60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

24Feb/1316

THE RANKINGS, WEEK 16.

Posted by Gee_Spot

Bio je ovo prijelazni rok toliko dosadan da imam dojam kako ga je režirao Terrence Malick, da je glazbu za njega radio The National, a sve po scenariju Dona DeLilloa. Bože, bilo je toliko dosadno da mi je u jednom trenutku čak palo na pamet "hej, možda ne bi bilo loše opet početi pratiti nogomet". Srećom, razum je brzo prevladao (dovoljno je bilo vidjeti 10 minuta Schalkea), pa su događanja na parketu učinila ona uokolo nebitnim, ali to ne znači da se najveći dio tjednog izvještaja neće baviti događajima na tržnici (ili je bolje reći - nedostatkom događaja).

1. SPURS (5635)

Nije iznenađenje da je trade deadline prošao bez njihova uplitanja (iako je iznenađenje što će drugu godinu za redom plaćati porez, ali o tome više idućih dana) - potrebnog visokog igrača koji bi bio x-faktor nisu tražili ni u ranijim sezonama kada im je obrana bila u puno gorem stanju, pa zašto bi danas kada igraju na najvišoj razini još od 2007. Njihove slabosti u branjenju pick igre danas ionako eventualno mogu iskoristiti samo Heat i Thunder, dva vanserijska napada koja imaju potrebnu kombinaciju individualne kvalitete (1 na 5 slash & kick kreatore - primijetite množinu) i momčadske zrelosti (svijest o potrebi brzog kruženja lopte i kretanja igrača bez lopte).

Iako se negdje u njihovoj srži i dalje krije ona momčad koju smo gledali tijekom zadnje dvije sezone, dakle momčad koja je puno bolje prilagođena ritmu regularne sezone nego playoffa, kvaliteta košarke koju Spursi trenutno prezentiraju nešto je zadnji put viđeno prije dvije godine, kada je Dallas u dva navrata upadao u briljantne serije na početku i kraju sezone prekinute samo ozljedom Nowitzkog u siječnju.

Iako su igrali najljepšu košarku, Mavse je bilo lako zanemariti zbog povijesti playoff razočaranja, odnosno epiteta momčadi za regularnu sezonu koja jednostavno nema dovoljno čvrstine za odraditi četiri serije playoff košarke. Znamo kako je to završilo - dobili smo jednog od najneočekivanijih prvaka u povijesti.

Spursi su tako danas u sličnoj situaciji - u doba LeBrona i Duranta lako ih je zanemariti gledajući uzorke zadnjih sezona. Međutim, iako povijest može poslužiti kao ključ za dešifriranje konteksta, nikako ga nije u stanju objasniti sama po sebi. I Heat i Thunder imaju slabosti koje je moguće iskoristiti, a, tko zna, možda upravo jedan od načina da se to napravi bude ljepota, odnosno kvaliteta izvedbe, što je područje u kojem Spursi nemaju premca.

U svakom slučaju, kako je playoff još daleko, ostaje nam samo zaključiti kako Spurse jednostavno treba gledati, posebice u sudarima s ozbiljnim momčadima. Tako da obilježite u kalendaru datum 11.3. (protiv Oklahome doma) i 4.4. (protiv Oklahome u gostima), kao i da držite oko na periodu od 20.4. do 1.4. kada Spurse za redom čeka 7 utakmica protiv playoff konkurencije (Warriors, Jazz, Rockets, Nuggets, Clippers) koje kulminiraju sudarom protiv Heata doma. Jedini problem je što sedma (i to protiv Memphisa u gostima) pada dan poslije obračuna s Miamiem, što vjerojatno znači da je možemo prekrižiti s liste (kao što je to do sada već napravio i Pop).

Nastave li i tijekom završnice sezone pružati ovakvu razinu igre, nemoguće ih je zanemariti kao legitimne izazivače. Spotaknu li se, možemo opet početi pričati o momčadi koja nema ono nešto da se u seriji od sedam suprotstavi Jamesu i Durantu. Ali, kako god se priča razvijala, nemojte si dopustiti zvati se fanom NBA košarke, a ne gledati San Antonio u akciji kad god stignete - regularna sezona služi još nečemu osim tradeovima.

2. HEAT (5225)

Slanjem Pittmana u Memphis oslobodili su mjesto na rosteru, što teoretski znači da mogu potpisati još jednog veterana za pod koš, npr. kada O'Neala otpuste Sunsi kako bi se mogao ukrcati na nečiji playoff brod. U najgorem slučaju, ako O'Neal odluči da ne može živjeti bez doktora u Phoenixu (koji su, ako itko broji, upravo oživjeli još jednu karijeru - koje su šanse prije sezone bile da će itko Jermainea smatrati potencijalno naj-atraktivnijim imenom u bilo kojoj fazi sezone), u Miamiu su barem uštedjeli nešto siće (iznos poreza koji bi morali platiti s Pittmanom kretao se negdje oko 29 milja, sada je bliži brojki od 27). Ovako na papiru ne zvuči puno, ali kada moraš posegnuti u svoj džep... Uglavnom, sada tu razliku mogu potrošiti na nešto pametnije, tipa na party na jednom od Arisonovih cruisera nakon što osvoje drugi naslov.

3. THUNDER (5120)

Očito nemaju problema s Reggiem Jacksonom kao back-up playom, iako ovaj u suštini nije ništa više od još jednog combo-beka koji ne zna igrati poziciju jedinice i ne razlikuje dobar šut od lošega. Međutim, za razliku od Maynora koji nikada nije bio oličenje atleticizma i koji je nakon ozljede koljena ostario za jedno 5-6 godina, Jackson danas barem leti po parketu.

Uglavnom, slanjem Maynora u Blazerse otvorili su mjesto na rosteru koje su popunili dovođenjem Ronniea Brewera iz Knicksa (zauzvrat su se odrekli picka druge runde). Brewer je doslovno kopija Sefoloshe, ali slabija kopija i obrambeno i šuterski (ima problema s čuvanjem trojki, a tricu zabije samo slučajno), ali sada se barem neće dovesti u situaciju da u playoffu moraju koristiti neprovjerenog Ligginsa kao 3&D opciju na boku.

4. CLIPPERS (5110)

Ovo gaženje od Spursa koje su doživjeli neki dan ipak je pokazalo da su za klasu ispod udarne trojke. Bez obzira što Paul nije u top formi, jedan pogled na igru ove dvije momčadi je dovoljan da se uoči ključna razlika između njih. Nazovite to sistem, kvaliteta ili kako god hoćete, ali dok Spursi igraju košarku, Clippersi haklaju.

Evo samo niz sekvenci iz prve četvrtine. San Antonio vrti redom:

- pick & roll Parkera i Splittera nakon kojega Parker koristi izlazak Jordana i namješta zicer Splitteru
- pick & roll Parkera i Splittera nakon kojega Jordan ostaje uz Splittera što Parkeru otvara otvoren put prema obruču
- protrčavanje Parkera uz osnovnu liniju te istrčavanje kroz dvostruki blok na vrh lakta gdje prima loptu i zabija otvoreni šut
- još jednom potpuno istu akciju s istim rezultatom
- flex nakon kojega Green ostaje sam na trici netom nakon što je napravio blok za Parkera u sredini
- flex nakon kojega Diaw ostaje sam pod košem protiv beka Clippersa nakon što je Green blokom skrenuo centra

Ono, sve redom osnovne akcije koje u biti prikazuju koliko je košarka jednostavna igra kada imate igrače sposobne odraditi svoje uloge (u tome i je problem Spursa - ono što oni rade djeluje toliko jednostavno da se čini banalnim ljudskom oku koje je naviklo primjećivati napor, a poanta je upravo u tome da se u rukama profesionalaca napor i ne primjećuje).

S druge strane Clippersi na ovo odgovaraju sljedećim nizom:

- pick & roll Paula, udvajanje s desne strane, guranje prema aut liniji koja u ovom trenutku praktički postaje treći igrač (opet školski - prisiljavaš Paula da se koristi slabijom lijevom rukom i smanjuješ mu broj opcija, ukratko smanjuješ mu učinkovitost koliko god je to moguće), sve završava lošim 1 na 5 pokušajem
- opet isto
- opet isto
- spuštanje lopte na Blakea u postu, koje protiv Spursa nema smisla jer su i Duncan i Splitter u stanju igrati jedan na jedan u sredini, što praktički znači da Blakeu uzimaš one povratne lopte i osuđuješ ga na osrednji post-up pokušaj u 1 na 1 situaciji
- opet isto
- Crawford dribla 20 sekundi i puca preko nečije ruke (kvragu, čini se kao da je najbolja obrana protiv Crawforda uopće ne igrati obranu - taj valjda ne bi ni znao potegnuti šut dok mu netko ne mahne rukom ispred nosa)

Ukratko, dati Clipperse s ovakvom razinom talenta čovjeku poput Del Negra u ruke isto je kao da našim političarima date na raspolaganje državni proračun (ups). Ako CP3 prilikom potpisivanja novog ugovora ne bude tražio i novog trenera, onda i ne zaslužuje bolje od ovoga.

5. NUGGETS (4855)

Očito nisu ni imali namjeru ozbiljnije se uključiti u tržnicu jer se nalaze oko 30 000 dolara ispod granice poreza, što je taman iznos jednog desetodnevnog ugovora kojega ionako neće potpisati obzirom da imaju svojih 15 imena na rosteru.

6. GRIZZLIES (4440)

Oni su svoje odradili kroz tradeove s Pistonsima, Cavsima i Raptorsima. Preuzimanje Pittmanova ugovora donijelo im je pick druge runde koji im baš neće pomoći nadoknaditi gubitak onoga što su morali poslati u Cleveland obzirom da će se raditi o jednim od zadnjih pickova uopće (osim ako Heat ne izgubi sve utakmice do kraja sezone). Ali, i skauti i treneri moraju zaraditi plaću, zar ne?

7. KNICKS (4370)

Brewer je postao višak povratkom Shumperta u rotaciju, iako bi se činilo logičnijim da su se odrekli nekog od gerijatrije pod košem nego osiguranja na boku. Međutim, interesa za uslugama Thomasa i Sheeda očito nema (zamisli), a vremena se toliko mijenjaju da su eto i Knicksi odradili trade za pick druge runde i šaku gotovine. Ironično je što su se odrekli dokazanog stopera (koji se, istina, nikako nije mogao uklopiti u šuterski nastrojen roster svojim lošim šutem) samo kako bi otvorili mjesto za dovođenje još jednog penzionera - priključenjem Kenyona Martina, sada su i službeno u prosjeku stariji od prosječne momčadi iz lokalne lige veterana (navodno su Martina potpisali nakon što je Woodson odbio opciju s Čuturom jer je premlad). A danas valjda ni Dolan ne misli da će im Martin sa svojih 6 grubih faulova pomoći da postanu bolja obrambena momčad.

8. ROCKETS (4265)

Glavni problem ovog prijelaznog roka, uz nezaobilazni strah od poreza i aktivacije hard capa, bio je i manjak ponude. Naime, tradeovi se obično vrte oko formule koja kaže da lutrijske momčadi prodaju radi budućnosti, a playoff momčadi kupuju radi sadašnjosti. Paradoksalno, ove godine ponudu su uglavnom činile playoff momčadi poput Jazza i Hawksa koje nisu imale imperativ prodaje pod svaku cijenu - da je došlo do neke nemoralne ponude bilo bi i tradeova, a poneki pick i prostor na capu može se dobiti i na ljeto putem sign & tradea.

Ono što se dogodilo Rocketsima pak primjer je nemoralne ponude - iako su i sami playoff momčad, svjesno su se odrekli prva dva krilna centra u rotaciji i tako si otežali život, a sve radi budućnosti. Paket Kingsa jednostavno se ne odbija, bez obzira na trenutni rezultatski kontekst. Thomas Robinson bio je lutrijski pick s razlogom - čak ako nikada i ne nadraste trenutni skup vještina garbage mana, njegove fizikalije i mentalitet su takvi da će u tome što radi biti najbolji (mislim, jedan Hickson je naučio biti double-double igrač samo kretanjem i življenjem na račun boljih od sebe, nema šanse da nešto slično ne nauči i Robinson, a tu je uvijek i nada da će razviti i šut).

Iako gubitak dva bitna člana rotacije mora ostaviti traga, najluđe od svega je što su Rocketsi dugoročno ostavili tri najbolje četvorke na rosteru - i Jones i Robinson, pa i White, talentom su puno veći potencijali nego što su to ikada bili Pattersona i Morris koji su se profilirali kao isključivi pick & pop specijalisti. Doduše, takvi su upravo i potrebni igri Houstona kako bi što više raširili reket za Hardenovu pick & roll akciju, ali nije isključeno da će Robinson i Jones uskoro možda biti i nešto puno više.

Trade s Phoenixom iz ove perspektive se možda čini nepotrebnim, ali obzirom da su Sunsi jedna od 5 najgorih momčadi u ligi, praktički se radi o zamjeni igrača zadatka za izbor negdje između 30. i 35. mjesta gdje je itekako moguće pronaći kvalitetnu opciju (da ne spominjemo kako svi ovi pickovi mogu dobro doći u nekom budućem sign & tradeu). Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da nitko u Houstonu nije bio oduševljen Morrisovim kvalitetama - momak se pretvorio u solidnu stretch opciju za što mu treba čestitati jer je nakon očajne rookie sezone izgledao kao totalni promašaj, ali njegova skakačka i obrambena uloga nikada neće biti vrijedne spomena.

Uglavnom, Houston je napravio ono što je morao bez da je previše riskirao, a par milja viška koje će potrošiti nebitni su u kontekstu bogatog kluba (Rocketsi žive na jednom izuzetno zahvalnom tržištu) i činjenice da se nalaze ispod capa. Eh, da - treba spomenuti Francisca Garciu (Tylera Honeycutta koji ni u NBDL-u nije ostavio traga nećemo). Teoretski, postoji šansa da Cisco olakša rotaciju na boku i život Delfinu koji se sada praktički pretvorio u startera u niskoj postavi koju trenutno koriste (i koju su praktički koristili i tijekom sezone jer ni Patterson ni Morris nisu igrali kao klasični visoki), ali od njega se ionako neće tražiti ništa više nego da zabije poneku otvorenu tricu koju će mu servirati Harden (praktički, treba nastaviti raditi ono što je radio Douglas, za što je više nego sposoban).

9. LAKERS (4220)

Stvarno bi bilo super saznati reakcije protivničkih GM-ova nakon što ih je Kupchak nazvao i ponudio im Blakea i Duhona.

10. PACERS (4175)

Trade Grangera se odgađa do ljeta (kada bi ta zadnja godina ugovora mogla postati još atraktivnija, obzirom da Dannyeva koljena baš i nisu na vrhu želja). Sada je ionako puno važnije dovesti ga u pristojnu formu pred playoff.

11. CELTICS (4035)

Prijelazni rok je prošao bez potrage za visokim igračem, što znači da će pojačanje tražiti među otpisanima (Jermaine O'Neal kao povratnik u Boston, to bi bila fora) ili uokolo (navodno se spremaju dovesti DJ Whitea koji je sezonu proveo u Kini, iako mi nije jasno što će im još jedan pick & pop "visoki" koje nema ni tijelo ni visinu za pomoći u obrani i skoku).

Ali, zato su našli zamjenu za Barbosu u Jordanu Crawfordu, revolverašu kojega su se Wizardsi željeli riješiti pod svaku cijenu. Ozljeda Barbose ostavila ih je bez igrača koji je u relativno maloj ulozi puno značio zbog lakoće kojom je sebi kreirao prilike, što bi teoretski trebao odraditi i Crawford koji se u prvom dijelu sezone prezentirao kao solidan combo-bek. Ipak, ogromna je razlika između učinkovitosti kojom je to radio Barbosa (uglavnom ulazima) i kojom to radi Crawford (šutevi preko ruke).

Uključenje Collinsa u trade otvara dodatno mjesto za potpis nekog veteranskog imena koje bi u narednim danima moglo završiti na waiverima (potpisali su solidnog swingmana Terrencea Williamsa što im je već uzelo jedno slobodno mjesto za visokog, iako je pitanje hoće li Williams zaraditi ugovor do kraja sezone), a usput sprječava da Crawfordov dolazak dodatno poveća već ionako ogroman iznos poreza (poslali su nešto dolara više u Washington nego što su ih doveli).

11. HAWKS (4035)

Što će im pak još jedan stoper od kojega nema koristi u napadu, to je valjda jasno samo njima (Jones je identičan igrač Stevensonu, davitelj u obrani bez igre u napadu). Aha, uštedili su par milja poreza? Onda ima smisla zamijeniti jednog igrača koji ne igra drugim koji neće igrati.

Dovođenje Tylera iz Warriorsa za praktički ništa (vjerojatno su dogovorili nekakvo pravo da u budućnosti zamijene pick druge runde) kolegijalna je usluga jednoj franšizi koja će svakako poboljšati odnose između uključenih (Jerry West svakako vodi na večeru Ferrya čim Hawksi budu gostovali u Oaklandu), ali neće previše utjecati na budućnost Hawksa (Tyler je ogroman, ogroman upitnik, ponajviše ogroman zbog hamburgera koje trpa u sebe - nema vještine koje bi ga istakle, a niti one specijalne fizikalije kojima može maskirati manjak talenta).

13. WARRIORS (4000)

Oni su imali jedan cilj – srezati dva minimalca kako ne bi platili ni centa poreza. Misija uspjela. Sada imaju 13 imena na rosteru, a učinke Jenkinsa i Tylera moguće je zamijeniti s par telefonskih poziva. Puno je teže zamijeniti učinak Rusha i Boguta (koji po novome ima i probleme s leđima) – kada oduzmemo i njih dvoje, ispada da Jackson na raspolaganju ima samo 11 tijela na koja može računati, a to znači da će opet raditi veze GM-a Boba Myersa, bivšeg agenta koji se specijalizirao upravo za NBDL skauting i 10-dnevne ugovore.

14. BULLS (3890)

Nevjerojatno, ali istinito - Bullsi nisu uspjeli nikome uvaliti Hamiltonov ugovor, što znači da će platiti porez u iznosu od skoro 9 milja (da su utopili Ripa, pali bi taman toliko ispod crte da ne plate ni centa). Kada je čuo vijest da će platiti ovoliku "mrcinu" od poreza, Reinsdorf je navodno rekao "ako me sada nije šlogiralo, nikad neće".

15. MAVS (3785)

Morrow nije dobio puno prilike u Atlanti jer su im bokovi krcati sličnim igračima, ali radi se o jednom od boljih tricaških specijalista u ligi. Jones je danas praktički isti igrač kao Deshawn Stevenson, nula u napadu, davež u obrani, tako da su Mavsi definitivno bolje prošli prilikom ove zamjene - Atlanta je dobila uštedu, Dallas igrača koji može postati dio rotacije.

16. JAZZ (3650)

Kada ste poput Jazza smješteni u jedno od najmanjih NBA tržišta, onda vam i one minimalno dvije garantirane playoff utakmice znače puno, puno više od iskustva za mlade igrače - znače vam povećanje profita od, po nekim procjenama, 10% u odnosu na ono što vam ostaje nakon samo regularne sezone (jasno, mora vam biti jasno da tih 10% zvuče puno samo izvan šireg konteksta - npr. jednim Lakersima to bi iznosilo 0.1% godišnje zarade).

Iz tog razloga potpuno je opravdana odluka da zadrže Jeffersona i Milsapa, koliko god iritantna bila pomisao da ćemo i dalje morati gledati ovu Corbinovu rotaciju u kojoj najboljih pet igrača sjedi na klupi. Ljeto, ljeto će donijeti pomake (barem se nadam) - Corbin je tu da ostane (nažalost), ali nema šanse da opet vidimo i Big Ala i Milsapa, a pogotovo ne Foyea, Tinsleya i oba Williamsa. Ili, ovaj, ima?

17. NETS (3585)

Možda su nakon ovog prijelaznog roka konačno i Netsi shvatili nešto što je, Bogu hvala, većina lige pohvatala još ranije - NBA je kombinacijom suludih poreza i zabrana, ako već ne teoretski, a onda praktički, uvela hard cap, a to znači da danas vrijede neka druga pravila od onih na koja se Billy King navikao dok je bio GM u Sixersima (razne iznimke bile su kruh i voda većini GM-ova prilikom slaganja i posebice pojačavanja momčadi, a bez te fleksibilnosti ostaje im samo draft i potpisivanje igrača iz NBDL-a, Europe ili Kine). Više si čak ni franšize koje se kupaju u novcu poput Netsa ne mogu dozvoliti raditi poteze niže IQ razine jer ih je sve teže i teže ispraviti, a, ako neka momčad s prostorom na salary capu i bude spremna preuzeti nečiji loš ugovor (Humphriesa ili Wallacea), možete biti sigurni kako će cijena biti veća nego ikada (osim pickova, svakim novim tradeom Netsi će gubiti i budućnost).

18. BUCKS (3580)

Napravili su odličan posao, dobili su najboljeg igrača prijelaznog roka koji im rješava itekako akutan problem šutera na boku i time vjerojatno osiugrava playoff (trade između njih i Magica spada u onu kategoriju sadašnjosti za budućnost koja je obilježje ovog dijela godine). Samo, da bi iz ovoga izvukli korist, moraju Ellisa staviti u prirodnu ulogu strijelca s klupe. Ostanu li pri starome stilu igre, a Redicka budu koristili tek kao trećeg beka koji mijenja oba startera, neće maksimizirati potencijal nove rotacije (a pogotovo to neće napraviti ako ga budu koristili u NCAA postavi u kojoj Redick igra trojku).

Istina, Redick je kroz ovu godinu u Orlandu pokazao da može više nego pošteno odraditi rolu combo beka, ali Bucksima bi bolje bilo pripremati teren za budućnost - ako budu imali sreće da ih Ellis napusti na ljeto i ostavi im dodatnih 11 milja prostora, potpis Redicka kao dugoročnog rješenja na dvojci nameće se kao imperativ. Na ovakvom tržištu možeš graditi playoff momčad samo oko karakternih likova, a Redick karaktera ima na bacanje. Čovjek nikada neće biti Ray, Reggie ili Rip, dakle bek-šuter oko čijeg kretanja kroz blokove se može izgraditi potencijalni šampionski napad, ali već sama izgradnja jednog takvog šljakerskog stila igre koji nije za svakoga dala bi Bucksima smisao bez kojega su ostali onoga dana kada je Bogut ostao bez lakta.

Ayon i Smith su višak, ali dobro će doći kao osiguranje (u nekoj drugoj momčadi Ayon bi možda bio i pojačanje, ali pored gomile visokih koje Bucksi imaju na raspolaganju teško će uopće doći do prilike).

19. RAPTORS (3575)

Bravo Raptorsi! Nekada, u vrijeme prije novog kolektivnog ugovora, pickovi druge runde imali su vrijednost kao dinar u vrijeme Ante Markovića. Danas ih pak svi čuvaju kao da je u pitanju nuklearno naoružanje, točnije svi osim dobrog starog Bryana. Colangelu je trebao back-up play, bogami on ga je i doveo, a sve kako bi Raptorsi umjesto s 37-45 sezonu završili s 37-45. Usput su u Phoenix poslali i Haddadia koji ionako nije mogao dobiti vizu za Kanadu (ako vas zanima zašto, pogledajte "Argo", jedan od rijetkih filmova zadnjih godina koji se ne srami biti samo dobar film).

20. SIXERS (3280)

Nakon što su držali Parga, Waynsa i Macka na 10-dnevnim ugovorima kao treće playeve, sada su dovođenjem Jenkinsa riješili i to pitanje do kraja sezone (Warriorsima su dali pick druge runde toliko zaštićen da ga ovi nikada neće ni dobiti). Naravno, to što već imaju trećeg playa (Ivey) u ulozi drugoga, puno je veći problem, ali očito ovo nije bio prijelazni rok za rješavanje većih problema. Također, ovaj potez ima još manje smisla ako uzmemo u obzir da su nakon samo jednog 10-dnevnog ugovora Parga potpisali do kraja sezone (hipotetski, čak i da postoji laboratorij koji je u stanju kombinirati DNA Iveya, Jenkinsa i Parga, teško da bi dobili išta više od back-up playa - kao i kada množiš nešto s nulom, rezultat je uvijek nula). Od 15 mjesta na rosteru, Sixersi tako trenutno čak 3 troše na treće playeve, inače poziciju koju je najlakše pokrpati u košarci (osim ako ste Cibona, tada igrača klase trećeg playa na NBA rosteru ne možete naći ni pod razno - eh, a kako bi ga i našli kad su ih sve potpisali Sixersi).

20. WOLVES (3280)

Poznavajući Adelmana, Ridnour vjerojatno nije ni bio u ponudi, ali očito je i tržište bilo totalno nezainteresirano - skupi back-up playevi očito više nikoga ne zanimaju u klimi u kojoj smo sve bliži formuli "jedna momčad, jedan max ugovor".

22. WIZARDS (3095)

Ako ništa drugo, barem im treba čestitati na dosljednosti - nakon što su se riješili Younga, Blatchea i McGeea, sami sebi su se obvezali da više nikada neće trpjeti slične probleme u blizini. Crawford je počeo unositi nemir u svlačionicu nezadovoljan svojim statusom, a to je rezultiralo ekspresnim micanjem iz kluba. U sferi gdje svi vode računa prije svega o troškovima, jedan ovako emotivan potez dođe kao osvježenje.

23. HORNETS (3080)

U nekim drugim vremenima, možda bi Robina Lopeza i pretvorili u pick.

24. PISTONS (3050)

Posao s Memphisom i Torontom očito bio je više nego dovoljan (a što se toga tiče, da su ova tri kluba ono što su odradila napravila 5 minuta prije isteka roka, danas bi se puno manje govorilo o dosadnom prijelaznom roku - toliko o kontekstu).

25. BLAZERS (2840)

Doveli su solidnog back-up playa što znači da više u akciji nećemo morati gledati možda najgoreg NBA igača zadnjih par godina, Ronniea Pricea (koji je ekspresno dobio nogu, što mu otvara prostor dolasku u Cibonu na 4-satni ugovor). Koliko god se nevažnim činio u široj slici, za Blazerse je ovo izuzetan potez - Maynor je ok igrač, a ok je miljama iznad onoga što su u stanju prezentirati Price ili Smith.

U nekim drugim vremenima možda bi i Hickson sada bio negdje drugdje (sigurno bi se našla neka playoff momčad spremna dati pick prve runde za double-double mašinu), ali, ako nitko ne želi dati pick za Smitha ili Jeffersona, zašto bi za Hicksona koji uz to dolazi i bez Bird prava i kojega većina ionako ne može potpisati iznad salary capa? Čovjeka u svakom slučaju čeka status slobodnog igrača jer Blazersi nemaju namjeru zadržati nikakva prava na njega (čega je Hickson svjestan i zbog čega ne bi blokirao trade u dobru situaciju) jer s njim na rosteru jednostavno više nema dovoljno prostora za lov na Pekovića ili nekog drugog partnera Aldridgeu.

26. SUNS (2565)

Slanjem Telfaira u Raptorse vratili su pick koji su nešto ranije poslali u Houston kako bi se dokopali Marcusa Morrisa. Vrati li se Frye dogodine, mogu se pohvaliti da trenutno imaju tri limitirana pick & pop specijalista u rotaciji. S tim da nije isključeno da je Simmons u pravu kada (polu)ozbiljno kaže kako se glavni razlog za ovaj trade s Houstonom krije u tome da Sunsi sada mogu igrati na kartu blizanaca. Sarver tako potezima podsjeća na nekadašnje NBA i ABA vlasnike koji su bili spremni na sve ne bi li prodali kartu viška (mislim, koji je drugi razlog bio da su baš u Washingtonu igrali Manute i Muggsy?) - Sunsi su ove sezone već imali akciju povrata novca svima koji su bili nezadovoljni utakmicom s Mavsima (nažalost, nije bilo informacija o tome koliko je fanova iskoristilo ovu mogućnost).

27. KINGS (2520)

Robinson nije imao svijetlu budućnost uz Cousinsa, to je bilo jasno od prvog dana (previše slični u napadu, obojici treba pravi centar iza leđa u obrani), ali teško da je i specijalac poput Pattersona dugoročno rješenje iako košarkaški u ovom trenutku svakako ima više smisla od Robinsona (Aldrich i Douglas nemaju nikakvog značaja i uključeni su samo radi usklađivanja iznosa).

Međutim, čak i da se boriš za naslov i da ti nužno treba pick & pop igrač koji može pomoći odmah, jednostavno je neodgovorno odreći se petog picka drafta koji po defaultu ima puno veću vrijednost i može donijeti puno veći povrat od jednog igrača zadatka i par milja uštede (točnije zarade, jer Kingsi nemaju što uštedjeti pošto ništa i ne troše - ovo također ne treba zanemariti jer su braća Maloof, bez obzira na prodaju franšize, upravo u kasu spremila minimalno 4 milje koje činu razliku između ugovora koje su poslali u Houston i ovih koje su primili, plus milja koja im je isplaćena kao bonus - nešto od ovoga sigurno će se prikazati kao profit).

Uglavnom, odavno je postalo besmisleno analizirati poteze ove franšize. Žalosno je da su povukli ovakav potez u situaciji kada to nisu morali (kao i to da su budući vlasnici samo mogli gledati ovakvo rasipanje sredstava), ali on ne bi smio biti iznenađenje nikome tko prati ligu obzirom na sve što se događa zadnjih godina u Sacramentu. Ovu franšizu je vrijeme odavno pregazilo u svakom pogledu, a, srećom, moramo ih podnositi još samo nekoliko mjeseci.

28. CAVS (2460)

Svoje su odradili nešto ranije, tako da su one preostale 2 milje ispod salary capa ostale neiskorištene.

29. MAGIC (2195)

Sigurno su očekivali puno više, ali opet su bolje prošli nego da su dobili ništa za igrača koji bi na ljeto ionako otišao (Orlando jednostavno ne bi imao prostora za potpisati ga osim ako se ne bi prije toga nekako riješili Turkoglua ili Afflala, tako da je odlazak Redicka bio sigurna oklada, bez obzira na priče kako mu Orlando dom - dom je tamo gdje je lova). Ono što su dobili jesu prava za skautiranje potencijala dvoje mladih igrača (Lamba i Harrisa) iz prve ruke (možda je među njima jedan koji će biti dio buduće jezgre), a dobro će im doći i Udrih kao pouzdana back-up opcija na jedinici (za klasu bolja od Moorea ili Smitha).

Zašto se pak Orlando uopće trudio oko tradea s Bobcatsima? Nemam pojma obzirom da već imaju Nicholsona i možda uskoro i Harringtona (navodno je spreman za povratak nakon još jedne gadne ozljede) u ovim rolama pick & pop igrača, ali Warrick im sigurno neće previše pomoći (možda jednostavno kao franšiza više od svega cijene stretch četvorke zbog iskustava koja su imali s Lewisom i Andersonom). A možda su jednostavno htjeli ostaviti dojam da nešto rade kako bi umirili vlasnike.

30. CATS (1725)

Zamjena Warrick – McRoberts toliko je nebitna da stvarno ne znam što misliti o činjenici da joj uopće posvećujem pažnju (možda bih stvarno trebao početi opet pratiti nogomet ili tu i tamo pogledati neki film umjesto NBA utakmice). Ali, ako sam već odlučio ići ovim putem NBA kroničara, onda treba priznati poraz. Dakle, iz kuta Catsa ovo ima smisla, McRoberts je smetlar koji može odraditi desetak minuta pod košem, gdje od pick & pop specijalista poput Warricka nikada nije bilo koristi jer se pod koš nikada nije ni spuštao.

17Feb/1314

THE RANKINGS, WEEK 15.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedne rankingse posvećujemo trade deadlineu, stoga ćemo se uglavnom baviti potencijalnim tradeovima (zacrtajte si 21.2. u kalendaru jer radi se o jednom od najzabavnijih dana u godini). I to kroz više kutova – uz to što u obzir uzimamo priče o kojima se šuška, bacit ćemo pogled na trenutno stanje duha svake franšize i ocijeniti da li uopće imaju mogućnosti, želja ili potreba za tradeom. Također, bacit ćemo pogled na područja koja treba pojačati za momčadi koje su još uvijek fokusirane baš na ovu sezonu (dakle, sve one koje nisu zaglibile u lutriji). Uzbuđenje raste jer kao što je rekao jedan mudar čovjek “NBA trade deadline is like a box of chocolates – you never know what you’re gonna get”.

Međutim, prije nego prijeđemo na momčadi, navalimo odmah na jednu hipotezu o kojoj se začudo ne priča dovoljno i koja se tiče cijele lige. Naime, na ljetnom tržištu će biti solidnih igrača, ali samo su dva franšizna imena u opticaju, odnosno samo dva imena imaju toliku težinu da ih možemo smatrati za donositelje instant promjena u ukupnom odnosu snaga. Franšize ne rastu na grani, stoga je jasno da će se oko Paula i Howarda voditi najveća bitka i da će mnogima i ovaj trade deadline poslužiti za što bolje pozicioniranje za ljeto.

Jasno, sve govori u prilog tome da će Paul iskoristiti opciju dodatne godine koju mu mogu ponuditi samo Clippersi, koji uz novac imaju i sjajnu momčad sposobnu boriti se za vrh i dugoročno dobru situaciju obzirom na mladost Blakea Griffina. A i koliko god Howardov odnos s franšizom nije počeo na najbolji način, teško da postoji veća institucija u ligi od Lakersa, kao što ne postoji tržište na kojem se može bolje zaraditi izvan parketa. Međutim, već ta mala mogućnost da bi moglo doći do još jedne Howardove promjene raspoloženja dovoljna je da se otvore scenariji na koje treba pripaziti.

Evo o čemu se radi.

Ako su Josh Smith i Dwight stvarno tako dobri prijatelji, što ih sprječava da se udruže i naprave svoju super momčad? Jasno, s dva tako šuterski limitirana igrača ni jednom treneru ne bi bilo lako, ali dominacija u reketu i obrani teoretski bi trebala sakriti sve rupe (doduše, na primjeru Lakersa ove godine vidjeli smo da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo). Jedine momčadi koje imaju dovoljno prostora da ih potpišu obojicu su Cleveland (ako bi obojica dala maleni popust u stilu LeBrona i Wadea), Milwaukee (ako Ellis ode i ako puste Jenningsa da odšeta) i Atlanta, a, uz malo sreće tijekom prijelaznog roka, ovom popisu mogli bi se priključiti još Orlando, Dallas i Phoenix.

Cavse i Buckse odbacimo odmah – nema šanse da likovi poput Smitha i Howarda žele najbolje godine karijere provesti u centralnoj Americi (Cavsima je ionako svejedno obzirom da u Irvingu imaju svoj temelj za 10 uspješnih godina, dok su Bucksi ionako navikli biti trinaesto prase). Atlanta ostaje idealna destinacija, ali, sudeći po vijestima koje od tamo stižu zadnjih dana (Smith je odbio produženje ugovora, a Ferry mu je odbio dati puni max), priča o tome kako je njegovo prijateljstvo s Dwightom mamac kojim će Hawksi upecati veliku ribu ostaje samo - priča.

Orlando ne dolazi u obzir iz očitih razloga (a i nije da bez obzira na svu silu pickova mogu nekome uvaliti Turkogluov ugovor, bez čega se ne mogu ni uključiti u tržnicu), tako da nam ostaju Dallas i Phoenix. Da bi otvorili prostor za dovesti dva max igrača, Mavsi bi se trebali riješiti zadnje Marionove godine, a Sunsi bi trebali zamijeniti dugoročne ugovore Gortata i Duleya za nekolicinu zadnjih godina koje će moći izbrisati na ljeto.

Obje lokacije su dovoljno atraktivne tako da sve skupa ima smisla – nisam siguran da Cuban baš želi Smitha obzirom na Dirkovo prisustvo, ali Dwight je definitivno njegova najveća želja, obzirom da su puštanjem Chandlera jasno poručili da nemaju namjeru trošiti max lovu na ikoga osim na franšizne igrače. Sunsi pak žele izbjeći rebuilding i ovo bi im bila idealna prilika. Mogu ponuditi najbolje medicinsko osoblje u ligi, što je za Howarda svakako bitno (Superman je Superman samo kada je neranjiv - kao što je ova sezona pokazala, Howard izvan fizičke top forme nije ni izbliza dominantan igrač iz jednostavnog razloga što nema tehniku na koju se može dočekati obzirom da je njegova igra isključivo bazirana na atleticizmu).

Jasno, obzirom na ligu u kojoj se max ugovora rješavaju na sve strane, još jedno prijateljsko okupljanje teško će proći. Ali, ako neka od ovih momčadi idućih dana i posegne za Smithom, napravit će to tek kao prvi potez u jednoj dugoj partiji šaha. Kako god se rasplele stvari, imam nekakav osjećaj da će Mavsi dobro proći u svemu . Čak i ako ne posegnu za Smithom u idućih tjedan dana, nešto mi govori da Cuban neće ignorirati Dwightov posjet Dallasu kao što je to napravio u slučaju Derona Williamsa.

1. SPURS (5590)

Urnebesne glasine o interesu za Smithom ili Jeffersonom nećemo komentirati. Doduše, Smith bi bio upravo ono što im treba da skinu Thunder, ali ne i ako bi se pri tome odrekli Leonarda i Splittera - takva zamjena bi ih samo zavrtila u krug. Za neke druge, gotovo bezobrazne opcije (Splitter i ugovor Captain Jacka za Smitha), Danny Ferry sigurno nije zagrijan, bez obzira koliko vezan uz Spurse bio. Uglavnom, kako nemaju previše opcija (osim Jacksonovog ugovora kojega teoretski mogu pretvoriti u još skupljeg veterana, što bi bilo potpuno suprotno od onoga što rade inače), ovaj trade deadline bi trebao proći bez njih.

2. THUNDER (5190)

Kao što je i nedavna utakmica protiv Heata pokazala, treba im visoki igrač kojega mogu poslati na Bosha jer s ovakvim pristupom nemaju šanse protiv Heata. James i Wade još uvijek imaju malu individualnu prednost pred Durantom i Westbrookom, ali ona je praktički neprimjetna pored jaza koji dijeli Thunder i Heat u dva segmenta:

- Bosh je apsolutna matchup noćna mora za njihove visoke, pogotovo kada bacaš 24 minute na Perkinsa koji gubi svaku vrijednost čim se izvuče iz reketa, a protiv Bosha samo to i radi (također, za umrijeti od smijeha je početak utakmice, kada je Brooks tražio da se igra na Perka kojega je čuvao Battier, kao da je Oklahomi protiv Miamia problem napad pa treba koristiti mismatch – mislim, ako ispadaš iz vlastitog ritma da bi hranio "strijelca" poput Perka, tek tada upadaš u probleme i na tom dijelu parketa)

- Heat se osjeća sjajno u svojoj koži i svojoj igri u napadu gdje se sve svodi na dodatni pas. Oklahoma takav definirani identitet još ni izbliza nema, još uvijek je previše situacija u kojima su Durant i Westbrook prisiljeni kreirati 1 na 5 i još uvijek se osjeti da nisu dosegli plafon. Heat je doslovno dominirao 48 minuta, kontrolirali su svaki segment utakmice pri čemu su ostavili dojam profesora u rangu Spursa. S jednom bitnom razlikom u odnosu na San Antonio - mogu parirati Thunderu atleticizmom.

Kako doći do igrača koji će im pomoći u eventualnoj reprizi lanjskog Finala? Opcija imaju zahvaljujući gomili lutrijskog talenta kojega mogu ponuditi, ali pitanje je hoće li nešto poduzeti već sada ili će čekati ljeto. Ako bi bili voljni odreći se Lamba i picka Raptorsa, mislim da su im Sunsi idealni partneri jer, obzirom na kontekst u kojem se nalaze, nikome ne bi bolje došao igrač poput Gortata. Ni on nema idealnu pokretljivost kada su izlasci izvan reketa u pitanju i teško da bi mogao pratiti Bosha 40 minuta, ali bi svakako olakšao život Ibaki pošto bi donio razinu više u svaki segment igre, a da pri tome Thunder ne bi izgubio previše od sirove snage na niskom postu.

3. CLIPPERS (5135)

Fali im još jedan visoki na kojega bi se mogli osloniti u završnici, a tu imaju ultimativni chip u Bledsoeu. Mali problem leži u tome što bi u većinu tradeova morali uključiti Butlera koji ima sve manju vrijednost (ili Jordana, ali to tek nema smisla - tada bi im opet falio jedan čovjek pod košem), ali daleko od toga se radi o nečemu neizvedivom. Pitanje je naravno žele li se uopće riješiti čovjeka koji ima potencijala biti x-faktor u playoffu i koji će im biti itekako potreban otpadne li Billups opet iz rotacije (sjetimo se samo kako je lani protiv Memphisa Bledsoe praktički bio ključan zbog razine energije koju je donosio svaki put kad bi stupio na parket).

Također, ne bi bilo loše da mogu trejdati i trenera. Naime, glavni razlog zbog kojega su upali u onu crnu rupu dok nije bilo Paula ne krije se samo u činjenici da su ostali bez najboljeg igrača. Takav gubitak se uvijek osjeti, ali Clippersi imaju dovoljno drugih opcija da održe razinu igre na visini. Ali, ako ste ih gledali u tom periodu, onda znate o čemu pričam - Del Negro jednostavno nema ni onaj najosnovniji sistem na koji se momčad može dočekati kada pojedinac poput Paula nije na visini zadatka. CP3 je na takvoj razini da apsolutno može nositi toliki teret, posebice u završnicama. Niz njegovih slash & kick akcija uz dozu pick & rolla dovoljni su da Clippersi budu među najboljim napadima lige.

Ali, što se događa kada Paul nije u top formi? To smo vidjeli lani protiv Spursa, kada je zbog problema s preponama i prstom desne ruke, ali i zbog taktike Spursa da ga udvajaju na svakom pick & rollu, Paulov učinak prepolovljen – Clippersi su jednostavno nestali s lica zemlje. To nam pokazuje i ovaj nedavni niz poraza u kojem je plan B bio jednostavno spuštati loptu Blakeu u post-up situacijama, a, ako to ne prođe, onda neka Crawford i Bledsoe improviziraju i smisle nešto. Mislim, koliko god da je dubina rotacije pod košem problematična, ovakav banalan plan igre nije ništa manji problem u kontekstu u kojem imaš Spurse (visoki IQ), Thunder (visoka razina talenta) i Heat (oboje).

4. HEAT (5065)

Potpisom s Birdmanom do kraja sezone oni su svoje poslove zaključili. Sada ga samo trebaju dovesti u formu da može igrati 20 minuta po utakmici jer borbenost, energija i skočnost koju pokazuje u ovih desetak koliko trenutno igra su definitivno na birdmanovskoj razini.

5. NUGGETS (4830)

Imaju višak swingmana i jednoga bi trebali pretvoriti u visokog sposobnog igrati obranu. Posao će im svakako olakšati iznimka koju imaju još od Neneovog tradea – teoretski, uz njenu pomoć mogu dovesti Gortata iz Sunsa za par budućih pickova bez da uključe Chandlera ili neko drugo ime. U svakom slučaju, imaju dovoljno oružja da se uključe u bitku i izađu iz nje jači nego ikada, što je važno misle li eventualno iznenaditi San Antonio ili Oklahomu. Držati oko na njima jer ne zaboravimo da su i zadnje dvije godine bili izuzetno aktivni upravo u ovo doba godine (odlasci Mela i Nenea).

6. GRIZZLIES (4420)

Oba oka drže na šuterima poput Korvera i Reddicka, iako sumnjam da će iznimka koju su dobili za Gaya uz dodatak Tonya Wrotena biti dovoljna da ih izvuku iz matičnih momčadi. Jasno, s jednim takvim potezom Memphis bi opet preskočio Denver u ulozi najopasnije plutajuće mine na Zapadu.

7. KNICKS (4350)

S razlogom se smatraju drugom momčadi na Istoku, tako da nemaju potrebe ništa dirati osim u slučaju da ne iskrsne neka nemoralna ponuda kojom bi se riješili Amareovog ugovora, što bi otvorilo vrata eventualnim promjenama možda već dogodine.

8. ROCKETS (4260)

Svakako će ciljati na Smitha ili nekoga od dostupnih visokih već sada, jer poštena četvorka im treba već ove sezone obzirom na sve izvjesniji playoff nastup. Obzirom da im neće biti lako složiti potreban paket za jedan tako visoki ugovor bez uključenja treće strane, moguće je da ipak aktivnosti odgode do ljeta.

9. PACERS (4245)

Granger je u izlogu, ali teško je naći kupca za igrača koji se vraća nakon ozbiljne ozljede koljena i uz to je ozbiljno pretplaćen. Ako ništa drugo, uvijek mogu ciljati na nečiji nedostatak vizije. Naravno, na spomen nedostatka vizije odmah mi na pamet padaju Sunsi – ako su toliko uporni u svojoj potrazi za zvučnim imenom, bi li se bili spremni odreći svog toliko već puta spomenutog paketa Dudley-Gortat za Grangera? Indiani bi ovakav dvojac svakako dobro došao da se pokrpaju na najslabijim pozicijama (drugi bočni, treći visoki) i istaknu kao druga najbolja momčad na Istoku.

10. WARRIORS (4200)

Nema potrebe za paničnim tradeovima. Bogut je zdrav, Curry se još nije raspao, a rano je za procjene o tome koliko su Curry i Thompson, odnosno Lee i Bogut kompatibilni. Trebaju se pripremati za playoff jer nakon all-star pauze čeka ih izuzetno povoljan raspored – dvije trećine utakmica igraju doma, od toga većinu protiv lutrijskih momčadi. Koliko god su u zadnjih mjesec dana imali najgori mogući raspored, sada im se to vraća u vidu jednog od najlakših i, osim u slučaju epidemije ozljeda, teško je zamisliti scenarij po kojem neće završiti negdje između 45 i 50 pobjeda, što će biti i više nego dovoljno za povratak u playoff.

11. LAKERS (4150)

Ionako već skučen manevarski prostor (imaju opciju dovesti par veterana za minimalac, ali uopće ne žele trošiti niti tu siću jer im svaki dodatni ugovor dodatno povećava visinu poreza kojega moraju platiti) dodatno je smanjen ozljedom Gasola (obzirom na ozljedu stopala, teško da će naći momčad koja misli da bi od njega ove sezone mogla imati koristi), a to znači da će vjerojatno preživljavati do ljeta uz nadu da se Dwight neće raspasti, ali i da će ga zadržati nakon sezone. Čovjek se, inače, više uopće ne srami reći da mu je na prvom mjestu ipak vlastita karijera i kako je isključivo fokusiran na oporavak kako bi dogodine bio onaj stari - ni u jednom trenutku ne spominje važnost trenutka, što sigurno Kobea i Nasha tjera da si čupaju sijede kose (koja sjajna potvrda one vječne da je istina u očima promatrača). Ako Howard ostane, a imat će 20 milja dodatnih razloga za to, nešto mi govori da će iduća sezona biti jednako zabavna (osim ako ste dio ove svlačionice, onda sumnjam da vam je do zabave).

12. CELTICS (4080)

Tu je stvar jasna – ne dobije li Ainge nemoralnu ponudu, KG i PP ostaju temelj još jedne playoff epizode. Dakle, što se eventualnih pojačanja tiče, tu se ništa nije promijenilo od početka sezone – treba im jedan prosječan visoki igrač kojega mogu uključiti u rotaciju (potreba dodatno pojačana gubitkom Sullingera). Samo, gubitak Ronda i Barbose bitno mijenja jednadžbu – Celticsi sada nemaju višak u vanjskoj liniji koji mogu uključiti u trade i trebat će biti itekako domišljat kako bi se došlo do centra, a da se pri tome ne slabi trenutno krhki balans na perimetru.

13. BULLS (3935)

U svjetlu novih vijesti o Roseu (koji je opravdano oprezan obzirom na sve milijune koji su u igri, s tim da oni Adidasovi debelo nadmašuju one Bullsa), stvarno ne bi bilo loše malo pojačati konkurenciju na jedinici, a ni dovesti još jednog iskoristivog visokog kako se svijet ne bi raspao u slučaju ozljede Noaha ili Boozera (naravno, nikada nije na odmet ni pošteni tricaš - Bullsi su već tradicionalno uz Memphis najgora momčad lige kada je šut s perimetra u pitanju, a u bitku za Redicka se mogu uključiti ako su spremni odreći se picka Bobcatsa koji 2016. gubi sve zaštite). Međutim, nije da imaju previše toga za ponuditi osim Boozerova ili Hamiltonova ugovora (Butler je nedodirljiv zbog rookie ugovora, a Belinelli je osiguranje na vanjskim pozicijama). Hamilton bi mogao biti zanimljiv nekome željnom uštede (iduće godine garantirana mu je samo 1 milja), ali tu se i krije ironija cijele priče - Bullsi su na vrhu liste takvih, a napraviti trade sa samim sobom nije dozvoljeno po novom kolektivnom.

14. HAWKS (3890)

Kako je plan o oslobađanju salary capa kojim bi se napalo Paula i Howarda na klimavim nogama, pitanje je u kojoj mjeri trenutni Ferryevi planovi ovise o široj slici. Smith je na izlaznim vratima, ali ovo nije momčad kojoj trebaju pickovi ili mladi talenti da bi ga morali mijenjati već sada po svaku cijenu (a i pitanje je što uopće mogu dobiti za Smitha kojega eventualna iduća momčad možda samo renta do ljeta). Raspon smjerova u kojima mogu krenuti dogodine je ogroman upravo zato što praktički kreću od nule, stoga to i ostavimo za ljeto. Sada je bitno istaknuti da će im u slučaju eventualnog Smithovog odlaska hvatanje dobre playoff pozicije na Istoku postati puno teži zadatak (obzirom da su ostali i bez Williamsa), što dovodi do sljedeće škole misli.

Obzirom na trenutnu poziciju na Istoku, zar za sve uključene jednostavno ne bi bilo najbolje ostati zajedno do ljeta? Hawksi se u tom slučaju mogu nadati lovu na top 4 pozicije na Istoku i prednost domaćeg parketa u playoffu, a Smith može dodatno nabiti cijenu u relevantnoj momčadi. Ako i odšeta bez da išta dobiju zauzvrat, barem imaju nešto više od 30 milja prostora kojima se mogu utješiti. A Ferry nije blesav pa da ih odmah potroši na prvog Joea Johnsona koji ušeta u grad – možemo očekivati da će, slično Dallasu, preplatiti nekoliko veterana tijekom jedne sezone kako bi čuvao fleksibilnost dok se netko vrijedan maxa ne pojavi na radaru.

Tu su i manji ugovori koji se mogu micati (Korver u slučaju da nekome treba šuter, Pachulia ako nekome fali mesa u sredini, Harris ako nekome treba back-up play), ali Hawksi baš i nemaju nekih značajnih rupa na rosteru da bi im direktna zamjena midlevel igrača bitnije pomogla. Trebala bi im dvojka sposobna kreirati šut (praktički, fali im Williams) i možda tu nađu zajednički jezik s nekom momčadi koja je također i dalje u playoff trci.

15. NETS (3730)

Ima li igrača trenutno u ponudi s kojim se ne dovode u vezu? Sve je to logično kada imate bahatog vlasnika i smotanog GM-a – na isti način su funkcionirali i Knicksi dok ih nisu doveli u red. Ono što njima stvarno treba je izvući nešto iz postojećeg bekovskog dvojca (dakle, treba srediti Deronove zglobove i zaustaviti vrijeme Johnsonu) ili da manje produktivne igrače (Humphries, Wallace) zamijene za produktivnije (i pri tome, naravno, dodatno povećaju visinu poreza kojega trebaju platiti - nije nemoguće zamisliti da stvarno zamijene Humphriesa ili Wallacea za nekakav dodatni cap killer ugovor poput onoga Amarea Stoudemirea). Ali, dok se njihova priča vrti oko tema kao što su "dolazak Bena Gordona" (koji im sigurno neće pomoći jer volume scorera imaju i dovoljno) ili "odlazak Geralda Wallacea" (više se nitko ne otima za swingmana bez šuta koji je izgubio dobar dio fizikalija koje su ga činile graničnim all-star igračem) čemu uzbuđivanje? I da, neizbježno pitanje – koga bi radije imali iduće 3 sezone, Derona i Geralda ili Favorsa i Lillarda? Točno to.

16. JAZZ (3610)

Misle li zadržati trenutnu prednost pred Lakersima, treba im playmaker. To je kratkoročna potreba, a dugoročno, pa valjda je konačno došlo vrijeme da se odreknu jednog visokog. Mada, nije u pitanju laka odluka – Millsap je igrač kojega je puno lakše uklopiti uz Favorsa i Kantera, dok je Big Al prva opcija bez koje bi napad zasigurno doživio udarac. Sve ovisi o tome što odrede kao prioritet – ako prije svega žele još jednom ispasti u prvom krugu, onda je najbolje čekati ljeto da riješe gužvu pod košem, a do playa mogu pokušati doći putem nekog manjeg ugovora (Watson ili Bell mogu nekome dobro doći za očistiti salary cap) kojega bi morali začiniti jednim od pickova prve runde (ionako imaju i svoj i onaj Warriorsa tako da se ne radi o nikakvom velikom gubitku).

17. MAVS (3580)

Mislim da su dovoljno pametni priznati kako je ovo još jedna izgubljena godina, odnosno da se neće pokušati pojačati na jedinici kako bi očajnički lovili playoff. Sudjelovati će eventualno u tradeu ako procijene da im to povećava šanse za ljetni ulov (mogući scenarij smo spominjali ranije). Vjerojatno im se ne žuri čak ni ostati bez Mariona obzirom da će njegove kvalitete dobro doći iduće sezone u slučaju da im se planovi A, B i C ne ostvare – dogodine mogu ponoviti scenarij sličan ovogodišnjem (s Calderonom na playu), a onda 2014. odlaskom Dirka imaju potpuno prazan salary cap (ako to žele).

18. BUCKS (3535)

Njih treba držati na oku jer su lanjskim tradeom Boguta pokazali da se ne boje povući riskantan potez. Doduše, bilo bi dobro znati po kojim je uvjetima Hammond dobio novi ugovor (da li mu je plan bio zadržati Jenningsa ili u planu imaju izgradnju oko mladih visokih, ako ikakvog plana imaju), tada bi lakše bilo predvidjeti poteze koje će raditi, ali opcija svakako imaju. Zadnje godine Udriha, Dunleavya i Dalemberta su uvijek atraktivna roba, a tu je i Ellis koji bi mogao pomoći nekom izazivaču, kao i hrpa zanimljivih mladih igrača. Uglavnom, mogućnosti je toliko da bi me šokiralo kad bi ostali s istim rosterom i nakon 21.2. Ne treba isključiti ni trenutni fokus na playoff – treba im ozbiljna opcija pod košem umjesto ove hrpe specijalaca kako bi dobili potreban balans i spriječili Ellisa i Jenningsa da ih upucaju u nogu svaku drugu večer (nekakav trade s Jazzom bi imao smisla ako se ne bi morali odreći svog playmakera, a tu su i dežurni krivci Sunsi koji možda u Ellisu vide ne samo rješenje za svoj problem kreacije na boku, već i dugoročnu opciju).

19. RAPTORS (3520)

Nema sumnje da će se Colangelo pokušati riješiti Bargnania. Ako uspije, bit će to dobra vijest za Raptorse. Odnosno, bila bi da nismo svjesni kako će zauzvrat uzeti još gori ugovor. Vjeruju li pak da i dalje imaju šanse boriti se za playoff (a evo ih već iznad Sixersa na našim rankingsima), onda bi trebali barem jednog swingmana pretvoriti u visokog igrača.

20. SIXERS (3235)

Pošto vjerojatno i dalje smatraju da se bore za playoff, i dalje je otvorena mogućnost da trejdaju Younga za pomoć pod košem (koja je ozljedom onog drugog Younga još hitnija). Bynum sigurno neće riskirati zdravlje i potencijalni pad vrijednosti (vrati li se na parket i zaigra ispod razine, to bi moglo dodatno povećati skepsu prema njegovom dugoročnom zdravlju i tako mu srušiti cijenu više nego da uopće ne zaigra ovaj ostatak sezone) kako bi se priključio borbi s vjetrenjačama, a to možda otvara mogućnost da ga čak i uključe u neki veći trade (iako bi to značilo da su se odrekli Iggya i Harklessa uzalud). Kako stvari stoje, izgleda da su osuđeni jedni na druge – Bynum nigdje ne može dobiti bolji ugovor, a Sixersima je ulaganje u njega jedina nada da će eventualno preskočiti novi bolni rebuilding.

21. PISTONS (3210)

Oni su svoje odradili, a dodatni tradeovi bi imali smisla samo ako postoji tržište za Stuckeya. Ili, zašto ne, možda bi opet mogli iskoristiti Calderona (moguće ga je trejdati samo solo) u nekom većem tradeu (tipa, pošalju ga u Jazz, Jazz negdje pošalje Jeffersona, a Pistonsi zauzvrat dobiju pick ili nekog mladog igrača uz veterana u zadnjoj godini). Dumars se može igrati, ali bitno je da više nema potrebe zaigrati se.

22. WOLVES (3165)

Obzirom da su ispali iz playoff utrke, mogli bi početi razmišljati dugoročno, a to znači da ne bi bilo loše riješiti se svih ugovora koji će im otežati zadržavanje Kirilenka i Pekovića. Royev će gotovo sigurno biti anuliran, a to što im više ne treba kvalitetan bek-šuter za lov na playoff ne znači da Ridnoura ili Bareu ne treba pretvoriti u nešto manje luksuzne back-up opcije (uostalom, tu je već Shved kao dežurni i jeftiniji combo-bek, tako da stvarno nema potrebe za još dvojicom). Uglavnom, momčadi kojima treba playmaker poput Jazza ili Bullsa mogle bi zagristi na veteranski mamac.

23. HORNETS (3105)

Eventualno bi mogli trejdati Lopeza ili Vasqueza koji nikada neće imati veću vrijednost, ali, obzirom da ih imaju prilike zadržati na skromnim ugovorima još koju sezonu i da znaju da od njih mogu dobiti solidnu produkciju, teško da će tražiti išta manje od prvog picka. Oni su u rangu Cavsa i Jazza, manja okupirani trenutnim problemima zbog slatkih briga koje ih čekaju u budućnosti, tako da mijenjanje jednog solidnog visokog za eventualnu pomoć na boku u ovom trenutku nema smisla jer ionako ne idu nigdje s kursa zvanog lutrija.

24. WIZARDS (3000)

Nešto specijalno za ponuditi nemaju (svoju šansu da postanu igrači na tržnici bacili su u vjetar onog trenutka kada su trejdali Rasharda Lewisa), mladih se neće odreći, a nemaju ni prostora na capu. Dakle, mogu mirno provesti ostatak sezone u miniranju šansi da se dokopaju visokog picka na draftu.

25. BLAZERS (2785)

Teoretski, ako misle ostati u bitci za playoff, trebali bi pretvoriti Hicksona u par igrača, ali, obzirom da je ovaj važan dio momčadi, teško da u bilo kojem poslu mogu dobiti dovoljno da se značajnije poprave. Tako da nije isključeno da će gledati dugoročno, možda pokušati za njega dobiti neki pick ili igrača na rookie ugovoru. I usput odustati od borbe za playoff, koja im je obzirom na preostali raspored ionako postala nemoguća misija - sistem ih iz tjedna u tjedan smatra sve slabijim konkurentom, gurajući ih u rang škart momčadi (ovaj tjedan su pali ispod 3000 bodova koji su neka imaginarna granica između najgorih od najgorih i momčadi koje imaju kvalitetu da se održe na životu).

26. MAGIC (2725)

U idealnoj su situaciji – mogu mirno čekati najbolju ponudu da unovče Redicka jer im se ne žuri nigdje. A gotovo sam siguran da će ga unovčiti jer nema smisla dati mu dugoročni ugovor obzirom da im Turkoglu, Nelson, Afflalo i Davis već žderu salary cap, a i sam Reddick nikada neće imati veću vrijednost nego što je ima sada (sigurno im neće vrijediti puno na ljeto kada će moći odšetati gdje hoće). Njima treba sva pomoć koju mogu dobiti u vidu mladih igrača jer ovakva sezona će se ponoviti barem još dva puta.

27. SUNS (2670)

U svojim rukama drže cijeli prijelazni rok – tek kada se pokrenu Dudley i Gortat, mogle bi se slagati preostale kockice. Obzirom na poznatu Sarverovu zaljubljenost u osrednjost, to bi vrlo lako moglo značiti da tradeova neće ni biti.

28. CAVS (2445)

Dovođenjem Speightsa odradili su ono što su morali, pojačali se pod košem da nalikuju više na NBA momčad, a manje na Bobcatse. Nešto slično bi trebali napraviti i na boku, ali (za razliku od Varejaoa) Miles i Gee nikako da se ozljede pa da ih prisile na povlačenje logičnog poteza. Još su 8 milja ispod salary capa tako da opet mogu uskočiti prilikom nekog većeg tradea kako bi preuzeli nečiji ugovor, ali naknada koju traže za pružanje ovakve usluge poprilično je visoka (pick prve runde). Uglavnom, njihove misli već su usmjerena ka draftu i dodatnom razvoju mladih u ovih zadnjih 30 utakmica.

29. KINGS (2260)

Obzirom na neriješeno stanje oko vlasnika i bezizlaznu rezultatsku situaciju, od njih ne treba očekivati ništa bombastično, pa čak ni one sitne korekcije. To uglavnom znači da je Evans vjerojatno nedostupan, iako bi u normalnim okolnostima bio zanimljiv rizik za neku playoff momčad.

30. CATS (1685)

Ovdje je mantra jasna – samo da Jordan ne napravi nekakvu glupost. Ako mogu pretvoriti Gordona u solidnog visokog tipa Humphries, to bi bilo super. Zašto ne, možda bi i škrtog vlasnika Bullsa mogli navesti da im ustupi Boozera za Gordona (dugoročno dobar potez za salary cap Chicaga, iako bi ove sezone Bullsima dodatno otežao već dovoljno težak život). Uglavnom, odlazak u ovom smjeru bio bi podnošljiv jer Bobcatsi si mogu priuštiti jedan loš max ugovor dok čekaju da mladi stasaju. Pri tome se samo ne smiju odreći još jednog lutrijskog picka, kao što su napravili kada su iz Bullsa doveli Thomasa, koji se pretvorio u jedan od najgorih ugovora u ligi (srećom, barem još imaju amnestiju). A što se tiča pojačavanja po pozicijama, obzirom da dugoročno imaju samo dva mjesta popunjena (Kemba kao top 3 bek, MKG kao startna trojka), mislim da je o tome iluzorno pričati.

15Feb/1310

THE 2013. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Prilikom ovogodišnjeg izbora predstavnika za tradicionalnu no-star utakmicu, kojom ispodobruca.com odaje počast all-star vikendu, umjesto IOR-om poslužit ćemo se dobrom starom taktikom dojma. Istina, i on će biti baziran na brojkama, ali neće toliko zadirati u kontekst kao što bi to automatizirani i objektivni alat mogao. Razlog za ovakvim postupkom je banalan - za pokušaj određivanja najgorih od najgorih putem IOR-a trebao bi potrošiti previše sati (po gruboj procjeni, u konkureniji za no-star bilo bi oko stotinjak igrača, dok je u onoj za all-star bilo tek 30-ak dežurnih krivaca), a imena o kojima ćemo danas razgovarati ne zaslužuju toliku pažnju.

Naravno, to što smo odustali od jasnog putokaza, ne znači da ne trebamo odrediti nekakve kriterije. Onaj najvažniji svih ovih godina bio je LVP kriterij, dakle fokusirali smo se na igrače koji imaju ozbiljne role u svojim momčadima i pri tome rade više štete nego koristi. Ono što do sada nismo imali je striktni okvir, stoga ovom prilikom prije svega definirajmo ozbiljnu rolu. Dakle, za uopće ući u konkurenciju za no-star utakmicu igrač treba:

- biti minimalno član top 8 rotacije s istodobno odigranih 70% dostupnih minuta (što iznosi negdje oko 880 minuta u ovom trenutku)

To je osnovno pravilo na kojega nadograđujemo manje opipljive amandmane poput forme, učinka ili jednostavno određujemo koliko je momčad bolja ili lošija dok je dotični igrač na parketu. Kažnjavanje kvalitetnih igrača zbog očitih problema s ozljedama ne dolazi u obzir (inače bi Nash, Gasol i Dwight bili u petorci Zapada), pogotovo zato što se i dalje radi o kvalitetnim igračima. To što ne opravdavaju raniju reputaciju nije naš problem dok god znamo da bi njihovim momčadima bez njih bilo još puno gore.

Također, nema smisla ni isticati neučinkovitost igrača poput DeRozana ili Ellisa u rolama kojima očito nisu dorasli – niti je njihova krivica što ih se pogrešno koristi, niti bi njihove momčadi išta dobile kada bi im dozirale role. Doduše, Ellis je gotovo upao u 12 na Istoku zbog kriminalnog šuterskog učinka u odnosu na ogromnu potrošnju, ali činjenica je da bi Bucksi bez njega bili još gori jer bi te šuteve uzimali još manje učinkoviti igrači.

Dakle, fokus ovoga izbora usmjeren je na igrače koji imaju relativno važne uloge u relativno normalnim situacijama, ali jednostavno nisu u stanju odgovoriti na postavljeni izazov partijama koje pružaju zbog čega više štete nego koriste svojim momčadima.

Naravno, ako smatrate da je netko nepravedno zakinut (ili možda da je netko nezasluženo upao na no-star), slobodno ostavite mišljenje u komentarima. Kao što rekoh, konkurencija je takva da se ima o čemu raspravljati, a iz rasprave možda dođemo i do ponekog zanimljivog zaključka o parametrima koje bi trebali koristiti u budućim izborima (iako se osobno nadam da ću uspjeti automatizirati IOR u dovoljnoj mjeri da dogodine on odradi većinu posla umjesto mene).

Što se samog rostera tiče, prilikom sastavljana korištena je klasična formula (startna petorka, klupa s dva beka, tri krila i dva wild carda), a nekog specijalnog slaganja za potrebu što boljeg balansa linija ovom prilikom nije bilo, osim što smo one koji su za malo ušli u finalni izbor spomenuli na kraju kao potencijalne zamjene.

WEST

PG – Jamaal Tinsley (Jazz)

Istina, razlog zbog kojega igra puno više nego bi trebao je ozljeda Mo Williamsa, ali Tinsley je simbol najvećeg grijeha Tyronea Corbina (ovom prilikom se pretvarajmo da je ovisnost o Jeffersonu i Millsapu uz nedovoljno uključivanje mladih u igru tek grijeh broj dva) – forsiranja limitiranih veterana. Ne želim sumnjati u dokazanu veličinu kao što je Kevin O'Connor, ali koliko će im trebati da shvate kako je krajnje vrijeme da odrade nekakav trade i dovedu playmakera koji zaslužuje biti dio ozbiljne rotacije u ligi? Tinsley je umirovljenik koji šutira 37% iz igre (30% za tricu). Njegovi dani kao top 8 rotacijskog igrača odbrojani su još tamo 2006. i stvarno je nedopustivo da se pored svih mladih igrača uokolo (od kojih bi se možda moglo imati koristi i u budućnosti) netko tak tako oslanja na iskustvo bez pokrića.

SG – Austin Rivers (Hornets)

Rivers igra jednu od najgorih sezona u povijesti lige, tako da priče o mladosti i potencijalu ovdje ne pomažu kao argument protiv izbora na no-star. U više od 1200 minuta koje je dobio na raspolaganje, Rivers nije pokazao da je spreman za bilo kakvu ulogu u ligi – niti je kreator za ulogu strijelca s klupe (35% šuta uz smiješnih 56% s linije slobodnih), niti je playmaker (asist svakih deset minuta), a niti je u stanju igrati obranu u bilo kojoj ulozi (vanjski igrači protiv njega trpaju i u izolacijama i u spot-up situacijama). Jedino što je do sada pokazao je mogućnost razvoja u specijalista za tri iz catch & shoot situacija, ali i za to će morati početi šutirati tricu bolje od 32%.

SF – Michael Beasley (Suns)

Kapetan. Maskota. Božanstvo. Ima najgore šuterske prosjeke u karijeri, puca 3 trice po utakmici (uglavnom iz driblinga) iako mu je šut 33%, ne skače i ne igra obranu – sve u svemu možda LVP cijele lige. Sunsi su u prosjeku 9 poena slabiji čim on stupi nogom na parket, a za shvatiti zašto je tome tako dosta vam je pogledati jednu utakmicu. Ultimativni stoper lopte (prosjek asistiranih koševa pada za 5% s njim na parketu, što Sunse iz jedne prosječne momčadi u toj kategoriji pretvara u najgoru u ligi) potpuno izgubljen u svakoj ulozi koja uključuje išta više od 1 na 5 haklanja (u napadu tu i tamo nešto zabije pa mu se može oprostiti što ne sudjeluje u akcijama, ali nesposobnost koncentracije na obrambene zadaće ruši mu i ono malo vrijednosti što je ima – čovjek kojega on čuva uvijek može računati na otvoreni šut). Najbolje od svega, Sunsi ovo plaćaju 6 milja godišnje.

PF – Markieff Morris (Suns)

Obzirom na gubitak Fryea na godinu dana, Morris je imao idealnu situaciju – trebao je zamijeniti čovjeka u rotaciji kao dežurna stretch četvorka i pucati gomilu šuteva iz vana bez puno brige oko obrane. Samo, stretch četvorka koja puca 27% za tricu i 35% s poludistance baš i nije idealno rješenje. Misli li preživjeti u ligi kao slabašan skakač i obrambeni igrač, morat će naučiti pucati tricu kao što je to napravio brat Marcus, koji se iz jednako beskorisnog košarkaša pretvorio u solidnu šutersku opciju za 15 minuta. Ovakav kakav je sada, Markieff je trenutno jednostavno neupotrebljiv.

C – Chris Kaman (Mavs)

Ova sezona je pokazala da je Kaman ušao u back-up centar fazu karijere. Nikada nije bio kvalitetan obrambeni igrač, ali sada mu je pao i skakački učinak što bi obzirom na ulazak u 30-e i sklonost ozljedama trebalo značiti da je eksperiment Mavsa s njim kao starterom bio i posljednji takve vrste. Zabiti još uvijek može, ali solidna realizacija u reketu dolazi s cijenom – Kaman gubi ogroman broj loti u post-up situacijama. U roli primjerenijoj kvaliteti, gdje bi i pritisak obrana bio slabiji, taj problem bi se dao maskirati, ali protiv najboljih obrambenih igrača u ligi bolno je očit.

G – Aaron Brooks (Kings)

Keith Smart baš i nije smart kada je ovom čovjeku dao ovoliku minutažu pored živih i zdravih Thomasa i Jimmera. Mislim, nisu ni dotična obojica rasni starteri, ali u ovom trenutku povijesti imaju svakako više smisla od čovjeka čiji najbolji dani su davna prošlost. Brooks je ispodprosječan back-up play koji, kako se bliže 30-e, sve više gubi svoju najveću odliku, brzinu, a to pak znači da su dani kada će morati ustupiti mjesto mlađima pred vratima.

G – Ronnie Price (Blazers)

Čovjek koji nije bio u stanju igrati poštenu rolu niti kao treći play, u Portlandu je dobio priliku dokazati sav besmisao NBA skautinga koji i pored gomile mladih igrača koji svake godine izlaze iz NCAA i dalje nalazi razloga držati mrtvaca poput Pricea na rosteru, a kamoli u rotaciji. Price puca 33% iz igre, 26% za tricu, a napad Blazersa se raspada svaki put kada on uđe u igru. I to čak ne toliko zbog ovog amaterskog šuta koliko zbog nesposobnosti čovjeka da išta kreira – njegovih 2 asista na jednu izgubljenu loptu najveći su dokaz da nije ni play, a bogami ni maker. Ako nešto jeste, onako lišen ikakvog driblinga i ideje, onda je to najgori back-up play u ligi u ovom trenutku, a možda i u zadnjih 10 godina.

F – John Salmons (Kings)

Salmons je malo oživio u odnosu na lanjsku očajnu sezonu (najgora u karijeri), ali svejedno nije vrijedan 30 minuta po večeri. Nekada se dobar dio njegove vrijednosti krio u all-round učinku, ali Salmons više nije u stanju igrati obranu protiv NBA swingmana, kao što više nije u stanju kreirati pošteni šut ni sebi ni suigračima. Ni prvi ni zadnjih prosječni igrač koji se gubitkom atleticizma pretvorio u beskorisnog veterana (swingmani koji nisu specijalisti ili all-star talenti nakon 30-e obično nestanu iz lige), ali zato svakako jedan od onih koji dobiva 30 minuta više nego bi trebao.

F – Marvin Williams (Jazz)

Williams je doveden da donese 3&D iskustvo u rotaciju Jazza, a on je uzvratio mlakim šuterskim partijama i još gorom igrom u obrani. Mislim, ovakvih mrtvih puhala u ligi ima na desetke, tako da nije Williams zaslužio poziv više od njih samo zbog svojih ispodprosječnih igara. Ne, ono što situaciju čini puno gorom je činjenica da zbog njega u blizini taj nesretni Ty Corbin uzima minute Haywardu na trojki iako već i sol u obližnjim slanim jezerima zna da Gordon puno bolje igra kao visoki swingman bez lopte. Da ne spominjem efekt domina koji ovo izaziva - ne samo što zbog njega Hayward češće igra svoju slabiju poziciju na kojoj do izražaja dolazi njegov nedostatak driblinga, već se istovremeno zatvaraju vrata i Burksu kojem je najveći plus upravo lakoća kojom barata loptom i kreira prilike za šut sebi i drugima, zbog čega i paše idealno uz Haywardove 3&D kvalitete.

F – Derrick Williams (Wolves)

Glavni problem s Williamsom možda i jeste nevjerojatna Adelmanova tvrdoglavost kada su mladi igrači u pitanju, ali teško je reći kako je Williams zaslužio nešto više – prilike su tu, pa makar dolazile i na kapaljku, ali, umjesto da ih iskoristi kupeći skokove i koristeći bogomdani atleticizam za juriše na obruč, Derrick gađa sramotnih 41% iz igre uglavnom potežući one nepotrebne duge dvice ala Josh Smith (s tim da za razliku od Smitha nije ni približno moćan fizikalac). Daleko od toga da je Williams izgubljen slučaj, pre-talentiran je da jednom ne pronađe nekakvu rolu u ligi, ali, uporno forsiranje jednog stila igre koji mu ne leži umjesto da iskoristi ovo vrijeme bez Lovea kako bi se izborio za poštovanje lige, svakako brine.

WC – Shannon Brown (Suns)

Još jedan igrač Sunsa na no-star rosteru i još jedna žrtva konteksta – trebao je imati puno manje minuta na raspolaganju nego što je to planom predviđeno (nije on kriv što je sam plan u startu bio osuđen na propast jer je uključivao puno više Beasleya na boku). Čovjek se praktički pretvorio u startnog beka-šutera, a to nije dobra vijest za Sunse obzirom na podatak da ove sezone šutira kriminalnih 27% za tricu (a poteže čak 4 po utakmici). Brown je nekoć imao mjesta u ligi kao instant-strijelac s klupe, ali i ti dani se bliže kraju obzirom na sve veći pritisak godina i mlađih, puno talentiranijih snaga.

WC – Gary Neal (Spurs)

Još jedan combo-strijelac upitnog učinka. Neal se barem nalazi u pravoj ulozi u kojoj nitko od njega ne traži da bude išta više od šutera, ali iz godine u godinu brojke su mu sve gore. Ono zbog čega ga moramo istaknuti kao neučinkovitog igrača je činjenica da dobar dio minuta igra kao back-up play, a da uopće ne gleda ništa osim vlastitog šuta (postotak njegovih lopti koji završe asistom prenizak je čak i za centra). Jasno, Spursi imaju dovoljno kreatora uokolo koji to mogu pokriti, ali uzalud ti sporedni kreatori kada ne mogu dobiti loptu obzirom da je Neal hodajuća crna rupa koja živi da bi sebi kreirala loše šuteve. Jasno, kada je Ginobili zdrav, potrebe za Nealom praktički i nema, ali činjenica je da se trenutno radi o šestom igraču po minutaži na rosteru. Što to pak govori o Spursima, to je za neku drugu priču (kad bi zamijenili njegove minute Ginobilievim i kada bi Manu pri tome ostvarivao svoj standardni učinak, Spursi bi danas imali minimalno dvije pobjede više na kontu).

REZERVE

Caron Butler (Clippers), Kendrick Perkins (Thunder), Luke Ridnour (Wolves), Lamar Odom (Clippers)

Butler pada iz godine u godinu pod pritiskom ozljeda i gubitka brzine, tako da se trenutno nalazi u blesavoj situaciji – starter je, a na klupi su dva krila (Barnes i Hill) sposobna ostvariti bolji all-round učinak od njega, posebice u obrani (kad malo razmišliš o ovome, ispada da je klupa Clippersa dijelom toliko dobra zato što su im dva startera, Butler i Green, debelo ispod razine startera prosječne playoff momčadi, pa je logično da dolazi do pozitivnih pomaka u igri kada ih zamijene kvalitetnije opcije). Perkins je uvijek tu negdje kada je no-star utakmica u pitanju, ali ove godine je barem zdrav, što je vidljivo u nešto boljem obrambenom učinku. Perk nikada neće biti atleta koji može koristiti u napadu makar i kao smetlar, niti će kupiti dovoljno skokova za jednog startera, ali obzirom da je jedan od najsnažnijih i najboljih 1 na 1 razbijača u sredini, ove godine ćemo ga poštediti izbora. Na kraju krajeva, očito je da Thunder ne pati previše zbog njegovih limita, barem ne kroz regularnu sezonu. Ridnour je pak i dalje solidan back-up play, ali igra stvarno previše minuta, koje postaju još bolnije po momčad kada je na parketu u ulozi beka-šutera, što ni jedna obrana, a pogotovo ova Wolvesa, ne može izdržati. Odom igra solidno u obrani, ali njegova nemoć da pronađe ulogu u napadu (nije šuter, nije post-up igrač, nije ništa – samo šeta uokolo, prebaci loptu s lijeva na desno i onda opet šeta) mogla bi skupo koštati Clipperse – Odom može pomoći kao član šire rotacije, ali kao treći visoki koji još uz to igra u završnicama, dakle praktički kao peti najvažniji igrač? To ne može dobro završiti.

EAST

PG – E'Twaun Moore (Magic)

Mladi combo bek je dokazao da za njega ima mjesta u ligi - kao peti bek sposoban uskočiti na obje vanjske pozicije, Moore svakako može zaraditi NBA mirovinu. Ali, u ulozi prvog čovjeka s klupe ili nedajbože startera, što je često prisiljen igrati ove sezone, Moore je pošast - voli potezati, ali zabija samo 41% šuteva, a pri tome skoro da gubi više lopti nego ostvaruje asista. Kako nije u stanju igrati ni obranu, pitanje je dana kada će put Europe. Uz uspomenu na ovih 1025 u vjetar bačenih minuta.

SG – Gerald Green (Pacers)

Ok, možda je pola sezone (i uz to još skraćene) bio stvarno premalen uzorak da pomislimo kako je Green konačno shvatio što mu je činiti da bi opstao u ligi. Gazio je u NBDL-u, gazio je u Netsima (koji su lani i sami bili NBDL ekipa), ali čim je stupio u nešto nalik sistemu, Green je nestao. Što je najgore, njegove obrambene brojke su i dalje solidne - očito zna kako onu dužinu i eksplozivnost koristiti u obrani. Problem je pak napad. Green je doveden da oživi jednu od gorih klupa u ligi, ali jednostavno nije u stanju ništa zabiti - 35% šuta iz igre (28% za tricu) nisu brojke koje su Pacersi imali na umu kada su mu dali 3 garantirane godine. Možda bi oživio da mu daju malo više slobode kakve je imao u momčadima koje nisu išle nigdje (u Pacersima igra isključivo catch & shoot ulogu, uz minimalan broj skok-šuteva iz driblinga), a možda je oživio samo da pokupi novac. Kako god bilo, trenutno ne vrijedi - ništa.

SF – Alonzo Gee (Cavs)

Gee je primjer 3&D talenta koji se trudi svim silama biti koristan timski igrač - pazi da uzima samo kvalitetne šuteve (posebno mu dobro idu zakucavanja) i usput potroši litre znoja na čuvanje najboljeg protivničkog igrača. Problem je samo što od svog tog njegovog truda nema apsolutno nikakve koristi - potrošio je najviše minuta u Clevelandu, a zauzvrat šutira 41% (30% za tricu), Cavsi na bokovima imaju uvjerljivo najslabiju produkciju u ligi (za što su, istaknimo i to, krivi i Waiters i Miles), plus nije u stanju zaustaviti nikoga - direktni protivnici protiv njega nabijaju brojke u svim mogućim situacijama. Profesionalac je, u to nema sumnje i to će mu donijeti dugu karijeru na dnu NBA klupa, ali maksimalna minutaža mu pristaje kao i radišnost Beasleyu.

PF – Kevin Seraphin (Wizards)

Istina, stigli su Okafor i Nene, ali i s njima u blizini bilo je sasvim dovoljno minuta da Seraphin nastavi lani započet niz solidnih igara u ulozi pouzdanog R&D smetlara sposobnog odigrati obranu na obje pozicije. Ali, ništa od toga - ne znam da li je u pitanju previše utega ili loša dijeta ili jednostavno lanjska skraćena sezona nije pravo mjerilo, međutim Seraphin je potpuno izgubio svoj momentum. Ne samo da nije u stanju ništa zabiti, što je dodatno potencirano potrošnjom prve opcije (iz nekog razloga čovjek je pomislio da je barem novi Kevin McHale i ima najmikroskopskiji prosjek asista u ligi) iako i dalje nema ništa više poteza u sredini nego ih je imao lani kada je samo zabijao zicere. I sve bi se to još dalo razumjeti da je u stanju skakati ili igrati obranu kao prošle sezone. U principu, čovjek je totalna enigma i sad nam samo ostaje vidjeti koje je njegovo pravo lice - ono solidno lanjsko ili ovogodišnje Buscemi/Dafoe ružno.

C – Brendan Haywood (Cats)

Jebiga, Catsi su lani bili tako loši u sredini da je bilo logično pomisliti kako će dokazano solidni NBA back-up centar pomoći. Kad ono tamo, Haywood se iz solidnog back-up centra pretvorio u novog Desaganu Diopa. Jasno, uvijek postoji šansa da se zarazio istim virusom koji je u Bobcatsima već uništio karijeru Tyrusu Thomasu (luzeritis, dakle virus koji vas napada kada nemate ni jednog suigrača koji vas može učiniti boljim nego što jeste), ali možda je jednostavno stvar u godinama - Haywoodu su 33, a to su godine kada svi teški centri srednje klase izgube smisao (Dampier i Magloire su primjeri nekada solidnih startera koji su točno u tim godinama izgubili mogućnost praćenje ligaškog nivoa igre).

G – Norris Cole (Heat)

Znamo da Trojka baš i nije okružena bajnim suigračima, ali od svih loših Cole je definitivno najlošiji. Njegova "muha bez glave" igra može funkcionirati samo zato što su James i Wade all-round monstrumi sposobni sakriti svaki njegov nedostatak kao playa (što uopće nije - već drugu godinu za redom ima više izgubljenih nego asista, a njegovo shvaćanje organiziranog napada svodi se na driblanje od perimetra do perimetra i potezanje šuta iz vana preko ruke) i šutera (drugu godinu za redom jedva je na 40%, a trice opet gađa debelo ispod 30%). Ukratko, da ga je draftala bilo koja druga momčad, Cole bi danas išao tramvajem na posao.

G – Rodney Stuckey (Pistons)

Povijesno užasan šuterski ulazak u sezonu osjeti se i nakon 50 utakmica, ali Stuckeyeva snaga ionako nikad nije bili u šutu (mada su ovih 39% iz igre stvarno ružni za vidjeti) - njegove kvalitete bile su u lakoći kojom je dolazio na liniju i sposobnosti da razigrava suigrače, a da pri tome igra solidnu obranu na obje vanjske pozicije. Svega toga danas nema ni u tragovima, zbog čega je Stuckeya postalo teško zamisliti čak i kao combo-beka s klupe, a kamoli startera - mislim, ako nemaš ni poziciju koju braniš ni ulogu u napadu, nemoguće te je koristiti osim kao petog beka. Možda ga promjena okoline osvijesti, a možda i ne.

F – Jason Maxiell (Pistons)

To što od 2009. nije imao poštenu sezonu, ne sprječava Maxiella da iz godine u godinu dobiva sve više minuta i sve važnije uloge. Ove godine startao je u sve 54 utakmice Pistonsa, pri čemu je pokazao zavidan nedostatak pokretljivosti i ideja u napadu. Daleko od toga da Maxiell nema mjesto u ligi - masom i iskustvom danas je praktički doktor za guranje u reketu. Samo, takva vještina može se koristiti i u puno manjoj ulozi, a da pri tome pučanstvo ne mora biti izloženo najgorem skok-šutu s vrha reketa s ove strane Iana Mahinmia (praktički, njih dva su isti igrač, samo što je Mahinmi u primjerenijoj roli pa ovom prilikom dobiva poštedu).

F – Brandon Bass (Celtics)

Njega smo već opjevali ove sezone. Savršen primjer igrača koji je ukrao novac potpisom višegodišnjeg ugovora, iako je malo tko napravio na ovako drastičan način - prosječan igrač obično odigra najbolju sezonu u karijeri, pa se nakon potpisa novog ugovora vrati na slabije prosjeke ranijih sezona. Bass je pak nakon sezone karijere jednostavno odlučio otići u mirovinu.

F – Byron Mullens (Cats)

Beasley Istoka? Mullens još nije vidio situaciju iz koje nije pametno potegnuti prema košu, što ga čini svojevrsnim Ryanom Andersonom iz jedne paralelne i jako bizarne dimenzije. Čovjek puca skoro 5 trica po tekmi, a pogađa ih sa 32%, što je recimo puno bolje nego prošle godine kada je počeo s ovim čudnim ponašanjem, ali i dalje premalo ako vam se cijela igra bazira isključivo na "sposobnosti" da raširite reket. Kada ne poteže trice, ovaj 215 cm visoki combo-bek (koji ne vidi suigrače i ne zna driblati) puca duge dvice, koje, u svom stilu, gađa slabije nego tricu (30%, a poteže ih 4 po utakmici). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari tako da nije isključeno da će jednoga dana Byron biti solidna stretch četvorka, ali za to će osim trice morati pokazati i nešto u ostalim segmentima igre. Dobar znak je da, za razliku od Beasleya i sličnih crnih rupa, barem pokazuje želju da pomaže i trči uokolo u obrani.

WC – Dion Waites (Cavs)

Waiters je na trenutke pokazao potencijale triple threat igrača koji zahvaljujući fantastičnom ulazu može birati što želi napraviti kada primi loptu u spot up situaciji na perimetru. Problem je pak što svi ti ulazi obično ne rezultiraju ničim konkretnim - realizacija na obruču stala mu je na slabašnih 54%, a ni šut ga baš ne sluša (39% iz igre uz 30% za tricu). Kada na ovakvu realizaciju dodaš nesposobnost organizacije napada, kao i očajne obrambene brojke, logično je pitati se koja je njegova uloga u budućnosti? Ne može braniti bočne igrače, a to mu je sudbina većinu večeri jer nema šanse da će Irving u obrani ikada raditi išta više od skrivanja iza najgoreg protivničkog napadača. Nema ni šuta ni visine za igrati stalno na boku, a ne iskazuje ni playmakerski instinkt primjeren combo-beku s klupe. Rano je suditi o njegovom potencijalu, ali brojke kažu da je momak Austin Rivers istočne konferencije. Kao takav, u ovom trenutku zaslužuje poziv.

WC – Glen Davis (Magic)

Nema razloga da Big Baby dobiva više minuta od ostalih visokih u Orlandu, osim ako cilj nije uvaliti njegovo veliko dupe zajedno s velikim ugovorom nekom naivcu koji misli da su 15 koševa i 7 skokova vrijedni 13 milja iduće dvije godine. Nije to loša statistika, dok ne shvatiš da se uglavnom radi o dugim dvicama koje Davis realizira s 35% i na koje otpada pola njegovih lopti - druga polovica otpada na zicere u reketu koje realizira sa slabašnih 55%, što mu postotak šuta "podiže" do 44%. Razlog ovako slabe realizacije krije se u podatku da Davis popije najviše banana u ligi nakon Lovea, Cousinsa i Monroea. Samo, dok ova trojica imaju opravdanje u činjenici da su prve opcije svojih momčadi na koje je usmjerena sva pozornost obrana, Davis je igrač zadatka koji se ponaša kao prva opcija (puca svaku četvrtu loptu koja mu dođe u ruke) dok protivničke obrane gledaju i navijaju da poteže šut za šutom. U manjoj ulozi, kao što ju je imao u Bostonu, Big Baby ima dovoljno kvaliteta da opravda minute (prije svega u obrani gdje zbog kombinacije mase i pokretljivosti može idealno poslužiti kao treći visoki), ali u ovoj povećanoj napadačkoj roli jednostavno uništi sve dobro što napravi.

REZERVE

Ronnie Brewer (Knicks), Kirk Hinrich (Bulls), Bismack Biyombo (Cats)

Brewer se totalno pogubio u napadu Knicksa, što je i razumljivo obzirom da nije šuter pa ne može pomoći širiti reket za trojac Felton-Melo-Chandler. I dalje je sjajan obrambeni igrač, ali Woodson očito nije imao potrebe za njegovom obranom pored Kidda i Smitha, što je rezultiralo najgorim napadačkim učincima u karijeri (kako im Brewerova obrana na perimetru nije primarna opcija, Knicksi odbijaju vrtiti flex napade u kojima bi Brewer mogao doći do ponekog koša cutom, što ga je pretvorilo u promatrača). Kapetan Kirk je pak pred mirovinom i svakako zaslužuje bolji kontekst od ovoga u Chicagu – njegovo ozljedama izmučeno tijelo još uvijek može poslužiti u roli s klupe, ali ne i u startnoj ulozi. Što se Biyomba tiče, on je tu reda radi jer u obzir za no-star ionako dolazi većina igrača Catsa. Biyombo je doslovno bačen u vatru, imaš dojam bez ikakvog plana jer igra na potpuno isti način kao i lani, samo što ga je sada još više strah išta pokušati u napadu.

12Feb/1310

NCAA TOP 16 – FEBRUARY EDITION

Posted by Gee_Spot

Krenimo odmah na stvar jer ulazimo u razdoblje kada je dan prekratak za sve čime bi se čovjek htio zabaviti (trade deadline je pred vratima, odmah nakon toga kreće march madness, a već se osjeti i miris NBA playoffa). U odnosu na prošli mjesec u top 16 imamo četiri nova imena - Cincinatti, Minnesota, Creighton i NC State su ispali iz skupine odabranih, ustupivši mjesto povratnicima Kentuckyu i Michigan Stateu, a tu su još i prinove Oklahoma State i sjajni Hurricanesi iz Miamia koji za sada nose sve pred sobom u konferencijskim bitkama (zgazili su Duke sa 27 razlike, dva puta uvjerljivo pobijedili UNC i onda još iščupali pobjedu s poenom prednosti protiv NC State u gostima).

Došlo je i do rošada u kategorijama - neuvjerljive partije Kansasa (tri poraza za redom) izbacile su ih iz Final Foura, sličnu sudbinu doživio je i Duke (koji bez Ryana Kellya više nema potrebnu napadačku širinu), a pad je imao i Louisville, koji je iz Elite Eight kategorije pao u Sweet Sixteen skupinu. Četiri poraza u posljednjih 7 utakmica Pitinove družine posebno su bolni zbog načina na koji su se dogodili - dva s minusom od 2 poena, a ovaj nedavni protiv Notre Dame izgubili su s 3 poena razlike nakon 5 produžetaka u jednoj stvarno suludoj utakmici (u kojoj je od svih ludosti ipak najveća bila Pitinova strpljivost prema silovanju lopte Russa Smitha koji je utakmicu završio sa šutom 4-19, uz 1-9 "realizaciju" kroz 5 produžetaka).

Tko je iskoristio ove blijede partije zvučnih favorita? U Final Four su uskočili Michigan i Syracuse, ali više zbog slabosti Kansasa i Dukea nego nekih vlastitih specijalnih zasluga - Michigan već ima tri poraza u konferenciji protiv naših top 16 momčadi (Ohio State, Indiana i Wisconsin), a Syracuse usprkos uvjerljivom porazu od Pitta (još jedna top 16 momčad) preuzima kontrolu na vrhu Big East konferencije zahvaljujući porazima Louisvillea.

U Elite Eight su uskočili Gonzaga (koja očekivano lakoćom gazi kroz slabašnu konferenciju, iako ih tek čekaju dvije najteže utakmice - gostovanja kod BYU i St. Mary's) i Pitt (koji ima sjajne pobjede protiv Georgetowna, Syracuse i Cincinnatia, dakle sve redom ozbiljnih kandidata za završni turnir, ali i par glupih poraza od Villanove i Rutgersa koji nemaju nikakve šanse ući u završnih 64).

Što nam ovo sve skupa govori? Obzirom da su i Indiana i Florida, dvije najstalnije momčadi tijekom cijele godine, već naišle na poneku neočekivanu minu (Indiana je izgubila doma od Wisconsina, a Gatorse je u gostima pregazio skromni Arkansas), jasno je kako ovogodišnji NCAA turnir nema super momčadi kao lanjski i kako nitko sa sigurnošću ne može računati na Final Four. To pak znači da će ludilo ožujka ove godine biti još luđe - ne samo da imamo desetak momčadi koje se s pravom mogu nadati naslovu (praktički, prvih 12 u ovom izboru imaju legitimne aspiracije) već je konkurencija toliko izjednačena da bi već u drugoj rundi svatko mogao skinuti svakoga.

Mislim, obzirom da sama igra ionako nije na nekoj bajnoj razini, zar upravo ta neizvjesnost nije ono što nam treba? Štoviše, kao što su neke sjajne utakmica do sada pokazale (uz spomenute drame kojima možete prisustvovati svaki put kada gledate Louisville, imali smo i zanimljive obračune Indiane s oba Michigana), ludilo je počelo puno prije ožujka - ovakva izjednačenost obećava i adrenalinske rasplete u konferencijama (noćašnji sudari između Floride i Kentuckya, odnosno Michigana i Michigan Statea, ne smiju se propustiti).

FINAL FOUR

INDIANA

Nedodirljivi su na vrhu još od predsezone, iako na parketu baš i ne djeluju toliko svemoćno (osim kada im upadaju trice - tada su nezaustavljivi). Zeller iz utakmice u utakmicu potvrđuje dojam po kojem je stilom igre i aktivnošću na oba kraja parketa puno bliži NBA budućnosti u rangu Tylera Hansbrougha nego dominantnog centra vrijednog prvog picka, a ono što skriva njegove kreatorske limite vidljive čak i na ovoj razini sjajni su suigrači, posebice Victor Oladipo koji sjajnom kombinacijom trica i slobodnih bacanja idealno nadopunjuje Zellera. Ni on nema onu potrebnu kreatorsku crtu za biti nešto više od 3&D igrača na idućoj razini, ali, obzirom na raspon ruku i skočnost, a zatim i solidan šut i mentalitet stopera, mislim da nema sumnje kako će od prvog dana u tome što radi biti jedan od boljih u ligi. Naravno, uvijek treba istaknuti i to da imaju čak 6 igrača sposobnih zabiti trice u serijama, čime otvaraju taj potreban prostor za Zellerove i Oladipove ulaze u sredinu.

FLORIDA

Gatorsi nemaju takvu širinu poput Hoosiersa u napadu, ali zato imaju puno čvršću obranu baziranu na energiji i pokretljivost Patrica Younga u sredini, odnosno visini Erika Murphya. Ova dvojica uspješno kopiraju nekadašnje partnerstvo Noaha i Horforda najbolje što mogu, s tim da Murphy uz obrambeni značaj stiže biti i najbolji šuter momčadi, čime otvara dodatan prostor za svoje combo-revolveraše Rosaria i Boyntona te pouzdanog playmakera Wilbekina. Solidna, solidna momčad.

MICHIGAN

Trey Burke je lider kakvoga se poželjeti može – ne gubi lopte ni pod razno, dirigira jednim od učinkovitijih napada u ligi, a u stanju je preuzeti i ulogu strijelca ako sve drugo stane. Štoviše, kao što je poraz protiv Indiane pokazao, za jednog tako rasnog playa možda je i previše željan loših šuteva. Uglavnom, momak ima brzinu, slash & kick igru i dobru ruku, što su solidni temelji za NBA karijeru negdje između Ty Lawsona i Felton linije, a na ovoj razini su više nego dovoljni da se Michigan s pravom može nadati Final Fouru. Ipak, jedan ogroman problem i dalje ostaje otvoren – obrana im je osrednja, a najveći razlog za to je nedostatak visokih igrača.

Krpaju se s Jonom Horfordom (Alov mlađi brat) i brucošem Mitchem McGaryem, a upravo potonjem mogu zahvaliti ono malo stabilnosti pod košem što je imaju. Momak je nešto stariji od tipičnog novaka jer je u srednjoj ponavljao treću godinu, što mu je dobro došlo da dobije dodatnu masu. Tako da u pitanju definitivno nije običan brucoš – fizički McGary već sada ima tijelo NBA igrača. Problem je što nema i NBA brzinu, ali činjenica je da Michigan ne bi preživio bez njegovih skokova i guranja u reketu. Pogonjeni Burkeom i hrpom šutera iz vana (svaka čast pouzdanom Hardawayu, ali najbolja ruka na rosteru ipak je Nik Stauskas), Wolverinesi su skupili solidnu jezgru koja može ući u pobjednički ritam u pravom trenutku, ali koja je jednostavno pretanka u sredini da bi se mogla opustiti.

SYRACUSE

U Big Eastu se igra ružna košarka, što im je idealno došlo da se sakriju iza zone. Pod košem nemaju visokog igrača kojemu mogu spustiti loptu (Christmas i Fair su tipični šljakeri), nemaju ni vrhunskog šutera osim stretch četvorke Southerlanda, a bekovi Carter-Williams i Triche više su slash & kick nego spot-up igrači (Carter-Williams je puno bolji atleta i obrambeni igrač od jednog Kendalla Marshalla tako da njegova NBA karijera nije upitna, ali efektivni šut od 42% na ovoj razini baš i nije razlog za slavlje). Uglavnom, da bi došli do poena moraju rudariti, a ogromna energija koju troše na oba kraja parketa neodrživa je obzirom da Boeheim za razliku od lani na raspolaganju ima puno tanju rotaciju od praktički samo 6 igrača. Final Four nije nedostižan, ali samo uz idealan ždrijeb.

ELITE EIGHT

DUKE

Povrataka Ryana Kellya je pod ogromnim upitnikom (već se trebao vratiti u momčad, ali već jednom operirano stopalo očito je počelo stvarati ozbiljne probleme), a bez svoje stretch četvorke Coach K. nema više dovoljno prostora da Plumleeu omogući put do laganih koševa u sredini. Uostalom, potonji je već osjetio posljedice češćih udvajanja na svojim postotcima, a osjetio ih je i cijeli napad Dukea, koliko god se vanjska trojka sastavljena od tri beka šuterski dobro drži. Veteranima Cooku i Curryu pridružio se i brucoš Sulaimon kao swingman, što Dukeu i dalje ostavlja s izuzetnim tricaškim potencijalom, ali, obzirom da su sva trojica fizikalijama debelo ispod zahtjeva pozicije, obrana sve češće gubi tlo pod nogama.

KANSAS

Razlog zbog kojega je Kansas upao u probleme u relativno laganoj konferenciji (i zbog kojega su im sada za vratom Oklahoma State i Baylor) krije se prvenstveno u očajnim partijama Elijaha Johnsona. Momak koji je trebao preuzeti ulogu lidera potpuno se izgubio u ulozi playmakera, što je stavilo ogroman pritisak na McLemorea. Koji i dalje igra odlično, ali ni to više nije dovoljno - Selfov roster krcat je igračima zadatka, posebice pod košem, a to znači da im trebaju sjajne partije oba beka. Praktički, s Johnsonom u ovakvom šuterskom padu, napadački limiti specijalaca poput Whiteya, Releforda i Younga dolaze potpuno do izražaja, a obrana to više nije u stanju maskirati. Dakle, sve ovisi o čovjeku koji ih je lani vodio na Final Four - pronađe li Johnson svoju pravu formu, Kansas ima potencijal za naslov. Ostane li na ovoj mizernoj šuterskoj razini, nemaju šanse.

GONZAGA

S ovim momčadima iz konferencija srednje kvalitete nikada ne možeš biti siguran oko krajnjih dometa, ali, ono što je sigurno je da Gonzaga ima napadačkog talenta. Kelly Olynyk je igrač sličan Zelleru, visoki koji većinu koševa postiže na račun aktivnosti u sredini, ali za razliku od Zellera ima i sjajan šut iz vana (zbog pick & pop potencijala na NBA razini sve se više penje u očima skauta). Kevin Pangos uživa u ulozi light Jimmera od kada je ulogu playa dijelom prepustio Davidu Stocktonu kako bi se sve više posvetio šutiranju, a tu je i veteran Ellias Harris kao jedno od boljih all-round krila trenutno u NCAA. Sve skupa nije dovoljno za naslov jer jednostavno se radi o obrambeno premekanoj momčadi koja ne može odigrati 6 visokorizičnih utakmica u nizu bez da kiksa, ali, da bi mogli biti jedna od zabavnijih za gledanje, to svakako.

PITTSBURGH

Pitt je klasični izazivač iz sjene - skromnih 8-4 u Big Eastu definitivno im neće pomoći da izbore ulogu nositelja na turniru, ali kombinacija kvalitetne obrane i eksplozivnog, iako nestalnog napada zasigurno će skinuti nekoliko neočekivanih skalpova (jasno, upravo zbog tog napada sklonog oscilacijama vrlo lako bi i sami mogli ispasti u prvom krugu). Sve ovisi o tome kakvu će šutersku večer imati Trey Woodall, klasični NCAA combo-bek koji uživa u trošenju lopti na sve moguće načine. Također, gomila šljakera pod košem donosi kvalitetu u obrani i skoku, ali ujedno su u pitanju totalne sirovine što se tiče igre u napadu. Uglavnom, protiv njih je ključno raširiti reket - ne uspijete li Zannu i Adamsa maknuti iz sredine, ogromne su šanse da će vas jednostavno nadjačati.

SWEET SIXTEEN

MIAMI

Canesi imaju izuzetnu dužinu pod košem koja im omogućava da igraju fenomenalnu obranu (formulu čini dvoje dugonja s NBA rasponom ruku plus jedan masivni razbijač). Jedan od dugonja, Kenny Kadji, sjajan je pick igrač, jednako dobar u roll ili pop situacijama, a moram istaknuti kako je upravo Kadji (jedini uz Leslia s NC Statea) natjerao Starog da pokaže interes za nekog NCAA igrača. Zanimljivo, Kadji se na nalazi ni na jednom od draft boardova koje pratim, a nema ga niti u top 100 Chada Forda, što je poprilično zbunjujuće obzirom na njegovu idealnu visinu, izuzetan atleticizam i šut. Međutim, opravdanje je poprilično banalno i razumljivo - Kadji ima 24 godine, ovo mu je već 5. sezona u NCAA (pauzirao sezonu 10/11 radi prelaska iz Gatorsa u Canese), a od igrača tih godina NBA skauti bježe u širokom luku (zato što je razlog zbog kojega su relativno kasno proigrali često skriven u činjenici da su stariji i razvijeniji od konkurencije). Kakva god njegova sudbina bila, Kadjia je pravi užitak gledati zbog tog NBA stila igre, a zahvaljujući njemu dogodio se i sljedeći dijalog:

Stari - Odličan je ovaj Kadji. Ima visinu, brzinu, šut, sve. Koji će bit' na draftu?
Ja - Nemam pojma. Ček' da vidim (gledam sve moguće mockove i liste, gledam, tražim..). Ovaj, izgleda da ga neće bit na draftu jer ga nema ni među 100.
Stari - Molim? Hoćeš reć' da ovog momka nema među 100, a Dario Šarić je u top 20? Pa to nema veze s mozgom!

(nažalost, ovakvi dijalozi događat će se sve manje obzirom da je NHL opet u ponudi, pa me ovih dana dočekuju pitanja tipa "zašto su Capitalsi i Flyersi ovako loši?" ili "zašto Thomas više ne brani za Bruinse?")

Nego, vratimo se mi na unutarnju liniju Canesa. Uz Kadjia tu su još i Julian Gamble, senior navikao obavljati poslove u sjeni do ove sezone najboljeg igrača Canesa i još jednog seniora, Reggiea Johnsona. Njih dvoje su zajedno već 4 godine, tijekom kojih su valjda dizali najviše utega i usput maznuli najviše hamburgera u cijeloj NCAA. Obojica su daleko od NBA razine, dijelom i zato što su usporeni ozljedama, ali imati ih na ovoj razini u sporednim ulogama ravno je otprilike onome što je Riley imao '90-ih u New Yorku kada su mu rotaciju činile mrcine poput Charlesa Oakleya, Anthonya Masona i Charlesa Smitha.

Jasno, ne može se živjeti samo na račun sirove snage, a tu na scenu stupa šut iz vana. Osim Kadjia, koji je prava matchup noćna mora zbog te meke ruke (ubacuje tricu po utakmici uz 38% šuta), trener Canesa može računati i na hrpu klasičnih tricaša, među kojima se posebno ističe sjajni combo-bek Shane Larkin. Momak bi, da ima desetak centi više, već odavno bio potencijal u rangu Stepha Currya ili barem Austina Riversa. Ovako, obzirom da je izvan NBA radara, uvijek postoji nada da bi kvalitetnim nastupom na turniru mogao sebi otvoriti vrata ugodne profi karijere.

LOUISVILLE

Povratkom Dienga u sredinu već elitna obrana postala je još bolja, ali napad šteka li ga šteka. Naime, čim je Russ Smith pao sa šuterskim učinkom (nije bilo realno očekivati da se combo-bek skromnog pedigrea održi na onakvim postotcima ravnima najboljima od najboljih), pao je i učinak cijele momčadi jer osim njega doslovno nemaju čovjeka sposobnog zabiti nekoliko šuteva u seriji. Kreacija definitivno nije problem - Siva je slash & kick majstor na ovoj razini, a i sam Smith lakoćom ulazi u sredinu gdje će barem uvijek moći iznuditi slobodna. Ali, vanjskog šuta nema od nikuda, a bez toga nema ni rezultata. Pitino ima još mjesec dana da nekako pronađe balans želi li još jednom posjetiti Final Four i to možda s najboljom obranom koju je složio u zadnjih 5-6 godina.

KENTUCKY

Nakon klimavog ulaska u sezonu, Caliparievi brucoši igraju sve bolje i bolje. Vrijeme je učinilo svoje - momčad se uigrala, a i pojedinci su pronašli svoje role, prije svih sjajni centarski dvojac. Nerlens Noel se pomirio s tim što u blizini nema playmakera koji mu može olakšati život te je zagospodario sredinom, skupivši 53 blokada u zadnjih 9 utakmica (koliko god da je Noelova drvena ruka problem, nemoguće ga je zamisliti kao išta slabijeg igrača od jednog Taja Gibsona, a to praktički znači da je momak siguran pick). Njegov back-up, također brucoš, Willie Cauley-Stein jednako je dominantan u skoku i zaštiti reketa, tako da obrana trenutno definitivno nije problem. Problem je nedostatak playa u napadu - Ryan Harrow jednostavno nije klasa za Final Four, a Archie Goodwin je prije svega realizator, a tek zatim kreator. Uspije li Calipari nekako posložiti bekove i bokove (na kojima igre ispod očekivane razine pruža i Alex Poythrees, dok se barem probudio tricaški specijalist Wiltjer), Kentucky bi mogao biti tradicionalno težak protivnik u vrijeme turnira.

MICHIGAN STATE

Izzovi Spartansi vraćaju se u top 16 na račun fizikalija prve petorke. Svi redom, od playa Applinga preko swingmana Dawsona i Harrisa do visokih Nixa i Paynea, izgledaju kao NBA igrači i sva petorica bi trebala ugledati trening kamp neke NBA momčadi (iako, realno, samo šuter Harris ima šanse izboriti se za važniju ulogu u ligi). Činjenica da su viši i snažniji od većine protivnika na svim pozicijama garantira im kvalitetnu obranu i kontrolirani skok, ali problem je napad. Ponekad je potrebno uz sistem imati i dozu talenta koji može razbiti šablone, ali, osim povremenih Harrisovih bljeskova, MSU nema takvih opcija. Aplling je general na parketu i srce momčadi, pravi play, međutim u ovakvom kontekstu ne bi bilo loše da ima i onu crtu strijelca. Usporedbe radi, recimo da svakako imaju više opcija od Pitta, ali Pitt ima x-faktor (Woodal) koji sam može dobiti gustu utakmicu. A takvih će zasigurno biti u turniru.

OHIO STATE

Deshaun Thomas i dalje igra 1 na 5 u napadu, a to obično znači da svaka ozbiljnija momčad zna koji je put do pobjede protiv njih. Njihova cijela sezona može stati u jednu rečenicu - dobivaju utakmice koje moraju, gube one protiv bolje konkurencije (primjera radi, u konferencijskim bitkama do sada izgubili su od oba Michigana i Indiane).

ARIZONA

Zavladati nad skromnom Pac-12 konferencijom baš i neće biti lako, što dokazuju i porazi protiv Oregona, UCLA i Californie. I dok nije sramota izgubiti od solidnih momčadi poput Oregona i UCLA, koje su vjerojatno i same na putu prema završnom turniru, poraz od Californie pokazuje da im ni napad ni obrana nisu vrijedni Final Foura. Puno je tu solidnih pojedinaca, imaju i zavidnu širinu, ali sve to ne može maskirati manjak klase.

WISCONSIN

Najsporiji i najdosadniji napad lige i dalje se drži na račun savršene kontrole lopte i kvalitetne zone. Ali, lagao bih kad bi rekao da i ovu godinu neće navijati svim srcem da ispadnu već u prvom krugu kako ne bi morao gledati hrpu sporih i visokih bijelaca koji šutiraju u 35-oj sekundi napada.

OKLAHOMA STATE

Marcus Smart i LeBryan Nash se muče zabiti izvan reketa (obojica šutiraju tricu ispod 30%), ali ohrabruje lakoća kojom si kreiraju šuteve i dolaze na liniju. Oklahoma State nema potencijal postati najugodnije iznenađenje sezone baš zbog tog nedostatka šuta diljem rostera, a nije da i imaju neku pretjeranu dubinu (još jedna momčad bez poštenog visokog na rosteru). Međutim, izuzetna obrana spomenutog dvojca prevelik je zalogaj za većinu protivnika (svojevrsna NCAA verzija onoga što rade Wade i James, dakle u pitanju je dvojac toliko veći i snažniji od prosječnog protivnika da ih jednostavno pregaze masom i snagom). I dok je Nash još uvijek pod upitnikom kao NBA igrač (na ovoj razini može dominirati snagom, ali u NBA će fizički biti tek prosjek na trojki, što znači da će mu trebati i nešto više oslanjanja na vještine), za Smarta je već nakon 20 i kusur NCAA utakmica jasno kako je sigurna stvar. Ne samo da ima fantastične fizikalije za beka, već je i pravi playmaker (obzirom kako nosi sve pred sobom prva asocijacija je Westbrook, s tim da Smart ipak nema takvu brzinu, ali ni Westbrook u njegovim godinama nije imao ovakav pregled igre, a da ne spominjemo da ni danas nije u stanju igrati ovakvu divljačku obranu).

OUT

CREIGHTON

Iako i dalje zabijaju lakoćom, tata i sin McDermottu izletjeli su iz top 16. Da nemaju dovoljno talenta i da im obrana nije na razini obrana iz velikih konferencija, to je bilo odavno jasno, ali već 4 poraza u skromnoj Missouri Valley konferenciji ukazuju da su im te loše strane još i izraženije nego mislimo. Obzirom na samo jednu pravu pobjedu tijekom cijele godine (protiv Wisconsina još u 11. mjesecu), postoji šansa i da ih ne vidimo na turniru nastave li gomilati poraze i prepuste li konferenciju.

CINCINATTI

I dalje imaju jednu od žilavijih kombinacija zone i presinga, ali to što protivnicima ne dopuštaju da zabiju više od 60 prestaje biti važno kada se istovremeno i sami muče zabiti 50.

MINNESOTA

Uz dužno poštovanje prema njihovom balansu (solidna obrana i napad, solidni Mbakwe pod košem i Andre Hollins na perimetru), status Elite Eight momčadi koji su imali prošlog mjeseca izboren je prvenstveno na račun sjajnih igara u prvom dijelu sezone kada su rasturali nedoraslu konkurenciju tijekom laganog rasporeda. U konferencijskim bitkama pak pokazuju puno manje moći - već su izgubili 6 od 11 utakmica i na najboljem su putu da opet završe u utješnom NIT turniru (lani su u Finalu istoga izgubili od Stanforda).

NC STATE

Potpuno su se raspali u obrani, što su iskoristile sve 4 kvalitetne momčadi u konferenciji pa su tako izgubili ne samo od Dukea i Miamia, već i od gorkih rivala UNC-a te Virginie. Dodaj još i poraz od slabašnog Wake Foresta i postaje upitan čak i nastup na završnom turniru, a kamoli top 16 izbor. Najluđe od svega, napad im je i dalje odličan usprkos gadnom rasporedu – Leslie, Brown i Howell će izgleda uvijek odraditi svoje na toj strani parketa. Problem je pak nedostatak visine koji Howell ne može pokrpati sam, a Leslie jednostavno nije četvorka čak ni na ovoj razini. Zbog tog manjka mišića i centimetara katastrofalni su i u napadačkom i obrambenom skoku, a, kad to sve skupa staviš na hrpu, dobiješ jednu bezopasnu momčad.

BUBBLE

VCU

Momčad Shake Smarta drugi mjesec za redom ostala je pred vratima top 16. Imaju jednog člana uže rotacije iznad 195 cm, ali ih to ne sprječava da agresivnom igrom gaze sve pred sobom. Osim što su sjajni u napadačkom skoku i ne gube lopte, drže se filozofije Ricka Pitina koju su odveli do savršenstva – živi od trice i hrpe poena iz tranzicije za koje je zaslužan najbolji presing na NCAA razini.

Iako im ni jedan igrač nije na NBA radarima, svakako treba spomenuti Treveona Grahama, rasnog swingmana idealne kombinacije šuta i fizikalija. Iako nije atleta NBA kalibra, lakoća kojom je u drugoj godini preuzeo odgovornost prve opcije stvarno je fascinantna. Prve asocijacije su igrači poput Alana Andersona i lanjskog pick Pacersa Orlanda Johnsona, što su svakako komplimenti za igrača Ramsa. Uglavnom, sve ovisi o rezultatima u turniru – uspije li VCU ostaviti traga, Grahamu ne gine druga runda. Razočaraju li i nestanu nakon par kola, netko u Europi će se usrećiti, kao što su se svojevremeno usrećili Cibona, Maccabi i Barcelona.

10Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 14.

Posted by Gee_Spot

1. SPURS (5395)

U debeloj hladovini, zaklonjen iza još jedne fantastične prezentacije košarke Spursa, Tony Parker igra svoju najbolju sezonu u karijeri. Lanjski iskorak u rolu prve opcije nije bio ni blizu ovako dramatičan - iako je pick & roll postao osnova napada Spursa, povećani volumen akcija nije Parkera napravio učinkovitijim igračem. Sve bitne brojke ostale su u skladu s prosjecima jedne izuzetno konstantne karijere (ne zaboravite da je Tony već s 20 godina bio bitan kotačić u stroju Spursa, samo dvije godine nakon što je u Zadru osvojio titulu MVP-a juniorskog turnira Europe).

Na prvi pogled tako je i danas, minutaža, uloga i prosjeci nisu bitno drugačiji, ali ono što je drugačije je šuterska učinkovitost. Parker naime ima uvjerljivo najbolje šuterske postotke u karijeri iz svih situacija. Lani možda nije bio spreman uzeti dobar dio šuteva iz vana koji su inače pripadali Ginobiliu, što je rezultiralo sa smiješnih 23% za tri koji su samo potvrdili dojam o njemu kao igraču bez šuta s perimetra u arsenalu (u karijeri je čak 5 sezona proveo ispod 30%). Međutim, ove godine Parker tricu gađa s 39%, a to mu samo dodatno otvara prostor za ulaze u sredinu gdje njegova već poslovično iznadprosječna realizacija odlazi na nove visine rezervirane samo za najveće.

Čovjek tako iz igre gađa 53%, a realizacija pokušaja na obruču mu je 70%, što je suludo visok postotak i za rasnog centra, a kamoli beka visokog 188 cm. Šut s poludistance mu je uvijek bio specijalnost, ali čak je i njega popravio, sa standardnih 40% na 45%, a čak i slobodna puca najbolje u karijeri (82%, što je 8% više od prosjeka).

Tako je Parker dosegao svoj igrački maksimum u 30-oj godini. Naravno da je i sistem Spursa zaslužan za njegove kvalitetne igre, ali kada ovako popravite šut u jednoj godini, tu zasluga ipak pripada isključivo pojedincu i trudu kojega je uložio preko ljeta u rad na svojoj igri. Ipak, upitno je hoće li ova forma potrajati – Parker je inače sklon sitnim ozljedama, a ove sezone nije imao ni najmanjih problema. Također, povijest nas uči kako igrači, posebice veterani, ne postaju ovoliko bolji šuteri preko noći, dakle, možemo zaključiti kako se radi o jednom periodu u kojem se jednostavno sve poklopilo.

Sada je samo bitno da taj period potraje što duže kako bi Spursi osjetili korist od novog Parkera i u playoffu. Ali, čak i ako pad učinka bude osjetan, obzirom na do sada prikazano mislim da nije uopće pretjerano već sada zaključiti kako će 2013. biti godina u kojoj je Tony Parker igrao najbolju košarku života. Uživajmo.

2. THUNDER (5140)

Osim u Durantovim igrama i Westbrookovoj sirovosti (bilo fizičkoj, bilo emotivnoj), trenutno gledajući Thunder najviše uživam u zamišljanju playoff scenarija. Za predjelo bi tako sjajno legao sudar s Rocketsima u prvom krugu. Cijela serija protiv bivšeg suigrača Hardena bila bi poslastica iz svakog zamislivog kuta (ESPN bi eksplodirao od potencijala bombastičnih naslova), a šanse da je vidimo su poprilične. Naime, OKC će gotovo sigurno završiti ili kao druga ili prva momčad na Zapadu (samo ih ozbiljna ozljeda Duranta ili Westbrooka može izbaciti iz ritma), a Rocketsi samo u sličnom apokaliptičnom scenariju (gubitak Hardena) mogu ostati bez sedmog ili osmog mjesta.

3. CLIPPERS (5100)

Iako je ovaj period koji su odigrali bez njega potvrdio njegovu važnost za momčad, Chris Paul ove sezone nema nikakve šanse umiješati se u borbu za MVP-a lige. Prošle sezone imao je sve na svojoj strani - od priče kakvu mediji vole (podigao je momčad iz lutrije u playoff podigavši im pri tome score s 40% uspješnosti na 60%) do brojki (bez konkurencije najbolji playmaker lige i top 5 igrač), a to su dva sastojka koja su neophodna za ući u uži izbor. Iako i ove sezone igra na standardno visokoj razini, priča je nestala - danas je fokus na dubini klupe koja mu omogućuje čak i da se tu i tamo odmara. Bez sočne priče nema popularnosti, a bez popularnosti nemoguće je preskočiti očitu razliku u klasi između njega i Duranta i Jamesa kakvu neće moći zanemariti čak ni oni potpuno neinformirani glasači.

4. HEAT (5040)

Kako Wade ulazi u sve bolju formu, a James već igra ovako kako igra, sve više podsjećaju na onaj dinamični obrambeni duo od lani, klonove Jordana i Pippena koji su u stanju samo pritiskom na vanjsku liniju protivnika napraviti razliku između pobjede i poraza. Zanimljivo kako se pri analizi lige uvijek ističu momčadi s visokim swingmanima kao one koje mogu zasmetati Heatu. Pa tako Pacersi imaju Georgea i Grangera, a Bullsi su odjednom opasniji zato što su uz Denga dobili i Butlera. I sve to stoji, ali kako ne uzeti u obzir da su James i Wade all-round igrači koji će uvijek dobiti svoj direktni dvoboj zato što su u stanju sve navedene svesti na mizeran napadački učinak?

Pogledajte samo brojke Dengu iz ranijih playoff susreta ili Grangeru od lani i jasno je kako se radi o običnom mitu - sjajni bočni igrači vam ne donose nikakvu prednost protiv Heata jer u startu gubite oba dvoboja. Za imati šansu protiv njih morate imate centra sposobnog napraviti razliku na oba kraja parketa, a zbog toga specijalci poput Noaha i Hibberta teško mogu biti prava prijetnja. I zato je razvoj Georgea u cijeloj priči najvažniji - možda se to neće dogoditi ove sezone, ali bude li on u bližoj budućnosti sposoban nadigrati Wadea, Heat će morati potražiti novi recept uspjeha.

5. NUGGETS (5010)

I dok se o Bostonovih 6 pobjeda u nizu priča non-stop jer iza njih postoji narativ sapunične prirode idealan za privlačenje pažnje gomile sportskih metroseksualaca (čitanje od konteksta operiranog sadržaja zahtijeva puno manje truda nego ulaganje vremena u proučavanje igre), Nuggetsi su u potpunoj tišini skinuli 9 skalpova za redom.

Iz njihove ovosezonske priče da se izvući koliko hoćete interesantnih poanti o važnosti domaćeg parketa i rasporeda, ali i o odnosu stila igre i talenta. Naime, Nuggetsi su godinama pod Georgeom Karlom bili momčad izuzetno efikasnog napada koji se održavao na dvije stvari – gomili koševa iz reketa i gomili koševa sa linije.

Prvu trećinu sezone Nuggetsi nisu mogli na liniju ni pod razno, a i broj koševa u reketu nije bio na visini (pokušaja je bilo, ali ne i realizacije). I onda se dogodila promjena konteksta – s najtežeg rasporeda u ligi s gomilom gostovanja prešli su na masu laganih utakmica doma, a s njom je stigao i napad Denvera kakav odavno poznajemo.

Nuggetsi su tako već uskočili u top 10 i u postotku šuta i po broju slobodnih, a do kraja sezone bi se i u jednoj i u drugoj kategoriji trebali smjestiti među top 5 gdje smo ih već navikli gledati. Iako nemaju rasni all-star talent na raspolaganju, Nuggetsi na klupi imaju trenera čija formula uspjeha zvuči poprilično jednostavno - što više poena po posjedu lopte zabiješ, veće su ti šanse da dođeš do pobjede, a kako najviše poena po posjedu zabijaš u reketu i s linije, igra se prvenstveno treba sastojati od traženja prostora koji će igračima omogućiti ulaze u sredinu kako bi se što češće nalazili upravo u tim situacijama.

Karlovi sjajni rezultati sa Sonicsima i Nuggetsima (redovno top 5 po postotku šuta i broju slobodnih), pa i Bucksima (oni su iznimka po tome što nisu izlazili na liniju, ali su bili uvjerljivo najbolja tricaška momčad koju je Karl ikada vodio), jasno govore da je ovaj prastari koncept efikasan (zanimljivo kako sve veći broj na statistiku oslonjenih novinara poene po posjedu, PPP, prezentira u svjetlu nekih novih saznanja napredne statistike, iako se radi o terminologiji koju treneri koriste već 50 godina kako bi odredili stvarnu kvalitetu obrana i napada).

6. GRIZZLIES (4510)

Budućnost je ono što Hollins zanemaruje dok grinta zbog situacije u kojoj se našao umjesto da energiju usmjeri kako bi što prije pronašao idealne rotacije svog osvježenog rostera. Obzirom da mu na ljeto ističe ugovor, možda je i razumljivo da je fokusiran isključivo na ono što mu sada olakšava posao (a ovakve promjene usred sezone to svakako ne rade), ali, ako je njegovo veličanstvo rezultat ispred svega, njegove zamjerke nemaju opravdanja.

Naime, Memphis je ostao rasna playoff momčad, s jezgrom koja svake sezone može računati na 45 do 50 pobjeda, ali i jezgrom koja od nedavno ponovno ima financijsku fleksibilnost. Ako već niste posloženi izazivač, odnosno ako nemate talenta tipa Duranta ili Jamesa, odnosno Jordana ili Duncana, onda je sljedeći najbolji scenarij imati otvorene opcije da bi, u slučaju da se pruži prilika, mogli dodati igrača koji može napraviti razliku.

Primjera tradea koji mijenja vaš plafon ima koliko hoćete. Pistonsi su već imali posloženu jezgru vrijednu 50 pobjeda i Finala Istoka, ali tek su dovođenjem Sheeda Wallacea došli do potrebne razine talenta za osvajanje naslova. Lakersi su dvije godine za redom s Kobeom, Odomom i Philom Jacksonom na klupi ispadali u prvom krugu playoffa, sve dok nisu doveli Gasola – nakon toga su tri godine za redom igrali u Finalu. Dallas je cijelo desetljeće harao ligom kroz regularnu sezonu, ali tek su dovođenjem Tysona Chandlera posložili onu zadnju kockicu koja ima je pružila šansu otići do kraja.

Memphis je stvarno hrabro (u kontekstu tako malog tržišta) okupio rasnu playoff momčad iza koje su tri i pol sezone uzorka iz kojega se jasno da iščitati kako u trenutnom odnosu snaga u ligi njihove šanse da odu do kraja baš i nisu velike, odnosno da su puno ovisniji o kontekstu (idealan matchup, protivnici izvan forme) nego o samima sebi. Iako je prvotni plan bio dobar, nitko nije kriv što se Rudy Gay nije razvio u igrača kakav je npr. bio Billups u Detroitu (a Chauncey je bio Harden prije Hardena, čovjek je živio od trica i slobodnih u ogromnim količinama, što je sigurno pomoglo da je svaka momčad u kojoj je igrao tijekom zrelih godina bila pobjednička), a to znači da potragu za x-faktorom treba nastaviti.

U sličnoj situaciji su Warriorsi, Clippersi, pa i Nuggetsi. Sve ove momčadi treba držati na oku jer dovoljno je da se jedan veteran nađe na nečijim izlaznim vratima pa da one iskoče u uloge izazivača. Memphis je upravo na tom tragu – Gasol ima 28, Conley 25 i pod uvjetom da ih ostave zajedno i nakon iduće dvije sezone kada Gasolu ističe ugovor, praktički su zacementirani kao playoff momčad idućih 5-6 sezona. To znači da imaju 5-6 sezona tijekom kojih postoji šansa da naprave taj zadnji korak, a to nije malo. Dapače, ako već niste imali sreće da se dokopate svog franšiznog igrača ili ako niste u lutriji u lovu na budućeg superstara, sljedeća najbolja egzistencija u ligi je ta da imate playoff roster dovoljno fleksibilan da u svakom trenutku odradi taj jedan finalni trade.

7. LAKERS (4340)

Lakersi su statistički preživjeli u top 10 čak i one periode kriminalne obrane koji su ih koštali lijepog broja pobjeda, ali izgleda da će ozljede na kraju ipak presuditi njihovoj sezoni. Gasol je out, u teoriji mjesec do dva, u praksi ostatak sezone - nema šanse da se čovjek problematičnih koljena vrati u ozbiljnu natjecateljsku formu nakon povratka s operacije stopala, ma kako ona rutinska bila - bol neće nestati, a to znači da će Pau i dalje šetati u situacijama kada bi trebao trčati.

Zašto je gubitak Gasola koji igra najgoru košarku karijere bitan? Zato što je usprkos svim problemima Gasol i dalje ostvarivao učinak prosječnog NBA startera, a gubitak čak i takvog igrača u kontekstu ovakvog rostera je jednostavno katastrofalan jer ne padate s razine startera na onu solidnog igrača s klupe (u što je Jordan Hill izrastao od kada je dodao šut s poludistance svojoj skakačkoj energiji), već tonete do NBDL razine Roberta Sacrea (tu sada još jednom na naplatu dolazi potpuna nebriga Lakersa oko drafta i uopće skautiranja igrača - npr. zašto Josh Harrellson još nije na ovom rosteru?).

Također, gubitak Gasola stavlja još veći pritisak na Howarda, koji je u raskoraku s momčadi ne samo fizički (problemi s leđima i ramenom), već i idejno. Dok Kobe i Nash očajnički hvataju zadnji vlak za prsten, Dwight ima puno širu sliku pred očima, onu koja uključuje budući ugovor i još barem desetak sezona košarke na najvišoj razini. Riskirati dugoročno zdravlje (samo bi mu još trebala operacija ramena ovog ljeta) radi nekakvog cilja koji se svakim danom pokazuje sve apstraktnijim (mislim, kakva je svrha lova na playoff pod svaku cijenu ako će te zatim Spursi ili Thunder pomesti u 4 utakmice?) u njegovoj poziciji nema nikakvog smisla, isto kao što u Kobeovim i Nashovim godinama sve što ne doprinosi krajnjem rezultatu nije bitno.

Sudar je ovo dva potpuno racionalna i jednako sebična kuta gledanja, sudar koji će prestati stvarati tenzije onog trenutka kada Dwight dobije ozbiljniji udarac u rame i kada se pridruži Gasolu na klupi u odijelu. Uglavnom, tek sada sam spreman reći da su šanse Lakersa za ulaskom u playoff mizerne, bez obzira na sve solidniji niz igara i rezultata koji ostvaruju. Čak i da Dwight izbjegne dodatne komplikacije i da im pruži potrebnu solidnost u sredini, razvoj situacije ne ovisi samo o njima.

Ako krenemo od teze da su na Zapadu otvorena samo dva zadnja mjesta, to znači da su 4 kluba u borbi za dvije pozicije. Pogledajmo redom tko se od lovaca na playoff nalazi u kakvoj situaciji :

- Blazersi

Imaju uvjerljivo najgori raspored do kraja, raspored koji uključuje sudare s gomilom playoff momčadi, ali barem imaju skoro podjednako gostovanja i domaćinstava, a pošteđeni su i previše back to back susreta. Već su dokazali da su žilavi i da uvijek imaju šansu u završnici ako ih klupa prethodno ne izbaci iz utakmice, tako da nisu bez izgleda. Međutim, zbog te kombinacije teškog rasporeda (12 od 14 njihovih zadnjih utakmica na Zapada bit će protiv trenutnih top 8 ekipa u konferenciji, a ove preostale dvije su protiv Lakersa i Mavsa) i tanke rotacije (jedan izvrnuti zglob startera i gube petinu momčadi) imaju najmanje šanse da sezonu završe izvan lutrije

- Jazz

Po pitanju težine rasporeda tu su negdje uz Portland, ali imaju manje gostovanja što je u njihovom slučaju uvijek plus. Back to back utakmice i gustoća rasporeda nisu idealni, ali i dalje drže sudbinu u svojim rukama. Ključ svega je aktivnost tijekom kraja prijelaznog roka - izbjegnu li trade koji bi im poremetio sistem (odlazak Jeffersona bio bi kratkoročno ogroman udarac jer praktički cijeli napad baziraju na njemu kao triple threat opciji s vrha reketa) i uspiju li pritom pronaći prosječnog playa putem nekog manjeg tradea, imaju dobre izglede pobijediti u dovoljno utakmica i zadržati trenutnu playoff poziciju.

- Rockets

Imaju daleko najlakši raspored do kraja – sve što treba je preživjeti sljedećih nekoliko tjedana kada 9 od 11 utakmica igraju na strani, od čega pola protiv lutrijskih momčadi. Kako takve uglavnom pobijeđuju bez većih problema, što je jedno bitno obilježje playoff momčadi, zadrže li trenutnih 4 utakmice prednosti pred Lakersima i tijekom ovog gostovanjima natrpanog rasporeda, sve se čini kako zadnja utakmica sezone protiv Lakersa u Los Angelesu neće odlučivati o njihovoj sudbini. Naime, u zadnjem mjesecu čeka ih gomila zicera doma, a lagan raspored dodatno podebljava podatak da u tih mjesec dana igraju i sva 4 divizijska susreta sa Sunsima. Mislim da možemo slobodno reći kako je jedini način da propuste playoff taj da netko Hardenu obrije bradu.

- Lakersi

Imaju povoljniji raspored od Jazza i Blazersa, ali ni blizu lagan kao Rocketsi. Naravno, ključ su utakmice zaostatka. Dok će ih protiv Blazersa imati šansu nadoknaditi kroz međusobne dvoboje (igraju još dva puta), za stići Jazz trebati će im itekakva pomoć sa strane. Imaju jednak broj utakmica doma i na strani, s tim da su ove na strani uglavnom protiv momčadi koje ne smatramo elitnima, što je svakako dobra vijest. Međutim, među ovom skupinom imaju uvjerjlivo najviše back to back utakmica na rasporedu (5), što obzirom na tanki roster smanjuje šanse za pobjedom u tim utakmicama, a to nikako nije dobro jer su u pitanju gostovanja kod Hornetsa, Sunsa i - Blazersa. Porazi u ove tri utakmice tako bi vrlo lako mogli zapečatiti njihovu sudbinu.

8. CELTICS (4290)

Kao što bi rekao Jerry Maguire, živimo u ciničnom, ciničnom svijetu (nije da ja osobno imam išta protiv toga – cinizam je zakon). Mislim, kako drugačije objasniti potrebu ljudi da nakon 5 pobjeda Bostona, od čega su dvije bile protiv Orlanda i Sacramenta (treba li dodati uopće nekakav epitet uz imena ovih momčadi?), pokušavaju analizirati mogućnost da su Celticsi bolji bez Ronda.

Gle, stvar je jednostavno – na ovom rosteru se i dalje nalaze dva vanserijska talenta poznata po akronimima koji im služe kao nadimci (PP i KG). Taj dvojac je možda ostario i možda više ne spada u samo kremu lige, ali i dalje posjeduje all-round kvalitete kojima donekle može nadoknaditi gubitak igrača kao što je Rondo. Hipotetski, Carmelo Anthony i Tyson Chandler u njihovim godinama to ne bi mogli, ali Pierce i Garnett su vrh vrhova što se osjećaja za asist tiče na svojim pozicijama.

Uostalom, ne tako davno, u danima kada su mogli igrati u puno zahtijevnijem ritmu i nositi veći teret, Boston je bio najnesebičnija momčad lige upravo zbog lakoće kojom se lopta kretala u napadu. A tu lakoću je lako imati kada imaš tri vrhunska playmakera u postavi i to još, da bi balans bio potpun, po jednoga na svim osnovnim pozicijama u košarci (bek, krilo, centar).

Kako je zbog sve veće potrebe za doziranjem minuta sve veći teret preuzimao Rondo, Celticsi su sve manje trebali podršku Garnetta i Piercea kao kreatora, ali to ne znači da u ovom novom kontekstu taj dvojac ne može povećati produktivnost u tom segmentu igre. Upravo ovo je bio glavni razlog zašto sam godinama tupio da Rondo nikako ne može biti ključni igrač Bostona – njegove kvalitete su vanserijske, ali na ovom rosteru postoje resursi koji ih mogu nadoknaditi. Da su pak Pierce ili Garnett doživjeli sudbinu Ronda, Bostonu se ne bi pisalo dobro jer u blizini nema nikoga tko može zamijeniti Pierceov šutersko-kreatorski, odnosno Garnettov obrambeni učinak.

Jedino dobro što je izašlo iz ozljede Ronda je dodatna motivacija ili ako hoćete potpuna koncentracija momčadi koja sada zna da si više ne može dopustiti krivi korak. S Rondom da im čuva leđa i preuzima ogroman dio odgovornosti koji ide uz titulu lidera, svi ostali igrači na rosteru mogli su si dopustiti fokus na širu sliku i povremeno zanemarivanje dnevnih obveza. Sada toga više nema – micanjem Ronda iz kadra nestala je zaštitna mreža, prostor za pogreške naglo se smanjio, a to sve je rezultiralo pomicanjem fokusa sa sutra na danas.

Nazovite to pozivom na buđenje, Ewing teorijom ili nekim trećim imenom ako hoćete, ali to je jedina dobra stvar koju je Boston dobio gubitkom svog playmakera i nesuđenog all-stara. Ironično, time je Rondo samo potvrdio svoju važnost u momčadi – bio na parketu ili izvan njega, on diktira ritam kojim se igra.

9. WARRIORS (4265)

Koliko god ih je stvarno sjajno gledati konačno u punom sastavu, kada flex konačno dolazi do punog izražaja (s Bogutom i Leeom na laktovima, Curryem i Thompsonom u kutovima, dok Barnes ili Jack ulaze u sredinu s vrha perimetra i tako pokreću kontrolirani kaos, hrpu križanja, cutova, blokova koji plešu na granici organizacije i improvizacije), toliko je zabrinjavajuća količina gadnih poraza koju su doživjeli u zadnjih mjesec dana. Da li je u pitanju umor (koji je logičan obzirom da su igrali u petoj brzini od starta dok je iskusniji dio lige puno bolje rasporedio energiju) ili je liga pronašla rješenja za njihovu zonu?

Ima tu i jednog i drugog, ali poanta je da su ti porazi bili toliko uvjerljivi da su Warriorsi trenutno u rijetkoj situaciji - imaju 8 pobjeda više nego poraza, ali su pri tome primili 28 koševa više. Naravno, razloga za paniku nema, riječ je tek o periodu užasnog rasporeda (hrpa teških protivnika na hrpi gostovanja uz hrpu back to back utakmica), ali ovakva koš razlika ipak je sjajan pokazatelj da su šesto mjesto i poraz u prvom krugu trenutno krajnji domet ovog rostera.

10. KNICKS (4195)

Trice više ne upadaju povijesnim ritmom, dužina sezone otvorila je vrata realnosti (po tko zna koji put vrijeme je pokazalo da 20 utakmica nisu nikakav temelj za velika očekivanja), ali izvan svjetla pozornice Knicksi tiho nastavljaju raditi na nominaciji za prvog izazivača Miamiu. Nakon što je obrana iz donje trećine skočila u sredinu, zadnjih tjedana Knicksi su poradili i na obrambenom skoku, preskočivši Spurse i Magic u ovom segmentu igre. Sve ovo jasno ukazuje da je plan Mikea Woodsona pokušati kroz sporedne faktore (kontrola lopte, skok) maskirati nedostatak talenta koji se može suprostaviti Jamesu i Wadeu. Svaka čast na trudu i ozbiljnosti, pojmovima do ne tako davno potpuno nespojivima s Knicksima.

11. ROCKETS (4160)

Rocketsi imaju efikasan napad jer uglavnom pucaju trice i slobodna, što smo već aspolvirali, imaju taj efikasni Hardenov identitet kojega run and gun stil igre dodatno potencira. Međutim, zanimljivo da su ujedno i najslabija momčad u ligi kada je čuvanje lopte u pitanju – gube ih 15 po utakmici, što je najveći broj u ligi. Zanimljivo je vidjeti da su dva od top 5 napada lige na samom dnu po kontroli lopte (uz njih tu je tradicionalno i Thunder). To nije nešto što bi mogli smatrati kobnom manom jer ipak se radi o sporednom faktoru kojega je lako sakriti kada šutiraš kao što ove dvije momčadi šutiraju, ali, u playoffu, gdje je svaki detalj bitan, ovo je stavka koju je itekako moguće eksploatirati. Što nas vraća na ono rečenu u paragrafu o Thunderu - bit će ovo fascinantan dvoboj (za koji sam sve uvjereniji da će se i ostvariti).

12. PACERS (3900)

Zanimljivo je primijetiti kako Pacersi imaju dominantnu obranu iako nisu u stanju tjerati protivnika na izgubljene lopte - u donjih 5 su u ligi, što im sigurno neće pomoći u eventualnom sudaru s Heatom u playoffu. Praktički, sva njihova prednost topi se onog trenutka kada Hibbert nije na parketu. A kako smo već naučili da Hibbert ipak nije ozbiljna napadačka opcija, ispada kako je jedini način da Pacersi preskoče razliku u napadačkom učinku između sebe i Heata taj da skupljaju enormni broj skokova u napadu kako bi većim brojem pokušaja sakrili neučinkovitost šuta. Sretno s tim u seriji od sedam.

13. HAWKS (3870)

Konačno je jasno da Smith ne ostaje u Atlanti - Ferry mu je navodno ponudio ugovor druge opcije, nešto više od 12 milja po godini na tri godine, što su Smith i njegova svita s gađenjem odbili. I jedna i druga stranu imaju pravo - Smith na ovakvom tržištu svakako može računati na puno više, a Ferry zna da eventualnim max ugovorom ovakvom igraču sam sebi spotiče nogu. Ponekad je prekid stvarno najbolja opcija.

14. BULLS (3855)

Glasine o tradeu za Bargnania nešto su najblesavije što sam čuo ove sezone. Boozer je za klasu bolji igrač, prave uštede za Bullse u principu i nema (i dalje bi bili iznad salary capa iduće dvije godine), dakle o čemu pričamo osim o Colangelovom očajničkom naporu da se riješi simbola vlastitog neuspjeha (i pri tome dodatno optereti cap Raptorsa)?

Kako vrijeme prolazi, sve se izglednijom čini opcija ostanka Boozera do kraja ugovora - nije stvar samo u škrtosti Reinsdorfa koji nikada ne bi plaćao čovjeka da ne igra, nego i što dužem održavanju playoff prozora otvorenim. Roseu će trebati još jedna sezona prije nego se opet osjeti 100% spremnim i nastavi gdje je stao s igračkim razvojem (jasno, možda mu bude trebalo i manje, a možda se nikada i ne vrati u staru formu - to ćemo tek vidjeti), a u međuvremenu će trebati odlučiti što napraviti s Dengom.

Ako 2014. ne pretvore Boozerovu zadnju godinu u nešto atraktivniji paket, a pod uvjetom da Deng pristane na ugovor bliži Gibsonovom nego trenutnom maxu, 2015. bi mogli imati dovoljno prostora da uz Mirotića (koji bi trebao biti taj napadački dodatak u stilu Boozera koji će kompletirati Noaha i Gibsona nakon što Carlos konačno napusti klub) dodaju još jednog poštenog 3&D beka malo iznad midlevel vrijednosti koji im svih ovih godina nedostaje (u ljeto 2015. slobodni bi trebali biti Matthews, Danny Green, a možda i Afflalo odustane li od zadnje godine ugovora). Zadrže li i Butlera midlevel ugovorom, imat će jezgru od 8 igrača koja bez problema može trajati još 3-4 sezone tijekom kojih će se i ovaj osvježeni roster boriti za naslov.

15. BUCKS (3850)

Konačno dobre vijesti – Jennings je promijenio agenta, navodno u namjeri da se izbori za angažman u nekoj atraktivnijoj franšizi u gradu u kojem je lakše doći do sponzorskih ugovora, a to će spriječiti Buckse da bace novac i budućnost na playa kakvoga se može zamijeniti bez problema. Istina, nitko se ne gura da dođe u Milwaukee, ali zato im je i vrijeme da počnu slagati momčad oko šljakera (Memphis style), a ne oko zvjezdica tipa Jennings ili Ellis od čijeg napuhanog ega je veća samo njihova neučinkovitost na parketu.

16. JAZZ (3615)

Jedna od najgorih javnih tajni NBA lige je odnos trenera prema veteranima, točnije zaštita koju potonji uživaju. Palo mi je to na pamet zbog Jamaala Tinsleya, jer nema drugog objašnjenja zašto je ovaj čovjek još uvijek u ligi dok uokolo čekaju gomile mladih bekova koji su do nedavno trpale 30 koševa u prosjeku na NCAA, NBDL ili Euroliga razini. Sličnih primjera ima koliko hoćete, a razlozi su bolno očiti i bolno ljudski. Naime, velika većina trenera nekoć je i sama bila u sličnoj sudbini, s glavom u torbi znajući da im je svaki dan u NBA možda i zadnji, a sada, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju olakšati život veteranima u kojima vide sebe ne štetu rookiea za kojeg ionako ima vremena. Uz usluge agentima i vlastitim igračima, ovo objašnjava dobar dio čudnih trenerskih poteza kada je podjela minutaže (i zadnjih slobodnih mjesta na rosteru) u pitanju.

17. NETS (3605)

Baš me zanima što će svi oni stručnjaci koji su Carlesima smatrali zaslužnim za navodni pomak nabolje nakon odlaska Johnsona reći danas, kada su masno plaćeni Netsi po prvi puta ove sezone potonuli ispod granice NBA prosjeka po šuterskom učinku (njihov udarni trojac ne perimetru puca 42% iz igre). Mislim da smo već utvrdili da je razlog za niz dobrih igara prije svega bio povoljan raspored, zatim trenutno zadovoljstvo igrača time što su se riješili vojničkog Johnsonova stila naučenog kod Popovicha - ne zovu ga uzalud Mali General - a tek zatim možebitne novosti koje je uveo Carlesimo. Uglavnom, da nije odličnog skoka u napadu (Blatche i Evans odavno su zaradili svoj minimalac) i zdravog Brooka Lopeza, njihova navala izgledala bi još gore. A trenutna formula ne obećava - prosječan napad (skok i slobodna donekle anuliraju lošu realizaciju iz igre) plus ispodprosječna obrana jednako je ispadanje u prvom krugu. I to u godini koja je po svemu sudeći trebala biti najbolja jer će dogodine i Johnson i Wallace biti još slabije karike (godine čine svoje).

18. SIXERS (3600)

Ako su i postojale nade u hvatanje playoffa, gubitak Thaddeusa Younga na mjesec dana ih je ugasio. Istina, ni vijesti o Bynumovim koljenima do sada nisu bile previše pozitivne, ali Young je igrao ključnu rolu ove sezone nametnuvši se kao ključni post strijelac u momčadi. Young i dalje nema mase i snage za igrati rolu klasičnog visokog, što je vidljivo prije svega na slabašnim skakačkim postotcima, ali do savršenstva je doveo igru u napadu, uredno kažnjavajući slabije igrače u postu, odnosno snažnije igrom s poludistance. Bez njega kao opcije u postu, napad Sixersa postat će još predvidljviji i ovisniji o skok-šutu, a to neće pomoći njihovom učinku.

19. MAVS (3590)

Ne mogu dočekati prijelazni rok da vidim hoće li Cuban zeznuti sve dobro što je napravio zadnje dvije sezone gomilanjem nekih novih suludih ugovora, kao i koliko će im trebati da Dirka stave na led nakon što postane još jasnije da je playoff nedostižan - stvarno nema potrebe da se u ovoj situaciji čovjek muči s onakvim koljenom.

20. PISTONS (3370)

Ozljeda Drummonda ostavlja ih bez pozitivnog momenta kojega su dobili dovođenjem Calderona, ali najvažnije je da se ne radi o kroničnom problemu koji bi Drummonda stavio na listu još jednog izgubljenog NBA centra (iako nikada nije svejedno kad su problemi s leđima u pitanju).

21. WOLVES (3210)

Love je osjetio potrebu za pričom, opet, ali ovaj put je barem bio pozitivan (izgleda da više nije ljut na Kahna što mu nije dao max i da je konačno shvatio da ima solidnu momčad iza sebe). Iz svega dostupnog se može zaključiti kako će zbog izgubljene godine iduće sezone biti itekako napaljen za još jedan lov na playoff. Jedini problem u cijeloj priči je mogući odlazak Pekovića (daju li mu 12-13 milja po godini, a morat će jer Blazersi već čekaju u redu s ponudom, praktički su zaključili jezgru na duže vrijeme), ali i Kirilenka koji bi sjajne ovogodišnje igre mogao oploditi nešto dužim ugovorom (trenutni mu je na još samo jednu sezonu, a ima opciju za raniji prekid). Bez jednog od njih dvoje u čoporu, zubi ovih vukova više se ne bi činili toliko opasnima. A to pak znači da bi Love vrlo brzo mogao osjetiti potrebu za pričom. Ovaj put manje pozitivnom.

22. WIZARDS (3135)

O tome da je nemoguće imati kvalitetnu obranu bez rasnih visokih igrača (osim ako ste Miami) najbolje nam govori primjer Wizardsa. Bolno limitirani talentom u napadu, Wizardsi kroz cijelu sezonu igraju solidnu obranu na leđima rotacije solidnih visokih igrača. Okafor ima tri puta već ugovor nego što bi trebao, ali pod košem odrađuje svoj dio posla. Neneova masa i solidna pokretljivost usprkos kroničnim problemima sa stopalima definitivno nisu dostojni lutrijske momčadi. Čak i Seraphin, usprkos totalnoj izgubljenosti u napadu, ima dovoljnu visinu i masu da ostavi traga na obrambenom dijelu parketa. Ne zaboravimo i Bookera koji je odličan skakač aktivan u rotacijama, kao ni dva stopera na boku (Ariza i njegov neuspjeli klon Singleton).

I sve su to postigli bez Walla, koji možda još nije skužio kako staviti svoj atleticizam u puni pogonu napadački, ali ga zato itekako zna koristiti za sijati paniku u obrani. Mora im se priznati da su jedan dio plana ipak ostvarili – kada su brzopleto zamijenili Lewisa za Okafora i Arizu, odnosno McGeea za Nenea, računali su da dobivaju playoff momčad koja će znati igrati ozbiljnu obranu. U ovom prvom su prenaglili, ali u ovom drugom su pogodili. Razvije li se Beal i pogode li na idućem draftu (a, zanimljivo, svakom pobjedom si smanjuju šanse za visokim pickom), onda ova kratka epizoda s masnom plaćenim veteranima neće ostaviti previše traga. NBA definitivno nije maćeha obzirom na količinu šansi koju pruža svojim franšizama.

23. RAPTORS (3110)

Statistika zadnje dvije tekme jasno pokazuje zašto je Rudy jedan običan Gay. 24 šuta za 25 poena, odnosno 25 šuteva za 23 poena definicija su neučinkovitosti. Oduzmemo li 5 poena koji u prosjeku dolaze sa slobodnih, ostaje nam 19 koševa za koje čovjek troši otprilike 24 lopte, što je otprilike isti omjer kao u Memphisu (maknemo li slobodna, ispada kako je tamo Gay trošio 16 lopti za 13 poena). Mislim, ne moraš biti LeBron James (koji je u tri posljednje utakmice zabio bolesnih 93 poena sa samo 43 uzeta šuta), ali ako ti je prosjek poena po posjedu lopte debelo u zadnjoj trećini svih igrača u ligi, onda je jasno zašto u Memphisu otvaraju šampanjac nakon što su se riješili tvog ugovora.

Naravno da u košarci nije sve ovako crno-bijelo - Gay je odličan atleta i solidan all-round čiji učinak se dobrim dijelom neće vidjeti u box scoreu. Ali, osnova košarka jeste i bit će zabijanje koševa, a Rudy u tome jednostavno nije dovoljno dobar - obzirom na to koliko troši lopti, već i približavanje ligaškom prosjeku od nekih 1 poen po posjedu s ovih njegovih 0.8, donijelo bi Raptorsima nekoliko pobjeda viška u budućnosti.

Jedina dobra stvar u cijeloj priči je što prisustvo Gaya automatski oduzima potrebu da Bargnani bude prva opcija, a to znači da bi se u skladu s manjom ulogom u napadu trebali povećati njegovi šuterski postotci (uzimat će manje šuteva, ali će uzimati bolje šuteve). I u ovoj jednoj rečenici je sažeta najveća vrijednost Rudya Gaya, odnosno razlog zbog kojega čak i ne-efikasni volume scoreri čine suigrače boljima. Jasno, uglavnom to rade u momčadima koje ne idu nigdje.

24. BLAZERS (3000)

Prošli tjedan smo spominjali kako Orlando Magic gubi sve guste utakmice jer nema talent sposoban kreirati kvalitetne šuteve u clutch situacijama, a sada spomenimo Blazerse koji su totalna suprotnost - Portland ima score 15-11 u utakmicama koje su završile s dva ili manje posjeda lopte razlike i 5-1 u produžetcima. Ovo su prosjeci tipični za rasne playoff momčadi, a ne one koje plešu između lutrije i zadnje playoff pozicije, a razlozi su bolno jasni - Portland jezgrom i jeste rasna playoff momčad koja je talac nesposobnosti vlastite klupe. Lakoća kojom dobivaju guste završnice nije ništa drugačija od one kojom otvaraju utakmice - jednostavno, kada imaju svoju najbolju petorku na parketu, odnosno kada ih klupa ne uvali u preveliki minus, sjajni su zato što lakoćom kreiraju izgledne prilike u svim, pa i u clutch situacijama (što uopće nije problem kada imaš tri talenta kakvi su Aldridge, Batum i Lillard, odnosno kada imaš idealan raspored opcija na parketu čime se otvara ogroman prostor svima uključenima).

25. HORNETS (2900)

Znate što povezuje Greivisa Vasqueza i Kevina Duranta? Obojica su NBA lideri u osnovnim kategorijama gledajući golu produkciju – KD je skupio najviše poena u ligi, a Vasquez najviše asista. Da priča bude još luđa, treću osnovnu kategoriju, skokove, prisvojio je još jedan do jučer back-up igrač, Omer Asik. Mislim, da je postojala opcija klađenja na ovakav ishod na početku sezone, koliki bi bio koeficijent?

26. SUNS (2670)

O njima ćemo, nadam se, više pričati nakon prijelaznog roka. Za sada je bitno istaknuti da je Kendall Marshall konačno došao do prilike.

27. MAGIC (2650)

Brod curi na sve strane - u zadnjih 25 utakmica imaju score 2-23.

28. KINGS (2295)

Na parketu se ne događa ništa zanimljivo, ali zato se stvari zahuktavaju izvan njega. Novi vlasnik je predao zahtjev za relokacijom kluba, dakle napravio je još jedan korak naprijed iako sama prodaja još nije potvrđena. Čovjek je prepredeni biznismen kojemu se očito žuri zaključiti posao jer je svjestan da situacija nije baš čista, u to nema sumnje, ali to nije razlog da ne dobije svoju franšizu. Jer, na kraju krajeva, tko se bori za Kingse? Političar, eto tko.

Mislim, da su ti često spominjani potencijalni vlasnici iz Sacramenta toliko zagriženi kao Hansen u želji da imaju svoj klub, onda bi valjda već pucali iz svih oružja i uključili se u borbu. Međutim, Kingse u igri drži isključivo energija Kevina Johnsona, koji vuče sve konce, pa je tako upravo on pronašao i motivirao potencijalne vlasnike. Zar nije to blesavo?

S jedne strane imamo poduzetnika koji ulaže svoj novac i ogromnu energiju u ostvarenje svog cilja, a s druge političara koji taj novac nema, ali služi kao glasnogovornik nekakve očito skromne skupine bogataša koja čeka u sjeni kako bi potrošila milijune. Skepticizam "The Wire" tipa je u ovakvoj situaciji jedina opcija – možda je Johnson itekako svjestan da ide u izgubljenu bitku, a ovakvi nastupi mu samo služe kako bi osigurali buduće glasove?

U svakom slučaju, kroz par tjedana znat ćemo što je odlučila liga, a za sada se dva scenarija čine realnima - po jednom Kingsi sele u Seattle, a po drugome ostaju u Sacramentu dok Seattle dobiva novu franšizu (onaj da Hansen nakon svega ostane praznih ruku čini mi se nerealnim - tko normalan ne bi želio Microsoftovu lovu u svojoj ligi?). Kakva god odluka bila, u jedno sam siguran - KJ će iz ove bitke izaći kao pobjednik.

29. CAVS (2165)

Kako je ova sezona izgubila svaki smisao osim kao inkubator za Irvinga, Thompsona i Zellera, možemo se lagano koncentrirati na draft. Kako u Kyrieu i Waitersu već imaju dovoljno kreatora na vanjskim pozicijama, možemo izbaciti iz jednadžbe sve potencijalne playmakere i swingmane (pa tako i trojke poput Muhammada za kojega jednostavno ne bi bilo dovoljno lopti pored dvojca Irving - Waiters) te se koncentrirati na ponudu visokih. Koja je solidna, a među svim solidnim imenima kao potencijalni idealni Cavalier ističe se Alex Len.

Ukrajinac je fizikalijama i igrom prava old-school petica meke ruke koja bi u idealnom scenariju mogla Irvingu postati ono što je Big Z godinama bio LeBronu (a činjenica da je Big Z i dalje u klubu kao pomoćnik i mentor idealno se nadovezuje na potencijalni draft izbor jer upravo je takav tip igrača ono u što bi se Len mogao razviti). Ovo je Cavsima zadnji draft i mjesta za pogrešku nema, sada se sklapa buduća playoff jezgra, a dok budu čekali novog rookie centra da se razvije, možda im u udaranju temelja nečemu velikome pomogne i Greg Oden, koji je već izjavio da su mu dogodine jedine opcije Cavsi ili Heat (a Cleveland ima laganu prednost zbog godine dana provedene na Ohio Stateu).

30. CATS (1670)

Krenule su glasine o tradeu Gordona za Humphriesa, što bi, obzirom na propuh pod košem, bio dobar potez za Bobcatse. Ipak, teško je vidjeti kakvu bi korist od ovoga imali Netsi - odrekli bi se jednog skakača, oslabili tako najbolji dio momčadi, a sve zbog još jednog ne pretjerano efikasnog šutera za kojega ionako nema dovoljno minuta u rotaciji. U principu, bila bi ovo tek još jedna nepotrebna glasina da nisu u pitanju Billy King i Michael Jordan - s tom dvojicom sve je moguće.

7Feb/1318

THE REAL ALL-STARS 2013.

Posted by Gee_Spot

Iako se po dobrom starom običaju za all-star vikend imam namjeru u potpunosti odmoriti od košarke (što se idealno poklopilo s gostovanjem Dinosaur Jr. u ZG-u) i usput napuniti baterije za praćenje prijelaznog roka i skori march madness, lani sam odlučio uvesti još jedan redovan post u kojem ću prije tradicionalnog No-Star izbora izabrati svoju raju za All-Star.

Samo, ovaj put uvodimo i jednu bitnu promjenu – dok sam se lani bazirao isključivo na toku nesvijesti (koji će, nažalost, i ovaj put biti prisutan jer očito ovakve izbore nije moguće odraditi bez natezanja), ovaj put ću prepustiti IOR-u da odradi najveći dio posla umjesto mene. Umjesto da budem obično piskaralo koje iznosi svoje subjektivne dojmove, bit ću piskaralo sa vlastitim sistemom koje se trudi ostaviti objektivni dojam.

Naravno, kako IOR ne poznaje potrebe all-stara, morali smo uvesti i neka dodatna pravila. Izbor za all-star bi trebao biti potvrda nečije uspješne sezone, a tu se već javlja prvi problem jer je IOR dijelom temeljen na podatcima uzetima tijekom tri godine (oko 25% ocjene bazirano je na učincima dvije prethodne sezone). Koliko god ovo dobro došlo da se izbace smetnje do kojih dolazi na uzorku jedne sezone (a koje mogu biti uzrokovane ozljedama, promjenom konteksta i sličnim vanjskim faktorima), toliko nam ne pomaže kada se treba isključivo fokusirati na jednu godinu, točnije - pola sezone.

Međutim, kako je i sam all-star u neku ruku natjecanje u popularnosti, ovom diskrepancijom nećemo se zamarati. Naravno, u slučaju da budemo prisiljeni birati između dva igrača sličnog učinka, prednost zaslužuje onaj s boljim ovogodišnjim učinkom, a sličnim trikom ćemo se poslužiti i prilikom popunjavanja rostera (prednost ćemo dati onome tko nam je u tom trenutku potrebniji za balans linija unutar momčadi).

Također, poslužit ćemo se i poznatim okvirom bodovnih kategorija kako bi odvojili all-star igrača (svi iznad 80 bodova, dakle minimalno u kategoriji druge opcije) od nedovoljno zaslužnih (svi ispod 80 bodova). Naravno, kako imamo i gomilu ozljeda koje su nam otežale izbor (Dirk, Love, Bynum, Rose, Gasol, Varejao, Rondo, Granger - sve su to imena koja bi ušla u konkurenciju da su okolnosti idealne), u slučaju Istoka možda ćemo morati posegnuti i ispod zacrtane granice kako bi okupili solidan roster.

WEST

1. KEVIN DURANT, IOR 172

2. CHRIS PAUL, IOR 139

3. KOBE BRYANT, IOR 126

4. JAMES HARDEN, IOR 115

5. DWIGHT HOWARD, IOR 111

6. BLAKE GRIFFIN, IOR 100

7. RUSSELL WESTBROOK, IOR 100

Prva sedmorka je nedodirljiva. Dwight nema sjajnu sezonu, ali bez obzira na probleme skupio je više minuta od prvog konkurenta Timmya kojega negativni bodovi zbog minutaže drže ispod crte od 100 bodova (ne možete biti franšizni igrač ako igrate 30 minuta u prosjeku). Čak bi mogli sastaviti startnu petorku od prvih 5 imena - Kobe ionako igra više minuta na trojki nego Durant na četvorki. Jedini problem nastaje time što guranjem Duranta među visoke uzimamo mjesto pravim visokima, a kako pravila all-stara ipak nalažu izbor dva vanjska i tri unutarnja igrača (što god to značilo), ne možemo ih zaobići u tolikoj mjeri da imamo Paula, Hardena i Kobea zajedno (iako i praksa i teorija pokazuju da je to realno).

Svakako treba spomenuti i Kobeov bodovni skok koji se može objasniti time što čovjek upravo igra najbolju šutersku godinu karijere (što dovoljno govori o njegovom šljakerskom mentalitetu - možda više ne mogu raditi razliku ulazima, ali ću zato postati najbolji mogući šuter) i to nakon što mu je lanjska bila jedna od najgorih uopće (prevelika potrošnja za slabiji učinak, što je generiralo gomilu negativnih bodova).

Ono što je u Kobeovom slučaju još zanimljivije istaknuti je mogućnost lova na novi trofej MVP-a all-star utakmice - trenutno ih ima 4, kao i Bob Pettit, a poznavajući njegovu opsesiju mjestom u povijesti ne bi nas trebalo iznenaditi da se pokuša odvojiti i od njega kao što je to prije par godina napravio osvajanjem jednog MVP trofeja više od Jordana i Shaqa. Jasno, to ovisi i o tome kako će raspoloženi biti James i Durant koji su i po IOR bodovima potvrdili da su dio jedne druge galaksije u odnosu na ostatak lige (drugim riječima, ovo je njihova liga, kao što je nekada bila Magicova i Birdova i oni odlučuju o svemu).

Uglavnom, IOR petorka Zapada tako ispada identična kao ona koju su izabrali navijači - CP3, Kobe, KD, Blake i Dwight (nećemo sada o tome što su Lakersi izvan playoffa, a imaju dva startera na all-staru, pa čak i ovome iz paralelne dimenzije). Harden kao šesti igrač - sjajan detalj, a s Russom kao back-up playmakerom riješili smo pitanje rezervnog bekovskog dvojca.

8. TIM DUNCAN, IOR 97

9. TONY PARKER, IOR 97

10. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 96

11. MARC GASOL, IOR 93

Ok, sada bi trebali stati jer već imamo 11 igrača na rosteru, a donja granica od 80 bodova je još daleko. Izbor Timmya i Tonya na treba posebno objašnjavati, mislim da je dosta baciti pogled na score - ako netko nije primjetio do sada, Spursi su opet momčad s najviše pobjeda u ligi (Parkera ću dodatno hvaliti za koji dan u tjednom rangiranju - pažljivo oko već je zapazilo njegov ovogodišnji IOR koji je za 18 bodova veći od lanjskog).

LMA drži Blazerse u playoff vodama, što je situacija koja sama po sebi definira kvalitetu bolje od ikakvih brojki, a Gasol je najbolji igrač Grizzliesa - iako drugu godinu za redom puca ispod 50% iz igre, što je po nekim nepisanim pravilima premalo za centra, nađite mi baš pravu, rasnu peticu koja puca slobodna skoro 90% i koja je pri tome prvi playmaker svoje momčadi (90% organiziranih akcija Grizzliesa vrti se kroz Gasola), a ujedno i ključni obrambeni igrač koji pokriva sve rupe koje ostaju iza suigrača usprkos tome što je uglavnom najteži i najviši čovjek na parketu.

Dakle, riješili smo ne samo pitanje rezervnog visokog dvojca (Timmy i LMA), nego čak i pitanje oba wild carda (Tony kao treći play, Marc kao peti visoki). Dakle, definitivno nam treba još jedan swingman, a to znači da ćemo morati preskočiti IOR redoslijed.

12. ZACH RANDOLPH, IOR 90

13. STEPH CURRY, IOR 87

Zach nam ne treba, već imamo dovoljno visokih, ali, iako imamo i višak playeva, kako preskočiti Currya koji je simbol ovogodišnjeg procvata Warriorsa i koji nam kao šuter može sjajno doći u rotaciji (Kobe ionako može igrati trojku bez problema)? Možda da stvarno proširimo rostere na 15 igrača kao što neki predlažu? U ovom slučaju to zvuči super, ali što kada na red dođe Istok?

Uglavnom, nema potrebe da razbijamo glavu oko nebitnih stvari (ako koga zanima, preostala imena iznad 80 bili su redom - Ginobili, Kirilenko, Batum, Conley, Iggy i Ibaka) - i Zach i Curry jesu all-star kvaliteta i to je jedino bitno. Ono što je interesantno u cijeloj situaciji je da IOR roster Zapada izgleda gotovo identično onome stvarnome, uz jednu sitnu razliku (IOR cijeni Gasola više od Zacha za razliku od trenera) i jednu krupnu.

Naime, IOR u Davidu Leeu vidi igrača vrijednog 78 bodova, dok su ga treneri proglasili all-starom na štetu suigrača Currya. Time su pogriješili ne samo iz ove perspektive subjektivnog dojma, koja nije toliko bitna, već i iz one važnije, trenerske - sa 6 visokih na rosteru plus Durant (koji je ionako kao stvoren da igra četvorku u ovakvim promotivnim akcijama), sami sebi su otežali posao raspodjele minuta.

EAST

1. LEBRON JAMES, IOR 169

2. DWYANE WADE, IOR 116

3. CARMELO ANTHONY, IOR 109

4. PAUL GEORGE, IOR 93

5. TYSON CHANDLER, IOR 92

Ok, stanimo jer smo već pali ispod granice prvih opcija (tu se tek vidi koliko nedostaju Rose i Howard na Istoku). Ipak, dobra vijest je što imamo stvarno solidnu petorku - LBJ dobiva ulogu playa, Wade i George idu na bokove, a Melo i Chandler su par visokih. U svakom slučaju IOR radi bolji posao od fanova koji su izabrali Garnetta i Ronda. Ako nekome ideja o Jamesu na playu ne drži vodu, spomenimo samo da je Irving jedini pravi kandidat za tu rolu, ali staviti u startnu petorku all-star utakmice čovjeka čija momčad ima ima čak 20 više poraza nego pobjeda malo je bezveze.

6. CHRIS BOSH, IOR 91

7. DAVID WEST, IOR 91

8. JOAKIM NOAH, IOR 88

Zastanimo još jednom - prva tri imena na klupi su tri visoka, što znači da smo popunili i obje pozicije pod košem, ali i jedan wild card. Bosh je neupitan, kao i Noah (upitno je samo hoće li zbog problema sa stopalom moći nastupiti), a West dobiva zasluženo priznanje zbog činjenice da je srce i duša Pacersa (slično kao i Gasol u Memphisu, West je čovjek kroz koji se vrti svaki bitan napad ove momčadi).

To što mainstream ne doživljava njegove kvalitete, to nije naš problem - zasluženim izborom Westa riješili smo se brige oko Lopeza koji je kuknjavom medija zaslužio izbor kao predstavnik Netsa, iako ima puno više specijaliziranu ulogu u manjoj minutaži nego West (za što je dobrim dijelom kriva fascinacija velikog djela javnosti Hollingerovim PER-om umjesto težinom nečije uloge u momčadi).

9. KYRIE IRVING, IOR 85

10. PAUL PIERCE, IOR 82

11. JOSH SMITH, IOR 82

Evo nam i prvog (i jedinog) playa, a PP je prvi swingman s klupe (zanimljivo, jedini član udarne trojke Bostona koji nije izabran na all-star po IOR-u je jedini koji je zaslužio poziv). Smith pak ispada iz konkurencije jer visokih imamo dovoljno i nećemo trošiti preostali wild card na još jednoga (obzirom na igre koje pruža, ne bi bilo fer da postane all-star baš ove sezone kada je Istok desetkovan ozljedama, stoga neka čeka u rezervi dok ne vidimo što će biti s Noahom), dakle nedostaju nam još dva igrača za na perimetar.

12. LUOL DENG, IOR 81

13. AL HORFORD, IOR 81

14. RAJON RONDO, IOR 80

Deng svakako upada, Horford ne iz istog razloga kao i Smith, a Rondo je out zbog ozljede. Nedostaje nam još jedno ime, a već smo stigli do kraja - Rondo je zadnji igrač iznad zamišljene all-star granice. Tu ispod su Garnett i Lopez, koji nam uopće nisu zanimljivi obzirom na gomilu visokih koje već imamo u rezervi, Deron Williams je tek na 72 boda, a Jrue Holiday na 68. I ja tu odustajem od daljnjeg biranja - svaka čast potrebama, ali zar nije bolje dati pozivnicu Smithu nego igračima koji prezentiraju ovakvu razinu igre? Po toj logici i George Hill je all-star, što je već malo previše. Smith među 12 - finalna odluka (pošteno, jer je prvih 12 imena upalo na roster).

I dok se izbor na Zapadu gotovo u potpunosti poklopio s onim trenera, ovdje imamo poprilične razlike. Ako maknemo Ronda iz priče (da je zdrav vjerojatno bi dobio zadnji wild card i u našem izboru), ispada kako IOR više cijeni Westa i Noaha nego Garnetta i Lopeza, a ujedno bi radije na rosteru vidio Piercea nego Holidaya (njegov izbor podsjeća na dane kada smo na all-staru mogli gledati Jamaala Magloirea zbog potrebe da se ima čovjeka koji se službeno vodi kao petica - tako je i Holiday dobio poziv zato što je službeno play, iako su i LBJ, Wade, pa i George, u stanju kreirati bolje od njega).

Zanimljivost ovog rostera Istoka je potencijalna obrambena moć koju imaju na raspolaganju - maknete li Mela iz postave i zamijenite ga npr. Westom, Noahom ili Smithom (a tu je i Deng), dobivate prvu petorku u povijesti koja bi od all-star kamilice mogla napraviti ozbiljnu utakmicu i pokušati dobiti - obranom.

Naravno, za to im je potreban i trener. Umjesto da se vođenje momčadi povjeri najuspješnijim trenerima, mi ćemo to odraditi na prošle godine utvrđen način - izborom onih koji su najviše nadmašili realna očekivanja. Dakle, Mark Jackson je prvi izbor na Zapadu (Warriorsi su scoreom debelo iznad učinka kojega im pripisuje statistika), a dodajmo mu i Stottsa kao pomoćnika zaduženog za napad (sjajan posao sa sakatim rosterom Blazersa).

Na Istoku ne postoje ovakva dva izrazita kandidata, ali čast vođenja ove momčadi trebala bi pripasti treneru Bullsa koji drži momčad iznad vode avangardnom raspodjelom minuta. Thibodeau bi valjda pao u nesvijest da dobije ovakav roster na raspolaganje (Chandler! LeBron! Dužina na sve strane! Natjerat ćemo protivnika da puca 17% iz igre!), a i jedini je čovjek na planeti dovoljno lud da pokuša zaigrati obranu na all-staru.

2Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 13.

Posted by Gee_Spot

Prvo, hvala svima na pitanjima koja su stigla na gee@ispodobruca.com, šaljite ih i dalje jer ona najzanimljivija su mi dobro došla kao inspiracija za popunu današnjeg posta (u osvrtima na momčadi pokušao sam odgovoriti na što više njih). Osvrti na trade Memphisa, Detroita i Toronta iz kuta svakog kluba također se nalaze u postu.

Prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 momčadi, posvetimo dužnu pažnju još jednom trendu koji sve više počinje vladati ligom, a to je sve veća upotreba elemenata zonske obrane. Obzirom da su Lakersi u zadnjim utakmicama upravo na račun korištenja zone podigli razinu obrane, a da nisam uspio naći ni jedan tekst koji bi se bavio time (svi su uglavnom zaokupljeni Kobeovim asistima kao da su oni razlog zašto je obrana preko noći postala bolja), odlučio sam potrošiti uvod kako bi naglasio sve veću važnost zone u ligi.

Uspjeh Dallasa, dobrim dijelom baziran upravo na zonskoj obrani (koja je se u određenim oblicima koristila i ranije, posebice kod prvog naslova Heata 2006. ali nikada nije bila primarna obrana kao u slučaju Dallasa), otvorio je u potpunosti vrata zoni koja je u NBA dopuštena tek 2001. Dugo vremena smatrana nedostojnom NBA talenta, zona je danas postala praktički dio svačije obrane. Netko je koristi više (Warriorsi, Spursi), netko manje, ali svi je imaju u svom arsenalu i danas je praktički nemoguće imati uspješnu NBA obranu bez elemenata zone.

Na kraju krajeva, čovjek koji je stvorio modernu NBA obranu kroz svoj rad u Bostonu i Chicagu učinio je to upravo na osnovama zone, točnije na mogućnosti da ostaviš svih 5 igrača na strani s loptom pri čemu svaki pokriva dio prostora umjesto čovjeka, a rotaciju cijele obrane diktira kretanje lopte, a ne igrača bez lopte. Taj gospodin je, naravno, Tom Thibodeua, a na njegovim zamislima temelji se ne samo naslov Bostona, već i ovaj Heata koji je agresivno rotiranje doveo do savršenstva zahvaljujući atletskim kvalitetama svog ljudstva (sve ove pobjede Bullsa tijekom regularne sezone da ne spominjemo).

Osim širenja trenerske filozofije, zadnjih godina postaje sve važnija i uloga pokretnih visokih igrača poput Tysona Chandlera (s tim da Kevin Garnett ostaje prototip idealnog modernog visokog). Čovjek je praktički do dolaska u Dallas bio vrhunski gargabe man koji je zabijao ono što mora u napadu dok je istovremeno čuvao obruč u obrani. Pod Carlisleom je odjednom postao čovjek koji vam može donijeti naslov, a sve to samo zato što je tadašnji Carlisleov pomoćnik i današnji trener Raptorsa Casey shvatio da centar s takvom pokretljivosti može braniti puno veći prostor nego što to od njega zahtijeva klasična 1 na 1 obrana.

Ono što je najzanimljivije, kada govorimo o zoni u NBA u principu uopće ne pričamo o istoj obrani koja se koristi u NCAA ili Europi. Razlog su naravno obrambene tri sekunde koje sprječavaju da usidrite svog centra u sredinu reketa (što naravno ne znači da suci pretjerano paze na taj dio igre), a bez toga je nemoguće igrati klasičnu 2-3 zonu. Međutim, poanta nije u tome da tih 2-3 ili u NBA puno češćih 2-2-1 (box & 1) shvatite doslovno, već da primijenite iz njih preuzete principe poput pomaganja suigračima, individualnih odgovornosti u zajedničkom obavljanju posla i čitanja igre u svim njenim fazama.

Imati 5 kvalitetnih obrambenih pojedinaca koji će disati kao jedan obilježje je današnjih najboljih obrana u NBA, a činjenica da su obrane znatno drugačije nego prije 5 godina dovele su i do prilagodbi u napadu. Sve veću važnost trice smo već isticali, šut iz vana i zona jednostavno su nerazdvojni jedno od drugoga, ali dogodila se i još jedna zanimljiva promjena uzrokovana prvenstveno sve savršenijom igrom u obrani - došlo je do nikada demokratskije podjele poena među suigračima u napadu.

Naime, iako je uvođenjem zone bilo straha da će pasti napadački učinak, pravilo tri obrambene sekunde (nema kampiranja u reketu) je uz pravilo o zabrani stavljanja dlanova ili laktova na igrače na perimetru (danas automatski faul, nekada osnovni način igranja obrane u NBA) omogućilo da se napadačka renesansa lige odvija nesmetano. Tako da i danas, kada imate sve manje igrača koji trče uokolo i umjesto toga čuvaju reket, prosječna momčad zabija skoro jednaki broj poena kao i prije desetak godina kada je hand check zabranjen, a zona još nije ušla u mainstream.

Međutim, ono na čemu je zona počela ostavljati sve veći trag je individualni učinak igrača, što je trend o kojem je nedavno pisao i Henry Abbott. Ukratko, danas u ligi imate samo desetak igrača koji zabijaju preko 20 poena, dok je prije 3 sezone prosjek bio dva puta veći jer je skoro svaka momčad imala jednog igrača koji je zabijao iznad 20. Zanimljivo, baš prije 3 sezone počela je sve veća upotreba zone koja jednostavno tjera na drugačiju raspodjelu lopti. Glavni kreatori i potrošači danas nailaze na puno više prepreka i jednostavno su prisiljeni dijeliti loptu, a usput i sve manje izlaze na liniju slobodnih jer je sve teže naći rupe za ući u reket.

I dok je Abbott ostavio otvorenom mogućnost da je puno veći broj faktora zaslužan za ovakav trend u napadu od evolucije obrana (dublje rotacije, sporiji napadi), po meni je stvar kristalno jasna - kako sve više i više momčadi koristi elemente zone kao osnovni obrambeni princip, dodatni pas i potraga za otvorenim šutom postali su važniji od šuta preko ruke. Drugim riječima, sve veća važnost nesebičnih obrana zaslužna je za pojavu sve većeg broja nesebičnih napada.

1. SPURS (5625)

San Antonio se pozicionira za najizgledniji pokušaj lova na naslov u zadnje tri godine. Nakon niza sezona osrednjeg napada, a zatim i osrednje obrane, sada su dosegli maksimum ovog rostera zahvaljujući sitnim potezima koje Pop radi u sjeni. Već smo spominjali obrambene promjene (i dalje brane pick & roll ispod prosjeka, ali su popravili obranu trice što im je uz standardno kvalitetnu obranu reketa i omogućilo da postanu top 5 obrana), a ni one u napadu nisu ništa manje bitne.

Pop je izgleda odlučio da je kombinacija Splitter-Duncan daleko najbolje rješenje pod košem obrambeno, stoga su morali napraviti određene ustupke u napadu kako bi maksimalno koristili talente obojice. Kako se radi prije svega o post-up igračima, da bi izbjegao gužvu u sredini Pop je Splittera postavio kao prvu opciju u pick & roll akciji s Parkerom, dok je Timmy dobio zadatak biti drugo rješenje kojem lopta ide u post-up pod košem ili spot-up na vrhu reketa u slučaju da se 2 na 2 Parkera i Splittera zaustavi.

Ovo je nešto na što se liga očito još nije naviknula jer lakoća kojom Splitter prolazi kroz sredinu protivničkih obrana jednostavno je fascinantna (možda najbolji roller trenutno uz Pekovića, s tim da Pek ipak nije toliko uključen u 2 na 2 akciju), dok je Duncanu ionako svejedno u koju god ulogu ga stavili. Ovo je pak dovelo do problema s klupom (Splitter je bio back-up Duncanu) gdje Pop na raspolaganju ima tri visoka različitih vještina (Diaw je point-forward, Blair garbage man, a Bonner šuter s perimetra) koje nije lako uklopiti, dijelom zbog toga što među njima nema čovjeka sposobnog čuvati obruč, dijelom jer te vještine u napadu najviše dolaze do izražaja kada ih ostavite kao sporednu opciju, dok je plan A igra na čovjeka u sredini.

Sa Splitterom kao sterterom toga čovjeka u sredini nema, stoga su Spursi upregnuli skaute koji su kao rješenje za nedostatak prave petice na klupi ponudili mrcinu s Novog Zelanda, Arona Baynesa. Nakon neugledne NCAA karijere čovjek se smucao po Europi, a Spursi su u njemu prepoznali potencijalno korisno, a jeftino rješenje trenutnog problema. Baynes ima masu i visinu za čuvati sredinu (jasno, nije atleta koji će skupljati stop akcije, ali zna se postaviti), a uz to je i kao skakač na svim razinama do ove odrađivao posao iznad prosjeka.

Međutim, ništa manje važna nije ni njegova sposobnost kretanja u napadu koja u kombinaciji sa sirovom snagom neophodnom za peticu Spursima daje nadu da od njega u skoro vrijeme mogu napraviti light Pekovića za 10 minuta po večeri i tako riješiti problem druge petorke (ako ne ove, onda već iduće sezone). Ako zamisao i ne uspije, Baynes će u najgorem slučaju odraditi solidan posao garbage mana (i tako vjerojatno izbaciti Blaira u potpunosti iz rotacije za ovu godinu, ali i iz budućih planova Spursa). Međutim, uspiju li oko njega posložiti dobar organizirani napad kakav su imali sa Splitterom, samo će još jednom pokazati da im nema premca kada su promjene u hodu u pitanju, bilo da se radi o izmjenama sistema ili pronalaženju jeftinog talenta za taj sistem.

2. CLIPPERS (5510)

Paulova ozljeda pokazala se srećom u nesreći jer je Vinnie konačno ubacio Griffina u najvišu brzinu. Čovjek tako u zadnja dva tjedna igra najbolju košarku ove sezone i pokazuje svu all-round raskoš talenta. Osim već klasičnih akcija kroz post (samo Big Al troši više lopti u post-up situacijama), Blake se sve više izvlači na vrh reketa odakle dirigira prometom i razigrava suigrače (u zadnjih desetak tekmi ima 7 službenih asista u prosjeku i barem još toliko pasova koji vode ili do linije slobodnih ili završnog pasa). Brusiti jednu ovakvu dodatnu opciju izuzetno je bitno obzirom na pažnju koju će u playoffu Paulu iskazivati protivnici. CP3 je neprikosnoveni lider Clippersa i čovjek koji će uzeti stvar u svoje ruke u zadnjih 5 minuta, ali Clippersi idu onoliko daleko koliko ih Blake odvede.

3. THUNDER (5185)

Pripremajući tekst o all-staru za idući tjedan koji će se bazirati na IOR brojkama, iznenadio sam se kad sam skužio koliki je skok učinkovitosti napravio Kevin Durant. Naime, KD je ušao u klasu LeBrona Jamesa (koji je lani sa 172 boda imao čak 34 boda više od Duranta) i time ne samo postao jedini izazivač Jamesu za titulu najboljeg košarkaša na planeti, već i prvi kandidat za igrača koji je najviše napredovao. Znam da se rijetko odlučujemo spominjati ovakve klase u kontekstu takvih priznanja, dijelom jer se od njih ovakvi kvantni skokovi i očekuju (mislim, kad jednom postaneš franšizni igrač više nema pomaka naprijed kroz kategorije, možeš samo biti uber-franšizni igrač), ali gotovo je nemoguće očekivati da bilo koji drugi igrač napravi skok od skoro 30 bodova u jednoj sezoni (KD je skočio na 164 s lanjskih 138).

4. HEAT (5085)

Sve bliži su i bliži obrambenom top 10, a u tome im je, osim sve bolje obrane protivničkog šuta, pomogao i sve agresivniji pritisak na perimetru gdje su povratkom Wadea u vrhunsku formu i prebacivanjem dobrog dijela Jamesove minutaže na bokove opet postali stoperska noćna mora protivnicima - bolji omjer izgubljenih i osvojenih lopti od njih imaju samo dežurni krivci poput Clippersa i Knicksa, Memphis je uvijek tu negdje u ovom segmentu igre, a ono što je zanimljivo je da su u istoj klasi s njima još i momčadi poput Cavsa, Sunsa i Bucksa. I dok se kod Cavsa i Sunsa radi tek o kombinaciji kvalitetnih minuta na playu u napadu i kockanja s krađom lopti u obrani, Bucksi su presing svoje vanjske linije nadogradili i solidnim učinkom visokih zbog čega trenutno imaju top 10 obranu.

5. NUGGETS (4890)

Jedan zanimljivi podatak baca poprilično svjetlo na izuzetno bitan strukturni problem Nuggetsa, možda i važniji od činjenice da nemaju dovoljno dobru obranu - prilikom nedavnih izračuna IOR-a za all-star kandidate, ni jedan od nositelja Nuggetsa nije ušao u užu kategoriju, odnosno nije prešao granicu od 80 bodova koja dijeli druge od trećih opcija, ali i potencijalni all-star talent od nedovoljno dobroga (prošlosezonski all-star na Istoku, Iggy je s lanjskih 91 pao na 82 boda, što je broj koji bi do kraja godine ipak trebao narasti obzirom na trenutni uzorak od pola sezone, posebice stoga što je najveći broj Iggyevih bodova izgubljen na račun obrane koju više ne igra na svemirskoj razini, a za što je dobrim dijelom zaslužan i stil igre Nuggetsa). Uglavnom, ova filozofija s 5 jednakih ima smisla ako kao Memphis ili nekada Detroit među tih 5 jednakih imate dva ili tri igrača koja su nešto jednakija, odnosno koja mogu nositi titulu legitimnih drugih opcija. Ako nemate pak ni jednog kojega uopće možete uzeti u razmatranje za all-star, onda tu više ne pričamo o 5 jednakih, nego 5 osrednjih. A to znači da formule Karla i Ujiria zahtijevaju hitne i značajne promjene - nije nemoguće dočekati šansu za naslov bez super-stara, ali bez all-stara? To već ne bi išlo.

6. GRIZZLIES (4620)

Ocjena poteza Memphisa u jednoj rečenici? Sjajno odrađeno s ogromnom dozom Hollingera vidljivom u svakom potezu. Krenimo od početka. Koliko god ih raniji trade s Cavsima ove godine oslobodio od plaćanja poreza, tek su otpisom Gaya riješili dugoročno pitanje stabilnosti. S njim na rosteru svake godine ponavljala bi se ista priča, a mogućnosti za pojačanja jednostavno ne bi bilo jer im jezgra jede sav rasploživi prostor - jednostavno, uvođenjem hard capa koji stupa na snagu prelaženjem granice poreza na luksuz, financijska fleskibilnost nije više bitna samo s ekonomske strane, već i igračke jer danas doslovno više ne možete dovesti pojačanje ako nemate prostora na salary capu ili ako ne možete koristiti razne iznimke, a one nestaju nakon što ste prošli određeni financijski prag (to znači da momčadi poput Netsa i Lakersa također moraju primijeniti slične taktike u budućnosti jer, bez obzira što si oni mogu priuštiti plaćati ogromne penale, više ne postoje rupe u pravilniku kojima već oporezovani roster možeš dodatno pojačati, a to praktički znači da trenutnim jezgrama koje jedu cijeli cap mogu dodavati ili novake u ligi ili veterane na minimalcu).

Digresija - zamislite scenarij po kojem Dwight dogodine napušta L.A. i odlučuje se npr. za Atlantu. S ugovorima Kobeu, Nashu, Gasolu i Artestu, Lakersi su već dobrano probili salary cap, što im ostavlja samo minimalne mogućnosti da kroz tržnicu zamijene Dwighta. Obzirom da imaju Bird prava na njega mogu ga potpisati i probiti cap i plaćati sulude penale za 100 milja težak roster, ali, ako ga ne potpišu, ostaje im samo mogućnost dovođenja nekog jeftinog veterana.

Realnost je takva da novi kolektivni ugovor nalaže slaganje momčadi oko 3 igrača s ugovorima na 10 + milja, a sve ostalo mora biti ili midlevel ili minimalac. Kako je roster Memphisa imao 4 bahata ugovora primjerenija Lakersima ili Knicksima, jasno da se nekoga trebalo odreći. Gasol je sjajan all-round igrač na poziciji koju je najteže pokriti u košarci i on je nedodirljiv, a Conley je izuzetan playmaker na relativno skromnom ugovoru koji se lako može prilagoditi svakom stilu igre, stoga su njih dvojica skinuta s zamišljenog trade boarda i praktički se biralo između Zacha i Rudya.

Da li je uprava imala favorita između njih dvojice, to je sada nebitno (ja sam sklon vjerovati da se radilo čisto o kontekstu, točnije o činjenici da je puno lakše naći dobru ponudu za Gaya). Ono što je bitno - Memphis je zadržao osnovu svog identiteta baziranog na guranju pod košem. S Gayom i dalje na rosteru možda bi taj balans bio idealniji na papiru jer sada im fali taj kreator na boku, ali Gay jednostavno nije dovoljno efikasan igrač da opravda titulu prve opcije. Kakve god bile Randolphove mane, njegova potrošnja rezultira s puno više poena i činjenica da on ostaje kao prva opcija napada Memphis ne čini ništa lošijom momčadi nego su to bili jučer dok je najveći potrošač lopti bio Gay. Dapače.

S Gayom izvan slike sada se fokus opet može pomaknuti na igru visokih (ne zaboravite da će sada i Gasolu biti puno lakše potrošiti poneki napad), a da će to postati nova snaga Grizzliesa dokazuje još jedan Hollinger style trade - dovođenje Eda Davisa. Ne samo što će dvojac Arthur-Davis omogućiti Hollinsu da sačuva Zacha i Marca za playoff, nego daje Grizzliesima najbolju rotaciju pod košem do sada. Ne zaboravite da je odlaskom Speightsa rotacija pod košem spala samo na Arthura (koji bi da nije izgubio godinu i pol zbog ozljeda danas bio najbolji treći visoki u ligi), što bi dodatno trošilo startni dvojac. Ovako ne samo da opet imaju rotaciju, nego su Speightsa, koji je stilom igre bio sličan Arthuru (pick & pop specijalist bez prave obrambene uloge) zamijenili aktivnim i dugim Davisom koji ima potencijala postati obrambena napast uz to što je već sada zbog aktivnosti korisniji napadač od Speightsa (plus, njegova sposobnost da zabija bez lopte idealno se nadopunjuje s Arthurom).

Što je pak s rupom koja ostaje iza Gaya na boku? Nju će dobrim dijelom krpati Prince. Obrambeno ne bi smjeli pasti ni za jedan stupanj, dapače, Prince nije atleta kao Gay, ali ima itekakve fizikalije za odraditi 1 na 1 posao s Durantom i LeBronom što je bila Gayeva specijalnost i realno najveći plus u obrani. Napadački nije ni sjena Gayu što se kreacije vlastitog šuta tiče (iako nije ni isključivo specijalac, u Pistonsima je redovno dobivao 1 na 1 prilike i realizirao ih je sasvim solidno), ali je pod stare dane postao izuzetan spot up igrač (što je u slučaju Memphisa uvijek plus). Uostalom, tu se već vraćamo na ranije rečeno - za kreaciju su ionako zaduženi Conley, Gasol i Zach.

Također, vrlo bitno je da se Prince može uklopiti u Memphisov UCLA high-post napad u kojem Gasol s vrha reketa razigrava svoja krila u post-up situacijama. Najvažniji dio igre Memphisa ne bi trebao patiti jer je Prince odličan u post-up situacijama i trebao bi nastaviti poput Gaya kažnjavati momčadi koje nemaju swingmana idealne visine i snage. U biti, jedina racionalna zamjerka ovom potezu možda je dužina Princeovog ugovora, ali kada uzmete u obzir da bi Gayu tijekom dvije sezone trebalo platiti 40 milja, što je primjera radi isti iznos koji će Heat platiti LeBronu, onda je ovih 14 milja za Princea - sjajno.

Austin Daye? Tu je slučajno, kao kolateralna žrtva, iako trenutno ima važnost kao back-up Princeu do povratka Pondextera, nakon čega bi trebao pasti u zaborav.

Tko će najviše profitirati od svih ovih promjena? Pa, Bayless bi konačno mogao preuzeti ulogu koju je prijašnjih godina obavljao Mayo. Kada se obrane fokusiraju na Zacha i Marca, Conleyev pick & roll neće biti dovoljan, treba netko tko može kreirati za sebe. Do sada je to bio Gay (ili bi tu ulogu ranijih sezona preuzimao Mayo), a sada je tu samo Bayless kao klasični combo strijelac. Jasno, ova rečenica može vas vrlo lako natjerati da se čupate za kosu (čak i u slučaju da imate frizuru ala Bayless), ali od kada mu je Hollins dao veće slobode u igri i dozvolio mu da bude ono što jeste (strijelac) umjesto da traži od njega da organizira igru, Bayless je spojio dva najbolja tjedna sezone.

I zadnje, ali ne i manje bitno, Memphis je poslavši u Toronto Gaya dobio iznimku od 7,5 milja (razlika između Gayevog ugovora i Princeovog i Davisovog - Dayeov se ne računa jer su njega preuzeli ranijom iznimkom koju su dobili trejdanjem Speightsa u Cleveland). Teoretski, sutra mogu dovesti šutera poput Redicka samo za Tonya Wrotena jer razliku u plaći pokriva iznimka. Naravno, ne kažem da bi Magic pristao na takav trade (iako je Wroten u prvih nekoliko nastupa pokazao da mu je fizikalijama svakako mjesto u ligi, a Magicu bi dobro došao potencijalni play budućnosti), već samo naglašavam da Memphis ima jednu opciju za pojačati se o kojoj je do jučer mogao samo sanjati.

7. WARRIORS (4490)

U ligi u kojoj su tri najbolja centra generacije out zbog ozljeda (Dwight, Oden, Bynum), igrač poput Boguta može biti x-faktor koji razlikuje lažnog od rasnog izazivača. Stavimo stvari u kontekst - tko je danas u ligi najbolji centar? S ovakvim Dwightom i bez Bynuma i Odena, Marc Gasol. A znate što je bio Bogut u danima kada je bio zdrav? Bolja verzija Marca Gasola. Hoće li nekadašnji prvi pick drafta ikada više uhvatiti takvu formu? Teško, ali ne i nemoguće. Međutim, čak i da se više nikada ne izdigne iz ove solidne verzije koju je prezentirao zadnje tri godine (kada bi bio zdrav), to je apsolutno igrač koji radi razliku.

Obrane Bucksa s njim u sredini nisu slučajno bile top 3 obrane lige dvije sezone za redom. Čovjek ima osjećaj za asist, a i sasvim solidan šut s poludistance koji zahtijeva pozornost obrane. Ne samo da zna igrati leđima košu, već može i spustiti loptu na parket i napasti. Rasna obrambena petica, a ujedno i solidni triple threat igrač u napadu. Takva kombinacija talenta s razlogom se bira kao prvi pick i Warriorsi se isto tako s razlogom nadaju da on može biti onaj finalni komadić slagalice. Jasno, sve ovo ovako na papiru izgleda fenomenalno, ali onda se sjetiš da Bogut zadnje tri godine i postoji isključivo na papiru. Da li je izgubljen slučaj kao Oden ili još ima nade biti temelj šampionske momčadi?

Na to odgovor može dati samo vrijeme, ali već sada je jasno da je kalkulirani rizik koji su poduzeli Warriorsi bio opravdan. Skočili su u rijeku, a gdje će ih struja odvesti, to ne ovisi samo o njima. Ipak, za ovu prvu sezonu se nadam da će ih odvesti na Memphis u prvoj rundi Zapada. Bogut vs Gasol, Zach vs Lee, Conley vs Curry... Gutao bi svaku sekundu te serije.

8. LAKERS (4390)

Nekoliko sjajnih pobjeda u kojima su konačno igrali košarku u oba smjera, bazirano je na nekoliko prilagodbi. Dvije su ključne, svaka na jednoj strani parketa. Napadački su odustali od toga da Nash pronalazi otvorene suigrače u brzom ritmu - umjesto toga su usporili igru i uglavnom je vrte kroz Kobea u postu. Ovakav napad za sada dobro funkcionira jer Kobe povratnim loptama kažnjava svako udvajanje što Nash i Gasol pak kažnjavaju trenutno izuzetnim šutom (Nash briljira s trice, Pau s poludistance). Međutim, obzirom da ni u jednoj fazi sezone Lakersi nisu imali problema s napadom, ova promjena više je motivacijske nego taktičke prirode.

Taktički ona ima smisla jer je Nash bolji šuter od Kobea, ali misliti da je zamjena uloga glavni razlog promjene implicira da je D'Antoni sumnjao kako će Kobea kad-tad izdati ove sezone sjajni šut (najbolji postotci u 16 sezona dugoj karijeri). To mi ne drži vodu, stoga je jedino logično objašnjenje simbolično i najbolje ga je opisati jednom riječju - žrtvovanje. Odustajanjem od svog stila igre (usporavanje i preseljenje težišta u omraženi post) D'Antoni je nešto žrtvovao. Odricanjem od gomile šuteva, Kobe je žrtvovao lov na mjesto u povijesti. Odricanjem od kontrole lopte, Nash je žrtvovao svoj stil igre. I time su poslali jasnu poruku suigračima da je vrijeme da i oni nešto žrtvuju. A obzirom na energiju koju su Lakersi ulagali u igranje obrane, očito je žrtva koju su očekivali od suigrača - borbenost.

To su i dobili, međutim naglo buđenje kemije nije razlog zbog kojega je Dwight ozdravio ili zbog kojega se Gasol pomladio. Ne, kemija je izuzetan dodatak, ali samo alkemija može zaustaviti bol ili starenje. Dwight i dalje ne može ući u kontakt bez da mu otpadnu rame ili leđa, a Gasol i dalje ne može izaći na pick & roll bez da ostane u prašini koju podiže nečiji bijeg, stoga je objašnjenje za napredak Lakersa puno običnije i puno manje atraktivno za žuti tisak koji uživa u pumpanju narativa većih od života.

Naime, D'Antoni je konačno stavio svoje centre u poziciju u kojoj mogu biti korisni uključivši elemente zone u svoju obranu. I dalje se ona sastoji od previše visokih izlazaka na pick & roll, ali sada je tu povremeni balans u kojem je najvažnije zaključati reket po svaku cijenu. U ovih nekoliko utakmica tako smo imali prilike gledati Dwighta na vrh reketa s radijusom kretanja od obruča do slobodnih u hibridu 2-3 zone (da su htjeli, suci su im u ovom periodu mogli dosuditi barem 5-6 tehničkih zbog obrambene 3 sekunde).

Ovisno o matchupu, imali smo prilike vidjeti i Kobea kao dežurnog stopera u box & 1 akciji, a promjene su posebno dobro došle Gasolu (svim trenutnim i budućim trenerima ovog velikog igrača treba dekretom zabraniti da ga u obrani koriste kao išta drugo osim peticu - zamislite da Pop tjera Timmya da trči gore-dolje u obrani, kakvu bi korist od takvog stila igre imala obrana Spursa?). D'Antoni ga još uvijek previše koristi u obrani na čovjeka, što svaka lucidna momčad odmah napada vrteći pick & roll za pick & rollom, ali čim je u zoni, Gasol pokazuje da još uvijek zna koristiti svoju visinu.

Posebno ga je zabavno bilo gledati s Dwightom u varijaciji 1-3-1 zone u kojoj bi prednji igrač igrao čovjeka, a ova četvorka iza bi tvorila dijamant (Gasol na vrhu reketa, Dwight pod košem lijevo ili desno, ovisno o kretanju lopte, uz dva bočna igrača na pola puta između kuta i reketa, odnosno osnovne linije i perimetra). Ovakvi hibridi obrane koji se koriste po nekoliko napada za redom kako bi zbunili protivnika pravi su razlog zbog kojega su se Lakersi razbudili i zbog kojega po prvi put ove sezone izgledaju kao momčad sposobna igrati playoff obranu.

Jasno, kada ti se i napad i obrana baziraju isključivo na trikovima, to je očiti znak da momčadi nedostaje stabilnosti koju donosi kvaliteta, ali već sama potraga za kvalitetom izvan individualne veličine dovoljno govori o zrelosti Lakersa koji su očito shvatili da više nema mjesta za zajebanciju. Ako ti rezultati govore da se si autsajder, onda i trebaš početi igrati kao autsajder, a malo je toga što autsajderi više vole od poigravanja sa stilom igre na oba kraja parketa, a sve samo kako bi ostvarili malu prednost koja čini razliku između pobjede i poraza.

Svakako obratite pažnju na postavljanje Lakersa u obrani jer o ovom miksanju takozvanih "smeće" obrana u dobroj mjeri ovisit će krajnji ishod njihove sezone.

9. ROCKETS (4185)

Dok Morey traži četvorku s kojom će zaokružiti prvu fazu rebuildinga Rocketsa i tako proslaviti ovo ekspresno transformiranje u playoff momčad (nijedan sistem baziran na brojkama ne može shvatiti i izračunati koliki utjecaj igrač poput Hardena može imati na suigrače, a to praktički znači da nam ne ostaje ništa drugo nego upijati razvoj situacije i svaki puta se iznova diviti kompleksnosti košarke), situacija na tržištu iz sata u sat otvara mu nove mogućnosti. Od svih scenarija, dva nova čine mi se izuzetno simpatičnima.

Iako je Memphis vjerojatno gotov s izmjenama za ovu sezonu (svaka nova samo bi im dodatno oslabila kemiju i identitet), očito je kako doći do Zacha više nije nemoguća misija. Uz pomoć kluba ili dva sa strane, Rocketsi bi mogli sastaviti petorku Lin, Harden, Parsons, Asik i Randolph. Iako bi im to dobrano začepilo salary cap idućih tri sezone (a što im obzirom na hrpu jeftinih ugovora i lakoću kojom pronalaze korisne igrače zadatka uopće i nije bitno, plus taj novac koji im preostaje ionako je rezerviran upravo za tog jednog all-stara), tko bi se volio sresti s ovakvom unutar-van kombinacijom? I po čemu je ona slabija od eventualnih koje se mogu okupiti oko Jeffersona ili Smitha?

Još luđa opcija je dovođenje Garnetta. Zamislite da se Celticsi raspadnu i da Ainge shvati kako je hrpa mladih visokih koju mogu dobiti od Rocketsa sasvim pristojna kompenzacija za KG-a? Možete li samo zamisliti koliko bi se preko noći popravila obrana Rocketsa kada bi Asiku pod košem dodali Garnetta? Ovo je defintivno petorka koju ne bih volio susresti u prvom krugu playoffa ni pod razno. Naravno, u toj skupini mladih za Boston ne bi se našao Royce White koji je lud k'o šiba i koji očito ima pametnijeg posla od igranja u NBA (tko još nije neka obavezno baci pogled na fantastičan tekst Chucka Klostermana).

10. KNICKS (4100)

Jason Kidd je x-faktor ove momčadi. Koliko je to bio dio plana ne znam, ali nakon pola sezone je jasno da nakon Mela i Chandlera upravo o Kiddu najviše ovisi uspjeh Knicksa. Čovjeka jednostavno treba zvati Kemija jer upravo je on svojim talentima i IQ-om ono što omogućava gotovo svakoj postavi da izvuče maksimum (od 6 najčešće korištenih postava s pozitivnim +/- učinkom Kidd je dio njih 4). Ako imate rupu u postavi, on ju je spreman zakrpati, kao što je to radio zadnjih godina u Dallasu - što god vam treba, asisti, trice, obrana, skokovi. Sada je na Woodsonu da s vremena na vrijeme odmori svoj x-faktor (bolovi u leđima sve su češći) i da ga čuva za playoff kao što je to prije dvije godine radio Carlisle jer bez Kiddovog liderstva ova momčad jednostavno nema dovoljno balansa da se održi kao najozbiljnija prijetnja Heatu.

11. HAWKS (3925)

Dobra vijest za Hawkse je što Josh Smith ni u ključnoj sezoni za nastavak karijere nije uspio sakriti šuterske slabosti, što vrlo vjerojatno znači da Danny Ferry nema ni najmanje želje zadržati ga u blizini kao skupu prvu opciju. Glasina o tradeu sa Sunsima (Smith za Gortata i Dudleya) u zadnjih 24 sata napravila je puni krug od neslužbene informacije do totalne izmišljotine što je uvijek dobar pokazatelj da se nešto sprema. Izgleda da je nedavni razgovor između Smithove ekipe i Ferrya definitivno stvari postavio na jasne temelje - Ferry je svjestan da će Smith na ljeto dobiti max ponudu, a kako nema namjeru uključiti se u borbu za njegove usluge, najbolja stvar koju može napraviti je jednostavno pokušati sada dobiti nešto za njega. To neće biti puno jer Smith očito želi osjetiti čari slobodnog tržišta, što je i razlog zbog kojega su trenutno i Phoenix i Houston više nego oprezni sa svojim ponudama.

12. BUCKS (3910)

Dok se Ellis i Jennings natječu tko će ispaliti više loših šuteva (trenutno su obojica na 40% šuta) i izgubiti više lopti (obojica imaju omjer asista i izgubljenih primjeren combo-beku koji ulazi s klupe, nikako startnom playmakeru u NBA), čime vuku napadački učinak Bucksa u provaliju, dobar dio obrambenog učinka ove momčadi izgrađen je upravo na njihovom ovogodišnjem učinku u krađi lopti gdje, zanimljivo, dijele sedmo mjesto u ligi. Po presingu i kaosu kojega stvaraju svojom divljom igrom na perimetru, koja često ostavlja njihove visoke na streljani (što mislite zašto Larry Sanders predovodi ligu u blokadama), kao par ravni su im samo Harden i Lin koji se svjesno kockaju kako bi što više ubrzali igru. Bucksi se trude ponoviti sličan ritam kao i lani kada su spore i organizirane napade zamijenili run and gunom, ali, bez efikasnog šuta kakav prati sličan Houstonov stil igre, osuđeni su na propast. O tome da ni Jennings ni Ellis nisu ni blizu Hardenu kvalitetom nemojmo ovom prilikom.

13. CELTICS (3890)

Za sada su na 3-0 bez Ronda uz sjajne obrambene partije (i Heat i Kingse zadržali su na 43% šuta, a Magic čak na 37%). Naravno, tek kada budemo imali nešto veći uzorak moći ćemo govoriti o stvarnim trendovima, ali već sada je jasno da će obrana i širina rotacije postati ključni dio identiteta Celticsa do kraja ove sezone. Jasno, za tu širinu dobro bi im došao i zdravi Sullinger koji je upravo operirao leđa zbog čega će također propustiti ostatak sezone. A ne zaboravimo da su upravo leđa bila glavni razlog zbog kojega je potonuo na draftu i zašto je uopće završio u Bostonu. Uglavnom, ovakav razvoj događaja stavlja dodatnu potrebu za novim visokim igračem i sada samo ostaje vidjeti koga će od bekova Ainge zamijeniti za centra.

14. BULLS (3840)

Roseov oporavak se odvija po planu i trebali bi ga ugledati u akciji nakon all-stara. O tome koliko će Rose pomoći možemo samo nagađati, ali sudeći po trendovima nakon povratka Dirka, Walla ili Gordona, očito je kako se čak i klasni igrač izvan pune forme može pokazati bitnim faktorom (čak i osrednji Rose bi trebao taman toliko podignuti napad Bullsa da ih zacementira odmah iza Heata na Istoku). Međutim, svježe vijesti o problemima koje Noah ima s plantarnim fašistima bacaju novu tamnu sjenu na ovu ionako izgubljenu sezonu.

15. PACERS (3730)

Može li Granger imati sličan učinak na Pacerse kao Rose na Bullse? Može, iako na drugačiji način. Rose je Bullsima potreban da im olakša dolaženje do otvorenog šuta, a Granger da zabija otvorene šuteve. Međutim, princip je sličan - čak i polovni Rose i polovni Granger bolji su od ispodprosječnog učinka kojega trenutno Bullsi dobivaju na jedinici, odnosno Pacersi na dvojki. Sa svim dijelovima na mjestu napad bi im trebao biti puno učinkovitiji, a nema nikakvog razloga da obrane ne ostanu i dalje što su bile obzirom da su i Rose i Granger dokazani all-round igrači. Ipak, jedan mogući problem mogao bi se javiti oko nove podjele odgovornosti - dok je kod Bullsa sve kristalno jasno (Rose je prva opcija i sve ostalo se slaže oko njega), Indiana bi mogla imati problema dok pronađe odgovor na novu podjelu zaduženja koja će zasigurno uzeti dio lopti iz ruku Georgeu koji se sve bolje snalazi u ulozi prve opcije. Logično rješenje koje se nameće je uzeti dio lopti Hibbertu, ali uvijek ostaje pitanje neće li marginaliziranje njegove uloge u napadu utjecati na njegovu obrambeni učinak? Ovo će biti zanimljivo pratiti.

16. MAVS (3725)

Digli su se s jedne poprilično niske razine, ali za veći let treba im Dirk koji puca bolje od 43% iz igre (i koji je pri tome zdrav). Kako je očito da će njegovo hvatanje forme potrajati barem do nakon all-stara, pitanje je hoće li Mavsi tada još uopće biti u igri za playoff i hoće li uopće imati smisla trošiti Dirka u ionako izgubljenoj sezoni zbog operacije koljena. Sve ovo skupa dobar je razlog da se fokusiraju na predstojeći trade deadline i sačuvaju svog šampiona za ubuduće jer u njemu je zasigurno ostalo još par sjajnih sezona.

17. NETS (3585)

Zahvaljujući njima, točnije Reggieu Evansu, dobili smo sjajan primjer načina na koji funkcionira regularna sezona, barem kada su u pitanju dokazane veteranske momčadi (uz dužnu iznimku stroja zvanog San Antonio koji ne uzima slobodnu večer ni kada Pop najboljim igračima da slobodnu večer). Da je Evans držao jezik za zubima, Netsi su mogli odigrati ravnopravnu partiju s Heatom. Deronova kontrola lopte onemogućila bi Heatu lagane poene iz tranzicije, baš kao što bi sjajno kretanje bez lopte Johnsona i Wallacea natjeralo Wadea i Jamesa da fokus drže na individualnim dvobojima umjesto na lopti. Obrambeno bi i Johnson i Wallace smetali dvojcu Heata zbog izuzetnih fizikalija, a tu je i Lopezova visina i sposobnost zabijanja u sredini na koju Heat jednostavno nema odgovora. Ovako na papiru, Netsi izgledaju kao jedna od rijetkih momčadi Istoka koja može zasmetati Miamiu. Što na vraća na početak. Kada prekršite osnovno pravilo regularne sezone, a to je ono da nikada ne dajete dodatni motiv boljima od sebe jer vam treba svaka mala prednost do koje možete doći, odnosno kada date razlog protivniku poput Heata da protiv vas zaigra kao da je u pitanju playoff utakmica, dogodi se ono što se dogodilo prije neku večer.

18. SIXERS (3580)

Bynum bi se također trebao vratiti nakon all-stara, što im ostavlja dovoljno vremena da pokušaju uloviti Buckse i Boston. Imaju poprilično zahvalan raspored do kraja (s puno Cavsa, Catsa, Kingsa i Magica), što znači da se ne radi o nemogućoj misiji. Ipak, nemoguće je predvidjeti u kakvoj će formi biti Bynum i koliko će im vremena trebati da pronađu balans. Teoretski, njihov spori i kontrolirani napad kao stvoren je da u njega sleti jedan ne baš energični centar koji zahtijeva udvajanje, što bi najviše trebalo odgovarati Holidayu koji je ipak prije svega sjajan šuter. Hoće li manja odgovornost u napadu od Holidaya učiniti učinkovitijeg igrača, odnosno može li Bynum zabijati dovoljno da ovaj nesretni napad izdigne s dna u sredinu? Nadajmo se da ćemo imati dovoljno prilike saznati odgovor na ova pitanja.

19. JAZZ (3330)

Obrana im je sve gora i gora, primaju stotku od svakoga, a većih pomaka neće biti dok god se ne odluče na razbijanje trenutnog dvojca pod košem. Dan D se bliži (ili se barem tako nadam). Svaka čast njihovom strpljenju i planu kojega provode savršeno (koliko god me živcirali s ovim polu-proizvodom od momčadi i dalje smatram da su uz Oklahomu i Cleveland najbolje pozicionirani za dugoročni uspjeh, što prevedeno znači desetljeće playoff košarke), ali ja se i dalje nadam da će Hayward, Favors i Kanter uskoro dobiti dozvolu za ubijanje bez potrebe da ih se vraća na klupu nakon svake greške.

20. BLAZERS (3270)

Lillard je rookie godine za sada, tu nema dvojbe. Davis i Drummond ostavljaju dojam igrača s puno većim plafonom koji će jednoga dana biti puno značajniji za svoje momčadi, ali Lillard je već sada potvrđena treća opcija u NBA. Naravno da bi bez Aldridgea i Batuma koji preuzimaju ogroman teret u organizaciji napada njegovo privikavanje na NBA život bilo puno teže (ovako mu ostaje puno više prostora za raditi ono što radi najbolje, a to je šutirati iz spot-up situacija), ali njegova kombinacija šuta i kreacije nije slučajna. Lillard nije Kyrie Irving, ali može li dugoročno biti igrač u rangu Mikea Conleya? Apsolutno, što potvrđuje i njegova sve bolja i bolja igra u obrani - pogledajte neku utakmicu s početka sezone (kada bi Lillard zapeo u svakom bloku i izgubio svog čovjeka) i usporedite to sa sadašnjom razinom igre (i dalje možda previše zapinje u blokovima, ali barem se trudi iz petnih žila pokriti šut i čovjeka nakon kontakta sa screenerom) i bit će vam jasno da imate posla s pravim šljakerom.

21. MAGIC (3160)

Lom stopala Big Babya trebao bi vratiti Nicholsona u rotaciju. Ono što će u Orlandu teško vratiti je momentum - izgubili su 19 od zadnje 21 utakmice, od čega njih čak 13 sa 6 ili manje koševa razlike. Ovakav očajan učinak u završnicama gustih utakmica možda je i najočitiji pokazatelj od svih koje smo do sada spominjali o tome koliko im nedostaje igrač sposoban kreirati šut sebi ili drugima i koliko je zapravo čudo što se uopće održavaju na životu u ovolikom broju utakmica (svaka čast trenerima i igračima na profesionalnosti).

22. PISTONS (3115)

Hey Joe! Mislim, heeeeeeeeeeeeeey Joeeeeeeeee! Samo tako, u jednu sezonu, čovjek je oslobodio dovoljno salary capa da može što hoće iduće ljeto (samo ne potpisati dva osrednja igrača za lovu namijenjenu zvijezdama). Ok, sam se i doveo u ovu situaciju tako da mu ne treba dizati spomenik, ali ova svježa ušteda na Princeu (15 milja, dvije godine) i ona ranija na Gordonu (13 milja, godina) fantastična je bez obzira na kontekst. Do kraja prijelaznog možda vidimo i trade Bynuma (zadnja godina) ili Stuckeya koji pored Calderona više nemaju što tražiti u rotaciji. Španjolac je tu na kratkoročnoj posudbi, istina, ali ima ovaj potez i košarkaškog smisla – Calderon bi trebao donijeti kvalitetu više u napad (možete misliti koliko će Drummond tek sada zabiti zicera), Princeovu ulogu preuzet će Singler (konstitucijom ionako puno više trojka nego bek) kojemu će promjena role dobro doći (iako će teško ponoviti Princeov učinak u obrani), a Brandon Knight igrat će puno više bez lopte, što mu je ionako prirodnija uloga.

Što se Knighta tiče, mali je izrastao u sjajnog obrambenog igrača – ne samo da izuzetno solidno odrađuje možda najmanje zahvalni posao u ligi, a jurnjava kroz pickove za NBA playmakerima to svakako jeste, već se sjajno snašao kao Frankov glavni čovjek za presing. Knight nije vanserijski atleta, ali ima izuzetnu visinu i dužinu za playa koja mu omogućava da povremeno brani i najopasnije bočne igrače. Obzirom da mu je napadački glavno oružje izuzetan šut za tri, očito je kako je njegova idealna pozicija ona 3&D beka šutera.

Međutim, za igrati je stalno nema dovoljno fizikalija (što ćemo definitivno znati da kraja ove sezone jer će ga Frank sada sigurno puno više koristiti kao dvojku), kao što nema ni dovoljno kreativnih sposobnosti da bude ono što rasni combo-bekovi u ligi obično postanu – prva napadačka opcija s klupe. Knight je u principu najsličniji Jrue Holidayu, priučeni play koji igra obranu i šutira te najbolje funkcionira uz razigravača na boku. Holiday je imao Iggya, danas ima Turnera, a Knight tek čeka svog partnera. Calderon to definitivno nije obzirom na vlastitu slabašnu obranu, ali do kraja sezone će poslužiti. Na ljeto Pistonse čeka draft i prvi tko mi pada na pamet je play Syracusea Michael Carter-Williams. Momak je play u tijelu swingmana, dakle idealan partner Knightu koji je šuter u tijeku playa.

A da ne bi ispalo da je jedini Knightov napredak ovaj obrambeni, treba dodati kako je u napadu trici dodao solidni ulaz i kako je skoro udvostručio slobodna bacanja (s lanjskih 2 na skoro 4). Time je svojoj igri dodao puno više od tih par poena viška po utakmici – dodao si je titulu svestranog napadača kojega ne možete braniti tek tako da ga mu uklonite otvorene spot-up situacije. Npr. Holiday nije napravio nešto slično - njegova igra se i dalje bazira isključivo na šutu, a ni obrambeno nije u rangu Knighta. Dodaj još ovome da je i godinu dana stariji i dolazimo do blesave situacije da imamo dva slična combo-beka od kojih jednoga proglašavamo all-starom, a drugoga razočaranjem samo zato što jedan ima više minuta i lopti na raspolaganju?

Holidayu ova sezona može pomoći da jednog dana izraste u ozbiljnu napadačku opciju, ali tko može garantirati da nešto slično dogodine neće napraviti i Knight? Stoga ga zanemarite na vlastitu odgovornost - nakon mizerne rookie sezone momak je počeo kužiti ligu i iduće sezone bi, pod uvjetom da dobije minute i ovlasti Holidaya, vrlo lako mogao ponoviti njegove ovogodišnje igre. Jasno, pitanje je koliko bi takav razvoj situacije uopće bio dobar za Pistonse kojima će nakon odlaska Calderona najbolji asistent i dalje biti Greg Monroe.

23. RAPTORS (3095)

A što reći? Koliko god blesavo bilo ovako zakrčiti cap očito limitiranim igračem i odreći se najvećih resursa (ugovor Calderona, potencijal Davisa) bez da se pri tome ne riješiš Bargnanina, što im je drugo preostalo u ovom trenutku? Colangelo je već ranijim potezima (ugovori Bargnaniu, DeRozanu i Fieldsu) odredio budućnost kluba kao novog stanovnika NBA čistilišta koji vječnost provodi u 50-50 zoni, stoga nije bilo druge nego otići do kraja u ovom smjeru i barem si osigurati igrača koji uz idealni splet okolnosti možda može postati i all-star. Mislim, ovo su situacije kada obično gazda lupi šakom o stol i daje do znanja GM-u da mu nema namjeru produžiti ugovor te mu zabranjuje da i dalje rasipa resurse, ali to je malo zeznuto napraviti kada poput Raptorsa nemate vlasnika nego odbor koji se sastaje jednom godišnje.

Rossa i Valanciunasa ionako treba čekati par sezona, pa možda je bolje da to bude u momčadi koja se barem bori za playoff? Lowry i Gay daju im dovoljno kvalitetnu osnovu da se već sada mogu nadati kako bi serijom pobjeda mogli stići Boston ili Milwaukee, ali to bi i u budućim sezonama trebao biti njihov domet. Kvragu, da nije bilo gomile ozljeda tijekom sezone možda bi im to bio domet i bez Gaya.

Najveći minus tako nije nužno dovođenje Gaya, nego činjenica da već imaju gomilu sličnih igrača. NBA je danas nemoguće igrati bez šutera na obje bočne pozicije, a oni su upravo spojili najslabiji šuterski dvojac na boku u cijeloj ligi. DeRozan i Gay su praktički isti tip igrača, samo što je Rudy naravno puno talentiraniji, a tu je i Fields kao bek koji živi od kretanja bez lopte umjesto od šuta. Da ne spominjemo koliko će ova dodatna gužva na boku samo oduzeti još više potencijalnih minuta Rossu koji jedini ima potencijal razviti se u NBA šutera (obzirom da je tu i više nego solidni Anderson, očito je kako će do kraja prijelaznog roka netko od ovih swingmana biti zamijenjen za playa ili visokog).

Dubina nije loša sama po sebi, uostalom sjetite se da smo ih u nedavnom rangiranju klupa stavili u sam vrh, ali sada više nema balansa - previše ih na boku, a premalo pod košem. Ključni gubitak je svakako Ed Davis. Momak je konačno proigrao i dao im izuzetno korisnu opciju u rotaciji koji je uz to bila i izuzetno jeftina. Poslavši ga u Memphis ostali su bez čovjeka sposobnog za double-double (i to ne samo za ovu sezonu već i za sljedeću), ali i bez osiguranja za ozljedama sklone Johnsona i Bargnania.

S tim da je Colangelo ovoga potonjeg stavio u izlog i nudi ga prvom ponuđaču, samo da ga makne iz svlačionice. Teoretski bi Gay i Bargnani mogli zamijeniti uloge u napadu i dobro se nadopunjavati kao krila (Gay ima odličnu igru u postu, Bargnani je ionako tek stretch četvorka koja glumi rasnog strijelca), ali po svemu što smo do sada vidjeti (a uzorak je popriličan) Gay je u najboljem slučaju treća opcija, a Bargnani - igrač zadatka. U hijerarhiji Toronta oni su pak broj 1 i broj 2. S DeRozanom koji je broj 3. I Lowryem koji još nije definirao što je uopće (play? strijelac? lider? problem?).

I tako je Colangelo u 2013. odradio potez iz 2003. Potez koji zanemaruje dugoročnu fleksibilnost, bilo igračku, bilo financijsku (čak izjavljuje da je spreman platiti i porez, što je idiotizam kada u rukama imate ovakav roster na kojemu treba itekako raditi), a sve kako bi doveo ime koje i dalje više živi na račun potencijala (uostalom, tako je i zaradio svoj masni ugovor) nego na ostvarenjima. Granični all-star s plaćom superstara nikada nije rješenje sam po sebi, a kako su Raptorsima vezane ruke dok god imaju pun salary cap iduće dvije sezone, nekih dodatnih opcija osim novih tradeova nema.

I zbog toga je cijela ova "promjena" Raptorsa nepotrebna - Colangelo možda smatra da si je ovim potezom kupio novi mandat, ali kako će provesti taj mandat ako ga i dobije? U potrazi za nekim kome će uvaliti Fieldsa, Bargnania i DeRozana? U Gayu ima najboljeg igrača nakon Bosha i to nije sporno, ali ovo podsjeća na čovjeka koji radi za prosječnu plaću, podstanar je u masno plaćenih 30 kvadrata i onda kupi auto srednje klase da bi s njim išao na posao udaljen 300 metara od stana. Nema sumnje da će neka ženka primijetiti automobil, kao i to da će njegova prostranost dobro doći na prvim spojevima, ali što će se dogoditi kada je bude trebalo dovesti u stan?

24. WOLVES (3085)

17 utakmica nakon povratka na parket, Rubio i dalje gađa 27% iz igre, a trica mu je trenutno na 6% (zabio jednu od 17). Naravno, mali uzorci ne daju nikakve definitivne odgovore, ali čak i iz ovoga je jasno da Ricky proteklih mjeseci baš i nije radio na šutu.

25. HORNETS (2995)

Anthony Davis je usred svih dosadnih ozljeda uspio spojiti još jedan sjajni niz utakmica tijekom kojih je oduševljavao sve boljom pick igrom s Vasquezom. Trenutno zbog fizičkih nedostataka ne predstavlja pravu opasnost u 1 na 1 situacijama ni na jednoj strani parketa, ali primjetan je napredak u obrambenim rotiranjima. Aktivnost pak nikada nije bila upitna - njegova kombinacija blokada, ukradenih i skokova u obrani, odnosno kretanja bez lopte u napadu, već sada ga čine fantastičnim igračem.

26. SUNS (2815)

Kao što smo najavili prošli tjedan, Hunter je probudio Beasleya, ali teško da išta može probuditi Sarvera. Iz Phoenixa svim silama negiraju da su zainteresirani za odraditi neki veliki trade (nakon što su negirali interes za Gaya, sada tvrde da ih ne zanima ni Smith), što je u principu dobra stvar jer to u neku ruku označava početak perioda ozbiljnog rebuildinga. Umjesto u pravcu Smitha, oči svih u Phoenixu usmjerene su tako prema Lakersima - ne uđu li Kobe i društvo u playoff, njihov lutrijski pick ide Sunsima kao dio Nashovog paketa (u slučaju da se Lakersi ipak dočepaju playoffa, taj isti pick ide Cavsima koji u idućih 5 sezona imaju valjda 89 pickova na raspolaganju).

27. WIZARDS (2525)

Uf, kako bi im pred ovaj prijelazni rok dobro došao onaj ugovor Rasharda Lewisa...

28. KINGS (2275)

Nakon što se činilo da je konačno uhvatio formu, Cousins je u ovom tjednu iza nas opet odigrao nekoliko kriminalnih partija koje je zatim začinio napadom na vlastitu organizaciju koju smatra isključivim krivcem za nedostatak predstavnika na all-star utakmici. Možda je Royce White u pravu kada kaže da je NBA puna tipova koji imaju problema s mozgom...

29. CAVS (1975)

Igrajući ogroman broj minuta s Irvingom, Waitersom, Zellerom i Thompsonom (samo je vrijedni veteran Gee odigrao više minuta od spomenute četvorke ove sezone) Cavsi svjesno razvijaju svoju buduću jezgru bacajući je doslovno u vatru. Ovaj pristup je sličan onome Oklahome koja se iz ponora brzinski osovila na noge, što služi kao dokaz da svi ovi porazi u formativnim godinama ne ostavljaju traga na mladim igračima (barem ne onog negativnog - tko zna, možda su danas Durant i Westbrook ovako nadrkani baš zbog onih ranijih sezonama u kojima su gubili utakmice u serijama). Ovo spominjem iz razloga što s druga strane spektra perspektivnih mladih jezgri imamo onu Utah Jazza, koja se tretira na potpuno suprotan način. Umjesto da svoje mladiće bace u vatru, Jazzeri ih razvijaju malo po malo uz postupno povećanje odgovornosti. Također, umjesto da im priušte serije poraza, oni se trude iz sezone u sezonu odgajati ih u pobjedničkom okruženju. Bit će stvarno zanimljivo usporediti koji će model za koju godinu biti uspješniji.

30. CATS (1695)

U idealnom svemiru Kemba bi definitivno bio combo strijelac s klupe - u obrani ćeš ga morati skrivati cijelu karijeru, što je ogroman minus osim ako ti je to ključni igrač u napadu, a njegove šutersko-kreatorske sposobnosti ipak nisu takve da bi mislili kako će jednoga dana zaslužiti imati svoju momčad. Ipak, odgovor će dati samo vrijeme - obzirom na lakoću kojom se prebacuje iz uloge kreatora u onu strijelca ovisno o tome kada dijeli parket sa Sessionsom, jasno je kako Walker posjeduje sve potrebno da jednoga dana bude novi Jamal Crawford. Međutim, tek kada bude oko sebe imao bolje suigrače, moći ćemo govoriti o njegovom plafonu - mislim, uz pravu kombinaciju na boku, dakle uz jednog rasnog all-round swingmana koji može organizirati igru, nema uopće razloga sumnjati da Walker može cijelu karijeru provesti kao koristan starter na jedinici debelo iznad Felton linije. Međutim, u Carolini je ionako sve pod upitnikom, pa tako i smjer franšize. Jordan navodno želi biti aktivan tijekom ovog prijelaznog roka i bit će interesantno vidjeti što to znači (samo da se ne radi o dovođenju preplaćenih veterana čija putanja se ne poklapa s onom Walkera i MKG-a).