ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

27Mar/131

MAD DIARY

Posted by Gee_Spot

Nisam planirao dodatni NCAA post prije samog Final Foura, ali, kako sam pogledao dobar dio akcije od četvrtka do nedjelje, i kako se skupilo poprilično natuknica koje sam mislio kasnije iskoristiti u postovima o draftu, zašto ne objaviti i svojevrsni dnevnik događanja.

Za početak treba istaknuti da je ludilo ove godine poprilično uspješno suzbijeno. Ne znam kakvu terapiju koristi NCAA, ali jedino iznenađenje koje zaslužuje biti okarakterizirano kao priča o Pepeljugi je Florida Gulf Coast. To je momčad koja je tijekom sezone jedva probila top 100, a svi ovi drugi rezultati su realni. Čak je i La Salle top 50 ekipa, dakle nisu igrom slučaju tu gdje jesu (a imali su i sretan ždrijeb i stvarne sreće, obzirom da su ostvarili dvije pobjede s +4 koš razlikom), dok su Oregon, Wichita State i Marquette top 30 momčadi (s tim da je Oregon rangiran niže nego je što je trebao, a Marquette puno više).

Ovih 11 preostalih su redom momčadi koje su tijekom sezone iskazivale top 16 potencijal i čak su u našem zadnjem rangiranju prije početka turnira sve osim Arizone i bile u top 16 (Arizona je pak cijele godine bila u vrhu, da bi ih na kraju dva tjedna loše forme bacila izvan društva odabranih). Sve u svemu, jedan poprilično normalan turnir, koliko nešto što se zove March Madness i bazirano je na toliko slučajnih elemenata (odabir sudionika i slaganje ždrijeba bez jasne logike, jedna utakmica odlučuje pobjednika, a često bez vremena za pripremu) može biti normalno.

Kada se Pepeljuga i ova polu-Pepeljuga od La Sallea uskoro pretvore u bundeve, ostat će nam redom dežurni sumnjivci, dakle turnir će izgubiti ovu dozu ludila koja ga čini posebnim i pretvoriti se u obično razigravanje najboljih koji su točno tu gdje zaslužuju biti.

DAY 1

Četvrtak, prvi dan turnira, za mene je uvijek vrhunac NCAA sezone. Otkazao sam sve društvene obveze, uzeo slobodan dan na poslu i smjestio se pored TV-a i laptopa kako bi od 17.15 pa sve dok mi se mozak ne ugasi gledao sate i sate loše košarke. Što je i razlog zašto svi ovi dani poslije nisu ni upola toliko zabavni – kao i kada se preždereš fast foodom, pokušati isto sutradan nije ti ni upola toliko primamljivo. Pusti da prođe mjesec dana i da se tijelo oporavi, eto te opet u društvo hambaća i hrenovki.

Uglavnom, nakon sve te gomile odgledanih airballa, trčanja kroz blokove koje ne vodi nikamo i loših pasova, shvatio sam jedino da bi NCAA turnir imao više smisla kada bi ga umjesto ozbiljnih profesionalaca koji se trude isticati ljepotu i čistoću igre koju prezentiraju svi ti mladi ljudi (ili veterani kada je Miami u pitanju) sinkronizirala ona dva tipa što komentiraju Ninja Ratnike. Onda bi, recimo, kada netko dva šuta za redom ne pogodi ni tablu, rezignaciju dobrim dijelom zamijenio smijeh. I ne bi dolazilo do egzistencijalnih pitanja tipa zašto sada gledam ovo umjesto da igram poker uz pivo s društvom.

Ali, na stranu filozofija, vratimo se igri. Užasan prvi dan estetski je spasio jedino kompaktni St. Louis koji je od prve do zadnje minute kontrolirao utakmicu protiv onog lošijeg New Mexica (s tim da, pokazat će se, ni onaj bolji nije stvarno bolji) izuzetnom prezentacijom košarke – sjajnim kretanjem u napadu i čvrstom obranom, posebice na ključnom igraču protivnika, Simu Bhullaru (indijac visok 225 cm i težak 160 kg, osuđen na ulogu buduće NBA cirkuske atrakcije), u ovoj konkurenciji izgledali su kao profesionalna košarkaška družina.

Sve drugo bilo je na granici podnošljivosti, a, da stvar bude gora, zamalo smo bili uskraćeni za bilo kakvo iznenađenje (a nije da je i napetih završnica bilo previše). Stvar je spasio Harvard izrešetavši tricama onaj bolji New Mexico, koji ni pod razno nije mogao odgovoriti na izazov i ubaciti više od 68 koševa sa samo dvije pogođene trice u cijelom susretu. Zašto su pak Lobosi dozvolili Harvardu da se razmaše ostavši vjerni svojoj zonskoj obrani iako su imali individualnu prednost u fizikalijama na svakoj poziciji, ostaje misterijom.

Gonzagi je do zadnjih sekundi susreta protiv Southerna nad glavom visila mogućnost da postanu prvi nositelj broj jedan u povijesti koji je izgubio od broja šesnaest. Onda su se od nikuda pojavila ogromna muda Kevina Pangosa i tricama kroz uši i šutevima iz driblinga riješila stvar u Jimmer stilu, ali ovakav razvoj situacije jasno je pokazao da je jedno pokazivati mišiće u laganoj konferenciji, a nešto sasvim drugo na turniru, kada se iz nasilnika pretvoriš u fizičkog autsajdera (svaka čast iskustvu njihovih igrača i košarkaškoj inteligenciji, ali s rotacijom koju čine tri niska beka i samo jedan pravi visoki, i uz sve to višak bijelog pigmenta, Gonzaga jednostavno nema mišića za dobiti u nizu potreban broj utakmica na nož).

A kad smo već kod pokazivanja mišića, najbrutalniju sramotu ipak je pretrpio Bucknell, koji je uspio zabiti čak 14 koševa u prvom poluvremenu protiv Butlera. Ili je bolje reći da se potpuno osramotio njihov glavni igrač Mike Muscala, koji je šutom 4-17 pokopao sve nade momčadi u iznenađenje (a i sebi da će biti izabran na draftu). Nije da Butler nije bio spreman na poraz, ali s ovakvim Muscalom nije bilo šanse. Ključ je bio što ga Butler čak nije ni udvajao, stavili su na njega svog centra, mrcinu Andrewa Smitha, pored kojega Muscala nije imao prednost u visini i snagi, tako da je svaki puta kada bi krenuo u realizaciju bio za korak dalje od pozicije koju je želio.

Cigla za ciglom koje je bacao u nekim drugim večerima možda bi i ušle, ali Muscala je jednostavno bio Musrala – toliko je napunio gaće zbog važnosti utakmice, a onda ih je još dodatno punio svakim promašajem, da je u nekim momentima, padao po podu i gubio ne samo ravnotežu, već i skokove koje je inače hvatao lakoćom. To je još jednom potvrdilo ne samo koliko je nemoguće procijeniti razliku u rasporedima i kvaliteti protivnika (Muscala cijelu sezonu nije vidio direktnog suparnika kao što je Smith koji ga može čuvati 1 na 1), već i koliko je nezahvalno uopće oslanjati se na krhku psihu ovih klinaca od kojih velika većina nikada neće dobiti plaću na račun košarkaške vještine.

(iz isto razloga Musrala ispada iz top 30 na ispodobruca.com draft boardu, a ozbiljno ću razmislit hoću li ga uopće ostaviti u top 60 – možda je okrutno suditi čovjeka na račun jedne utakmica, ali u tome i je stvar, ovo nije samo jedna utakmica, ovo je najvažnija utakmica karijere – ako kiksaš u takvom kontekstu, sorry, ali to ni malo ne garantira da si vrijedan rizika u budućnosti)

Još jedan upset (koji to ne bi ni bio) zamalo se dogodio, ali Davidson je na kraju prosuo dobivenu utakmicu, prvo poklonivši Marquetteu loptu u zadnjim sekundama, a zatim i dozvolivši im lagani ulaz u reket i polaganje u doslovno zadnjoj stotinki. Bili su bolji gotovo cijeli susret, ali Vander Blue je proradio u pravom trenutku. Momak je inače ostatak od lanjske momčadi (za razliku od Crowdera i Johnson-Odoma nije odlučio otići u profesionalce), a ostanak se pokazao pravim potezom – ne samo da je dobio ulogu prve opcije i ogromnu minutažu, već je naučio i šutirati, čime si je povećao mogućnost izbora na draftu zbog 3&D potencijala na NBA razini.

Spartansi su odradili posao protiv Valaparaisa, ali tek nakon što su prvih desetak minuta igrali bez glave, totalno izneneređeni (posebice je brutalan s izgubljenim loptama bio mali Harris), sve dok veterani Appling i Nix nisu uzeli stvar u ruke i riješili utakmicu.

Pitt nije uspio čak ni ovu prvu utakmicu pokazati svoje bolje lice, odmah su odigrali rugobu od partije u kojoj ih je unakazio vlastiti play i glavni igrač Woodal. Ne samo što je gađao 1-12 bez ijednog slobodnog, već je imao 1 asist i 5 izgubljenih, a usput niti je napadao niti pronalazio suigrače. Promašivao je cijeli obruč i bacao lopte direktno u aut – da netko tako odigra u nekoj našoj balkanskoj ligi, isti tren bi bio optužen da je prodao utakmicu. A bez Woodala se protiv žilavog Wichita Statea nije moglo – njihov frontcourt je u stanju sasvim solidno parirati Pittovom čak i u vakumu, a kamoli u kontekstu utakmice u kojoj jedni daju sve od sebe, a drugi bespomoćno gledaju.

Memphis se dugo mučio protiv Saint Mary's, koja na kraju ipak nije imala šanse jer je Dellavedova zaključio NCAA karijeru lošom partijom (doduše, treba i priznati da je Memphis sve karte bacio na udvajanja čovjeka čim bi prošao centar, a suigrači mu baš i nisu bili od pomoći). Memphis je jednostavno puno atletskija (da ne kažem tamnoputija) momčad i taj višak energije u završnici je i presudio.

Pobjeda Oregona protiv Oklahome nije iznenađenje, iako je svakako razočaranje što je izostala zanimljiva bitka. Marcus Smart je bio solidan na energetskoj razini, ali i solidno uštopan na košarkaškoj (koliko god sam razočaran što nije imao jednu utakmicu ala Bradley Beal prošle sezone, dakle utakmicu u kojoj bi pokazao da je u stanju sav teret staviti na vlastita leđa i nositi momčad do pobjede, nema sumnje kako je u pitanju rasna NBA klasa). Naravno, razlog zašto je tako lako bilo uštopati Smarta je izostanak poštenih partija Nasha i Browna, jedina dva suigrača koja su mu mogla pomoći, ali i nedostatka tijela pod košem - jednostavno ih je pregazila veteranska energija visokih Oregona, posebice sjajnog Kazemia koji je opet uhvatio gomilu skokova (17).

VCU je pomeo parket Akronom koji je bez playa na rosteru izgubio čak 21 loptu, a ništa bolje nije prošla ni nedorasla agrokulturno-tehnološka North Carolina, koju je presing Louisvillea osudio na 25 izgubljenih.

Ni Michigan nije imao problema protiv Dakote – Burke se baš i nije proslavio u dvoboju s Woltersom (može se reći i obrnuto), ali posao su ovaj put odradili šuteri (9 trica uz 45% šuta, 5 komada Hardawaya, a veseli i izuzetno kvalitetna partija mladog Robinsona).

U slučaju Belmonta još jednom su se tresla brda, a rodilo se niš' – ispalili su svoju suludu kvotu trica (čak 27 komada), ali uzalud, zabili su manje od Arizone koja ih je rastavila na komade skakačkom moći i nadahnutom partijom playa Lyonsa.

California nije imala velike šanse protiv UNLV-a na klasični način, ali su razliku u talentu sakrili zonom koju inače nemaju običaj koristiti – spriječili su ulaze Marshalla i Bennetta u sredinu i tako si dali šansu, a prolaz dalje izborili su na račun samo 6 trica Rebelsa i loše partije s linije slobodnih (nisu dozvolili lagani koš, istina, ali da su Bennett i društvo zabili koje slobodno viška, utakmica bi drugačije završila). Bravo za trenera Mikea Montgomerya koji u pripremi utakmice očito nije samo buljio u iPad.

Colorado State je namlatio Missouri u reketu, a ovi nisu zabili dovoljno iz vana da sakriju lošu večer svojih visokih, dok gaženje Syracuse nad Montanom nećemo ni spominjati (rezultatska razlika je bila 13 koševa veća od broja koševa kojega je Montana ukupno ubacila).

DAY 2

Marshall Henderson je neviđeno zabavan, ujedno i neviđeno loš košarkaš, ali ove sezone se naskidao skalpova moćnih programa. Sada im je dodao i onaj Wisconsina – nakon šuta 1-12 završio je utakmicu s 5-9, s tim da je prilikom svakog šuta imao jednako bezobrazan revolveraški stil i kada su mu upadali i kada je promašivao. Međutim, Wisconsin nema tu dodatnu brzinu u koju može ubaciti kada stvari krenu loše - dok je Henderson promašivao, imali su kontrolu, a čim je zabio nekoliko šuteva u nizu, ostali su bez utakmice jer jednostavno ne mogu odgovoriti na promjenu ritma.

Super je što je nakon New Mexica i Wisconsina ispala još jedna momčad kilavog napada, Kansas State. Ako je suditi po ovom uzorku, momčadi koje vas dave beskrajnim trčanjem bez smisla umjesto da igraju košarku, dakle momčadi poput Pitta, New Mexica, K-Statea i Wisconsina, očito nisu dobrodošle u ovogodišnji turnir, a vidljivo je i kako opasno vise sve ekipe koje muku muče s efikasnošću u napadu – očito je da izbjegavajući dozu rizika sami sebi umanjujete šanse da preživite ovaj turnirski stil natjecanja.

I dok pad K-Statea nije iznenađenje, poraz G'Towna svakako jeste. Posebice jer je Florida GC zonska momčad, a G'Town je do sada takve jeo za doručak. Međutim, stručni štab FGC-a očito nije sjedio prekriženih ruku, snimili su lakoću kojom je Porter secirao zone s vrha reketa i jednostavno mu to nisu dopustili, odustali su od tradicionalnog plana igre i jednostavno udvajali Portera i čuvali reket. Riskirali su ostavljajući još više prostora za tricaše koji ionako nisu jača strana G'Towna i to se isplatilo – G'Town tijekom cijele utakmice nije uspio uhvatiti ritam u napadu.

Istovremeno su podbacili i u obrani gdje su ih agresivni ulazi i suludi presing tijekom cijele utakmice, koji je doveo do gomile tranzicijskih koševa, potpuno razbili. Florida je tako na kraju imala čak 17 slobodnih viška što je presudilo – jednostavno su pretrčali i nadskakali favorita. Mislim, nije G'Town nikakva rasna momčad, nisu ni smjeli biti drugi nositelj pored Gatorsa, ali primiti 78 koševa od ovakvog protivnika u run and gun košarci i biti taktički nadigran u svakom smislu, e to je već razlog za ozbiljna pitanja tipa zašto trpite sina Johna Thompsona kao trenera kada je očito da čovjek nije ništa nasljedio od oca i kada iz godine u godinu nižete razočaranja (Thompson u svojih desetak sezona ima jedan Final Four nastup i šest pre-ranih ispadanja za redom usprkos solidnim igračima).

Porter je u cijeloj priči nevin – on je sam-samcat jednu tanku momčad, koju do siječnja nitko živ nije uzimao ozbiljno, doveo do statusa drugog nositelja. Za nešto više ti ipak treba i kvalitetan kolektiv i trener koji zna što radi.

NC State je još jednom razočarala, odigrali su solidno u napadu, ali tradicionalno nisu mogli obraniti ništa, ovaj put ih je izrešetao Temple.

Miami, Indiana, Ohio i Florida su potpuno opravdali očekivanja, dok je Kansas pokazao nevjerojatnu nesposobnost da ubaci tricu (startni bekovski dvojac 0-4) zbog čega su imali nešto teži posao protiv Western Kentuckya. Međutim, Kansas samo potvrđuje tezu da se momčadi koje nemaju kvalitetan napad muče više od ostalih, što nikako nije dobra vijest za Jayhawkse koji usprkos sjajnoj obrani ostaju najlošiji napad u konkurenciji ovih top 16 momčadi koje smo spomenuli na početku.

Illinois se provukao pored Colorada na račun nešto agresivnijih bekova i boljeg šuta za tri, UNC je izrešetao Villanovu koja jednostavno nije imala napadačkog talenta da iskoristi nadmoć u skoku, a San Diego State je odličnim drugim poluvremenom prezentirao kombinaciju obrane i napada u rangu St. Louisa u prvom danu, uz izuzetnu partiju Jamaala Franklina.

Iowa State je izrešetala Notre Dame i hvala im na tome, njihovo kretanje lopte i šut za tri pravi su gušt za gledati za razliku od statične košarke Notre Damea koji nije imao ni odgovora na njihov presing. Kao što ni UCLA nije imala odgovor na veteranske kvalitete Minnesote – poraz od Mbakwea, Hollinsa i društva ujedno je označio i kraj Bena Howlanda na klupi Bruinsa. Čovjek je neosporan strateg, pokazala je to i ova sezona kada je od hrpe brucoša složio pristojnu momčad koja je izazvala Arizonu i Oregon u borbi za vrh konferencije, ali, kada iz godine u godinu imate pristup najvećim talentima, onda jednostavno u pet sezona morate imati bolje rezultate od tri utješna nastupa u turniru plus dva propuštena turnira.

Howland kao da nije mogao izvući maksimum iz igrača poput Westbrooka, Holidaya i sada Muhammada, a kada se na loše rezultate nadoveže i gomila problema u svlačionici (stalni odlasci igrača, pogrešan odabir talenta i konstantno dovođenje problematičnih tipova, a tu su i prozivke Howlanda od strane igrača i suradnika kao čovjeka koji ne vodi brigu o ičemu osim o košarci, za razliku od ostalih NCAA trenerskih veličina koje su itekako svjesne da je košarka samo dio njihovih obveza prema programu), jasno je kako je ovo kad-tad moralo puknuti.

DAY 3

Michigan je nastavio sa sjajnom šuterskom formom i jednostavno pomeo VCU usprkos problemima koje je Burkeu radio presing (druga ispodprosječna partija najboljeg NCAA playa za redom), dok Memphis nije imao rješenja za unutar-van kvalitete onog drugog Michigana (koji je uz kvalitetne role veterana dobio i sjajnu šutersku partiju Garya Harrisa).

Neizvjesno nije bilo ni u utakmicama Louisvillea i Arizone, koji su doslovno pomeli pod s Colorado Stateom i Harvardom (iako se dobar dio prvog poluvremena Louisville mučio, sve dok Russ Smith nije krenuo u šutersku seriju – čim je napad Cardinalsa postao približno dobar kao obrana, Colorado je nestao).

Marquette je opet snagom volje i Bluevim herojstvima prošao dalje, ovaj put protiv jednako skromnog Butlera, dok se Syracuse mučila zabiti, ali je ipak odradila posao protiv Californie. Tako da su u principu dvije najbolje tekme bile one između St. Louisa i Oregona, odnosno između Gonzage i Wichita Statea.

Doduše, ova prva baš i nije bila dobra, već više zanimljiva – Oregon je svojom žilavom, visokom i iskusnom obranom izludio sjajni flex kojega je u prvoj rundi prezentirao St. Louis, usput opet dobivši bitku u skoku zahvaljujući Arsalanu Kazemiu koji je valjda najbolji skakač u NCAA od Kennetha Farieda (33 skoka u dvije utakmice).

Wichita je pak uspjela ono što skromni Southern u prvom krugu nije – izbaciti nedoraslu Gonzagu. Najbolje od svega, Wichita čak i nije ostvarila prednost u skoku na koju inače uvijek mogu računati zbog hrpe snažnih veterana pod košem kojima je sjajno parirao Olynyk, već su jednostavno dobili favorita na staromodni način, izrešetavši ih s perimetra.

DAY 4

Puno zanimljiviji dan od prethodnog, barem što se tiče drame u završnici – Ohio Stateu je trebalo herojstvo Arona Crafta da riješi tvrdoglavi Iowa State, a Indiani nadahnuta šuterska partija svih bekova da slomi žilavi Temple.

Kansas se mučio u prvom poluvremenu protiv North Caroline, nisu se snašli u run and gunu Tar Heelsa, plus su još uporno pokušavali iskoristiti visinu pod košem i tako ispali iz bilo kakvog napadačkog ritma. Samo sjajnoj obrani na čelu s genijalnim blokerom Witheyem mogu zahvaliti da su u nastavak ušli sa relativno skromnim minusom kojega su pokrili čim su počeli zabijati ono što moraju. Obrana je i dalje ostala sjajna i reket zatvoren, samo je sada nešto bolje kružila lopta pa su nešto i ubacili, uglavnom iz reketa, ali čak i nešto iz skok-šuta, elementa igre s kojim se tek trebaju susresti u ovom turniru. Selfu se ostaje samo nadati da su McLemore i Johnson u ove prve dvije večeri ispucali svoje loše partije, jer s ovakvom igrom bekova Kansas nema što tražiti protiv Michigana.

Florida je očekivano nadjačala Minnesotu stalnim napadanjem reketa i sjajnom šuterskom večeri Rosaria, iako je s druge strane opet raspoložen bio i Hollins koji je s ove dvije partije u turniru debelo istaknuo kandidaturu za NBA.

Duke je pregazio Creighton, a Miami se namučio protiv Illinoisa, ali su ipak zaslužili prolaz dalje jer su ih ostavili na samo 26% za tricu i jer su tijekom cijele utakmice igrali solidno na oba kraja parketa.

Dvije najzanimljivije tekme tako su bile one između La Sallea i Ole Missa, odnosno Florida Golf Coasta i San Diego Statea. Henderson je opet bez ikakvog rezona uzimao šut za šutom (tip s ovakvim stilom igre valjda može dobiti minute samo ili na Ole Missu ili u nekoj srednjoškolskoj momčadi), a ovaj put mu nisu upali kada je trebalo, dok je Florida izbacila još jednog favorita – nakon što su trkom i energijom pomeli G'Town, sada su isto napravili sa San Diegom koji nije imao odgovor ni na presing ni na trice, a ni na suludi ritam utakmice. Svaka čast trenerima na FGC koji su ne samo pripremili plan igre, već i kondicijski svoje igrače da ga provedu u djelo. Sretno s tim za tjedan dana protiv one druge Floride koja ako išta može, to je trčati i skakati.

Pa kad smo već tu, bacimo pogled na Sweet 16 dvoboje.

Gatorsi i Louisville su apsolutni favoriti u svojim utakmicama jer su u stanju fizikalijama zaustaviti najveći plus Floride GC i Oregona, a to su upravo fizikalije. Wichita State i Miami bi također trebali eliminirati skromni La Salle i Marquette, dok su ove preostale 4 utakmice potpuno otvorene.

Indiana je favorit protiv Syracuse, ali samo ako će im upadati trica i ako će utakmica otići iznad 65. Ako će izostati podrška iz vana, nema šanse da njihovi mekani bekovi (osim Oladipa, naravno) zaustave i Trichea i MCW-a i Southerlanda. Ohio State također ima laganu prednost pred Arizonom, pogotovo ako Craft uštopa Lyonsa.

Duke-Michigan State i Kansas-Michigan, e pa tu sve ovisi o tome kako će u napadu reagirati Spartansi i Jayhawksi. Uspiju li zabiti nešto iz vani i dobiju li kvalietne partije svojih bekova, trebali bi biti prevelik zalogaj za Duke i Michigan. Međutim, izostane li šuterski efekt, teško da će moći pratiti protivnike koji imaju sasvim dovoljno opcija da se suprotstave i najboljim obranama.

Filed under: bball 1 Comment
25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

21Mar/131

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – SOUTH

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

U startu nas opet čeka kamilica od utakmice za prvog nositelja – Kansas (1) ne samo da dobiva laganog protivnika s negativnom koš razlikom kroz sezonu u Western Kentuckyu (16), već i protivnika koji nije naročito dobar u šutiranju trica, a to je tip momčadi kojega igrači Billa Selfa obično samelju u reketu (drugim riječima, očekujte desetak blokada Jeffa Whiteya).

Nezgodna zona Florida Gulf Coasta (15) već je ove sezone odnijela žrtve (između ostalih i Miami), ali Georgetown (2) je uhvatio vrhunac forme u pravom trenutku i ne bi trebao imati nikakvih problema – Otto Porter kao razigravač na vrhu reketa je rješenje za svaku zonu, u što se imala prilike uvjeriti i Syracuse, a u zadnje vrijeme sve bolje igra i njihov combo-bek Starks koji je u pravom trenutku namjestio ruku s trice.

Florida (3) će raznijeti u komadiće Northwestern State (14) jer to je ono što Gatorsi rade – gaze nedoraslu konkurenciju intenzitetom obrane koji ne popušta svih 40 minuta. Njihovi problemi su isključivo napadačke prirode, točnije kriju se u činjenici da su ovisni o dva kreatora na boku (Rosario i Boynton) koja su, blago rečeno, sklona mentalnim greškama. Sklonost lošem izboru šuta ne osjeti se protiv ovakve konkurencije, ali iz kruga u krug bit će na sve većoj kušnji.

Michigan (4) protiv South Dakota Statea (13) je potencijalna ljepotica prvog kruga u ovom dijelu bracketa – radi se o dvije momčadi koje žive na slash & kick i šuterskim kvalitetama svojih playmakera. O Treyu Burkeu znamo sve, momak je bez konkurencije najbolja jedinica ove sezone, a njegov dvoboj protiv Natea Woltersa, koji u igri ima nešto od vica i majstorstva Bijele Čokolade Williamsa, obavezna je lektira za svakog fana NCAA košarke.

Nažalost po Dakotu, protiv Michigana teško će moći iskoristiti svoje napadačke kvalitete – njihov sjajni šut za tri i vrhunska igra na jedinici predstavljali bi nezgodan matchup mnogima, ali ne i Wolverinsima koji su praktički ista momčad, samo s puno više individualnog talenta na svim pozicijama.

VCU (5) će svojim presingom raznijeti slabašni Akron (12) koji jednostavno nema dovoljno bekova koji mogu kontrolirati loptu obzirom da su ostali bez ključnog igrača, playmakera Alexa Abreu (suspendiran zbog druženja s lakim drogama). Solidan omjer šuta za tri i fizikalija na ostatku rostera omogučio im je da osvoje slabašnu MAC konferenciju, ali protiv VCU-a teško se nose i momčadi s potencijalnim NBA playevima, a kamoli jedna bez playa.

A da ne bi bilo sve po bracketu, red je da imamo i jedno iznenađenje. Iako ono za pozorne promatrače NCAA košarke to uopće nije – momčadi iz Pac 12 konferencije inače ne ulijevaju povjerenje, pa ga tako ne pruža ni UCLA (6), koja je nakon sezone pune razočaranja tek u zadnjih mjesec dana počela igrati košarku blizu razine koja se od njih očekuje. Međutim, njihove slabosti u skoku i obrani, pa i napad koji nikada ne zna što će dobiti od Shabazza Muhammada, kao stvoreni su da ih eksploatira iskusna i dobro balansirana Minnesota (11).

Predvođeni šljakerom Mbakweom pod košem i sjajnim combo-bekom Hollinsom u ulozi playmakera, Gophersi se s pravom mogu smatrati čak i favoritima u ovom susretu. Njihov score od 11 poraza u zadnjih 16 utakmica daleko je od impresivnog, ali pobjede protiv Indiane i Wisconsina jasno govore da su sposobni i za puno veći podvig nego što je to pobjeda protiv momčadi bez jasnog identiteta poput UCLA (čiji su problemi dodatno potencirani zbog ozljede bitnog swingmana Jordana Adamsa koji se, iako brucoš, nametnuo kao ključni obrambeni igrač momčadi).

San Diego State (7) također nije u ulozi favorita protiv Oklahome (10), ali momčad Stevea Fishera ima tri veterana na koja se uvijek može osloniti - budućeg NBA swingmana, a danas NCAA skakača, Jamaala Franklina i bekove Tapleya i Thamesa. Njihova kombinacija presinga, zone, 1 na 1 obrane i atleticizam koji im omogućava prilagodbu u hodu, trebala bi biti previše za talentom skromnu Oklahomu koja će teško u isto vrijeme i zabijati i držati ovu trojicu izvan reketa.

North Carolina (8) protiv Villanove (9) je utakmica koja neizvjesno izgleda samo ovako na papiru – niti je UNC zaslužio biti ovako nisko, niti 'Nova ovako visoko. Tar Heelsi nisu ni sjena one lanjske momčadi koja je bila krcata u svakom pogledu, ali njihov stil igre s praktički 4 beka-šutera i jednim skakačem u sredini trebao bi biti previše za skromni napad Villanove, kao i za njihovu obranu sklonu igranju ne baš uspješne zone koju su ove sezone izrešetali mnogi.

ROUND OF 32

Nažalost, eksperiment Roya Williamsa i igranje s 5 najboljih igrača bez obzira na poziciju trebao bi završiti već protiv Kansasa. Ždrijeb definitivno nije bio naklonjen North Carolini, iako nije teško zamisliti scenerij u kojem šuterske ludorije Hairstona i Bullocka, uz dozu energije McAdooa pod košem i sitnog, ali naustrašivog, Paigea u ulazima, mogu okrenuti utakmicu u neočekivanom smjeru.

Ipak, Kansas je pre-kvalitetan da se spotakne već na prvoj prepreci – naravno da ni oni nisu imuni na sjajnu šutersku večer protivnika (iako bez problema mogu napustiti zonu i zaigrati drugačiji tip obrane), ali run and gun Caroline ujedno će omogućiti i njihovim bekovima da se razmašu i iskoriste sve slabosti obrane bez klasičnog visokog u reketu. McLemore i Johnson se mogu usporiti, ali ne i u ovakvoj utakmici.

Sudar Georgetowna protiv San Diego Statea bit će zanimljiv zbog potencijalnog matchupa Portera i Franklina, a presuditi bi trebala razlika u napadačkoj kvaliteti – dok je Franklin isključivo šljaker, Porter ima i tu all-round crtu koja se manifestira u puno većoj šutersko-kreatorskoj kvaliteti Hoyasa.

Florida će pak u Minnesoti opet imati protivnika po mjeri, radničku momčad koju mogu nadjačati snagom volje i koja neće ozbiljnije testirati njihove slabosti u organizaciji napada.

Dakle, to nam ostavlja dvoboj VCU-a i Michigana kao daleko najzanimljiviji u drugoj rundi. I stvarno, ovo je totalni sudar svjetova – VCU živi na činjenici da su u stanju generirati najviše ukradenih lopti od svih 347 NCAA programa, a Michigan s druge strane ima playa koji im je omogućio da budu momčad s uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u toj istoj konkurenciji.

Obzirom da se igra Wolverinesa bazira na Burkeu, itekako je moguće da bi njegova slabija partija mogla naškoditi igri Michigana. Međutim, oko njega je dovoljno tricaša koji bi napad trebali održati podmazanim, dok će se VCU i dalje mučiti zabiti u organiziranim napadima. Što im naravno ni neće biti toliko bitno ako nametnu svoj ritam i zabiju dovoljno iz tranzicije.

Mislim, svaka čast komisiji što su namjestili ovakav zeznuti par. Iako razum kaže da VCU ima laganu prednost jer je u stanju umanjiti vrijednost najboljeg protivničkog igrača, dozvolite mi da vjerujem kako Michigan ima dovoljno talenta da se suprotstavi ovakvoj prepreci, dijelom i zato što VCU ne može potpuno iskoristiti njihove slabosti u sredini.

SWEET SIXTEEN

Sve ovo neće biti od velike koristi Burkeu i društvu jer već iza ugla ih čeka Kansas. Ben McLemore je sjajan potencijal, ali nemam dojam da je spreman nositi teret u ključnim utakmicama, što znači da će Kansas i dalje trebati bitan doprinos Elijaha Johnsona. Kojemu jednostavno, obzirom na ono prikazano tijekom sezone, ne vjerujem. Doduše, nije ni lani Tyshawn Taylor bio oličenje pouzdanog beka pa su opet dogurali do Finala, ali činjenica je da Kansas može kiksati ako mu iste večeri podbace oba beka (istina, u ovom zadnjem dijelu sezone dobili su solidne partije od back-up playa Naadira Tharpea, ali temeljiti planove na učinku sporednog igrača nije baš blistava opcija).

Doduše, ne mislim da će se to dogoditi protiv Michigana – oni jednostavno nemaju ni obranu ni dovoljno tijela pod košem da se suprotstave ovako dobro balansiranoj i još bolje vođenoj momčadi kao što je to Kansas.

S druge strane ždrijeba, Georgetown svakako ima igru za izluditi Floridu, ali pitanje je ima li dovoljno igrača. Ne upucaju li Rosario i Boynton baš ove večeri Gatorse u nogu, njihova dubina bi trebala biti dovoljna da se provuku kroz pravu obrambenu bitku. Florida možda nema kreatora kao što je Porter, ali imaju puno više izbora u šuterskom arsenalu i to bi moglo presuditi.

ELITE EIGHT

Kansas u principu iza sebe ima besprijekornu sezonu. Osim onog jednog tjedna u kojem su nanizali tri poraza za redom i u kojem su praktički igrali bez playmakera jer je Elijah Johnsona iz nekog razloga nestao, imaju praktički savršenu sezonu okrunjenu izuzetno dominantnim nastupom na Big 12 završnom turniru.

Self je našao sjajnu rotaciju od 8 ljudi koja funkcionira kao sat i u kojoj svatko zna svoju rolu i u obrani i u napadu. Kanas je, ukratko, stroj.

Florida također ostavlja dojam stroja zbog agresivnosti kojom igraju u obrani od prve do zadnje sekunde, ali njihovi dometi u napadu su puno više vezani uz emocije. Iako Young gospodari reketom poput nekakvog light Dwighta Howarda, u igri prema naprijed nikada ne znaš što ćeš koju večer dobiti, ne samo od već toliko puta spomenutih bekova, već i od Erika Murphya koji je ključni igrač ove momčadi i od čije sposobnosti razvlačenja obrana i čitanja igre njihov plafon najviše i ovisi.

Kansas ima taj potencijalni problem Johnsona koji je sklon nestati (što nikada nije dobro kada je u pitanju vaš prvi kreator s loptom), ali to je ništa prema Floridi koja u trenutku može ostati bez cijelog napada. I zato igram na sigurno i dajem glas Kansasu koji je to što je, iako se Gatorse zbog tog prisutnog potencijala nikada ne može otpisati.

FINAL FOUR

Ovo je stvarno kvalitetan dio bracketa, krcat zanimljivim dvobojima i momčadima koje zaslužuju poštovanje, s bolja prva četiri nositelja čak i od Midwesta. Međutim, kao što sam se i u tri prethodna posta vodio statistikom, ali odluke ipak donosio temeljeno na trenutnoj formi i onome viđenom vlastitim očima u zadnjih mjesec dana, tako ću i sada pratiti isti princip – Kansas je jednostavno momčad koja je ostavila puno bolji dojam od Floride u zadnjih mjesec dana, momčad koja je uhvatila formu u pravom trenutku. Plus, prognozirao sam ih kao prvake još na početku sezone, tako da ih ne mogu tek tako sada ostaviti bez Final Foura. Nije na odmet ni to što stvarno mislim da je Bill Self, bez obzira na hrpu fantastičnih i legendarnih imena uokolo, danas možda najbolji trener u NCAA.

20Mar/130

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – EAST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Istočni dio bracketa donosi cijeli niz sumnjivih momčadi koje su neobjašnjivom logikom dobile relativno visok status (tu mislim na Butler, Marquette, Temple, Colorado i Illinois koje ove sezone nisu došle ni blizu tome da polože eye test, a ove potonje tri su slobodno mogle ustupiti mjesto u turniru nekome drugome i nitko ne bi ni trepnuo), a u teoriji bi to trebalo znatno olakšati put prvim nositeljima, Indiani i Miamiu.

Hoosiersi (1) čekaju pobjednika susreta između Long Islanda (16) i James Madisona, dva sveučilišta koja su relativno neočekivano osvojila svoje slabašne konferencije da bi onda, baš zbog tog nedostatka pedigrea, bili odabrani za igrati ovu kvalifikacijsku utakmicu. Jasno je da ovo Indiana može izgubiti samo ako im se tijekom doručka u hotelu otruje pola momčadi – obje momčadi spadaju u klasu onih koje su upale u završnicu iako imaju negativnu koš razliku (6 je takvih ukupno).

Long Island puca gomilu trica i prima gomilu koševa, a momci s Madisona imaju nešto bolju obranu, ali se muče zabiti. Potonji dolaze iz nešto jače lige, ali su u istoj imali četvrti najbolji omjer. Uglavnom, u nedostatku boljeg razloga, prolaz prognoziram tricašima s Dugog Otoka koje predvodi combo- revolveraš "idealnog" imena za jednog snajpera – Jason Brickman.

Nešto teži posao imat će Miami (2) protiv Pacifica (15) koji je neočekivano osvojio Big West konferenciju ispred favoriziranog Long Beach Statea. Ekipa je to koja šiba trice sa svih strana, ali teško je zamisliti kako ih i suluda šuterska partija može pretvoriti u rušitelje poretka obzirom da im najviši starter ima 200 cm, koliko u prosjeku imaju swingmani Canesa.

Marquette (3) je možda zaslužio ovako visoki rang na račun niza kvalitetnih pobjeda tijekom sezone, ali obzirom da se radi o jednoj od rijetkih NCAA momčadi koja se muči zabiti tricu, teško je očekivati da će opravdati ovoliko povjerenje. Imaju agresivnu i čvrstu petorku koja na način sličan lanjskome kompenzira nedostatak talenta stalnim napadanjem obruča i kretanjem bez lopte, a u obrani se oslanjaju na zonu i mišiće.

To bi teoretski trebalo biti dovoljno protiv Davidsona (14), ali u jednoj utakmici između ovakvih protivnika sve je moguće. Top 6 igrača Davidsona su u stanju zabiti tricu, a od tih 6 njih četvoricu možemo zvati šuterskim specijalistima. To znači da Marquette neće igrati previše zone, što će otvoriti nešto prostora za ulaze playa Nicka Cochrana koji bi loptama trebao hraniti solidnog centra Jakea Cohena. Nije zgorega ni spomenuti kako je iza Davidsona niz od 17 pobjeda – jasno, to ne mora ništa značiti obzirom da su ostvarene u slabašnoj konkurenciji za koju je Davidson nešto poput NBA momčadi, ali takav podatak govori kako je ruka namještena i kako su spremni kazniti svaki propust.

Puno manje problema imat će Syracuse (4) protiv skromne Montane (13) – ako je već logika da 'Cuse bude niže rangirana od Golden Eaglesa temeljena na međusobnom dvoboju kojega je dobio Marquette, stvarno je teško utvrditi princip po kojemu Montana ima višu poziciju od Davidsona. Na kraju je sve skupa nebitno jer, dok će se Marquette tresti do zadnje sekunde, Syracuse će lakoćom proći pored momčadi koje je izuzetna u trici, ali koja nema ni fizikalije ni dovoljno tijela u rotaciji da odigra išta nalik obrani protiv atletski sjajne petorke Narančastih.

UNLV (5) je apsolutni favorit protiv skromne Californie (12) koja također nema pojedince koji bi mogli zaustaviti ulaze playa Anthonya Marshalla ili unutar-van igru Anthonya Bennetta. California ne samo da nije u istoj klasi po pitanju atleticizma, već im nedostaje i ona minimalna razina talenta koja bi garantirala borbu u slučaju kvalitetne šuterske večeri – osim solidnog beka Allena Crabbea, oko kojega se ionako vrti sve u ovoj momčadi, ne postoji nitko sposoban zaprijetiti kiksu sklonom talentu UNLV-a.

E, ali zato će prvi nositeljski kiks napraviti bolno precijenjeni Butler (6). Momčad trenera Gordona Haywarda, pardon, Brada Stevensa, ima solidnu i iskusnu petorku koja posjeduje i visinu i mišiće i brzinu, ali bez ekstra kvalitete. S druge strane stajat će solidni Bucknell (11), momčad koja možda ne bi ni vidjela turnir da se nije ozljedio lider Lehigha, combo-bek CJ McCollum. Ali, to ne govori toliko o slabosti Bucknella koliko o mogućnosti da skromna Patriot liga možda u svom sastavu ima dva programa koja zaslužuju vidjeti NCAA turnir.

Uglavnom, Bucknell nema strijelce iz vana koji će kazniti tricom ili ulazom svaku vašu nepažnju – u njihovoj momčadi sve počinje i završava s all-round učinkom centra Mikea Muscale, možda najboljeg strijelca u postu viđenog u NCAA još od Omara Samhana. Butler ima visoki par koji može zaustaviti Muscaline poteze u reketu, što bi ovaj trebao iskoristiti da loptama hrani solidne suigrače na bokovima. Čovjek je najbolji strijelac, skakač i asistent momčadi – dok god bude u stanju dominirati u barem dvije od tri kategorije, Bucknell ima šansu.

Illinois (7) protiv Colorada (10) apsolutno je izjednačen par momčadi koje su isto tako mogle proći i bez turnira – Illinois je upao na bracket jer imaju pobjede protiv Indiane, Ohio Statea i Gonzage, što bi bio uspjeh da usput sezonu nisu završili s 8-10 scoreom u konferenciji. Momčad je to koja nema nikakvu specijalnu kvalitetu ili igrača vrijednog spomena, a sreća je, eto, što su dobili priliku igrati protiv skromnog Colorada.

Iako ne vjerujem ni jednoj Pac-12 momčadi, a pogotovo ne onoj koja je dobila pozivnicu kao peta u konferenciji, u sudaru ekipa koje su zaslužile igrati pretkvalifikacijski susret prednost ću dati onoj koja ima bolji balans i dublju rotaciju, a to je Colorado.

NC State (8) kroz sezonu nas je naučila da im, usprkos talentu (a imaju barem 5 legitimnih NBA potencijala), ne možemo vjerovati, ali Temple (9) im dolazi kao naručen – radi se o momčadi koja poput njih ne igra obranu i isključivo se oslanja na inspiraciju u napadu. Spojili su solidan niz pobjeda u završnici sezone i tako očarali komisiju (plus imaju i pobjedu protiv Syracuse iz prvog dijela godine) koja ih je izabrala kao petog predstavnika iz Atlantic 10.

ROUND OF 32

Indiana je izuzetna šuterska momčad, ali problemi nastaju kada nalete na obranu koja zna što radi i koja je u stanju istaknuti njihov problem s nedostatkom kreacije na svim pozicijama. Oni trče, šutiraju i rade, ali nemaju klasu koja može riješiti utakmicu – Victor Oladipo ima sjajan 3&D potencijal, točnije već sada je NBA klasa po tom pitanju, ali nije Michael Jordan. A kada usporite njega, usporili ste i Hoosierse.

Doduše, sve to protiv NC Statea neće ni biti bitno – oni jednostavno nemaju ni dovoljno tijela ni visine za zaustaviti Zellera i sve te šutere uokolo.

Miami će odraditi posao protiv Colorada, dok će preostale dvije utakmice ipak imati nekakvu težinu. Doduše, Syracuse bi zonom trebao pregaziti UNLV koji nema ni šutera ni discipline da se nosi s ovakvom obranom, ali sama količina imena u ovoj utakmici donosi potencijalnu vrhunsku zabavu.

Marquette pak neće imati lagan posao protiv Bucknella – Muscalina sposobnost čuvanja obruča i kontrole skoka u stanju je oslabiti njihove potencijale, koji su već upitni zbog slabašnog šuta za tri. Međutim, istodobno je njihova agresivnost u stanju usporiti ključnog igrača Bucknella (bilo udvajanjima ili dovođenjem u probleme s osobnima). A tu je i solidna zonska obrana koja će staviti velik pritisak na bekove Bucknella. Žao mi je što nemam muda reći drugačije, ali ovaj pregled pišem iz kuta objektivnog promatrača tako da ću prednost ipak dati Marquetteu na račun većeg broja solidnih košarkaša i atleta koji brzinom i spretnošću mogu spriječiti Muscalu ne samo da zabija, već i da razigra suigrače povratnim loptama.

SWEET SIXTEEN

Indiana svakako ima šanse protiv zone Syracusea, ali umjesto na šutere, radije ću se kladiti na playmakere – Carter-Williams i Triche puno će laše ulaziti u sredinu i kreirati kaos nego što će to raditi sitni Indianin play Kevin Yogi Ferrell. Oladipo će svakako namučiti i obranu i napad 'Cusea, ali, sporiji ritam u kojem će ključna biti kvaliteta egzekucije, odnosno čvrsta zadnja linija koja neće nepotrebno faulirati Zellera i Oladipa kada se spuste u sredinu, ne čine se kao faktori koji govore u korist Hoosiersa.

U drugom dijelu bracketa Miami bi konačno trebao skratiti muke Marquetteu. Jednostavno su bolja momčad i napadački i obrambeno, njihovi visoki bez problema mogu parirati snazi Golden Eaglesa, a njihovi bekovi bez problema mogu izrešetati kakvu god obranu pred njih postavi Marquette. Larkin, Kadji i Scott bit će tri najbolja igrača u ovom dvoboju, a to definitivno ima značaja, zar ne?

ELITE EIGHT

Ovdje bi trebao doći kraj za Syracuse. Istina, Miami bi mogao imati ozbiljnih problema protiv obrane koja neće dozvoliti previše prostora Larkinu za ulaze i dva na dva igru s Kadjiem, ali na kraju ću ipak radije vjerovati momčadi koja mi je u više navrata pokazala da je u stanju odigrati na vrhunskoj razini (i to tijekom cijele godine, od prosinca do ožujka), nego u ekipu koja je uglavnom ostajala bez ideja u trenutcima kada je trebalo pronaći nekakvo rješenje u napadu.

'Cuse je izgubio 7 od 12 zadnjih utakmica upravo na račun slabosti u napadu. Carter-Williams ima srce i muda, ali sa samo jednim pouzdanim šuterom iza leđa (odlični Southerland), jednostavno nema dovoljno prostora za ozbiljnije napadati protivničke obrane. Obzirom da ona Miamia pod košem broji tri seniora s viškom mase, mišića i centimetara, očito je kako previše prilike za lagane koševe u sredini neće ni biti.

FINAL FOUR

Daleko od toga da je Miami neranjiv, ali imaju sve potrebne sastojke – iskustvo, bekove, centre, šutere, skakače. Najvažnije od svega, imaju unutar-van igru i talent koji u trenutku nadahnuća može donijeti prevagu. Ovo je dio bracketa građen da Indiana dođe do kraja, ali jednostavno kod Hoosiersa nisam vidio ovakvu lakoću nošenja s kriznim situacijama kakvu sam vidio kod Canesa (drugim riječima, Indiana nema playa kao što je Larkin).

Bez drskosti i samopouzdanja ne može se dalje kroz ovakav sistem natjecanja – Miami ta obilježja ima, a Indiana baš i ne, zbog čega su puno veće šanse da će zapeti na jednoj od prepreka do Final Foura. A nije na odmet ni ta čudna odluka da 'Cuse bude slabije rangirana momčad od Marquettea, što bi se moglo pokazati ključnim za rasplet situacije.

20Mar/131

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – THE MADCAST

Posted by Gee_Spot

Povratak braketologije na hr način. Samo se nadamo da se Milanović neće ljutiti na nas ako smo ignorirali nekog njegovog favorita.

19Mar/1310

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – WEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Čime je Gonzaga (1) zaslužila ovakvu priliku, ne znam, ali znam da je ovo jedinstvena prilika jednom solidnom programu da ode do Final Foura – ne samo da imaju možda i najbolju generaciju u povijesti (iako, iskreno, ja osobno ne vidim neke velike razlike između ove momčadi i one iz 2006. s Adamom Morrisonom koja je također palila i žarila kroz slabašan raspored, zauzela prvo mjesto po napadačkom učinku u cijeloj NCAA, e da bi onda ispali u trećem krugu), već im je komisija izašla u susret i postavila im najlakši mogući bracket. Koji je i dalje pun mina, ali te mine barem nisu zvučne (dok ne stanete na njih).

U prvom krugu Bulldogsi tako idu na Southern (16), osvajača daleko najslabije konferencije u NCAA. Tu problema neće biti, a ne bi ih trebao imati ni Ohio State (2) protiv Ione (15). Doduše, Iona je izborila mjesto na turniru u puno boljoj konkurenciji od Southerna, a usput su prezentirali zanimljivu i uvijek opasnu kombinaciju u obrani i napadu – zonu s divljim run and gun stilom uz puno trica. Međutim, obzirom na trenutnu razinu na kojoj igraju Aaron Craft (koji je potpuno preuzeo odgovornost i koji stalnim napadanjem sredine otvara prostor suigračima) i Deshaun Thomas, Ohio bi ovu utakmicu trebao odraditi čak i bez neke specijalne podrške epizodnih šutera i skakača.

New Mexico (3) je tijekom sezone dominirao solidnom MWC konferencijom koja je iz nekog razloga dobila čak 5 mjesta na turniru, što dovoljno govori o ovogodišnjoj ipak nešto slabijoj ponudi kvalitete nego što smo navikli. Osvojili su i završni turnir dojmljivim pobjedama protiv UNLV-a i San Diego Statea, u kojima su prezentirali izuzetnu čvrstinu u obrani (imaju visinu i pokretljivost u zadnjoj liniji, plus hrpu atleta naprijed), ali i slabašan i metodičan napad koji se vrti oko kretanja bez lopte njihovog glavnog igrača Tonya Snella (solidan 3&D potencijal čak i za NBA) i pravovremenih dodavanja playmakera Kendalla Williamsa.

Ovaj dvojac zadužen je i za realizaciju, tako da u teoriji zaustaviti njihov napad nije problem, ali problem je pratiti ih svih 35 sekundi napada – tempom kojim igraju, Lobosi pripadaju u skupinu malo iznad one koju čine Wisconsin, Pitt i Cinci, koji su poznati kao momčadi nakon čijeg gledanja vas bole oči i mozak. Zanimljivo, čak tri takve su u ovom dijelu bracketa, što bi se na kraju moglo pokazati prevelikom preprekom za Gonzagu – u teoriji, njihov napad je u stanju odvojiti se od protivnika koji utakmicu moraju držati na 50 koševa da bi bili konkurentni, ali napraviti to 3 puta za redom u ovakvom ždrijebu? To je već opasno igranje s postotcima.

Uglavnom, New Mexico ide na slabašni Harvard (14), koji je u jedinoj konferenciji koja ne igra vlastiti turnir (tipično za snobove iz Ivy lige, moraju biti posebni), osvojio pravo na sudjelovanje na završnom turniru nakon što su ostvarili score 11-3 u konferenciji i tako preskočili favorizirani Princeton koji je imao poraz više. Kao tipična Ivy momčad, Harvard puca gomilu trica koja bi mogla iznenaditi zonu Lobosa, ali, za razliku od Ione, nemaju bekove koji bi trkom mogli stvoriti probleme u napadu, niti pratiti stalno kretanje bekova Lobosa u obrani.

Kansas State (4) čeka pobjednika susreta između još jedne MWC momčadi i dodatnog A-10 predstavnika (komisija je elegantno riješila problem velikog broja momčadi iz ovih konferencija tako da ih je jednostavno stavila u kvalifikacijsku utakmicu – tako se to radi). Dakle, Boise State (13), oslonjen na paljbu trica i kontrolu obrambenog skoka, protiv La Sallea, koji također živi od trice, ali i tranzicije. Obzirom da je najbolji igrač Boise Statea playmaker Derrick Marks i da kvalitetno kontroliraju loptu, prevagu bi trebao odnijeti njihov plan igre.

Protiv Kansasa to im pak neće biti dovoljno – nije ni ova generacija K-Statea nešto posebno, ali Rodney McGruder je sjajan strijelac na ovoj razini iz svih situacija i definitivno je u stanju nositi momčad u jednoj rutinskoj utakmici.

Sudar Wisconsina (5) i Mississippia (12) pak donosi nešto ozbiljniju razinu neizvjesnosti. Ole Miss je osvojio SEC turnir izbacivši redom Missouri, Vanderbilt (koji je izbacio Kentucky) i Floridu, pokazavši da su itekako opasni – njihov divlji šuter Marshall Henderson zabit će preko 20 kakvu god obranu da stavite pred njega, a u ovakvom turnirskom stilu natjecanja jedna dobra večer pojedinca često predstavlja kraj za na papiru bolju momčad.

Wisconsin je i sam imao solidan niz u Big Ten turniru, dogurali su do Finala izbacivši redom Michigan i Indianu, dva favorita koja su i inače dobili čak i u regularnom dijelu sezone. Time su potvrdili da im leže momčadi koje igraju bržu košarku i koje se raspadnu kada im Wisconsin nametne svoj ultra-spori stil igre, a upravo bi se to trebalo dogoditi i run and gunu Mississippia. Ponavljam, nije nemoguće da se dogodi i suprotno, ali, ako jedan Trey Burke i Cody Zeller nisu mogli trčati protiv Badgersa, zašto bi to uspjelo šerifu Hendersonu?

Arizona (6) je jedno od najvećih razočaranja sezone, a protiv Belmonta (11) imat će priliku ili produbiti agoniju ili ispraviti stvar. Belmont je svojevrsni mini-VCU, dakle momčad koja kombinacijom trica i presinga pokušava sakriti razliku u kvaliteti, ali ujedno i momčad od koje se već godinama čeka da nekoga takvim stilom igre iznenadi, što im nikako ne polazi za rukom – imaju tri poraza za redom u prvoj rundi.

Doduše, Arizona je tako kilava pa ne bi bilo nikakvo čudo da baš oni budu ti koji će se upucati u nogu protiv Belmonta (prevedeno – play Mark Lyons izgubit će bekovsku bitku), ali dajmo ljudima malo respekta – iako imaju 5 poraza u zadnjih 10 utakmica, dakle teško je reći da su najbolji kada je najpotrebnije, njihova kombinacija trica, skoka u napadu i dubina klupe trebala bi odraditi posao protiv protivnika niže klase.

Kako sam do sada uporno odbijao odigrati na iznenađenje, red je da i jedna slabije rangirana momčad prođe dalje – bit će to Iowa State (10) koja igra protiv precijenjene Notre Dame (7). Za momčad Freda Hoiberga pucanje trica je prva, druga, treća i zadnja opcija u napadu, a takav stil igre trebao bi otpuhati s parketa Notre Dame koja igra puno sporijim ritmom, ali jednostavno nema kvalitetu u obrani da zaustavi ovoliko šutera, bez obzira uspore li igru ili ne.

I konačno smo stigli do Pitta (8), momčadi koju veći dio sezone proglašavamo potencijalnim ubojicom favorita. Svakako će imati šansu protiv Gonzage, ali prvo moraju preskočiti žilavi Wichita State (9). Koji će u ovom dvoboju imati jedan problem – naime, momci su navikli dolaziti do pobjeda dominacijom u skoku, gdje njihova unutarnja linija ima dovoljno tijela i mišića da nadjača slabiju konkurenciju u Missouri Valley konferenciji.

Međutim, najveća snaga Pitta upravo i jeste skok, s bitnom razlikom što njihovi visoki imaju NBA fizikalije. Idealna utakmica za Pantherse da se razmašu i pripreme za idući krug.

ROUND OF 32

Gle, uopće nema sumnje kako je košarka koju prezentira Gonzaga remek-djelo prema mučenju kojega povremeno prezentira Pitt. Ali, povijest nas uči da svake godine turnir nudi poneko iznenađenje, a ja ne vidim veći potencijal za tako nešto u nijednom drugom dijelu bracketa – Gonzaga je precijenjena, a Pitt ima sirovu snagu kojom može razbiti kvalitetu njihove igre.

Pangos nije Jimmer, David Stockton nije John Stockton, a Elias Harris je senior kojega čeka duga i lijepa karijera u Bundesligi. Dakle, ovo nisu igrači kojima po defaultu možeš vjerovati da će te odvesti dalje, a oni će to morati napraviti jer će najbolji igrač Gonzage, centar Kelly Olynyk, imati pune ruke posla pod košem protiv Pittovih skakača Zanne i Adamsa.

Pitanje je koliko se Harris može suprotstaviti ovakvom dvojcu u ulozi drugog visokog – jedno je dominirati u skoku u vlastitoj slabašnoj konferenciji, a nešto sasvim drugo protiv momčadi kao što je Pitt koja je praktički jednom tjedno igrala utakmicu na nož u Big Eastu. Bude li pak Gonzaga morala mijenjati rotaciju kako bi ojačala skok, to će dovesti do slabijeg šuterskog učinka, samim time i do manjih šansi za prolaz dalje.

Gonzaga je s razlogom favorit – čak i ako Pitt nametne ritam kakav im odgovora i ostvari gomilu dodatnih pokušaja kroz skok i kontre, pitanje je hoće li njihovi bekovi moći zabiti dovoljno da okrune takav razvoj događaja. U seriji od sedam, moj stav prema takvom razvoju događaja bio bi – teško. Ali, u jednoj utakmici, nije nemoguće da Pitt ubaci više od 65, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za napraviti rusvaj u bracketu.

Iowa State bi također mogla biti na rubu iznenađenja protiv Ohio Statea nastave li rešetati iz vana, ali Ohio je i kroz sezonu i kroz turnir ostavio dojam momčadi svjesne svojih limita koja zna što radi, a u ovom slučaju to bi trebalo biti obraniti se od šuta iz vana. U njihovom slučaju ne dajem šansu iznenađenju na račun trenutne forme i sjajnog posla kojega je ove sezone odradio Thad Matta – iako su u zadnje dvije godine ostali bez 4 ključna igrača, ni malo ne popuštaju u kvaliteti igre u obrani, ali i napadu. Dodaj svemu ovome i samopouzdanje s kojim igra Craft i jasno je zašto su osvojili Big Ten – u gomili osrednjih, u ovom trenutku jedini igraju blizu maksimuma. To nije zanemariv podatak ako pričamo o mogućim rezultatima u turniru.

Sudar New Mexica i Arizone neće biti ljepotica od utakmice, ali isto tako se do samoga kraja ne bi trebao znati pobjednik – hoće li to biti kombinacija šuta i skoka u napadu Arizone ili disciplinirana obrana Lobosa? New Mexico je do sada ostavio dojam ozbiljnijeg programa (za razliku od Arizone nisu iznevjerili očekivanja) koji zna što radi, a to je uvijek plus u ovom kontekstu.

Svaka čast McGruderovoj lakoći trpanja, ali bit će ozbiljno testirana protiv Wisconsina. Bit će ovo tipičan sudar napada (K-State) protiv obrane (Badgersi) u kojem prednost ipak dajem momčadi koja se dokazala kao puno stabilnija u prezentaciji onoga u čemu je dobra.

SWEET SIXTEEN

Što nas dovodi do apokalipse zvane Wisconsin – Pitt. S košarkom na oko 40 koševa naši mozgovi će eksplodirati, a prognozirati pobjednika u ovakvom susretu gotovo je nemoguće. Nakon 7 produžetaka (od kojih će jedan neizbježno završiti bez koševa) prolaz dalje trebao bi izvući Pitt, čisto na račun činjenice da imaju nešto bolje bekove. Njihov skok ovdje neće biti bitan jer Wisconsin kontrolira reket sa svim raspoloživim sredstvima, ali poneka trica viška Traya Woodalla trebala bi presuditi.

Ovaj nešto normalniji par trebao bi donijeti i nešto zabavniju utakmicu, ali ne očekujte previše. Dvije ozbiljne obrane koje kontroliraju skok i dva napada oslonjena na bekove koja kontroliraju loptu ne nude previše prostora za taktičko iznenađenje, pa bi prevagu trebala odnijeti nešto veća individualna kvaliteta u napadu koja je nedvojbeno na strani Ohio Statea.

ELITE EIGHT

Dosta je bilo terora Pitta – nema sumnje kako će i u ovom susretu pružiti žilavi otpor, ali Ohio nema slabosti koje bi autsajder mogao iskoristiti, a Pitt nema kvalitete da dobije u direktnom dvoboju (mislim, znanstvena je fantastika već kad bi dobili ove dvije utakmice u nizu jer jednostavno nisu momčad koja može iz susreta u susret pružati istu visoku razinu igre). Obrana im ipak nije toliko kvalitetna, a niti imaju igrača koji bi mogao usporiti Thomasa.

FINAL FOUR

I evo Ohio Statea u završnici, moram priznati izvan svih očekivanja. Istina je kako se dobar dio prognoze bazira na njihovoj trenutnoj formi koja može, ali i ne mora, trajati još dva tjedna. Međutim, ovaj dio bracketa je toliko slabašan da mi jednostavno ne ostaje ništa drugo nego uzdati se u momčad koje ja barem cijelu sezonu provela u naših top 16.

18Mar/132

PRINT YOUR BRACKETS 2013. – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Na prvi pogled, ovo je najneizvjesniji dio bracketa uz onaj južni (ako ćemo gledati kroz prizmu prvih nositelja, možemo reći kako su Indiana i Gonzaga dobile nešto lakši put od Louisvillea i Kansasa). Međutim, osim ovih kozmetičkih nedostataka, većih zamjerki na posao koji je odradila komisija nema – Baylor i Maryland su veći dio sezone igrali ispod potrebne razine i nisu ostavili dojam turnirskih momčadi, tako da ćemo lakše podnijeti činjenicu da Alex Len (koji je sjajno odigrao turnir konferencije) i Isaiah Austin neće imati priliku pokazati svoj talent u ključnom dijelu sezone.

Kentucky je imao sve u svojim rukama, ali poraz u prvom krugu konferencijskog turnira, u kombinaciji s pobjedom Mississippia nad Floridom u finalu, stavio je točku na i jedne loše sezone za Wildcatse i uopće cijelu SEC konferenciju (uz neočekivane osvajače turnira pozivnice su dobili još samo Gatorsi i Missouri).

Uglavnom, Louisville (1) u prvom krugu ide na pobjednika pred-kvalifikacijske utakmice između North Carolina AT&T-a i Libertya. Obzirom da se radi o momčadima koje su osvojile naslove u 29. i 30. konferenciji po snazi (od 31.) tu iznenađenja neće biti, bez obzira tko preživi do četvrtka (razum kaže da će to biti North Carolina (16) obzirom da je Liberty potpuno neočekivano osvojio konferenciju – score u sezoni im je bio 15-20).

Sličnu šetnju bi ove godine trebao imati i Duke (2) – Albany (15) nije ni sjena lanjske momčadi Lehigha koja ih je izbacila u prvom krugu (Lehigh ne samo da je dolazio iz puno bolje konferencije, već se radilo o momčadi koja je dominirala nad konkurencijom tijekom cijele godine i koja je imala legitimni turnirski potencijal, dok je Albany spojio tjedan dana dobre košarke i tako si osigurao naslov u konferenciji u kojoj je do završnog turnira imao score 9-7).

Međutim, već će Michigan State (3) naići na probleme protiv Valparaisa (14) koji je dosta sretno osvojio osrednji Horizon (prvi favorit Detroit ispao prije vremena + Butler je promijenio konferenciju), ali koji ima top 50 napad oslonjen na gomilu tricaša (čak 5 igrača zabija više od trice po utakmici) i skokove u napadu. To je uvijek zeznuta kombinacija, pogotovo u ovakvom sistemu natjecanja. Ipak, Spartansi imaju i iskustvo i obranu koja zna braniti tricu (Izzo će bez problema igrati bez zone cijelu utakmicu), tako da ovdje iznenađenja ne bi trebalo biti.

Saint Louis (4) također zaslužuju ulogu totalnog favorita protiv slabašnog New Mexico Statea (13) (još jedno relativno iznenađenje – osvojili su konferencijski turnir iako su imali tek treći score tijekom sezone). Billikensi su dominirali u solidnoj konkurenciji A-10 momčadi, pobjedivši uvjerljivo VCU (koji je upao u naš top 16 u zadnjem mjesecu) i tijekom sezone i u finalu turnira.

E, ali sada počinje show.

Oklahoma State (5) protiv Oregona (12) nudi sudar sličnih momčadi koje se prije svega oslanjaju na snagu u obrani kako bi kompenzirali slabašan napadački učinak. Marcus Smart se s razlogom spominje kao potencijalni prvi pick i njegovi ulazi bi u ovom susretu trebali biti prevaga, ali Oregon ima 4 seniora koja znaju odraditi prljavi posao. Ogromni Tony Woods pod košem i žilavi Carlos Emory na perimetru pokušat će sve da zatvore Smarta, a tu su i ključni kreator u napadu EJ Singler te fenomenalni skakač Arsalan Kazemi.

Smart će trebati itekakvu podršku od tricaša Markela Browna i all-round partiju LeBryana Nasha kako bi odradio posao, ali protiv skakački dominantne momčadi Oregona neće im biti lako. Smart i Nash briljirali su u utakmicama u kojima su uspijevali uspostaviti fizičku nadmoć, ali Oregon jednostavno ima previše mišića da im to dopusti. Osobno ću ipak gurnuti dalje Oklahomu jer sam uvjeren da će Smartov talent presuditi, ali, iako se u teoriji pobjeda 12. nad 5. nositeljem vodi kao iznenađenje, košarkaški gledano eventualni prolazak Oregona dalje definitivno ne bi bio šok.

Memphis (6) se prošetao kroz slabašnu C-USA bez poraza (16-0 u sezoni, 19-0 ako računamo i turnir, što je i razlog zašto se dogodine sele u Big East), a ovaj trend bi se mogao prekinuti već u prvoj rundi protiv pobjednika pred-turnirskog susreta između Middle Tennesseea i Saint Mary's. Naime, i jedna i druga momčad dobile su pozivnice za završni turnir iako ne dolaze iz onih 6 do 8 najboljih konferencija, a to je znak da imaju neku vražju kvalitetu.

I stvarno, iako se komisija vodi nešto drugačijom logikom, pogled na brojke otkriva da su i Middle Tennessee i St. Mary's statistički bolji od Memphisa čak i nakon što im uračunamo težinu rasporeda (a nije da je Memphis imao naročito težak put do završnice). Jednostavno, Middle Tennessee je kažnjen ovom dodatnom utakmicom zato što je neočekivano ostao bez krune slabašne Sun Belt konferencije, a St. Mary's zato što su sva tri puta ove sezone pregaženi od jedinog pravog konkurenta Gonzage.

Iako srce kaže St. Mary's (zbog onih fenomenalnih partija od prije četiri sezone kada su na leđima sjajnog Omara Samhana dogurali do Sweet 16) i iako je lider ove momčadi i dalje neustrašivi Australac Matt Dellavedova (tada brucoš, danas veteran), razum kaže da dogurati do sudara s Memphisom baš i neće biti lak zadatak – St. Mary's je tipična momčad bez snage i skoka koja živi od trice, a Middle Tennessee je jedna od momčadi s najboljom obranom od trice uopće u NCAA.

Jasno, ove podatke uvijek treba uzeti sa zrnom soli jer se radi o statistici ostvarenoj protiv puno slabije konkurencije, ali stilovi igre se ne mogu zanemariti. Kako sam St. Mary's gledao nekoliko puta i ni jednom nisam vidio dovoljno talenta koji bi garantirao mirni prelazak protiv ozbiljnih prepreka, prolaz do Memphisa dajem Srednjem Tennesseeu (11). Ali, ne i preko Memphisa – Tigersi nemaju šutersku moć Dellavedove i društva, ali imaju puno dublju klupu i više atleta koji mogu ostvariti skakački balans, puno ćešće napasti sredinu obrane i odraditi puno više kontri.

Creighton (7) protiv Cincinnatia (10) jedan je tipični dvoboj sedmog protiv desetog u kojemu će od 10 utakmica svaka momčad dobiti po 5. Ovom prilikom moj glas ipak ide obitelji McDermott, ako zbog ničega drugoga onda zbog toga što su lakoćom osvojili turnir i tako pokazali da su uhvatili formu u pravom trenutku (sin Doug je u završnici sezone zabijao oko 25 po utakmici).

Creighton nema slabosti u napadu kada Dougu upadaju trice, ali bit će ovo pravi sudar svjetova jer koliko god da je Creighton dobar šuterski, toliko je Cinci dobar obrambeno. U ovakvim utakmicama obično prednost ostvari ona momčad koja nametne svoj ritam, ali problem za Cinci bi mogao biti što Creighton jeste isključivo šuterska momčad, ali ne i momčad koja trči. Njima zatvoren reket neće predstavljati problem, kao ni višak mišića kod protivnika - kada imate igrača koji može sam zabiti 25 bez laganih koševa, a protivnik se kroz cijelu sezonu muči da uhvati 50, uzalud sva organizacija u obrani.

Do sada ispada da sve ide po planu komisije, pa je red da barem jedna momčad s nižim startnim brojem prođe dalje. Naravno, pobjeda Missouria (9) protiv Colorado Statea (8) po ničemu nije iznenađenje – i jedna i druga momčad imaju solidne napade s dobrim omjerom trica i koševa iz reketa (isključivo iz napadačkog skoka), što bi trebalo dovesti do neizvjesne bitke. U kojoj bi trebala presuditi stabilnost Missouria u svim elementima igre i puno bolja rotacija u sredini naspram prevelikoj ovisnosti Colorada o šutu svojih combo-bekova.

ROUND OF 32

Nastavimo odmah s Missouriem kojemu ta dubina i ravnoteža po linijama neće pomoći protiv fantastične obrane Louisvillea – Pitinova momčad možda će se sama upucati u nogu jedne večeri kada Smith i Siva budu gađali 4-29 iz igre, ali to se neće dogoditi protiv skromne obrane Missouria.

Duke protiv Creightona, to zvuči kao zabavna utakmica s puno koševa, a u tom slučaju šuterska širina Dukea i činjenica da u reketu imaju Plumleea i Kellya ipak će donijeti prevagu.

Ni Spartansi neće imati nezgodan matchup protiv Memphisa – dapače, ova utakmica bi za njih trebala biti puno ugodnija od one iz prve runde, dakle radi se o idealnoj prilici da uživamo u partiji koja će Garya Harrisa lansirati u kolektivnu svijest kao jednog od top 10 pickova budućeg drafta (mali za sada poručuje kako se vraća na sveučilište, ali, odradi li posao u turniru, zov lutrije mogao bi se pokazati prevelikim).

Oklahoma State protiv St. Louisa, e tu bi moglo biti vatre. Dvije sjajne obrane i dva ispodprosječna napada ne garantiraju nam ljepoticu, ali dramu – svakako. S tim da i ovaj put prednost dajem Marcusu Smartu. Ne samo da će opet biti najbolji igrač na parketu, već St. Louis nema izrazitu kvalitetu u sredini koja bi mogla kazniti slabost u skoku Oklahome, kao što nemaju ni neku izrazito kvalitetnu obranu šuta za tri, a to pak znači da bi Smart trebao imati podršku tricaša Browna od prve sekunde.

SWEET SIXTEEN

Nažalost, koliko god Smart bio u stanju snagom volje kontrolirati utakmicu, toliko jednostavno neće imati podršku da se suprotstavi Pitinovoj zoni. Dužina i širina ove obrane ne samo da će zaustaviti Smarta i Nasha u ulazima u sredinu, već će im oduzeti i ono malo šansi koje im može ponuditi sjajna tricaška partija Browna. Da ne govorim koliko će tek Siva i Smith namučiti brucoša u pokušajima da prenese loptu preko centra.

Sudar Dukea i Michigan Statea trebao bi biti puno neizvjesniji, uz malu prednost Izzovih Spartansa koja leži u boljoj obrani. Obje momčadi imaju iskustvo i dubinu, s tim da Duke ipak živi i umire s tricom, a Spartansi žive od toga da ohlade šutere. U slučaju da Duke ne uspije nametnuti nešto brži ritam u kojem će se trice potezati već nakon 15-20 sekundi, utakmica bi se trebala okrenuti na stranu Spartansa koji su puno bolje prilagođeni ovim eliminacijskim dvobojima jer su u stanju dominirati u skoku, zatvoriti reket i tako potpuno anulirati tanku rotaciju Dukea pod košem, a usput i zabiti dovoljno kroz stalne unutar-van akcije. Naravno da postoji šansa da se šuterima Dukea obruč na jednu večer učini puno većim nego što jeste, ali, ako ćemo igrati na postotke, fizička snaga i balans Spartansa su favoriti.

ELITE EIGHT

Pitino protiv Izzoa. Louisville ima bolju obranu, čak i nešto malo bolji napad, s razlogom su prvi nositelji i favoriti, ali u ovom susretu neće im biti lako – njihova visina i snaga u zadnjoj liniji bit će opasno testirana protiv iskusne i fizički dominantne petorke Spartansa. Ono što bi moglo odlučiti su izgubljene lopte, odnosno presing Cardinalsa. Ne bude li ovo utakmica u kojoj će Smith i Siva promašiti svaki ulaz ili šut s poludistance, njihova sposobnost pritiska na loptu mogla bi iznerediti skromne talente Keitha Applinga – Izzov general ima iskustvo, ali jednostavno fizikalijama nije na razini koja bi mu mogla garantirati lagan dan protiv ovakvih protivnika.

FINAL FOUR

Prognozirao sam to još u prosincu, a tijekom sezone nisam vidio ništa što bi me natjeralo da promijenim mišljenje (doduše, ne toliko zbog samih Cardinalsa koliko zbog slabašne ovogodišnje konkurencije i idealno namještenog ždrijeba) – Pitino opet odlazi u Final Four.

17Mar/1312

THE RANKINGS, WEEK 19.

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

12Mar/1310

THE RANKINGS, WEEK 18.

Posted by Gee_Spot

Današnja tema - putanja forme tijekom proteklih mjesec dana, što nam može pomoći postaviti očekivanja pred završnicu sezone obzirom da će nečije izdanje u idućih nekoliko tjedana imati više sličnosti s košarkom prezentiranom u veljači od one prezentirane u prosincu.

Da bi odredili putanju koristiti ćemo se bodovima proizašlim iz 4 faktora, odnosno označit ćemo je s DOWN za momčadi koje su u padu forme, UP za one koje su u usponu i ZEN za one koje nisu doživjele zamjetne fluktuacije tijekom zadnjih mjesec dana.

1. SPURS (5340)

DOWN

Nakon što su tri tjedna igrali izvan pameti i vrtili se oko 5600 bodova, Spursi su ekspresno pali na granicu od oko 5300 na kojoj su bili i prije mjesec dana. Zadržali su prvo mjesto, ali pitanje je možemo li ih na njemu očekivati i idući tjedan - izostanak Parkera nemoguće je nadoknaditi, pogotovo kada daješ minute NBDL igraču poput Josepha ili graničnim NBA igračima poput Millsa ili De Cola.

Ono što ih pred zadnji dio sezone treba brinuti je i sva slabiji učinak u skoku. Pop je zaigrao sa svoja dva centra u petorci svjesno riskirajući obranu (Splitter pliva čim izađe iz reketa, iako je to ništa prema katastrofi koja se dogodi ako Duncan izađe na pick & roll) kako bi kontrolirao obrambeni skok (u čemu su među najboljima), ali pri tome se dogodilo nešto zanimljivo - Spursi su uspjeli postati gora momčad u napadačkom skoku od najgorih ikada, Celticsa.

Naravno, prvenstveno se radi o filozofiji igre - Pop, kao i njegov učenik Doc, nakon šuta radije šalju trojicu u tranzicijsku obranu nego na skok, a sličan princip koristi i Miami. Međutim, ne postoji nikakva ozbiljna korelacija između kvalitetnije obrane i napadačkog skoka - Indiana, Chicago i Memphis su obrambeno bolji od sve tri spomenute momčadi i pri tome imaju elitnu količinu uhvaćenih odbijanaca. Dakle, potvrđuje se ono što smo spominjali i ranijih sezona - razlog zbog kojega Boston, San Antonio i Miami ne skaču u napadu nije toliko stvar stila koliko nedostatka vrhunskog skakača.

Ono što je pak zanimljivo istaknuti je kako, usprkos tome što su totalno podbacili u jednoj sporednoj, ali ipak važnoj kategoriji, San Antonio i Miami uspijevaju biti dva ponajbolja napada lige. To im uspijeva zato što su šuterski ispred ostalih (odlična kombinacija kretanja lopte i šuta za tri uz all-star kreatore na bokovima) pa si mogu dozvoliti ignoriranje jednog aspekta igre. Takav luksuz si momčadi poput Indiane, Memphisa i Chicaga, koje su šuterski debelo ispod prosjeka, ne mogu dozvoliti - njima je skok u napadu itekako bitan dio igre na tom dijelu parketa jer većim brojem pokušaja pokušavaju popraviti realizaciju.

Vratimo se na pitanje tranzicije - imaju li Heat i Spursi koristi od opreznijeg stila igre? Obzirom da su među najboljima u branjenju tranzicije, odgovor je da. Ono što je zanimljivo je da se ovo ne potvrđuje u slučaju Bostona koji, usprkos ignoriranju napadačkog skoka, ima jednu od najgorih tranzicijskih obrana u ligi (razlog za što se vjerojatno krije u nedostatku rasnih bočnih stopera kakve imaju Memphis i Indiana, a koji bi se pridodali sjajnom Bradleyu).

Također, teza da ne možete imati kvalitetnu tranzicijsku obranu ako skačete u napadu pada u vodu na primjeru Memphisa i Indiane, koji su i u ovom segmentu obrane fantastični. I među ovim elitnim obrambenim momčadima imamo jedan presedan - Bullsi su sjajni u ukupnoj obrani, ali očajni u obrani tranzicije. Problemi Chicaga proizlaze prvenstveno iz toga što im minute u vanjskoj liniji troše likovi poput Robinsona, Hinricha, Hamiltona i Bellinelia, među kojima ćete teško naći kvalitetnog stopera (ukratko, koliko god im je Rose potreban radi napada, možete se kladiti kako ga Thibo još više želi kako bi djelomično zakrpao najveći problem obrane).

Zaključak je jasan - kada dođete na jednu razinu, više vam ne pomaže nikakva prilagodba sistema, već isključivo poboljšanje talenta. Sve ove momčadi su manje-više dosegle vlastiti plafon i jedini način da ga pomaknu nije usavršavanje postojećih filozofija, već nešto puno banalnije - dodavanje talenta. Kada bi San Antonio i Miami imali još jednog kvalitetnog centra, mogli bi ih smatrati savršenim momčadima, a slična stvar se događa i kod Pacersa i Memphisa po pitanju šuta. Jednog kvalitetnog swingmana koji gađa tricu s 40% (Redick?) i koji zahtijeva pažnju obrana udaljeni su od titule kompletne momčadi i samim time ozbiljnog izazivača. Boston i Chicago? Njima nedostaje još jedna kockica više (Bullsima uz Rosea treba još spomenuti swingman sposoban zabiti tricu, ali i trčati u obrani tranzicije, dok Boston treba i jednog takvog plus još i centra koji može skakati iznad prosjeka).

2. THUNDER (5220)

ZEN

Spursima pogotovo neće biti lako ostati na vrhu rankingsa pored Thundera koji ne pokazuje znakove umora i koji praktički cijelu sezonu održava vrhunsku i, još važnije, stabilnu formu, zbog čega bi, ne zadrže li se Spursi na trenutnoj razini i nastave li s padom, već idući tjedan trebali zamijeniti mjesta na vrhu. Njihova snaga je očita - Durant i Westbrook su neuništivi, ove sezone nisu propustili ni jednu utakmicu, a odigrali su gomilu minuta (iako se u zadnjih mjesec dana troše manje nego ikada jer uredno nabiju razliku protiv lutrijskih momčadi). Štoviše, znamo da Westbrook nije propustio utakmicu u karijeri uključujući i srednju i sveučilište, a i Durant ih je do sada propustio tek 14 u već 6 sezona.

Mislim, kada imate jednog kreatora kojega je nemoguće zaustaviti bez udvajanja i posebnih obrambenih prilagodbi, onda vam je lako igrati, a kada ih imate dvojicu, onda gazite s prosječnom razlikom od +10, što je najveća razlika još tamo od Celticsa 2007-2008. S tim da je Boston tada ipak igrao na slabašnom Istoku, a Thunder je na trenutno sjajnom Zapadu.

I još jedan detalj kojim se možemo nadovezati na raniju temu - Oklahoma je šuterski ispod Spursa i Heata jer im nedostaje to vrhunsko kruženje lopte (plus imaju ogroman problem s izgubljenim loptama), ali sve to nadoknađuju (i premašuju) neviđenom lakoćom kojom dolaze na slobodna bacanja - razliku u omjeru slobodnih između prvog Thundera i drugih Lakersa je veća nego između Lakersa i Bucksa koji su inače na 25. mjestu. Bolesno.

3. HEAT (5145)

UP

Sjajne igre u zadnje vrijeme koje su rezultirale nizom od 18 pobjeda (bitna pobjeda protiv njima uvijek nezgodne Indiane) izbacile su ih u sam vrh tako da se više nitko i ne sjeća klimavog ulaska u sezonu. Nastave li Spursi padati bez Parkera, idući tjedan Miami možemo očekivati rame uz rame s Thunderom, gdje im je, ruku na srce i mjesto. Pa će tako i statistika dati potvrdu onoga što već gledamo - nitko nije ravan ovom dvojcu kada su u naponu snage (kad već spominjemo izostanke, Dwyane ih je imao 27 od okupljanja velike trojke, što znači da se ne mogu mjeriti s Thunderom po pitanju izdržljivosti, ali, s druge strane, to opet nije ni približno strašan podatak obzirom na količinu vremena koju provedemo na priču o njegovim koljenima).

4. CLIPPERS (5130)

ZEN

Pad je počeo s izostankom Paula, a igra na nižoj razini od one iz prvog dijela sezone nastavlja se i nakon njegova povratka. Dijelom zato što Paul nije u top formi, a dijelom i zato što su dosegli svoj plafon tijekom sezone i više nema prostora za napredak dok ne naprave određene promjene (konkretno, dok ne maknu čovjeka čije ime neću spominjati - ako koga zanima o kome je riječ, rimuje se sa Minnie). Također, ne smijemo zanemariti ni pad učinka klupe - Bledsoe igra sjajno tijekom cijele sezone, ali Crawford je pao na zemlju, kao i Barnes. Da ne spominjemo kako se Odom s nje nije ni pomaknuo.

4 faktora također upozoravaju da Clippersi imaju ozbiljnih problema koji bi se itekako mogli eksploatirati u playoff košarci. Nećemo sada o nedostatku sistema u napadu - Vinnie je u pravu kada kaže da je Paul dovoljno dobar da sakrije sve njihove mane, a njihova tranzicija i skok u napadu više su nego solidni (praktički, jedini im je problem što baš ne pucaju najbolje slobodna). Ne, njihov problem je obrana, točnije slaba kontrola obrambenog skoka, posebice kada je Jordan na klupi (što je često), kao i gomila prekršaja koju rade u reketu (što opet proizlazi iz čestih grešaka u rotacijama i preuzimanjima, točnije u nedostatku pravog sistema i na ovom djelu parketa - koliko god Paul bio sjajan kradljivac lopti, ovo ni on ne može sakriti).

5. NUGGETS (4820)

ZEN

Odličan napad, osrednja obrana s jednim ogromnim felerom (rupom u reketu). Dok McGee dovoljno sazrije da je zakrpa, George Karl će tri puta otići u mirovinu. Ono što je zanimljivo - za momčad koju najveći broj koševa postiže iz reketa i izvlače velik broj osobnih, postižu jako malo koševa s linije. Razlog - pucaju slobodna u rangu Lakersa i Pistonsa (njihov Howard/Drummond zove se Iggy koji je trenutno na 58%, a ne pomažu im ni postotci McGeea, Farieda i Brewera). Dodaj ovome da ne mogu zabiti ni tricu iznad prosjeka i jasno je kako im trebaju svi ti ulazi (imaju 6 pokušaja više na obruču od sljedeće momčadi) da nekako održe učinkovitost (a nije na odmet ni što kupe najveći broj skokova u napadu nakon Memphisa).

6. GRIZZLIES (4505)

UP

Ne samo da su ostali gdje jesu nakon odlaska Gaya, nego se iz tjedna u tjedan penju u kvaliteti igre. Gasol i Conley očekivano su dobro reagirali na promjenu konteksta - individualno su im brojke skočile ne samo na najbolje u sezoni nego možda i na najbolje u karijeri, a nisu za zanemariti ni glasine koje kažu da je jedino trener Hollins imao prigovore oko tradea, dok su neki igrači čak otvorili i šampanjac. Konkretno, taj netko je Randolph, iako on za to ima najmanje razloga - odlaskom Gaya potrošnja mu se povećala, ali ne i učinak. Zadnjih mjesec dana brutalno je loše šutirao, dijelom svakako i zbog ozljede, a dijelom jer je njemu kao novoj nominalnoj prvoj opciji pripala čast da uzima sve one loše šuteve s istekom napada koji su obični pripadali Gayu.

7. PACERS (4335)

UP

Napadački su se malo digli, nešto zbog boljeg šuta, nešto zbog sve boljeg skoka i sve većeg broja slobodnih. Lani su imali sličnu formulu - dominirali su u sporednim kategorijama, bili loši u glavnoj, a ove je dodatni problem što gube dosta lopti (manjak Collisona i Grangera plus Georgeovo sazrijevanje koje ih je koštalo poprilično lopti i živaca, ali će se dugoročno isplatiti). Međutim, dok god ne postanu barem prosječna NBA momčad što se tiče realizacije, sve je to uzalud.

8. KNICKS (4270)

ZEN

Ne maze ih ozljede u zadnje vrijeme, ali se i dalje šuterski uspijevaju držati na životu uz dozu Woodsonove alkemije - iako su bliži Kingsima i Bobcatsima nego playoff momčadima kada je obrana u pitanju, skupljaju uvjerljivo najveći broj skokova u obrani plus su i dalje dobri u pritisku na loptu. Naravno, glave ih košta gomila otvorenih šuteva koje ostavljaju protivnicima - kada makneš Chandlerovu pokretljivost i Kiddov IQ, ostaneš s hrpom ispodprosječnih obrambenih igrača (Shumpert je agresivan stoper, ali njegova šuterska neučinkovitost ne uklapa se u stil igre). Uglavnom, forma s početka godine je daleki san, ali, ostanu li na ovoj sadašnjoj razini, mogu biti zadovoljni.

9. LAKERS (4255)

ZEN

Nema nikakvog drastičnog pomaku u njihovoj igri tijekom zadnjih mjesec dana - napad je i dalje u gornjoj trećini, obrana u donjoj. Dwight igra bolje, ali dok gledaš matadorsku "obranu" koju igraju Kobe, Artest i Nash (nepostojanje obrane na perimetru glavni im je problem, manje ukradenih lopti od njih kreira samo Orlando), postaje jasnije da ni Dwight od prije tri sezone ne bi stigao sve ovo zatvoriti i učiniti ih solidnima u ovom segmentu igre. Međutim, možda je baš u toj stabilnosti razlog zašto nižu pobjede - pronašli su top 8 rotaciju (znak da itekako ozbiljno shvaćaju situaciju), a Nash (šuterski) i Dwight (skakački) zaokružuju Kobeove sjajne partije kojima ipak pripada najveća zasluga zašto su uopće došli u priliku izboriti playoff. Faza traženja iz prvog dijela sezone je tako odavno zaboravljena, a igre tijekom zadnjih mjesec dana jasno potvrđuju kako su Lakersi solidna playoff momčad. Koja bi, ostane li u ovom stabilnom ritmu, rezultatski vrlo lako mogla preskočiti ne samo Jazz, već i Rocketse i Warriorse, kojima strelica forme pokazuje prema dolje.

10. ROCKETS (4155)

DOWN

Iako ih je trade za Robinsona koštao učinkovitosti i u napadu i u obrani, pad je relativno malen i neće se osjetiti, za što će dobrim dijelom biti zaslužan i lagan raspored do kraja sezone. Rocketsi jednostavno igraju stilom koji je jedinstven u ovom trenutku u ligi, a to znači da će izbjeći veće probleme - njihov run and gun, tranzicija i stalna pick & roll aktivnost jednostavno nisu nešto na što bi se lutrijske momčadi mogle pripremiti u ovom dijelu godine (a čekaju ih susreti protiv gomile takvih do kraja sezone). S druge strane, koliko god im dobro došao protiv Suna ili Kingsa ovog svijeta, taj originalni stil im baš i neće pomoći u playoffu - kada se utakmice uspore, kada protivnik bude imao dovoljno vremena za prilagodbu i kada Houston ostane bez prednosti koju im donosi brži ritam, napadački učinak više neće biti toliko bitan koliko će postati bitna nemoć da igraju obranu (u usporedbi s usamljenim Asikom, Chandler i Dwight se u svom reketu osjećaju kao na obiteljskom okupljanju).

11. CELTICS (4125)

UP

Kod njih nije došlo do nikakvog bitnog pomaka u stilu igre - obrana je i dalje vrhunska, napad je i dalje na dnu, ali ključno je što konačno prezentiraju onu individualnu kvalitetu za koju smo znali da je imaju i koja radi razliku u odnosu na prvi dio sezone. Docov najveći uspjeh je što i u ovom periodu uspijeva donekle odmoriti Piercea i Garnetta (iako to nije ni izbliza dovoljno da ih sačuva za playoff), a to mu omogućuje sve bolja igra klupe.

12. BULLS (4045)

ZEN

Usprkos svim problemima s vanjskom linijom i stalnim ozljedama pod košem, Bullsi se drže u ovoj kategoriji playoff momčadi tijekom cijele sezone. Što je dobar znak da bi s Roseom u postavi mogli ozbiljno podići razinu igre. Ako ovaj ikad zaigra.

13. HAWKS (4000)

ZEN

Rast forme Horforda, Smitha, pa i Teaguea, ne osjeti se jer su ostali bez klupe - Williams je izgubljen za sezonu, Pachulia ima problema s ahilovom tetivom, a Harrisa muče gležnjevi. Sve što su dobili ulaskom u formu udarnog trojca, izgubili su gubitkom ozbiljne rotacije.

14. NETS (3935)

UP

Iz tjedna u tjedan skupljali su sve više i više bodova, a taj trend je prvenstveno baziran na jednom - sve boljim Deronovim šuterskim učincima. Evo jedan plastičan primjer - u zadnjih mjesec dana ukupni šut iz igre mu je 45%, ali u prvom dijelu sezone bio je ispod 40%. Da li su gležnjevi bolje? To nitko ne zna, ali u situaciji kada mu se Johnson pred očima pretvara u 3&D igrača, a Wallace u specijalca s klupe, Deron je jedina nada da se ova momčad digne igrom. Sjajna šuterska partija (ili bi bolje bilo reći trening) protiv Wizardsa jasno je pokazala kakav Deron može biti kada je pri vrhu forme - prošli su dani njega kao all-star triple threat playmakera, ali šutirati nije zaboravio.

Njegov problem je isti kao i kod ostalih playmakera ili bekova koji su prve opcije svojih momčadi iako toj ulozi nisu dorasli - uzimaju previše loših šuteva jer su na to prisiljeni zbog nedostatka kreacije na ostalim pozicijama ili čisto situacijski (istek napada). Kada bi igrao uz čovjeka koji mu može olakšati život i pronalaziti ga u spot-up situacijama, Deron bi zasigurno podigao razinu igre - trenutno većinu akcija završava ili u izolacijama ili nakon pick & rolla, gdje je čak pola poena slabiji realizator po pokušaju nego kada ga netko pronađe povratnom loptom. Joe Johnson je mogao biti taj (nekada je i bio), ali za ostvariti takav oblik simbioze trebali su se spojiti prije 3-4 sezone kada su obojica bila u naponu snage.

15. WARRIORS (3800)

DOWN

Imaju daleko najveću regresiju u ligi, od čak 400 bodova u mjesec dana (12 poraza u zadnjih 17 utakmica). Dijelom je to svakako zasluga rasporeda, ali dijelom je u pitanju i pad na zemlju. Warriorsi su cijelu sezonu igrali u punoj formi s maksimalnim pristupom u svakoj utakmici, a tako se ne može izgurati žrvanj NBA sezone. Landry i Jack su potrošeni, Bogut nije ni blizu ozbiljne forme, Barnes je naletio na rookie zid (što ga ne sprječava da uzima blesave šuteve u situacijama kada to ne bi trebao - mislim da nisam gledao ni jednu njihovu utakmicu ove sezone u kojoj Barnes u ključnim trenucima ne bi odigrao kao bezglavi rookie), a Leea su usporile ozljede.

Jedini koji se donekle drže su Curry i Thompson, ali to je premalo za ozbiljan napad, kamoli obranu. Sreća njihova što su iskoristili prvi dio sezone da nagomilaju pobjede jer obzirom ne trenutnu formu, pad kvalitete, a time i rezultata, bi se mogao nastaviti. Izuzetno povoljan raspored bi im trebao pomoći da izbjegnu komplikacije, iako je nakon ova dva svježa poraza doma od Rockets i Bucksa pitanje što je to za njih povoljno.

U svakom slučaju, jedno je sigurno - očito je kako se igre iz prvog dijela sezone neće ponoviti u završnici. Tko god ih dobije za protivnika u playoffu, može otvoriti šampanjac jer će protiv sebe imati momčad sa scoreom vrijednim playoffa koja igrom pripada u lutriju.

16. JAZZ (3590)

ZEN

Ozljede ih ne štede (Jeffersona zglob, Millsapa koljeno), tradicionalno ne mogu dobiti u gostima, a tu je i Corbin koji ne odustaje od raspodjele minuta koja je dovela do toga da su u zadnjih šest susreta imali šest startera koji nisu zabili ni koša (tri puta Watson, dva puta Foye i jednom Marvin Williams). Corbin previše miksa, a previše rošada u rotaciji u ovo doba sezone jednostavno nisu poželjne. Izgleda da od napete bitke za posljednjim playoff mjestom neće biti ništa - Lakersi su pronašli identitet, a Rocketsi i Warriorsi imaju previše lagan raspored da bi prokockali ovih nekoliko utakmica plusa (samo da pobijede u onima protiv lutrijskih momčadi, završit će iznad 42 pobjede). Jazz igra uvjerljivo najviše utakmica protiv playoff momčadi - čak i da ih dobije desetak, što se ne čini nemogućim jer brojke pokazuju da im razina igre nije previše pala u odnosu na ono što su prikazivali inače, izgleda da im samo nekakva ozljeda Lakersa može pomoći.

17. BUCKS (3580)

ZEN

Koliko god Ellis i Jennings iritiraju lošim izborom šuteva, dvije stvari im ne možemo zamjeriti - trud u oba smjera i činjenicu da kada pogađaju, to stvarno izgleda sjajno (iako ću si svečano propucati glavu čujem li još jednom onu iritantnu pjesmu posvećenu njima na league passu). Svaka čast Boylanu na hrabrosti da povremeno koristi Redicka za popunu druge bočne pozicije u ultra-niskoj postavi, kao i na tome da je konačno pronašao stabilnu rotaciju pod košem. Sanders i Ilyasova dobra su napad-obrana kombinacija, a posebno dobro funkcioniraju Sanders i Udoh kao obrambeni dvojac okruženi s tri šutera - dolaskom Reddicka i ovaj miks pod košem moći će se češće koristiti od onih povremenih epizoda tijekom druge četvrtine. Uglavnom, dobra forma u pravo vrijeme i impuls koji su dobili s Redickom mogao bi poslužiti i za rast, ne samo održavanje postojeće 50-50 razine.

18. MAVS (3540)

ZEN

Dirk se polako diže u formi, Mayo se nakon lošeg perioda igre smjestio u nekakvu sredinu između onoga što je nekada bio (šesti igrač) i onoga što je bio na početku sezone (rasni starter), ali ostatak momčadi je u ozbiljnom padu. Carlisle ni nakon više od dvije trećine sezone još ne zna tko mu je startni playmaker, a ni tko mu je drugi visoki. U ovakvoj situaciji ni načeti Marion ne pomaže, a sve skupa je dovelo do stagnacije nakon laganog rasta forme koja ukazuje da je ovo što trenutno pružaju plafon ovih Mavsa koji može narasti samo u slučaju da Dirk i Marion odjednom zaigraju sa 100% (što niti je realno očekivati, a niti za tim ima potrebe). Mislim, nije da i ranije nije bilo jasno kako su ispali iz playoff utrke, ali pad učinka u ovom tjednu nakon prethodna dva tjedna rasta pokazuje kako su iscrpili sve resurse.

19. RAPTORS (3390)

DOWN

Nakon što im se s dolaskom Gaya poklopio izuzetno povoljan raspored (gomila laganih utakmica doma), koji im je dao rezultatski poticaj, čim se raspored stabilizirao i čim su krenuli na put, Raptorsi su se vratili razini igre koju su prikazivali i prije tradea. Nemam pojma što to govori o Rudyu, ali znam da njegova partija protiv Lakersa kazuje više od riječi - kada uspiješ zasjeniti Kobea Bryanta količinom loših šuteva koje si dopuštaš, onda si stvarno posebna klasa. S tim da je bitna razlika i u tome da Bryant svoje krumpire često i ubaci, što kod Gaya nije slučaj - nije ni čudo da ga Casey gotovo pola minuta koristi kao četvorku u niskoj postavi. Uglavnom s DeRozanom kao trojkom, a Andersonom kao šuterom na drugom boku, iako postoji i ultra-blesava kombinacija u kojoj umjesto Andersona imamo Fieldsa - držati ovakva tri, samo nominalno, vanjska igrača u postavi stvarno graniči s parodijom.

20. BLAZERS (3380)

ZEN

Rezultatski su ispali iz playoff trke, ali, usprkos tome što im je iz tjedna u tjedan raspored sve teži, Blazersi se ne prestaju truditi, dapače - kroz cijeli zadnji mjesec primjetan je mali rast forme. Dio razloga krije se u nešto boljem zdravstvenom stanju Matthewsa i Batuma, povratku Lillarda bliže formi s početka sezone nakon što je naišao na rookie zid, a dio razloga je jednostavno kvaliteta njihove jezgre (što im daje otpornost na vanjske faktore poput snage protivnika). Dovođenje Maynora također se pokazuje pravim potezom - čovjek mijenja sva tri vanjska startera i time daje ovoj momčadi toliko potrebnu NBA kvalitetu s klupe. Ipak, glavni razlog za nešto veći napredak u zadnjem tjednu pobjeda je protiv Spursa - tih 30 razlike popravilo im je koš razliku i praktički im donijelo skok za 5 pozicija u situaciji kada su svi oko njih počeli padati.

21. SIXERS (3290)

ZEN

Prvi dio sezone još su se nekako i držali, dok ih stalni problemi s ozljedama nisu smjestili u lutriju. Trend tijekom zadnjih mjesec dana ne pokazuje da se imaju namjeru izvući iz ove situacije, dapače - obzirom da su i rezultatski ispali iz playoff trke, imaju još manje razloga truditi se dići razinu igre.

22. WOLVES (3230)

ZEN

To da uspijevaju održati kakvu-takvu razinu igre usprkos stalnim problemima vrijedno je pohvale. Povratkom Lovea i možda još ponekom utakmicom Kirilenka i Pekovića trebali bi se održati na ovoj razini, ostanu li bez njihove pomoći slijedi pad među 5 najgorih. Obzirom na razvoj situacije, očito je da se ni jedan od trojice neće žuriti s povratkom, stoga možemo očekivati da je ovaj period stabilnosti gotov i da slijedi kolaps (kojega najavljuju i dva posljednja brutalna poraza s 23 razlike od Denvera i Dallasa).

23. WIZARDS (3040)

ZEN

Nakon kratkoročnog skoka izazvanog povratkom Walla i zdravljem Nenea, Okafora i Arize, opet padaju na razinu od prije mjesec dana. Razlog? Izgubljene lopte. Wall ih je sam-samcat bacio na dno u ovoj kategoriji što je pravo čudo obzirom da Rocketsi igraju suludim tempom i da su do sada uvjerljivo bili najgori tijekom većeg dijela sezone. Uglavnom, ono što su dobili boljim šutom (do kojega dolaze zato jer je Wall sposoban kreirati prostor suigračima), izgubili su s povećanim brojem bačenih lopti, što ih i dalje čini najgorim napadom u ligi.

24. PISTONS (3030)

DOWN

Pad je počeo gubitkom Drummonda, ali i uključenjem Calderona u rotaciju - njihova pristojna obrana tone sve dublje i dublje jer dvojac Calderon - Knight na boku ne može zaustaviti nikoga. Stoga se postavlja pitanje zašto ga uopće forsirati umjesto da se pruži šansa klupi krcatoj mladim igračima. U novim okolnostima teško je očekivati da bi se i povratkom Drummonda pad zaustavio.

25. HORNETS (3010)

DOWN

Stalno ih gnjave problemi s ozljedama (zbog kojih Davis i Gordon nikako da uhvate ritam, a sada su ostali i bez Smitha - gubitak Riversa nećemo spominjati da ne bi ispalo kako se radi o nečemu bitnom) zbog čega su pred ispadanjem iz društva ovih nešto solidnijih lutrijskih momčadi među kante za napucavanje. Ne treba ni napominjati da će, dobiju li nešto konstantno od Davisa i Gordona, forma krenuti u suprotnom smjeru.

26. CAVS (2540)

ZEN

Obrana je standardno kriminalna, ali, dok Irving ima volje igrati (nakon svih dosadnih ozljeda koje su ga napale kroz karijeru, sada se javljaju i nekakvi problemi s koljenom, a izgleda i ramenom), napad je u stanju zabiti dovoljno da ih održi "konkurentnima". Maknu li ga iz rotacije kako bi ga sačuvali, pad je neizbježan, čak i u ovoj konkurenciji gdje svi padaju.

27. KINGS (2530)

UP

Malo kasno, ali Cousins, Thomas, Evans i Thornton konačno su odigrali jedan period sezone u kojem istovremeno pružaju tragove života. Ništa što bi trebalo shvatiti kao dobar znak za ubuduće, već jednostavno imaju previše napadačkog talenta da bi baš cijelu sezonu igrali bez jednog ovakvog bljeska.

28. SUNS (2495)

DOWN

Otpao je Gortat, a počele su i pripreme za iduću sezonu - sve više minuta dobivaju čudne postave s tri četvorke i čudni igrači poput Wesa Johnsona (pohvalno da su u rotaciju uključili i Marshalla, ali i Haddadia, koji ima običaj odigrati solidno kada uspije ostati na parketu - čovjek ima bizaran običaj imati jednak broj osobnih kao i koševa). Obzirom da smo znali da će se ovako nešto dogoditi, još jednom se postavlja pitanje - zašto nisu Dudleya ili Gortata pretvorili u bilo što tijekom prijelaznog roka?

29. MAGIC (2205)

DOWN

Ozljede, promjene i dodatna mladost u rotaciji napravili su svoje - manjak talenta konačno je došao do izražaja i Magic se raspao. Ostaje im onaj prvi dio sezone u kojem su pokazali da su u stanju igrati košarku, što je prije svega zasluga trenera Vaughna koji je od prvog dana postavio temelje buduće kvalitetne obrane prenesene iz San Antonia - kontrola skoka i igranje obrane nogama, a ne rukama (od čega bi dugoročno najviše koristi mogao imati Vucevic, koji još ne zna koristiti masu i visinu, ali barem djeluje mobilno i energično u rotacijama - volja se ne može naučiti, a pravilno čitanje igre i postavljanje mogu).

30. CATS (1765)

ZEN

Dobra stvar kada si na dnu je ta da nemaš kamo nego prema gore (samo da im se ne bi dogodilo kao s hrvatskom ekonomijom pa da ispade kako je dno poprilično rastezljiv pojam). Ključno je da izvedbom ni trenutka ne prijete onima ispred sebe - Dunlap je pokušao s nekoliko trikova (napadanje reketa posuđeno od mentora Karla funkcionira - više slobodnih od Bobcatsa pucali su samo Thunder, Rocketsi, Lakersi i Nuggetsi, dok presing kojega je pokušao prenijeti s NCAA razine baš i nije ostavio traga), ali sve skupa nije ni izbliza dovoljno da sakrije nemoć ove momčadi da zabije ili obrani šut.

7Mar/1312

NCAA TOP 16 – MARCH EDITION

Posted by Gee_Spot

Ludilo kreće. U idućih desetak dana dobit ćemo pobjednike svih konferencija koji će zaslužiti direktan plasman na završni turnir, a, doslovno trenutak nakon što završi zadnji konferencijski turnir, mudre sijede glave NCAA košarke zatvorit će se u ratnu sobu, okruženi viskijem, cigarama i mladićima u togama, kako bi popunili ostatak bracketa uz pomoć samo njima razumljivog principa.

Tjedan nakon što saznamo bracket bit će ispunjen prognozama i najavama NCAA turnira, a do tada treba odraditi zadnji ovogodišnji top 16. Dakle, slijedi popis momčadi koje imaju najveće šanse odraditi posao u turniru, a sve bazirano na obrambenoj i napadačkoj učinkovitosti u 4 faktora, odnosno težini rasporeda. Iznenađanja će biti i tijekom idućih desetak dana – uostalom, ne zaboravimo da Kentucky lani nije osvojio turnir vlastite konferencije (poraz od Vanderbilta) iako su u njega ušli s 16-0 iz regularne sezone – a nema sumnje kako će ih biti i u turniru, stoga je jedino ispravno rješenje u ovakvom potpuno nasumičnom kontekstu fokusirati se na izvedbu tijekom dužeg vremenskog perioda.

Na vrhu opet imamo malih promjena. Iako su Hoosiersi izgubili 2 od zadnje 3 utakmice (od čega posebice boli blijeda izvedba prije par dana protiv Ohio Statea), i scoreom i izvedbom i dalje su rasna Final Four momčad. Takav status zadržala je i Florida koja s kombinacijom četvrtog napada i druge obrane izbija na sam vrh i po prvi put ove sezone preskače Indianu. Međutim, ključna promjena je ispadanje Michigana i Syracuse koje u top 4 mijenjaju povratnik Louisville i po prvi put Gonzaga (koja je napravila korak naprijed iz top 8 u top 4).

Elite Eight uz spomenute Michigan i Syracuse čine opet probuđeni Kansas i Duke (da sezona traje još par tjedana zasigurno bi upali u Final Four), što znači da je iz top 8 ispao toplo-hladni Pittsburgh kojemu društvo u Sweet Sixteen čine Michigan State, Miami, Wisconsin, Ohio State, Oklahoma State i dvije pridošlice, Georgetown i VCU, koji je nakon dva mjeseca koketiranja konačno postao dio top 16.

Za razliku od prošlog mjeseca kada smo imali čak 4 izmjene u top 16, ovaj put su nas napustila samo 2 imena – Arizona koja je u zadnjih desetak dana izgubila još dvije utakmice čime je potvrdila svoju prosječnost (bore se za vrh u opet slabašnoj Pac 12 konferenciji) i Kentucky. Nakon gubitka Noela imaju solidan 3-2 score uz gadan raspored čime su zadržali status druge momčadi u konferenciji nakon Gatorsa, ali igra u obrani im se primjetno srozala što ih je koštalo prošli mjesec izborenog top 16 statusa.

FINAL FOUR

FLORIDA

Iako podatak o top 5 obrani i napadu stvarno zvuči zastrašujuće i stavlja Gatorse u ulogu prvog favorita za osvajanje naslova NCAA prvaka, treba biti realan – njihov SEC ove godine baš i nije reprezentativna konferencija, a koliko god prilagođavali snagu rasporeda, nikada ne možete znati koliko se jedan kontekst razlikuje od drugoga. Florida iz prvog dijela sezone tako ima poraze od Arizone i Kansas Statea, a u konferenciji imaju 3 poraza na gostovanju od solidnih momčadi poput Arkansasa, Tennesseea i Missouria (s tim da samo ovi potonji imaju sigurnu pozivnicu za turnir).

Dakle, očito je da usprkos brojkama nemaju razinu talenta na koju se mogu osloniti u trenutcima kada sistem ne funkcionira savršeno, što u njihovom slučaju znači kada napad ne može zabiti dovoljno – čak su i u porazima obranu igrali na visokoj razini. To znači da postoje itekakve šanse da nalete na minu u ranijim fazama turnira, čime samo još jednom možemo zaključiti kako će ovo biti jedan od zabavnijih bracketa zadnjih godina, kako za ispunjavanje, tako i za gledanje.

Za dva dana gostuju kod Kentuckya gdje bi pobjedom mogli potvrditi suverenost nad konferencijom, a time se i još jednom istaknuti kao Final Four materijal. Za momčad je pak najvažnije da je rotacija kompletna i da uz sjajnu petorku imaju i solidnu podršku klupe – uz snažnog skakača Willa Yeguetea (rotira se s Youngom i Murphyem) i tricaša Michaela Fraziera (mijenja sve tri vanjske pozicije), formu s početka sezone je konačno uhvatio i dežurni stoper na perimetru Casey Prather (propustio siječanj, lagano se vraćao u veljači) čija dužina i brzina se sjajno uklapaju u stil igre Gatorsa i koji odlično dođe treneru Donovanu da malo razbije revolveraški combo dvojac na boku Rosario-Boynton (a kojega mora trpiti jer se radi o dva najbolja kreatora na rosteru).

INDIANA

Spomenuli smo dva nedavna poraza protiv solidne Minnesote i inspiriranog Ohio Statea (koji je konačno uspio dobiti jednu momčad iz gornjeg doma i to na gostovanju) – koliko god se radilo o čudnim rezultatima, oni ne umanjuju kvalitetu napada Indiane (koji je i dalje uvjerljivo najefikasniji u NCAA košarci i to u daleko najtežoj konferenciji koja daje čak 5 momčadi u naših top16). Obrana je usprkos Oladipovim stoperskim kvalitetama na boku i dalje propusna, ali, kada Hoosierse sluša šut, malo je momčadi trenutno u NCAA koje ih mogu pratiti.

Uostalom, odlična prilika da se iskupe stiže već za tri dana – idu u goste Michiganu koji ima sličan stil igre (sjajan napad, tanka obrana), ali ni približno kvalitetnog visokog poput Zellera ili bočnog stopera poput Oladipa. Ovo je matchup koji im odgovora i koji bi morali dobiti bez obzira na šutersku kvalitetu Michigana – još jedan poraz u ovako kratkom periodu mogao bi ih ozbiljno uzdrmati pred završnicu sezone i turnire u kojima su hladna glava i vruća ruka najvažniji.

LOUISVILLE

S Diengom u postavi obrana se toliko stabilizirala da su učinkom prestigli Gatorse, plus su iskoristili nešto lakši raspored da nakon tri poraza krajem siječnja opet ožive napad. Što u njihovom slučaju ne znači previše, ali barem Russ Smith ne puca 20% iz igre. Big East se na kraju krajeva pokazao kao konferencija u kojoj obrana igra ključnu riječ, što potvrđuje i uspon limitiranih momčadi poput Georgetowna i Marquettea, stoga projicirati neki veći uspjeh za Louisville nije zahvalno. Konferenciju u kojoj je dovoljno ubaciti 55 za pobjedu svakako mogu osvojiti, ali, ne dobiju li ulogu prvog ili drugog nositelja i nalete li na napade poput Indiane, Dukea i Michigana u ranijem dijelu bracketa, teško će vidjeti Final Four.

GONZAGA

Gonzaga ovako visoki plasman može zahvaliti činjenici da, koliko god se trudili prilagoditi njihovu izvedbu snazi rasporeda, ipak nismo u stanju napraviti dovoljno dobar posao. Gonzaga je imala neusporedivo lakši put kroz sezonu od jedne Indiane, zato njihov visoki plasman treba uzeti sa zrnom soli, a pogotovo treba ignorirati činjenicu da su ih novinari rangirali kao prvu momčad u NCAA. Samo, kako zamjeriti ikome što se oduševljava s njihovih 16-0 u konferenciji kada to i gotovo svaka ozbiljna statistička analiza donekle potvrđuje?

Njihov napad je u rangu Indiane, a unutar-van balans kojega donosi osovina Pangos-Harris-Olynyk zasigurno bi izdržao i pritisak puno žešče konkurencije. Ali, u tome i jeste poanta – dok ne krene NCAA turnir i dok ne nalete na protivnika najviše klase, nećemo stvarno znati koliko je Gonzaga u stanju odgovoriti na izazov.

Pregazili su prvog konkurenta u konferenciji St. Mary's, a zatim su na strani dobili i treću relevantnu momčad u WCC, Brigham Young, što bi teoretski moglo poslužiti kao potvrda kvalitete, ali i Mary's i BYU ove sezone su ispod razine na koju su nas navikli zadnjih godina.

ELITE EIGHT

KANSAS

E, ovo je već Kansas na kakvoga smo navikli. U zadnjih 7 utakmica ostvarili su 7 pobjeda, gazili su sve pred sobom doma, a na strani su isčupali dvije herojske pobjede protiv kvalitetnih suparnika poput Oklahoma Statea i Iowa Statea. Glavni razlog je očit i već smo ga spominjali u ranijim postovima – Elijah Johnson se probudio iz zimskog sna.

Da li je u pitanju dolazak proljeća, riješeni problemi s curom ili nešto treće (znate kako je to s mladim ljudima, razbijaš glavu da shvatiš u čemu je problem, da li je momak ozljeđen, da li su ga obrane prokužile, da li je naišao na zid, a kad ono uglavnom budu hormoni), Johnson je u ovom nizu konačno spojio niz dobrih partija, koje su kulminirale s 39 poena protiv Iowa Statea, iako ne treba zanemariti ni 29 asista koje je skupio u zadnja 3 susreta (toliko ih je imao u prethodnih 9).

S živim Johnsonom, odjednom je lakše igrati i Whiteyu i McLemoreu, a sve skupa znači da Jayhawksi hvataju formu u pravom trenutku i da bi trebali biti najbolji kada je to najpotrebnije, taman pred turnire.

DUKE

Povratak Ryana Kelly postavio je stvari na mjesto. Naravno da Kelly neće svaku večer zabiti 36 koševa uz 7-9 za tricu kao što je to napravio dok je rešetao Miami, ali njegova sposobnost da raširi reket itekako je bitna za ovaj napad, kao što je njegova visina nužna u obrani. Uglavnom, sada kada imaju svog ključnog igrača nazad u postavi, Blue Devilsi se mogu nadati novom Final Fouru – nemaju obranu dostojnu prvaka i nemaju vanjskog igrača koji može uzeti stvar u svoje ruke, ali dok mogu trpati imaju šanse.

SYRACUSE

Boeheimova zona trenutno je na skromnih 11-6 u konferenciji, koji bi se mogli pretvoriti i u 11-7 izgube li ovaj vikend na gostovanju kod Georgetowna (Georgetowna koji ih je već razmontirao u njihovoj dvorani). Međutim, velika većina tih poraza dogodila se u završnicama i u gostima, tako da nije u pitanju kraj svijeta – njihova obrana je i dalje vrlo dobra, a napad im je kriminalan kao i svakoj drugoj momčadi u NCAA koja se ne zove Indiana, Michigan ili Gonzaga.

Naravno, kada imate dva beka koja gađaju tricu ispod 30% nikako ne možete biti favorit, čak ni na ovoj razini, ali ta obrana im daje šansu – u turniru je uvijek moguće da na jednu večer Triche ili Carter-Williams spoje seriju šuteva iz vana i tako slome nekoga s puno boljim pedigreom.

MICHIGAN

O njima već sve znamo (kao što su i oni svjesni da će im za uspjeh na turniru ključan biti ždrijeb) – sjajan napad predvođen fantastičnim playmakerom i slasherom koji je okružen gomilom kvalitetnih šutera, a sve skupa zaokruženo slabom obranom i nedostatkom mišića i centimetara pod košem.

SWEET SIXTEEN

PITTSBURGH

Ovdje smo već u kategoriji momčadi koje ovise o trenutnoj inspiraciji. Pitt ima dovoljno tijela pod košem da vas pošteno oznoji i u obrani i u napadu (kupe ogroman broj skokova u napadu), kao i dovoljno ruku da vas izrešetaju. Problem je samo predvidjeti kada će se te dvije stvari poklopiti. Ono što je ključno istaknuti je da igraju uvjerljivo najsporijim tempom od svih ozbiljnih momčadi u konkurenciji (da, sporiji su i dosadniji čak i od Wisconsina), a iz te gomile napada od 35 sekundi kojima vas obasipaju, uz dobru kontrolu lopte i dobar skok, uvijek se izrodi nekakva frustracija (ako ne protivnikova, onda svakako promatračeva). Uglavnom, momčad protiv koje će biti gušt navijati.

WISCONSIN

Za njih vrijedi gotovo isto kao i za Pitt (posebice ovo o navijanju protiv) – guše vas tempom i obranom, s tim da njihov forte nije toliko napadački skok koliko onaj obrambeni. Bo Ryan je old scholl trener kojem je najvažnije da igrači paze na loptu (od njih ih gubi manje samo Michigan, koji ipak ima izvjesnog Treya Burkea na playu) i obrambeni skok (tu su najbolji među ovom našom top 16 konkurencijom), kao i da 35 sekundi trče besciljno u napadu kako bi na kraju uzeli loš šut.

MICHIGAN STATE

Spartansi su doživjeli tri zeznuta poraza u tri zadnje utakmice (doma od Indiane, na strani od Ohio Statea i Michigana), ali su i u njima pokazali da na njih treba računati. Žilava veteranska petorka s dovoljno snage i visine brine se za kvalitetnu obranu, a napad se sve više fokusira na čovjeka koji bi mogao biti x-faktor. Naime, brucoš Gary Harris ne samo da dobiva sve više minuta i lopti, nego se i sve brže penje na raznim draft boardovima – do jučer je smatran igračem za donju trećinu prve runde 2014. da bi danas bio lutrijski pick već ove godine.

Tu je najveću rolu odigrao upravo trener Izzo, koji inače ne voli bacati u vodu brucoše, ali koji je shvatio da mu ovu trenutnu veteransku jezgru bez Draymonda Greena podići može samo ekstra talent koji je prvi dio sezone muku mučio s ozljedama. Konačno zdrav, Harris to svakako jeste – all-round atleticizom i građom podsjeća na Bradleya Beala, a nikada ne znate što igrač takvog potencijala može napraviti u turniru. Uhvati li idealnu formu u pravo vrijeme (ima sjajnu šutersku tehniku, ali to za sada ne prate postotci), ovakav kreator na boku mogao bi srušiti sva predviđanja.

MIAMI

S druge strane, da Michigan ima malo njihove snage i mase u sredini, gdje bi im bio kraj. Canesi su se malo šuterski ohladili, nemaju ni elitnu obrani ni elitini napad, ali nalete li na matchup u kojemu mogu eksploatirati fizičku prednost u sredini i tako otvoriti prostor za vanjsku igru i pick majstorije dvojca Larkin-Kadji, sve je moguće.

OHIO STATE

U pravom trenutku vrhunskoj obrani dali su i napadački poticaj, što je dovelo do dvije sjajne pobjede protiv Indiane i Michigan Statea, čime su konačno pokazali da mogu pobijediti i najveće favorite ako im se sve posloži. Uz standardno solidne partije Deshauna Thomasa, za sve bolje igre zaslužni su i nikad bolji Aaron Craft, ali i duboka rotacija – Thad Matta možda nije briljirao s puno talentiranijim rosterima, međutim teško je trenutno naći trenera koji više izvlači iz manje talenta.

OKLAHOMA STATE

Marcus Smart više nije tajna, sve glasnije se priča o njemu kao o potencijalnom prvom picku i novom NBA monstrumu u stilu Erica Bledsoea i Russa Westbrooka. Međutim, za Oklahoma State je u ovom trenutku bitno da i LeBryan Nash igra svoju najbolju košarku od kada je na kampusu, kao i da ovu dvojicu prati šuter Markell Brown. Nemaju potreban oslonac pod košem, ali poklopi li se Brownova šuterska večer s dominantnom partijom Smarta i Nasha, mogu iznenaditi.

VCU

Konačno su upali u top 16 iako su od zadnjih rankingsa izgubili od najvećeg konkurenta u konferenciji St. Louisa (u gostima). Međutim, nakon toga su svojom kombinacijom presinga i šuta za tri rastavili na komade respektabilna imena poput Xaviera, Butlera i Richmonda, što ih je još jednom potvrdilo kao prvo ime u nikad boljoj Atlantic 10 konferenciji (upravo su joj se oni i Butler pridružili ovoga ljeta), ali i kao jedinu momčad među top 16 koja ne dolazi iz velikih 6 konferencija.

GEORGETOWN

Uletjeli su u top 16 na krilima fantastične obrane i niza od 11 pobjeda prekinutog sinoć kod slabašne Villanove. Međutim, tijekom tih 11 pobjeda dobili su Louisville i Marquette doma, odnosno Syracuse, UConn i Cincinnati na strani, što je sasvim dovoljno da ih ubacimo u elitu.

Ključna promjena koja se dogodili u ovom periodu u odnosu na ono što smo gledali ranije tijekom sezone je napadačko buđenje Otta Portera koji je odigrao valjda individualno najbolji niz partija ove sezone uopće u NCAA. Iako su njegove all-round kvalitete i NBA fizikalije bile neosporne, zbog čega je i smatran talentom vrijednim prve runde, nitko nije mogao predvidjeti da će Porter odjednom postati i prvoklasni snajper.

U konferenciji u kojoj se nalaze neke od najboljih NCAA obrana koje su isključivo fokusirane na njega jer na rosteru nema poštenog suigrača, Porter je uz sve ono što odradi u obrani i organizaciji napada (stoper na perimetru i point forward) još stigao zabijati kao lud – prije ovog niza pobjeda zabijao je manje od trice po utakmici, a tijekom niza prosjek mu je skočio na 2.5. I nije u pitanju samo bolji šut iz vana, već i to što je on stigao uz povećanu potrošnju.

Njegova partija protiv Syracuse bila je kruna svega – imao si dojam da ne može promašiti odakle god da potegne (33 poena uz 5 trica), a uz to je izgledao i kao muškarac među djecom u obrani. Mislim, nemoguće je reći da je Porter siguran lutrijski pick i da je u pitanju novi Scottie Pippen, ali da će onaj tko ga draftira dobiti u najgorem slučaju 3&D trojku startne kvalitete koja zna vrtiti napad, u to više nema sumnje.

OUT

KENTUCKY

Učinak obrane je pao bez Noela, to je očekivano, a neiskustvo se itekako osjeti na strani – nakon što su ostali bez budućeg lutrijskog picka, pregazili su ih i Tennessee i Arkansas. Dobra vijest je što su u ovom periodu bez Noela dobili dvije najbolje partije Alexa Poythressa, kao i to da je Archie Goodwin spojio niz utakmica bez većih oscilacija u igri. Međutim, sve je to premalo za nadati se većim uspjesima na turniru – Willie Cauley-Stein bio je s razlogom jedan od top 5 centara bogate srednjoškolske ponude, ali ipak nije na razini Noela kada je u pitanju kretanje u obrani, čitanje igre i skakanje. A s ovakvim nestalnim napadom, ne možeš si dozvoliti i obranu na koju se ne možeš osloniti ako ciljaš napraviti značajniji rezultat od utješnog nastupa na NCAA turniru.

ARIZONA

U osrednjoj konkurenciji Pac 12 momčadi uspjeli su nanizati 4 poraza u 7 utakmica (i pri tome izgubiti već drugi put ove sezone od neuvjerljivog UCLA). Igrali su na širinu, okupili su hrpu solidnih igrača, ali nema onog rasnog talenta oko kojega bi se mogla posložiti ozbiljna momčad. Iako su statistički i dalje prvo ime konferencije, rezultatski su dopustili da ih preskoče ne samo UCLA (sami po sebi ogromno razočaranje ove sezone – Ben Howland očito ne zna izvući maksimum iz svojih brucoša), već i skromna California predvođena solidnim šuterom Allenom Crabbeom (koji će sigurno ostvariti zapaženu profi karijeru u Europi) i žilavi Oregon koje predvodi mlađi buraz Singler u sličnoj all-round roli kakvu je na Dukeu odrađivao brat i koji ima dovoljno fizikalija u seniorima Woodsu (žilavi centar NBA visine i mase) i Kazemiu (već treću godinu za redom top 3 skakač u NCAA) da iskoristi i poneki povoljni matchup u NCAA turniru.

BUBBLE

MISSOURI

Vrata ulasku u top 16 zatvorila im je loša obrana, ali ne treba zanemariti njihov napad – malo im je također nedostajalo i da dobiju Kenutcky u gostima, što bi ih postavilo za drugu momčad ACC konferencije i na službenoj tablici, a ne samo na našim rankingsima. Jasno, zabiti 83 Kentuckyu bez Noela nije isto što i zabiti toliko Kentuckyu s Noelom, ali govori da njihova unutar-van veza Pressey – Oriakhi, okružena hrpom tricaša, itekako dobro funkcionira.

Pressey je neupitni šef, klasični combo general koji odlučuje kada potegnuti, a kada razigrati suigrače, a Oriakhi se pod koševima bori za pozornost NBA momčadi (senior kojega se možda sjećate još iz UConna kao čovjeka koji je uzimao Drummondu minute u rotaciji i koji bi mogao biti izabran u drugoj rundi za rolu garbage mana - ja se kladim da će završiti u Detroitu). Nemaju šutersku moć kao godinu ranije s Denmonom i Englishom, ali zabijaju dovoljno iz vana da drže obrane na oprezu. Stoga, držimo i mi njih na oku u vrijeme popune bracketa.

4Mar/138

THE RANKINGS, WEEK 17.

Posted by Gee_Spot

Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.

Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.

1. SPURS (5600)

Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).

Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.

2. THUNDER (5125)

Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.

Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.

Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).

Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?

Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.

3. CLIPPERS (5120)

Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).

Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.

4. HEAT (5060)

Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?

Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).

Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.

I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.

I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.

Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:

LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru

Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)

5. NUGGETS (4605)

Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.

Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.

6. GRIZZLIES (4455)

Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.

I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.

7. PACERS (4320)

Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.

8. KNICKS (4315)

Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.

9. LAKERS (4300)

Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.

10. HAWKS (4060)

Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.

Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).

Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.

11. ROCKETS (4050)

Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.

12. WARRIORS (4040)

Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?

Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.

13. CELTICS (4005)

Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.

14. BULLS (3785)

Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).

15. MAVS (3770)

Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.

16. NETS (3730)

Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).

17. JAZZ (3625)

Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.

18. BUCKS (3590)

Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.

Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).

Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.

Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?

Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.

Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?

Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.

Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.

19. RAPTORS (3390)

Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).

20. WIZARDS (3300)

Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.

21. SIXERS (3270)

I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.

Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.

22. WOLVES (3165)

Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.

23. HORNETS (3025)

Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene

Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena

Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.

24. PISTONS (2940)

Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.

Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.

25. BLAZERS (2925)

Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:

- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)

- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva

- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)

Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.

26. CAVS (2710)

Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).

27. SUNS (2635)

Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.

28. KINGS (2520)

E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.

Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.

29. MAGIC (2480)

Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.

30. CATS (1685)

Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.