koja se ne boji riskirati kratkoročni uspjeh radi dugoročnog zdravlja, što su dokazali i s Hardenom i s Greenom prije toga. Svoje old scholl vrijednosti dokazuju i tvrdoglavom vjerom u Brooksa, pa time i Perkinsa. Ali, kakvog u ovom kontekstu smisla ima trošiti minute na Perkinsa kada on zasigurno nije dio dugoročnog plana, a ignorirati potencijalne bitne igrače poput navedenih mladih? Zbunjujuće.

5. SAN ANTONIO SPURS (4715 bodova)

Pop je kroz desetak utakmica već ispremiješao rotaciju, opet je u prvi plan ubacio Blaira i njegove instinkte garbage mana, maknuo je Diawa, a onda će opet kada dođe playoff Blair nestati iz slike jer Spursi opet neće moći nikoga braniti. Tri godine već gledamo isto i tri godine sam već zbunjen oko toga zašto ova momčad ne povuče jedini pravi potez koji može povući ako se misli boriti za naslov. Iako klupa trenutno ne igra briljantno kako smo navikli i iako su Spursi smanjili broj pick & roll igre s Parkerom povećavši kretanje bez lopte i spot up situacije (opciju A pretvorili su u opciju B, pitanje je da li zbog lošije Parkerove forme koja traje od ljeta i očajnih partija na Olimpijskim ili čisto da zbune protivnike koji su se lani navikli na omjer 3 pick & roll akcije na 1 flex napad), u čemu su najviše profitirali Timmy i dvojac na boku, San Antonio i dalje odrađuje ono što se od njih očekuje i kotrlja se kroz gust raspored.

Ozljeda Leonarda malo će im otežati putovanje (ozljeda Captain Jacka neće uopće), ali Neal je već dovoljno dugo u Spursima da zna trčati flex rute napamet i tako pokriti dobar dio učinka na boku. Međutim, Nealove minute na boku samo će dodatno naglasiti obrambene probleme koji su već godinama prisutni, a ti su da je protiv Spursa previše lako doći do otvorenog šuta jer nemaju vanserijskog obrambenog igrača pod košem, ali ni na perimetru. Dres Brucea Bowena nije umirovljen slučajno.

6. ATLANTA HAWKS (4565 bodova)

Hawksi su preskočili Pacerse na prvom mjestu po obrambenom učinku, dobrim dijelom zbog gomile osvojenih lopti i odličnog pritiska na protivničke bekove kojega odrađuju Teague i Williams, ali ponajviše zbog činjenice da ni jedna momčad trenutno ne igra fantastičnu obranu pa je Atlantin balans isplivao na vrh. Jednostavno, bez dežurnih krivaca poput Bullsa, Heata i Celticsa, put do titule najbolje obrambene momčadi na Istoku puno je lakše dohvatiti.

Odlična igra bekova i standardno solidni učinak Horforda u postu, pomogli su sakriti lošiji ulazak Josha Smitha u sezonu (od njegovog očajnog šuta trenutno puno više zabrinjavaju loše brojke u obrani – u zadnju godinu ugovora se jednostavno ne ulazi na ovaj način), ali i zakrpati nedostatak bočnog stopera kojeg trenutno Drew pokriva kako stigne, stalno miksajući petorku ovisno o matchupu.

Pa su tako kao trojka startali i Korver i Stevenson i Smith, dok se šuterski specijalista Morrow već navikao da ulaskom s klupe igra isključivo kao krilo. Nedostatak trajnog rješenja za sada se ne pokazuje kao problem, iako dugoročno ovakve rošade ne mogu imati dobar utjecaj na momčad. Uostalom, sama činjenica da Stevensona moraš koristiti kao standardni dio rotacije dovoljno je bolna.

Stevenson pak za sada ne utječe previše negativno na napad jer ga Drew koristi uvijek uz barem još tri šutera (dakle, nikako u kombinaciji s Pachuliom i Smithom – pred ovakvim tercetom reket je hermetički zatvoren), ali, kako nitko od udarne trojke Horford–Smith–Williams trenutno ne igra na all-star razini, napad Hawksa preovisan je o šutu. Većina njihovih akcija završava ili pokušajem za tricu ili šutem s poludistance, a u pokušajima na obruču od njih je gori samo Washington. Znali smo da će Hawksi biti izrazito šuterska ekipa, ali ovakav pristup ne obećava – i Smith i Williams i Teague trebali bi napadati obruč puno više nego to rade kako bi komplementirali igru Korvera, Harrisa, Morrowa i Horforda.

Mislim, šuterski su dobri i nema sumnje da će takvi i ostati, ali njihov napad jednostavno ne generira lake koševe – u slobodnim bacanjima su u donjoj trećini, a u napadačkom skoku među 5 najgorih. Ipak, kombinacija kvalitetne obrane, uspješne tranzicije (treći u ligi) i šuta, drži ih debelo u playoff zoni. Za nešto više od toga ovom napadu će ipak trebati dodati čovjeka sposobnog kreirati kvalitetne pozicije za šut sebi i drugima. Ferry je toga svjestan i zato se ostanak Josha Smitha ne čini gotovom stvari – obzirom na to koliko su on i Horford slični u stilu igre (uvijek licem košu, triple threat potencijal na laktu, s tim da Horford ipak ima kvalitetan šut), nastavak njihovog daljnjeg partnerstva stvarno više nema smisla.

7. MIAMI HEAT (4510 bodova)

Heat se i dalje ne diže s dna po obrambenom učinku, ali, obzirom na sve, njihovi rezultati su sjajni. Ne zaboravimo da su u sezonu ušli s Wadeom na autopilotu, što su dodatno kompromitirali forsiranjem potonjega usprkos očitim posljedicama ljetne operacije. Ali, ključ je upravo u tome da i bez obrane i bez pravog Wadea ostvaruju fantastične brojke u napadu (daleko najbolji po efektivnom postotku šuta kao najvažnijem faktoru, čak dva postotka bolji od drugoplasirane Oklahome), što dovoljno govori kakav se tu potencijal krije ako poprave ove dvije stavke tijekom sezone.

8. UTAH JAZZ (4440 bodova)

Tyrone Corbin očito ne drži puno do četiri faktora, koja od početka sezone Jazz smatraju jednom od 10 najboljih momčadi u ligi usprkos skromnom scoreu. Valjda prestrašen negativnim omjerom, trener Jazza bespotrebno miksa petorke i forsira veterane (startni bekovski par Foye-Mo Williams je vrhunac dosadašnjeg neukusa), a nepotrebno poseže i za velikom trojkom s Favorsom i Big Alom pod košem te Millsapom na boku (Favors mu je potreban radi obrane, a opet nema dovoljno hrabrosti sjesti Millsapa na klupu, stoga igra s ovom ultra visokom postavom koja funkcionira samo zato što je Millsap preko ljeta naučio pucati tricu – u prvih 12 utakmica već ih je zabio 10, što mu je ujedno i rekord karijere u sezoni, a gađa ih sa suludih 56%).

Vrhunac Corbinove zbunjenosti prebacivanje je Haywarda u drugu postavu. Izbaciti iz petorke ove godine možda i najboljeg igrača (uz Favorsa) čini mi se totalno nepotrebnim potezom, ali, hej, ako je već oslabio petorku, barem sada može reći kako opet ima jednu od najboljih klupa u ligi (ako u nju računamo i Favorsa koji se izmjenjuju kao starter s Marvinom Williamsom).

Još veći problem od raspodjele minuta je sumnjiva podjela uloga, pa tako u napadu stvari uvijek rješava netko od revolveraša, kojima je osim staža zajedničko i to da ne igraju obranu. Corbin je momčad praktički učinio taocom raspoloženja Mo Williamsa i Foyea (koji je izrastao u super tricaša, ali definitivno nije starter), odnosno formom Big Ala i Millsapa. Čak je i Jerry, poznat po tome da ne ljubi mlade igrače, odmah ubacio u vatru Derona kada je prepoznao talent. Corbin pak i dalje odbija sve podrediti Haywardu i Favorsu, kao da mu činjenica da ima dvije jednako kvalitetne petorke može išta značiti u široj slici.

Stoga, trejdajte Big Ala dok još ima vrijednost nakon najbolje sezone karijere, dajte Haywardu i Favorsu uloge startera i više nikada nemojte ni pomisliti da ih izvadite iz petorke. I preživite nekako sezonu s Mo Williamsom na playu (da sam na mjestu O’Connora i Lindseya ponudio bi Raptorsima pickove, Burksa, Millsapa, dio Velikog Slanog Jezera i anđela Moronia za Kylea Lowrya – taj bi svojom energijom i srcem savršeno legao uz Haywarda i Favorsa).

9. LOS ANGELES LAKERS (4275 bodova)

Dolazak D’Antonia preporodio je momčad, posebice što se pristupa i energije tiče. Ili je za to zaslužan odlazaka Browna, ne znam. Ali, dolazak D'Antonia povukao je za sobom i jednu posljedicu – nakon perioda s Bickerstaffom u kojem je obrana briljirala, čim je Mike sjeo na klupu, uslijedio je potop. Jasno, ne radi se tu o nikakvoj D’Antonievoj nesposobnosti koja je odmah zarazila momčad, uostalom i uzorak je premali da bi išta ozbiljno tvrdili, ali brojke jasno govore kako su Lakersi znatno ubrzali ritam u zadnjih nekoliko utakmica (s 89 posjeda lopte prije Mikea, skočili su na 95 posjeda po susretu), što je svakako pomoglo buđenju napada, ali ih je dodatno koštalo u obrani.

Stari i tanki Lakersi se tako puno više troše u novom ritmu, što je posebice vidljivo na nešto tromijem Gasolu i još uvijek nedovoljno spremnom Dwightu. Kad na činjenicu da njihovi centri još nisu spremni pružati vrhunske partije dodaš stanje vanjske linije u kojoj nitko ne može spriječiti ulaz, jasno je da imaju ozbiljnih problema. Kako su bočni igrači spori, tranziciju brane ispod prosjeka, obrana pick igre je užas (za što najveću krivicu ipak snosi Dwight), a ne jedinici imaju rupu u oba smjera koja to sve dodatno potencira.

Ovoj obrani treba pomoći, a D’Antoni se ne čini spremnim za tako nešto, što potvrđuje i vijest da je zadržao sve Brownove pomoćnike. Napad nije problem čak ni pored Dwightovih slobodnih – s ovakvim Kobeom u MVP izdanju te s izuzetnim kretanjem lopte, Lakersi lakoćom dolaze do sjajnih pozicija za realizaciju (jasno, pod uvjetom da se lopta kreće - D'Antoni je praktički promovirao Kobea u playa, a ovaj je doslovno shvatio trenerove naputke za slobodom u igri jer sve više solira u omiljenoj 1 na 5 formaciji).

Međutim, čak i u napadu ima problema. Brži ritam bez klupe doći će ih glave u back to back utakmicama, a ujedno će generirati i još veću količinu izgubljenih lopti. Šuterski se bude, ali tko se može dugoročno pouzdati u Jamisona i Meeksa kao tricaše iz kuta (D’Antoni je već naglasio da će manjak šutera pokriti Blakeovim korištenjem uz Nasha).

Ima i pozitivnih pomaka, recimo Jordan Hill je skakačkoj energiji dodao i napadački učinak (ok šut s poludistance, ima čak i nekakav pivot potez) što mu otvara vrata kao idealnom osiguranja iza Dwighta.

Ali, stvarnost se ne može sakriti. Lakersi nemaju identiteta, a trenutno sve nade u to da će ga pronaći polažu u 40 godina starog beka s napuknutim mišićem noge. Što reći nego - sretno.

10. MILWAUKEE BUCKS (4110 bodova)

Nemoć Indiane i zbunjenost Sixersa možda će biti dovoljni da Bucksi konačno ostvare plasman u playoff. Jennings popušta nakon brutalno dobrog starta, Ellis i dalje baca cigle, ali obojica se očito bore za novi ugovor – razigravaju kao ludi i pri tome igraju ozbiljnu obranu (odnosno, barem to pokušavaju). S dva najvažnija igrača fokusirana na zajednički cilj, Skilesu je puno lakše sakriti nestanak Ilyasove koji trenutno igra na NBDL razini. Klupa predvođena Udrihom i Dunleavyem rastura, posebice protiv slabije konkurencije, tako da Bucksi imaju osnovni preduvjet za uspjeh – dobivaju utakmice koje moraju. Visoki pružaju stabilne doprinose u obrani, skoku i koševima usprkos čestom miksanju, tako da možemo reći kako Bucksi pružaju svoj trenutni maksimum. Ipak, probude li se Pacersi, Sixersi, Celticsi i Bullsi, taj maksimum vrlo brzo bi mogao postati nedovoljan.

11. GOLDEN STATE WARRIORS (4080 bodova)

Uspkros teškom rasporedu i usprkos tome što Curry i Thompson šutiraju debelo ispod svog standardnog prosjeka, Warriorsi su ostvarili respekta vrijedne rezultate. Ako dodamo na navedene otežavajuće okolnosti i činjenicu da Lee prvi put u karijeri zabija s ispod 50%, pa onda još i podatak da su ostali bez Brandona Rusha (koji je trebao biti prvi swingman s klupe) i da još nema ni B od Boguta, logično je postaviti pitanje – kako ova momčad dolazi do pobjeda? Pravog odgovora nema jer su Warriorsi u svemu solidni, a u ničemu grozni. U biti, možda je upravo taj balans trenutno njihova najveća snaga. Jackson ih je natjerao da grizu, što se vidi po broju prekršaja u obrani, a probude li se Curry i Thompson, odnosno vrate li se svojim šuterskim prosjecima, Warriorsi bi do kraja mogli ostati u borbi za playoff. Ako pak treba nešto istaknuti, to je opet klupa - Jack i Landry su očekivano dominantni u svojim rolama i prava je šteta što je Rush otpao jer bi ova trojka s klupe bila noćna mora većini protivnika.

12. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4020 bodova)

Održali su se na polovičnom učinku izuzetnim učinkom u obrani, što je prije svega zasluga neviđeno laganog rasporeda kakvoga prije sezone valjda ne bi složio ni sam Adelman. Ozljede su ih spriječile da nastave biti opasna napadačka momčad kakva su postali lani, ali, iznenađujuće ranim povratkom Lovea, a za oko mjesec dana i Rubia, Wolvesi bi se napadački trebali početi dizati do samog vrha. Što je dobra vijest jer će teško moći održati ovaj nivo obrane obzirom da ih uskoro čekaju puno teže utakmice.

13. DALLAS MAVERICKS (3770 bodova)

Collison je vrlo brzo postao Collison, ali Mayo i dalje igra kao Uber-Mayo, a ne Mayo light. Šutira nenormalno dobro, to će pasti, ali puno važnije za njegovu karijeru je da se potvrdio kao rasna startna 3&D opcija. U ligi u kojoj nema previše pravih dvojki, njegova transformacija iz combo beka u kompletnog beka šutera koji se kreće bez lopte, napada s perimetra i igra obranu, izuzetno je bitan događaj. Mayo nije all-star igrač kakvim je bio reklamiran u srednjoj, ali nije ni prosječni combo bek – uz malo sreće, može biti rasni bek šuter poput Kevina Martina. Naravno, ne smijemo zanemariti ni kontekst - Mayo se našao u idealnoj situaciji, bez Dirka u blizini prva je opcija napada i ima sve ovlasti da nabija brojke u idealnom sistemu u kojem su svaki ulaz i postavljeni blok odrađeni s namjerom da on dobije loptu u idealnoj poziciji.

Problem za Dallas, pa i Mayoa, je što su sve do sada odrađivali u izuzetno povoljnom rasporedu utakmica, gdje slabosti pod košem nisu došle do izražaja. Također, ako su Carlisleove rotacije na startu bile plus, sada već pomalo postaju minus. Brand je tako ustupio mjesto Kamanu nakon jedne loše utakmice, a sličnu sudbinu je doživio i mladi i rastrčani Wright, kojega je u rotaciji zamijenilo Murphyevo truplo (koje je pak sletilo u Dallas nakon što je, na startu sezone startni centar, Curry dobio nogu). Ovo su potezi koji, makar dolazili od trenera poput Carlislea, jasno govore kako situacija u Dallasu nije ni približno tako dobra kakvom se čini pogledom na rezultate.

14. NEW JERSEY NETS (3665 bodova)

Zabijaju lakoćom, što smo očekivali, ali pri tome igraju uvjerljivo najsporijim ritmom u ligi, što baš i nismo. Ali, to je posljedica čekanja dok se Brook dogega naprijed, a i Deron i Joe baš ne ostavljaju dojam mladića u naponu snage. Za sada lakoćom izvlače pobjede protiv loših ekipa, što je dobro, ali bit će zanimljivo vidjeti može li im učinkoviti i temeljiti napad pomoći protiv pravih klasa, posebice ako Johnsona i Deron ne poprave igru. Obojica za sada padaju na eye testu, ali Deron prolazi na papiru, dok Joe čak ima loše i osnovne brojke (da li se još nisu uigrali ili nisu u top formi ili su u pitanju neke ozbiljnije stvari, to će pokazati vrijeme). Obzirom na sve, trenutni MVP je stoga Brook.

Koliko god bio kilav u obrani, na ovakvom Istoku čovjek ima šansu postati all-star centar – kada zauzme poziciju u blizini koša i primi pravovremenu loptu, nema te obrane koja će spriječiti lagani koš. Šut s poludistance mu je bolji nego ikada, a sve skupa znači da su Netsi previše ovisni o njegovom učinku, što je problematično iz dva razloga. Prvi je taj što si jednu ozljedu udaljen od pada u seriju poraza, a drugi što baš i nije idealno živjeti na račun petice koja “skočnošću” i “eksplozivnošću” najviše podsjeća na Andrea Millera.

Ipak, najveći pozitivni šok je to da imaju klupu – kao i Hawksi prošle godine, izgleda da i njihova skupina odbačenih ima puls. Blatche igra zapanjujućom energijom (pet najboljih postava Netsa uključuju upravo njega, to nije slučajno), Evans kupi skokove u napadu, Stackhouse mora biti na nekim žešćim drogama jer ovako živahno nije izgledao od 2006. a Watson i Brooks rade ono što rade Watson i Brooks – ili zabijaju koševe u serijama ili promašuju u serijama. To je 5 korisnih igrača na 5 podijeljenih minimalaca, taman da se Indiana pojede od muke zbog midlevel ugovora Greenu i Mahinmiu.

I dok je klupa trenutno ugodno iznenađenje, petorka ima problema. Wallace muku muči sa sitnim ozljedama, a kada igra nikako se ne snalazi pored Brooka i Kardashiana. Jasno, Blatcheov šut s poludistance ovdje dobro dođe jer otvara reket za Geralda, ali Avery Johnson trenutno reket pokušava raširiti korištenjem bekovskog dvojca Williams – Watson uz Johnsona na krilu (inače se radi o drugoj najčešćoj bekovskoj kombinaciji nakon startne), što njihovu ionako slabašnu obranu dodatno ostavlja na streljani.

15. DENVER NUGGETS (3645 bodova)

Teško je reći da se Lawson i Gallinari bude šuterski, ali svakako se bude energetski. Denver iz utakmice u utakmicu povećava količinu ulaza u reket, dok se istovremeno bore za svaku loptu kao da je playoff. Skokove u napadu su pretvorili u svoju najveću prednost (kupe više od trećine raspoloživih skokova u napadu, što ih ostavlja debelo iznad konkurencije u tom segmentu igre), što će im dobro doći jednom kada šut opet počne slušati. Uglavnom, nakon čudnog starta u kojem su bolje igrali u obrani nego napadu, Nuggetsi se polako pretvaraju u sigurnu playoff momčad kakvu smo očekivali, run and gun bandu koja prvo puca, a zatim se pita tko je koga trebao preuzeti.

16. CHICAGO BULLS (3505 bodova)

Fascinantno je gledati kako solidan učinak startera pada čim u igru uđe druga postava. Ova ironija trenutno je glavni simbol Bullsa, ali Thibo će valjda uskoro povući poteze koji će obranu opet gurnuti prema gore (tipa, uzeti minute užasnom Bellineliu i proslijediti ih mladom Butleru, kako bi uz Gibsona i Robinsona imao još barem jedno živo tijelo u drugoj postavi).

Inače, nakon što je prošao lagani uvod u sezonu koji je uključivao izuzetno povoljan raspored, Bullsi su se susreli s nešto opasnijim protivnicima na svojoj tradicionalnoj cirkuskoj turneji, pri čemu su pokazali koliko im bolno nedostaje kreacija (ma koliko god se Hinrich trudio, veća playmakerska rola ga samo tjera na još više pogrešaka) – kada stvari zaguste, njihov jedini izlaz je skok-šut. Ovakva predvidljivost napada vuče prema dnu postotak šuta, a obrana koja curi više nego ikada zbog povećanih rola Hamiltonu i Boozeru to više nije u stanju pokriti.

Najgore od svega, obzirom da su i Hamilton i Boozer šuteri s poludistance koji ne doprinose previše u ostalim segmentima igre, korištenje obojice u isto vrijeme baš i nema smisla. Tu možemo očekivati da Thibo uskoro povuče neke kreativnije poteze (npr. Gibson kao starter bi dao momčadi onu obrambenu dimenziju koja joj danas nedostaje, dok bi Boozer kao prva opcija druge postave lakše trpao protiv slabije konkurencije i time bi možda dao zamah limitiranoj klupi).

17. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3395 bodova)

Stvarno šteta što nemaju klupu za boriti se za playoff, jer njihov napad rastura. Jedini problem je što previše šutiraju i premalo napadaju obruč, ali užitak je gledati ovako talentiranu i mladu jezgru sastavljenu od idealne kombinacije play-krilo-centar. S druge strane, obrambeno su užasni usprkos fantastičnim partijama Aldridgea (nikada nije igrao ovakvu obranu, kontrolira reket i dominira u post up situacijama i izolacijama), nadahnuću Batuma (koji skuplja stop brojke suludim ritmom, od blokada preko ukradenih do iznuđenih osobnih u napadu - čovjek je u svemu među najboljima na poziciji) i uvijek solidnom Matthewsu.

Lillard je dobrim dijelom krivac za obrambene propuste startne petorke, ali apsurdno je uzbuđivati se lošom obranom rookie playmakera (koja je očekivana) pored njegovog šuta i kontrole lopte (koji su iznad očekivanja). Njihov najveći problem je ta klupu, odnosno to što imaju 4 i pol igrača na raspolaganju. Imali su užasan raspored i trenutni score je ugodno iznenađenje, stoga bi možda trebali zaboraviti na oprez i već sada pokušati doći do Varejaoa, Gortata ili barem Millsapa (mogu ponuditi budući pick i Leonarda koji također solidno odrađuje svoje rookie minute).

Kičma Lillard-Batum-Aldridge definitivno ima potencijal postati ozbiljna playoff momčad kroz iduću godinu- dvije, a kad bi je popunili s dva prvoklasna igrača zadatka kao što su prisutni Matthews i poželjni Varejao, Blazersi bi vrlo brzo zgotovili rebuilding.

18. INDIANA PACERS (3350 bodova)

Snovi Pacersa o playoffu još su živi zbog obrane koja protivnike drži na uvjerljivo najnižem postotku šuta iz igre (a i jednako loši protivnici na stvarno tankom Istoku također dobro dođu). Razlozi za ovako dobar učinak leže dijelom u činjenici da su Pacersi izuzetno duga momčad na svim pozicijama, ali možda najvažniji se kriju u razvoju njihova dva najvažnija mlada igrača. George i Hibbert totalno su razočaranje u napadu, ali u obrani razvaljuju. George je izrastao u mrcinu od stopera, Hibbert je postao majstor čuvanja reketa, a zajedno odigravaju možda najbolju obranu pick & rolla u ligi.

I dok je obrana izuzetna, napad je izuzetno loš. Fascinantno je da nema kvalitetne unutar-van igre s Hibbertom, sve se svodi na forsiranje iz prve situacije, umjesto da se lopta kreće unutar-van u potrazi za što boljom pozicijom. To su osnove košarke, ali niti Hibbert još očito ne zna igrati leđima košu, a niti Pacersi imaju čovjeka koji mu može spustiti loptu u pravom trenutku.

Collison je bio neučinkovit playmaker, ali prema Hillu izgleda kao Magic Johnson. Što u principu nije Hillov problem – čovjek je combo bek koji prije svega zna zabijati. Ideja je bila da njegove slabosti u kreaciji nadoknade West i Hibbert, ali to ne ide samo tako bez podrške vanjskih igrača. Također, ma koliko se Collison ne činio bitnim u široj slici, zamislite da je danas na rosteru – Vogel bi tada Hilla mogao pomaknuti na dvojku, Georgea na trojku i eto funkcionalne startne postave (napraviti ovako nešto s Augustinom trenutno je nemoguće je Augustin nije u stanju pogoditi ni tribine).

Ovako, lopta se jednostavno ne kreće dovoljno jer startne minute dobivaju likovi poput Stephensona i Younga, koji nemaju ulogu u NBA, ili Greena koji je stvoren za ulogu strijelca s klupe. A ta klupa je posebna priča. Naime, da je imaju, pad kvalitete startne petorke uzrokovan ozljedom Grangera ne bi se ni približno ovako osjetio. Mahinmi je, blago rečeno, katastrofa, a još je i gori od toga kad se sjetiš da su za njega dali Collison i dobar dio midlevela (ovakve centre nađeš za minimalac). Green i Hansbrough nešto pružaju, ali samo u napadu. I to je manje-više to.

Jasno, ovakvo stanje otvara sljedeće pitanje – bi li Pacersi s Grangerom bili top 4 momčad na Istoku? Ne nužno, već smo više puta isticali kako su njihovi lanjski rezultati izgrađeni na hrpi čudnih okolnosti koje se ne ponavljaju dvije godine za redom. Ali, svakako bi bili playoff momčad. Sa Stephensonom umjesto Grangera u petorci, danas možda više nisu ni to. I zato je potrebno da, osim pristupom, George i Hibbert povedu ovu momčad i zabijanjem koševa.

Da li je rješenje dati otkaz Vogelu? Pa, netko mora snositi odgovornost što ovaj roster, ni tri sezone nakon što je kliknuo, nije u stanju odigrati suvislu akciju (podbacili su čak i u pick igri, koja bi trebala biti pojas za spašavanje momčadima koje nemaju vrhunske kreatore – da nije Westovih pick & pop majstorija, Pacersi bi bili najgora 2 na 2 momčad lige). Kako igraju obranu, jasno je da nije u pitanju nikakav razdor u svlačionici, već da je u pitanju čisti problem s crtanjem po ploči. Vogel je uvijek ostavljao dojam tipa koji se više drži priče nego taktike, ali, čak i za jednog šminkera, trenutno odrađuje loš posao.

19. BOSTON CELTICS (3330 bodova)

Prije tjedan dana smo detektirali glavni razlog za slabe rezultate Celticsa – zbog manjka kvalitetnih visokih igrača, obrana se raspada čim Garnett sjedne na klupu. A kako na klupi sjedi dobrih 18 minuta po večeri, to znači da se Boston u određenim dijelovima utakmice po kratkom postupku transformira iz odlične obrane u katastrofalnu.

Međutim, jedan novi trend dodatno zabrinjava, a i njega možemo pripisati manjku visine – Boston više ne može uhvatiti ni dovoljnu količinu skokova u obrani. Gle, njihova povijesna nesposobnost da uhvate skok u napadu opjevana je, ali do sada im nije previše škodila zbog dva razloga. Prvi je taj što su radije birali imati kvalitetnu tranzicijsku obranu nego da hvataju dodatne pokušaje, a drugi taj što su dominirali u obrambenom skoku pa tako nisu dozvoljavali protivnicima da izgrade prednost u ovoj fazi igre.

Ali, kako je KG i dalje najbolji skakač u momčadi usprkos sve manjoj skočnosti (Bass je standardno ispod prosjeka za visokog igrača, Wilcox je igrač za Cedevitu, dok je Sullinger gotovo neupotrebljiv obzirom na propusnost u obrani i postotak uhvaćenih skokova manjih od Garnettova), Boston je počeo gubiti ovaj balans, što samo dodatno naglašava potrebu za dovođenjem kvalitetnog visokog igrača.

Praktički, Celticsima treba ili jedan Gortat ili jedan Varejao da brzinski okrenu sezonu. Najbolje od svega, imaju što i ponuditi momčadima u rebuildingu – Bradley je usprkos operacijama izuzetno atraktivno ime zbog svoje obrane, a i Sullinger, iako za sada samo opravdava sve one koji su rekli da nikada neće moći igrati obranu na NBA razini, ima potencijala kao skakač i šuter s poludistance.

Samo, ajme, tu se javlja jedan problem. Za dovesti čak i izuzetno povoljne ugovore poput ovih spomenutih, Boston bi se morao odreći jednog od dvojca Lee – Terry, što u slučaju odlaska Bradleya ne dolazi u obzir. Idealan čovjek za popuniti financijsku razliku bio bi Green, eh kad bi Green bio na normalnom ugovoru. Davši mu suludih 8 milja, Ainge ne samo da je pretjerao, već si je dodatno otežao poslovanje – zašto bi itko prihvatio tako bahat ugovor kada za iste novce može zadržati Varejaoa ili Gortata?

Također, nije zgorega istaknuti da trenutno njihov napad igra na najboljoj razini od kada je Rondo preuzeo ključeve momčadi od velike trojke. Rondo je težak karakter, toliko da su Celticsi morali pustiti Raya da odšeta, ili držati ga na parketu u nebitnoj utakmici kako bi skupio svoje asiste, ali pokazuje da može voditi solidan napad kada ima potrebnu širinu. A Boston je stvarno ima. Barbosa igra solidno, Terry igra solidno, Lee se diže iz utakmice u utakmicu, a diže se i Green, što su sve znakovi da je dizanje forme cijele momčadi neizbježno. Ipak, o tome hoće li imati prilike suprotstaviti se Heatu, odlučivat će uspjeh u saniranju rupe pod košem.

20. HOUSTON ROCKETS (3315 bodova)

Ni u čemu posebno dobri, ni u čemu naročito loši (osim u izgubljenim loptama, tu je dvojac Harden-Lin među najgorima u ligi), Rocketsi su sa svoja dva i pol igrača osuđeni na životarenje do sljedećeg velikog poteza. Obrane polako shvaćaju da je dovoljno zaustaviti Hardena, a da će se za ostalo pobrinuti osrednjost Lina, Asika, Parsonsa i Pattersona. Potonja dvojica u zadnje vrijeme sjajno šutiraju, ali nije zgorega da Rocketsi daju poneku minutu i zanimljivim mladim talentima. Terrence Jones dobiva priliku na kapaljku i koristi je, slično kao i projekt iz NBDL-a Smith ili lanjski rookie Morris (koji se ugledao na brata, odustao od guranja u reketu i pretvorio se u pravu stretch četvorku). Pitanje je i što će biti s McHaleom, koji je trenutno odsutan zbog zdravstvenih problema u obitelji. Kako god se situacija razvijala, jedno je već nakon 10 utakmica jasno – Rocketsi nemaju na osnovu čega hvatati vlak za playoff.

21. PHILADELPHIA SIXERS (3310 bodova)

I dalje su ona ista negledljiva momčad u napadu, ali napravili su bitan pomak u odnosu na početak sezone – prestali su gubiti lopte kao ludi. Kada ste šuterski i kreativno limitirani poput njih, i još bez pravog post igrača, onda vam je itekako bitno da napade ne trošite uzalud, odnosno da ne gubite lopte. Jrue Holiday se lagano naviknuo na ulogu odgovornog kreatora – njegov omjer asista i izgubljenih daleko je od vrhunske razine, ali barem više nije očajan.

22. TORONTO RAPTORS (3215 bodova)

Lowry se vratio, a to znači da će Raptorsi konačno uspjeti poneku utakmicu privesti kraju. Calderonove brojke izgledaju sjajno u box-scoreu, ali igra Raptorsa s njim za komandama pokazatelj je da one same po sebi ne znače ništa. Lowry donosi agresivnost koja svima oko njega olakšava život, ali i lidersku crtu koja zaokružuju trenutno idealnu Caseyevu četvorku – Lowry kao all-round pokretač, DeRozan kao smetalo na boku, Bargnani kao dežurni šuter, Valanciunas kao šljaker pod obručima. Aktivnih visokih igrača ima dovoljno, pouzdani back-up play je tu, sada još samo treba pronaći strijelca za na drugu bočnu poziciju i ova momčad konačno može u borbu. Ima tu jedan rookie, zove se Ross, ne kužim koliko gore može biti igrati s njim od igranja s specijalistima poput McGuirea ili Fieldsa koji bježe od lopte u napadu, ali obzirom da se Raptorsi očito ni ove godine ne bore za playoff, ne vidim problema u tome da dobije priliku već sada, baš kao i Valanciunas.

23. ORLANDO MAGIC (3195 bodova)

Jacque Vaughn za trenera godine. Bez zafrkancije, čovjek je složio ozbiljnu obranu od hrpe odbačenih dijelova, a usput je od napada lišenog kreativnog talenta i vrhunskih fizikalija posložio pristojan sastav koji ne kopa sam sebi jamu. Magic nije problem pobijediti, ali pri tome ćete se morati i oznojiti.

24. PHOENIX SUNS (3025 bodova)

Sva eventualna kvaliteta ove momčadi ugašena je onoga dana kada je Gentry odredio da su Beasley i Scola važniji za napad od Gortata i Dragića. Dodaj još Dudleyev nestanak u akciji i jasno je kako ovo nije krenulo u dobrom smjeru. Ipak, Gortatovo negodovanje ulogom u napadu urodilo je plodom jer je Gentry izgleda ipak odlučio trenirati. Po novome Dragić i Gortat su prve opcije, a uglavno su okruženi igračima zadatka poput Browna, Morrisa i Tuckera. Scola je danas valjda i službeno najgori obrambeni igrač u ligi, premazuje dno tenisica istim ljepilom kao i Lopez i Miller, dok je Dudley iz nekog razloga jednostavno neupotrebljiv. U svakom slučaju, situacija u Phoenixu ne miriše na dobro, a dijelom i zato što će više lopti Dragiću i Gortatu donijeti bolje rezultate. Što će njihovo vodstvo protumačiti kao borbu za naslov, što će pak spriječiti buduće tradeove.

25. WASHINGTON WIZARDS (2775 bodova)

Wizardsi nemaju talenta i šutiraju iz najgorih pozicija od svih momčadi u ligi, ali se bore svaku večer. Njihova obrana je stvarno solidna, makar i uz previše osobnih i previše dozvoljenih skokova u napadu, što je dokaz da Randy Wittman nije izgubio ovu momčad. Međutim, izgubio je budućnost u ligi ne dogodi li se neki ogroman rezultatski preokret – teško da će ikada više dobiti priliku obzirom da je nakon svih poslova ostao trener s najnižim postotkom pobjeda u NBA (samo 32%). Nene se vratio prije roka, uskoro bi trebao i Wall, a to znači da će Washington stići i do prve pobjede, koja im je do sada dobrim dijelom izmicala i zbog rasporeda koji je bio znatno teži od onoga na kojega su nailazili ostali pripadnici lutrije na Istoku.

26. SACRAMENTO KINGS (2745 bodova)

Loši su, raspored ih nije mazio, a mladi igrači koji su trebali napraviti korak naprijed poput Cousinsa, Thomasa i Evansa uglavnom su nevidljivi. Može li gore? Može, ali srećom imaju hrpu veterana koja se za sada barem pojavljuje na poslu svaki dan.

27. NEW ORLEANS HORNETS (2715 bodova)

Bez Gordona i s Davisom kojega svako malo gnjavi neka sitna ozljeda, osuđeni su na niz od 5 poraza tijekom kojega su, a to je ono najgore, primili svaki put preko 100 koševa (u prvih 5 utakmica nisu ni jednom dobili stotku ili više). To znači da su jednom lošem napadu preko noći dodali i lošu obranu, što je pomalo neočekivan preokret u odnosu na solidan ulazak u sezonu. Ali, bez dva ključna igrača, s bekovskim parom koji zajedno gađa 34% iz igre te bez šutera na klupi, njihova solidna igra u obrani se raspala. Anderson i Smith nastavljaju po svome, ali Aminu i Lopez se nakon dobrog početak pomalo vraćaju svojoj pravoj prirodi, što sve skupa znači da bi ovo mogla biti još jedna frustrirajuća godina u Big Easyu.

28. CLEVELAND CAVALIERS (2645 bodova)

Ozljeda Irvinga ostavlja ih na milost i nemilost dva najlošija back-up playa u ligi (i Boobya Gibsona koji apsolutno ne mari za ništa drugo osim potezanja trica). Scenarij je crn, jer bi povećana odgovornost Waitersa u napadu mogla dodatno povući na dno njegov učinak, što praktički znači da su im jedina dva korisna igrača na raspolaganju energični Thompson i trenutni all-star starter na Istoku Varejao. Do jučer je još bilo nezamislivo trejdati Varejao obzirom na njegov ugovor i sve što znači za momčad, ali, ako će Irving propustiti idućih 15 do 20 utakmica, vrlo lako bi ga mogao dočekati score 5-20. Taman negdje u tom periodu većini igrača koji su potpisali nove ugovore isteći će zabrana tradea i sezona lova na pojačanja će biti u potpunosti otvorena. Iako sumnjam da bi Cavsi pristali na paket poput Bostonova (Bradley + Sullinger + Lee), kako bi reagirali u slučaju da im npr. Blazersi ponude Leonarda i budući prvi pick koji bi i dalje vrlo lako mogao biti lutrijski? I da, kada skupljanje pickova počinje imati manje smisla od zadržavanja igrača poput Varejaoa koji, uz sve kvalitete, igra i za izuzetno skroman ugovor. Kakvi god odgovori bili, trade machine će raditi punom parom idućih mjesec dana.

29. CHARLOTTE BOBCATS (2580 bodova)

Pobjede se gomilaju na račun laganog rasporeda, ali i na račun lige koja još nije shvatila ozbiljno ovu novu momčad koja se bori za svaku loptu. Doduše, talenta nema previše, napad je loš, a obrana osrednja, ali nadoknađuju sve mladošću i energijom – jurišaju na obruč, kupe odbijance i kradu lopte u sasvim solidnim količinama.

30. DETROIT PISTONS (2430 bodova)

Iako se činilo da je fuzijom Singlera i Monroea u petorci, a instaliranjem Stuckeya na klupu, Frank momčadi dao nekakav poticaj i potencijalni oslonac, izgleda da su stvari daleko od idiličnih. Veterani su počeli javno prozivati trenera, a to je obično prvi znak da je dotičnome došao kraj. Doduše, trebalo bi očistiti i dobar dio tih veterana koji se ponašaju kao da su u najmanju ruku kandidati za naslov, ali to je puno veći problem koji seže do uprave koja nikada nije imala hrabrosti za izvesti potpunu čistku, već se uporno pokušala švercati kroz rebuilding. Šteta, jer posebice Drummond pokazuje potencijal zbog kojega se svi sudionici lutrije osim Hornetsa već hvataju za glavu.

19Nov/126

GOING BACK TO COLLEGE 2013.

Posted by Gee_Spot

NCAA sezona se lagano zahuktava, već desetak dana igraju se među-konferencijski susreti, startali su i razni turniri koji će trajati sve do kraja kalendarske godine, a u novoj godini konačno bi trebala krenuti i prava stvar, borbe unutar konferencija koje će kulminirati u trećem mjesecu završnim konferencijskim turnirama te na kraju balade i nezamjenjivim NCAA turnirom. Ove sezone dogodila se masa promjena, neka poznata sveučilišta promijenila su konferencije, dosta igrača je promijenilo programe, a i došlo je do klasične smjene generacija - stigli su novi atraktivni brucoši, a otišli su lanjski seniori i NBA talenti. Međutim, za NBA fanatika sve je ovo manje-više nevažno.

NCAA je prije svega inkubator talenta uz koji ćemo se u budućnosti puno više vezati (jasno, ako ta budućnost bude uključivala NBA) i njena draž je prije svega u skautingu, a tek zatim u igri. U prvom ovosezonskom postu posvećenom studošima i vrlo vjerojatno jedinom koji će baviti programima, osvrnuti ćemo se na 16 momčadi koje imaju najviše šansi plasirati se na Final Four. Jasno, ljepota NCAA košarke je u tome što su iznenađenja itekako moguća jednom kada krene turnirski ritam igranja, ali ovih 16 momčadi spadaju u skupinu favorita koji bi trebali nakupiti dovoljno pobjeda tijekom sezone i tako lakoćom izboriti plasman među završnih 68 imena.

O momčadima koje su ovom prilikom zaboravljene pričat ćemo više u ožujku (ako za tim bude potrebe), a do tada se fokusirajmo na igrače. Najveći broj onih zanimljivih imena ionako se krije na ovim rosterima, stoga je preporučljivo do ožujka pogledati u akciji barem jednom svaki od navedenih programa (ja ću to svakako pokušati). Momčadi sam odvojio u skupine po dometu kojega očekujem na osnovu skromnih saznanja i ne baš informiranih mišljenja, ali ne radi se o nikakvoj prognozi već čisto o formi radi lakšeg pregleda - svaki od ovih 16 programa ima svog aduta za Final Four.

FINAL FOUR

KANSAS

Bill Self je trener koji bi valjda od 10 statista iz “Walking Dead” složio pobjednički tim. Iako su lanjski finalisti ostali bez najboljeg igrača Thomasa Robinsona i bez playmakera Tyshawna Taylora, njima tako nešto neće predstavljati problem jer je Self jedan od najboljih kada je priprema i planiranje zamjena nositelja u pitanju. Za razliku od kolege Caliparia koji vrhunske brucoše zamjenjuje vrhunskim brucošima, Self se uzda u veterane koji su sezonu ranije bili u sjeni prvih imena. Robinson i Taylor su tako u svoje vrijeme zamijenili braću Morris i Josha Selbya, a oni su pak uskočili u cipele Colea Aldricha, Xaviera Henrya i Sherrona Collinsa, koji su pak naslijedili šampionsku generaciju koju su činili Darrell Arthur, Mario Chalmers i Brandon Rush.

Ovaj put najveći teret je namjenjen Jeffu Witheyu i Elijahu Johnsonu, igračima četvrte godine koji su cijelo vrijeme mirno čekali na svoj red u pozadini, prošle godine po prvi put ozbiljnije istaknuvši svoj NBA potencijal. Withey je lani tako uspio imati bolji prosjek blokada od Anthonya Davisa, što se samo po sebi čini nevjerojatno, dok je Johnson tijekom završnog turnira na sebe preuzeo ulogu glavnog kreatora čak i pored Taylora. U rasnom obrambenom centru i kvalitetnom combo beku Self ima kičmu koju zaokružuje pouzdani 3&D swingman Travis Releford, još jedan senior koji je idealan igrač zadatka na ovoj razini.

S ovoliko iskustva neće biti problem držati stvari pod kontrolom, što je izuzetno važno u NCAA kontekstu, a dozu izvanserijskog talenta trebala bi dati solidna generacija brucoša (čak 5 ih je u top 100 brucoša po izboru DraftExpressa), posebice Ben McLemore i Perry Ellis koji bi do kraja sezone trebali zaokružiti Selfovu idealnu petorku. McLemore je bek šuter sposoban kreirati za sebe i ostale koji dolazi s pedigreom nove srednjoškolske zvijezde odgajane u Oak Hill akademiji koja je svijetu već podarila, između ostalih, Rajona Ronda, Tya Lawsona, Josha Smitha, Kevina Duranta, Michaela Beasleya i Carmela Anthonya. Drugim riječima, momak je budući pick prve runde, dok je njegov kolega brucoš Ellis u nešto manje zavidnoj situaciji – svi će ga uspoređivati s Robinsonom kojega treba zamijeniti iako ne dolazi s pedigreom rasnog talenta već prije svega solidnog šutera s poludistance i borca pod koševima.

Kada pogledaš stvari ovako posložene na papiru, ispada da Self ima sve potrebno za lov na novi naslov. I, iako papir često govori nešto sasvim drugačije od parketa, kada je Kansas u pitanju stvari se obično razvijaju po očekivanjima. Ignorirajte ih na vlastitu odgovornost.

INDIANA

Nakon desetljeća na samom dnu, nekada sinonim za NCAA košarku opet se vraća na velika vrata. Od svih momčadi koje su se lani ravnopravno nosile s Kentuckyem, a nije ih bilo puno, upravo su Hoosiersi ostavili najbolji dojam zahvaljujući sjajnoj unutar-van igri. Kako ove godine vraćaju svoja dva najvažnija igrača, za očekivati je da naprave još jedan korak naprijed.

Jasno, ta dvojica su Cody Zeller i Christian Watford. Mlađi Zeller nije atleta poput brata, ali ima izuzetnu kombinaciju šuta i osjećaja za igru leđima košu koja od njega čine potencijalnog pravog centra, a ne tek još jednu pick & pop opciju. Odluka da izbjegne draft nakon sjajne prve godine bila je ispravna, jer Zeller još nema masu za biti koristan igrač u NBA, ali sve drugo je tu – realizacija u reketu, pregled igre, sposobnost iznuđivanja i zabijanja slobodnih te sklonost guranju u postu.

S jednim od rijetkih pravih centara u sredini, sve što Watford treba je zabijati povratne i on to radi sjajno. Nažalost, pokazao je premalo u pogledu kreacije i all-round učinka da bi ozbiljnije zasjao na NBA radarima, ali u svojoj četvrtoj godini Watford bi na ovoj razini trebao nastaviti biti izvanserijska opcija u ulozi stretch četvorke (iako u principu igra ulogu četvrtog vanjskog i nikada ne pokušava realizirati u reketu).

Povratak košarke u Indianu doveo je i do buđenja interesa kvalitetnih brucoša, pa je ove godine momčad pojačana zadnjih godine rijetko viđenim prilivom talenta (za sve mogu zahvaliti Zelleru koji je lani pored gomile zainteresiranih atraktivnih sveučilišta izabrao povijest i tradiciju Indiane). Bude li brucoš Kevin Farrell playmaker kakav im treba, imat će zaokruženu rotaciju koju će popuniti bočni obrambeni as Victor Oladipo, combo tricaš Jordan Hulls i all-round swingman Will Sheehey. Ukratko, svi sastojci su tu, sada renesansu samo treba potvrditi Final Fourom.

KENTUCKY

Šest igrača mu je otišlo u NBA, ali Calipari opet ima tri sjajna brucoša oko kojih će posložiti novu potencijalnu Final Four momčad. Nasljednik Davisa trebao bi biti budući top 3 pick Nerlens Noel, visoki i pokretni centar koji nema Davisov all-round talent, ali u najgorem slučaju trebao bi biti novi specijalac u rangu Taja Gibsona ili Ekpea Udoha. Nametne li se kao stup obrane od prvog dana, za napad će se pobrinuti Archie Goodwin i Alex Poythress.

Goodwin je kompletan bočni strijelac kojemu se predviđa draft pozicija u rasponu od 10. (Chad Ford i DraftExpress) do 15. (NBAdraft.net) mjesta, a Poythress bi trebao donijeti Kidd-Gilchristovu energiju na obje strane parketa. Udarnu četvorku bi trebao zaokružiti lanjski sedmi igrač Kyle Wiltjer, stretch četvorka prve klase, čiji šut bi se trebao sjajno nadopunjavati s Poythressovim napadanjem obruča.

Problem je dubina rotacije. Lani su izgurali sezonu sa šest igrača (iako je Wiltjer svakako mogao igrati više da je dobio priliku) jer su svi bili toliko raznovrsni da su se samo prebacivali s pozicije na poziciju kada bi u igru ušao šesti igrač Darius Miller. Ove sezone pak teško je predvidjeti tko će dobiti većinu minuta na jedinici jer Calipari nije pronašao svog novog rasnog playa u srednjoj školi, već je posegnuo za dva NCAA veterana pristigla s drugih programa.

Ryan Harrow i Julius Mays tako će držati ključ sezone u svojim rukama – pokažu li se sposobnima biti treneri na parketu, a posebno pokažu li se sposobnima igrati Calipariev NBA stil igre koji uključuje puno više slash & kick akcije nego kretanja bez lopte, sav ovaj talent mogao bi biti iskorišten. Zakažu li i ostanu li Wildcatsi bez posložene rotacije, mladost bi se mogla pokazati prevelikom preprekom. Usprkos svemu, kladite se protiv Caliparia na vlastitu odgovornost.

LOUISVILLE

Nešto slabiju ovogodišnju konkurenciju (posebice u konferenciji, gdje su i Georgetown i Marquette i Uconn ozbiljno oslabljeni) trebao bi iskoristiti Rick Pitino koji je već dokazao da može doći do rezultata čak i s limitiranom okosnicom igre koju čine Peyton Siva i Gorgui Dieng (lani su igrali Final Four). Siva je minijaturni slash & kick playmaker upitnog šuta sklon gubljenju lopti, a Dieng je sirovi skakač i bloker bez previše talenta, što znači da Slick Rick na raspolaganju ima sumnjive glavne igrače obrane i napada. Međutim, već je dokazao da može s takvima, stoga se kao najveći problem ističe nešto drugo.

Odlaskom Kurica i ozljedom Mare ostali su bez udarnih šutera, a teško je zamisliti Pitinovu momčad bez trice. Međutim, koliko god učinkovitost u napadu bila pod znakom pitanja, ovo bi mogla biti jedan od najboljih obrana koje je Rick ikada složio. S Diengom u sredini i Sivom kao predvodnikom klasičnog Pitinova presinga, ostatak rotacije činiti će atlete NBA potencijala. Chane Behanan i Wayne Blackshear nisu lutrijski talenti sjajnog šuta koji mogu kreirati za sebe i druge, ali su u stanju trčati i skakati dan i noć u kombinaciji s izuzetnim fizikalijama i dužinom. To je sasvim dovoljno da uz pomoć Dienga čine možda i najdominantniji frontcourt u NCAA konkurenciji.

Priključi li im se tijekom sezone i poneki šuter, a nekoliko potencijalnih ima na klupi, Louisville će trebati izbjegavati u doba ožujskog ludila.

ELITE EIGHT

UCLA

Shabazz Muhammad konačno je dobio pravo igranja od rigoroznih NCAA cenzora (kojima je smetalo što je na klinca netko potrošio par tisuća dolara), a time je i UCLA nakon nekoliko godina razočaranja automatski postala momčad za završni turnir. Dok će se Muhammad boriti s Noelom i Zellerom za ulogu prvog picka na budućem draftu, UCLA će na leđima svojih brucoša pokušati vratiti vjeru u posrnuli program.

Uz Muhammadove 1 na 5 majstorije na boku, najveću pažnju fanova privlačit će još jedan brucoš, point forward Kyle Anderson. Momak je u srednjoj igrao ulogu ultimativnog lidera na parketu, kao playmaker u napadu, odnosno kao centar u obrani, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama i posebice košarkaškom IQ-u. Obzirom na visinu i očite all-round kvalitete vodi se kao klasična trojka i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kako će se uklopiti uz strijelca kakav je Muhammad i dokazanog NCAA playa poput Larrya Drewa (sin trenera Atlante).

Uz brucoše i solidnog Drewa, snaga UCLA leži pod košem, gdje imaju svoj odgovor na braću Plumlee – braću Wear (vjerovali ili ne, radi se o još drvenijoj bijeloj braći), a tu su i dva tenka - bucmasti igrač treće godine Joshua Smith, koji još nije ugledao McDonalds u kojemu nije valjalo poviriti na meni, te brucoš Tony Parker, koji je po svemu sudeći nekoć i pojeo McDonaldsov restoran.

Uspije li nekada veliki trener Ben Howland nekako zatomiti sve probleme koji su zadnjih godina napali njegovu svlačionicu (dosadašnja taktika zabijanja glave u pijesak na probleme van parketa nije se pokazala uspješnom i Howlandova pozicija ozbiljno je uzdrmana), odnosno uspije li pronaći idealan omjer virtuoznosti Muhammada i Andersona sa sirovom snagom pod košem, UCLA može računati na sjajnu sezonu.

ARIZONA

Lani ih je bilo čudno gledati kako onako niski muče protivnike skokom i obranom, a ove sezone dokazanoj energiji i borbenosti dodaju visinu i pravi talent. I usput će moći nešto i zabiti. Vraća im se 5 najvažnijih igrača, a dobivaju čak 5 rasnih brucoša, tako da bi sve osim borbe s UCLA za vrh konferencije koja je odavno izgubila sjaj bilo iznenađenje. Dapače, obzirom na miks iskustva i svježeg talenta koji im donosi na ovoj razini rijetko viđenu dubinu, možda su i favoriti.

Sve počinje od Solomona Hilla, krila solidnog šuta koja je lani glumilo skakača, a često i centra usprkos 198 cm visine. Vidjeti ovako niskog, ali žilavog, igrača kako glumi centra uobičajeno je na nižim razinama, ali se rijetko viđa u vrhunskom programu, stoga su u Arizoni preko ljeta upravo najviše radili na nabavi centimetara. Hill se tako po novome izvlači na krilo, a u sredinu upada brucoš Kaleb Tarczewski, ogromni centar solidne tehnike u niskom postu od kojega se u prvoj sezoni na novoj razini očekuje prvenstveno da skače i zatvara reket.

Pored ove dvojice minute će dobiti još dva brucoša, jedan preko 210 cm visoki (Grant Jerrett) i jedan nešto klasičniji podizač energije (Brandon Ashley), od kojih se kao i od Tarczewskog očekuje izbor u prvoj rundi najkasnije 2014. Popunivši unutarnju liniju idealnim omjerom talenta i iskustva, Wildcatsima je ostalo samo pronaći čovjeka koji može voditi napad, što su riješili dovođenjem dojučerašnjeg playmakera Xaviera, Marka Lyonsa, koji je odlučio seniorsku godinu provesti u programu koji se bori za konkretne stvari.

Rotaciju zaokružuju dva šutera s iskustvom, Nick Johnson i Kevin Parrom, a tu je još barem pet korisnih, što veterana što brucoša, na koje se mogu osloniti. Ukratko, vukući poteze poput nekakve NBA ekipe i koristeći sve mogućnosti NCAA sistema da se pojačaju, u Arizoni su preko ljeta od momčadi koja je ispala u prvom krugu utješnog NIT turnira stvorili Final Four pretendenta.

SYRACUSE

Lanjski draft je bio krcat solidnim košarkašima, a posebice su to osjetile momčadi iz Big Easta koje su najvećim dijelom ostale bez svojih nositelja. I dok smo spomenuli ekipe poput Georgetowna, Uconna i Marquettea koje će teško nadoknaditi gubitke, ‘Cuse Jima Boeheima neće imati takvih problema. Iako su ostali bez pola momčadi (na draftu su izabrani Waiters, Melo i Joseph, a combo bek Scoop Jardine je diplomirao), lani su bili toliko duboki da će u stilu Kansasa samo preraspodijeliti odgovornosti na one koji su ostali. Plus, Boeheim je izuzetno zadovoljan ovogodišnjim brucošima, tako da je očito kako će talenta za što duži boravak na završnom turniru biti više nego dovoljno.

Od veterana glavne uloge će nositi combo bek Brandon Triche, koji je lani uz Jardinea i Waitersa činio jednu od najboljih bekovskih rotacija u NCAA. Partner će mu ove sezone biti play Michael Carter-Williams (kojega draft stručnjaci najviše cijene u ovogodišnjoj ponudi 'Cusea, smatrajući ga za lutrijskog igrača), dok će role dvojice krila odraditi u lanjskoj rotaciji dokazane atlete C.J. Fair i Rakeem Christmas. Iako Christmas nije klasična petica kao Melo, osjećajem za blokade i pokretljivošću trebao bi funkcionirati kao srce obrane u klasičnoj Boeheimovoj 2-3 zoni. Što se brucoša tiče, ime koje će dobiti daleko najviše pažnje je DaJuan Coleman. Momak nije u rodu s nekadašnjom legendom ‘Cusea, Derrickom, ali masom i ne baš atletskom formom stvarno podsjeća ne nekadašnjeg asa.

Navodno se radi o izuzetnom talentu sposobnom dominirati u postu koji bi trebao zaokružiti petorku. U slučaju da se Coleman ne pokaže spremnim, tu je dovoljno visokih i žilavih veterana koji mogu uskočiti na njegovo mjesto i održati zonu pod kontrolom. Ovogodišnja momčad nije krcata kao lanjska i teško će moći nadoknaditi napadačku moć Waitersa i snajpersku podršku Josepha, ali Boeheimova obrana, sa svom ovom dužinom koju sadrži, sigurno neće podbaciti.

NORTH CAROLINA

Ostali su bez gotovo pa cijele rasne generacije sastavljene od NBA talenta, a povijest nas uči da, nakon takvog raspada jezgre, UNC obično uzme godinu slobodno dok ne sastavi novu. Doduše, povijest nas uči i to da kad se sastavi onakva generacija, UNC obično osvoji naslov, ali Zelleru, Barnesu, Hensonu i Marshallu ipak nije pošlo za rukom ponoviti ono što je uspjelo Hansbroughu, Lawsonu i Ellingtonu ili Feltonu, Marvinu Williamsu i Seanu Mayu.

Tako da, tko zna, možda se standardno solidna količina brucoša (među kojom ovaj put nema lutrijskog talenta) u kombinaciji sa solidnom veteranskom skupinom, koja je lani uglavnom igrala sporedne uloge, pokaže dobitnom kombinacijom. Od svih lanjskih preostalih igrača zadatka, veću odgovornost najlakše bi trebao podnijeti James McAdoo, izuzetno zahvalan košarkaš kod kojega je samo pitanje može li atleticizam i energiju pretočiti u ozbiljnu košarku.

Trener Roy Williams okružit će ga dokazanim 3&D opcijama poput combo beka Dextera Stricklanda (koji je dogurao do četvrte godine bez većih zasluga, ali i bez većih problema), swingmana Reegiea Bullocka i šutera specijalista P.J. Hairstona te se nadati da će to uz igru brucoša Marcusa Paigea biti dovoljno za još jednu uspješnu sezonu. Očit je manjak visine koji je lani u obliku Zellera i Hensona bio najveće oružje - čak i ako se u napadu pokriju šuterskim učinkom, McAdoo nije ni približno dovoljan da zaigraju obranu koja bi im garantirala borbu za sami vrh.

SWEET SIXTEEN

DUKE

Coach K. na raspolaganju i dalje ima par balvana iz porodice Plumlee, koji će i dalje biti okruženi opasnim šuterima (Sethom Curryem na perimetru i Ryanom Kellyem kao stretch četvorkom). Problem pak nastaje onog trenutka kada bacimo pogled na novu klasu brucoša i shvatimo da u njoj nema rasnog combo strijelca u rangu Irvinga prije dvije sezone ili Austina Riversa lani. Koliko god Kelly i Curry bili dobri šuteri, netko će im morati otvarati prostor, a za to neće biti dovoljni pasovi iz posta Masona Plumleea.

Iako K. ima dva brucoša s top 50 pedigreom, ni jedan od njih nije kreator – Rasheed Sulaimon je šuter, a Alex Murphy all-round krilo. Obojici će trebati vremena da pronađu ulogu u sistemu, što znači da će rotaciju uglavnom zaokružiti od ranije poznata imena poput combo bekova Quinna Cooka i Tylera Thorntona ili energičnog krila Josha Hairstona (lani često korišteni swingman Andre Dawkins pauzirat će ovu godinu iz privatnih razloga). Sve u svemu, Duke ima solidnu momčad koja zasigurno može nadmašiti lanjsko ispadanje u prvom krugu od Lehigha. Obrana i šut su tu, ali koliko god Curry i Kelly bili dobri u tome što rade, trenutno svakako ima boljih.

FLORIDA

Uz Billya Donovana na klupi, momčad na parketu i dalje predvodi neuništivi Kenny Boynton koji bi u svojoj četvrtoj godini trebao ispaliti još više nerezonskih trica nego ikada do sada obzirom da više nema ni Bradleya Beala ni Ervinga Walkera u troglavom čudovištu od vanjske linije. Odlazak lanjskog bekovskog dvojca pokušat će nadoknaditi Mike Rosario, lanjska uzdanica s klupe, ali glavna snaga ove momčadi par je pod košem.

Patric Young mrcina je od centra za NCAA standarde (za NBA je prenizak) koja fizikalijama i atleticizmom kontrolira skok i sredinu, dok se oko Erika Murphya kao stretch četvorke s instinktima point-forwarda događaju one najbolje stvari u napadu (najbolji šuter i nesebični asistent). Murphy omogućuje Donovanu da ostane pri niskoj postavi s tri beka ili pak da koristi dodatnog skakača, ovisno o matchupu. Svi udarni igrači imaju dovoljno iskustva, Donovan je dokazani šampion i na ovoj momčadi treba držati oko. Pronađu li dovoljno duboku rotaciju, mogli bi iznenaditi.

MICHIGAN STATE

Odlazak Draymonda Greena u NBA je ogroman udarac obzirom da se najveći dio igre u oba smjera vrtio oko njega, ali, ako itko zna preživjeti takve situacije to je Tom Izzo. Čovjek ima svoj sistem na oba kraja parketa baziran na čvrstoj obrani te kontroli skoka i lopte, ima svog generala sposobnog predvoditi ga (Keith Appling, iskusni play kojega kao i većinu playeva Spartansa čeka izuzetna karijere u Europi), a tu je uvijek hrpa raznovrsnih krila i visokih koji će odrađivati prljavi posao.

Od veterana tu su dvije mrcine u sredini, Derrick Nix (zadužen za zabijanje) i Adreian Payne (zadužen za kontrolu reketa), dok će mlade snage biti zadužene za popunu bokova – Izzo je konačno uhvatio vrhunskog brucoša s all-american pedigreom osiguravši usluge Garya Harrisa (swingman je bio top 25 regrut), a tu je i lanjski brucoš Branden Dawson, koji je propustio dobar dio svoje prve godine zbog ozljede koljena. Oporavi li se kako treba i vrati li se u formu zbog koje je smatran talentom vrijednim prve runde drafta, Izzo bi na raspolaganju mogao imati petorku za napad na Indianu.

MICHIGAN

Playmaker Trey Burke je odlučio preskočiti draft i riskirati pad u drugu rundu te je ostao još jednu godinu na faksu, davši time Michiganu ključno oružje u pokušaju da se konačno dočepaju 16 najboljih nakon dva razočaravajuća nastupa prethodnih sezona. Uz Burkea, kičmu momčadi i dalje čini solidni all-round swingman Tim Hardaway Jr. koji bi u trećoj godini konačno trebao postati i pouzdani šuterski oslonac (drugim riječima, trebao bi prestati oscilirati iz utakmice u utakmicu), a tu su još dva veterana zadužena za prljave poslove, 3&D majstor Matt Vogrich i R&D specijalac Jordan Morgan.

Potonja trojica su zajedno već tri sezone i upravo bi to, uz dodatni Burkeov napredak, trebala biti najveća snaga Michigana na putu izlaska iz sjene Indiane i Spartansa. Također, kako ne bi preskočili ponovno uspostavljenu tradiciju dovođenja atraktivnih brucoša, trener John Beilein dodao je rosteru dva potencijalna NBA igrača. Glenn Robinson sin je Big Doga i, ako je imalo nalik na oca, od prvog dana trebao bi pomoći u rešetanju protivničkih obrana.

Razvoj drugog klinca puno je bitniji za rasplet ove sezone – kako nemaju dubinu i kako su ostali bez pouzdane stretch četvorke Evana Smotrycza (prešao na Maryland koji mu je obećao veću ulogu u napadu), igre Mitcha McGarya pod košem bit će ključne. Pomogne li on koševima i skokovima u postizanju unutar-van balansa, ova generacija Wolverinesa imat će sasvim dovoljno talenta da se nada i boljoj poziciji od one iza Indiane i Michigan Statea.

OHIO STATE

Odlascima Sullingera i Buforda ostali su gotovo u potpunosti bez jezgre koja je zadnjih par godina vladala konferencijom. Preostali su još samo solidni terijer Aaron Craft i all-round krilo Deshaun Thomas, a to je jednostavno premalo za pratiti momčadi poput oba Michigana i Indiane. Ipak, Craftova igra u obrani i Thomasova sposobnost trpanja sa svih pozicija trebale bi im osigurati relativno miran plasman na završni turnir.

Ulazak u 16 najboljih je upitan dijelom i zbog slabašnog upliva kvalitetnih brucoša, tako da će Thad Matta ostatak minuta uglavnom raspodijeliti na preostale igrače zadatka iz prijašnjih momčadi, poput 3&D beka Lenzellea Smitha ili teške petice Amira Williamsa.

PITTSBURGH

Prošle sezone bili su ogromno razočaranje, ali imali su opravdanje jer je konkurencija oko njih bila ubojita – Marquette, Georgetown i Cincinatti imali su generacije na vrhuncu, a tu su bili i uvijek solidni Syracuse i Louisville. Padom kvalitete rostera u ove prve tri momčadi, Pitt ove godine više nam opravdanja za novi pad. Trey Woodal je combo strijelac prve NCAA klase (a uz to je i senior, što je u slučaju čovjeka koji ima loptu u rukama većinu vremena izuzetno bitno), a tu je i budući NBA lutrijski pick, centar Steven Adams, za kojega se otimalo pola NCAA programa.

Ako su skauti u pravu (Chad Ford i NBAdraft.net vode ga kao 9. pick već ove godine, dok je po DraftExpressu 7. pick 2014.), klinac s Novog Zelanda trebao bi od prvog dana dati Pittu količnu koševa i skokova u postu kakvu nisu imali od dana DeJuana Blaira. Za ostalo bi se trebao pobrinuti solidno popunjen roster na kojemu ima svega, od all-round swingmana (Lamar Patterson i J.J. Moore) preko skakača (Talib Zanna i Dante Taylor) do kreatora (Trey Ziegler i brucoš James Robinson). Iako ni jedan od navedenih nije klasa sam za sebe, njihova sposobnost odrađivanja određen role daje Pittu dubinu kakvu danas nema ni jedna momčad u Big Eastu, što ih stavlja odmah iza Louisvillea i Syracuse.

BAYLOR

Ostali su bez krila Perrya Jonesa i Quincya Millera, ali kako se igra ionako nije vrtila oko njih, to ne bi trebalo ostaviti veće šokove po sistem. Glavni igrači trenera Scotta Drewa bili su bekovi, combo majstor Pierre Jackson i sjajni šuter Brady Heslip, koji će i dalje nastaviti odrađivati lavovski dio posla, a možda najveći šok po sistem bit će odluka trenera Drewa da odustane od grozne 1-3-1 zone koja više nema smisla čak ni na NCAA razini pored sve boljih atleta koji naviru sa svih strana.

Minute Jonesa i Millera te lani glavnog R&D igrača Quincya Acya pokušat će zamijeniti prije svega brucoš Isaiah Austin, po svim relevantim skautima lutrijski pick. Radi se o visinom i masom pravom centru koji bi trebao gospodariti sredinom u obrani (što Jones nije mogao) i tako zamijeniti Acyevu ulogu (dodavač ručnika iz Raptorsa ubijao se u pokušajima da zatvori sve rupe njihove obrane zadnje dvije godine), a usput ima i dovoljno meku ruku da se izvuče iz reketa i nadoknadi (povremene) šuterske epizode Jonesa i Millera.

Oko ove trojke Drew će posložiti još jednog brucoša, Rica Gathersa, koji bi pod koš trebao donijeti sirovu snagu pokaže li se Austin previše zaljubljen u igru licem košu poput svojih prethodnika, a tu su i dva veterana, R&D specijalac Cory Jefferson te combo strijelac A.J. Walton. Opravda li Austin barem približno očekivanja i odustane li Drew stvarno od svoje zone (što će zasigurno rastužiti Denisa Bajramovića), ova momčad ne bi trebala imati problema preskočiti oslabljene Texas i Kansas State te se pozicionirati kao drugu najbolja u konferenciji nakon Kansasa.

NORTH CAROLINA STATE

Prošle sezone su pokazali da imaju dovoljno talenta za turnir, a kako nitko od važnijih igrača nije otpao, ove godine bi konačno mogli izazvati i UNC za titulu bolje od dviju North Carolina. Oružja s kojima će ići u lov na Duke i UNC su tri veterana koja uredno preskaču zov NBA lige kako bi pokušala ostvariti značajan rezultat na ovoj razini i ovo im je vrlo vjerojatno zadnja šansa.

Radi se o all-round krilu C.J. Leslieu, koji je uz McAdooa najveći atleta u konferenciji (iako se skauti baš i ne slažu oko njegova potencijala – po Fordu je na rubu prve runde, po DraftExpressu je na rubu lutrije, a po NBAdraft.netu pada u drugu rundu), skakaču i podizaču energije u obrani Richardu Howellu (koji nema visinu za NBA, ali ima glad za košarkom koja će ga zasigurno zadržati u ligi duže nego mu to garantira talent) i combo beku Lorenzu Brownu (kojega nedostatak pozicije i uloge gura u skupinu talenta druge runde, ali koji ima sasvim dovoljno vještina da se izbori za ulogu back-up playa u ligi). Specijalist za trice Scott Wood zaokružuje ovu izuzetnu jezgru, a možda najvažnija vijest je da su ovoj rotaciji dodali jednog od najtraženijih bekova među brucošima, combo strijelca Rodneya Purvisa.

Uspiju li se Purvis i Brown nekako dogovoriti oko kontrole lopte i ostane li dovoljno šuteva za ostale, odnosno uspiju li Howell i Leslie nekako sakriti činjenicu da nemaju rasnog post igrača, bit će ovo zeznuta momčad. Ali, ipak itekako ovisna o matchupu zbog kroničnog nedostatka centimetara – koliko god da djeluju opasno napadački, toliko su šuplji obrambeno.

16Nov/1210

THE RANKINGS – WEEK 2.

Posted by Gee_Spot

Drugi tjedan loptanja pod NBA obručima (copyright Slavko Cvitković) donio je nekoliko zanimljivih trendova i nove potrese na našoj ljestvici četiri faktora. Čak i nakon prilagodbe težini rasporeda, Miami je nastavio tonuti zbog sve lošijih obrambenih prezentacija (fascinantno je da klub, koji je dvije sezone upravo na obrani gradio put do prvog naslova, odjednom mijenja stil igre iako su se do jučer svi u organizaciji, od Rileya do Jamesa, zaklinjali u obranu - takvo odricanje od identiteta je neviđeno, makar vjerovali da su s novim sistemom još bolji).

Tvrdoglavo odbijanje Erica Spoelstre da koristi visoku postavu čak i na ovoj ubitačnoj mini-turneji po Zapadu tako se prometnulo u najzanimljiviji trend sezone, a ništa manje atraktivne teme su i dolazak Mikea D’Antonia u Lakerse te balans obrane i napada kojega prezentiraju Clippersi i Grizzliesi. Također, nemam pojma što se iz toga može zaključiti, odnosno može li se zaključiti išta, ali teško da u ligi imamo tri čovjeka koja u ovom trenutku igraju bolju košarku od Kobea, Timmya i Jasona Kidda (opaska - ne računam dežurne krivce poput Jamesa, Paula i Duranta, jasno).

1. NEW YORK KNICKS (5355 bodova)

A taj Jason Kidd nije normalan. Reći da čovjek u 40-oj godini trenutno igra kao mladić bilo bi pretjerivanje jer je prije samo dvije godine upravo on davao ritam Dallasovom putu do naslova. Dakle, možemo se zadovoljiti konstatacijom kako Kidd igra jednako dobro kao tijekom Dallasova pohoda na vrh, ako zbog ničega drugoga onda zbog fantastičnih šuterskih brojki. Jasno, već smo govorili kako šuterska eskapada Knicksa nije održiva i stvari su već počele lagano dolaziti u normalu (s 15 trica po utakmici pali su na 10), a dodatni pad možemo očekivati i iz razloga što Knicksi uopće ne ulaze u reket (imaju najmanje pokušaja iz reketa, a iako su solidni u realizaciji zicera, samo 40% njih je asistirano). Praktički, žive od trice, a znamo kako to završava.

Ali, dok ovaj period traje, teško da postoji zabavnija momčad u ligi. Sve polazi od Kidda koji kontrolira ritam i skriva sve mane suigrača (Feltona kao playmakera, Smitha kao stopera, Brewera kao šutera). Nemoguće je zanemariti šuterski doprinos Smitha (74% za tricu), Brewerovu brutalnu obranu (drži protivnike na 6.6 PER učinku, što je za poen bolje od Iguodale) i Anthonyev all-round učinak. Chandler se malo previše kocka na perimetru, ali još uvijek stigne biti Chandler, Felton je izuzetno koristan (samo dvije izgubljene lopte u prosjeku i hrpa otvorenih trica – život je lagan uz Jasona Kidda) i to vam je 6 igrača Knicksa koji trenutno igraju s takvom harmonijom da se čini kao da su zajedno cijeli život.

Postava s Anthonyem na laktu, Chandlerom nisko u postu te s tri šutera uokolo koja znaju kreirati za sebe i druge (Smith, Kidd, Felton) nudi školski primjer savršenog korištenja prostora i za sada je nije u stanju zaustaviti nitko. Istina, Knicksi su odigrali samo 6 utakmica dok je ostatak lige već na 8 do 9, ali dovoljno je pogledati zadnju četvrtinu protiv Spursa u kojoj je ova petorka jednostavno izbezumila obranu San Antonia. Najluđe od svega je što dok ovako šutiraju bez problema mogu izdržati i specijalca poput Brewera na parketu – ako protivnici pokušaju udvojiti nekoga od šutera, ostaje dovoljno prostora Breweru za njegove već klasične cutove iza leđa obrane koje Kidd nagrađuje svaki put.

Ponavljam, postotak trice će pasti, automatski će se omjer Kidda i Smitha u spot up situacijama smanjiti u koristi Carmela u post/izo akciji, a negdje usput će trebati pronaći još dva igrača za ozbiljnu rotaciju jer 6 nije dovoljno (a ne zaboravimo da je tu i problem pronalaska uloge za Amarea). Također, već večeras protiv Memphisa dobit ćemo odgovor koliko je održivo koristiti Carmela isključivo na četvorki (kao što je Miami dokazao, niska postava izuzetno je ranjiva protiv ovakvih momčadi). Ali, usprkos svim problemima pred njima, Knicksi su pokazali da imaju sasvim dovoljno oružja za održati se pri vrhu Istoka, za što će im uz solidan balans obrane i napada, najviše pomoći fantastična kontrola lopte i izuzetan omjer izgubljenih i osvojenih lopti u kojem im nema premca (copyright Mike Woodson).

2. LOS ANGELES LAKERS (4845 bodova)

D’Antoni još nije ni stigao, a Lakersi su već zaigrali kako se od njih očekivalo, odigravši sjajnu partiju protiv Spursa i potvrdivši da je smjena Browna bila opravdana – na stranu filozofiranje o tome što je pravo, a što krivo, kada izgubiš podršku igrača jednostavno moraš otići. Izjave Kobea i Gasola jasno potvrđuju kako je disala svlačionica (ni jedan ni drugi nisu štedili bivšeg trenera), a njihov pristup obrani nakon smjene točka su na i. Gledati stvari kroz prizmu brojki te se fokusirati na to da je napad bio dobar usprkos Princetonu, a da je obrana bila problem, u ovom slučaju totalno je pogrešno. Ne, napad je bio dobar zato što je talent kojega je Brown imao na raspologanju izuzetan i to nema nikakve veze s Princetonom.

Iako su Lakersi usprkos nesuđenom sistemu mogli zabiti, činjenica je da se nitko nije osjećao dobro u takvom kontekstu i stoga upravi nije preostalo ništa drugo nego poslušati kako igrači dišu. Razglabati sada o tome da li se takav potez mogao napraviti ranije i da li je uopće trebalo dati Brownu još jednu šansu nakon lanjske blijede sezone sada je iluzorno – igrači su dobili što su htjeli, izuzetno slobodan sistem u kojem će individualno svaki dobiti šansu pokazati što zna bez puno crtanja po ploči. Sve što su izgubili je jedan trening kamp, ali, kao što je Kobe naglasio, bolje izgubiti jedan trening kamp nego pola sezone dok se odlučiš na promjenu. Što nas dovodi do D’Antonia.

Mike je tijekom cijele karijere uporno pokušao dokazati kako vrhunski napad može nadoknaditi manjkavu obranu, a njegovi uspjesi sa Sunsima upravo i jesu otvorili vrata opciji da se i bez top 10 obrane može postići vrhunski rezultat, praktički stvorivši NBA stil novog milenija u kojem danas toliko uživamo (niske postave, dva šutera na boku, dominantni play i pick igra). Međutim, pri tome njegove obrane jedva da su bile prosječne, a to nije recept za uspjeh. Sad pak treba razlučiti da li je razlog za te nedovoljno dobre igre u obrani ležao samo u D’Antoniu ili je u pitanju puno kompleksnija priča. S jedne strane tako imamo gomilu izjava o tome da D’Antoni ne vodi računa o obrani koju uredno delegira pomoćnicima. Svi njegovi asistenti i igrači bezrezervno su tvrdili kako Mike na treningu većinu vremena troši na napad, što je dijametralno suprotan pristup od onoga kojega ima većina kolega s prstenom koji su nas i naučili da prihvatimo paradigmu o tome kako obrana donosi naslove.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti kako su Knicksi dolaskom Woodsona za pomoćnika i Chandlera za centra preko noći postali vrhunska obrambena momčad, što jasno govori da D’Antoni može biti odogovoran za iznadprosječnu obranu ako u rukama ima vrhunski materijal. Mislim, s Amareom, ostarjelim Shaqom, pa čak i Diawom u sredini, ni Larry Brown ne bi bio u stanju složiti poštenu obranu. Dodaj tome čudni izbor pomoćnika u Phoenixu (njegov nesretni brat Dan i konfliktima skloni Iavaroni očito nisu bili stručnjaci koji bi mu čuvali leđa u tom obrambenom dijelu) i jasno je kako D’Antoni nije kriv za neuspjehe Sunsa – uostalom, dolaskom Kerra za GM-a franšiza je pokušala poboljšati obranu dovođenjem pravog centra, ali je problem bio u tome što su zakasnili nekoliko godina. Shaq je napustio Miami već dobrano usporen, a u paru s Amareom koji je obranu uvijek smatrao odmorom od napada, činio je rijetko viđen visoki par koji, usprkos svim fizičkim predispozicijama (jedan je imao masu, drugu brzinu i eksplozivnost), jednostavno nije imao znanja da zatvori reket.

I dok se još ne zna tko će u Lakersima biti zadužen za obranu, očito je kako D’Antonija čeka najbolji obrambeni centar s kojim je ikada radio. Kako bude rastao u formi, Dwight će rasti i u obrambenom učinku, a to bi obranu Lakersa trebalo lansirati u gornju trećinu bez obzira na sve ostalo – jednostavno, centar je ključ obrane jednako kao što je rasni playmaker ključ napada. Tako da će puno zanimljivije biti pratiti kako će se razvijati igra u napadu. Lakersi mogu trpati i trenutno to rade na silu (skokovima u napadu) i zahvaljujući Kobeovim suludim brojkama (ako je Kyle Lowry bio MVP prvog tjedna, Kobe je drugog), ali kada se stvari stabiliziraju ne bi bilo loše imati i nekakav sistem.

Nashov povratak svakako će koristiti u tome, plus biti će sjajno ponovo vidjeti Stevea u prepoznatljivim 2 na 2 situacijama. Howard je bio dio efikasnih napada cijelu karijeru, ali Van Gundy je koristio jednostavnu formulu – okružio ga je tricašima koji su znali kazniti svako njegovo udvajanje. Kod D’Antonia, Dwight će prije svega biti pick & roll mašina, što je također aspekt igre koji je savladao više nego dobro uz Turkoglua i Nelsona. Bit će zanimljivo gledati kako D'Antoni slaže napad oko ne baš idealnog ljudstva, prije svega zbog manjka šutera, ali realno je očekivati da će ga držati u vrhu obzirom na količinu talenta.

Ukratko, D’Antoniev na pick & roll, slash & kick i spot up situacije oslonjen "7 seconds or less" run and gun sistem 100% je produkt NBA okruženja, onoliko koliko je Princeton bio produkt NCAA svijeta. Igrači koje ima su sve redom legende, pretalentirani da bi ih se stavljalo u kalupe, a jednostavan stil igre poput ovoga kojega njeguje D’Antoni dat će im potrebnu slobodu da maksimalno koriste talent (ako ništa drugo, barem više nećemo gledati Artesta kako glumi point forwarda i gubi lopte uzalud, što je bio zaštitni znak ovih prvih pet utakmica s Princetonom). Dakle, u Los Angelesu i dalje sve ide po planu, a plan je da treba biti na optimumu do playoffa. I sve će biti ok dok god se sjete da za lov na naslov trebaju barem prosječnu obranu.

Od konkretnijih stavi pak jedna već sada bode u oči – nesposobnost Lakersa da kontroliraju loptu (tu su totalna suprotnost Knicksima). I dok će povratkom Nasha broj izgubljenih automatski pasti, činjenica je da Lakersi na vanjskim linijama nemaju terijera koji može odigrati presing na loptu. Nedostatak šutera, koji će postati bolno izražen ne probudi li se Meeks, također je potencijalan problem, ali nedostatak obrane na pozicijama 1 i 2 stavlja dodatan teret na leđa Howarda i Gasola. To je nešto što bi se tijekom sezone trebalo sanirati, ali obzirom na manjak resursa koje Lakersi mogu ponuditi u tradeovima, sve što im preostaje je čekati nekog veterana da im upadne u krilo (rekao bih da je Raja Bell rješenje obzirom na odnos s D’Antoniem i činjenicu da ga je Kobe već ranije regrutirao u Lakerse, ali Raja je lani pokazao opasne znakove raspadanja i pitanje je koliko bi dobroga donio obrani).

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4825 bodova)

Pobjeda protiv Heata potvrdila je trend prisutan od početka sezone – Memphis možda konačno ima solidnu klupu. Ovo možda je nužno obzirom da Pondexter i Ellington ničim do sada nisu ukazivali na ovakav razvoj karijere. Pondexter trenutno gađa trice 15% iznad prosjeka, što je neodrživo, dok je Ellington iz specijalca za tricu odjednom postao all-round koristan bek. Bayless je očekivano dobar, iako u nešto skromnijoj ulozi zbog eksplozije Ellingtona. Uglavnom, kvalitetna igra klupe ne samo da je riješila problem rotacije na vanjskim pozicijama, već i problem šuta.

Odnosno, riješila je to barem privremeno – kada pogledamo malo širi kontekst i uzmemo u obzir da Gay i Conley tricu ne gađaju ništa bolje nego inače (što u slučaju Gaya i dalje znači nedovoljno dobro), postaje jasno kako dobar dio trenutnog unutar-van balansa u napadu Memphisa leži na klimavim temeljima. S druge strane, ako uzmemo u obzir da Lakersi uopće nemaju klupu i da Oklahoma više nema šestog igrača sposobnog napraviti razliku, Memphis čak i s ovako neuglednom skupinom imena uopće ne djeluje loše. Dapače, čak i ako ostanu samo na Baylessu, a da pritom dobiju Arthura nazad nakon ozljede (čime bi konačno mogli malo odmoriti Zacha i Marca jer Speights to nije u stanju sam samcat), imat će na raspolaganju solidnu užu rotaciju za playoff.

Ali, nisu samo bolja klupa i trenutno dobar postotak šuta razlog za iznenađujuće dobre igre Memphisa, već i manje izgubljenih lopti što proizlazi iz bolje uigranosti dvojca pod košem s Gayom i Conleyem, točnije s jasnije izraženim identitetom za koji je zaslužna Hollinsova odluka da se napad vrti preko Gasola puno više nego preko Gaya. Također, sve je više pick & roll akcije za Conleya koji to koristi izuzetno kvalitetno. Gay je tako tek treća opcija u kreaciji igre (iako i dalje ostaje najveći potrošač lopti, ali sada ih barem troši nakon što ga razigraju Gasol ili Conley), što je izuzetno dobra vijest za Memphis.

A da ne bi ispalo samo da kudimo Rudya, treba istaknuti koliko je bitan u borbi protiv Miamia i Oklahome – ono što dozvoljava Memphisu da dominira pod košem u ovim dvobojima sposobnost je Gaya da 1 na 1 smeta Jamesu i Durantu. Čovjek možda nije franšizni talent, ali je mrcina od atlete koju ove dvije momčadi jednostavno ne mogu braniti ako su James ili Durant zauzeti pomaganjem pod košem. Što je samo još jedna potvrda onoga što smo pričali prije dvije sezone (a onda se ozljedio Zach i sve smo to zaboravili kao da je čovjek u najmanju ruku umro) – Memphis je matchup noćna mora za cijelu ligu.

Imamo prisutan i jedan minus koji je rezultat novih tendencija, a taj je da Memphis više nije dominanta momčad u ukradenim loptama, što proizlazi iz smanjene uloge Tonya Allena (pao na 22 minute po utakmici), ali kako to otvara više minuta šuterima, ti poeni iz kontre nadoknađeni su tricama što je u principu pozitivna zamjena. Bez Tonya ta njihova obrana više nije toliko moćna, ali ravnoteža u igri je trenutno takva da to nitko i ne primjećuje.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4745 bodova)

Ibaka i Durant polako izrastaju u obrambene asove, kvragu čak i Westbrook počinje sve manje zapinjati u blokovima, ali nakon ove trojke vlada takva suša da je pitanje kako bi podnijeli ozljedu nekog od nositelja. Presti je napravio dobru stvar što je zamijenio Hardena za fleksibilnost jer postaje očito kako je nekim igračima došao kraj. Perk se i dalje sjajno tuče pod košem, ali njegovih 5 skokova za 25 minuta na poziciji centra su smiješni (to da je igrač manje u napadu i da se ne može kretati izvan obojanog prostora neću ni spominjati, čovjek je najstariji 28-godišnjak na planeti). Collison je bez Hardenovih zicera beskoristan, Martin i Maynor toliko su slabi obrambeno da ih je nemoguće držati zajedno na parketu u završnici (a skoro i uopće), a to pak znači da treba trpiti Sefoloshu više nego je potrebno.

Brooks bi stvarno trebao malo miksati postave, to svi znamo. Samo, pitanje je s kim? Rookiei Lamb i Jones teško da su spremni dati ozbiljniji doprinos momčadi koja se bori za vrh Zapada, a to znači da OKC trenutno ima jednu jedinu postavu koja igra košarku – Russ, Martin, Thabo, KD, Ibaka. Ova petorka ima i dovoljno dužine, dovoljno skočnosti i dovoljno snage, a ujedno je i jedina koja može dovoljno dobro šutirati da opravda boravak Sefoloshe na parketu. Njihova startna postava je, usprkos relativno laganom rasporedu, negativna što se tiče plus/minus učinka, a provela je dva puta više minuta od sljedeće na parketu.

S jedne strane, Brooks bi stvarno trebao zaboraviti na Perkinsa. S druge, barem je sve više počeo koristiti Duranta na četvorci. Odlaskom Hardena, ova toplo-hladno dinamika postat će svakodnevica u Oklahomi, ali nemojmo napraviti grešku i probleme za sve svaliti na odlazak Brade. Ne, temelji ove momčadi su i dalje dobri, ali ostatak kuće je daleko od završne faze. S Hardenom bi imali krov, ali ne i zidove. Čeka ih ogroman posao da pronađu identitet, ali to je bio put na kojem su bili i prošle sezone i jedno Finale ne bi nas smjelo toliko zavarati da zaboravimo kako ova momčad nikada nije imala fluidnu 5 na 5 igru kao osnovu. Problem je, eto, što sada nemaju ni onu 3 na 3 na račun koje su preskočili jednu razvojnu fazu.

5. LOS ANGELES CLIPPERS (4625 bodova)

Slično Memphisu, Clippersi se nameću kao rušitelji trenda. Dok se udarne momčadi lige, prije svih lanjskih finalisti, okreću niskim postavama i šutu iz vana, Clippersi i Memphis žive od dobre stare unutar-van kombinacije. I kao što Memphis trenutno djeluje izvrsno jer nadopunjuje centarsku igru šutom iz vana, Clippersi djeluju jednako dobro su njihovi visoki postali opasnost na obje strane parketa.

Paul opet briljira i drži sve pod kontrolom, a stigne se i dodatno odmoriti jer su Crawford i Bledsoe sjajni u svojim rolama (gube previše lopti, što bi mogao biti problem, ali u playoffu će ionako Paul zaigrati 40 umjesto 30 minuta i kontrola lopte će opet biti uspostavljena), a Griffin mu je iz utakmice u utakmicu sve bolji partner u postu.

Njegova partija protiv Heata jasno je pokazala kako u ovom trenutku u ligi nema 5 boljih igrača u post up igri – osim što je zabijao protiv nemoćnih Jamesa i Battiera, još je važnije da je kažnjavao svako udvajanje povratnim loptama koje su Paul i Crawford uredno stavljali u koš. Ovakav unutar-van balans izneredio je Heat više od ikakve mase i postavlja se pitanje o kakvoj mi to revoluciji pričamo kada će vrlo vjerojatno čak tri polufinalista Zapada biti momčadi s klasičnim centrima i klasičnim četvorkama (Lakersi, Memphis, Clippersi). Obzirom kojom se lakoćom dotični nose sa Spursima, Heatom i Thunderom, budući draftovi koji donose gomilu kvalitetnih centara mogli bi biti važniji za razvoj lige nego se itko nada.

Naravno, Crawford neće vječno igrati košarku života, ali u ovom kontekstu nema sumnje kako će ostati one man offense, što je uloga kojom se proslavio u Atlanti. Kako je Bledsoe spreman za puno veću ulogu, ispada je najveći problem ove momčadi rotacija pod košem. Trenutno i Turiaf i Hollins izgledaju solidno za razliku od Odoma, ali pouzdati se u njih u važnim utakmicama neće biti moguće, a to znači da će Vinnieava raspodjela minuta igrati važnu ulogu.

Naravno, naš omiljeni trener ne propušta priliku da nas podsjeti na svoje postojanje pa starta s Williem Greenom (kojem trenutno upadaju trice), ali svima je jasno da te minute moraju pripasti Bledoseu. Eventualni povratak Billupsa tu neće ništa promijeniti osim što će im dati dodatnu sigurnost – mislim da u ovoj fazi karijere, posebice nakon ovakve ozljede, Chauncey ne želi biti išta više od pomoćnog trenera.

Jasno, moramo spomenuti i Jordana. Očito je kako je preko ljeta dodao poneki napadački potez poprilično siromašnom arsenalu, ali ono što je još važnije – igra bolju obranu. Jasno, i dalje tu ima kašnjenja u rotiranju i preuzimanju, ali u odnosu na ono lani, danas je koristan igrač, što u kombinaciji s Blakeovim napretkom na obje strane parketa obećava nastavak uspješne sezone.

6. CHICAGO BULLS (4600 bodova)

Čak i kada prilagodimo njihove rezultate laganom rasporedu, ne možemo umanjiti vrlo solidne brojke postignute i u obrani i u napadu. Doduše, ovo potonje dobrim dijelom počiva na nikada boljem šutu Joakima Noaha (čak i slobodna gađa s 80%), što je ili znak da je ovoga ljeta ozbiljno radio na tome ili se radi o fazi koja će se ubrzo stabilizirati na nižim vrijednostima. Međutim, za obranu nema straha, osim ako Thibo ne odluči još manje koristiti Gibsona (dvije najbolje postave Bullsa i dalje uključuju njega). Također, obzirom na tanku klupu, čudno je da Butler ne dobiva više minuta - energija koju iskazuje u oba smjera nije privid. Kako ih tek za mjesec dana čekaju prve ozbiljnije prepreke na rasporedu, bilo bi dobro da se stabilizira nekakva rotacija korz idućih mjesec dana jer ovakvo raubanje Denga i Noaha nije vrijedno dvije-tri pobjede kojih će se dokopati do tada.

7. UTAH JAZZ (4380 bodova)

Težak rasporede drži ih u rezultatskom minusu, ali kada se prekine ovaj suludi niz gostovanja (u prvih 18 utakmica imaju ih čak 13), Jazzeri bi trebali krenuti s pobjedama. Četiri faktora ukazuju da im je jedina slabija strana obrambeni skok, ali to je nešto što bi se trebalo popraviti povratkom u svoju dvoranu i na svoju nadmorsku visinu (mislim, nema drugoga razloga da momčad s ovakvom rotacijom visokih dopušta toliko skokova u napadu). Jazzeri idu prema drugom po redu playoffu kojemu jedina prepreka može biti eventualni trade Jeffersona i Millsapa. Kako je ovo na parketu pod kontrolom (koliko pod kontrolom može biti nešto čime upravljaju takvi ležerni tipovi poput Jeffersona i Mo Williamsa, čije odluke u završnicama su ih do sada koštale barem dvije pobjede), potencijalni događaji izvan parketa trenutno su puno zanimljiviji.

8. SAN ANTONIO SPURS (4345 bodova)

Mašina iz Teksasa izgleda kao da joj povremeno nedostaje ulja, što nikako nije dobar znak obzirom na odlične partije Duncana, solidna izdanja Greena i Leonarda te pobjedničke šutove sa sirenom. Međutim, Parker je u sezonu ušao pod ručnom (ispod 40% šuta trenutno), Ginobili je out zbog nove ozljede, što znači da još dobro i igraju. Kada budu kompletni i u formi, možemo očekivati da uđu u novu seriju pobjeda (kao da sada nemaju sjajan score usprkos kilavim izdanjima). Ali, obrana je i dalje prosječna, a to, obzirom na rast Lakersa, Memphisa i Clippersa u odnosu na lani, ne obećava.

9. MIAMI HEAT (4205 bodova)

Miami očito ima namjeru do kraja izgurati ovaj eksperiment s izvrsnim napadom i prosječnom obranom iako se takav model rijetko pokazao uspješnim. Međutim, upravo je Heat na svojoj koži osjetio kako je to kada napad funkcionira toliko dobro da obrana nije nužna (protiv Dallasa) i sada se očito osjećaju spremni da nešto što je iznimka pretvore u pravilo. Vremena se mijenjaju i tko zna, osvoji li Heat tri naslova za redom naslonjen na napad, možda košarku više nikada nećemo gledati istim očima, očima koje su se nagledale potvrda nepisanog pravila o tome kako obrana donosi naslove.

Samo, problem je što u ovom trenutku obrana Heata nije ni prosječna. Jasno, dio problema leži u užasnom rasporedu koji im je nametnula liga, tijekom kojega su ne samo igrali protiv užasno kvalitetne konkurencije, već su istovremeno završili i na turneji na kojoj su odigrali utakmicu više od ostatka lige. Pa ti budi prvak. Ali, čak i kada sve ovo uzmemo u obzir, ostaje činjenica da Miami olako ostavlja protivnike na otvorenim šutevima i da su trenutno po najvažnijem segmentu obrane – protivničkom postotku šuta – gori od Raptorsa, Bobcatsa, Pistonsa i Wizardsa.

Jasno, čak je i lanjski šampionski Heat igrao obranu s hrpom udvajanja i pomaganja te su im momčadi sklone kretanju lopte poput Bullsa, Bostona, Spursa i Milwaukeea zbog toga uvijek radile probleme, ali nikada nisu ovako drastično trošili vanjske igrače zbog toga što nemaju visokog koji može odigrati jedan na jedan u obrani. Ne zaboravimo da je u ovom sistemu Bosh centar, što znači da mora preuzimati snažnijeg protivničkog visokog, tako da ni taj jedan dvoboj pod košem nemaju u egalu. A o tome što ovakva potrošnja radi LeBronu najbolje govori sljedeći primjer.

Lani je LBJ imao PER učinak od 32 boda, a oni koji su pratili IOR rangiranje sjećaju se da smo u njemu koristili SuperPER do kojega smo došli tako što smo individualnom PER-u baziranom isključivo na učinku u napadu dodali i brojke koje su protiv određenog igrača, u ovom slučaju LeBrona, ostvarivali protivnici. LeBron je tako direktne protivnike ostavljao na 11 bodova, što je 4 manje od ligaškog prosjeka. Kada dodamo tih 4 prvotnom iznosu od 32, dobijemo SPER od 36 po kojemu je LBJ bio uvjerljivo najbolji igrač u ligi.

Ove sezone James u napadu ima još bolji učinak od 33 boda, ali, kako dvije trećine minuta provodi pod košem, učinak u obrani pao mu je na 19, što znači da direktni protivnici protiv njega ostvaruju čak 4 poena više od prosjeka. Sljedeći maloprije spomenutu formulu, odnosno oduzmemo li ova 4 boda od 33, ispada kako je Jamesov SPER 29, dakle 7 bodova slabiji od lanjskog. Jasno, radi se o malom uzorku utakmica, ali možemo zaključiti kako ovaj stil igre vuče unazad ne samo obranu Heata, već oduzima LeBronu svu onu vrijednost koju je imao kao stoper na perimetru pretvarajući ga u negativnog obrambenog igrača bez uloge (u ovom sistemu on prije svega pokušava krpati svaku rupu što je jednostavno nemoguće).

Sjetimo se samo nedavne serije utakmica. James i društvo su izuzetno kvalitetno blokirali i udvajali visoke Memphisa kako bi kontrolirali skok i spriječili lagane poene u reketu, ali su pri tome gubili toliko energije da su ostavljali perimetar otvoren rešetanju (nećemo sada o tome što je Memphis gađao van pameti i što Miami nije mogao zabiti slobodno jer to ne mijenja činjenicu da ovakve momčadi Heatu rade probleme). Još indikativniji problem nedostatka visine bila je dominacija Omera Asika koji je kontrolirao reket u obrani, dok je u napadu trpao (19 koševa) zajedno s Patrickom Pattersonom (zabio 17). Ovaj dvojac je teško usporediti s Gasolom i Ze-Boom, a opet su radili što su htjeli jer je jedan uvijek bio otvoren.

Clipperse i Blakeove povratne smo već spomenuli. Istina, pobijediti Denver nakon ovakvog niza gostovanja mogu samo najveći, ali realno Denver u ovakvom izdanju nije ozbiljan protivnik – niti imaju visoke kojih se treba bojati, niti imaju opasnog vanjskog igrača obzirom na formu Lawsona i Gallinaria. I tako neozbiljni ostali su do kraja u utakmici zahvaljujući majstoru Milleru i skokovima Farieda.

Jednostavno, ovo s niskom postavom neće ići jer previše troši Jamesa i Wadea, još više nego su se trošili u starom sistemu zbog potrebe da, osim rotiranja na perimetru, sada moraju trčati na udvajanja u post svaki put kada netko stane u 1 na 1 situaciju s Boshom ili Battierom (ako mislite da bi se problem jednostavno riješio samo tako da se James direktno stavi na jednog visokog cijelu večer, razmislite opet - bez Jamesove brzine i čitanja igre na perimetru, obrana Miamia bila bi još slabija, Spoelstra si ne može dozvoliti trošiti ga isključivo na guranje u postu, a uostalom pogled na učinke trojki i četvorki protiv njega jasno govori da se u ovoj podjeli uloga James više ne koristi kao stoper nego isključivo kao libero, dakle pokušavaju od njega napraviti igrača Chandler-Howard profila - mislim, samo čekam dan kad će Spoelstra istrčat samo s njim i reći mu da igra 1 na 5).

Taj dodatni šuter na parketu kojega donosi mala postava stvarno dobro dođe da napad bude tečan (Heat je uostalom i dalje šuterski momčad broj 1 u ligi), ali dilema je jasna – ili će patiti u napadu i više trošiti Wadea i Jamesa na tom kraju (a Wade se vraća nakon ozbiljne operacije koljena i trebao bi ući puno laganije u sezonu od ovog suludog ritma koji mu je nametnut) ili će patiti u obrani i više ih trošiti na guranja sa zvijerima. Iako nam se čini da je odluka laka, a ta je dati više minuta Anthonyu i Haslemu na račun Lewisa, Battiera i Millera, ne treba zanemariti da na Istoku nema ovakvih centara kao što je slučaj na Zapadu i da se rijetko dogodi niz u kojem iz večeri u večer na gostovanju igraš protiv nasilnika poput Randolpha i Griffina. Dakle, Istok je njihov za koji god scenarij se odlučili. Ali, nalete li u Finalu ne nekog od Golijata, vrlo lako bi nas mogla čekati promjena stila igre slična onoj koju su prezentirali lani protiv Thundera jer ovo sada baš i nema smisla. Sad, ima li smisla držati Anthonya cijelu sezonu na klupi i onda ga izvući u Finalu, pokazat će vrijeme.

10. DALLAS MAVERICKS (4135 bodova)

Ne smijemo zanemariti da dobar dio dobrih napadačkih brojki proizlazi iz činjenice da su uz Wolvese do sada imali najlakši raspored. Čak i nakon prilagodbe to ih ostavlja relativno visoko, ali ovo je nešto što će se ispraviti s većim brojem utakmica. Mayo i Collison lagano postaju pročitane knjige, Dirkova ozljeda i dalje je obavijena velom tajne, Minnesota je žilavija od Chucka Norrisa, a to znači da će Carlisle morati izmisliti nešto u hodu misli li zaustaviti curanje u obrani i ostaviti ih u trci za playoff.

11. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4120 bodova)

Obrana djeluje odlično, ali, obzirom da su imali najlakši raspored u ligi, možemo reći kako se radi o trendu koji se neće održati, nema šanse da ostanu na vrhu u defanzivnom učinku. Potpisali su Josha Howarda kao zamjenu za Budingera, što baš i nije idealno jer je Howard bliži lanjskim ne-šuterima, ali jednostavno nisu imali izbora, epidemija ozljeda koja ih je napala rijetko se viđa. Opet, dok imaju Kirilenka u ovakvoj formi, mogu se nadati plovidbi kroz i dalje lagani raspored sve do povratka Lovea.

12. ATLANTA HAWKS (4025 bodova)

S nikada gorim Joshom Smithom napad tone, a to nije dobro jer je napad trebao biti oslonac ove sezone. Ok, čovjek je imao nekih problema s ozljedom, raspored nije bio lagan, a i sezona je tek počela, ali TS% od 39% je ispod svake razine za nekoga tko minute provodi u reketu (barem većinu njih jer često igra trojku). Smith ne samo da ne može pogoditi tricu ili dugu dvicu, već ni slobodno, a Drew mu ne radi uslugu kada ga gura na perimetar kako bi zaštopao rupu na boku (dapače, time ga samo gura još dalje od situacija u kojima je solidan). Ukratko, raspored im je ubitačan do sada, gnjave ih sitne ozljede, ali najveća muka je i dalje stoperska uloga na boku koju nema tko popuniti. Plivaju jer su šuterski dobri usprkos Smithu, ali, ne srede li tu obranu uskoro, ništa od vrha Istoka.

13. MILWAUKEE BUCKS (3985 bodova)

Još jedna momčad na Istoku koja ne igra bajnu obranu, ali živi od dvije petorke, posebice ove druge koja nosi sve pred sobom. Udoh i Sanders pod košem kontroliraju skok i reket, Udrih i Dunleavy zabijaju i razigravaju i sada je samo pitanje kada će Skiles ovoj četvorci pridružiti Ellisa ili Jenningsa i tako dobiti playoff momčad na Istoku. Dalembert i Ilyasova su neprepoznatljivi i više jednostavno nema smisla upadati u minuse s njima koje kasnije treba stizati. Ellis i Jennings ne funkcioniraju dobro zajedno, ali, s Dunleavyem kao tampon zonom i dva igrača kojima je stalo do obrane pod košem, na ovakvom Istoku bi mogli do playoffa.

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3935 bodova)

Curry i Thompson ne mogu pogoditi ništa, Lee djeluje kao da cijelo ljeto nije pojeo pošteni biftek, Bogut je ozljeđen i druži se više s doktorima nego suigračima, Rush je otpao do iduće godine. Ne zvuči sjajno, ali hej – Mark Jackson je uspio. Ova družina igra obranu, pa makar previše faulirali. Uspiju li još zaigrati nešto što liči na tečan napad, mogli bi iskoristiti muke po Dallas i Minnesotu, što bi obzirom na njihove vlastite muke bio vrhunski podvig.

15. BROOKLYN NETS (3885 bodova)

Netsi napucavaju slabašnu konkurenciju, raspored im je skrojen baš kako treba na početku sezone. Imali su tri zicera za redom (dva susreta s Orlandom, jedan s Cavsima) plus Boston u back to backu bez Ronda. Ono što je hvale vrijedno je da dobivaju utakmice koje moraju usprkos blijedim partijama Derona i Johnsona, a ono što treba kritizirati je očajna igra u obrani. Brook Lopez ispada u pick & rollu kao osigurač u Dalmaciji tijekom oluje (posebice su ga dobro unakazili Varejao i Irving), kasni u rotiranjima i nikada ne zatvara bekove, ali se barem trudi – njegove blokade su jedini pokazatelji obrane u Brooklynu od kada se Wallace ozljedio. Kada vam Blatche ulaskom na parket podiže energiju, to sve govori.

16. DENVER NUGGETS (3870 bodova)

Da li je moguće da su dolazak Iguodale i Lawsonov novi ugovor ugasili vatru u ovoj momčadi? Kao, svi su osigurani pa se više nemaju potrebe dokazivati? Mislim, nejasno je da napad Georgea Karla mijenja sve one nekadašnje ulaze u reket i iznuđena slobodna za nerezonske trice. Koje ne mogu pogoditi – i Gallinari i Lawson šutiraju ispod svake razine. Jasno da bez dva nositelja napad šteka i praktički jedina svjetla točka su Fariedovi skokovi u napadu i gomila dodatnih pokušaja koje im donose (iako je sve uzalud jer ionako ne mogu zabiti ništa).

Dobri stari Miller i dalje igra kao as, Iggy je i dalje car (zaustavio Harden show, plus i dalje drži protivnike 7 PER poena ispod prosjeka), a McGee i Koufus daju dovoljno u sredini da obrana djeluju solidnije nego se itko nadao ovako rano u sezoni. Samo, nastave li dva glavna igrača igrati kao da su na haklu, sav napredak uokolo je uzaludan.

17. NEW ORLEANS HORNETS (3705 bodova)

Monty Williams i dalje usavršava svoj doktorat ne temu vrhunske obrane, problem je što pri tome napad baš ne briljira. Kada ste prisiljeni dovesti Matta Carrolla da barem stvorite privid da imate šutera na klupi, sve je jasno. Dok traže Erica (ne Cantonu), Monty će uz pomoć tri bijela brata pod košem opet nadmašiti samog sebe.

18. HOUSTON ROCKETS (3604 bodova)

Sada kada su obrane shvatile da je dovoljno zaustaviti Hardena da bi zaustavili Rocketse, možemo uživati u Linovoj bolnoj prosječnosti koja ne sprječava ligu da ga reklamira na svakom koraku (kao ni Rocketse da se bogate na njegov račun). Ili u Asikovim sjajnim skakačkim partijama. Ili u činjenici da je Kevinu McHaleu već dosadilo trenirati. Izgleda da će u Houstonu osim igrača tijekom godine loviti i novog trenera (zašto ne bi lovili Phila - love imaju, Houston je ogromno tržište, a za Philom će stići i potrebna pojačanja).

19. BOSTON CELTICS (3630 bodova)

Problem je obrana, što nije tipično, ali recimo da će se s vremenom uskladiti kao što su se solidno uskladili napadački – Terry i Green iz utakmice u utakmicu izgledaju bolje, bude se čak i Lee i Barbosa, a čak je i Doc, inače nesklon korištenju klupe, shvatio da ima dvije petorke na raspolaganju ako to želi (stvarno već fascinira Docova nesposobnost da izvuče nešto iz bilo kojeg pojačanje - pa da li je moguće da su svi igrači koji dođu u Boston loši ili je u pitanju ipak nešto drugo). Međutim, kao ni momčad, ni te petorke nisu balansirane. Boston je i dalje bez trećeg visokog što je problem koji ih očito neće napustiti.

Sullinger dobro skače, ali još nije spreman pomoći ozbiljnije u rotaciji, a nije da je nepotreban obzirom da je četvrti visoki Wilcox, čija uloga u ligi u ovim godinama može biti samo ta da igra kada je utakmica ili odavno dobivena ili izgubljena. Doc je pokušao stvoriti rotaciju tri visoka gurajući Sullya u petorku s Garnettom, pokušavajući s Bassom kao poticajem s klupe, ali ni to ne ide jer Bass je igrač zadatka koji izgleda puno bolje nego što jeste samo kada je uz Garnetta. Bez Kevina da mu čuva leđa i otvara prostor, Bass je bezopasan, u što se i Doc brzo uvjerio. Dodatni problem je činjenica da KG ima limit na oko 30 minuta kako bi ga se održalo na životu, a to sve skupa ne daje velike nade Bostonu u neki veliki napredak u odnosu na lani. Svaka časta Rondovom trudu iz večeri u večer, ali ova momčad ide onoliko daleko koliko ih njihov MVP Garnett odvede. A sudeći po tome kako igraju obranu onih 18 minuta dok njega nema na parketu, to neće biti predaleko.

20. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3545 bodova)

Najteži raspored u ligi ih je osakatio, ali vidjeli smo dovoljno. Lillard igra izuzetno zrelo za rookiea u napadu, a istovremeno je rupetina u obrani, što je također tipično za rookiea (SPER nakon dva tjedna košarke mu iznosi 9, što je 6 poena ispod prosjeka startera u ligi). LaMarcus se možda pretvorio u šutera u napadu, ali u obrani dokazuje da može igrati centra – njegove partije protiv Duncana i Howarda bile su majstorske. Hickson opravdava titulu kralja nebitnih minuta, gomilajući brojke koje ne znače ništa, Batum kuca na vrata all-stara, a Matthews se još jednom potvrđuje kao rasni 3&D igrač. Klupa je pak posebna priča – Stotts još nije pronašao postavu bez barem tri startera koja bi ostvarila pozitivan rezultat. Sad ostaje samo vidjeti hoće li se iz ovog kupusa išta izvući na kraju balade.

21. SACRAMENTO KINGS (3220 bodova)

Na početku sezone se činilo da barem igraju obranu, ali suspenzije, ozljede i izostanci učinili su svoje – Kingsi su opet potonuli u donju trećinu i obrambeno. U napadu ne funkcionira ništa, da bi nešto funkcioniralo u obrani na parketu moraš držati postavu sastavljenu od Johnsona, Hayesa, Evansa i Thompsona koja ne može zabiti ništa… Žao mi je što to moram reći, ali izgleda da je bivši trener Westphal ipak bio u pravu – Cousinsa treba trejdati i za dobro njega i za dobro kluba jer ovo više nema smisla.

22. INDIANA PACERS (3180 bodova)

George igra sjajnu all-round košarku, ali ima jedan feler koji trenutno ubija vrijednost i njemu i klubu – čovjek nije slasher. Nema dribling ni ulaz, a bez toga nema ni kreacije. 82% njegovih pokušaja završavaju skok-šutom što je postotak sporedne napadačke opcije, nikako triple threat opcije. A ako nemaš ulaz i pregled igre da njima nadogradiš šut, onda se oko tebe ne bi smjela graditi igra. Tu trenutno leži najveći problem Pacersa koji uporno forsiraju maloga, pokušavajući na silu od njega napraviti McGradya. Iskreno, teško je odrediti koliki je problem George, a koliki Vogel.

Mislim, ako momak već nema ulaz, gdje su post up akcije za Hibberta i Westa koje bi završile Georgeovim cutovima i pasovima visokih? Ako već ne može kreirati za sebe, zašto mu dva dokazana asistenta ne bi olakšala život u spot up situacijama? Jasno, tako nešto Vogelu ne pada na pamet, kao što mu zadnje dvije godine nije palo na pamet uigrati nekoliko suvislih akcija. Igraju obranu, točnije prvi su u ligi po branjenju protivničkog šuta, što znači da se trude, ali ovo u napadu već postaje ozbiljno, toliko ozbiljno da bi dobri čovjek Vogel mogao uskoro svoj izuzetni talent za odnose s javnošću ponijeti negdje drugdje – ovakva jezgra si ne smije dozvoliti koketiranje s lutrijom na ovakvom Istoku.

23. CLEVELAND CAVALIERS (2995 bodova)

Najgora obrana lige skrivena je izuzetnim napadačkim partijam Irvinga i Varejaoa, izuzetno ugodnim doprinosima Waitersa i Thompsona, odnosno Varejaovim skakačkim ludorijama. Međutim, dok god u prosjeku primaju 6 poena više nego zabijaju, uzalud im podatak da se napadački približavaju gornjoj trećini - ni najbolji napad u ligi ne bi sakrio njihove probleme u obrani. Irving je sve bolji kao play, što je sjajna vijest na Cavse (obrambeno i dalje uglavnom ne zna što radi), ali MVP ove momčadi i dalje je Andy koji ističe kandidaturu za prvo ime prijelaznog roka (Miami, San Antonio i Oklahoma mogu samo sanjati o ovakvom igraču). Nedostatak ikakve klupe također je gadan problem – Irvingova zamjena Sloan jedan je od najgorih igrača trenutno u NBA (a njegova zamjena je lani najgori igrač lige Jeremy Pargo), ovaj Leuer nema veze s onim lanjskim iz Bucksa, a, gledajući C.J. Milesa, Kevin O’Connor zadovoljno kima glavom – odbivši mu dati novi ugovor, bivši GM Jazza izbjegao je još jedan metak.

24. TORONTO RAPTORS (2760 bodova)

Teško je bilo zamisliti da nešto može biti gore od skupih ugovora koje su dali Fieldsu i DeRozanu (jednoga bi čovjek još i mogao oprostiti, ali dva ovakva poteza, to je već dovoljan razlog da Colangelo dobije nogu), ali može – njihova igra. Bez Lowrya, ova momčad nema talenta za suprostaviti se čak i najbanalnijoj konkurenciji. Koliko god se Valanciunas i DeRozan trudili, ovaj napad nema širine – zaustavite Bargnania i više nitko ne može zabiti. A s rookie centrom u sredini nije lako ponoviti solidne prošlogodišnje igre u obrani. Nego, vratimo se na ugovore - ovakvim trošenjem sve su stavili na jednu kartu. Ukratko, bude li Valanciunas išta manje od all-star igrača, Toronto se idućih pola desetljeća može oprostiti od playoffa jer su si upravo zalupili vrata bilo kakvom pojačanju.

25. PHILADELPHIA 76SIXERS (2755 bodova)

Hoće li Sixersi ostati u borbi za playoff do eventualnog povratka Bynuma uz formulu očajan napad – solidna obrana? Odgovor na ovo pitanje krije se u Dougu Collinsu, točnije u pronalasku nekakve rotacije. Što zbog ozljeda, a što zbog potrage za odgovorima, Collins do sada miksa preko svake granice, ali bezuspješno. Jedino što je do sada jasno je da o sudbini momčadi odlučuje Holiday, koji gubi lopte preko svake razumne mjere, a da napad funkcionira samo kada je na parketu visoki duo Hawes – Young. Jasno, ova kombinacija dozvoljava previše koševa za Collinsov ukus, ali sreća u nesreći je što, zbog ozljede Browna, Collins baš i nema rješenja (iako ih pokušava izmisliti, pa je tako neki dan koristio Dorella Wrighta kao stretch peticu). Evan Turner nema rolu, Nick Young nema rolu, Jason Richardson je bio ozljeđen i trenutno traži rolu – dok se ovdje posloži hijerarhija, sezona bi mogla biti gotova. A time, nadamo se, i karijera "GM-a" Collinsa.

26. ORLANDO MAGIC (2690 bodova)

Napadački su brzo potonuli, obrambeno se još nekako i drže, ali sve je to pitanje konteksta. Kako sezone bude odmicala, bit će sve manje momčadi koje će im dopuštati da ostanu u igri pristupom. A kako je borbenost sve što ova skupina plaćenika ima, u takvim okolnostima ne gine im još veći pad. Također, pomalo je tužno gledati dva dokazano kvalitetna igrača kao što su Redick (idealan za Memphis) ili Afflalo (idelan za Lakerse) kako gube najbolje godine u ovakvom okruženju. Samo, jebiga, netko i to mora.

27. DETROIT PISTONS (2465 bodova)

Lawrence Frank je živ! Ubacivanje Singlera u petorku donijelo je prve rezultate (momčad je konačno imala šutera koji može malo raširiti reket za Monroea), a eventualna odluka da se Stuckey ostavi u ulozi šestog igrača, gdje bi njegove combo vrline mogle doći do izražaja, trebala bi dati dodatni impuls impotentnom napadu. Jasno, obrani ne može pomoći ništa, ali barem više nisu najgori.

28. CHARLOTTE BOBCATS (2455 bodova)

Dunlap inzistira na NCAA presingu kakvoga se ne bi sramili ni Pitinovi Celticsi (a znamo kako je to završilo, tako da dugo, dugo nitko nije ulazio kroz vrata svlačionice Celticsa), što baš i ne daje rezultate, ali Catsi lete na sve strane u napadu, koriste poprilično lagan raspored i trpaju dovoljno da nadoknade manjkavosti. Kojih ima i više nego dovoljno. Stoga idemo o dobrim stvarima. Kemba je i lani pokazao nos za zabijanjem zbog čega ga je lako bilo zamisliti kao idealnog šestog igrača, ali trenutno uz trpanje i sasvim solidno razigrava što ga čini možda i budućom startnom opcijom, jasno pod uvjetom da drugi bek uz njega ne bude nesposoban kreirati za sebe i druge (drugim riječima, Kemba u svojoj igri ima dovoljno Westbrooka da pored sebe treba Hardena, ne Kevina Martina). MKG za rookiea igra neviđeno solidnu obranu (to smo i očekivali od igrača takvog profila, ali svejedno te iznenadi da je netko tako mlad tako zreo), a Kemba i kolega rookie Jeff Taylor mu u tome itekako pomažu. Veterani su uglavnom nezainteresirani, osim Mullensa koji i dalje vjeruje da je reinkarnacija Larrya Birda, ali oni i nisu bitni – Dunlap je našao zajednički jezik sa svoja tri klinca (Biyombo je još preveliki projekt da donosimo ikakav sud o njegovoj budućnosti) i to je jedino važno.

29. PHOENIX SUNS (2380 bodova)

Obranu ne igraju, što nije čudno, a napad je kilav, što također nije čudno. Ipak, iskoristili su jedan od lakših rasporeda da dođu do finog broja pobjeda. Kada zaredaju ratovi protiv divova na Zapadu, to će im malo značiti. Dudley je nestao u akciji. Scola i Dragić imaju dobre brojke, ali igraju euroligašku košarku u stilu ja zabijem tebi, ti zabiješ meni (sreća, John Amaechi je u mirovini, inače bi se odlično uklopio u ovaj roster). Dobra vijest je da Gortat i bez Nasha potvrđuje klasu, samo, nažalost, niti to itko primjećuje pored Beasleyevih cigli, a niti je ikoga briga jer igra za Sunse. Zaboravite na "Occupy", jedini pokret bitan u ovom trenutku je "Free Marcin". U ligi u kojoj šampionske momčadi nemaju centra, to da jedan ovakav fajter propada u Sunsima prava je perverzija.

30. WASHINGTON WIZARDS (2300 bodova)

Ne znam koliko im mogu pomoći i Wall i Nene obzirom da je ostatak rostera neki dan doslovno pregažen od Bobcatsa. Nemaju ideje, nemaju šuta, nema ničega – Chris Paul bi im donio nešto od toga, ali Wall je daleko od Chrisa Paula, pogotovo šuterski, tako da je iluzorno očekivati da njegov povratak pokrije rupe u spot up igri koja se u slučaju Wizardsa zove "baci ciglu da se igramo". Bez Nenea nema ni pick & rolla, a to sve skupa znači da napad Wizardsa i ubuduće ostaje na dnu. Obrana je ok, daju sve od sebe, što je znak da Wittman radi svoj posao, ali koga za to briga – Grunfeld je zeznuo stvar dovođenjem nepotrebnih “pojačanja”, netko za taj trošak mora platiti. A gdje ćeš lakše žrtve od trenera bez pedigrea, koji je i ostavljen samo zato da posluži kao još jedan alibi neuništivom GM-u Wizardsa.

11Nov/1218

HAPPY NEW SEASON PODCAST, PART TWO

Posted by ispdcom

U slavljenju NBA sezone stigli smo i na Istok, ali i do bonusa koji na red dolazi iza 80 i neke minute, kada Sickrea i Geea konačno izdaju glasnice. Naime, mega-podcast sadrži još i 50 minutni bonus - hrpa razgovora iz LeBatard Showa u kojima sudjeluju Stan Van Gundy, Byron Scott, George Karl, Pop, Thibo i Jim Boeheim. Njam njam!

11Nov/125

HAPPY NEW SEASON PODCAST, PART ONE

Posted by ispdcom

Bilo da se radi o raketi u džepu ili samo sreći što je vide, Sickre i Gee slave novu NBA sezonu. Prvi dio donosi priču o Zapadu.

9Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 1.

Posted by Gee_Spot

Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.

Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.

Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.

Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:

- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%

Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.

I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).

Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:

- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%

Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.

Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.

1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)

Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).

I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.

Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.

Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).

Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).

Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.

I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.

Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.

2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)

Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)

Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.

4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)

Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.

5. UTAH JAZZ (4635 bodova)

Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.

6. MIAMI HEAT (4535 bodova)

Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.

7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)

Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.

8. DALLAS MAVS (4475 bodova)

Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.

9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)

To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.

10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)

Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.

11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)

Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.

12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)

Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.

13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)

Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)

Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.

15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)

Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.

16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)

Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.

17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)

Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.

18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)

Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.

19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)

U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.

20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)

Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.

21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)

James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.

22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)

To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.

23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)

Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.

24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)

Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).

25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)

Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.

26. INDIANA PACERS (3100 bodova)

Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.

27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)

Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?

28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)

Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).

29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)

Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.

30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)

Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.

1Nov/124

PROTO-POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Iako mi ne pada na pamet pisati skoro post dnevno kao što je bio slučaj lani, kako i dalje ne namjeravam odustajati od ritma gledanja minimalno utakmice dnevno, od ove sezone odlučio sam pisati power rankingse svaki tjedan. Bit će i postova između kad god bude vremena i inspiracije, nadam se uskoro i ponekom podcastu, ali tjedni power rankingsi služit će kao primarni dokument sezone. Poslužit će da sve one natuknice skupljene tijekom tjedna negdje završe, a ujedno i da pratimo razvoj momčadi i igrača. Jedina bitna novost je da franšize neću raspoređivati po vlastitom dojmu, ma koliko se trudio da on bude potkrijepljen objektivnim činjenicama, već isključivo po učinku pojedine momčadi u obrani i napadu, odnosno izvedbi u tzv. 4 faktora. O novom sistemu ipak detaljnije idući put.

Za ovo prvo izdanje u kojem još nemamo nikakve podatke na raspolaganju, poslužit ću se osvježenom IOR prognozom finalnih omjera za pojedinu momčad, s tim da su, za razliku od originalnih projekcija, ovoj prognozi dodani svi najnoviji podatci. To je posebice bitno obzirom na hrpu ozljeda koja je prije starta sezone pogodila cijeli niz momčadi, u rasponu od onih sa stvarnim ambicijama do onih totalno slackerskih. Uz pomoć dostupnih podataka o težini ozljede, a time i vremenski očekivanom izbivanju s parketa, izračunat ćemo nova očekivanja od određene momčadi po IOR formuli, a, kako se u međuvremenu dogodio i trade Jamesa Hardena, koji je itekako promijenio odnos snaga na Zapadu, naravno da i njega moramo uzeti u obzir. Također, kako se kroz predsezonu jasnije stekao dojam o rotacijama, raspodjela minuta u pojedinim momčadima nešto je drugačija, što je dovelo do toga da su neki i bez promjena rostera završili s boljim ili lošijim scoreom u odnosu na prvotni izračun.

Kako ćemo ići redom kroz svih 30 klubova, ovo će ujedno biti i prilika da istaknemo sve promjene na rosterima koji su konačno zaključeni. Osim imena koja su dodana za popunu klupe, navest ću i nove ugovore koji su dani vlastitim igračima na zadnji dopušteni dan. Jasno, zaključeni roster je u NBA okvirima fleksibilan pojam, posebice s novom stretch provizijom koja omogućuje klubovima da otpuste igrača i plaćaju ga tijekom dužeg perioda (što praktički znači da se ovi sitni ugovori koji su ostali Orlandu i Houstonu nakon što su otpustili garantirane igrače neće ni osjetiti), a i dobro dođe u slučaju da netko poželi raskinuti s puno bolje plaćenim igračem - npr. kada Knicksi odluče otpustiti Stoudemirea prije iduće sezone, stretch provizija će im, kao što samo ime kaže, omogućiti da 45 milja koje su mu dužni razvuku na 5 godina, tako da će mu umjesto 22 milje za 2013. platiti 6.5 milja, a što je pak posebno bitno zbog salary capa. Koji će doduše 5 godina nositi mrtvi teret vrijedan jednog midlevel igrača, ali barem neće biti zagušen ovom mrcinom od ugovora.

Kako su momčadi poredane od 1 do 30, samo bih još napomenuo da će uz novi score biti naveden i stari, čisto da se istakne promjene tamo gdje je do njih došlo.

1. MIAMI 61-21 (61-21)

Josh Harrellson je upao na roster, što naravno nije imalo nikakvog utjecaja na IOR, time ni na prognozirani score, ali bi njegovo prisustvo moglo dobro doći tokom sezone. Nećemo reći da Heat sada ima pravog centra, ali još jedan visoki pick & pop igrač dobro dođe, pogotovo ako je praktički besplatan. Obzirom da je čak i Rashard Lewis u ovom okruženju počeo pokazivati puls (barem ako je suditi po predsezoni i otvaranju protiv Bostona), Harrellsonovu meku ruku treba držati na oku. Iako su njegove minute u Knicksima lani bile skromne, a time je i njegova IOR vrijednost bazirana na malom uzorku, radi se o solidna 33 boda što ga u tom kontekstu čini igračem rotacije, odnosno sedmim čovjekom po kvaliteti na rosteru.

Naravno da stvarnost nije takva, Haslem i Anthony trenutno ipak imaju provjerene vrijednosti i prednost u rotaciji, ali ne dođeš do dobrih brojki tijekom boravka na parketu slučajno, kao ni do jednog od 15 mjesta na šampionskom rosteru. Drugim riječima, dogodi li se nešto Boshu ili Haslemu, Miami bi ovaj put mogao imati znatno bolju zakrpu nego ikada tijekom prve dvije sezone (šifra: Juwan Howard). Dodajmo dva živa tijela poput Lewisa i Harrellsona totalnoj krađi zvanoj Ray, zaokružimo sve skupa know how samopouzdanjem kojega Heat sada posjeduje na kolektivnoj razini i jasno je kako su oni trenutno na jednom višem nivou od ostatka lige.

2. LA LAKERS 55-27 (55-27)

Čak i ako im umanjimo vrijednost zbog Kobeovih problema sa stopalom koji su ozbiljniji nego itko želi priznati (istegnuće stopala na mladom čovjeku možda nije ozbiljno, ali na Metuzalemu koji iza sebe ima više kilometara nego Golf III i jedva je u stanju napasti reket iz driblinga, itekako je zabrinjavajuće), Lakersi i dalje izgledaju kao favoriti na papiru. Problem pak o kojem papir nema pojma, a o kojem nažalost i velika većina masovnih medija šuti, činjenica je da ova momčad u svojim redovima ima petu kolonu, opasne unutrašnje neprijatelje koji su im trenutno najveći problem. Naravno, radi se o trenerima Mikeu Brownu i Eddiu Jordanu koji vode neke vlastite bitke, pri tome zaboravljajući koga imaju na raspolaganju.

Nije slučajno da su Lakersi izgubili 9 utakmica u nizu, ma kako nebitne te utakmice možda bile. Izgubiti 9 puta ne vole ni Bobcatsi, a kamoli skup ovakvih veličina, stoga je jasno kako će se uskoro morati ili odustati od uvođenja Princetona, koji jednostavno nije sistem u kojem i Nash i Howard mogu profitirati (šteta što Krešimir Mišak nema NBA blog, jer bi on vjerojatno zaključio kako je Princeton Kobeova ideja, obzirom da je to bio jedini način da i dalje zadrži ulogu prve opcije pored Nasha i Howarda), ili pod hitno pronaći nekakve druge uzorke rotiranja igrača.

Pau Gasol je već nakon utakmice protiv Dallasa javno rekao da ovaj napad nema smisla i da se moraju vratiti bazičnim stvarima (tipa, korištenju centara u post up situacijama umjesto na vrhu reketa ili korištenju Stevea kao playmakera, a ne kao čovjeka koji trči uokolo kroz blokove), ali gledajući oba susreta Lakersa moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kako se oni u nečemu tako kompleksnom već poprilično dobro snalaze. Posebice je dobar dojam ostavio Dwight koji pokazuje rijetko viđen osjećaj za pravovremeni pass, a Gasol očekivano briljira.

Također, nije problem ni u samom korištenju Princetona obzirom da ga koriste povremeno (stoga je možda bolje govoriti o klasičnom pokretnom napadu s čitanjima igre nego o nekoj složenoj koncepciji kretanja i postavljanja), a da na post up i spot up situacije i dalje otpada dvije trećine napada. Problem su nijanse, recimo premalo je pick akcije za Nasha, a previše je ovlasti dano Artestu, ali kad se to izbalansira te kada se dodatno uigraju u kretanjima prilikom korištenja Princetona, Lakersi će imati pravo bogatstvo napadačkih akcija na raspolaganju. Sad lagano shvaćam i želju da se ovako nešto ubaci u napad, jer u ovakvom 5 na 5 sistemu puno manje do izražaja dolaze godine glavnih igrača. Igrati 1 na 1 protiv Duranta i Westbrooka jednako je porazu, ali suprotstaviti njihovo bezglavo jurcanje pravom sistemu, e to Lakersima daje šansu. Uglavnom, ono što im je trenutno ogroman problem, moglo bi vrlo lako postati veliki plus kada dođe playoff.

Međutim, problem ostaje istovjetan lanjskome, a po svemu sudeći čini se da Mike Brown to nikako ne shvaća - rotacije. Klupa je loša za potrebe NBA sezone, ali je bolja od lanjske, samo Brown i dalje nema boljeg rješenja od korištanje Gasola s drugom postavom ili čak i ostavljanja same druge postave na parketu. Antawn Jamison jednostavno nije dovoljno dobar da sam nosi momčad u ulozi šestog igrača i ovdje će Lakersi morati ili ozbiljno razmisliti o drastičnim pristupima (Nash kao šesti igrač?) ili posegnuti za nekim pojačanjem. Ostao im je dio midlevela, taman za dovesti još jednog veterana, a kako su već probili 100 milja za plaće ove godine, taj dodatni trošak je zanemariv. Obzirom da su najtanji upravo na trojki, gdje Artest nema prave zamjene, jasno je kako su pogriješili pustivši Barnesa da odšeta.

3. SAN ANTONIO 54-28 (54-28)

Kod njih se nije promijenilo ništa, osim konteksta. Dok si Oklahoma i Lakersi pucaju u vlastita stopala, Spursi mudro čekaju iz prikrajka. Tko zna, možda je upravo ovo njihova godina.

4. OKLAHOMA CITY 52-30 (54-28)

Sistem je izuzetno nepovoljan bio prema njima i s Hardenom (prognozirao im samo 54 pobjede i treće mjesto na Zapadu), a bez njega ih dodatno diskvalificira. Ipak, divizijska titula ne bi trebala doći pod upitnik. Treba istaknuti da nisu produžili s Maynorom, koji je na ljeto slobodan igrač (nadaju se da će Reggie Jackson pokazati napredak kao play ove sezone), kao i to da su Hardenovim tradeom opustošeni roster popunili s dva donedavna igrača Magica te prije toga Kentuckya, Ortonom i Ligginsom.

Što se samog tradea tiče, već smo sve apsolvirali, Presti je svjesno žrtvovao sadašnji uspjeh za buduću fleksibilnost rostera (da je Harden ostao, OKC bi ušao u hard cap sfere u kojima je nemoguće pojačati rotaciju), čime je samo još jednom pokazao da je fantastičan u svome poslu. Sad, da li su mogli jurišati na naslov ove sezone? Očito ni tu nije htio riskirati ponavljanje situacije kakvu su proživljavali u Clevelandu, Denveru ili Orlandu. A to da li su mogli progutati ponos, odustati od plana i riskirati stavljajući sve na jednu opciju, u to ne treba ulaziti, jer ovo je prije svega vrhunski poslovni potez (svi koji mislite da su onih finalnih 6 milja razlike smiješni, dobro razmislite, jer, kako god okrenete, jedan jedini dolar je granica između soft capa i hard capa, pitajte samo Bullse).

Moj osobni stav je da je za dobrobit lige puno važnije da je Harden završio u Houstonu nego da je ostao u Oklahomi, tako da uopće njihov evenutalni gubitak ne uzimam srcu niti ga smatram tragičnim, dapače, ovo je prvi dokaz da novi CBA ipak pomaže da se ostvari konkurentnost u ligi. Sreća u cijeloj situaciji je što James Harden ima sve potrebno da se razvije u rasnu prvu opciju, tako da ni max koji je dobio ovom prilikom ne predstavlja problem. Još samo kad bi liga uvela MLB pravilo po kojem veći dio zarade ulazi u zajednički bazen iz kojega se dalje raspoređuje, onda bi i Lakersi i Knicksi možda živjeli po istim pravilima. Dok se Lakersi moraju odreći oko 15-ak milja umjesto 100 (što bi otprilike bila cifra po MLB pravilima) od svojih godišnjih 300 milja od tv prava, nitko im ne može zamjeriti što troše debelo iznad prosjeka - njihovo je obveza pružiti najbolji mogući proizvod obzirom na to da ih netko (tv kuće) za to masnu plaćaju.

5. LA CLIPPERS 50-32 (50-32)

Clippersi nisu osjetili pomak od pada Oklahome, ali i dalje djeluju kao najopasnija plutajuća mina. Obzirom na trenutne probleme Lakersa i medijski odnos prema sportu u Los Angelesu, možda bi konačno mogli zasjeniti gradske suparnike i u žutom tisku, ne samo na parketu.

6. BOSTON 50-32 (50-32)

Barbosa i rookie Joseph zaokružuju roster, ali bez većih utjecaja na ono što smo znali od ranije - Boston je jedini pravi izazivač Heatu u konferenciji. Iako pogled na prvu utakmicu to baš i ne potvrđuje - Miami je djelovao kao momčad s brzinom više, a Bostonu još slijedi proces uigravanja. Terry još nema rolu, ali on je manji problem, puno veći je totalna izgubljenost Jeffa Greena viđena tijekom predsezone i potvrđena u sudaru protiv Heata.

7. DENVER 49-33 (49-33)

Pad Oklahome otvara im vrata za lov na divizijski naslov, ali za njih je najvažnije da je Lawson potpisao novi ugovor. S njim, Iggyem i Gallinariem kao predvodnicima mirni su dvije sezone, sad samo treba dočekati doprinos od mladih pod košem. Ovdje moram istaknuti da su sistemi Johna Hollingera i ekipe iz Basketball Prospectusa ludi za njima, stavljajući ih na vrh Zapada i prognozirajući im oko 60 pobjeda, a sklon sam vjerovati da je tome tako zbog oslonjenosti njihovih proračuna na napadačku stranu igre. Trudeći se uključiti obranu barem približno 50% u formulu, Denver sam praktički osudio na slabiju projekciju, ako se 49 pobjeda na ovakvom Zapadu može tako okarakterizirati. Sad ćemo vidjeti tko je lukaviji, američki original ili balkanska kopija.

8. ATLANTA 49-33 (49-33)

Dodataka Tollivera daje jedno toplo tijelo pod košem, ništa više. Njihova najveća slabost ostaje nedostatak stopera na boku jer bi davanjem minuta Stevensonu na račun Morrowa ili Korvera vrlo lako mogli srušiti ovu projekciju za pobjedu ili dvije (Stevensona praktički nisam ni računao nadajući se da će razum prevagnuti i da će za rotaciju na boku biti dovoljni Korver, Morrow i Williams, uz dozu Teaguea i Harrisa).

9. INDIANA 47-35 (47-35)

Grangerovi problemi s koljenom ne obećavaju, ali nisam ih mogao uzeti u obzir obzirom da još nema vijesti o tome koliko je stvar ozbiljna. Ipak, padom Knicksa dolaze do prednosti domaćeg parketa u eventualnoj prvoj rundi, što u ranijoj projekciji nije bio slučaj.

10. NEW YORK 47-35 (48-34)

Gubitak Amarea na nešto manje od dva mjeseca nije toliko bolan jer Amare je po sistemu bio granična treća opcija, što je relativno lako zamijeniti ako imaš solidnu klupu (što Knicksi imaju) i čvrstu jezgru (Carmelo i Chandler to svakako jesu). Kad bi gledali samo lanjsku sezonu, na koju u sistemu otpada oko 70%, dva mjeseca bez njega ne bi ni uzimali u obzir, ali ovih 30% koji se odnose na dvije prethodne sezone, u kojima je Amare još mogao potrčati bez da se raspadne, tjeraju nas da vodimo o računa o takvom "gubitku". Kada smanjimo njegov IOR doprinos rotaciji dobivamo Knickse mjesto niže, s pobjedom manje - umjesto 48-34, njihov novi score je 47-35. Osobno pak mislim da će bez Amarea igrati bolje, što im samo povećava šanse da nadmaše projekciju.

Dodatak rosteru Rasheeda Wallacea (istrošeni veteran) i Chrisa Copelanda (formirani šljaker koji daje još jednu dodatnu 3&D opciju na boku, praktički Renaldo Balkman sa skok-šutom) apsolutno nema nikakvog značaja na rezultat, ali još jednom naglašava nebrigu Knicksa oko razvoja igrača - ova dva mjesta trebali su iskoristiti na dojučerašnje NCAA igrače poput Johna Shurne i Henrya Simsa, spremiti ih u NBDL i nadati se možda razvoju nekog svog Lina. Naravno, tako nešto čini se previše racionalnim potezom za Knickse.

11. MEMPHIS 46-36 (46-36)

Zbog straha od poreza ostali su na samo 13 imena, ali za njih je najvažnije da su Bayless i Randolph za sada zdravi i da je novi vlasnik konačno preuzeo klub.

12. BROOKLYN 45-37 (43-39)

Dvije pobjede manje u diviziji (Knicksi i Sixersi) nekome su morale otići, a teško da ima bolje opcije od divizijskih rivala. Osim toga, za razliku od prvotne projekcije ovdje smo Teletovićeve minute dali Blatcheu koji se izborio za garantirani ugovor, što je dodatno napumpalo ukupni IOR Netsa (znam, zvuči besmisleno da Blatche nekome pomogne, ali Mirzina projekcija bila je poprilično skromna). Od svega je pak najvažnije sve glasnije šaputanje o Deronovim zglobovima - mislim, tko najavaljuje operaciju nečega što će se dogoditi iduće ljeto dok sezona nije ni počela? Također, Prokohorov je brigu o klubu prepustio posrednicima odlučivši se u potpunosti posvetiti političkoj karijeri, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li time Billy King dobiti dodatne ovlasti da uništi franšizu.

13. CHICAGO 44-38 (44-38)

Loše zdravlja kapetana Kirka i očajna situacija na jedinici uzeti su u obzir puno ranije, tako da nove komplikacije nisu ostavile traga na broju pobjeda, iako u ovom novom rasporedu u kojem su ih preskočili Netsi idu na Boston umjesto na Atlantu (bude li Rose tada dio rotacije, to znači da nas čeka izuzetan dvoboj prve runde). U svakom slučaju, momčad s Dengom, Boozerom, Gibsonom i Noahom trebala bi izboriti playoff makar Nate Robinson bio najbolje ime na vanjskim pozicijama (uz dobrog starog Ripa kojega tijekom sezone zasigurno čeka neka duža pauza). Najvažnija vijest za njih je produženje s Gibsonom za solidan ugovor, 38 milja za 4 godine. To ni škrti Reinsdorf nije mogao odbiti platiti.

14. DALLAS 43-39 (43-39)

Zanimljivo, njih ni gubitak Dirka nije bacio iz sedla, štoviše situacija s Wolvesima lansirala ih je jedno mjesto više iako score ostaje isti. Objašnjenje? Njihova dubina u stanju ih je izvući iz ovakvih situacija i održati iznad vode dok se Dirk ne vrati, kvalitetne dvije petorke prednost su u regularnoj sezoni (kad Dirkove minuta rasporediš na Mariona, Wrighta i Branda, nekako preživiš). Ogroman plus za Jaea Crowdera koji je u sezonu uletio kao dežurni revolveraš, miks Kennetha Farrieda i J.R. Smitha.

15. UTAH 42-40 (42-40)

Povijest se izgleda ponavlja, Jazz još jednom jaše prema osmom mjestu. Iako, obzirom na činjenicu da danas imaju stvarno dvije izuzetne petorke i još već dubinu nego lani, ostanu li na okupu ne bi nas trebao ni iznenaditi krenu li u lov na Memphis i šesto mjesto.

16. MINNESOTA 41-41 (45-37)

Wolvesi svakako i dalje imaju šansu za upasti u playoff, ali skoro dva mjeseca bez Lovea i Rubia ipak će ih baciti u popriličan zaostatak. Bez prvog skakača i ključnog obrambenog igrača (Rubio je uz Kirilenka trebao davati ravnotežu ovoj isključivo napadu okrenutoj rotaciji), Adelmanov Ku Klux Klan odred ipak neće biti toliko opasan. Njihova sreća je što imaju izuzetno lagan ulazak u sezonu u kojem im obrambeno-skakački problemi ne bi trebali predstavljati problem, tako da, odrade li očekivano u napadu, Lovea i Rubia bi mogla po povratku čekati pozitivna nula, koja će znatno olakšati pravi start u sezonu koji će dogoditi negdje sredinom 12 mjeseca.

17. PHILA 41-41 (42-40)

Kako Bynum nije spreman za otvaranje sezone, a obzirom na sve probleme koje je ovoga ljeta imao s koljenom, mislim da slobodno možemo umanjiti njegovu projekciju sa 72 (koliko sam uzeo u obzir za ovu sezonu) na 66 odigranih utakmica, što znači da Sixersi gube jednu utakmicu i skoro pa padaju u negativne vode. A to da Istok u playoff šalje negativnu momčad, na to smo već navikli.

18. GOLDEN STATE 40-42 (41-41)

Obzirom da Bogut iza sebe još nema ni pošteni trening i pitanje je koliko će minuta dobivati na startu sezone (krenuo je sa skromnih 18), a da se Curry i dalje nije u stanju pomaknuti bez da izvrne gležanj, dodao sam dodatne penale u broj odigranih utakmica ovoga dvojca (u startu sam ih stavio na optimističnih 72). Logično, to Warriorsima dodatno otežava lov na playoff. Štoviše, obzirom da se kod Curry očito radi o kroničnom stanju za koje nema lijeka, bojim se da su ovih 66 prognoziranih utakmica još i previše. Time je i novi ugovor koji su mu dali Warriorsi totalno zbunjujući - zar nisu mogli čekati do ljeta da vide može li izvući nešto iz svojih zglobova umjesto da mu odmah garantiraju skoro pa max ugovor? Obzirom na ugovore Bogutu, Curryu i Leeu, njih dogodine čekaju bolni rezovi s Jeffersonom i Biedrinsom, zajedno su im dužni 20 milja i tu će izgleda u akciju stretch provizija.

19. MILWAUKEE 39-43 (39-43)

Roster je bio već davno finaliziran, tu iznenadnog napretka nema, osim što je izgledno kako će imati još manje produkcije na boku obzirom na Dunleavyeve probleme sa stopalom i činjenicu da su se već pomirili s Tobiasom Harrisom kao ozbiljnom opcijom. Što je dobra vijest za Tobiasa Harrisa, ali ne i za njihovu obranu.

20. TORONTO 38-44 (38-44)

Nema promjena, iako se nakon najava da misle dati ozbiljne minute Valanciunasu poneka pobjeda manje može očekivati. Također, novi ugovor DeRozanu u svjetlu draftiranja Rossa i preplaćivanja Fieldsa nema nikakvog smisla - em su bacili 42 milje tijekom 4 godine (sličan iznos dobio je i Lawson, što je apsurdno), em su dodatno trošili na poziciji swingmana u koju već imaju uloženo previše i koju je realno vrlo lako pokrpati igračima klase DeRozan (atletama bez šuta). Sve se čini kako Colangelo još jednom ima namjeru Raptorse ukopati u sredini.

21. NEW ORLEANS 33-49 (33-49)

Iako sam uračunao Gordonu sličan broj propuštenih utakmica kao Bynumu, Bogutu i Curryu (umjesto 72 uzeli smo 66 kao realan broj), zbog stanja s koljenom koje ni ljeto kasnije nije ništa bolje nego na kraju prošle sezone, sistem ne vidi razloga dati Hornetsima poneku pobjedu manje u odnosu na raniju prognozu. Razlog nije u tome što Hornetsi imaju dobru zamjenu za Gordona (jer je nemaju), već u tome što su Hornetsi u startu bili po IOR bodovima debelo ispred ostatka Zapada, zbog čega bi trebali izbjeći dodatni pad (drugim riječima, kombinacija Davisa, Andersona, Vasqueza i Smitha trebala bi biti dovoljna da ih održi iznad vode u periodima bez Gordona). Mudro su odbili pokupiti opcije na zadnju godinu rookie ugovora Henrya i Aminua, što znači da ih iduće ljeto brišu iz knjiga, što im pak daje dodatnih 7 milja mjesta na salary capu. Nastavi li Gordon i dalje biti u ovakvoj magli s tim koljenom, taj prostor će im dobro doći. Monty Williams je situaciju oko svog glavnog igrača opisao frustrirajućom, ali bitno je da ne preraste u depresivnu.

22. PORTLAND 32-50 (32-50)

Blazersi ostaju na svom prognoziranom scoreu dok god imaju udarnu petorku na raspolaganju. Terry Stotts je u predsezoni dao do znanja da ima namjeru kopirati stil igre mentora Karla i napraviti od Blazersa brzu i agresivnu tranzicijsku momčad, što znači da će Lillard imati još veće šanse ukrasti Anthonyu Davisu titulu rookiea godine uspije li ostati na pristojnom šutu iz igre i solidnim omjerima asista i izgubljenih.

23. HOUSTON 32-50 (29-53)

Ispada kako je Harden vrijedan tri pobjede, što se ne čini previše, iako u ovoj prvoj sezoni to neće biti ni bitno - Harden je odmah potpisao dvostruki max (najviše godina i najviše love, što je čak 26 milja više nego su mu nudili u OKlahomi, tako da mislim da mu više nitko normalan ne može zamjeriti što je promijenio boje) tako da će tu biti dovoljno dugo da pokaže kako zaslužuje biti smatran legitimnom prvom opcijom. Zanimljivo je istaknuti kako Rocketsi uz 15 igrača imaju još barem petoricu koju moraju plaćati da ne igraju za njih (što ih opterećuje za dodatnih 5 milja ove sezone, što se pak raspoređeno stretch provizijom neće ni osjetiti). Plus je i što se Scott Machado usprkos nezavidnoj situaciji izborio za mjesto među 15, to sve govori o njegovim kvalitetama. Obzirom da je Linovo koljeno dosta klimavo, Machado bi tijekom sezone mogao dobiti priliku uz Hardena, što znači da će barem dva moja najveća draft ljubimca ostaviti traga na ligi u prvoj godini (Machado i Crowder, treći je Orlando Johnson u Indiani, on je u nešto nezavidnijoj situaciji).

24. DETROIT 32-50 (32-50)

Slično Raptorsima, Pistonsi ovom prilikom dovode prognozu u pitanje garantiranjem velike minuteže svom rookie centru. Međutim, oslanjanje na Valanciunasa i Drummonda su dva poteza koja ove sezone nemaju pozitivnog značaja, ali za ubuduće su itekako bitni.

25. SACRAMENTO 31-51 (31-51)

Rocketsi ih preskaču dolaskom Hardena, što znači da se Kingsi vraćaju u pet najgorih. Happy times!

26. CLEVELAND 31-51 (28-54)

Od slabijih Wizardsa i posebice Magica jedino korist očito ima Cleveland, koji je dobio nekoliko pobjeda više na kontu. Dok čekaju da se Kyrie i Dion uigraju (protiv Wizardsa su izgledali odlično, naglasivši zašto su Cavsi riskirali s Waitersom na draftu - jer Irving nije klasični play, više je šuter, zato mu i treba dvojka koja voli daviti loptu i olakšati mu pozicioniranje na perimetru), izgleda da će glavni playmaker biti Varejao koji se u UCLA high post akcijama snalazi kao Bill Walton (ili je to samo tako izgledalo protiv slabašnih Wizardsa i Emeke Flat Okafora)

27. PHOENIX 30-52 (28-54)

I dalje ostaju najgora momčad Zapada, dapače, promoviranjem Beasleya u ozbiljnu napadačku opciju pored Dragića i Gortata na dno su osuđeni (tako je barem izgledalo u predsezoni, možda budu pametniji sada kada su krenule prave utakmice), ali pad Warriorsa i Wolvesa donio im je dvije pobjede viška na kontu.

28. WASHINGTON 30-52 (31-51)

Wallova ozljeda već je bila uračunata u prvotnu prognozu, a ovom prilikom novi udarac im stiže u vidu Neneovih problema sa stopalom pored kojih stoji opaska kronični (izgleda da je i on žrtva plantarnog fašizma). Denver je izgleda dobro iskoristio njihov očaj i uvalio im ugovor koji teško da će ikada opravdati svoju težinu, obzirom da problemi sa stopalima ne odlaze i imaju običaj znatno usporiti one koji od njih boluju. Jedan Timmy se sasvim dobro snašao igrajući u nižoj brzini, ali ovisnik o fizikalijama poput Nenea po svemu sudeći je ostavio svoje najbolje dane iza sebe (i sada se pridružuje Okaforu u tandemu visokih koji, da parafraziramo Genea Wildera i Richarda Pryora, niti trče niti skaču).

29. ORLANDO 26-56 (29-53)

Ozljede Ayona i Harringtona (oba su out barem pola mjeseca) ozbiljan su udarac obzirom da su prvotnoj projekciji bili uzeti u obzir kao dio top 8 rotacije, a ulazak u sezonu s back-up playevima poput Etwauna Moorea i Isha Smitha brine se za ostalo. Pad od tri pobjede u odnosu na raniju prognozu je očekivan, Rob Hennigan na to zadovoljno klima glavom, prvi pick je sve izgledniji.

30. CHARLOTTE 19-63 (16-66)

Na dnu Istoka ništa novo, osim tri dodatna pobjede koju im donose problemi Magica i pad svih ostalih. Nakon što smo uračunali da će i Wizardsi i Pistonsi i Raptorsi i Sixersi biti slabiji od očekivanoga, Bobcatsi se odjenom ne čini više toliko kriminalni, iako su i dalje uvjerljivo najgori roster lige.