ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Apr/133

DAY 10 – THE CHANDLER PARSONS PROJECT

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Pa, morali su i Netsi jednu dobiti, a gdje ćeš bolje prilike od one kada nema Hinricha. Deron je odmah lakše disao i puno jednostavnije je dolazio u sredinu, iako ni sinoć nije odigrao na razini koja bi Netsima garantirala sigurnost. Ali, dobio je matchup s Robinsonom, što je uz Lopezovu već standardno sjajnu partiju u napadu bilo dovoljno da kontroliraju rezultat tijekom svih 48 minuta.

Doduše, uporni Bullsi se nisu predavali, stalno su nalazili načina zabiti dovoljno da se Netsi ne odvoje, ali ovaj put nije bilo snage za napraviti preokret u završnici kao zadnji put. Ovaj put je racionalnost prevladala, a ona kaže da Chicago, koliko god obrana Netsa bila šuplja (a itekako je šuplja, posebice kada su na parketu Blatche i Watson), ne može dobiti utakmicu u kojoj primi debelo preko stotke. A ni Robinson ovaj put nije bio raspoložen za divljanje, što je i razumljivo obzirom da je proveo 43 minute u pokušajima da ganja Williamsa ili Watsona.

Puno veći problem za Bullse tako nije ovaj poraz već činjenica da im obrana već drugu utakmicu za redom opasno šteka i da su, realno, umjesto 3-2 u svoju korist, sada vrlo lako mogli biti u obrnutoj situaciji koja favorizira Netse. Razlog za ovakav pad intenziteta nije u tome da su Netsi odjednom našli neku čarobnu formulu u napadu, već jednostavno u činjenici da Bullsi puno više minuta igraju s dva negativna obrambena igrača.

Na Boozera su se već navikli i do sada su ga relativno lako sakrivali u ovoj seriji na Evansu, ali Blatcheova nadahnuta partija u zadnjoj četvrtoj jasno je pokazala koliko im nedostaje značajniji doprinos Noaha i posebice Gibsona. Kada u priču uključimo i Robinsona, posebice u ovako velikoj roli kao sinoć, jasno je kako tu mjesta za klasičnu Thibodeavsku defenzivu više nema.

Stoga je i jasno što je ključ pred sljedeću utakmicu – ili pripremiti Hinricha za jednu poštenu minutažu ili baciti Rosea na parket pa neka pliva. U suprotnome, bude li sva odgovornost za kreaciju još jednom na Robinsonu, Belinelliu i Teagueu, koji osim što nisu pouzdani playmakeri su i svi redom minus obrambeni igrači, Netsi imaju ogromne šanse konačno odraditi jednu utakmicu kako treba i u gostima te si tako osigurati puno ugodniji završni čin u svojoj dvorani.

PACERS @ HAWKS

Počelo je sjajno, prvih 12 minuta bile su prvi period u seriji u kojem su obje momčadi igrale na vrhu mogućnosti. Jasno, u odnosu na kontekst, jer da Drew nije pronašao formulu s visokom postavom, Pacersi sigurno ne bi vrtili više napada kroz Hibberta nego kroz Georgea.

Roy je solidno odradio posao, ali forsiranje njegovog mathcupa protiv Petra dodatno je izbacilo Pacerse iz ritma. S druge strane i Hawksi su imali slične probleme jer su uporno pokušavali igrati na Smitha koji Georgea ima u šaci i već je sada jasno da će sljedeći ključni potez za razvoj serije biti Vogelova taktika u pokušajima da olakša život svom all-staru.

George je velik za swingmana, ali pored Smitha djeluje poput patuljka jer nije u stanju iskoristiti atleticizam i fizikalije, što samo dodatno naglašave njegove mane kao kreatora s perimetra i iz driblinga, ali i kao obrambenog igrača – George je navikao imati prednost protiv bočnih igrača koje inače čuva, ali kombinaciju Smithove eksplozivnosti i mase ne može braniti.

Što u biti samo potvrđuje koliko je Josh posebna biljka. Na stranu njegova selekcija šuta i česte mentalne blokade, ali koliko igrača ima danas u ligi koji su u stanju jednako uspješno igrati obranu i pod košem i na perimetru? Još kada umjesto šutiranja napada obruč, čovjek se pretvara u matchup iz pakla i samo zbog toga je vrijedan bahatog ugovora kojega će dobiti na ljeto.

Hawksi su prvi prekinuli s opreznom igrom, a sve je počelo ulaskom Korvera i zatim izlaskom Georgea. Kyle je pokrenuo lavinu trica (zabili su ih 7 ukupno u desetak minuta) kojom se Atlanta počela odvajati, a onda je Smith na par minuta ubacio u višu brzinu protiv Greena koji je ušao kao zamjena Georgeu i dodatno napumpao razliku. Na razigrane Hawkse nije stizao nikakav odgovor, Pacersi su i dalje tražili Hibberta ne bi li zavrtili napad, što je dovelo do +17 za Atlantu na poluvremenu.

U nastavku Pacersi se vraćaju u igru preko Westa, točnije preko njegove sposobnosti da Horforda uvuče u probleme s osobnima. Zbog četvrte Al tako vrlo brzo odlazi na klupu, u igru ulazi Johnson i Atlanta se raspada. U obrani ostaje puno više prostora i za Westa i za Hibberta, a u napadu na Johnsona i Petra nitko i ne obraća pažnju, što znači da su svi fokusirani na čuvanje perimetra i zaustavljanje najvećeg oružja Hawksa, šuta.

Vogel vuče odličan potez pri kraju treće i ne uvodi kao obično Hansbrougha, već daje šansu Mahinmiu, žrtvujući time sve otpatke koje Tyler trpa za pravu, mušku zaštitu reketa. I pogađa – Mahinmi sa svojom centarskom visinom i dužinom sam drži zadnju liniju poput Hibberta, dok preostala četvorica, uključujući i Westa koji sada uglavnom preuzima Smitha, vise na perimetru i brinu se da ne upadne poneka trica.

Pacersi smanjuju minus čak na 5 koševa u jednom trenutku, a Hawksi konačno uzvraćaju u zadnjoj četvrtini – dobivaju puls povratkom Horforda koji s nekoliko ulaza i par asista odmah razbija obranu Indiane, zabija s linije slobodnih i usput kreira čiste šuteve suigračima. Opet raste prednost, ali, još važnije, Atlanta ponovno igra košarku na obje strane parketa.

U završnici zbog Hibbertovih problema s osobnima Drew ima šansu koristiti najbolju napadačku petorku s Harrisom, Korverom i Teagueom vani, odnosno Smithom i Horfordom pod košem. Ovime su otvorili vrata Georgeu da se razigra, ali već je bilo kasno za novu promjenu momentuma, pogotovo zato jer su svi igrači Hawksa već bili u elementu – Horford je nastavio dominirati, a Smith i Korver su tricama održali prednost.

Ukratko, Smith i Horford (a ovaj potonji i s puno manjom minutažom od očekivane) totalno su nadigrali Georgea i Westa, u čemu i leži ključ ove dvije pobjede. Vogel je sada otprilike vidio što mu funkcionira dok traži odgovor na ovu postavu Hawksa, tako da će peta biti zanimljiva. Za nas je najvažnije da smo konačno pogledali odličnu utakmicu između ove dvije momčadi, pravu playoff košarku koja je opravdala očekivanja.

THUNDER @ ROCKETS

U startu odmah jedna prisilna, ali ne nužno otežavajuća promjena kod Houstona – zbog ozljede Lin je ispao iz petorke, a zamijenio ga je Garcia. Kako je Beverley ionako već potvrdio da je najbolji play Rocketsa u ovoj seriji (a i najbolji uopće obzirom na ozljedu Westbrooka - nema pedigre kao Jackson, ali nije ništa slabiji atleta, plus je puno bolji šuter i all-round igrač obzirom na iskustvo), možda bi nekoliko trica starog Cisca moglo pomoći Rocketsima više od Linovih ulaza.

Kod Thundera pak nema nikakvih promjena, osim što je Brooks poštedio Duranta prenošenja lopte. Pokušali su usporiti igru i češće spustiti loptu Ibaki i Durantu u post, ali bez većeg uspjeha jer su obojicu Rocketsi udvajali čim bi se približili reketu. Naravno, Brooks ni ovom prilikom nije smanjio ulogu Perkinsu iako mu bez Westbrooka u petorci itekako treba još jedan igrač koji može zabiti, a Rocketsi, kojima ionako više ne pada na pamet igrati s dva visoka, su idealna prilika da razbije ustaljene koncepcije temeljene na jednom totalno drugom kontekstu koji je nestao gubitkom Westbrooka.

Srećom, Perk se sam izbacio iz igre s dvije brze osobne, a Brooks naravno nije u igru ubacio Martina (božesačuvaj da naruši svoje ustaljene rotacije) već Ligginsa. Što je opet bolje nego da je stavio Thabeeta – Ligginsov 3&D profil svakako može poslužiti u ovom dvoboju. Naravno, čim su malo raširili obranu, Durant se raspucao, tako da je utakmica nakon početne prednosti Rocketsa izgrađene na šutu za tri brzo ušla u egal.

U ovom revolveraškom stilu igre, Rocketsima je jednostavno bilo doći do prilike za šut, a predobri su da to ne bi koristili. Plus, Houston ne samo da je imao sve otvoreno u napadu, već su igrali protiv momčadi koja nije u stanju koristiti njihovu vlastitu nepažnju s loptom. Brooks možda nije Duranta ovaj put koristio kao primarnog razigravača, ali to ne znači da su Jackson i Fisher donijeli ikakvu kontrolu nad loptom i organizacijom igre. Pa smo tako imali prilike vidjeti čak po 20-ak izgubljenih lopti na svakoj strani, što dovoljno govori o ritmu ove utakmice.

I tako su se izmjenjivali periodi u kojima je Durant nosio napad Oklahome s periodima u kojima su Rocketsima upadale trice, sve do početka treće četvrtine kada Brooks ostavlja Perkinsa na parketu dovoljno dugo da se napad Rocketsa totalno razmaše i preuzme inicijativu. Obrambeno su opet napravili malo ili ništa, s ili bez zone, svejedno, ali su zato napadački puno bolje miksali šut i ulaz preko sjajnog Parsonsa, a i pošteno su se okoristili nesposobnošću Oklahome da čuva loptu (17 poena iz kontre).

OKC je držao priključak preko Fishera koji je tricama kažnjavao svako udvajanje Duranta, a šansu u završnici im je dala i činjenica kako je McHale balansirao minute Parsonsa i Hardena zbog problema s osobnima koji su proizašli upravo iz tog agresivnog stila igre na loptu i Duranta. A kad smo već kod njega, treba spomenuti i kako je gotovo sam stigao prednost Rocketsa u zadnje dvije minute, ali je na kraju završilo kako i priliči ovakvoj utakmici bez glave i repa. Harden je s tri besmislena šuta za redom gotovo prodao utakmicu (gdje je nestala ona igra kroz Parsonsa u ovim zadnjim trenucima koja je do tada funkcionirala sjajno), a KD je, nakon što je zabio 5 poena za redom i smanjio na samo -2, ostao bez šanse uzeti zadnji šut jer su se on i Jackson spetljali s loptom i uopće idejom oko toga što žele. Poetska pravda.

Rocketsi su odigrali dovoljno dobro da zasluže jednu pobjedu, pogotovo jer je Ibaka drugu utakmicu za redom bio nevidljiv (problem je matchup, kada je Perkins u igri ne može pratiti Parsonsa, a kada je sam pod košem previše pliva u izlascima i ne drži reket zatvorenim). S njegovom boljom partijom u obrani, a uz Durantovu neospornu dominaciju u napadu, kraj za Hardena i kompaniju je pred vratima. Još kada bi Brooks malo bolje rotirao igrače i zavrtio poneku akciju za Martina, Houston šestu ne bi mogao ni sanjati.

HIGH FIVE

Chandler Parsons, Kyle Korver, Josh Smith, Al Horford, Brook Lopez

29Apr/131

DAY 9 – THE MERCY KILLING

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Sve se namjestilo da Boston produži nadu barem na još jednu utakmicu. S 3-0 u džepu i sljedećom utakmicom pred svojom publikom, očekivati od Knicksa da zaigraju punom snagom bilo je iluzorno, a uz to nije bilo ni J.R. Smitha koji je zaradio suspenziju zbog laktarenja Terrya.

A kad smo već kod Terrya, treba spomenuti i kako je Doc brzo odustao od niske postave s njim kao startnim bekom i za ovu utakmicu se opet vratio Bassu, koji je ionako radio najbolji posao na Carmelu tijekom serije. Međutim, više od ikakvih prilagodbi Bostonu je pomogao mlitavi ulazak Knicksa u utakmicu – momčad koja gubi uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi sinoć je izgubila 4 u prvih 6 minuta.

Boston je spremno iskoristio nedostatak koncentracije kod protivnika kako bi održavao prednost, a ozbiljnije odvajanje dogodilo se početkom druge četvrtine nakon što je Woodson iz nekog razloga u rotaciju ubacio umjetnika nekada poznatog kao Quentin Richardson. Da je kojim slučajem Smith bio u svojoj roli u tom trenutku, prednost Bostona bila bi brzo izgubljena obzirom da su i sami pokazali zavidan nedostatak ideje (na parketu su bili Crawford i Williams). Ovako, Richardson nam je barem pokazao kako izgleda bivši košarkaš koji više nema noge za ovu razinu.

Međutim, treba biti pošten i reći da je Richardson bio simptom, ne i uzrok, jer prednost Bostona do dvije minute prije poluvremena nije prelazila desetak poena na koje se ovo izdanje Knicksa pretplatilo od starta. Razlog zašto se na odmor ipak otišlo s čak +19 za Boston leži u činjenici da su Celticsi nekako uspjeli ubaciti čak 10 koševa u zadnjih 90 sekundi, u što su ugrađene dvije trice Piercea, ali i nekoliko kriminalnih poteza Knicksa koji su se uglavnom ticali nepažnje oko lopte (čak 13 izgubljenih u prve 24 minute, nešto što će ozbiljno naljutiti Woodsona koji je navikao da mu momčad tijekom cijele utakmice izgubi 10-11 lopti).

U nastavku gledamo puno ozbiljnije izdanje Knicksa koji na krilima obrane i raspoloženog Feltona u 12 minuta razliku spuštaju na samo -3, a zanimljivo je primijetiti kako su u ovom periodu najbolje igrali bez Carmela u postavi jer je čovjek drugu utakmicu za redom pokazao manjak interesa za išta osim bacanja cigli prema obruču. Koliko god Boston opet izgledao nemoćno u ovom periodu, barem ih je jedna stvar mogla veseliti – pronašli su Jeffa Greena. Čovjek je naime nestao nakon prve dvije četvrtine serije, nitko ga nije vidio idućih deset, ali sinoć je uspio spojiti čak tri za redom u kojima je odigrao u izuzetnom napadačkom ritmu, agresivno, s odličnim miksom ulaza i šuta.

Zadnja četvrtina bila je obilježena dramom koja je uglavnom proizlazila iz loših odluka obje momčadi, a fascinantno je kako Boston nije uspio doći do pobjede u regularnom dijelu čak ni u situaciji kada su zabili preko 80, igrali solidnu obranu, dobili odličnu partiju od Greena od početka pa skoro do kraja (u samoj završnici i on se utopio u opće sivilo), New York nije imao Smitha, a Anthony je odigrao katastrofalnu utakmicu. Uspjeli su u produžetku jer su veterani Pierce, Garnett i Terry pronašli snage za iščupati utakmicu, ali sve ovo ranije navedeno jasno govori da su im šanse za ozbiljniji preokret serije ravne nuli - ovoliko se mučiti u večeri kada ti sve ide na ruku nikako nije dobar znak.

HEAT @ BUCKS

Izgleda da su priče o Wadeovim problemima s koljenom ipak imale neku težinu jer je Spoelstra odlučio ostaviti čovjeka na klupi. Nije da je neophodan za dobiti Buckse, ali ovo je ipak playoff i igrač se ne odmara tek tako, pa je za pretpostaviti kako je u pozadini nešto malo ozbiljnije od običnog slobodnog dana. Bit će ovo zanimljivo pratiti jer ni Heat nije toliko dobar da izbjegne muke koje dolaze s ozljedama – bez Wadea i njihove šanse se znatno smanjuju.

Ne i protiv Bucksa, naravno. Za njih im je više nego dovoljna kombinacija Miller-Allen, što je jasno već nakon prvih 12 minuta kada dolaze do prednosti čisto na račun solidne obrane i boljeg izbora šuta. Bucksi su odigrali neke od najgorih minuta u seriji, ali to se ispravilo čim je Boylan zacementirao Jenningsa na klupu i čim su u igru ušli Dunleavy i Redick, a ulogu playa preuzeo Monta – lopta se odmah počela kretati, a s tim je došlo i do prilika za izazvati Heat.

Jasno, taj izazov je postojao samo dok je Miami tako želio. U drugom dijelu je bilo očito da igraju koliko treba, s tim da ovaj put u završnici nisu ni trebali ubaciti u warp pogon jer su im krenule trice i, umjesto da unište Buckse energijom, jednostavno su ih izrešetali.

Obzirom na izostanak neizvjesnosti, bila je ovo relativno zabavna serija. Šteta što nismo vidjeli više Hensona, ali s druge strane uvjerili smo se da je Sanders budućnost Bucksa, kao i da su Dunleavy i Redick igrači koji će ovoga ljeta nekome biti značajno pojačanje (dozvolite da sanjam Dunleavya u Heatu na minimalcu). Također, dobili smo potvrdu da su Ellis i Jennings u suštini midlevel igrači, stoga će i tu biti zanimljivo vidjeti gdje će i za koliko love završiti i koliko će ih netko preplatiti.

Za Heat je pak najvažnije da su dobili par dodatnih dana pauze kako bi se odmorili, ali i pripremili Wadea za drugu rundu.

SPURS @ LAKERS

Hvala doktorima iz San Antonia što su ovako brzinski uspavali staroga Žuću. U još jednom negledljivom playoff "dvoboju" Spursi su startali s Aronom Baynesom (navodno je Mate Skelin bio zauzet) koji je toliko živcirao Dwighta da je ovaj molio za isključenje samo da se ne gura s njim u reketu. Spursi su utakmicu riješili krajem druge kada su Manu, Tony i Kawhi na nekoliko minuta otišli na razinu o kojoj Clark, Morris i Duhon mogu samo sanjati. Ne znamo samo što se ovo skupa govori o Devinu Ebanksu koji čak ni u ovakvoj rotaciji nije mogao do minuta.

Spursi su prošli puno bolje od očekivanoga, ozljede Nasha i Blakea donijele su im dodatnih nekoliko dana odmora, taman da se potpuno oporave i pripreme za školovanje Warriorsa. Što se Lakersa tiče, medijska mašinerija je već počela štancati priče o tome što ih možda čeka ili ne čeka, ali mi ćemo se, uz dužno poštovanje, ipak oprostiti s njima do nakon playoffa.

NUGGETS @ WARRIORS

Opet smo gledali istu utakmicu – Warriorsi zabijaju kad hoće, Denver pokušava pratiti taj ritam i vidno se muči održati korak. Tako vam je to kada protivnik zabija trice, a vaši napadi teško da mogu rezultirati s tri poena pa onda nekako morate stvoriti višak pokušaja ne bi li se doveli u egal. U prvom dijelu domaćin je tako zabio 12 poena više lakoćom, a sve na račun činjenice da je Curry i s načetim zglobom bolji od prosječnog Lawsonovog izdanja. Čak i kada je nakon poluvremena Ty ubacio u višu brzinu, Curry je imao spreman odgovor te je ubacio u warp.

U principu, Denver nema prednost nigdje – u ovoj seriji visoki su praktički nebitni osim za povremenu stop akciju u obrani, a i tu je Bogut daleko iznad konkurencije (Faried je neupotrebljiv čim nije u top formi). Na boku je jedino Iggy dobio dvoboj protiv Thompsona i tako donio nešto pozitivno momčadi, ali bez većeg utjecaja na širu sliku. Naime, Jack, Barnes i Green pokazali su se većim muškarcima od Brewera i posebice Chandlera - kada vrtiš film u glavi nije se problem sjetiti njihovih junačkih poteza diljem serije, a teško da isto možeš reći za bilo kojeg bočnog igrača Denvera (kod Brewera se samo sjetim obveznog airballa po utakmici, a kod Chandlera se ne sjetim ničega jer više nemam pojma kako čovjek uopće izgleda, nisam ga vidio od kada je počeo playoff).

Karl je jednostavno morao nešto izmisliti u hodu, ali što? Pokušao je ubrzati i nadskakati protivnika, ali ovome je to samo odgovaralo, pa ovo je momčad koja redovno poteže tranzicijske trice, njima ubrzani ritam ne može naškoditi. Pokušao je usporiti i nadigrati protivnika, ali za to nema ljudstvo jer je jedini triple threat na ovom rosteru Lawson, ujedno i jedini pouzdani šuter. Jedina nada ostala mu je tanka rotacija Warriorsa, ali, ako osim Iggya nemaš igrača koji može nametnuti svoju volju direktnom suparniku, kako ćeš iskoristiti taj višak tijela koji ti stoji na raspolaganju? Sve u svemu, jedna otužna perspektiva za momčad koja je poprilično uvjerljivo gazila do treće pozicije u doigravanju.

Pokušao je u drugom poluvremenu Karl s Brewerom na Curryu (meni nije jasno zašto Iggy nije na Curryu 48 minuta već povremeno ili ako ga slučajno preuzme), računao je valjda da će dodati malo visine u vanjsku liniju i tako otežati život niskoj vanjskoj liniji Warriorsa. Otežati malo sutra. Currya je nemoguće zaustaviti 1 na 1 obranom obzirom na jednostavnost kojom si kreira prostor za šut (u biti, njemu prostor i ne treba), kakav god izazov da su uputili prema njemu, čovjek im je odgovorio tricom kroz uši. Ovaj put mu čak nije trebala ni pomoć suigrača (Jack je bio najspremniji odraditi svoj dio posla), valjda je toliko tom lakoćom zabijanja ubio u pojam igrače Denvera da su jednostavno stali. Nemoćni da ga zaustave usprkos neospornom trudu.

Golden State se slično Bullsima stavio u situaciju da samo teoretski može izgubiti, dobiti jednu od tri u ovakvom odnosu snaga ne bi trebao biti problem. Nuggetsi su pak u situaciji kao i Netsi – nisu pokazali da imaju dovoljno kvalitetna rješenja za savladati protivnika, ali niti da imaju mogućnosti ta rješenja izmisliti. Za okrenuti ovakvu situaciju trebaš smisliti nešto revolucionarno, a apsolutno ništa što smo do sada od njih vidjeli i u obrani i u napadu ne daje povoda za vjerovati u mogućnost da se tako nešto dogodi.

HIGH FIVE

Jarrett Jack, Steph Curry, Ray Felton, LeBron James, Jeff Green

28Apr/135

DAY 8 – NETS VS NATES

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?

Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.

Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.

Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.

Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.

Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.

Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.

Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.

A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?

U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.

Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.

Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.

Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.

U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.

Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.

Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.

Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.

PACERS @ HAWKS

Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.

Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.

Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.

U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.

THUNDER @ ROCKETS

I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?

Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.

Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.

Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.

Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).

Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.

Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?

Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah

27Apr/131

DAY 7 – NO TWIST

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Kao da večer nije bila dovoljno tužna zbog vijesti o Westbrookovoj operaciji koljena koja je bacila dodatnu mrlju na sezonu i playoff (sada treba držati fige da Pacersi ili netko od dvojca Clippers-Grizzlies dođe do Heata ako želimo barem jednu seriju koja bi mogla imati utjecaja na gospodarenje prstenjem), u jutro nas je još dočekalo pokopati Celticse i Lakerse.

Docov potez za treću utakmicu bio je guranje Terrya u petorku i odustajanje od visoke postave s Bassom kao udarne. Green je tako završio na Melu, što je ovaj iskoristio za šetnju tijekom utakmice. Doduše, Melo u nekoj sjajnoj formi nije ni bio potreban jer su Knicksi lakoćom dolazili do prilika preko svoje dvoglave playmakerske nemani Prigioni - Felton, koji su na jednu večer stvarno izgledali kao neman pored mlitavih Terrya i Bradleya (posebice je sramotno bilo gledati kako jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi dopušta veteranu Prigioniu da radi što poželi).

Izgleda kako je Doc pri određivanju novih rotacija zaboravio reći igračima da se igra utakmica jer ono što su Celticsi pokazali u prve 24 minute bilo je negledljivo. Knicksi su vrtili svoje akcije i kontrolirali loptu bez da im je itko radio probleme, kreirajući dovoljno otvorenih šuteva koje su zabijali s više nego dobrim postotkom. I iako je osnovni problem bio u lošijoj nego inače obrani Bostona, naravno da nije nedostajalo ni bezidejnosti prema naprijed koju je obilježila kriminalna partija Piercea koji je uzimao loš skok-šut jedan za drugim kao da je nekakav rookie.

Nigdje nije bilo one očekivane energije, ni od momčadi, ali ni od publike. Kao da su se prije utakmice svi pomirili da je gotovo, a tu predaju bez borbe Melo i društvo iskoristili su da jednostavno pretoče prednost u kvaliteti koju imaju u potpunu kontrolu. Bez dobivene bitke u pristupu i energiji, Celticsi su se prepustili na milost i nemilost Knicksa koji su dovoljno ozbiljna momčad da iskoriste ovakav poklon.

Kada čak ni govor na poluvremenu nije razbudio Boston, onda vam je sve jasno o stanju u kojem je trenutno ova momčad - umjesto da negdje iskopaju djelić šampionskog ponosa, Celticsi su se poput starog psa predali i odbrojavali minute do eutanazije. Knicksi su cijelu utakmicu držali prednost od nekih 10 do 15 poena, da bi u četvrtoj serijom trica potpuno osramotili Celticse. Doc se nije predavao, uspio je u zadnjih 6 minuta natjerati momčad da iskoristi opuštanje Knicksa i malo smanji razliku, ali teško da će im ti ostatci profesionalizma donijeti neki pozitivni momentum pred sljedeću utakmicu.

Naime, Boston ne može preko 80 ni da se postavi na glavu i dok ne riješe taj problem (što se čini nemogućom misijom obzirom na oružja koja imaju na raspolaganju), Knicksi mogu računati na metlu. Možda bi očajnička kombinacija ukradenih lopti, skokova u napadu i trica mogla dati impuls dovoljan da se ukrade jedna utakmica, ali odakle izvući potrebnu energiju za ovakav stil igre? Mislim, ako nije bilo volje i ideje za držati New York ispod 90 u prvoj utakmici u Bostonu, onda je valjda jednostavno nema.

I tako je u playoffu 2013. legenda o srcu prvaka koje se probudi kada je najteže konačno umrla.

SPURS @ LAKERS

Ginekološki odjel zvan Lakersi stvarno je istrčao s bekovskim dvojcem Morris – Goudelock. U playoff utakmicu. Protiv Parkera i obrane San Antonia. Dopustite stoga da ne analiziramo ovaj susret previše.

Nashov pick & roll je bio jedino što je napadu Lakersa dalo neki smisao u prve dvije utakmice, a ni s njim nisu mogli zabiti dovoljno. Jasno vam je stoga na što je ovo ličilo bez njega, na pokušaje da se Gasolu ili Dwightu odigra akcija u kontekstu u kojem protivnik zna da je to plan A, B i C te je sukladno tome i pripremljen. Gle čuda, peti, šesti i sedmi bek Lakersa to nisu bili u stanju kazniti (o tome da bi teško pomogli i prosječnoj momčadi Eurolige nećemo ovom prilikom, epidemija ozljeda je dovoljno bolan problem).

Što se faktografije tiče, istaknimo da je Duncan bio najbolji visoki na parketu, da je Splitter gadno iskrenuo zglob (čudo da mu nije otpala noga kako je krenulo ovo s ozljedama) i da su Lakersi ostali i bez Artesta kojega je izdalo nedavno operirano koljeno (ovo pak nećemo pripisati zloj sreći jer se čovjek vratio na parkete mjesec dana prije nego je trebao).

NUGGETS @ WARRIORS

Srećom, barem je Curryev zglob izdržao treninge pa je ova noć ipak donijela dašak playoff košarke. Prepričavati ovu sjajnu utakmicu stvarno nema smisla jer se toliko toga dogodilo da bi se post pretvorio u nešto slično skribomaniji Georgea RR Martina, ali spomenimo nekoliko bitnih momenata.

Nuggetsi su krenuli s Fariedom u postavi, ali ne u klasičnoj postavi uz centra već umjesto Koufusa, dakle Karl se ipak nije odlučio pokušati iskoristiti gubitak Leea od prve sekunde. Što je značilo da Fournier ostaje na parketu, iako u prve dvije utakmice nije ničim opravdao ovakvo povjerenje. Postava sa dva visoka je opet ostavljena za trenutak kada Bogut ode na odmor, ovaj put je bila još radikalnija s Koufusom uz McGeea, ali opet bez ikakvog učinka.

Curry je od samog starta krenuo sa šuterskim minijaturama, Jack je koristio svaki mismatch za 1 na 1 ekstravaganciju (zabijao preko Lawsona ili pored McGeea kad bi ga ovaj preuzeo), Barnes je zabio svaki put kada je trebalo, Landry je bio agresivan - napad Warriorsa opet je imao širinu (Curryevi ulazi i akrobacije u završnici bili su šlag večeri). Denver je istrčao pun energije, spreman, s planom da agresivnim udvajanjem oteža život Curryu, ali spreman i na puno više trke, posebice u pritisku na loptu kako bi generirao barem poneku obrambenu reakciju, a te su kao što smo do sada naučili zlata vrijedne u ovom ritmu u kojem zbog brzine ne samo da se nižu greška za greškom, već ni obrane ne postoje u klasičnom smislu.

Ni u jednom ni u drugom nisu previše uspjeli, ali su barem djelovali bolje nego u drugoj utakmici, tako da je jedini značajniji pomak koji su napravili u principu zasluga Iguodale koji je cijelu utakmicu davio Thompsona i ostavio ga na 6 poena i bez pogođene trice.

Kako ova kombinacija presinga i udvajanja Denveru nije donijela ništa konkretnog, prednost od desetak poena koju su stvorili do poluvremena Warriorsi su ekspresno stigli s par trica na startu treće četvrtine. Treba biti pošten i istaknuti da ni Warriorsi nisu bili ništa uspješniji obrambeno - Lawsonovi ulazi i solidna podrška vanjskog šuta razbucali su ovu njihovu kvazi zonu koja bez Leea očito ne funkcionira.

Jackson je praktički koristio samo 6 standardnih igrača, startere i Landrya, ali je u završnici dao ogromne role Ezeliu i Greenu koje su ovi, naravno, još jednom opravdali odigravši kao veterana s pet osvojenih prstenova. Kao i svi ostali uostalom - Jack i Landry opet su nosili napad kao i toliko puta ove sezone kada ne bi bilo Leea ili Currya u blizini.

S druge strane Karl je opet dao šansu Randolphu, zbog čega je brzo požalio jer je njegovih par grešaka u kombinaciji s nedostatkom ideje kod ostalih Denver brzo dovelo do minusa u zadnjoj četvrtini iz kojega se više nisu izvukli.

Iako smo imali prilike gledati fantastične partije Currya i Lawsona u 1 na 1 dvoboju (i hrpu promašaja na kraju), razlog zašto je vaga na kraju ipak potpuno zasluženo prevagnula na stranu Warriorsa poprilično je jasan. Koliko god Warriorsi ovisili o Curryu, to ne znači da su bez njega osuđeni na manjak ideja ili muda. Jackson je znao što radi kada je pripremio rotaciju u kojoj svi nisu jednaki talentom, ali zato su svi jednako samouvjereni i spremni preuzeti odgovornost u svakom trenutku.

Karl pak takav mentalni balans i takvu kemiju nema. Kod njega su svi jednaki talentom, ali tko je sposoban i voljan preuzeti odgovornost? Sinoć samo Lawson, što je dodatno bilo naglašeno očajnom partijom Millera koji je konačno odigrao u skladu s godinama i fizikalijama (izgledao kao da je zalutao u dvoranu na putu za ligu veterana). Naravno, tu se osjeti i nedostatak Gallinaria koji smo naglašavali obzirom da je upravo Gallo bio taj koji je uz ovaj dvojac najčešće uzimao stvar u svoje ruke u ovakvim završnicama.

Upravo zbog manjka Galloa i Millerove loše partije su se i dogodile sve one greške Nuggetsa koje su širom otvorile vrata Warriorsima (i koje je Karlovo povjerenje u Randolpha, istaknimo to opet, samo pojačalo). Koji su i sami griješili i to skoro fatalno (onih dosuđenih 5 sekundi prilikom izvođenja lopte na samom kraju bi, da je roster Denvera stabilniji, danas možda bili razlog da prozivamo Jacksona i njegovu mladost), ali u ukupnom zbroju ipak manje od Nuggetsa pred kojima je sada novi izazov. Ovaj energetski su riješili i sada znaju da moraju izmoriti protivnika, ali pri tome ne smiju sami sebe upucati u nogu. Za izvesti to, morat će izbjegavati ovako dramatične završnice jer njihov kolektivni IQ je ispod protivničkog, a to nikada nije dobra stvar.

HIGH FIVE

Pablo Prigioni, Ty Lawson, Steph Curry, Harrison Barnes, Tim Duncan

26Apr/134

DAY 6 – THE MEMPHIS MAFIA

Posted by Gee_Spot

HEAT @ BUCKS

Još jedna dobra utakmica Bucksa koji su nastavili biti najugodnije iznenađenje ovog playoffa. S Ellisom i Jenningsom pod kontrolom sjajno su otvorili utakmicu (u prve 24 minute kombinirano 0 loših šuteva, 10 asista – to se zove doprinos playmakera), na leđima Sandersova pick & rolla i kretanja lopte koje je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su na parket ušli Dunleavy i Redick i tom kretanju dodali završnu glazuru zvanu šut iz vana.

Također, obrambeno im je koristilo prebacivanje Ilyasove na Bosha koje je omogućilo Sandersu da kampira u reketu jer na Haslema ionako ne treba paziti. Naravno, Heat je tijekom utakmice pronašao načina za kazniti činjenicu da je Sanders više fokusiran na ostatak protivničke momčadi nego na igrača kojega treba čuvati, ali u startu je ovo pomoglo Bucksima. Doduše, činjenica da Bucksi igraju s Ilyasovom na četvorci i Mbah a Mouteom kao stoperom na Jamesu otvorila je Spoelstri mogućnost da odmah zaigra s Rayom ili Battierom umjesto Haslema (Ray se bez problema može sakriti u obrani na Mbah a Mouteu, dok Battier bez problema može čuvati Ilyasovu), ali Filipino Jackson valjda nije smatrao da je serija u takvoj fazi da je nužno ovako rano u playoffu dirati uspostavljenu rotaciju, pa makar ti to olakšalo život.

Vodili su Bucksi cijelo prvo poluvrijeme, prijetili u jednom trenutku kada je Redick spojio nekoliko trica da će otići i na prednost puno veću od desetak poena, ali Miami je lagano hvatao korak. Prvo su micanjem Haslema, odnosno uvođenjem Battiera i Andersena digli razinu igre u obrani. Zatim je i Bosh zaigrao agresivnije koristeći Ilyasovine obrambene nedostatke (što je opet prislilo Sandersa da se vrati na njega i tako otvori reket), dok ih je u egal dovela sjajna završna postava s Rayom u klasičnom izdanju. Čovjek je valjda bio i dodatno motiviran zbog lova na titulu najboljeg playoff tricaša svih vremena (do poluvremena se izjednačio s Reggiem).

Pri kraju treće je Heat, opet ulaskom Battiera i Andersena, digao razinu energije u obrani i brzinski se odvojio na desetak poena pored vidno sve umornijih Bucksa koje je valjda iscrpio i taj mentalni napor koji moraju uložiti da bi igrali ovako smislenu košarku. Naravno, nakon odvajanja Heata povratka nije bilo, pogotovo jer se raspala igra Milwaukeea - u pokušajima da stignu prednost, Jennings je nepotrebno potrošio par napada i tako zalupio vrata nadama Bucksa.

I da, Ray je zabio onu potrebnu tricu koja ga je izbacila na vrh playoff tricaša i samo potvrdila kao najboljeg šutera svih vremena.

Kod Heata LeBron lider, Bosh odličan, Andersen ključan, Ray predivan.

Što se Bucksa tiče, svaka čast na tome što su ovu seriju učinili puno zanimljivijom nego je itko očekivao, ali istovremeno šteta i što se zbog prividne kompetitivnosti serije nije otvorilo više minuta za Hensona. Doduše, nije da je itko branio sve one minute bačene na Dalemberta pretvoriti u priliku za rookiea, jer teško da bi mali odigrao gore od spomenutog veterana (osim korištenja Samuela umjesto Johnnya, Boylanov najveći grijeh je što pored Jenningsa i Ellisa, dokazanih NBA playmakera, uopće ima potrebu posezati za Smithom koji i u ovo malo minuta što dobije odlučno pokazuje da nije dorastao NBA razini, a kamoli playoffu, iš iz lige Ish).

NETS @ BULLS

Pa ti reci da sport nije šoubiznis kao i glazbena ili filmska industrija – pa ovi Netsi se drogiraju kao prosječni pripadnik spomenutih kasti. Tako su uz Williamsa ovaj put kortizonom napucali i jadnog Johnsona koji se dobar dio sezone muči sa stopalom. Jasno, ne stavlja ih ovo u poziciju Bullsa kojima su neki igrači totalno van stroja, ali daje dodatan začin seriji koja je već bila prezačinjena i u prve dvije utakmice.

A u trećoj je postala bućkuriš, ali zabavan bućkuriš. Prvo su Netsi krenuli sa 11-0 serijom temeljenom ne toliko na vlastitoj genijalnosti koliko na nesposobnosti Bullsa da organiziraju ikakav smislen napad ili barem prenesu loptu bez potrebe za asistencijom Gorske službe spašavanja.

Čim su se Bullsi pribrali i zaigrali s razinom koncentracije primjerenoj profesionalnim sportašima, sami su odgovorili serijom 19-0 tijekom koje je bilo jasno da Carlesimo i dalje pojma nema kako napasti njihovu obranu u postavljenim situacijama. Čim nema Deronovih ulaza i prostora za Lopeza, Netsi izgledaju izgubljeno, a ovu jednadžbu je dodatno otežala činjenica da će Lopeza biti manje nego inače zbog problema s osobnima (domaći parket u NBA je zakon).

Utakmica je počela negdje sredinom druge kada su se na parketu opet našle najbolje postave i kada se činilo da su se stvari stabilizirale, odnosno da se konačno počelo igrati istovremeno na obje strane. Netsi i dalje nisu imali rješenja za obranu Bullsa (što je i logično obzirom da su Bullsi obraćali pažnju na postojanje Evansa otprilike kao i moj Stari na činjenicu da RTL ima 3 programa koja možeš pratiti zemaljskom antenom), ali su istovremeno zahvaljujući fenomenalnoj partiji Lopeza u obrani i sami zaključali reket.

Tako da podatak kako su ubacili smiješna 34 poena u prvom poluvremenu nije bio toliko strašan jer su i Bullsi ubacili tek 41, ali ono što je bilo strašno je činjenica kako je Kapetan Kirk drugu utakmicu za redom ako ne nadigrao Derona, a ono odigrao barem jednako. Ili je bolje reći da nije bilo razlike u igri između igrača koji je u playoff ušao u all-star formi i polomljenog veterana koji je u playoff ušao u zadnjim trzajima ozbiljne košarkaške karijere (Kirk će trajati još nekoliko sezona kao pomoćna radna snaga, ali dati mu ovakvu rolu kakvu je imao ove godine u Bullsima jednostavno je protiv prirode). Sad, da li je Derona usporila ozljeda, loš miks sedativa ili nešto treće (zvano obrana Bullsa u 3 na 5 situaciji), to nemam pojma, ali ako ti igrač kojega smatraš franšiznim nije u stanju dobiti direktni dvoboj protiv protivničkog igrača zadatka, onda ti definitivno nešto ne štima s planom igre.

U nastavku smo opet imali prilike gledati kako Carlesimo glumi košarkašku verziju Željka Keruma (svi ga vole imati u svom štabu jer je šaljivdžija uvijek spremna na dobru foru, ali kada je posao u pitanju poželite ga zadaviti, doslovno), Evansa kako se čudi što je uvijek sam pa uzima šut s poludistance (da nije žalosno bilo bi smiješno) i Denga u šuterskoj seriji koja je nekoliko akcija i puno više postavljenih blokova kasnije razliku digla na +16.

Iako su Netsi malo živnuli ulaskom Blatchea i Watsona, za stići takvu prednost protiv obrane kakvu igra Chicago treba vam ipak nešto ozbiljniji plan igre od nadanja da će nekakva slučajna serija koševa (koja se, kao i u prethodnom susretu, opet ponovila u završnici kada su Netsi čak došli u priliku iščupati pobjedu) okrenuti ukupni tijek serije.

A on je trenutno takav da Bullsi vode igru, dok Netsi tek trebaju shvatiti kako uzvratiti. Da Carlesimo nema problema s konstipacijom, do sada bi već riješio dobar dio problema igrajući puno više s postavom Deron-Watson-Johnson-Blatche-Lopez i koristeći Brooksa puno ranije (njegova energija je pomogla u stizanju rezultatskog minusa već drugu završnicu za redom). Međutim, treba biti pošten i reći da nije sve ni u treneru, već da ima nešto i u igračima koji nisu spremni za bitku.

Netsi su ušli u seriju s teorijom o dva najbolja igrača i puno boljom situacijom s formom i širinom rotacije, što je početna teza koju ničim nisu opravdali u utakmicama broj 2 i 3. Istina, imali su šansu obje, ali to je više rezultat činjenice da Bullsi ne mogu izdržati 48 minuta u istom ritmu nego neke njihove briljante igre u tim situacijama. Sama činjenice da su ostajali u igri usprkos lošoj igri govori da je njihova sudbina i dalje u njihovim rukama, ali, ne probudi li se Deron i ne pronađu li barem još dva-tri raspoložena igrača na klupi, obrana Bullsa još jednom će odnijeti pobjedu. Za sada se jedini spreman za playoff čini Brook Lopez, stoga mu pod hitno moraju omogućiti pomoć.

Što se Netsa tiče, čitam jučer kako će Billy King dobiti novi ugovor, pa gledam onda kako su Joe i Gerald na zalazu karijere, a i kako Deron nije daleko od toga, mislim se pa tko donosi odluke u tom klubu? Ako misli nešto izvući iz ovog kupusa u budućnosti (budućnosti koja je mogla biti sjajna da su umjesto dresova na kojima piše Johnson, Wallace i Williams natpisi Lillard, Kanter i Favors), Prokhorovu ostaje samo dovesti Jacksona za GM-a, dati mu sve ovlasti, nakon čega bi Phil instalirao Briana Shawa za trenera i oživio legendu o trokutu zahvaljujući temelju zvanom Lopez.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Kraljevska serija prve runde se nastavlja. Memphis ulazi žestoko u utakmicu, presing im se u startu isplaćuje (što je rijetkost protiv Clippersa koji su izgubili netipičan broj lopti u prvoj četvrtini), ali istovremeno opet nemaju rješenja za Blakea koji sam drži priključak tijekom prvih 12 minuta.

Ipak, kombinacija odlične obrane na svim razinama i razigranih Gasola i Randolpha u napadu, uz neočekivanu podršku klupe koja je čak i dobila bitku s onom Clippersa, dovela je do +8 u drugoj. Što je bila dobra vijest za Clipperse – ne samo da su gubili relativno malom razlikom obzirom na bolju igru Grizzliesa u svim aspektima, već su ih u minus ubacili faktori koje inače drže pod kontrolom.

Drugim riječima, stane li Paul na loptu u nastavku i odigra li klupa kako zna, ovo bi u završnici trebala još jednom biti neizvjesna utakmica. Međutim, protiv nadahnutog Memphisa to nije bilo lako ostvariti – Bledsoe i društvo su u drugom navratu odigrali puno bolje, ali nedovoljno da preokrenu utakmicu (iako su u jednom trenutku smanjili prednos na samo +5 za Memphis), što je značilo da Clipperse u završnici čeka ozbiljan posao, kao i da treba baciti oko na poteze koje će Vinnie vući.

Nevezano uz razvoj utakmice, potez večeri dogodio se nakon grubog prekršaja Barnesa na Randolphu, kada je Z-Bo oduševljen time što je dobio po glavi dotrčao do Barnesa i zagrlio ga, zahvaljujući mu što je jednako lud kao i on. Samo još jedan detalj koji je potvrdio da se ovdje igra playoff košarka, a da su ostale serije još uvijek na razini regularne sezone.

Nego, vratimo se na utakmicu. Vinnie ovaj put nije dao šansu Memphisu ostavivši na parketu dva visoka i Barnesa umjesto Crawforda, međutim činjenica da Paul nije ubacio u višu brzinu i da je i dalje nastavio gubiti lopte uzalud, označila je kraj nadama Clippersa u preokret (kada CP3 ima više izgubljenih od asista, onda možemo slobodno reći da su Clippersi podbacili).

Memphis je dobio jednu na račun borbenosti i energije, a za Clipperse je dobra vijest da i dalje imaju sve u svojim rukama jer nisu izgubili utakmicu zbog neke revolucionarne strategije Memphisa, koliko na račun dobre stare činjenice da ih je protivnik jednostavno nadigrao u situaciji koja je bila na život ili smrt. Allen i Conley su grizli u prednjoj liniji, Z-Bo i Marc su grizli pod košem – to su grizliji koje volimo sve ove godine i koje je uvijek predivno ponovno ugledati.

Ne znam za vas, ali ja jedva čekam nedjelju ujutro.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Ray Allen, LeBron James, Zach Randolph, Marc Gasol

25Apr/134

DAY 5 – DUST BITERS

Posted by Gee_Spot

ROCKETS @ THUNDER

McHale je odlučio da, ako već mora poginuti, neka to barem bude sa stilom, pa je od prve sekunde krenuo s niskom postavom gurnuvši Beverleya u petorku umjesto četvorke koju ionako nemaju, stavivši tako Chandlera na Ibaku. Cilj je bio jasan – da, opet ćemo primiti 120 koševa, ali ćemo usput barem zabiti 110.

U ostvarenju tog plana dobro im je došla i pomoć Thundera koji u utakmicu nije prenio ni djelić intenziteta iz prve. Osim Ibake, koji je opet bio razigran na oba kraja parketa i čije blokade su bile jedini podsjetnik na Thunder kakav znamo i volimo. Posebice su beskrvno izgledali Durant i Westbrook, koji su ulaze i energičnu igru zamijenili nerezonskim šutevima i šetnjom.

I tako su Rocketsi izdražli u egalu sve do polovine treće, kada je ozbiljniji pristup u obrani Thundera započet nakon poluvremena počeo davati ploda. Istovremeno je Durant par puta napao reket i eto prednosti od desetak poena.

Samo, problem je bio što je do kraja ostala još jedna četvrtina, a igrači Thundera su si već upisali pobjedu. Pa su desetak minuta prezentirali negledljivu razinu haklanja u čemu je prednjačio Westbrook (za kojega se samo može reći da je bio katastrofa - kada igrač čiji je forte energija odigra ovako ležernu utakmicu, imaš osjećaj da nije ni sudjelovao u njoj), što je Houston iskoristio za povratak u igru.

Rocketsi ne samo da su došli u egal, već u zadnje tri minute ulaze s prednošću. U ovoj igri mačke i miša to je samo značilo da će Durant i kompanija opet uložiti taman onoliko energije koliko je potrebno da pobjede, iako im se ovakvo poigravanje moglo osvetiti nepotrebnim produženjem serije.

Nije da ovakve stvari nisu uobičajene, uostalom i svojevrsno obilježje druge utakmice playoffa je to opuštanje domaćina koji se nakon pobjede u prvoj nalazi u puno manje stresnoj situaciji zbog čega si je sklon zakomplicirati život. Ono što je neobično je gledati Thunder u ovako beskrvnom izdanju.

HAWKS @ PACERS

Šok odmah na startu – nakon što je u prvoj utakmici postalo kristalno jasno da se ne mogu suprotstaviti Pacersima s trojkom Harris-Teague-Korver u vanjskoj liniji, bilo je logično očekivati da Drew napravi ono što mora, makne Harrisa i stavi stopera na Georgea dok bi Korver prešao na Stephensona.

Međutim, Drew je očito bio zadovoljan napadačkim izdanjem u prvoj utakmici i umjesto da dira u šuterski potencijal trojke Harris-Teague-Korver, jednostavno je Korvera stavio na Stephensona, a Harrisa na Georgea. Koliko god ovo bilo ludo na papiru, ipak je imalo nekog smisla – Harris je brži od Korvera, pa George barem neće moći ući u reket kad god poželi. Istina, moći će potegnuti preko njega i primiti loptu na bloku, ali to je ta situacija kada između dva zla biraš manje. Plus, Drew je valjda računao da Pacersi već imaju toliko post-up akcija za Hibberta i Westa pa da neće iskakati iz ritma kako bi još koristili i Georgeovu prednost u visini.

S druge strane, obzirom da se Smith isključio iz utakmice već nakon par minuta zbog druge osobne, sve je to bilo manje bitno. Drew je čak pokušao zaraditi malu prednost vađenjem svih startera nekoliko minuta prije kraja prve četvrtine i vraćanjem cijele petorke na startu druge protiv klupe Pacersa. Zanimljiva zamisao, ali, iako su igrali doslovno 12 minuta s najboljom petorkom, nisu uspjeli postići ništa - raspoloženi Geralda Green i Augustin lakoćom su održali prednost od desetak poena koju su napravili starteri u prvoj.

Ključ za Indianu je ipak bila sjajna all-round utakmica Hibberta. Čovjek je zabijao, asistirao i skakao, a najvažnije je da je pri tome Horforda istjerao iz reketa. Bio je katalizator kao i George u prvoj, igrač za kojega Hawksi nemaju rješenje. Koliko god miksali i trudili se, njihova obrana kao da omogućava Pacersima da daju maksimum. Istovremeno uopće ne igraju loše u napadu, ali uzalud im još jedna solidna partija Harrisa i Teaguea kada ne mogu ništa obraniti.

U nastavku je Smith brzo zaradio četvrtu, što ga je opet izbacilo iz igre, a time i dodatno oslabilo Hawkse (barem napadački - po pristupu u obrani očito je kako je Josh odavno na ljetnim praznicima i kako je glavom već u novom ugovoru). Drew ovaj put barem nije uveo borbenog Johnsona, već Petra, čime je na nekoliko minuta poštedio Horforda čuvanja Hibberta. Ovaj se odmah rastrčao oslobođen od guranja s ogromnim strašilom, ali uzalud – prednost od desetak poena nikako da se otopi.

Atlanta uopće nije igrala loše u napadu i povratkom Smitha u završnici su izgledali još i bolje, ali fascinanta je njihova nesposobnost iskazana u ove dvije utakmice što se tiče obrane – Pacersi su zabijala kada i kako su htjeli. I tko god je htio, što je za čas dovelo do +20. Tu promjenu iz obrambene silu u napadačku, barem za ovu seriju, ništa nije toliko naglasilo kao činjenica da je u postavi za zatvaranje utakmice uz provjerene startere Vogel ostavio Greena umjesto Stephensona koji je u prvoj četvrtini gadno pao na kuk (a nije da ga je trebalo forsirati protiv ovakve Atlante). Upravo je Greenova kombinacija šuta i ulaza bila x-faktor u trenucima kada se radila razlika, uz nezaobilaznu prisustvo Georgea i Hibberta koji su cijelo vrijeme kontrolirali utakmicu zrelošću kakvu na primjer Thunder sinoć nije pokazao ni u jednom trenutku.

LAKERS @ SPURS

Kamilicu su zamalo nastavili servirati i Spursi. Srećom, Lakersi su bili dovoljno razigrani da pruže otpor barem u prvom poluvremenu i tako nam ponude najbolje minute košarke u ovoj otužnoj noći.

Osim učinka visokih, ključ je ovaj put bio Nash koji je ulascima u sredinu hvatao obranu Spursa na petama. Ako se ono što su obje momčadi pokazale može zvati obranom. Uglavnom, tako su Spursi još jednom pokazali da su najtanji u branjenju poludistance nakon pick & rolla, ali kako je Nash bio limitiran na 30 minuta, tu taktiku nisu mogli primijeniti kroz cijelu utakmicu (također, čak ni s Nashom je nisu koristili do maksimuma jer Dwight i dalje iz nekog razloga više voli primiti loptu u postu nego nakon picka, što je totalno nelogično obzirom da nema tehniku koja je potrebna za ovo prvo, odnosno da ignorira vlastiti atleticizam koji je kao naručen za ovo drugo).

Uglavnom, formula u prve dvije četvrtine je bila jasna – zabijaju i jedni i drugi, ali čim Nash sjedne na klupu, a Manu uđe na parket, zabijaju samo Spursi. Treneri su tako podijelili minute da su se ovi događaji poklapali s krajevima prve i druge četvrtine, što su periodi kada je Manu ludovao u svom stilu i radio razliku. +8 iz prve Lakersi su brzo stigli povratkom Nasha na parket, ali +8 iz druge koje je stvorila Manuova triple-threat genijalnost više nisu uspjeli pokriti (ili je bolje reći dual-threat genijalnost obzirom da Manu još nije toliko zdrav za one samoubilačke ulaze u sredinu, ali je zato u top formi kada su šut i podvaljivanje lopti u pitanju).

Naime, Spursi su istrčali u nastavak puno agresivniji - u obrani su visoki izlazili puno više na bekove prilikom pick igre umjesto da vise u postu i tako su im otežali život (a nije da Nash ili Blake imaju brzinu kojom si mogu stvoriti dodatni prostor i tako kazniti ovakvu rotaciju), a u napadu je Tony počeo igrati kao Tony i stalnim ulazima dodatno trošiti Nasha, u čemu mu je pomogao Dwight koji se nakrcao osobnima (i to isključivo u napadu, u lovu na nedostižne skokove) i tako ostavio reket još slabije zaštićen.

To je već bilo previše za ovakve Lakerse koji su se držali negdje do 8 minuta prije kraja i onda su jednostavno pukli. Spursi nisu dominirali, ali su širinom opcija jednostavno udarali i udarali u protivnika dok se nije akumuliralo dovoljno toga da se ovaj sruši. A ključne opcije je Pop ekspresno skužio i u ovom ih je susretu samo usavršio.

Prva je sposobnost Timmya i Splittera da odigraju jedan na jedan u obrani - bez udvajanja Gasola i Dwighta nema ni otvorenih šuteva za ostale igrače Lakersa.

Druga je činjenica da su i Timmy i Bonner u stanju izvući jednog visokog iz reketa i tako otvoriti dodatan prostor za Parkera. Timmy je usavršio šut s poludistance, a Bonner zaslužuje posebnu pohvalu jer je ovo valjda prva serija u nekoliko godina da je koristan u playoffu, ali tako je to kada su mu protivnici Gasol i Jamison, braća po eksplozivnosti koja mu omogućuju da odradi i posao u obrani i tako zasluži minutažu (ovo se nadovezuje i na ono ranije spomenuto o jedan na jedan čuvanju jer, čak ni kada je Bonner na nekom od visokih Lakersa, nema potrebe za udvajanjem – Jamison je spor, Gasol je polomljen i spor, a Dwight em treba idealnu situaciju da ne zezne napad, em ga ionako možeš faulirati bez težih posljedica).

Treća, ali ne i manje važna, je ta sposobnost Parkera i Ginobilia da koriste slabosti prve linije obrane i prostor u pozadini koji nastaje izvlačenjem Timmya ili Bonnera za gomilanje poena, čak i u Dwightovoj blizini.

Lakersi ovakav balans nemaju ni pod razno, što je i razumljivo obzirom na sve, stoga je i otpor koji pružaju dodatno dojmljiv i dovoljno govori o kakvom se talentu tu radi, a ujedno i o kako katastrofalnom kontekstu koji je taj talent sveo na ovako podređenu ulogu - koliko god se trudili, Lakersi su uvijek ostajali za korak kraći.

Treba dodati da su Spursi za razliku od prve utakmice imali i nabrijanog Leonarda, koji je ovaj put bio pun energije, a život Lakersima je dodatno otežala i solidna epizoda Neala koji je koševima zamijenio još jednom nevidljivog Greena.

Kod Lakersa pak treba spomenuti nastavak problema s ozljedama - igrali su bez Meeksa koji je otpao zbog problema sa zglobom, a pri kraju utakmice su ostali i bez Blakea koji je istegnuo koljeno. To znači da su završnicu utakmice morali igrati s vanjskom linijom Morris – Goudelock, zbog čega je GM Kupchak sigurno bio jako, jako ponosan.

HIGH FIVE

Tony Parker, Manu Ginobilli, Paul George, Serge Ibaka, Roy Hibbert

Filed under: bball 4 Comments
24Apr/136

DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

Posted by Gee_Spot

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi - možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga - respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put - Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu - jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku - osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica - od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao - ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim - na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili - zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu - s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji - velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom - istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana - da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala - svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok - Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak - Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu - rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati - to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti - Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

23Apr/136

DAY 3 – THE START OF THE PLAYOFFS

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Odlučni da se iskupe za sramotu iz prve utakmice, Bullsi su ušli u susret maksimalno koncentrirani i pripremljeni – zatvorili su reket Lopezu i Deronu (Brook je zabio više koševa s poludistance nego na obruču, a Deron je očito zaboravio dati si injekciju u zglob jer ga je Kapetan Kirk pojeo), nametnuli ritam na 20 koševa po četvrtini koji su u stanju pratiti i usput pokušali dobiti bitku u laganim poenima iz napadačkog skoka i ukradenih lopti (nisu uspjeli, ali nisu dozvolili ni Netsima da se razmašu). Problem s ovim planom je bio samo u tome što Netsi i dalje imaju prednost u talentu, pa su tako usprkos očajnoj igri u napadu nakon prvih 12 minuta bili u minusu od samo 3 poena.

Međutim, Carlesimo radi totalno blesav potez na startu druge četvrtine i na parketu šest minuta drži petorku sastavljenu od pet igrača s klupe (od kojih su dvojica Bogans i Stackhouse) i tako anulira vlastitu prednost u talentu (u playoffu jednostavno ne možeš koristiti rotaciju kao da je obična utakmica regularne sezone). Sreća njegova što Bullsi ni ovaj poklon nisu bili u stanju značajnije iskoristiti iako su na parketu bili i Deng i Noah, a kasnije i Boozer – otišli su samo na +7, koji su se povratkom udarne trojke Deron-Brook-Joe za čas smanjili na +1.

Ovakav razvoj situacije čak je i davao Carlesimu pravo da ignorira suparnika jer je nakon prve 72 minute serije bilo jasno da Netsi imaju najbolje igrače na parketu i da mogu ostati u egalu čak i kada su igrom inferiorni protivniku. Međutim, to ne znači da se iza svega ovoga krije nekakva taktika, što je potvrdila i treća četvrtina u koju su Netsi opet krenuli katastrofalno i u kojoj su Bullsi konačno uspjeli doći do dvoznamenkaste prednosti koju su zaslužili od početka. Naime, Carlesimo je opet 8 minuta gledao kako njegova momčad bezidejno kruži oko obrane Bullsa umjesto da povuče poneki potez, posebno onaj očiti – ne možete igrati 3 na 5 protiv Thibodeauove obrane, stoga su ili Wallace ili Evans trebali na klupu.

Naravno, PJ i ovdje pokušava igrati na sigurno, ostavlja Wallacea da se nosi s Dengom (koji je bio pun energije za razliku od prve tekme, iako ga šut i dalje ne sluša) i mijenja Evansa Blatcheom, čime samo dodatno otvara prostor u obrani. Bullsi su se do sad već razigrali, možda u ovom trenutku nemaju klasične opcije u napadu, ali svi koji dobiju priliku odrađuju svoju rolu i jednostavno pristupom dominiraju nad Netsima. Carlesimo u zadnjoj četvrtini vuče očajnički potez, opet baca klupu na parket, ovaj put čak daje šansu i Brooksu, pokušavajući izvući nešto pozitivno iz kaosa, ali Nate Robinson, koji od kaosa živi, samo čeka ovakve momente i uzima stvar u svoje ruke.

U zadnjih nekoliko minuta Carlesimo je konačno nabasao na postavu koju ćemo vjerojatno do kraja ove serije gledati puno češće u akciji - udarni trojac Deron-Joe-Brook zaokružen šuterskom komponentom koju donose Watson i Blatche (inače, radi se o rijetkim igračima Netsa koji su noćas zadovoljili pristupom) uspio je na kraju čak i zaprijetiti prednosti Chicaga, ali nikome u dresu Bullsa nije palo na pamet prokockati ovakvu utakmicu.

Chicago ovo jednostavno nije smio izgubiti ne samo zato što su dobili izuzetan doprinos od svih, pa čak i od svoje sakate klupe, već i zato što je Thibo maestralno vukao konce od početka do kraja. Ukratko, Bullsi su izveli ono što talentom inferiorni protivnik mora da bi pobijedio – dobili su bitku u malim stvarima poput pristupa i plana igre.

Netsi su pak bili sjajan primjer momčadi koja nakon dominante pobjede u prvoj utakmici pomisli kako je serija već zaključena i onda u sljedećoj dobije po glavi. Biti će zanimljivo vidjeti kako će reagirati u gostima, posebice s taktičke strane (kad će više taj Phil Jackson prihvatiti rolu u ovoj franšizi), jer s ove motivacijske valjda im veći izazov nije potreban - način na koji su ih Bullsi sinoć školovali, a posebice kad u obzir uzmemo kontekst svih ozljeda koje ih prate, nije ništa manje bolan/impresivan od one demonstracije sirove snage u susretu prije.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Ljepotica playoffa do sada. Baš ovakva večer nam je trebala da ispere mlak dojam vikenda – nakon solidne playoff predstave Bullsa, i Memphis je u drugu utakmicu ušao odlučno, željan da popravi loš dojam iz prve i posebice da ispravi sve probleme koje su imali u energetskom dijelu, dok su Clippersi, za razliku od Netsa, bili spremni na izazov. Posebice Blake Griffin koji je odigrao fantastično prvo poluvrijeme i dominirao pod obručima, posebice u napadu gdje mu ni Gasol ni Randolph nisu mogli ništa. Pokušao je Hollins i s Arthurom, ali uzalud, Blake je bio alfa mužjak i rastrčano dijete istovremeno, kombiniranjem snage u postu i lakoće trčanja gore-dolje po parketu.

Uglavnom, iako su Gasol i kompanija ostavili puno bolji dojam, opet su na poluvremenu primili 50 poena, što je debelo iznad njihova prosjeka, a pogotovo za playoff utakmicu. Jednostavno im Clippersi ne leže, imaju širinu kojoj Memphis ne može parirati bez dominacije barem pod košem, a taj matchup s Blakeom i DeAndreom im ne ostavlja prostora da je ostvare. Ta širina je opet napravila ključnu razliku – prvo je Paul krajem treće iskoristio Conleyevu nepažnju i Hollinsovu nesklonost da ga čuva Allenom da serijom koševa započne odvajanje (ne kužim svrhu ne korištenja najboljeg presing igrača u te svrhe), a posao je nastavila standardno sjajna klupa, prije svega Bledsoe, koji se i drugu godinu za redom pokazuje kao x-faktor protiv Memphisa (bio je sjajan i u prvoj utakmici).

Srećom po Memphis, rođak Vinnie im je pripremio put do povratka – zašto je majstor odlučio u završnici koristiti najgoru obrambenu petorku koju ima na raspolaganju, to je valjda jasno samo njemu. Imaš Paula i Griffina u igri, imaš prednost od 10 koševa, a ignoriraš obranu? Ok, Odoma umjesto Jordana možeš pravdati zbog slobodnih bacanja, iako ni Lamar baš nije visoki koji će širiti reket ili u kojega se možeš pouzdati kao realizatora. Ali, Crawford i Billups na bokovima? Stvarno? Zar ti treba još kreatora pored Paula dok na klupi sjede igrači koji mogu odraditi posao u obrani poput Bledsoea, Barnesa, pa čak i Hilla, koji bi bio odlična opcija umjesto Odoma u trenutcima kada ti treba niska postava (vidjevši da ova postava ne funkcionira, Vinnie doduše reagira i za sam kraj uvodi Barnesa umjesto Odoma, postajući tako izuzetno ranjiv u reketu u ključnim momentima, što Grizliji odmah koriste da namjeste zicer Gasolu preko najobičnijeg pick & rolla). Ne, Del Negrove odluke u završnici bile su i ostale jedna od najvećih misterija svijeta, ali srećom tu je Paul da donese pobjedu. Koja je mogla biti puno uvjerljivija da nisu dopustili Memphisu da se razmaše katastrofalnim korištenjem postava.

Međutim, ni Paulovo herojstvo ni Del Negrova sramota ne smiju zasjeniti činjenicu da su Clippersi jednostavno uvijek za korak ispred. Bolji su, tu nema spora, za to postoji već gomila dokaza u zadnjih godinu dana. Memphis može pokušati doma istom ovom formulom i može dobiti jednu utakmicu, možda i obje, ali Clippersi će uvijek biti negdje u egalu, a to znači da će Paul imati priliku uzeti stvar u svoje ruke i iščupati jednu pobjedu na strani. Pouzdati se u to da će Zach Randolph opet trčati kao mladić ili da će ti Vinnie dati šansu više nije dovoljno, Memphis treba ozbiljne poteze.

Ne samo Allena od prve sekunde na Paulu, već možda i promjene u rotacije. Npr. puno više Eda Davisa, koji možda nema iskustvo i ne postoji garancija kako će reagirati na veću ulogu, ali u ovom trenutku je definitivno najbolji skakač i atleta od svih visokih koje Hollins koristi (Z-Bo se ne može odlijepiti od poda, Gasol je zbog mase osuđen na pozicione skokove, a Arthura su ozljede lišile atleticizma i svele ga na veteransku ulogu – ma praktički svi oni hvataju skok građenjem, nitko ne ide po loptu, što je element kojega Davis može donijeti). Zatim, zašto se ne igrati malo s petorkom, pokušati s Pondexterom i njegovom tricom iz kuta ili čak Baylessom? Mislim, Clippersi startaju s Billupsom i Butlerom, dakle Prince ne mora nužno biti starter, pogotovo jer ionako više vremena troši na pomaganje Randolphu i Gasolu nego na čuvanje svog čovjeka.

Očajnička vremena traže očajničke mjere, a Memphisu su upravo takva pokucala na vrata – dobiti 4 od 5 nemoguća je misija i za puno kvalitetnije momčadi od njih.

HIGH FIVE

Mike Conley, Chris Paul, Luol Deng, Blake Griffin, Marc Gasol

22Apr/131

DAY 2 – MANU MANU

Posted by Gee_Spot

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko - trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar - sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen

21Apr/137

DAY 1 – THE ANDRE JORDAN

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Nismo mogli poželjeti bolju dobrodošlicu u playoff od načina na koji nas je dočekao Melo - prvih 5 minuta, 10 poena, suza za suzom, promjera obruča se činio barem pola metra veći od uobičajenog. Čak smo imali i komični predah u vidu Woodsonove odluke da starta s Copelandom u ulozi spot-up šutera, što se srećom po Knickse nije pretvorilo u ništa više od epizode jer je Smith ekspresno ušao u igru i u prvoj i u trećoj četvrtini.

Uglavnom, prvo poluvrijeme je bilo šetnja - za momčadi koje su se tijekom regularne sezone par puta skoro potukle, nedostatak tenzija stvarno je bio fascinantan. Umjesto bitke tako smo dobili reviju sjajnih poteza - Knicksi su zabijali tricu za tricom, a Celticsi su ulazili u reket kad god su poželjeli (posebice Bradley svojim energičnim cutovima). Visoka postava Bostona stajala je stvarno dobro u sredini, ali ovim Knicksima to nije ni bitno, oni žive i umiru sa svojim skok-šutom, tako da je praktički jedino razočaranje u ovom simpatičnom uvodu bila katastrofalna zaštita reketa New Yorka. Chandler je bio zabavljen Garnettom i vidno van forme, tako da apsolutno nitko nije držao zadnju liniju što je Boston uredno koristio.

U nastavku se intenzitet popravio, posebice kod Knicksa koji su zaigrali puno agresivnije na loptu i na čovjeka, a to je označilo kraj revije lijepih poteza i početak playoffa. Sjajni i opušteni Green koji je šutevima u prvom dijelu nosio Boston (zabio 20 all-star lakoćom) nestao je s lica zemlje, a više nije bilo nikoga da se pridruži standardno solidnom dvojcu veterana. Utakmica je bila u egalu do zadnjih 5 minuta kada je Carmelo uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu, dok mu Pierce nije uspio parirati jer se činilo da igra sam protiv devetorice (epizode Terrya, Leea i Crawforda s klupe su bile toliko depresivne da se nakon njih valjda više nikome u dresu Celticsa nije ni igralo).

U prvoj tekmi smo tako već dobili scenarij za cijelu seriju - dok su Knicksi kilavi u obrani, Boston ima šanse podići napad i igrati bolje od svog prosjeka, ali čim New York uspostavi balans u igri, postaje neprikosnoveni favorit. Celticsi tako samo mogu žaliti što su propustili dobiti utakmicu u kojoj Chandler praktički nije ni igrao - ne samo da se ne može kretati kako smo navikli u obrani, već je potpuno ispao iz napadačkog ritma zbog duge pauze (drugim riječima, Knicksi se trenuto toliko dobro osjećaju u ovoj šuterskoj koži da ga nisu ni pokušali previše uključiti u pick & roll), zbog čega ga je Woodson na kraju mrtvo-hladno zaboravio na klupi i jahao Martina.

Sad, Boston je morao naći načina za spustiti loptu Garnettu u post u završnici baš zato što je utvrdu Knicksa u ključnim trenutcima držao Kenyon. Čovjek je imao i jedan od poteza večeri - u jednom dvoboju s KG-om toliko se sagnuo u koljenima, napeo sve mišiće i onda još uz krik i lamatanje svih udova skočio blokirati suparnika da sam pomislio kako će odletjeti preko vrha table. Stvarnost je pak takva da sumnjam kako bi mu u tom momentu ispod tenisica uspio ugurati CD. I to prazni. Bez kutije, čak i bez onog papirnatog omota.

WARRIORS @ NUGGETS

Kenneth nije znao frekvenciju, pa je Karl zato Farieda zamijenio u petorci Fournierom (valjda mu treba jedan s prezimenom na F među starterima), čime je dodatno ubrzao igru i pasove – od starta su Nuggetsi uništili svaki pokušaj Warriorsa da se pretvaraju kako imaju tranzicijsku obranu, napadajući ih brzim otvaranjima nakon primljenog koša što je dio igre koji su doveli do savršenstva. S druge strane, Warriorsi nisu imali problema pratiti ovaj ritam jer su odmah zauzeli reket, ulazima ili post-upovima su zabijali protiv nepostojeće zadnje linije kad god su htjeli i preko koga god su htjeli. Sudar momčadi koja sve želi ubrzati kako bi pretrčala obranu i momčadi koja sve želi usporiti kako bi nadigrala obranu. S tim da ovo "obranu" moramo pisati pod navodnike jer je jasno da je ovdje nitko neće igrati i da će svaka blokada i ukradena lopta, dakle svaka stop akcija, biti zlata vrijedna.

Denverove dugonje su mučile Currya, energija trija Chandler, Iggy i Brewer stvarno je za svako pohvalu, ali dok se Steph tražio (a tražio se sve dok nije trebalo zabiti u završnici) teret je ponio Thompson u post-up situacijama, Lee i Bogut su solidno kombinirali u postu, a čak je i Barnes odigrao kao veteran, u skladu s epizodnom rolom (bolje ikada nego ikada - momak je konačno prihvatio da nije opcija, već pomoćna radna snaga). A dobro im je došlo što nisu ni gubili loptu i tako Denveru omogučili dodatne šanse (doduše, nisu je ni osvajali). Denver se u startu dosta mučio s organiziranim napadima, valjda zato što su samo trčali u krug i tražili prostor za ulaz, ali u drugom poluvremenu Lawson i Miller su konačno pokrenuli slash & kick igru na postavljenu obranu, Brewer je zabio nešto iz vana i odmah su izgledali puno bolje, dok Warriorsi kao da su ostali bez energije. Ne samo da nisu mogli zabiti iz vana (samo 8 trica cijelu večer), nego su stali i s trčanjem.

Doduše, ritam iz prvog dijela ubio je i Denver (usporio je čak i dežurni podizač energije McGee koji je s par zakucavanja i blokada bio zadužen za atmosferu), ali to je odgovaralo barbi Milleru koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke i doslovno nosio momčad 1 na 5 košarkom, zabivši usput i pobjednički koš (zašto je Mark Jackson ostavio rookiea Greena na jednom od najinteligentnijih košarkaša u ligi, to samo on zna, valjda je ulagao u budućnost). Uglavnom, ritam kojim ove dvije momčadi igraju nastavlja uzimati žrtve, ovaj put je to bila i prikazana kvaliteta igre (osobno sam očekivao i puno ljepšu i puno uzbudljiviju utakmicu), ali najveća je ipak David Lee kojemu je stradalo nešto u bedru. Izgube li ključnog igrača, Warriorsi ostaju bez prednosti koju su imali zbog nedostatka Gallinaria.

Denver pobjedom i činjenicom da više nema Leea preuzima kontrolu, ali limiti njihove "svi su jednaki" košarke još jednom su izloženi. S tim da ovdje više nije problem u tome što su svi jednaki talentom, nego što imaš osjećaj da Karl doslovno igra s 5 kloniranih swingmana. Doduše, samo su tri, ali zato sva tri imaju ozbiljnih problema sa šutom - Warriorse može slobodno mučiti spoznaja da su prokockali idealnu šansu jer Denver ne samo da je bio bez Farieda, već su sami sebe u završnici skoro upucali u nogu promašenim slobodnim bacanjima (Iggy i Brewer), odnosno u bunar bačenim šutevima (Chandler).

BULLS @ NETS

Kakvo gaženje. Thibodeau je od prve sekunde pao mrak na oči i to ne samo zbog općeg crnila kojim su ga dočekali Netsi u svojim crnim dresovima (uz specijalno dopuštenje lige). S jedne strane stajala je tako napaljena i na playoff intenzitet igre potpuno spremna momčad, a na drugoj Nazr pod košem i Marco kao kreator na boku. Brooklyn Lopez je dominirao pod oba obruča i preuzeo kontrolu nad ovom serijom, a Deron je ulazio u sredinu i rastavljao Bullse na komadiće kad god je htio. Ako smo se pitali mogu li pružiti otpor s ovakvim Noahom, Gibsonom, a i Dengom koji je zadnja dva mjeseca u banani, sada znamo odgovor – ne mogu. Mislim, Bullsi su noćas bili toliko sramotni da je Reggie Evans uspio zabiti koš nakon pivotiranja prvi put u životu (protiv Boozera, naravno), a čak je Gerald Wallace zabio tricu, valjda prvi put od kada je Gibonni počeo gubiti kosu i nositi onu smiješnu kapu (koja ipak nije ni upola smiješna kao zahod koji je cijelu večer Jay-Z imao na glavi).

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Sličan ulazak u seriju kao u ranijem dvoboju Knicksa i Celticsa - obje momčadi kao da su odlučile čuvati maksimalnu brzinu za neku drugu priliku, svjesne da će ovo biti duga serija. Memphis nije imao energije u sredini, dopuštali su Clippersima hrpu otvorenih šuteva, ulaza i skokova u napadu, što je rezultiralo s čak 57 primljenih koševa u prve 24 minute. S druge strane očito je osnovna Del Negrova namjera bila spriječiti ulaze u sredinu i pokušati iskoristiti šuterske slabosti Memphisa, što se u početku nije pokazalo dobrom taktikom jer su i Grizliji bili više nego raspoloženi za ubaciti svaki otvoreni šut.

Međutim, dok su se Knicksi i Celticsi uozbiljili u nastavku, ovdje se nije dogodilo ništa. Memphis kao da je čekao da ih nešto probudi iz zimskog sna, a Clippersi su u nekoliko navrata sramežljivo pokušavali izgraditi veću prednost. Praktički, čekalo se da netko ubaci u višu brzinu i da započne kaos. Memphis kao da se odlučio za taktiku boksača-autsajdera, dakle izbjegavati teške udarce, kružiti ringom i pokušati zadati poneki ubod kako bi dobio na bodove. Problem s ovom igrom na sigurno je što uopće nije sigurna - protivnik ti može zadati knock-out u završnici, a onda više nema vremena za popravak.

Tako je i bilo. Clippersi su više puta pokušali napraviti ozbiljniju prednost, nije im polazilo za rukom, a onda su se konačno odvojili u zadnjih 8 minuta. Energija Bledosea u napadu i nekoliko dobrih reakcija Griffina i Jordana u obrani, eto ih u čas na +10 i eto Memphisa na podu. Ubrzo zatim je bačen i ručnik u ring od strane Hollinsa koji je djelovao kao da je pojeo manje šećera taj dan od svojih igrača (i kojega je Vinnie još jednom nadigrao u partiji una ili što već njih dvojica igraju).

U principu, jedino što ne valja s ovom jeftinom boksačkom usporedbom je činjenica da su Clippersi energetski ubili protivnika, skupivši čak 24 skoka više. Mislim, ako ti se cijela igra bazira na snazi ispod obruča i onda te protivnik nadjača u osnovnom elementu igre, čemu se možeš nadati? Istina, Z-Bo i Marc su imali problema s osobnima, ali ništa bolje nisu prošli ni Clippersi (Griffin je isključen zbog šeste jer se Vinnie nije bojao držati svog ključnog igrača na parketu u trenutcima kada se odlučuje utakmica za razliku od Hollinsa koji je Zacha sjeo na klupu, dok je Jordan odigrao 10 minuta manje od Gasola s jednakim brojem osobnih i pri tome skupio 6 skokova više).

Ne, njihov osnovni problem je bio nikakva priprema za ovu utakmicu i sada im samo ostaje ispraviti ovaj mlitavi dojam i zaigrati u sljedećoj utakmici kako to playoff zaslužuje. Pokazati malo od onog razvikanog heart, grit & grinda jer toga noćas nije bilo ni u tragovima.

Naravno, to ne umanjuje zasluženu pobjedu Clippersa - Paul je sve držao pod kontrolom, Blake i Jordan su dominirali u sredini, a Crawford, Bledsoe i Barnes su odradili svoje role i donijeli energiju i koševe. Čak su doprinos dali i Butler, Billups i Odom, ali i Turiaf i Hollins, što je jednostavno bilo previše za medvjediće meka srca koji su uspjeli izboriti "čak" 4 skoka u napadu i "čak" 3 ukradene lopte.

HIGH FIVE

Chris Paul, 'Dr(e) Miller, Deron Williams, Car Melo Anthony, Brooklyn Lopez

20Apr/1318

WHERE AMAZING HAPPENS 2013.

Posted by Gee_Spot

Opširna analiza prve runde i prognoza kompletnog playoffa su pred vama, a svi zainteresirani mogu svoje prognoze ostaviti u komentarima i tako se boriti za titulu ovogodišnjeg Vakule. Svima želim sretan početak playoffa i što više madafaka trenutaka. Konačno. I love this game.

FIRST ROUND

HEAT vs BUCKS 4-0

Šta se tu ima objašnjavati? Da ste pali s Marsa, završni score ovih suparnika bi vam ispričao cijelu priču, a i kada bacimo pogled na matchupove, situacija nije ništa bolja. Čak i da Bucksi posegnu za 48 minuta presinga i ispaljivanjem trica u stilu Knicksa s 4 tricaša stalno u postavi, da im to upali i da uz to dobiju dominantnu seriju od Sandersa u reketu, eventualno mogu dobiti jednu utakmicu. Teoretski, Jennings i Ellis su dovoljno brzi da siju paniku u linijama dodavanja, a imaju i šuterski potentnu nisku postavu stave li uz ovu dvojicu Redicka na trojku i Ilyasovu na četvorku.

Samo, jasno je što ovakva postava dozvoljava Heatu u napadu bez obzira na Sandersa (jedini čovjek koji uopće može i pomisliti čuvati Wadea ili Jamesa na ovom rosteru je Mbah A Moute, ali jahati njega znači osuditi napad na propast jer Heat lakoćom izlazi na kraj s momčadima protiv kojih može igrati obranu 5 na 4), a plus je iluzorno očekivati da pritisak na loptu može smetati momčad poput Heata koja stalno na parketu ima tri čovjeka sposobna kreirati iz driblinga. Također, upitno je kakva korist od Redicka ili Ilyasove kada im bekovi ionako neće prepustiti dovoljno lopti. Mislim, ovo je valjda jedina serija od mogućih 4 tijekom ovog playoffa u kojem će Miamiev startni playmaker imati veći IQ od protivničkog. Dakle, za Heat je ovdje najvažnije izbjeći ozljede i polagano sanirati Bosheve probleme s koljenom, a za Buckse pustiti s lanca Hensona i dati mu da prikupi neprocjenjivo iskustvo uz Sandersa u najvažnijim utakmicama mlade karijere.

KNICKS vs CELTICS 4-3

Knicksi su s razlogom favoriti u ovoj seriji – ne samo da imaju bolji score i najboljeg igrača na parketu, već i ugodnih 3-1 u međusobnim dvobojima ove godine. Međutim, protiv Bostona im neće biti lako zbog obrane Celticsa koja je u stanju usporiti Anthonya i šutere koji ga okružuju. Knicki su u principu jednostavna momčad čiji se organizirani napadi uglavnom temelje na pick igri nekoga od vanjskih igrača s Tysonom Chandlerom, uz povremeni post-up za Carmela. Boston pak ima dovoljno dužine i brzine da jednako dobro brani i tricu i reket, a istovremeno su zbog Garnetta u stanju imati i jednu od boljih obrana pick igre u ligi.

I to dolazimo do ključnog detalja – Garnett ne može igrati potrebnih 38 do 40 minuta da bi obrana konstantno bila na potrebnoj razini. Ako je lanjski playoff ikakav indikator, Rivers će mu u playoffu povećati minutažu za 2-3 minute maksimalno u odnosu na regularnu, a to praktički ostavlja Celticse trećinu utakmice bez svog najvažnijeg igrača na parketu. Kako na rosteru nema doslovno nikoga tko može igrati obranu u reketu kada je Garnett na odmoru, upravo u ovim periodima Knicksi bi trebali doći do ključne prednosti.

Po svemu drugome ova serija je u egalu. Iako su i Garnett i Pierce imali prijavljene manje ozljede tijekom završnice sezone, poznavajući Celticse u pitanju je dimna zavjesa koja bi trebala sakriti činjenicu da su ih jednostavno duže odmarali u tom periodu. Uostalom, Boston je već ostao bez Ronda i Sullingera i svaki dodatni problem značajno im smanjuje šanse. A nije da su i Knicksi u boljoj situaciji – njihov jedini kvalitetni visoki i ključni igrač na oba kraja parketa, Chandler, odavno je pod posebnom skrbi zbog problema s leđima, što praktički znači da bi Knicksi u seriji mogli imati sličan problem kao i Boston, a to je limit minuta za jedinog čovjeka za kojega nemaju zamjenu.

Također, Carmelo je problemima s koljenom (koji mu ipak limitiraju kretanje i svode ga još više na skok-šutera) dodao i ozbiljan udarac u rame, što će dodatno pomoći Greenu i Pierceu da ga uspore.

A ako uzmemo u obzir da su veteranski nositelji u obje momčadi u sličnoj situaciji, to praktički znači da bi ključne role trebali odigrati Jeff Green i J.R. Smith. O tome kako će ova dvojica igrača sklona nestalnoj formi reagirati tijekom serije ovisi razvoj situacije. Nije pitanje samo koliko će Green biti agresivan u ulazima ili kolikim će postotkom Smith zabiti, već i kako će odigrati obranu protiv Mela, odnosno Piercea.

Uglavnom, što više razmišljam o ovoj seriji to sve više vjerujem u to da će biti duga jer obje momčadi imaju sličan spori stil igre i vole vrtiti napad dok ne dođu u dobru šutersku poziciju. Boston će svojim dugim dvicama sigurno mučiti slabašne rotacije Knicksa, ali ovi bi to trebali nadoknaditi boljim učinkom u tranziciji (Knicksi se vole kockati s ukradenim loptama, a Boston je momčad bez čistokrvne jedinice na rosteru, što bi moglo dovesti do poprilične razlike u izgubljenim loptama, osim ako Avery Bradley svojim presingom sam ne kreira kaos i povrati ravnotežu).

U ovoj povuci-potegni situaciji ne treba zanemariti ni prednost koju jedna i druga momčad imaju na vlastitom parketu – publika u New Yorku je fantastična, a ova u Bostonu bi im trebala biti ravna dodatno nadahnuta nedavnim događanjima u gradu. Zato mi je teško i zamisliti da netko može iščupati pobjedu na gostovanju, zbog čega i biram ovih 4-3. Naravno, bude li Melo blizu forme s kraja sezone i pokaže li se prevelikim zalogajem za Greena, a posebice za visoku postavu s Bassom, New York bi mogao završiti stvari nešto ranije. U svakom slučaju, bit će ovo fascinantna serija za pratiti dok god su članovi jezgre na obje strane barem približno u dobrom zdravstvenom stanju, stoga će u utakmici broj jedan biti najvažniji snimiti formu Chandlera i Garnetta i kladiti se na onu momčad kojoj je kičma manje slomljena.

PACERS vs HAWKS 4-2

Da Hawksi kojim slučajem imaju Williamsa i Pachuliu na raspolaganju, ovo bi također bila serija na nož kao i prethodna. Ovako, imamo momčad bez klupe koja ide na drugu momčad bez klupe, ali ta druga momčad ima petorku krcatu dužinom na svim pozicijama i ne dozvoljava vam lagani šut ni u kojoj situaciji. Što je problem za Hawkse jer njihov napad ovisi o laganom skok-šutu kojega za Teaguea, Harrisa i prije svega Korvera kreiraju Horford i Smith.

Obzirom da Atlanta nema kreatora iz driblinga osim Teaguea, Pacersima će biti poprilično jednostavno držati njihov napad pod kontrolom. Međutim, razlog zbog kojega će Hawksi u ovoj estetski neminovno ružnoj seriji imati šansu je činjenica da njihov dvojac pod košem može raditi itekakve probleme Westu i Hibbertu, kao i to da mogu Korvera sakriti na Stephensonu i tako ga držati na parketu maksimalan broj minuta.

U ovoj priči je bitan i jedan zdravstveni detalj koji bi mogao ići na ruku Atlanti – George Hill nije u idealnom stanju zbog problema s preponama, što bi trebalo otvoriti dodatan prostor Teagueu. Uspije li Atlanta dobiti ovaj matchup playmakera, serija bi mogla dobiti dodatan zamah. Naravno, da bi uopće bili u igri, Larry Drew morat će odustati od eventualne ideje da koristi Smitha protiv Georgea i ulogu bočnog stopera trebat će u potpunosti prepustiti dvojcu Stevenson-Jones.

Koliko god kao navijač želim gledati dvoboj doktora Horforda protiv doktora Westa, jedini matchup koji bi Hawksima donio ravnotežu je guranje Horforda s Hibbertom, odnosno jahanje Smitha na Westu. To bi značilo limitiranje minuta likovima poput Petra i Tollivera (iako ćemo ovog prvog zasigurno gledati protiv Hibberta zbog visine) i praktički svelo borbenog Ivana Johnsona na trećeg i zadnjeg visokog u rotaciji.

Ideja o Smithu na Georgeu nije toliko brutalno loša iz obrambenog kuta jer Smith svakako može obaviti bolji posao i od Jonesa i od Stevensona, ali to bi kilavi napad Hawksa dodatno usporilo jer bi time praktički zamijenili nekoga tko može zabiti tricu (bio to Harris, Korver ili Stevenson) za par drvenih ruku u reketu, što nimalo ne povećava njihove šanse. Moraju šibati trice, Teague mora napadati sredinu i Smith i Horford moraju igrati na vrhu mogućnosti misle li ovaj dvoboj napraviti neizvjesnim.

NETS vs BULLS 4-3

Ovo je po standardnim kriterijima najnapetija serija od svih. Imamo prilike gledati dobar napad i lošu obranu protiv lošeg napada i dobre obrane. Protivnici imaju sličan score i sličnu razinu kvalitete talenta. U sezoni su odigrali međusobno 4 puta, a iako Bullsi imaju score 3-1, koš razlika im je samo +10 – tri utakmice su se odlučivali u zadnjim napadima, a ovu četvrtu, koju su dobili s +11, Bullsi su igrali u punom sastavu, ali i s dva dana odmora dok su Netsi igrali drugu večer back to backa.

U svakom slučaju, back to back susreta više nema, ali ono što je za Bullse još važnije je da nema ni Noaha ni Gibsona, odnosno da ne znaju što mogu očekivati od njih. Noah je zbog problema sa stopalom poprilično pao u drugom dijelu sezone, što znači da će, čak i da nekako uspije biti na parketu veći dio utakmice, njegov učinak biti znatno ispod potrebne razine. Gibson je pak u manje od dva mjeseca dva puta ozljedio isto koljeno i pitanje je koliko može pomoći svojom pokretljivošću i brzinom u obrani obzirom da je neupitno limitiran ovakvim stanjem.

Bez dva ključna obrambena igrača u sredini, Thibodeau će imati ozbiljnih problema zaustaviti Lopeza, što će Netsima dati potrebnu prednost u napadu koja im je itekako potrebna obzirom da uglavnom igraju 4 na 5, što zbog Evansa, što zbog Wallacea. Bullsi će se jednostavno morati previše oslanjati na Boozera, a znamo kako to završi. Također, korištenje niske postave s Dengom na četvorci kako bi se dao šuterski impuls napadu, dodatno će oslabiti obranu i pri tome olakšati Carlesimu korištenje Watsona i Brooksa u ulozi drugog beka, čime bi i napad protivnika profitirao i tako anulirao svu prednost koju šuter viška može donijeti Chicagu.

Butler i Deng na boku su udarna snaga ove momčadi jer su u stanju zatvoriti i bokove i reket, te tako učiniti dvoboj Williamsa protiv Robinsona i Hinricha ključnim. A koliko god se Deron na papiru činio kao uvjerljivi pobjednik u ovom sudaru, činjenica je da su njegove igre ove sezone toliko toplo-hladne da se u principu ne razlikuje previše od Natea koji je itekako sposoban poluditi dva-tri puta u seriji i donijeti prevagu.

Jasno, ne bude li Thibo imao tijela da zaustavi Lopeza, potrebe da Deron uzme stvari u svoje ruke i pruži cijeli niz all-star utakmica neće ni biti. Netsi i ovako imaju dovoljno tijela koja mogu parirati Bullsima u skoku i tako im uzeti dobar dio napadačkih skokova kojima Chicago napad drži podmazanim, a u slučaju da Evans, Blatche i Lopez moraju skakati samo protiv Boozera, u stanju su egal čak pretvoriti u dodatnu prednost.

Uostalom, Noah je bitan i kao čovjek kroz kojega se vrte napadi i dobar dio sezone Bullsi su potrošili upravo na uigravanje oko njega. Dakle, ne bude li na parketu najveći dio minuta, ovaj napad će opet podsjećati na onaj lanjski protiv Sixersa, a znamo kako je to izgledalo - Boozer puca dugu dvicu za dugom dvicom, a Hamilton pokušava glumiti da je još uvijek relevantan.

Što se tiče eventualnog Roseovog padobranskog povratka, on bi mogao donijeti Bullsima zanimljiv emotivni impuls, ali možda na jednu utakmicu. Kako moguću sedmu ionako igraju u Brooklynu, njegov povratak u playoffu ne bi anulirao probleme s ozljedama jer Rose koji nije odigrao običnu natjecateljsku utakmicu godinu dana, a kamoli playoff utakmicu, sigurno nije ni blizu potrebne forme. Opet, obzirom na vanjsku rotaciju koju Bullsi koriste, možda bi i takav Rose bio pojačanje.

Ozljede će odrediti tijek serije, a prednosti koje Netsi imaju na jedinici, petici i na klupi biti će ključne. S tim da je stvarno i ironija, ali i poetska pravda, da bi upravo "dubina" Netsa mogla nekoga doći glave – činjenica da bi Watson, Blatche i Brooks mogli odigrati ključnu rolu u seriji jasno govori o tome koliko je odluka Bullsa da puste Asika i Korvera osakatila ovu momčad.

THUNDER vs ROCKETS 4-1

Stil igre Rocketsa možda bi mogao iznenaditi neku manje atletsku momčad, ali Thunder bi trebao plivati kao riba u vodi u kontroliranom kaosu Rocketsa. Koji bi protiv njihove dužine i prednosti u kvaliteti na svim pozicijama trebao postati tek kaos. Ovu jednu pobjedu dajem Rocketsima ne toliko zbog moguće sjajne šuterske večeri, koliko zbog mogućnosti da Brooks opet previše minuta koristi Perkinsa, iako je ovaj matchup idealniji čak i od onoga protiv Heata da pusti s lanca nisku postavu. Ibaka je sasvim dovoljan za zatvoriti reket protiv momčadi u kojoj u sredinu ulaze isključivo igrači s perimetra dok visoki služe samo za trpanje otpadaka, a Durant bi bez problema mogao skakati s Asikom. Dapače, na mjestu Brooksa iskoristio bi ovu seriju za poigrati se s postavom u kojoj bi Durant bio centar okružen Westbrookom, Jacksonom, Martinom i Sefoloshom – McHale će korištenjem Parsonsa na četvorki svakako dati dovoljno prilike za ovako nešto, a ovakva postava mogli bi se pokazati iskoristivom protiv Heata u malim dozama.

Uglavnom, Westbrook će pomesti pod s Linom, dužina na boku Thundera će otežati život Hardenu, a Durant i Martin će trpati koliko žele. Bit će ovo show u svakom slučaju.

SPURS vs LAKERS 4-2

U teoriji Spursi bi brzinom i pick & rollom trebali pomesti Lakerse, ali, kako stvari stoje, morati će se ipak malo pomučiti. Parker nije u sjajnom stanju, Ginobili je totalna nepoznanica, što znači da će Spursi manje dobivati od svojih bekova i da će se više morati okrenuti igri visokih. A to nije dobro za njihov napad jer je Dwight u odličnoj formi. Naravno, to ne znači da će Lakersi zaustaviti Spurse – njihova obrana je puna rupa koje Dwight ne može sve začepiti, ali svakako će ih usporiti.

Naime, da su Parker i Manu blizu top forme, pored sporog Gasola njihova bi slash & kick igra držala napad podmazanim bez obzira na Dwighta. Ovako, budu li Spursi sporiji i više oslonjeni na post-up situacije, tu će i Gasolovo prisustvo iz obrambenog minusa postati obrambeni plus. Spursi i dalje imaju ogromnu prednost na bokovima koja će donijeti prevagu jer su Green i Leonard previše za ovakve Lakerse, ali, uspore li Dwight i Pau protivničke visoke, neće im biti lako.

Da se stvar ipak razvije u očekivanom smjeru pobrinut će se Pop koji će iz utakmice u utakmicu zasigurno napraviti dovoljno prilagodbi da održi napad tečnim. Za obranu će se pak pobrinuti sami Lakersi – čak i da high-low kombinacije njihovih centara izbace iz igre Splittera ili Timmya, Pop ima dovoljno tijela da primjeni neke poprilično nepopularne metode obrane od nepogode zvane Howard (i Baynes ima pravo napraviti šest osobnih). Mislim, kada se ne morate bojati nikoga na boku, onda vam je puno lakše osmisliti i način kako da zatvorite reket. Kako su Spursi doktorirali na obrani reketa i trice, a kako Lakersi bez Kobea nemaju igru s poludistance koja može razotkriti njihove slabosti, defanziva bi trebala odraditi ključni posao.

Plus za Spurse u ovoj potencijalno neugodnoj seriji je što će imati prilike polagano uvesti i Tonya i Manua u ritam playoffa. U ovom prvom krugu im neće biti toliko potrebni, ali u kasnijim rundama bez njih nemaju šansi.

NUGGETS vs WARRIORS 4-3

Bit će ovo fascinantna serija. S jedne strane imamo momčad oslonjenu na dubinu rotacije, momčad koja koristi ritam kako bi zabila što više poena iz tranzicije i iz reketa. S druge strane imamo momčad bez dubine koja koristi ritam kako bi šutirala uvijek i svuda, pa tako i u tranziciji. Koliko god da su slični u toj brzini kojom igraju i koliko god da imaju slabosti u zaštiti reketa, jedna je ključna razlika na kojoj će se serija prelomiti – Warriorsi su najbolja tricaška momčad lige (40% šuta nema nitko drugi, iako je nekoliko momčadi zabilo ukupno više trica), dok su od Nuggetsa više trica primili samo – Bobcatsi.

Naravno, u stvarnosti će se ova ogromna razlika smanjiti – možemo očekivati da Iggy dobije zadatak zaustaviti Currya, kao i da dužina na bokovima Denvera opasno zasmeta Thompsonu i Jacku. Međutim, neosporno je kako su im filozofije igre ipak bitno različite i kako će trenerske prilagodbe odigrati ključnu ulogu.

Denver je momčad koja će bez Gallinaria biti dodatno šuterski oslabljena, što nije dobro obzirom da su i s njim bili ispod ligaškog prosjeka, što znači da bi Jackson mogao koristiti zonu koja je izašla iz mode povratkom Boguta. Dapače, obzirom da je Bogut opet u problemima sa zglobom, pitanje je koliko će ga uopće moći koristiti kao zadnjeg čovjeka obrane.

Iako, obrane ovdje neće ni igrati veliku ulogu. Naime, kao što će Denver teško spriječiti Warriorse da ih rešetaju, tako će i Golden State teško zaustaviti njihovu tranziciju – Jack će svakako dobiti puno više minuta od Barnesa i to će olakšati kontrolu lopte, ali Denver će do svoje kvote poena iz kontri sigurno doći.

Do dodatnih laganih poena Denver bi trebao doći i skokom u napadu – zahvaljujući Fariedu tu su prvi u ligi, što je podatak kojega ne umanjuje čak ni to što Warriorsi kupe najbolji postotak skokova u obrani u istoj toj ligi. Dakle, hoće li prevagu odnijeti šuterska forma ili lagani koševi?

Kako obje momčadi imaju skromnu zaštitu reketa, to pitanje balansa u napadu bit će ključno. Uspiju li se čuvati od izgubljenih lopti i skoka u napadu, Curry i društvo imat će malu prednost, koju bi zatim trebali nadograditi činjenicom da u Curryu ipak imaju najboljeg igrača u ovoj seriji – svaka čast dubini Denvera, ali bez Gallinaria nemaju kreatora na toj razini sposobnog sebi u svakoj situaciji stvoriti priliku za šut.

Denver svakako ima nezgodnu kombinaciju dubine i dužine koja bi stalnom trkom, kretanjem bez lopte i gomilom pick igre trebala izmoriti Warriorse u dugoj seriji, ali treba primjetiti kako u bitku ulaze s dva značajna upitnika. Onaj vezan uz Lawsonovo stopalo je nešto manje važan jer tu je uvijek Miller, tako da im u ovoj seriji Lawson nije nužno potreban u idealnom izdanju, ali onaj koji stoji iznad Fariedova zgloba je kritičan.

Naime, za Fariedovu energiju nema zamjene i njegova slabija forma ili eventualni izostanak samo će dodatno istaknuti slabosti pod košem koje neće moći maskirati nikakva niska postava. Ostvari li Golden State prednost preko Leea u sredini (i kao strijelca i kao razigravača), to bi moglo olakšati posao i Curryu i Thompsonu, a to onda definitivno anulira bilo kakvu prednost koju je Denver imao u startu u pogledu klupe ili trenerskog iskustva.

Ovo potonje će biti bitno zbog prilagodbi koje će se nedvojbeno morati raditi od susreta do susreta. Jedino što može tješiti Marka Jacksona je činjenica da George Karl ima povijest razočaranja u prvom krugu i sa Sonicsima i s Denverom – čovjek bi jednostavno ispucao sve trikove u regularnoj sezoni i ne bi mu ništa ostalo za playoff. Obzirom na trenutnu težinu situacije s pripremom momčadi, sve miriše na još jednu takvu situaciju.

I iako sam u prognozi odigrao na bolje rangirane momčadi, ako za jednu niže rangiranu momčadi mislim da može iznenaditi onda je to Golden State zbog te kombinacije šuterske moći, izuzetne kemije i dobre atmosfere u svlačionici. I što sam više analizirao ovaj matchup, to sam više vjerovao u moguće iznenađenje, ali istovremeno ne mogu zamisliti da Golden State dobije sedmu u Denveru. Isto tako ne mogu zamisliti da Nuggetsi dobiju ijednu u Oracle areni s pola Lawsona i Iggyevim krumpirima.

Stoga pišem 4-3 za Denver, teza je da svatko dobiva na svom parketu, ali prva utakmica je ključ – tu je Fariedov nastup još uvijek upitan, a Warriorsi nikada neće biti spremniji nego u prvom susretu da se odupru energiji Denvera i prirede poneko taktičko iznenađenje na koje Karl neće moći odmah odgovoriti. Misle li već u prvom izletu u playoff nadmašiti sva očekivanja, Curry i društvo ovo moraju dobiti. Sve miriše na klasik.

CLIPPERS vs GRIZZLIES 4-3

A ovo je repriza lanjskog klasika s malo izmijenjenim akterima. Memphis bez Gaya koji ih je lani upucao u nogu svojim nepotrebnim herojstvima, Clippersi s još boljom klupom od one lanjske koja je napravila ključnu razliku u seriji.

Ali, nije samo klupa prednost Clippersa. Već smo odavno istaknuli Paulovu kvalitetu u kontroli lopte i ritma kao ključ njihovih dvoboja – presing Memphisa jednostavno nema utjecaja na Clipperse kao što ga ima na momčadi sa slabijim generalom, dok istovremeno Clippersi itekako mogu svojim vlastitim presingom izluditi tanku vanjsku rotaciju protivnika.

Da Clippersi imaju prednost dokazuje i lanjski prolaz usprkos utakmici manje na svom parketu, ali i ovogodišnjih 3-1 u međusobnim utakmicama uz popriličnu jednostranu koš razliku od +27. Naravno, puno bolji uvid pruža nam pogled na mathcupove.

Osim već spomenute kvalitete više koju donosi CP3, koji je baš u nedavnom dvoboju u Memphisu dokazao da je blizu potrebne playoff forme riješivši utakmicu u svom stilu, problem Hollinsovom stilu igre protiv Clippersa predstavlja i činjenica da twin towers formula nije u stanju ostvariti prednost protiv Griffina i Jordana koji su fizički itekako u stanju parirati na oba kraja parketa Gasolu i Randolphu.

I dok su prošle sezone Gasol i Randolph imali iskustvo kao dobitnu kartu, a nisu ga konkretizirali zbog Gayeva prisustva, ove godine neće imati takav luksuz. Dvojac Clippersa je još uvijek zelen u rotacijama, ali u čistoj post-up igri u stanju je držati protivnika pod kontrolom.

Najveća slabost Clippersa je bok, ali skromni napadači poput Allena i Princea to neće moći iskoristiti. To pak znači da će Del Negrove čudne rotacije proći nekažnjeno. Mislim, Butler i Green su apsolutne rupe u ovom trenutku, a ni povratak Billupsa u petorku ovako iz vedra neba neće biti od velike koristi. Srećom, kombinacija Bledsoe-Barnes-Crawford s klupe rješavala je ovaj problem tijekom sezone, a tako bi trebalo biti i sada. Dakle, čak i da Vinnie opet krivo raspodjeli minute, tu Memphis nema prostora za ostvariti prednost.

Pa gdje onda ima? Njihova kreacije s klupe je upitna – Bayless može nositi momčad u određenom periodu, ali tko se može na njega osloniti u cijeloj seriji? Pondexter je spot-up šuter, tako da sav teret praktički pada na dva rasna back-up visoka poput Davisa i Arthura. Obzirom da su Clippersi najtanji upravo u rotaciji pod košem, njihova energija i koševi mogli bi donekle narušiti prednost u širini rotacije koju ima Del Negro. Ali, neće okrenuti ovaj segment igre u svoju korist - klupa Clippersa krcata je igračima koji mogu bljesnuti na jednu večer i ukrasti utakmicu, baš kako je Grant Hill to učinio u spomenutom nedavnom dvoboju protiv Memphisa kada je briljantnom all-round partijom zakrpao sve rupe na oba kraja parketa.

Uglavnom, prednost Clippersa na playu i taj veći izbor igrača na klupi i na boku, a ujedno i mogućnost da pariraju veći dio utakmice Memphisu pod košem, donose im prednost koju ne bi trebali ispustiti. A kako nakon lanjskog debakla nemam ni neko veliko povjerenje u Hollinsa kao improvizatora u tijeku serije, smatram da se Memphis neće uspjeti okoristiti čak ni najslabijom karikom protivnika, trenerom.

CONFERENCE SEMIFINALS

Kako su ove serije već debelo u fazi fikcije jer niti znamo tko će proći dalje, a niti u kakvom će stanju biti ako prođu, nema smisla gubiti vrijeme na neke duboke rasprave. Međutim, službena prognoza mora biti kompletna, stoga brzinski prođimo i kroz preostali dio ždrijeba.

HEAT vs NETS 4-1

Netsi na papiru imaju boljeg playa i boljeg centra, što znači da bi mogli biti problem Heatu. U praksi je pak stvar nešto drugačija – Heat ima čistih 3-0 u sezoni uz blesavu koš razliku od +63. Drugim riječima, kako su Johnson i Wallace danas nedostojni stajati u istoj rečenici s Wadeom i Jamesom, Netsi nemaju mogućnost postaviti obranu na razinu koja bi smetala Heatu, a pick igra Williamsa i Lopeza ipak je manja opasnost od fenomenalnog kruženja lopte Miamia. Netsima dajem jednu pobjedu čisto zbog mogućnosti da Brook i Deron zajednički zabiju 60 tijekom jednog susreta u Barclays centru.

KNICKS vs PACERS 2-4

I evo konačno i prvog poraza favorita u današnjem postu! Indiana ima najbolju obranu trice u ligi, izuzetan dvojac pod košem koji će smetati Carmelu i koji će znati zaustaviti pick igru s Chandlerom, a i Georgea da uštopa Smitha ili čak zaigra s Melom na perimetru dok se West odmara na Novaku ili nekom sličnom. Hill bi do ove serije trebao biti u boljoj formi, što praktički znači da će Pacersi biti bolji u svim linijama. Melo je i dalje najbolji čovjek na parketu i daje šansu Knicksima, ali obrana Pacersa je itekako sposobna zakočiti njihovu napadačku efikasnost, dok obrana Knicksa teško može ozbiljnije usporiti već ionako slabašan napad Indiane. Ne, ovo nije demagogija - fora je u tome da Indiana zna pobjeđivati i kada gube lopte i kada ne zabijaju skok-šut viskim postotkom, a pitanje je kako će Knicksi reagirati kada ostanu bez trice.

THUNDER vs CLIPPERS 4-2

Nakon kaosa Rocketsa, Thunder će imati to zadovoljstvo zaigrati protiv još jedne momčadi koju možemo nazvati poprilično anarhičnom. Iako će Clippersi pokušati uspostaviti nekakvu prednost kroz post, kvaliteta Duranta na boku ostat će im nerješiva zagonetka. Čak i da nekako od Hilla, Butlera i Barnesa naprave ultimativnog stopera, neće imati rješenja za KD-a, dok će istovremeno olakšati život Brooksu jer će ovaj konačno imati razloga koristiti Perkinsa (protiv Jordana). Westbrookova energija u napadu svakako će raditi puno više problema Paulu od bilo čega s čime će se sresti protiv Memphisa (Tony Allen će ga svakako izmoriti prilikom organizacije napada, ali tu se barem može odmoriti u obrani, dok će Westbrookovo stalno napadanje zahtijevati puno više rošada u obrani).

Teoretski, Del Negro u Bledsoeu ima idealnog protivnika za Russa, Ibaka i Blake će imati šanse dobro se mlatiti, a i šuterski bi Clippersi trebali parirati rešetanju Thundera. Sve su to razlozi zašto sam bio spreman staviti da i ova serija ide u sedam. Ipak, bez poštenog stopera za Duranta, pa i Martina, ova serija bi trebala ostati bez dijela svoje privlačnosti, isto kao što bi Del Negro na kraju balade trebao ostati bez posla.

SPURS vs NUGGETS 4-2

Možda će Denver iskoristiti prednost domaćeg parketa protiv Warriorsa i provući se, ali protiv Spursa neće imati taj luksuz. Ako i budu imali Lawsona i Farieda u boljoj formi nego u prvom krugu, Spursi će s druge strane imati boljeg Parkera, a možda i Ginobilia. To znači da će pick & roll secirati slabašno zaštićenu sredinu Denvera, odnosno da će Timmy i Splitter biti na pikniku u reketu koji će im dobro doći za oporaviti se od sudara protiv Dwighta i Gasola. Denver ionako nema šutere koji mogu raširiti obranu Spursa, što znači da će se morati oslanjati na trikove da održe napad podmazanim, a kako većeg mađioničara od Popovicha nema u ligi, sve će se to brzo razotkriti. Dakle, trikovi ovdje ne pomažu. Eventualno dužina na boku i dubina klupe, ali Spursi i za to imaju dovoljno protuotrova u još jednoj seriji u kojoj bi Leonard i Green trebali odigrati bitne minute.

CONFERENCE FINALS

HEAT-PACERS 4-2

Svaka čast Pacersima kao jedinoj momčadi na Istoku koja može namučiti Heat, ali nakon dužeg razmišljanja umjesto 4-3 ipak sam se odlučio za 4-2. Napadačka razlika između ovih momčadi je jednostavno ogromna i bez obzira na sve probleme koje će predstavljati Hibbert i West u obrani, za očekivati je da Pacersi i dalje neće moći podići razinu vlastitog napada s dna. Imam zapisanih par kartica razloga zašto će Miami dalje, ali to ostavimo za njihov eventualni matchup jer ipak prvo treba izbaciti Knickse iz jednadžbe. Ovom prilikom navest ću samo jednu rečenicu iz tog eseja (čak ću staviti i citate da izgleda ozbiljnije) - "Pacersi su lani imali i Grangera i puno efikasnijeg Hibberta i puno bolji i balansiraniji napad, pa su svejedno ispali od Miamia koji je, pazi ovo, bio bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi - mislim, zašto mislimo da će danas, kada je Miami na vrhuncu i kada nitko nema jezero u koljenu, rezultat biti išta drugačiji?"

THUNDER vs SPURS 4-2

Vidjeli smo lani kako je završio ovaj dvoboj, a i ove godine bi trebali gledati nešto slično. Spursi su stariji i sporiji, a napredak Leonarda i Splittera ipak nije dovoljan da sakrije pad Timmya i Ginobilia jer Durant i Ibaka u direktnim dvobojima ipak i dalje imaju veliku prednost. Perkins je kao stvoren za guranje s Timmyem, Westbrook je dinamičnija verzija Parkera, dakle na papiru je i dalje sve na strani Oklahome. Čak i da svi veterani Spursa u ovom trenutku budu u optimalnoj formi, što je ravno dobitku na lotu, ni Ginobili više nije u stanju napraviti prednost protiv Martina ili Jacksona - tu više nije problem forma, već jednostavno erozija talenta uzrokovana godinama. Ukratko, obrana Oklahome može usporiti Timmya u postu (Perk), može zaustaviti pick & roll (Ibaka) i može smetati šuterima (dužina Duranta i Sefoloshe). Spursi pak i dalje nemaju visokog koji može preuzeti beka u pick igri, što znači da su i dalje izuzetno ranjivi s poludistance, a izvjesna gospoda Durant i Westbrook su doktori upravo s tih pozicija, došli do njih driblingom ili kroz blokove.

FINALS

HEAT vs THUNDER 4-3

Ironično je da Thunder može osvojiti Zapad 9 od 10 puta jer su sposobni odgovoriti na svaki stil, od run and guna do power posta, ali da ne mogu protiv Heata iz jednostavnog razloga što su James, Wade i Bosh bolji od Duranta, Westbrooka i Ibake. Prošle sezone si doduše nisu ni dali šansu jer su mislili da će s Perkinsom napraviti razliku, ali da bi vaš centar izbacio Heat iz ritma on mora biti u stanju zabiti koš s pola metra. Ono, možda cijelo vrijeme imamo krivi stav prema Brooksu – nije stvar u tome da on ne kuži kako mu Perkins samo smeta protiv Heata, nego je čovjek svjestan da mu se jednako piše i bez njega, pa ovako barem može imati ispriku za svoj udarni trojac. Šalu na stranu, ove sezone možemo očekivati da niska postava dobije puno više minuta (mislim, valjda to možemo očekivati, pa nije Brooks jedini slijepac na planetu, plus i ova fora s Perkinsom kao krivcem mu ne može proći drugu godinu za redom), odnosno da Perk grije klupu više nego bi želio, a zbog toga i vjerujem u tvrđu seriju od lanjske. Oklahoma će svakako biti konkurentnija jer su spremniji i zreliji, ali na kraju će ipak morati stisnuti ruku boljima. I nadati se da će dogodine doći red na njih. Ili da za dvije godine više neće biti ovog Heata.

19Apr/136

PLAYOFFS PODCASTAWAYS & CUTOUTS

Posted by Gee_Spot

Bez ukrasa, produkcije i nepotrebnog vanjskog sjaja, ali sa sirovim emocijama, ekspertizom i mudima - ovo izdanje podcasta nije samo najava playoffa, već i podcast ekvivalent Bruceu Willisu, Clintu Eastwoodu i Stevenu Seagalu. Nadamo se da će u njemu svatko od 7 do 77 naći nešto za sebe, pod uvjetom da ima Y kromosom.

Filed under: bball 6 Comments
19Apr/134

THE FINAL RANKINGS, WEEK 23.

Posted by Gee_Spot

Koncentracija je u potpunosti usmjerena ka playoffu, kasnije tokom dana osvanut će podcast, a u subotu kroz jutro i post sa službenom prognozom playoffa, tako da će zadnje rangiranje ove godine biti ekspresno. Da izbjegnemo velike priče jer ionako je već sve prožvakano, jednostavno ću usporediti finalni score svake momčadi s IOR projekcijom na početku sezone i onda se poslužiti razlikom između stvarnosti i predviđanja za istaknuti najvažnije događaje.

Sistem projekcija se pokazao solidnim, poredak je manje-više pogođen, uz par neizbježnih crnih labuda bez kojih liga ne bi ni bila ovako zabavna. Ipak, jednu ću stvar morati popraviti dogodine, a to je nekako uzeti u obzir činjenicu da loše momčadi nakon all-stara praktički prestaju biti konkurentne te da se postotak pobjeda momčadi s vrha protiv onih s dna u tom dijelu godine značajno popravi. Postotak pobjeda Zapada protiv Istoka, kao i činjenicu da je 15. momčadi s Istoka imalo 15. najlakših rasporeda ovom prilikom ne treba posebno naglašavati.

Također, sistem je ligu vidio kao puno demokratičniju asocijaciju u kojoj su pobjede ravnopravnije raspoređene, a na kraju se pokazalo da je zakinuo svaku momčad s vrha za 4-5 pobjeda jer je uzeo u obzir talent, ali ne i činjenicu da viša razina talenta znači i manje oscilacija. Doduše, to nije značajnije utjecalo na raspored na vrhu, jer su zakinuti svi jednako, ali svakako jeste na prognozu scorea. Jednostavno, liga je, a tako je oduvijek i tu se radi samo o mom previdu, sjajna na vrhu, razvodnjena u sredini (koja čini većinu) i užasna na dnu, dok je ove godine zbog hrpa ozljeda (Bynum, Love, Rose) i uopće trenda gomilanja talenta u nekoliko top momčadi, bila dodatno tanašna po pitanju prosječnih. U NBA, kao i u stvarnom svijetu, srednja klasa je običan mit. Ili jesi ili nisi.

1. THUNDER 61.65

SCORE: 60-22

IOR: 52-30

Sistem nije očekivao ovako značajan napredak Duranta, a i odlazak Hardena skinuo je par pobjeda s konta. Međutim, nikada bolji udarni trojac, sjajni Martin i zdravi Perkins bili su dovoljni da se pobjede protiv inferiornijih momčadi gomilaju i to na spektakularan način - njihova koš razlika je jedna od najboljih ikada. Šteta samo što nikako ne mogu pronaći formulu za Heat.

2. HEAT 60.19

SCORE: 66-16

IOR: 61-21

Jedina greška sistema je bila u tome što je očekivao puno više odmaranja od strane Wadea, ali i Jamesa i Bosha. Obzirom da nisu briljirali prvi dio sezone, ovakav score je stvarno fascinantan, bez obzira na lagan raspored (koji je omogućio da dobiju dobar dio utakmica u kojima su igrali s pola snage na startu i sada na kraju).

3. CLIPPERS 59.66

SCORE: 56-26

IOR: 50-32

Niti su visoki previše napredovali, niti je Paul bio zdrav cijelu sezonu - jednostavno su se kotrljali protiv inferiornih momčadi i to često na račun klupe koja je nadmašila sva očekivanja.

4. SPURS 58.89

SCORE: 58-24

IOR: 54-28

Manje Manua, ali više Timmya i Tonya nego po projekciji - eto stvari u egalu. Tu je i klasično izbjegavanje kikseva protiv slabijih suparnika koje je moguće kada imate sistem na koji se možete dočekati čak i kada niste posebno inspirirani.

5. NUGGETS 58.79

SCORE: 57-25

IOR: 49-33

Ovdje je ipak u igri nešto više od običnog gaženja nedorasle konkurencije - Nuggetsi su stvarno napravili korak naprijed i to prije svega zaslugom Karlova sistema koji je iz mjeseca u mjesec odgovarao na sve izazove. Njihov score doma je fantastičan čak i ako uzmemo u obzir da je odrađen u olakotnim okolnostima zbog nadmorske visine i daljine od protivnika, a i rezultati protiv konkurencije s vrha jasno govore da su na korak do najviše klase. Praktički, izveli su nešto slično Rocketsima, iznenadili su ligu jednim totalno originalnim stilom igre u kojem je ritam ključ svega, s tim da za razliku od Rocketsa imaju i puno veću širinu i puno veći izbor prvoklasnih atleta.

6. GRIZZLIES 57.72

SCORE: 56-26

IOR: 46-36

Ne samo da su nadmašili očekivanja i lansirali se u elitu, već su pokazali i izuzetnu stalnost forme. Dakle, bitno je istaknuti da su brodili jednako sigurno i s Gayom i bez njega, a sve zato jer su konačno napravili ono što želimo već par godina - postavili su Gasola za doslovni i figurativni centar momčadi oko kojega se sve vrti.

7. KNICKS 57.36

SCORE: 54-28

IOR: 47-35

Njima je lakši raspored od očekivanoga definitivno išao na ruku, kao i šuterske eksplozije na početku i kraju sezone. Još jedan primjer originalno koncipiranog napada koji je upravo na račun te originalnosti, slično Denveru i Houstonu, isplivao iz zadanih okvira.

8. PACERS 56.95

SCORE: 49-32

IOR: 47-35

Sistem nije uzeo u obzir cijelu sezonu bez Grangera, ali kako su George i Hill nadmašili svoje projekcije, stvar je došla u balans. Ključno je pak uočiti kako su održali lanjsku razinu usprkos slabijem napadu - fokusom na obranu koja je stasavanjem Hibberta i Georgea postala besprijekorna.

9. ROCKETS 56.5

SCORE: 45-37

IOR: 32-50

Najugodnije iznenađenje sezone. U njihovom slučaju nemoguće je razdvojiti činjenicu da su svi igrači nadmašili projekciju od stila igre koji im je to omogućio - stavljeni u revolveraški i jednostavni sistem koji su im priredili McHale i kompanija, Harden i društvo su bacili izazov ligi na koji ova nije odgovorila cijelu sezonu.

10. LAKERS 54.89

SCORE: 45-37

IOR: 55-27

Dobrim drugim dijelom sezone Lakersi su poprilično popravili krvnu sliku ovogodišnjeg izdanja i ovaj minus od 10 utakmica više se ne čini tako groznim, već potpuno razumljivim obzirom na negdje putem izgubljena izdanja Nasha i Gasola. Projekcija je bila optimistična obzirom na kontekst, to svakako (ni Nashu ni Dwightu ni Gasolu nije predviđen značajniji pad koji je ipak bio očekivan obzirom na zdravlje i promjenu sistema), ali momčad s Kobeom i Dwightom po defaultu morala je doći do 50 pobjeda i nešto bolje pozicije pred playoff. Zašto nije? Jer nije postojala zaštitna mreža u vidu uigranosti i klupe koja je mogla spriječiti pad nastao izostankom boljih/ikakvih igara Nasha i Gasola.

I Dwight je igrao ispod prijašnje razine veći dio sezone, ali to je manji problem jer je barem bio na parketu većinu minuta, a i Kobe je odigrao iznad očekivanja. Ne, puno je veći problem zavrzlama na početku sezone s trenerom kojega nitko nije želio i nakon toga izborom zamjene koja tu nikada nije smjela biti - takvi pogrešni potezi uprave bacili su momčad dva mjeseca unazad u odnosu na ostatak lige što se pripreme i uigranosti tiče, stavivši tako točku na jednu sezonu koja je obećavala, ali ta obećanja nikada nije ni pokušala ispuniti. Meni je samo drago da je finiš sezone potvrdio ono što je sistem rangiranja temeljen na 4 faktora tvrdio veći dio sezone - Lakersi su top 10 momčad u ligi, problem je bio samo što im je trebalo nekoliko mjeseci da to shvate i da ono što imaju na razini talenta nekako pretoče u igru. Jednostavno, u pitanju je proces, proces koji je ovom prigodom od prvog dana bombardiran problemima.

11. NETS 54.78

SCORE: 49-33

IOR: 45-37

Okoristili su se nešto lakšim Istokom od očekivanja, posebice svojom divizijom u kojoj su i Boston i Philadelphia podbacili, ali nisu promijenili kontekst - i dalje su preplaćeni i limitirani obzirom na rezultate kojima se mogu nadati. Nešto slabijeg Derona na početku sakrio je Lopez koji je definitivno nadmašio očekivanja, posebice ona zdravstvenog predznaka.

12. WARRIORS 54.37

SCORE: 47-35

IOR: 40-42

Curry je debelo nadmašio projekcije, Bogut ih je debelo promašio, a ostali su i bez Rusha odmah na startu. Tako da je glavni razlog za ovakav skok kemija koju je ostvario Mark Jackson. Nisu izgledali dobro tijekom onog teškog dijela rasporeda, ali su na kraju opet pokazali karakter i osigurali si mirnu završnicu. Međutim, činjenica da su dizali razinu igre ovisno o razini protivnika ipak ističe da se radi o momčadi iz donjeg doma playoffa.

13. JAZZ 53.78

SCORE: 43-39

IOR: 42-40

Tipična Jazz sezona s Corbinom i Jeffersonom. I stvarno ne znam tko bi želio gledati još jednu.

14. BULLS 53.58

SCORE: 45-37

IOR: 44-38

Projekcija je uzela u obzir Rosea na 30 utakmica i to na pola snage, tako da njegov potpuni izostanak praktički nije ni imao nekog većeg utjecaja na ovu priču. Bullsi su bili točno ono što smo očekivali, momčad koja se bez klupe i najboljeg igrača mučila u napadu, ali momčad za koju ste uvijek mogli računati da će dati sve od sebe - projekcije koje se oslanjaju na Thibodeaua obično se ispune.

15. HAWKS 53.57

SCORE: 44-38

IOR: 49-33

Ozljede su ih usporile, kao i lošiji ulazak u sezonu Horforda, odnosno nestalna forma Teaguea i Smitha. Plus, imali su obilježje tipične momčadi niže srednje klase - pobjeđivali su u utakmicama u kojima su bili favoriti, gubili u većini onih u kojima nisu.

16. MAVS 53.11

SCORE: 41-41

IOR: 43-39

Dirk se vratio malo kasnije od očekivanoga, malo mu je više trebalo da uhvati formu i to je ukratko to. Od Collisona, Mayoa i Kamana sistem nije ništa ni očekivao, nije ništa ni dobio i sve u principu stane u prvu rečenicu - da je Dirk ranije bio spreman, ovo bi možda bila i playoff momčad samo zbog njega, Cartera, Mariona i Carlislea. Jedini problem je što im 43 pobjede ne bi bile dovoljne.

17. CELTICS 52.89

SCORE: 41-40

IOR: 50-32

Razočaranje sezone - Rondo je otpao zbog ozljede, Terry i Lee nisu opravdali ni dio očekivanja, Bass je uzeo godišnji dug više od pola sezone, a još jednom su bili bez rotacije pod košem. Mislim, sve su to legitimni razlozi, ali na ovakvom Istoku trebali su završiti s barem 4-5 pobjeda više. Nisu jer su čak i onaj dio sezone s Rondom igrali van ritma, a u završnici ih je Garnettova ozljeda totalno osakatila - obično se uvijek mogu osloniti na obranu, ali ona funkcionira samo kada je KG u igri.

18. BUCKS 52.44

SCORE: 38-44

IOR: 39-43

Okoristili su se problemima Sixersa, to je ukratko sve što treba znati o njihovoj sezoni. Dugoročno je bitno samo da su Sanders i Henson prava stvar.

19. WOLVES 51.97

SCORE: 31-51

IOR: 41-41

Projekcije su očekivale Lovea nakon 20-ak utamica, a ispalo je da ga nema cijelu sezonu. Dodaj na to stalne komplikacije s ozljedama Pekovića, Budingera i Kirilenka i ovih deset utakmica minusa u odnosu na očekivanja su još i dobar rezultat.

20. RAPTORS 51.80

SCORE: 34-48

IOR: 38-44

Očajan ulazak u sezonu nije bilo moguće ispraviti nešto boljim igrama nakon tradea za Gaya. Problem nije toliko u manjem broju pobjeda od očekivanoga, koliko u dojmu - od njih se očekivalo da će barem biti konkurentni za osmo mjesto veći dio sezone, a u principu su već nakon mjesec dana bili izvan playoff kombinacija. Tužna sezona. Još jedna.

21. WIZARDS 51.02

SCORE: 29-53

IOR: 30-52

Wall je pauzirao nešto duže nego smo očekivali, ali je igrao iznad očekivanja nakon povratka, tako da su stvari ostale u zadanim okvirima.

22. SIXERS 50.77

SCORE: 34-48

IOR: 41-41

Očekivali smo Bynuma na 50-60 utakmica, dobili smo nulu. To je razlika između playoffa na Istoku i lutrije, s tim da svakako treba istaknuti da bi imali nekoliko pobjeda više da se zadnjih dva mjeseca nisu potpuno raspali.

22. BLAZERS 50.77

SCORE: 33-49

IOR: 32-50

Lillard je bio bolji od očekivanoga, Hickson također, ali niti su to bili u stanju pretočiti u išta konkretno zbog nedostatka rotacije, niti im je u završnici bilo pretjerano stalo do ičega drugoga osim da sačuvaju pravo na lutrijski pick. Sad im se ostaje samo nadati da će na ljeto konačno uhvatiti slobodnog igrača nakon pucnjeva u prazno s Millsapom i Hibbertom.

24. HORNETS 50.52

SCORE: 27-55

IOR: 33-49

Meni osobno ova njihova negativna razlika od 6 utakmica u odnosu na očekivanja predstavlja poprilično razočaranje. Međutim, i ona je lako shvatljiva - Gordon je odigrao još jednu sezonu pod kočnicom zbog ozljeda, s Davisom su bili ekstra pažljivi, a od Riversa nisu dobili baš ništa. Dodaj još da su obrambeno potpuno potonuli u odnosu na lani i sve je jasno.

25. PISTONS 49.85

SCORE: 29-53

IOR: 32-50

Završili su gdje smo i očekivali, a tlo pod nogama su izgubili u drugom dijelu sezone kada je postalo jasno da je Frank bivši.

26. KINGS 49.76

SCORE: 28-54

IOR: 31-51

Obzirom na težinu Zapada i užasan kontekst unutar same franšize, odnosno nedostatak ikakvog vodstva ili vizije, probijanje plafona od 30 pobjeda možda je bilo veliko očekivanje. S druge strane, razina talenta koju posjeduju definitivno vrijedi puno više. Imali su periode napadačkih bljeskova, ali sve u svemu još jedna sezona bačena u vjetar, pogotovo što se individualnog napretka mladih igrača tiče.

27. CAVS 49.35

SCORE: 24-58

IOR: 31-51

I ovo je jedan od razloga zašto je Byron Scott dobio nogu - Cavsi su na početku sezone sigurno imali vlastite projekcije koje su uključivale nešto bolji rezultat i nešto bolje igre od onoga što su pokazivali. I iako ni njih ozljede nisu mazile, što donekle može opravdati činjenicu da nisu bili ni blizu granici od 30 pobjeda koju je valjda i uprava smatrala lako dostižnom, ništa ne opravdava njihovu nemoć da igraju obranu. Bye bye Byron.

28. SUNS 48.39

SCORE: 25-57

IOR: 30-52

Bili su na putu da opravdaju projekciju, dok nisu počeli miksati postave u pokušajima tankiranja. Ili, kako bi oni rekli, u namjeri da vide na djelu svoj mladi talent. Što bi donekle bilo istinito da imaju mladog talenta.

29. MAGIC 47.04

SCORE: 20-62

IOR: 26-56

Optimista bi rekao da je super što su dali šansu mladima u završnici sezone, realan čovjek bi rekao da je sve to nevažno jer su pri tome ionako gubili po 20 razlike, a pesimist da su otvoreno tankirali. Što god - kao što smo na početku sezone rekli, momčadi u ovoj fazi razvoja obično podbace u rezultatskim očekivanjima zbog tradeova i činjenice da ne žure vratiti najbolje igrače nazad nakon minornih ozljeda. Otišao je Reddick, Nelson je završio na listi ozljeđenih i to je manje-više to.

30. CATS 45.38

SCORE: 21-61

IOR: 19-63

As bad as they wanna be. Ali su barem u foto finišu preskočili Orlando i tako ostali bez dodatnih loptica u lutriji. Ne zna čovjek bi li im čestitao ili se lupio po čelu. Sladoledom.

Filed under: bball 4 Comments
16Apr/1317

THE RIGHT STUFF 2013.

Posted by Gee_Spot

5 A

Chris Paul, Kobe Bryant, Kevin Durant, LeBron James, Marc Gasol

Ovdje nisam imao previše dvojbi - Paul, James i Durant su tri ponajbolja igrača u ligi, Gasol je pored ozljeđenog Dwighta bio logičan izbor za prvog centra obzirom na teret koji nosi u igri Memphisa, a Kobe je odradio sezonu iznad svih očekivanja. S tim da ipak moram naglasiti kako mu mjesto u prvoj petorci nije poklonjeno zbog respekta prema godinama ili nedajbože samilosti zbog ozljede - čovjek ga je zaslužio zato što igra bolju obranu od Jamesa Hardena (zanimljivo, zadnjih mjeseci postalo je dijelom folklora smijati se Kobeovoj obrani, iako je njegov trud na tom dijelu parketa za klasu iznad Hardenovog, a ne sjećam se da je to itko isticao), odnosno zato što je dio puno goreg konteksta od Wadea (koji je uz to odigrao i desetak utakmica manje). Wade je, ruku na srce, danas definitivno najbolji all-round među ovom trojicom, ali, bez obzira što ga brojke ne smatraju inferiornim Kobeu, njemu se puno lakše igrati košarke pored Jamesa, Bosha i Spoelstre.

5 B

Tony Parker, Russ Westbrook, James Harden, Carmelo Anthony, Tim Duncan

Parker je odigrao sezonu karijere i prava je šteta što su ga ozljede u ključnom momentu izbacile iz takta (općenito su ozljede ove godine uzele previše žrtava, praktički su desetkovale konkurenciju i dobrim dijelom sezonu učinile manje zanimljivom), Russ je nastavio biti desna ruka iz pakla i usput nam oduzimati dah i kidati živce, Harden je pušten s lanca u savršenoj situaciji i samo nam je još jednom nagovijestio što nas tek čeka u idućih 10 godina (ne zaboravite - tek su mu 23), Melo je sjajno počeo i završio sezonu tako da rupa u sredini nije ni važna (lakoću kojom zabija u novoj ulozi uber-stretch četvorke ne može umanjiti ni što je odigrao tek 67 utakmica i to isključivo na jednoj strani parketa), a Timmy je još jednom odradio maksimum s onim što mu je ostalo (ipak, zbog samo 30 minuta po utakmici nemoguće ga je usporediti s Gasolom).

5 C

Steph Curry, Dwyane Wade, Paul George, Blake Griffin, Tyson Chandler

Curry ne samo da je odigrao fantastičnu sezonu, već je odigrao i skoro sve utakmice, što je još veći razlog za slavlje ako ste fan njegove igre ili Warriorsa. Wade je nakon ozbiljne operacije koljena pokazao da još nije za otpis, još jednom pruživši hall of fame partije (i što bi posebno trebalo brinuti ostatak lige, barem ovaj što igra u playoffu, izgleda da je i dalje u optimalnoj formi). Oko ove dvojice nije bilo razmišljanja, kao ni oko Griffina koji nije napravio napredak kakav je trebao, ali to nije razlog da ga se kažnjava - i ovako nedefiniran i sirov za klasu je bio bolji od sljedećeg visokog na Zapadu.

Oko zadnja dva mjesta bilo je nešto dvojbi, ali George je ipak prvo ime Pacersa (njegove skromne napadačke brojke zasigurno će mnoge natjerati da ga zaobiđu prilikom sličnih izbora, ali momak je prvo ime najbolje obrane lige i treće momčadi Istoka), dok je Chandler čovjek bez kojega bi nestalo i ono malo čvrstine u obrani Knicksa. Doduše, ovdje sam do zadnjeg trenutka razbijao glavu između njega, Westa, Horforda, Bosha i Lopeza, na trenutak sam čak pomislio i na Dwighta, a prevagu je odnijela činjenica da su Knicksi ipak došli do drugog mjesta na Istoku, što je dobrim dijelom utemeljeno na Tysonovoj sposobnosti da igra bez lopte u napadu i da pokriva pola obrane.

MVP

LeBron James

Prošle sezone postojao je taj biblijski narativ s Paulom, preporoditeljem košarkaške Gomore (Lakersi su naravno Sodoma), pa sam si mogao dopustiti konstrukciju koja je omogućila zaobići Jamesa kao MVP-a - nije bilo upitno da je najbolji, ali nije imao najbolju priču. Ove sezone takvih opcija nema. Durant je do pola sezone učinkom bio rame uz rame s Kraljem, Oklahoma je gazila sve pred sobom, dok je Miami štucao pod teretom uigravanja novih postava, ali onda je nakon all-stara sve otišlo u dim - Heat je kliknuo toliko da su prestigli Oklahomu u svakom pogledu, a James je spojio par mjeseci košarke na razini neviđenoj čak i za njega. Dodaj svemu i već legendarni niz i uopće nije pitanje tko je MVP, već gdje je mjesto Jamesu u povijesti NBA lige?

DPOY

Marc Gasol

Ponuda obrambenih asova nije nikada bila veća, što potvrđuje tezu da sve veći broj franšiza identitet gradi na obrambenim uspjesima, a istovremeno i mainstream sve više pozornosti skreće ka igri s druge strane lopte. Jasno, to ne znači da je i dalje moguće kvalitetnu obranu izdvojiti na jednostavan način, zbog čega sam daleko najviše vremena izgubio na izboru najboljeg od najboljih defanzivaca. Odgledane utakmice i uspješnost Indiane i Memphisa u obrani nisu ostavljale mjesta dvojbi - najbolji mora doći iz jedne od ove dvije momčadi. Međutim, kada sam počeo čeprkati po momčadskom i individualnom učinku, statistici i situacijskoj obrani, isplivala je tolika hrpa imena (doduše, većinom se radi o dežurnim krivcima) koju sam jednostavno morao spomenuti, zbog čega od ove godine po prvi put imamo i izbor top 3 obrambene petorke.

Gasol broj jedan? Obzirom da je Hibbert i dalje mašina za skupljanje osobnih i da igra ispod 30 minuta po utakmici, najveći protivnik stupu Memphisove obrane bio je George, ali njegove brojke ipak nisu toliko dominantne kao što su lani bile Iggyeve (ruku na srce, niti je Iggy lani imao ovakvu konkurenciju među visokima) da mu damo prednost pred centrom koji svojom visinom, masom i izuzetnim kretanjem drži zaključanim reket druge, a možda i najbolje obrane lige (kažem možda najbolje jer je težina rasporeda Memphisa neusporediva s šetnjom koju su Pacersi imali na Istoku).

ALL-D A

Tony Allen, Andre Iguodala, Paul George, Roy Hibbert, Marc Gasol

Dvojac Indiane svakako upada u idealnu petorku, koju zaokružuju Allen (ne samo sjajan stoper već možda i najbolji presing igrač u ligi) i Iggy, koji više nije dio onako dominantne obrana kakva je bila lanjska Sixersa, ali individualno i dalje opasno konkurira za titulu prvog policajca na boku.

Uglavnom, imena iz druge i treće petorke također su ozbiljno konkurirala za top 5 ulogu, ali onda sam zamislio ovu postavu u akciji i dvojbe više nije bilo - zamislite Tonya kako ganja playa, kombinaciju širine i upornosti Iggya i Georgea na bokovima i onda još tome dodajte visinu i pokretljivost zadnje linije (Hibbertovo izuzetno naprijed-nazad pokrivanje prostora i Gasolovu neobjašnjivu lateralnu pokretljivost koja jednostavno ne bi smjela biti dostupna takvom bivolu od čovjeka). Perverzija.

ALL-D B

Avery Bradley, Dwyane Wade, LeBron James, Kevin Garnett, Joakim Noah

Bradley nije igrao puno, ali je potvrdio titulu ponajboljeg terijera u ligi, u čemu mu je pomogla i činjenica da je uglavnom igrao na playu (s Rondom u postavi dobar dio minuta otpao bi mu na ulogu čistog stopera, u čemu je također sjajan, ali ne toliko izvan-serijski sjajan kao kada je presing u pitanju). Wade i James imaju sve potrebne atribute za prvu postavu, ali i jedan koji im ne govori u prilog, a taj je da omogućuju jedan drugome predah, što je luksuz koji si većina ostalih swingmana ne može dopustiti.

Jamesu također na ruku nije išlo ni što je veći dio sezone odigrao pod košem, što mu je bitno utjecalo na ukupni učinak - protiv visokih očekivano nije ni blizu uspješan kao na perimetru. Garnett je doktor, tu se nema što pojašnjavati, a Noah je odigrao sezonu karijere u svakom pogledu, a posebice u obrani gdje je kretanjima konačno zadovoljio i Thibodeauove ekstremne prohtjeve i većinu relevantnih individualnih statistika. U prilog mu ne govori činjenica da je ukupna obrana Bullsa ipak doživjela popriličan pad (-3 u odnosu na onu od prije dvije sezone, -5 u odnosu na lanjsku ako ćemo gledati učinak na 100 posjeda lopte) paralelno sa skokom njegovih minuta. To jasno ukazuje na značaj kombinacije Asik-Gibson, odnosno širine diljem rotacije koju ove sezone Bullsi jednostavno nisu imali.

ALL-D C

Mike Conley, Jeff Green, Josh Smith, Serge Ibaka, Larry Sanders

Bez Ronda u blizini, s načetim Rubiom i sa standardno solidnim Paulom koji ipak većinu energije troši na napad, Conley je isplivao kao najbolji preostali terijer. Jeff Green iz utakmice u utakmicu igra sve bolje u napadu, ali njegova obrambena energija i kvalitete na perimetru su vrhunski tijekom cijele sezone i glavni su razlog zašto Boston i dalje ima šanse u playoffu, bez obzira na klasično skroman napadački učinak - s Garnettom u zadnjoj i Bradleyem u prednjoj liniji, a s Greenom sposobnim čuvati svakoga na perimetru, ova obrana se ne smije podcijeniti (a da ne spominjem Piercea koji je još jednom sjajnom all-round sezonom samo pokazao Bryantu i sličnima da se može igrati i obrana bez obzira na težinu napadačke uloge - PP bi definitivno bio u četvrtoj obrambenoj petorci). Smith i Ibaka su u ovim razgovorima po defaultu, dužinom i brzinom su i ove sezone zagorčali život mnogima, tu ne treba trošiti riječi, a Sanders pak zaslužuje posebno priznanje.

Doduše, da je Dwight imao malo uspješniju sezonu (i to prije svega timski, jer individualno su mu brojke s vremenom, kako je rasla forma, gotovo dosegle onu standardnu kvalitetu) ovo bi bilo njegovo mjesto jer Sanders ipak nije takav all-round majstor sposoban držati cijelu obranu. Njegova je uloga više situacijska (čuvanje obruča), a ponekad u tome toliko pretjeruje da ostavlja reket nezaštićen (drugim riječima, lovi blokade što je smrtni grijeh kada pored sebe nemaš partnera koji može uskočiti u sredinu, a što bi se moglo riješiti u budućnosti kada bi njegovo partnerstvo s Hensonom od Bucksa moglo napraviti obrambenu velesilu). Manjak mase i raznovrsnosti trebao bi se kompenzirati s vremenom i onda ćemo o njemu moći govoriti u istoj rečenici s Gasolom ili Howardom, a do tada se treba diviti isključivo lakoći kojom stigne izazvati svaki šut u blizini obruča - njegova dužina i pokretljivost su prvoklasne.

6POY

Jamal Crawford

Ovdje se borba vodila između Crawforda i Smitha, uz dužno poštovanje prema Carteru (Mavs), Martinu (OKC), Jacku (Warriors) i Andersonu (Hornets). Smith je slično Melu imao sjajan ulazak u sezonu i još bolju završnicu, ali između je nestao, dok je Crawford kroz cijelu godinu manje-više držao istu razinu forme plus je dokazano jedan od najboljih instant strijelaca s klupe u povijesti NBA.

ROY

Damian Lillard

Neki dan sam naišao na tekst o tome zašto je Davis zaslužniji rookie od Lillarda koji je samo potvrdio koliko je napredna statistika opasna u rukama talibana (ne toliko kao nuklearno oružje, ali princip je sličan). Isticati Davisovu individualnu učinkovitost ima smisla ako radimo projekcije o budućnosti gdje je i iz ovogodišnjih igara jasno da prvi pick čeka karijera o kakvoj Lillard može samo sanjati. Međutim, koristiti učinkovitost i potpuno zanemariti kontekst prilikom ovakvog izbora je jednostavno pogrešno. Lillardove igre su svakako dijelom rezultat idealne situacije (gomila minuta i potpune ovlasti naspram Davisa koji je bio pod pritiskom ozljeda i strogo kontrolirane uloge), ali njegov učinak je neosporan.

Ja sam prvi za ignoriranje svih onih koji zanemaruju brojke, a pogotovo onih koji bi Lillarda proglasili boljim igračem od Davisa (što nije čak ni u ovim ranim fazama karijere), ali isto tako sam ignoriranje onih koji su spremni dati ovakvu nagradu Davisu iako je Lillard imao bolju sezonu kao član košarkaške momčadi, a ne nužno kao gomila podataka. Ne vidim ništa sporno u tome da Davis svoju all-star karijeru započne bez ove nagrade, dapače puno spornije mi se čini ne nagraditi momka koji je u svom prvom susretu s NBA košarkom odigrao najviše minuta u cijeloj ligi.

MIP

Brook Lopez

E, ovdje pak na scenu stupaju sasvim druga pravila od onih maloprije. Ako već biramo igrača koji je najviše napredovao, onda moramo definirati što smatramo pod napretkom - to što je netko u boljem kontekstu napumpao brojke ili to što je netko podigao igru na višu razinu? U ove prve spadaju igrači poput Vasqueza i Asika koji nisu igrali ništa drugačije od onoga što su pokazivali u manjim rolama, već su se jednostavno okoristili kontekstom. Naravno, treba im čestitati na lakoći kojom su podnijeli drastičnu promjenu uloge jer nije lako iz uloge zamjene preći u ulogu nositelja, ali pri tome moramo imati na umu da su bili dio sistema koji im je maksimalno izašao u susret.

Hornetsi su tako više od 50% svojih napada bazirali na pick igri za Vasqueza, očito se više fokusirajući na razvoj nego na rezultat. I dok je Vasquez svoju rolu odradio sjajno, pri tome nije pokazao ništa višu razinu igre u odnosu na sezonu ranije kada je bio jedan od boljih back-up playeva u ligi. Drugim riječima, iako nema sumnje da Vasquez može biti starter u NBA, njegov plafon je usko vezan s idealnim sistemom u kojem se doslovno sve vrti oko njega (a nisam ni spomenuo da su Hornetsi doslovno digli ruke od obrane s ovolikom minutažom tako skromnom atleti). Slična stvar je čekala i Asika u Houstonu, gdje od njega nitko nije tražio da zapovijeda ozbiljnom obranom, već samo da skače i šalje što brže loptu prema Linu ili Hardenu (i što je radio sjajno).

Ako smo se dogovorili da je za ovu nagradu kontekst isključivo bitan iz kuta individualnog napretka, onda je Brook broj jedan. Zasluženo je bio u all-star kombinacijama, a danas je vjerojatno najkompletniji napadač na poziciji petice u ligi nakon braće Gasol i Timmya. Momak je već u prve tri sezone pokazao talent za zabijati, ali bio je daleko od zaokruženog centra - nedostatak ideje u obrani i prije svega skakačka ne-efikasnost opasno su ga limitirali, a moram priznati da sam nakon loma stopala praktički digao ruke od njega i ozbiljnijeg razvoja. Međutim, ova sezona je potvrdila ne samo da je fizički opet spreman, već i da je bolji nego ikada, što njegov max ugovor pokazuje kao jedan od rijetkih dobrih poteza Netsa koji upravo na njemu grade većinu ovogodišnjih rezultata.

MIP TEAM

Bledsoe, Walker, Durant, Sanders, Lopez

Uz to što je Lopez iz graničnog startera izrastao u all-star centra, svakako treba istaknuti Kembin iskorak iz simpatičnog strijelca s klupe u kompletnog playmakera, kao i Bledsoev all-round razvoj započet u lanjskom playoffu (bude li Vinnie i u playoffu gubio minute na Greena umjesto da starta s Ericom, treba ga poslati u Guantanamo). Sanders je iz podizača energije postao čovjek oko kojega možeš planirati obranu, što je neprocjenjivo - oko ovih četvero valjda nitko nema zamjerki.

A ne bi ih trebalo biti ni oko Duranta koji je razinu igre dignuo u nove visine, visine na kojima su rijetki ikada bili (glupo je ignorirati kada klasni igrač postane još bolji, zašto bi to bilo manje vrijedno hvale od toga da neka rezerva ispliva zbog kvalitetnije situacije u kojoj se našla). Jedini problem je što će pored Jamesa morati čekati još nekoliko sezona dok ne dođe na red za titulu MVP-a, iako je prvi dio ove sezone pokazao da se i ta razlika opasno smanjuje.

COY

Kevin McHale

Ok, znam da je u eksploziji Rocketsa ključnu ulogu odigrao Morey sa svojim ogromnim analitičkim štabom, kao i hrpa kvalitetnih McHaleovih pomoćnika. Uopće nije ni upitno da je odluka o run and gunu donesena s vrha i da je McHale tu imao malo utjecaja obzirom da je njegov stil uvijek uključivao gomilu flexa, kretanja bez lopte i screenova kroz organizirane napade. Međutim, netko je morao držati pod kontrolom ovaj sklepani roster i sve te ideje na okupu, a taj netko je upravo McHale i njegova optimistična priroda koja nije pokleknula čak ni pored osobne tragedije koja ga je pogodila usred sezone. Ovo što je on sa suradnicima izvukao iz jednog limitiranog rostera vrhunski je posao, ne zato što su pogodili sa stilom igre (jer to je teoretski trik s kojim možeš do jednog nivoa), već zato što su cijele sezone održali istu razinu i isti pristup i tako nadmašili sva očekivanja.

GMOY

Daryl Morey

Za njega vrijedi dobar dio ovoga rečenog za McHalea. Malo je nedostajalo da u sezonu uđe s jednim od 4 najgora rostera u ligi, ali onda je iz vedra neba doveo Hardena i sve je poprimilo drugačiji tok. Ogroman plus zaslužuje i zbog dugoročnog plana - na ljeto imaju dovoljno prostora za pojačati playoff jezgru još jednim vrhunskim igračem (Josh Smith bi se sjajno uklopio u stil igre koji njeguju), a ni u sezonama nakon neće biti blokirani nekim lošim ugovorom. Uostalom, da Morey razmišlja unaprijed jasno govori i trade s Kingsima u kojem su oslabili momčad za ovu sezonu, ali su pri tome u Robinsonu dobili igrača koji im može donijeti puno više koristi u nekom budućem tradeu.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Robert Sacre

Od početka do kraja sezone, njegova faca i mahanje ručnikom nisu prestali zračiti playoff intenzitetom. Jedan od rijetkih, ako ne i jedini, igrač Lakersa koji je iskreno uživao u ovoj sezoni. Osim možda u onom periodu bez Gasola i Howarda kada je morao igrati.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Bryan Colangelo

Iako sam slobodno mogao nagradu za grobara godine dati i Andrei Bargnaniu, koji je valjda dobio više zvižduka od publike u Torontu od ijednog drugog igrača na bilo kojem gostovanju (pa čak i Dwighta u Orlandu), što je poštenije nego uručiti je čovjeku koji je oko Bargnania pokušao izgraditi cijeli projekt? I onda, umjesto da odustane i sakrije se u nekoj od vikendica koje mu je tata izgradio, potroši još milijune i milijune poštenih dioničara na roster koji neće biti konkurentan do 2088.

MATT BULLARD AWARD

Ryan Anderson

Nagrada koja je bila pred ukidanjem - dok je živ i zdrav, tko može Ryana skinuti s trona? Od dogodine nagrada nosi njegovo ime, a ironija cijele priče je u tome da stretch četvorke nikada nisu bile popularnije, ali i s nikada manje šansi da zabiju više trica od ovog revolveraša za kojega su Hornetsi doslovno vrtili catch & shoot akcije na početcima napada bez ikakvih specijalnih kretanja ili pokušaja da ga namjeste na kraćoj trici u kutu - Anderson bi se jednostavno dogegao u napad, postavio pick ili iskoristio suigračev i onda samo čekao loptu koju će ispaliti prema obruču, ponekad i s pola metra dalje od linije. Totalni luđak.

ALL-DORKS TEAM

Jimmer Fredette, Evan Fournier, Mirza Teletović, Enes Kanter, Jonas Valanciunas

Još jedna nagrada koja je jedva preživjela - svake godine nađem nekoliko bijelih bisera kojima predvidim eksploziju i prelazak u puno više sfere (lani Parsonsu i Splitteru), ali pet takvih nisam našao nikada (Dragić, Jason Smith i Hayward odigrali su identične sezone kao i godinu ranije). Ove godine pak ponuda je bila toliko slaba da sam prelaskom u višu sferu morao smatrati i činjenicu da će netko potpuno epizodne role (možda) zamijeniti mjestom u nešto užoj rotaciji.

Freddette je svakako spreman biti specijalist za tricu u nekoj momčadi koja će se potruditi koristiti ga kao takvog, Teletović će dobiti više šanse u Netsima koji nemaju načina za pojačati se, a Fournier će jednostavno nastaviti sa solidnim igrama kao zamjena nekome od trenutnih članova uže rotacije Nuggetsa (nema logike da Chandler, Gallo, Iggy i Brewer još jednom budu dio iste rotacije, financijski je to neisplativo). Dakle, radi se o tri iskoristiva igrača koji svakako zaslužuju puno veću rolu nego je imaju trenutno. Eksplozije u klasičnom smislu prelaska iz relativne anonimnosti u opću relevantnost bi pak trebali imati Kanter i Valanciunas - obojica napreduju iz utakmice u utakmicu i u trenutnoj projekciji rostera nemaju nikakve prepreke koja bi im oduzela maksimalne minute dogodine.

SPOMENICE ISPODOBRUČA

- David West, jer je duša i srce Pacersa

- Al Horford, jer je David West Hawksa

- Chris Bosh, jer je majstor prilagodbe i veća faca od minijaturnih hip-hopera

- Dirk Nowitzki, jer je na jednoj nozi zamalo uspio odvesti jednu limitiranu momčad do novog playoffa

- Dwight Howard, jer je usprkos svim problemima s ozljedama i kemijom izbjegao novu dramu i jednostavno igrao košarku

- Kyle Lowry, jer je prvi mjesec sezone bio MVP

- Deron Williams, jer je zadnji mjesec sezone bio MVP

- David Lee, jer je sjajan all-round koji je danas čak i podcijenjen obrambeni igrač

- Jarrett Jack & Carl Landry, jer su dali Warriorsima kičmu

- JR Smith, jer je njegovo ime Earl

- Kenneth Faried, jer je i pored svih strijelaca upravo on motor koji pokreće Nuggetse

- Paul Pierce, jer je Istina

- Chandler Parsons, jer je najnesebičniji, a ujedno i nabrži revolveraš još od Doca Hollidaya

- Kyrie Irving, jer prezentira novu generaciju nepodnošljive lakoće zabijanja

- Shawn Marion & Vince Carter, jer su kao vino, stari i dobri

- Jason Kidd, jer je Einstein

- Tom Thibodeau, jer je mesar

- Anthony Davis & Andre Drummond, jer su budućnost

- Ray Allen & Shane Battier, jer su novi David Stern i Adam Silver

- George Karl, jer i dalje ima neništivu volju da se igra

- Gregg Popovich, jer i dalje ima neuništivu želju da izaziva

- Greivis Vasquez & Robin Lopez, jer su dali novi smisao rečenici "ubojstvo pick & rollom"

- Martell Webster, jer je opet izmislio vlastitu karijeru

- Nikola Vucevic, jer je The Russian

- braća Van Gundy, jer spadaju među rijetke koji su u stanju igru učiniti zanimljivom i izvan parketa

13Apr/1313

MOCHACHINOALPACINO 2013.

Posted by Gee_Spot

Dok maštamo o ljetu 2014. i draftu koji bi trebao donijeti minimalno 5 sigurnih all-star igrača, a možda i par franšiznih, red je da se osvrnemo i na ovogodišnju generaciju NCAA talenta o kojoj se teoretizira kao jednoj od najlošijih ikada.

Prvo, nema potrebe za tolikom dramatikom. Istina, u ovom trenutku je možda važnije saznati hoće li Andrew Wiggins izabrati Kentucky ili Kansas (ili možda Florida State, što bi bio anarho-budistički potez koji bi ga u mojim očima odmah učinio omiljenim likom u sportu), ali ovogodišnja ponuda je svakako bolja od one iz 2011. kada su u lutriji birani takvi biseri poput Veselya, Biyomba, Jimmera i Markieffa Morrisa.

Što se same liste tiče, za one neupućene u pravila izbora, ovo nije pokušaj projekcije drafta (time ćemo se baviti nakon što lutrija odredi raspored). Ovo je popis 60 najboljih igrača iz upravo završene NCAA sezone, baziran na dojmu i brojkama, a sve kako bi pokušao dobiti odgovor na ključno pitanje - koliko se čija igra može prenijeti na sljedeću razinu.

Ključ po kojem su igrači valorizirani sastoji se od sirove statistike po kojoj smo odredili razinu talenta u 5 osnovnih vještina (što je neophodno da bi uopće stvorili sliku o potencijalnoj ulozi koju netko može odraditi u NBA), nakon čega je trebalo dešifrirati kontekst, odnosno prilagoditi brojke igrača iz lošijih konferencija ili onih okruženih sjajnim suigračima nekoj srednjoj vrijednosti, a sve imajući u vidu iskustvo i godine koje su u ovim godinama formiranja itekako bitne.

Na kraju je još samo trebalo pronaći NBA igrače s kojima se može povući paralela na osnovu ovih podataka kako bi se dobio bolji dojam o budućim dometima i onda ih još svrstati po kategorijama, od sigurnih NBA igrača do budućih putnika preko Atlantika. U osnovi radi se o tri grupe igrača - za imena poredana od 1. do 31. očekujem da budu vlasnici garantiranih ugovora, za one od 32. do 46. šanse su 50-50 da završe među 450 odabranih, a za ove poredane od 47. do 60. sve upućuje na budućnost u Bundesligi, Serie A ili ACB-u. U svakom slučaju neće prodavati osiguranje ili biti profesionalci u nečem drugom osim sporta.

SIGURNI STARTERI

1. MARCUS SMART (Oklahoma State)

Smart je atleta prve klase s all-round kvalitetama koji u najgorem slučaju može biti bolja verzija Erica Bledsoea. Količina ukradenih, blokada i slobodnih bacanja koju generira je na all-star razini, a jedini minusi su mu slab šut te loš omjer izgubljenih i asista. E, tu je sada bitno razlučiti kontekst – Smart je igrao u momčadi koja bez njega ne bi ni primirisala turniru, dakle bez podrške kvalitetnih suigrača. Njegov šut nije slomljen pa da ga ne može popraviti, već su loši postotci prvenstveno rezultat činjenice da je rijetko kada bio otvoren.

Tako da bi se obje ove stavke trebale riješiti u NBA okruženju, a to znači da je Smart potencijalni all-round monstrum sa svih 5 ključnih kategorija u debelom plusu. All-round monstrum koji uz to kreira lakoćom zbog kombinacije košarkaške eksplozivnosti i tijela ragbijaša.

Ovdje je ključ da je momak brucoš koji je tek napunio 19, dakle nema razloga da se u pravim rukama sav ovaj njegov potencijal ne realizira u all-star smjeru. Kako na draftu nema sigurne stvari, Smart mi se čini kao najmanji mogući rizik koji donosi najveću moguću dobit.

2. NERLENS NOEL (Kentucky)

Istina je da franšizni centri ne rastu na grani i da visoki trebaju imati prednost pred bekovima, ali u tome i jeste problem – Noel nije centar. Barem ne klasični oko kojega bi mogao graditi igru u napadu. Međutim, njegova pokretljivost i skočnost u obrani identične su onome što Anthonya Davisa čini posebnim i, pokaže li se da je ozljeda koljena uobičajena, Noel bi trebao biti još jedan u nizu igrača koji će potvrditi da je danas nemoguće imati ozbiljnu franšizu bez pokretnog visokog koji u isto vrijeme može zatvoriti reket i pokrivati pola obrane.

Dakle, u najgorem slučaju momak će biti poboljšana verzija Taja Gibsona, a eventualni all-star dometi ovisit će o tome koliko će napredovati napadački. To je u ovom trenutku jednostavno nemoguće prognozirati.

3. OTTO PORTER (Georgetown)

Porter se možda na prvi pogled može učiniti kao igrač koji je u svemu dobar, ali u ničemu odličan, međutim već na drugi pogled je jasno kako se radi o zvijeri. Njegove all-round brojke su čudesne, a poanta je u tome da ih je ostvario u izuzetnoj konkurenciji, kao lider ne baš talentom krcate momčadi i sve prije 20-og rođendana.

To praktiči znači da je Porter u svakoj generaciji bio jedan od najmlađih, međutim to ga nije spriječilo da dominira u srednjoj, a niti da ostvari solidan trag u prvoj godini na Georgetownu. Njegova eksplozija u drugoj ne ostavlja prostora sumnji da se radi o NBA talentu, a od svega je najfascinantniji šuterski napredak kojega je napravio u godinu dana (od igrača kojemu je najveći minus bio šut do tricaša koji zabija preko 40%).

Sve govori u prilog tome da će jednoga dana kada popuni svoj još uvijek relativno tanak okvir (iako ga to nije sprječavalo da ostvari bitan skakački i obrambeni doprinos) biti u najmanju ruku kvalitetna treća napadačka opcija u stilu Chandlera Parsonsa s dozom Igoudaline obrane, a možda čak i Iggy s ubojitim skok-šutom.

4. BEN MCLEMORE (Kansas)

Brojke sugeriraju da je McLemore možda najbolji all-round swingman nakon Portera, a definitivno potvrđuju da je najbolji šuter u ponudi. Međutim, prvi problem leži u činjenici da je McLemore, iako brucoš, stariji od svih prije navedenih (pauzirao je prvu sezonu na Kansasu zbog NCAA papirologije), a drugi da me jednostavno nikada nije natjerao da skačem sa stolice kao ova trojica ispred. Sad, koliko je ta svojevrsna igra pod ručnom rezultat Kansasove taktike, a koliko njegovog manjka muđe, to ćemo saznati kada počne iduća NBA sezona. Momak je definitivno prekvalitetan i u košarkaškom i u atletskom smislu da bude tek još jedna 3&D opcija, ali kako sam trenutno skloniji vjerovati da će prije biti sistemska zvijezda u stilu Ripa Hamiltona nego prva opcija poput Hardena, ne mogu ga staviti ispred gore navedenih.

5. TREY BURKE (Michigan)

Ty Lawson je dokaz da sitni, ali žestoki playmakeri, mogu uspijeti u NBA ako završe u pravom sistemu, a Isaiah Thomas da mogu odraditi posao čak i bez sistema. Burkeova budućnost leži negdje između ove dvije krajnosti, što u svakom slučaju znači da nemam ni najmanje sumnje oko toga može li biti starter u ligi.

6. VICTOR OLADIPO (Indiana)

Kod Oladipa ne vjerujem u značajniji razvoj potencijala, ali to ne znači da njegova trenutna kombinacija šuterske učinkovitosti i fizikalija ne garantira elitnog 3&D igrača. Oko njega nećete slagati momčad budućnosti jer nema tu playmakersku crtu, ali ako će se razviti u top 10 spot-up šutera i top 5 stopera na perimetru, s njim svakako možete zaokružiti šampionsku rotaciju.

7. GARY HARRIS (Michigan State)

U svojoj prvoj sezoni Harris je pokazao da je najčišći šuter na poziciji nakon McLemorea, a kretanjem i energijom prizvao je u sjećanje jedinu NCAA sezonu Bradleya Beala. Osim šuterskih brojki, statistički ne izgleda najbolje, ali osjećaj govori da se u njemu krije potencijalni NBA kreator i all-round igrač. Ima nekoliko olakotnih okolnosti zbog kojih mislim da se itekako isplati riskirati s njim ovako visoko – stvarno je mlad čak i za brucoša (da je rođen mjesec dana kasnije stizao bi u NCAA zajedno s Wigginsom i Parkerom), cijelu sezonu je igrao ozljeđen (rame ga muči čak i sada dok se misli hoće li na draft ili se vraća Izzou i operacija je ozbiljna opcija) i izborio se za minute u veteranima krcatoj momčadi kod trenera koji ne daje šansu igračima koji nisu u stanju savladati sistem (Harris ga je savladao do te mjere da je osvojio titulu brucoša godine u najkvalitetnijoj NCAA konferenciji).

8. ALEX LEN (Maryland)

Centri ne rastu na grani, a Alex Len se čini kao najsigurnija oklada od svih. U startu je ova draft generacija bila najavljena kao centarska utopija, međutim ubrzo se pokazalo da visina ni ovaj put nije zamjena za talent. Len pak ima talenta, dovoljno da nije teško zamisliti kako se u pravim rukama pretvara u startnog NBA centra. Skakačko-obrambeni dio nije upitan, a kombinacijom visine i pokretljivosti podsjeća na Jonasa Valanciunasa. Dakle, prvu pretpostavku za solidnog visokog ispunjava već time što mu je stalo do igre na oba kraja parketa, a ključ bi mogla biti meka ruka – uspije li usavršiti već sada solidan šut s poludistance, možda smo dobili nasljednika Big Z-a. Momak uopće nije toliko sirov za svoje skromne godine koliko je jednostavno bio dio jednog lošeg programa.

9. MICHAEL CARTER-WILLIAMS (Syracuse)

Momak nije strijelac ni pod razno, ali kao playmaker koji je dovoljno brz da igra poziciju, a usput i dovoljno visok da stvara matchup probleme, sigurno donosi određene pluseve koji se u pravim rukama mogu iskoristiti. Uz to je i izuzetan atleta koji bi teoretski mogao igrati kvalitetnu obranu i na jedinici i na bokovima, što je ogroman plus jer omogućuje beskrajno kombiniranje postava. Taj šut iz vana stvarno ne izgleda lijepo, ali čak i ako ostane u sferama Ronda, donosi poprilično all-round kvaliteta koje bi mu trebale osigurati posao startera od prvog dana.

POTENCIJALNI STARTERI

10. ANTHONY BENNETT (UNLV)

Bennett je po svim brojkama potpuna zvijer, igrač bez mane. Čak i kada uzmemo u obzir da je bio okružen solidnim suigračima u jednoj ne baš elitnoj konferenciji, njegove igre u prvoj sezoni ostavljaju dojam top 5 picka. Atletski je toliko dobar da čak ni manjak centimetara u teoriji ne predstavlja veću smetnju prilikom prelaska na NBA razinu, ali upitnici su svakako legitimni. Prvi proizlazi iz toga da smo nešto slično mislili o Derricku Williamsu, koji u dvije sezone još nije skužio koja je njegova rola u ligi. Ako će Bennettu trebati sličan period prilagodbe dok balansira između perimetra i reketa, pitanje je vrijedi li to rizika i mogućeg propuštanja puno zahvalnijih igrača?

Drugi razlog zbog kojega sam se dugo mislio da Bennetta spustim čak i niže leži u činjenici da me užasno podsjeća na Michaela Beasleya. Doduše, nigdje nisam pronašao priče o tome da puši ogromne količine marihuane ili da je neradnik, ali one o svojeglavosti, sklonosti 1 na 5 shvaćanju igre i ignoriranju sistema nisu tajna. Ono u čemu ipak vidim najveći link s Beasleyem je u činjenici da su obojica tweeneri koji su atleticizmom i čistim talentom u realizaciji sa svih pozicija dominirali nad konkurencijom, kupeći double-doubleove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Međutim, što kada se ta razlika u talentu smanji i kada se pronađu u svijetu gdje su svi jednako brzi, skočni i talentirani? Mogu li se prilagoditi? Beasley je pokazao da ne može, a već sama činjenica da se tako nešto pitamo oko Bennetta razlog je za oprez.

11. SHABAZZ MUHAMMAD (UCLA)

Muhammad je na početku sezone smatran najvećim talentom klase, ali ubrzo je postalo jasno zašto je toliko dominirao nad srednjoškolskom konkurencijom – čovjek je bio čak dvije godine stariji od prosječnog konkurenta (npr. od kolege brucoša Harrisa).

U tim sferama dvije godine razvoja su neprocijenjive, ne samo zbog fizikalija i iskustva, već i zbog razvodnjene kvalitete. Već je skok na razinu iznad ukazao na limite njegove igre, od kojih je najveći onaj da se ne radi o dominantnom atleti. U srednjoj školi njegova masa u kombinaciji s brzinom je možda bila nešto posebno, ali već u NCAA se razotkrila kao prosjek. Što to tek govori o njegovim NBA potencijalima?

Muhammad je definitivno talentiran strijelac sa više nego solidnim šutem, ali cijela priča jednostavno previše podsjeća na Harrisona Barnesa, i narativom i brojkama, da bi ga mogli zamisliti kao išta više na idućem nivou.

Barnes u kvalitetnom okruženju uglavnom igra rolu 3&D opcije, a jedine prilike kada se napad vrti kroz njega su one u kojima ima fizičku prednost nad protivničkim krilom. Muhammada bi trebao imati identičan put u svakom pogledu jer je i sam kvalitetniji post-up igrač nego kreator iz driblinga.

12. ISAIAH AUSTIN (Baylor)

Teoretski, Austinova zanimljiva kombinacija centarske igre u obrani i bekovske u napadu zvuči bolje od potencijala ove dvojice ispred, ali problem je što u praksi Austin nije uspio nikoga uvjeriti da se ti potencijali mogu razviti do kraja. Kao skakač i bloker pokazao je dovoljno da se njegov izbor na rubu lutrije ne smatra kao potpuni rizik, ali činjenica da je u napadu isključivo skok-šuter iako ima 217 cm nije nam pomogla u projekciji NBA budućnosti. Možda je momak novi Spencer Hawes, možda je i nešto više, a možda je i nešto manje – problem je što to nećemo znati dok god ga ne vidimo u NBA akciji. Jedina olakotna okolnost je što dolazi s Baylora, gdje su i lani srozani talenti dva potencijalna lutrijska picka, Jonesa i Millera (iako ni jednom ni drugom situaciju ne olakšava činjenica da se kao rookiei nisu nametnuli za išta više od NBDL epizoda).

SIGURNI ČLANOVI ROTACIJE

13. CJ MCCOLLUM (Lehigh)

Usprkos lomu stopala, McCollum je u četiri godine pokazao dovoljno tako da više nitko ne sumnja u njegove NBA potencijale. Čovjek je nosio skroman program u skromnoj konkurenciji, pri tome razvio svoju igru praktički do maksimuma i sada će kao gotov proizvod put NBA. E, sad je problem odrediti njegovu pravu vrijednost. S jedne strane imamo primjer sličnog igrača u Lillardu koji se odmah nametnuo kao startni playmaker u ligi, a s druge gomilu sličnih combo-veterana koji su se morali zadovoljiti ulogom s klupe. Momčad koja će pokušati ponoviti uspjeh Blazersa vjerojatno će posegnuti za njim puno ranije, ali po meni realno je staviti ga negdje u sredinu prve runde obzirom na puno veći broj onih koji su nakon slične putanje karijere završili izvan lige.

14. KELLY OLYNYK (Gonzaga)

Olynyk je dobar dio brojki nabio na račun slabe konkurencije i iskustva, ali neosporno je da ima visinu, pokretljivost i IQ koji mu pomaže da bude u pravo vrijeme na pravom mjestu. Razlog zbog kojega mu dajem prednost pred Zellerom je činjenica da ima bolji šut iz vana što mu daje veću šansu da si izbori ulogu na NBA rosteru.

15. CODY ZELLER (Indiana)

Nema fizikalija za igrati centra, što praktički znači da će biti bolja verzija brata, treći visoki u rotaciji koji može skakati, trčati i zabijati zicere.

16. MITCH MCGARY (Michigan)

McGary je zaludio svijet s nekoliko odličnih partija u turniru, ali realnost je takva da se ipak radi o brucošu koji je teoretski igrač druge godine (a čak i u toj generaciji spadao bi među starije), a ujedno i petoj opciji u napadu najučinkovitije navale u NCAA. Dakle, momak se opasno okoristio činjenicom da je bio okružen talentiranim suigračima, kao i time da je jednostavno puno iskusniji nego što etiketa brucoš otkriva.

Ako maknemo idealan kontekst, ostaje nam njegova izuzetna kombinacija visine i mase koja je već sada na NBA razini i koja mu garantira profi karijeru bez obzira koliko se bude razvijao kao all-round talent. Da prostora za napredovati kao šuter i asistent ima, to je dokazao tek na mahove i pitanje je koliko ima smisla ostati još godinu dana na sveučilištu jer bi ga jedna loša sezona mogla koštati svih ovih pluseva koje je zaradio tijekom turnira.

Uglavnom, smatram apsolutnim pretjerivanjem usporedbe s talentom kakav je David Lee nakon jedne dobre all-round utakmice, ali obzirom na hrabrost, srčanost i fizikalije, ali i ne baš elitnu eksplozivnost, meni se kao idealna usporedba nameće Nick Collison (dovoljno dobar u svakom pogledu da igra obje pozicije pod košem, ujedno i nedovoljno dobar da se nametne u većoj i odgovornijoj roli).

17. KENTAVIOUS CALDWELL-POPE (Georgia)

Kada ga gledaš u akciji, vidiš prototip 3&D igrača na sljedećoj razini, s tim da uvijek postoji mogućnost da se ispod toga krije još nešto obzirom na očajnu momčad koje je bio dio. Činjenica da je u ovako lošem kontekstu ostvarivao od vrha do dna sjajne all-round brojke govori da čovjeka ne smijemo ignorirati – način na koji je on nosio momčad usprkos tome što je fokus protivničkih obrana bio usmjeren na njega podsjetio me na utakmice Orlanda Johnsona, s tim da je Orlando ipak bio godinu stariji plus je igrao u puno lošijoj konferenciji. Ukratko, ako je Oladipo za ovaj draft ono što je Terrence Ross bio za lanjski, samo bolji, Papa je nešto kao Johnson ili Jeff Taylor, samo bolji.

18. JAMAAL FRANKLIN (San Diego State)

Franklin tek treba dokazati da je NBA šuter, ali u prilog mu govore all-round kvalitete, kao i skočnost koja je neviđena za swingmana. Nađe li se u momčadi voljnoj razviti ga u 3&D opciju, nema razloga da ne bude bolji igrač od Imana Shumperta.

VISOKI ZA POPUNU KLUPE

19. GORGUI DIENG (Louisville)

Iako je već veteran i relativno je kasno sazrio, Dieng je u pohodu Louisvilea na naslov pokazao da je puno više od blokerskog specijalista. Tanka konstitucija zove na oprez, ali all-round brojke svakako ukazuju da mu treba dati šansu.

20. JAMES MICHAEL MCADOO (UNC)

Stil igre Tar Heelsa ove godine ga je koštao boljeg učinka, ali ono što je bilo vidljivo u prvoj godini ostalo je i dalje očito – momak je šljaker koji će energijom i aktivnošću nadoknaditi nedostatak vrhunske klase. Iako stilom igre smetlar, dovoljno je eksplozivan da se nametne kao važan obrambeni igrač.

21. MASON PLUMLEE (Duke)

Snažan, iskusan i visok, trebao bi imati bolju karijeru od brata koji još nije ni dobio šansu u Pacersima jer je bolji all-round talent. Naravno, to ne znači da će postati opcija u napadu, ali će mu to što nema drvene ruke olakšati da dođe do minuta s klupe.

22. JEFF WITHEY (Kansas)

Bloker, iskreno sumnjam u njegovu pokretljivost, ali ne i u žilavost. U pravom sistemu mogao bi biti pouzdan back-up centar, ali zbog slabosti u napadu teško ga je zamisliti kao išta više od epizodiste.

23. STEVEN ADAMS (Pittsburgh)

Snaga i skočnost su neupitni, ali radi se o apsolutno najsirovijem od svih centara u ponudi – u napadu je totalno bezopasan, a i u obrani tek treba naučiti koristiti fizikalije. S tim da nije u pitanju vrhunski atleta koji može skakati do krova, eventualno igrač koji bi mogao postati snažnija verzija Witheya.

24. WILLIE CAULEY-STEIN (Kentucky)

Evo nam još jednog drveta – visina, osjećaj za blok i skok su tu, sada još samo treba naučiti igrati košarku.

25. MIKE MUSCALA (Bucknell)

Muscala je veteran, nije odigrao utakmicu protiv poštene konkurencije cijelu godinu i daleko je od razine koja bi mu mogla garantirati sigurnu NBA karijeru. Ali, čovjek skače i blokira, ima meku ruku i poprilično je pokretljiv za visokog bez pedigrea. Pronađe li usput srce koje je izgubio u NCAA turniru, mogao bi izboriti mjesto petog visokog kroz nečiji kamp.

BOČNI ZA POPUNU KLUPE

26. DOUG MCDERMOTT (Creighton)

Kretanje bez lopte i šut za tri su mu savršeni, tako da bi karijera specijalista za tri u stilu Novaka trebala biti ideal. U napadu će bit spot-up šuter i tranzicijska napast s boka (prenizak i preslab atleta da igra makar i stretch četvorku), tu svakako ima mogućnost da se nametne kao kvalitetan igrač zadatka, ali pitanje za 100 kuna je koga će čuvati u obrani – NBA swingmani su jednostavno brži, a visoki prejaki i preskočni. Uspije li izbalansirati tu D stranu svog 3&D potencijala, bit će koristan igrač jer ima IQ i volju, neće mu biti ni najmanji problem prebaciti se iz uloge prve opcije u onu pomoćne radne snage.

27. GLENN ROBINSON (Michigan)

Igrao je skromnu rolu koja mu nije omogučila da se istakne statistički, ali pozitivno je što je u gotovo svemu pokazao solidan potencijal. Šuterski doduše obećava puno više nego kao kreator ili obrambeni igrač, što ga stavlja u kategoriju sličnu Muhammadu.

28. DESHAUN THOMAS (Ohio State)

Još jedan igrač u ovom rangu, solidna trojka koja može zabiti iz spot-up situacija, upitnog atleticizma i all-round učinka, ali bi se s vremenom mogla razviti u pouzdanog strijelca s klupe koji bi znao koristiti povoljan matchup.

29. PJ HAIRSTON (UNC)

Odličan šuter, upitne sposobnosti da sam sebi kreira šut. Fizički svakako sposoban igrati ulogu na boku, ali potencijal ostaje klimav zbog manjka brzine – moguća karijera u rasponu od 3&D startera do tricaškog specijalista.

PLAYEVI ZA POPUNU KLUPE

30. NATE WOLTERS (South Dakota)

Ok, priznajem da ovdje postoji jedna velika doza navijačkog impulsa zbog atraktivnog stila kojim bijeli brat Nate igra, ali brojke su mu sjajne. Toliko sjajne da čak i kada ih umanjim zbog starosti i loše konferencije, ostaje dovoljno da Woltersa proglasimo poprilično sigurnom opcijom za back-up playa u NBA.

31. ERICK GREEN (Virginia Tech)

Najbolji preostali combo-bek u ponudi. Ima ih na stotine, ali Green je jedini kojega se može usporediti s McCollumom. Razlog zašto ipak nije u istoj klasi krije se u nedostatku atleticizma i činjenici da je eksplodirao tek kao senior, dakle nakon što je nakupio utakmica u nogama. Međutim, biti prvi strijelac cijele NCAA i to s izuzetnim postotcima usprkos igranju u ovako skromnoj momčadi respekta je vrijedan podatak koji garantira i respekta vrijednu karijeru.

POTENCIJAL ZA KLUPU - VISOKI

32. KYLE ANDERSON (UCLA)

Igrao playa u srednjoj, kao brucoš se dobro snašao pod košem. Ima solidnu visinu i masu, a uspio je ostvariti i dobre brojke u skoku i obrani. Uglavnom, još jedan Royce White, nešto manji upitnik zbog nešto zdravijeg mentalnog stanja, ali još uvijek popriličan rizik, barem za prvu rundu.

33. CJ LESLIE (NC State)

34. CJ FAIR (Syracuse)

35. SOLOMON HILL (Arizona)

36. ARSALAN KAZEMI (Oregon)

Hrpa tweenera koja ima određene kvalitete za igrati pod košem u NBA, ali i manjak centimetara koji je teško sakriti kada si prije svega borac pod koševima (svi su dobri skakači, Fair i Leslie imaju dužinu i brzinu za igrati u obrani, Hill dovoljno all-round kvaliteta i šut za igrati na perimetru, a Kazemi je dovoljno žilav da bude skakačko-obrambena opcija čak i bez pomoći centimetara). Zaslužuju prednost pred ostalim visokima na popisu zbog još uvijek nejasnog plafona.

POTENCIJAL ZA KLUPU - BOČNI

37. JAMES SOUTHERLAND (Syracuse)

38. SAM DEKKER (Wisconsin)

39. GEORGES NIANG (Iowa State)

Specijalisti za tricu s izuzetnom visinom koja im gotovo uvijek garantira otvoreni šut iz kuta, ali ogroman problem je nedostatak NBA brzine. Dekker ima potencijal dodati ulaz svojoj igri, a Niang ima fini osjećaj za asist - o tome koliko će zaokružiti igru ovisi koliko će prilika dobiti u budućnosti. Southerland je veteran koji ima puno manje prostora za napredak, ali, pokaže li da može igrati obranu na perimetru, mogao bi izboriti mjesto na rosteru.

40. ALEX POYTHRESS (Kentucky)

41. LEBRYAN NASH (Oklahoma State)

Atlete koje tek trebaju pronaći način na koji mogu postati dio NBA rotacije - nisu toliko talentirani kreatori da žive bez šuta ili uže specijalizacije.

POTENCIJAL ZA KLUPU - COMBO

42. SHANE LARKIN (Miami)

43. ANDRE HOLLINS (Minnesota)

44. ARCHIE GOODWIN (Kentucky)

45. RASHEED SULAIMON (Duke)

46. RUSS SMITH (Louisville)

Ovo su najbolji preostali combo-bekovi u ponudi. Larkin i Hollins su kompletni košarkaši i izuzetni pick & roll strijelci, dok je Goodwin za klasu ispod kao realizator, ali definitivno je najbolji atleta u ovoj skupini i pitanje je samo koliko će napredovati u ostalim aspektima igre obzirom da još nema ni 19 (dakle, nije uopće isključena mogućnost da će jednoga dana opravdati očekivanja koja su pred njega bila stavljena na početku sezone). Sulaimon pak tek treba dodati combo element svojoj igri, u pitanju je odličan šuter za kojega je ključno na višu razinu dignuti slash & kick igru jer teško da će ikada imati fizikalije za igrati na boku u NBA. Smith ima srce i kreira si šut lakoćom, ali toliko je tanak da iz profila izgleda kao list desne noge Willa Bartona.

PROLAZNICI - VISOKI

47. KENNY KADJI (Miami)

48. ALEX ORIAKHI (Missouri)

49. TREVOR MBAKWE (Minnesota)

Veteranske četvorke koje donose skok i borbenost pod košem, s tim da je Kadji ima i pick & pop potencijal, dok su preostala dvojica isključivo smetlari.

50. PATRIC YOUNG (Florida)

51. ADREIAN PAYNE (Michigan State)

Young je aktivni i žilavi centar koji će se u NBA boriti za rolu back-up četvorke, ali kako ima drvene ruke teško je zamisliti da će ikada dobiti pravu priliku. Payne ima sličan problem, u NBA neće moći igrati centra, ali barem razvija šut i mogao bi biti solidna opcija pod košem za skokove i obranu doda li pouzdan šut iz vana neupitnoj borbenosti.

52. RYAN KELLY (Duke)

53. ERIK MURPHY (Florida)

Daleko su od NBA talenta u svemu osim sposobnosti da šire reket. Izabere li ih prava momčad, možda i pronađu svoje mjesto pod suncem.

PROLAZNICI- BOČNI

54. VANDER BLUE (Marquette)

55. TREVEON GRAHAM (VCU)

56. ALLAN CRABBE (California)

57. TIM HARDAWAY (Michigan)

Bočni slabijih fizikalija (Blue je čak i upitan šuter), osuđeni na ulogu visokog beka, ali s dovoljno all-round potencijala i prije svega upornosti da izbore priliku. Crabbe je eventualno šuterski specijalist, Blue stoper, Graham i Timmy 3&D potencijali skromnih kreatorskih sposobnosti.

PROLAZNICI - PLAYEVI

58. LORENZO BROWN (NC State)

59. MYCK KABONGO (Texas)

60. AARON CRAFT (Ohio State)

Craft je zaslužio poziv u nečiji kamp, iako između svih u ovoj skupini ima najmanje šanse da izbori mjesto na rosteru jer, osim obrane, nema druge izuzetne vještine, a tu obranu nije lako prenijeti na sljedeću razinu ako si prosječan atleta. Kabongo je imao solidnu prvu godinu, drugu skoro da nije ni igrao zbog administrativnih problema, ali svi se slažu da se radi o pravom playmakeru. Hoće li svoj osjećaj za asist pokazati na idućoj razini, to je već drugo pitanje obzirom na to koliko je slabašan strijelac. Sličan problem sa zabijanjem ima i Brown, ali njih dvoje su najbolji čisti playevi preostali u ponudi i kao takvi uvijek mogu računati na šansu.