ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

27Mar/131

MAD DIARY

Posted by Gee_Spot

Nisam planirao dodatni NCAA post prije samog Final Foura, ali, kako sam pogledao dobar dio akcije od četvrtka do nedjelje, i kako se skupilo poprilično natuknica koje sam mislio kasnije iskoristiti u postovima o draftu, zašto ne objaviti i svojevrsni dnevnik događanja.

Za početak treba istaknuti da je ludilo ove godine poprilično uspješno suzbijeno. Ne znam kakvu terapiju koristi NCAA, ali jedino iznenađenje koje zaslužuje biti okarakterizirano kao priča o Pepeljugi je Florida Gulf Coast. To je momčad koja je tijekom sezone jedva probila top 100, a svi ovi drugi rezultati su realni. Čak je i La Salle top 50 ekipa, dakle nisu igrom slučaju tu gdje jesu (a imali su i sretan ždrijeb i stvarne sreće, obzirom da su ostvarili dvije pobjede s +4 koš razlikom), dok su Oregon, Wichita State i Marquette top 30 momčadi (s tim da je Oregon rangiran niže nego je što je trebao, a Marquette puno više).

Ovih 11 preostalih su redom momčadi koje su tijekom sezone iskazivale top 16 potencijal i čak su u našem zadnjem rangiranju prije početka turnira sve osim Arizone i bile u top 16 (Arizona je pak cijele godine bila u vrhu, da bi ih na kraju dva tjedna loše forme bacila izvan društva odabranih). Sve u svemu, jedan poprilično normalan turnir, koliko nešto što se zove March Madness i bazirano je na toliko slučajnih elemenata (odabir sudionika i slaganje ždrijeba bez jasne logike, jedna utakmica odlučuje pobjednika, a često bez vremena za pripremu) može biti normalno.

Kada se Pepeljuga i ova polu-Pepeljuga od La Sallea uskoro pretvore u bundeve, ostat će nam redom dežurni sumnjivci, dakle turnir će izgubiti ovu dozu ludila koja ga čini posebnim i pretvoriti se u obično razigravanje najboljih koji su točno tu gdje zaslužuju biti.

DAY 1

Četvrtak, prvi dan turnira, za mene je uvijek vrhunac NCAA sezone. Otkazao sam sve društvene obveze, uzeo slobodan dan na poslu i smjestio se pored TV-a i laptopa kako bi od 17.15 pa sve dok mi se mozak ne ugasi gledao sate i sate loše košarke. Što je i razlog zašto svi ovi dani poslije nisu ni upola toliko zabavni – kao i kada se preždereš fast foodom, pokušati isto sutradan nije ti ni upola toliko primamljivo. Pusti da prođe mjesec dana i da se tijelo oporavi, eto te opet u društvo hambaća i hrenovki.

Uglavnom, nakon sve te gomile odgledanih airballa, trčanja kroz blokove koje ne vodi nikamo i loših pasova, shvatio sam jedino da bi NCAA turnir imao više smisla kada bi ga umjesto ozbiljnih profesionalaca koji se trude isticati ljepotu i čistoću igre koju prezentiraju svi ti mladi ljudi (ili veterani kada je Miami u pitanju) sinkronizirala ona dva tipa što komentiraju Ninja Ratnike. Onda bi, recimo, kada netko dva šuta za redom ne pogodi ni tablu, rezignaciju dobrim dijelom zamijenio smijeh. I ne bi dolazilo do egzistencijalnih pitanja tipa zašto sada gledam ovo umjesto da igram poker uz pivo s društvom.

Ali, na stranu filozofija, vratimo se igri. Užasan prvi dan estetski je spasio jedino kompaktni St. Louis koji je od prve do zadnje minute kontrolirao utakmicu protiv onog lošijeg New Mexica (s tim da, pokazat će se, ni onaj bolji nije stvarno bolji) izuzetnom prezentacijom košarke – sjajnim kretanjem u napadu i čvrstom obranom, posebice na ključnom igraču protivnika, Simu Bhullaru (indijac visok 225 cm i težak 160 kg, osuđen na ulogu buduće NBA cirkuske atrakcije), u ovoj konkurenciji izgledali su kao profesionalna košarkaška družina.

Sve drugo bilo je na granici podnošljivosti, a, da stvar bude gora, zamalo smo bili uskraćeni za bilo kakvo iznenađenje (a nije da je i napetih završnica bilo previše). Stvar je spasio Harvard izrešetavši tricama onaj bolji New Mexico, koji ni pod razno nije mogao odgovoriti na izazov i ubaciti više od 68 koševa sa samo dvije pogođene trice u cijelom susretu. Zašto su pak Lobosi dozvolili Harvardu da se razmaše ostavši vjerni svojoj zonskoj obrani iako su imali individualnu prednost u fizikalijama na svakoj poziciji, ostaje misterijom.

Gonzagi je do zadnjih sekundi susreta protiv Southerna nad glavom visila mogućnost da postanu prvi nositelj broj jedan u povijesti koji je izgubio od broja šesnaest. Onda su se od nikuda pojavila ogromna muda Kevina Pangosa i tricama kroz uši i šutevima iz driblinga riješila stvar u Jimmer stilu, ali ovakav razvoj situacije jasno je pokazao da je jedno pokazivati mišiće u laganoj konferenciji, a nešto sasvim drugo na turniru, kada se iz nasilnika pretvoriš u fizičkog autsajdera (svaka čast iskustvu njihovih igrača i košarkaškoj inteligenciji, ali s rotacijom koju čine tri niska beka i samo jedan pravi visoki, i uz sve to višak bijelog pigmenta, Gonzaga jednostavno nema mišića za dobiti u nizu potreban broj utakmica na nož).

A kad smo već kod pokazivanja mišića, najbrutalniju sramotu ipak je pretrpio Bucknell, koji je uspio zabiti čak 14 koševa u prvom poluvremenu protiv Butlera. Ili je bolje reći da se potpuno osramotio njihov glavni igrač Mike Muscala, koji je šutom 4-17 pokopao sve nade momčadi u iznenađenje (a i sebi da će biti izabran na draftu). Nije da Butler nije bio spreman na poraz, ali s ovakvim Muscalom nije bilo šanse. Ključ je bio što ga Butler čak nije ni udvajao, stavili su na njega svog centra, mrcinu Andrewa Smitha, pored kojega Muscala nije imao prednost u visini i snagi, tako da je svaki puta kada bi krenuo u realizaciju bio za korak dalje od pozicije koju je želio.

Cigla za ciglom koje je bacao u nekim drugim večerima možda bi i ušle, ali Muscala je jednostavno bio Musrala – toliko je napunio gaće zbog važnosti utakmice, a onda ih je još dodatno punio svakim promašajem, da je u nekim momentima, padao po podu i gubio ne samo ravnotežu, već i skokove koje je inače hvatao lakoćom. To je još jednom potvrdilo ne samo koliko je nemoguće procijeniti razliku u rasporedima i kvaliteti protivnika (Muscala cijelu sezonu nije vidio direktnog suparnika kao što je Smith koji ga može čuvati 1 na 1), već i koliko je nezahvalno uopće oslanjati se na krhku psihu ovih klinaca od kojih velika većina nikada neće dobiti plaću na račun košarkaške vještine.

(iz isto razloga Musrala ispada iz top 30 na ispodobruca.com draft boardu, a ozbiljno ću razmislit hoću li ga uopće ostaviti u top 60 – možda je okrutno suditi čovjeka na račun jedne utakmica, ali u tome i je stvar, ovo nije samo jedna utakmica, ovo je najvažnija utakmica karijere – ako kiksaš u takvom kontekstu, sorry, ali to ni malo ne garantira da si vrijedan rizika u budućnosti)

Još jedan upset (koji to ne bi ni bio) zamalo se dogodio, ali Davidson je na kraju prosuo dobivenu utakmicu, prvo poklonivši Marquetteu loptu u zadnjim sekundama, a zatim i dozvolivši im lagani ulaz u reket i polaganje u doslovno zadnjoj stotinki. Bili su bolji gotovo cijeli susret, ali Vander Blue je proradio u pravom trenutku. Momak je inače ostatak od lanjske momčadi (za razliku od Crowdera i Johnson-Odoma nije odlučio otići u profesionalce), a ostanak se pokazao pravim potezom – ne samo da je dobio ulogu prve opcije i ogromnu minutažu, već je naučio i šutirati, čime si je povećao mogućnost izbora na draftu zbog 3&D potencijala na NBA razini.

Spartansi su odradili posao protiv Valaparaisa, ali tek nakon što su prvih desetak minuta igrali bez glave, totalno izneneređeni (posebice je brutalan s izgubljenim loptama bio mali Harris), sve dok veterani Appling i Nix nisu uzeli stvar u ruke i riješili utakmicu.

Pitt nije uspio čak ni ovu prvu utakmicu pokazati svoje bolje lice, odmah su odigrali rugobu od partije u kojoj ih je unakazio vlastiti play i glavni igrač Woodal. Ne samo što je gađao 1-12 bez ijednog slobodnog, već je imao 1 asist i 5 izgubljenih, a usput niti je napadao niti pronalazio suigrače. Promašivao je cijeli obruč i bacao lopte direktno u aut – da netko tako odigra u nekoj našoj balkanskoj ligi, isti tren bi bio optužen da je prodao utakmicu. A bez Woodala se protiv žilavog Wichita Statea nije moglo – njihov frontcourt je u stanju sasvim solidno parirati Pittovom čak i u vakumu, a kamoli u kontekstu utakmice u kojoj jedni daju sve od sebe, a drugi bespomoćno gledaju.

Memphis se dugo mučio protiv Saint Mary's, koja na kraju ipak nije imala šanse jer je Dellavedova zaključio NCAA karijeru lošom partijom (doduše, treba i priznati da je Memphis sve karte bacio na udvajanja čovjeka čim bi prošao centar, a suigrači mu baš i nisu bili od pomoći). Memphis je jednostavno puno atletskija (da ne kažem tamnoputija) momčad i taj višak energije u završnici je i presudio.

Pobjeda Oregona protiv Oklahome nije iznenađenje, iako je svakako razočaranje što je izostala zanimljiva bitka. Marcus Smart je bio solidan na energetskoj razini, ali i solidno uštopan na košarkaškoj (koliko god sam razočaran što nije imao jednu utakmicu ala Bradley Beal prošle sezone, dakle utakmicu u kojoj bi pokazao da je u stanju sav teret staviti na vlastita leđa i nositi momčad do pobjede, nema sumnje kako je u pitanju rasna NBA klasa). Naravno, razlog zašto je tako lako bilo uštopati Smarta je izostanak poštenih partija Nasha i Browna, jedina dva suigrača koja su mu mogla pomoći, ali i nedostatka tijela pod košem - jednostavno ih je pregazila veteranska energija visokih Oregona, posebice sjajnog Kazemia koji je opet uhvatio gomilu skokova (17).

VCU je pomeo parket Akronom koji je bez playa na rosteru izgubio čak 21 loptu, a ništa bolje nije prošla ni nedorasla agrokulturno-tehnološka North Carolina, koju je presing Louisvillea osudio na 25 izgubljenih.

Ni Michigan nije imao problema protiv Dakote – Burke se baš i nije proslavio u dvoboju s Woltersom (može se reći i obrnuto), ali posao su ovaj put odradili šuteri (9 trica uz 45% šuta, 5 komada Hardawaya, a veseli i izuzetno kvalitetna partija mladog Robinsona).

U slučaju Belmonta još jednom su se tresla brda, a rodilo se niš' – ispalili su svoju suludu kvotu trica (čak 27 komada), ali uzalud, zabili su manje od Arizone koja ih je rastavila na komade skakačkom moći i nadahnutom partijom playa Lyonsa.

California nije imala velike šanse protiv UNLV-a na klasični način, ali su razliku u talentu sakrili zonom koju inače nemaju običaj koristiti – spriječili su ulaze Marshalla i Bennetta u sredinu i tako si dali šansu, a prolaz dalje izborili su na račun samo 6 trica Rebelsa i loše partije s linije slobodnih (nisu dozvolili lagani koš, istina, ali da su Bennett i društvo zabili koje slobodno viška, utakmica bi drugačije završila). Bravo za trenera Mikea Montgomerya koji u pripremi utakmice očito nije samo buljio u iPad.

Colorado State je namlatio Missouri u reketu, a ovi nisu zabili dovoljno iz vana da sakriju lošu večer svojih visokih, dok gaženje Syracuse nad Montanom nećemo ni spominjati (rezultatska razlika je bila 13 koševa veća od broja koševa kojega je Montana ukupno ubacila).

DAY 2

Marshall Henderson je neviđeno zabavan, ujedno i neviđeno loš košarkaš, ali ove sezone se naskidao skalpova moćnih programa. Sada im je dodao i onaj Wisconsina – nakon šuta 1-12 završio je utakmicu s 5-9, s tim da je prilikom svakog šuta imao jednako bezobrazan revolveraški stil i kada su mu upadali i kada je promašivao. Međutim, Wisconsin nema tu dodatnu brzinu u koju može ubaciti kada stvari krenu loše - dok je Henderson promašivao, imali su kontrolu, a čim je zabio nekoliko šuteva u nizu, ostali su bez utakmice jer jednostavno ne mogu odgovoriti na promjenu ritma.

Super je što je nakon New Mexica i Wisconsina ispala još jedna momčad kilavog napada, Kansas State. Ako je suditi po ovom uzorku, momčadi koje vas dave beskrajnim trčanjem bez smisla umjesto da igraju košarku, dakle momčadi poput Pitta, New Mexica, K-Statea i Wisconsina, očito nisu dobrodošle u ovogodišnji turnir, a vidljivo je i kako opasno vise sve ekipe koje muku muče s efikasnošću u napadu – očito je da izbjegavajući dozu rizika sami sebi umanjujete šanse da preživite ovaj turnirski stil natjecanja.

I dok pad K-Statea nije iznenađenje, poraz G'Towna svakako jeste. Posebice jer je Florida GC zonska momčad, a G'Town je do sada takve jeo za doručak. Međutim, stručni štab FGC-a očito nije sjedio prekriženih ruku, snimili su lakoću kojom je Porter secirao zone s vrha reketa i jednostavno mu to nisu dopustili, odustali su od tradicionalnog plana igre i jednostavno udvajali Portera i čuvali reket. Riskirali su ostavljajući još više prostora za tricaše koji ionako nisu jača strana G'Towna i to se isplatilo – G'Town tijekom cijele utakmice nije uspio uhvatiti ritam u napadu.

Istovremeno su podbacili i u obrani gdje su ih agresivni ulazi i suludi presing tijekom cijele utakmice, koji je doveo do gomile tranzicijskih koševa, potpuno razbili. Florida je tako na kraju imala čak 17 slobodnih viška što je presudilo – jednostavno su pretrčali i nadskakali favorita. Mislim, nije G'Town nikakva rasna momčad, nisu ni smjeli biti drugi nositelj pored Gatorsa, ali primiti 78 koševa od ovakvog protivnika u run and gun košarci i biti taktički nadigran u svakom smislu, e to je već razlog za ozbiljna pitanja tipa zašto trpite sina Johna Thompsona kao trenera kada je očito da čovjek nije ništa nasljedio od oca i kada iz godine u godinu nižete razočaranja (Thompson u svojih desetak sezona ima jedan Final Four nastup i šest pre-ranih ispadanja za redom usprkos solidnim igračima).

Porter je u cijeloj priči nevin – on je sam-samcat jednu tanku momčad, koju do siječnja nitko živ nije uzimao ozbiljno, doveo do statusa drugog nositelja. Za nešto više ti ipak treba i kvalitetan kolektiv i trener koji zna što radi.

NC State je još jednom razočarala, odigrali su solidno u napadu, ali tradicionalno nisu mogli obraniti ništa, ovaj put ih je izrešetao Temple.

Miami, Indiana, Ohio i Florida su potpuno opravdali očekivanja, dok je Kansas pokazao nevjerojatnu nesposobnost da ubaci tricu (startni bekovski dvojac 0-4) zbog čega su imali nešto teži posao protiv Western Kentuckya. Međutim, Kansas samo potvrđuje tezu da se momčadi koje nemaju kvalitetan napad muče više od ostalih, što nikako nije dobra vijest za Jayhawkse koji usprkos sjajnoj obrani ostaju najlošiji napad u konkurenciji ovih top 16 momčadi koje smo spomenuli na početku.

Illinois se provukao pored Colorada na račun nešto agresivnijih bekova i boljeg šuta za tri, UNC je izrešetao Villanovu koja jednostavno nije imala napadačkog talenta da iskoristi nadmoć u skoku, a San Diego State je odličnim drugim poluvremenom prezentirao kombinaciju obrane i napada u rangu St. Louisa u prvom danu, uz izuzetnu partiju Jamaala Franklina.

Iowa State je izrešetala Notre Dame i hvala im na tome, njihovo kretanje lopte i šut za tri pravi su gušt za gledati za razliku od statične košarke Notre Damea koji nije imao ni odgovora na njihov presing. Kao što ni UCLA nije imala odgovor na veteranske kvalitete Minnesote – poraz od Mbakwea, Hollinsa i društva ujedno je označio i kraj Bena Howlanda na klupi Bruinsa. Čovjek je neosporan strateg, pokazala je to i ova sezona kada je od hrpe brucoša složio pristojnu momčad koja je izazvala Arizonu i Oregon u borbi za vrh konferencije, ali, kada iz godine u godinu imate pristup najvećim talentima, onda jednostavno u pet sezona morate imati bolje rezultate od tri utješna nastupa u turniru plus dva propuštena turnira.

Howland kao da nije mogao izvući maksimum iz igrača poput Westbrooka, Holidaya i sada Muhammada, a kada se na loše rezultate nadoveže i gomila problema u svlačionici (stalni odlasci igrača, pogrešan odabir talenta i konstantno dovođenje problematičnih tipova, a tu su i prozivke Howlanda od strane igrača i suradnika kao čovjeka koji ne vodi brigu o ičemu osim o košarci, za razliku od ostalih NCAA trenerskih veličina koje su itekako svjesne da je košarka samo dio njihovih obveza prema programu), jasno je kako je ovo kad-tad moralo puknuti.

DAY 3

Michigan je nastavio sa sjajnom šuterskom formom i jednostavno pomeo VCU usprkos problemima koje je Burkeu radio presing (druga ispodprosječna partija najboljeg NCAA playa za redom), dok Memphis nije imao rješenja za unutar-van kvalitete onog drugog Michigana (koji je uz kvalitetne role veterana dobio i sjajnu šutersku partiju Garya Harrisa).

Neizvjesno nije bilo ni u utakmicama Louisvillea i Arizone, koji su doslovno pomeli pod s Colorado Stateom i Harvardom (iako se dobar dio prvog poluvremena Louisville mučio, sve dok Russ Smith nije krenuo u šutersku seriju – čim je napad Cardinalsa postao približno dobar kao obrana, Colorado je nestao).

Marquette je opet snagom volje i Bluevim herojstvima prošao dalje, ovaj put protiv jednako skromnog Butlera, dok se Syracuse mučila zabiti, ali je ipak odradila posao protiv Californie. Tako da su u principu dvije najbolje tekme bile one između St. Louisa i Oregona, odnosno između Gonzage i Wichita Statea.

Doduše, ova prva baš i nije bila dobra, već više zanimljiva – Oregon je svojom žilavom, visokom i iskusnom obranom izludio sjajni flex kojega je u prvoj rundi prezentirao St. Louis, usput opet dobivši bitku u skoku zahvaljujući Arsalanu Kazemiu koji je valjda najbolji skakač u NCAA od Kennetha Farieda (33 skoka u dvije utakmice).

Wichita je pak uspjela ono što skromni Southern u prvom krugu nije – izbaciti nedoraslu Gonzagu. Najbolje od svega, Wichita čak i nije ostvarila prednost u skoku na koju inače uvijek mogu računati zbog hrpe snažnih veterana pod košem kojima je sjajno parirao Olynyk, već su jednostavno dobili favorita na staromodni način, izrešetavši ih s perimetra.

DAY 4

Puno zanimljiviji dan od prethodnog, barem što se tiče drame u završnici – Ohio Stateu je trebalo herojstvo Arona Crafta da riješi tvrdoglavi Iowa State, a Indiani nadahnuta šuterska partija svih bekova da slomi žilavi Temple.

Kansas se mučio u prvom poluvremenu protiv North Caroline, nisu se snašli u run and gunu Tar Heelsa, plus su još uporno pokušavali iskoristiti visinu pod košem i tako ispali iz bilo kakvog napadačkog ritma. Samo sjajnoj obrani na čelu s genijalnim blokerom Witheyem mogu zahvaliti da su u nastavak ušli sa relativno skromnim minusom kojega su pokrili čim su počeli zabijati ono što moraju. Obrana je i dalje ostala sjajna i reket zatvoren, samo je sada nešto bolje kružila lopta pa su nešto i ubacili, uglavnom iz reketa, ali čak i nešto iz skok-šuta, elementa igre s kojim se tek trebaju susresti u ovom turniru. Selfu se ostaje samo nadati da su McLemore i Johnson u ove prve dvije večeri ispucali svoje loše partije, jer s ovakvom igrom bekova Kansas nema što tražiti protiv Michigana.

Florida je očekivano nadjačala Minnesotu stalnim napadanjem reketa i sjajnom šuterskom večeri Rosaria, iako je s druge strane opet raspoložen bio i Hollins koji je s ove dvije partije u turniru debelo istaknuo kandidaturu za NBA.

Duke je pregazio Creighton, a Miami se namučio protiv Illinoisa, ali su ipak zaslužili prolaz dalje jer su ih ostavili na samo 26% za tricu i jer su tijekom cijele utakmice igrali solidno na oba kraja parketa.

Dvije najzanimljivije tekme tako su bile one između La Sallea i Ole Missa, odnosno Florida Golf Coasta i San Diego Statea. Henderson je opet bez ikakvog rezona uzimao šut za šutom (tip s ovakvim stilom igre valjda može dobiti minute samo ili na Ole Missu ili u nekoj srednjoškolskoj momčadi), a ovaj put mu nisu upali kada je trebalo, dok je Florida izbacila još jednog favorita – nakon što su trkom i energijom pomeli G'Town, sada su isto napravili sa San Diegom koji nije imao odgovor ni na presing ni na trice, a ni na suludi ritam utakmice. Svaka čast trenerima na FGC koji su ne samo pripremili plan igre, već i kondicijski svoje igrače da ga provedu u djelo. Sretno s tim za tjedan dana protiv one druge Floride koja ako išta može, to je trčati i skakati.

Pa kad smo već tu, bacimo pogled na Sweet 16 dvoboje.

Gatorsi i Louisville su apsolutni favoriti u svojim utakmicama jer su u stanju fizikalijama zaustaviti najveći plus Floride GC i Oregona, a to su upravo fizikalije. Wichita State i Miami bi također trebali eliminirati skromni La Salle i Marquette, dok su ove preostale 4 utakmice potpuno otvorene.

Indiana je favorit protiv Syracuse, ali samo ako će im upadati trica i ako će utakmica otići iznad 65. Ako će izostati podrška iz vana, nema šanse da njihovi mekani bekovi (osim Oladipa, naravno) zaustave i Trichea i MCW-a i Southerlanda. Ohio State također ima laganu prednost pred Arizonom, pogotovo ako Craft uštopa Lyonsa.

Duke-Michigan State i Kansas-Michigan, e pa tu sve ovisi o tome kako će u napadu reagirati Spartansi i Jayhawksi. Uspiju li zabiti nešto iz vani i dobiju li kvalietne partije svojih bekova, trebali bi biti prevelik zalogaj za Duke i Michigan. Međutim, izostane li šuterski efekt, teško da će moći pratiti protivnike koji imaju sasvim dovoljno opcija da se suprotstave i najboljim obranama.

Filed under: bball 1 Comment
25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

21Mar/131

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – SOUTH

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

U startu nas opet čeka kamilica od utakmice za prvog nositelja – Kansas (1) ne samo da dobiva laganog protivnika s negativnom koš razlikom kroz sezonu u Western Kentuckyu (16), već i protivnika koji nije naročito dobar u šutiranju trica, a to je tip momčadi kojega igrači Billa Selfa obično samelju u reketu (drugim riječima, očekujte desetak blokada Jeffa Whiteya).

Nezgodna zona Florida Gulf Coasta (15) već je ove sezone odnijela žrtve (između ostalih i Miami), ali Georgetown (2) je uhvatio vrhunac forme u pravom trenutku i ne bi trebao imati nikakvih problema – Otto Porter kao razigravač na vrhu reketa je rješenje za svaku zonu, u što se imala prilike uvjeriti i Syracuse, a u zadnje vrijeme sve bolje igra i njihov combo-bek Starks koji je u pravom trenutku namjestio ruku s trice.

Florida (3) će raznijeti u komadiće Northwestern State (14) jer to je ono što Gatorsi rade – gaze nedoraslu konkurenciju intenzitetom obrane koji ne popušta svih 40 minuta. Njihovi problemi su isključivo napadačke prirode, točnije kriju se u činjenici da su ovisni o dva kreatora na boku (Rosario i Boynton) koja su, blago rečeno, sklona mentalnim greškama. Sklonost lošem izboru šuta ne osjeti se protiv ovakve konkurencije, ali iz kruga u krug bit će na sve većoj kušnji.

Michigan (4) protiv South Dakota Statea (13) je potencijalna ljepotica prvog kruga u ovom dijelu bracketa – radi se o dvije momčadi koje žive na slash & kick i šuterskim kvalitetama svojih playmakera. O Treyu Burkeu znamo sve, momak je bez konkurencije najbolja jedinica ove sezone, a njegov dvoboj protiv Natea Woltersa, koji u igri ima nešto od vica i majstorstva Bijele Čokolade Williamsa, obavezna je lektira za svakog fana NCAA košarke.

Nažalost po Dakotu, protiv Michigana teško će moći iskoristiti svoje napadačke kvalitete – njihov sjajni šut za tri i vrhunska igra na jedinici predstavljali bi nezgodan matchup mnogima, ali ne i Wolverinsima koji su praktički ista momčad, samo s puno više individualnog talenta na svim pozicijama.

VCU (5) će svojim presingom raznijeti slabašni Akron (12) koji jednostavno nema dovoljno bekova koji mogu kontrolirati loptu obzirom da su ostali bez ključnog igrača, playmakera Alexa Abreu (suspendiran zbog druženja s lakim drogama). Solidan omjer šuta za tri i fizikalija na ostatku rostera omogučio im je da osvoje slabašnu MAC konferenciju, ali protiv VCU-a teško se nose i momčadi s potencijalnim NBA playevima, a kamoli jedna bez playa.

A da ne bi bilo sve po bracketu, red je da imamo i jedno iznenađenje. Iako ono za pozorne promatrače NCAA košarke to uopće nije – momčadi iz Pac 12 konferencije inače ne ulijevaju povjerenje, pa ga tako ne pruža ni UCLA (6), koja je nakon sezone pune razočaranja tek u zadnjih mjesec dana počela igrati košarku blizu razine koja se od njih očekuje. Međutim, njihove slabosti u skoku i obrani, pa i napad koji nikada ne zna što će dobiti od Shabazza Muhammada, kao stvoreni su da ih eksploatira iskusna i dobro balansirana Minnesota (11).

Predvođeni šljakerom Mbakweom pod košem i sjajnim combo-bekom Hollinsom u ulozi playmakera, Gophersi se s pravom mogu smatrati čak i favoritima u ovom susretu. Njihov score od 11 poraza u zadnjih 16 utakmica daleko je od impresivnog, ali pobjede protiv Indiane i Wisconsina jasno govore da su sposobni i za puno veći podvig nego što je to pobjeda protiv momčadi bez jasnog identiteta poput UCLA (čiji su problemi dodatno potencirani zbog ozljede bitnog swingmana Jordana Adamsa koji se, iako brucoš, nametnuo kao ključni obrambeni igrač momčadi).

San Diego State (7) također nije u ulozi favorita protiv Oklahome (10), ali momčad Stevea Fishera ima tri veterana na koja se uvijek može osloniti - budućeg NBA swingmana, a danas NCAA skakača, Jamaala Franklina i bekove Tapleya i Thamesa. Njihova kombinacija presinga, zone, 1 na 1 obrane i atleticizam koji im omogućava prilagodbu u hodu, trebala bi biti previše za talentom skromnu Oklahomu koja će teško u isto vrijeme i zabijati i držati ovu trojicu izvan reketa.

North Carolina (8) protiv Villanove (9) je utakmica koja neizvjesno izgleda samo ovako na papiru – niti je UNC zaslužio biti ovako nisko, niti 'Nova ovako visoko. Tar Heelsi nisu ni sjena one lanjske momčadi koja je bila krcata u svakom pogledu, ali njihov stil igre s praktički 4 beka-šutera i jednim skakačem u sredini trebao bi biti previše za skromni napad Villanove, kao i za njihovu obranu sklonu igranju ne baš uspješne zone koju su ove sezone izrešetali mnogi.

ROUND OF 32

Nažalost, eksperiment Roya Williamsa i igranje s 5 najboljih igrača bez obzira na poziciju trebao bi završiti već protiv Kansasa. Ždrijeb definitivno nije bio naklonjen North Carolini, iako nije teško zamisliti scenerij u kojem šuterske ludorije Hairstona i Bullocka, uz dozu energije McAdooa pod košem i sitnog, ali naustrašivog, Paigea u ulazima, mogu okrenuti utakmicu u neočekivanom smjeru.

Ipak, Kansas je pre-kvalitetan da se spotakne već na prvoj prepreci – naravno da ni oni nisu imuni na sjajnu šutersku večer protivnika (iako bez problema mogu napustiti zonu i zaigrati drugačiji tip obrane), ali run and gun Caroline ujedno će omogućiti i njihovim bekovima da se razmašu i iskoriste sve slabosti obrane bez klasičnog visokog u reketu. McLemore i Johnson se mogu usporiti, ali ne i u ovakvoj utakmici.

Sudar Georgetowna protiv San Diego Statea bit će zanimljiv zbog potencijalnog matchupa Portera i Franklina, a presuditi bi trebala razlika u napadačkoj kvaliteti – dok je Franklin isključivo šljaker, Porter ima i tu all-round crtu koja se manifestira u puno većoj šutersko-kreatorskoj kvaliteti Hoyasa.

Florida će pak u Minnesoti opet imati protivnika po mjeri, radničku momčad koju mogu nadjačati snagom volje i koja neće ozbiljnije testirati njihove slabosti u organizaciji napada.

Dakle, to nam ostavlja dvoboj VCU-a i Michigana kao daleko najzanimljiviji u drugoj rundi. I stvarno, ovo je totalni sudar svjetova – VCU živi na činjenici da su u stanju generirati najviše ukradenih lopti od svih 347 NCAA programa, a Michigan s druge strane ima playa koji im je omogućio da budu momčad s uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u toj istoj konkurenciji.

Obzirom da se igra Wolverinesa bazira na Burkeu, itekako je moguće da bi njegova slabija partija mogla naškoditi igri Michigana. Međutim, oko njega je dovoljno tricaša koji bi napad trebali održati podmazanim, dok će se VCU i dalje mučiti zabiti u organiziranim napadima. Što im naravno ni neće biti toliko bitno ako nametnu svoj ritam i zabiju dovoljno iz tranzicije.

Mislim, svaka čast komisiji što su namjestili ovakav zeznuti par. Iako razum kaže da VCU ima laganu prednost jer je u stanju umanjiti vrijednost najboljeg protivničkog igrača, dozvolite mi da vjerujem kako Michigan ima dovoljno talenta da se suprotstavi ovakvoj prepreci, dijelom i zato što VCU ne može potpuno iskoristiti njihove slabosti u sredini.

SWEET SIXTEEN

Sve ovo neće biti od velike koristi Burkeu i društvu jer već iza ugla ih čeka Kansas. Ben McLemore je sjajan potencijal, ali nemam dojam da je spreman nositi teret u ključnim utakmicama, što znači da će Kansas i dalje trebati bitan doprinos Elijaha Johnsona. Kojemu jednostavno, obzirom na ono prikazano tijekom sezone, ne vjerujem. Doduše, nije ni lani Tyshawn Taylor bio oličenje pouzdanog beka pa su opet dogurali do Finala, ali činjenica je da Kansas može kiksati ako mu iste večeri podbace oba beka (istina, u ovom zadnjem dijelu sezone dobili su solidne partije od back-up playa Naadira Tharpea, ali temeljiti planove na učinku sporednog igrača nije baš blistava opcija).

Doduše, ne mislim da će se to dogoditi protiv Michigana – oni jednostavno nemaju ni obranu ni dovoljno tijela pod košem da se suprotstave ovako dobro balansiranoj i još bolje vođenoj momčadi kao što je to Kansas.

S druge strane ždrijeba, Georgetown svakako ima igru za izluditi Floridu, ali pitanje je ima li dovoljno igrača. Ne upucaju li Rosario i Boynton baš ove večeri Gatorse u nogu, njihova dubina bi trebala biti dovoljna da se provuku kroz pravu obrambenu bitku. Florida možda nema kreatora kao što je Porter, ali imaju puno više izbora u šuterskom arsenalu i to bi moglo presuditi.

ELITE EIGHT

Kansas u principu iza sebe ima besprijekornu sezonu. Osim onog jednog tjedna u kojem su nanizali tri poraza za redom i u kojem su praktički igrali bez playmakera jer je Elijah Johnsona iz nekog razloga nestao, imaju praktički savršenu sezonu okrunjenu izuzetno dominantnim nastupom na Big 12 završnom turniru.

Self je našao sjajnu rotaciju od 8 ljudi koja funkcionira kao sat i u kojoj svatko zna svoju rolu i u obrani i u napadu. Kanas je, ukratko, stroj.

Florida također ostavlja dojam stroja zbog agresivnosti kojom igraju u obrani od prve do zadnje sekunde, ali njihovi dometi u napadu su puno više vezani uz emocije. Iako Young gospodari reketom poput nekakvog light Dwighta Howarda, u igri prema naprijed nikada ne znaš što ćeš koju večer dobiti, ne samo od već toliko puta spomenutih bekova, već i od Erika Murphya koji je ključni igrač ove momčadi i od čije sposobnosti razvlačenja obrana i čitanja igre njihov plafon najviše i ovisi.

Kansas ima taj potencijalni problem Johnsona koji je sklon nestati (što nikada nije dobro kada je u pitanju vaš prvi kreator s loptom), ali to je ništa prema Floridi koja u trenutku može ostati bez cijelog napada. I zato igram na sigurno i dajem glas Kansasu koji je to što je, iako se Gatorse zbog tog prisutnog potencijala nikada ne može otpisati.

FINAL FOUR

Ovo je stvarno kvalitetan dio bracketa, krcat zanimljivim dvobojima i momčadima koje zaslužuju poštovanje, s bolja prva četiri nositelja čak i od Midwesta. Međutim, kao što sam se i u tri prethodna posta vodio statistikom, ali odluke ipak donosio temeljeno na trenutnoj formi i onome viđenom vlastitim očima u zadnjih mjesec dana, tako ću i sada pratiti isti princip – Kansas je jednostavno momčad koja je ostavila puno bolji dojam od Floride u zadnjih mjesec dana, momčad koja je uhvatila formu u pravom trenutku. Plus, prognozirao sam ih kao prvake još na početku sezone, tako da ih ne mogu tek tako sada ostaviti bez Final Foura. Nije na odmet ni to što stvarno mislim da je Bill Self, bez obzira na hrpu fantastičnih i legendarnih imena uokolo, danas možda najbolji trener u NCAA.

20Mar/130

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – EAST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Istočni dio bracketa donosi cijeli niz sumnjivih momčadi koje su neobjašnjivom logikom dobile relativno visok status (tu mislim na Butler, Marquette, Temple, Colorado i Illinois koje ove sezone nisu došle ni blizu tome da polože eye test, a ove potonje tri su slobodno mogle ustupiti mjesto u turniru nekome drugome i nitko ne bi ni trepnuo), a u teoriji bi to trebalo znatno olakšati put prvim nositeljima, Indiani i Miamiu.

Hoosiersi (1) čekaju pobjednika susreta između Long Islanda (16) i James Madisona, dva sveučilišta koja su relativno neočekivano osvojila svoje slabašne konferencije da bi onda, baš zbog tog nedostatka pedigrea, bili odabrani za igrati ovu kvalifikacijsku utakmicu. Jasno je da ovo Indiana može izgubiti samo ako im se tijekom doručka u hotelu otruje pola momčadi – obje momčadi spadaju u klasu onih koje su upale u završnicu iako imaju negativnu koš razliku (6 je takvih ukupno).

Long Island puca gomilu trica i prima gomilu koševa, a momci s Madisona imaju nešto bolju obranu, ali se muče zabiti. Potonji dolaze iz nešto jače lige, ali su u istoj imali četvrti najbolji omjer. Uglavnom, u nedostatku boljeg razloga, prolaz prognoziram tricašima s Dugog Otoka koje predvodi combo- revolveraš "idealnog" imena za jednog snajpera – Jason Brickman.

Nešto teži posao imat će Miami (2) protiv Pacifica (15) koji je neočekivano osvojio Big West konferenciju ispred favoriziranog Long Beach Statea. Ekipa je to koja šiba trice sa svih strana, ali teško je zamisliti kako ih i suluda šuterska partija može pretvoriti u rušitelje poretka obzirom da im najviši starter ima 200 cm, koliko u prosjeku imaju swingmani Canesa.

Marquette (3) je možda zaslužio ovako visoki rang na račun niza kvalitetnih pobjeda tijekom sezone, ali obzirom da se radi o jednoj od rijetkih NCAA momčadi koja se muči zabiti tricu, teško je očekivati da će opravdati ovoliko povjerenje. Imaju agresivnu i čvrstu petorku koja na način sličan lanjskome kompenzira nedostatak talenta stalnim napadanjem obruča i kretanjem bez lopte, a u obrani se oslanjaju na zonu i mišiće.

To bi teoretski trebalo biti dovoljno protiv Davidsona (14), ali u jednoj utakmici između ovakvih protivnika sve je moguće. Top 6 igrača Davidsona su u stanju zabiti tricu, a od tih 6 njih četvoricu možemo zvati šuterskim specijalistima. To znači da Marquette neće igrati previše zone, što će otvoriti nešto prostora za ulaze playa Nicka Cochrana koji bi loptama trebao hraniti solidnog centra Jakea Cohena. Nije zgorega ni spomenuti kako je iza Davidsona niz od 17 pobjeda – jasno, to ne mora ništa značiti obzirom da su ostvarene u slabašnoj konkurenciji za koju je Davidson nešto poput NBA momčadi, ali takav podatak govori kako je ruka namještena i kako su spremni kazniti svaki propust.

Puno manje problema imat će Syracuse (4) protiv skromne Montane (13) – ako je već logika da 'Cuse bude niže rangirana od Golden Eaglesa temeljena na međusobnom dvoboju kojega je dobio Marquette, stvarno je teško utvrditi princip po kojemu Montana ima višu poziciju od Davidsona. Na kraju je sve skupa nebitno jer, dok će se Marquette tresti do zadnje sekunde, Syracuse će lakoćom proći pored momčadi koje je izuzetna u trici, ali koja nema ni fizikalije ni dovoljno tijela u rotaciji da odigra išta nalik obrani protiv atletski sjajne petorke Narančastih.

UNLV (5) je apsolutni favorit protiv skromne Californie (12) koja također nema pojedince koji bi mogli zaustaviti ulaze playa Anthonya Marshalla ili unutar-van igru Anthonya Bennetta. California ne samo da nije u istoj klasi po pitanju atleticizma, već im nedostaje i ona minimalna razina talenta koja bi garantirala borbu u slučaju kvalitetne šuterske večeri – osim solidnog beka Allena Crabbea, oko kojega se ionako vrti sve u ovoj momčadi, ne postoji nitko sposoban zaprijetiti kiksu sklonom talentu UNLV-a.

E, ali zato će prvi nositeljski kiks napraviti bolno precijenjeni Butler (6). Momčad trenera Gordona Haywarda, pardon, Brada Stevensa, ima solidnu i iskusnu petorku koja posjeduje i visinu i mišiće i brzinu, ali bez ekstra kvalitete. S druge strane stajat će solidni Bucknell (11), momčad koja možda ne bi ni vidjela turnir da se nije ozljedio lider Lehigha, combo-bek CJ McCollum. Ali, to ne govori toliko o slabosti Bucknella koliko o mogućnosti da skromna Patriot liga možda u svom sastavu ima dva programa koja zaslužuju vidjeti NCAA turnir.

Uglavnom, Bucknell nema strijelce iz vana koji će kazniti tricom ili ulazom svaku vašu nepažnju – u njihovoj momčadi sve počinje i završava s all-round učinkom centra Mikea Muscale, možda najboljeg strijelca u postu viđenog u NCAA još od Omara Samhana. Butler ima visoki par koji može zaustaviti Muscaline poteze u reketu, što bi ovaj trebao iskoristiti da loptama hrani solidne suigrače na bokovima. Čovjek je najbolji strijelac, skakač i asistent momčadi – dok god bude u stanju dominirati u barem dvije od tri kategorije, Bucknell ima šansu.

Illinois (7) protiv Colorada (10) apsolutno je izjednačen par momčadi koje su isto tako mogle proći i bez turnira – Illinois je upao na bracket jer imaju pobjede protiv Indiane, Ohio Statea i Gonzage, što bi bio uspjeh da usput sezonu nisu završili s 8-10 scoreom u konferenciji. Momčad je to koja nema nikakvu specijalnu kvalitetu ili igrača vrijednog spomena, a sreća je, eto, što su dobili priliku igrati protiv skromnog Colorada.

Iako ne vjerujem ni jednoj Pac-12 momčadi, a pogotovo ne onoj koja je dobila pozivnicu kao peta u konferenciji, u sudaru ekipa koje su zaslužile igrati pretkvalifikacijski susret prednost ću dati onoj koja ima bolji balans i dublju rotaciju, a to je Colorado.

NC State (8) kroz sezonu nas je naučila da im, usprkos talentu (a imaju barem 5 legitimnih NBA potencijala), ne možemo vjerovati, ali Temple (9) im dolazi kao naručen – radi se o momčadi koja poput njih ne igra obranu i isključivo se oslanja na inspiraciju u napadu. Spojili su solidan niz pobjeda u završnici sezone i tako očarali komisiju (plus imaju i pobjedu protiv Syracuse iz prvog dijela godine) koja ih je izabrala kao petog predstavnika iz Atlantic 10.

ROUND OF 32

Indiana je izuzetna šuterska momčad, ali problemi nastaju kada nalete na obranu koja zna što radi i koja je u stanju istaknuti njihov problem s nedostatkom kreacije na svim pozicijama. Oni trče, šutiraju i rade, ali nemaju klasu koja može riješiti utakmicu – Victor Oladipo ima sjajan 3&D potencijal, točnije već sada je NBA klasa po tom pitanju, ali nije Michael Jordan. A kada usporite njega, usporili ste i Hoosierse.

Doduše, sve to protiv NC Statea neće ni biti bitno – oni jednostavno nemaju ni dovoljno tijela ni visine za zaustaviti Zellera i sve te šutere uokolo.

Miami će odraditi posao protiv Colorada, dok će preostale dvije utakmice ipak imati nekakvu težinu. Doduše, Syracuse bi zonom trebao pregaziti UNLV koji nema ni šutera ni discipline da se nosi s ovakvom obranom, ali sama količina imena u ovoj utakmici donosi potencijalnu vrhunsku zabavu.

Marquette pak neće imati lagan posao protiv Bucknella – Muscalina sposobnost čuvanja obruča i kontrole skoka u stanju je oslabiti njihove potencijale, koji su već upitni zbog slabašnog šuta za tri. Međutim, istodobno je njihova agresivnost u stanju usporiti ključnog igrača Bucknella (bilo udvajanjima ili dovođenjem u probleme s osobnima). A tu je i solidna zonska obrana koja će staviti velik pritisak na bekove Bucknella. Žao mi je što nemam muda reći drugačije, ali ovaj pregled pišem iz kuta objektivnog promatrača tako da ću prednost ipak dati Marquetteu na račun većeg broja solidnih košarkaša i atleta koji brzinom i spretnošću mogu spriječiti Muscalu ne samo da zabija, već i da razigra suigrače povratnim loptama.

SWEET SIXTEEN

Indiana svakako ima šanse protiv zone Syracusea, ali umjesto na šutere, radije ću se kladiti na playmakere – Carter-Williams i Triche puno će laše ulaziti u sredinu i kreirati kaos nego što će to raditi sitni Indianin play Kevin Yogi Ferrell. Oladipo će svakako namučiti i obranu i napad 'Cusea, ali, sporiji ritam u kojem će ključna biti kvaliteta egzekucije, odnosno čvrsta zadnja linija koja neće nepotrebno faulirati Zellera i Oladipa kada se spuste u sredinu, ne čine se kao faktori koji govore u korist Hoosiersa.

U drugom dijelu bracketa Miami bi konačno trebao skratiti muke Marquetteu. Jednostavno su bolja momčad i napadački i obrambeno, njihovi visoki bez problema mogu parirati snazi Golden Eaglesa, a njihovi bekovi bez problema mogu izrešetati kakvu god obranu pred njih postavi Marquette. Larkin, Kadji i Scott bit će tri najbolja igrača u ovom dvoboju, a to definitivno ima značaja, zar ne?

ELITE EIGHT

Ovdje bi trebao doći kraj za Syracuse. Istina, Miami bi mogao imati ozbiljnih problema protiv obrane koja neće dozvoliti previše prostora Larkinu za ulaze i dva na dva igru s Kadjiem, ali na kraju ću ipak radije vjerovati momčadi koja mi je u više navrata pokazala da je u stanju odigrati na vrhunskoj razini (i to tijekom cijele godine, od prosinca do ožujka), nego u ekipu koja je uglavnom ostajala bez ideja u trenutcima kada je trebalo pronaći nekakvo rješenje u napadu.

'Cuse je izgubio 7 od 12 zadnjih utakmica upravo na račun slabosti u napadu. Carter-Williams ima srce i muda, ali sa samo jednim pouzdanim šuterom iza leđa (odlični Southerland), jednostavno nema dovoljno prostora za ozbiljnije napadati protivničke obrane. Obzirom da ona Miamia pod košem broji tri seniora s viškom mase, mišića i centimetara, očito je kako previše prilike za lagane koševe u sredini neće ni biti.

FINAL FOUR

Daleko od toga da je Miami neranjiv, ali imaju sve potrebne sastojke – iskustvo, bekove, centre, šutere, skakače. Najvažnije od svega, imaju unutar-van igru i talent koji u trenutku nadahnuća može donijeti prevagu. Ovo je dio bracketa građen da Indiana dođe do kraja, ali jednostavno kod Hoosiersa nisam vidio ovakvu lakoću nošenja s kriznim situacijama kakvu sam vidio kod Canesa (drugim riječima, Indiana nema playa kao što je Larkin).

Bez drskosti i samopouzdanja ne može se dalje kroz ovakav sistem natjecanja – Miami ta obilježja ima, a Indiana baš i ne, zbog čega su puno veće šanse da će zapeti na jednoj od prepreka do Final Foura. A nije na odmet ni ta čudna odluka da 'Cuse bude slabije rangirana momčad od Marquettea, što bi se moglo pokazati ključnim za rasplet situacije.

20Mar/131

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – THE MADCAST

Posted by Gee_Spot

Povratak braketologije na hr način. Samo se nadamo da se Milanović neće ljutiti na nas ako smo ignorirali nekog njegovog favorita.