DAY 36 – YOU GOTTA FIGHT FOR YOUR RIGHT

Agresivan početak u obranama na obje strane (cigle lete uokolo kao da je u pitanju neki skup slobodnih zidara), Pacersi dižu zid u sredini zbog činjenice da je Haslem opet Haslem kakvoga gledamo godinama umjesto onog stvora iz G3 koji je nekako putovao kroz vrijeme i završio u dresu Heata, kao i zbog toga što se Bosh boji išta pokušati, pa tako i skok šut, protiv Westa. Plus, dolazimo i do bitnog problema – može li Heat zadržati ovakvu razinu agresivnosti tijekom cijele utakmice kada jednostavno nisu takav tip momčadi? Za playoff košarku potrebno je ponekad spustiti se u rovove, a do sada u seriji Heat baš i nije pokazao da je spreman napustiti svoj identitet i igranje košarke zamijeniti ratom u sredini.

Pacersi nastavljaju po starome, zabijati koševe u relativno pozitivnom ritmu iako na primjetno teže načine (ovaj put George daje podršku iz vana, često u 1 na 5 situacijama, a ujedno se sve više igra pick & roll preko Hibberta kako bi se izbjeglo zagušiti napad guranjem u postu gdje Heat ovom prilikom čeka spreman – sreća za Pacerse što Hibbert uspijeva ostati opasnost čak i u ovoj ulozi dalje od koša, tip jednostavno igra van pameti), dok se Miami muči pronaći ritam protiv ovako zgusnute obrane koju povremenim šutem širi jedino James. Miami tako opet gubi previše lopti, ali pomaže im činjenica da je klupa Pacersa aktivirana ranije nego inače zbog dvije brze osobne Stephensona.

U drugoj četvrtini Miami počinje bolje paziti na loptu i uopće poboljšava njen protok (u čemu je opet ključan LeBron sa slash & kick igrom), Birdman pokušava održati razinu energije na razne načine, ali Heat jednostavno ne zabija dovoljno skok-šuteva da preuzme kontrolu. Igraju muški, ali i dalje teže zabijaju nego Indiana. Iako je utakmica uglavnom u egalu, ritam (koji dozvoljava Pacersima da se organiziraju u oba smjera) i stil (zatvorenih reketa) definitivno više odgovara Indiani. Praktički, Heat se održao na tih nekoliko poena zaostatka isključivo zahvaljujući vlastitoj žestini u obrani te povremenim rupama u obrani Pacersa koje nastaju kada na parketu nije idealnih 5, a koje su za ulaze i polaganja nakon što bi LeBron inicirao napad ulazom koristili svi, od Chalmersa do Haslema.

U trećoj gledamo sličnu povuci-potegni košarku sve do trenutka kada Hill napušta igru zbog četvrte osobne. Napad Pacersa u ovom trenutku postaje još manje sposoban raširiti čvrstu obranu Heata, a na drugoj strani protivniku konačno počinje upadati šut iz vana. James je u ovom periodu odigrao sjajnu šutersku rolu s 3 duge dvice i 2 trice, ali ključ je opet Haslem koji ne samo da zabija otvorene šuteve kao u G3, već i odrađuje najveći dio prljavih poslova u obrani. Koliko god blesavo zvučalo, posebice u večeri kada su i LeBron i Wade odigrali muški od početka do kraja, Udonisova razina testosterona odigrala je presudnu ulogu u seriji – da nije bilo njega kao oslonca u kriznim trenucima, West i Hibbert bi možda potpuno nametnuli vlastitu volju.

Do kraja četvrtine Miami tako stvara dvoznamenkastu prednost koja bi u ovim okolnostima trebala biti dovoljna – istjerali su koliko je to moguće Hibberta i Westa iz reketa i natjerali Pacerse na puno manje učinkovite situacije za šut (ključni dvojac Indiane zabio je blizu svoje kvote, ali uglavnom iz situacija licem košu i bez previše skokova u napadu, što je ključno), a usput je i sudački kriterij takav da nitko ne ide na liniju, što je Heat puno bolje iskoristio od Indiane koja se navikla izvlačiti osobne preko svojih visokih.

Miami tako rutinski privodi utakmicu kraju – šut sluša, a obrana Indiane ostavlja dovoljno rupa za lucidne ulaze nakon lucidnih pasova, što je dovoljno da se održi razlika pred momčadi koja je sinoć ostala bez ideje kako se suprotstaviti. Heat im je oduzeo dobar dio prilika u reketu (uključujući i skok), kriterij im je oduzeo sve one dodatne prilike s linije slobodnih, a uz to je bilo jednostavno previše Younga i Augustina na parketu (što je Miamiu omogućilo da veći dio utakmice igra obranu 5 na 4) – ukratko, koliko god pojedinci poput Georgea pružili nadahnute partije, Pacersi su sinoć bili svedeni na najgore napadačko izdanje do sada.

Ono što Indiani ostavlja poprilične šanse u šestoj utakmici je činjenica da ih je Miami dobio njihovom igrom, dakle nije došlo do nikakve drastične promjene momentuma – serija i dalje ostaje u rovu, to ona nadahnuta šuterska epizoda Jamesa i Haslema sredinom treće četvrtine nije promijenila, a to svakako više odgovara Pacersima, pogotovo jer će pred svojom publikom zasigurno naići na nešto povoljniji kriterij glede sviranja osobnih obrani Heata. Heata koji također tek treba pokazati da je u stanju odigrati ovako žestoko i energično u obrani kao gost.

Istovremeno, saznanje da se Miami može više nego kvalitetno suprotstaviti u borbi prsa o prsa ne daje im previše šanse da na kraju balade izađu kao pobjednici. Mislim, ako Pacersi više ne mogu računati na prednost čak ni u momentima kada je serija u blatu, kakve se misle izvući u eventualnoj sedmoj na Floridi? Odgovore ćemo saznati vrlo brzo.

IOR TIME-OUT – TOP 11 POINT GUARDS

Jedina odluka prilikom slaganja današnjeg post ticala se toga da li izostaviti Rosea iz konkurencije obzirom da nije odigrao niti sekunde ove godine. Međutim, kako IOR nije zamišljen tek kao osvrt na sezonu (iako može poslužiti i u toj ulozi obzirom na činjenicu da se najvećim dijelom temelji na učinku zadnje sezone), već kao alat koji će imati i određenu vrijednost u prognoziranju budućnosti zbog gomile prilagodbi čija je svrha izoliranje individualne vrijednosti iz konteksta (što je, moram to uvijek istaknuti, samo po sebi u košarci besmisleno, ali ujedno i jebeno zabavno), od tako nečega sam odustao. Na kraju krajeva, ako želite listu top 10 NBA playeva prošle sezone možete samo maknuti Rosea s liste i pomaknuti ove ispod za jedno mjesto gore (od toga i ovo top 11 u današnjem izboru umjesto top 10), ali, kako čovjek nije mrtav i već dogodine će voditi Bullse u novi pohod na playoff, isključiti ga iz izbora najboljih jednostavno nema smisla. Poanta IOR nije ono što je bilo jučer, već da su jučer, danas i sutra zajedno.

1. CHRIS PAUL (Clippers) 132 IOR

CP3 je imao još jednu CP3 sezonu i tu se stvarno nema što dodati. Voljeli ga ili ne, njegova all-round kvaliteta i vrhunska kombinacija šutersko-playmakerskog učinka (nitko u povijesti, pa čak ni Oscar ni Magic ni Stockton, nije gubio ovako malo lopti u tolikoj količini driblinga) čine ga i dalje uvjerljivo ne samo najboljom jedinicom lige, već i jedinom rasnom franšizom među bekovima (Wade je na neizbježnom putu prema dolje, a Harden još nije na toj all-round razini).

2. RUSSELL WESTBROOK (Thunder) 102 IOR

Nadam se da više nije javna tajna kako je Westbrook isti igrač kao Rose, samo što ga zbog konteksta percipiramo na potpuno drugi način. Zato što je Rose okružen napadački limitiranim suigračima, doživljavamo ga kao spasitelja, čak i MVP-a, dok Westbrooka doživljavamo kao sebičnjaka zato što uzima više lopti od Duranta, iako im se brojke i stil igre praktički ne razlikuju. I jedan i drugi su prije svega rasni strijelci sposobni vrtiti napade i kontrolirati loptu, dakle imaju obilježja combo bekova, ali su toliko talentirani da im se u pravom sistemu lakoćom mogu sakriti minusi (to također treba uzeti u obzir – zamijenite im mjesta, stavite Rosea kod Brooksa i Russa kod Thibodeau pa pokušajte zamisliti kako bi im se odvijao razvojni put). Imaju vanserijske fizikalije i atleticizam za poziciju (vjerojatno su u pitanju dvije najeksplozivnije jedinice svih vremena – uz dužno poštovanje Kevinu Johnsonu koji ipak nije imao ovakvu sirovu snagu), a jedino u čemu je Westbrook značajno slabiji od Rosea je obrana, što je također teško odvojiti od šireg konteksta (posebice trenera). S druge strane, Russ je nešto žilaviji – Rose je i prije ozljede ligamenata zbog koje je propustio cijelu sezonu u lockout godini muku mučio s preponama i zglobovima, dok je Westbrook do ozljede koljena praktički bio čovjek od čelika. Obzirom da se i jedan i drugi vraćaju u ritam nakon ozljeda koje su poprilično ozbiljne i kod kojih je pitanje kada će se vratiti u punu formu (i uopće hoće li ikada obzirom na samoubilački stil kojim su igrali – na papiru je Westbrookova ozljeda meniskusa manje ozbiljna, ali kada uzmeš u obzir da se ne radi o običnom igraču već o super-atleti, nikada ne znaš kakve će biti posljedice, barem u prvim mjesecima), ova njihova povezanost će izgleda ostati dio NBA priče još neko vrijeme.

3. DERRICK ROSE (Bulls) 100 IOR

Nitko ne zna kako će Rose reagirati u svom povratku na parkete, možda stvarno od prvog dana bude na razini MVP sezone, možda ne bude. Ali, obzirom na očekivani napredak u all-round igri, posebice šuterski i obrambeno, te očekivano sazrijevanje (ulazi u 26-u godinu, što je idealno razdoblje za playa), mislim da je ova projekcija po kojoj će ostati kvalitetna prva opcija razumna. Obzirom da ga IOR ni u onoj MVP sezoni ne gleda kao franšiznog igrača (drugim riječima, sistem smatra ogromnu dubinu tadašnjih Bullsa puno većim faktorom u njihovim uspjesima), nekoliko bodova gore ne znače ništa, ali bitno je da ne padne previše ispod ove očekivane razine jer bi time ozbiljno narušio planove Chicaga o borbi za naslov tijekom idućih 4-5 sezona.

4. TONY PARKER (Spurs) 98 IOR

Najbolja sezona u karijeri Parkera je lansirala u sam vrh (u odnosu na lani preskočio je Ronda i Williamsa koji su se zadržali na istoj razini, odnosno Nasha koji je potpuno potonuo), što nije ni čudo obzirom da je ostvario najbolje brojke kao šuter i kao asistent do kraja završivši pretvorbu u prvu napadačku opciju Spursa. Ono što će biti zanimljivo pratiti dogodine je može li zadržati takvu formu ili se radilo o iznimci nakon koje slijedi povratak u nešto standardnije okvire. Obzirom na 31 godinu, za očekivati je da će to biti slučaj, ali s druge strane, kada ste dio Popovicheva sistema, uvijek je moguće da pobijedite i vrijeme i pravila.

5. STEPHEN CURRY (Warriors) 95 IOR

Steve Nash je mrtav, živio novi Steve Nash. Steph možda nije Bog nemogućih kuteva dodavanja kao Steve, ali njegov precizni šut, slow motion ulazi i katastrofalna 1 na 1 obrana kopija su Nashove igre, isto kao što su Warriorsi nova verzija Sunsa (samo s potencijalnim centrom u sredini koji bi im mogao pomoći da naprave onaj ključni korak naprijed u kategoriju rasnih izazivača). Iako se kod Currya čini kao da je napravio kvantni skok, slično kao i kod Parkera u pitanju je tek kontekst – Steph je konačno bio zdrav i ova sezona u biti je tek ispunjenje ranijih očekivanja. Sada je ključno vidjeti može li se zadržati na ovoj razini, a u tome će opet ključnu ulogu imati gležnjevi. Talent nije bio niti će ikada biti upitan.

6. DERON WILLIAMS (Nets) 85 IOR

Deron je uspio spasiti sezonu odličnom završnicom, ali čak ni to mu nije pomoglo da ostavi značajniji utisak na IOR. Bez obzira igrao s Petrom, Stevensonom i raznim Williamsima ili s Lopezom, Johnsonom i Wallaceom, Deron je usidren na razini druge opcije. Što uopće nije loše, biti top 10 play u NBA nije sramota, ali nad njim će još dugo stajati sjena ne tako davnih dana kada je praktički bio u raspravama s Paulom oko toga tko je najbolja jedinica u ligi. Dodaj na sve max ugovor koji je upravo potpisao i kojega neće moći opravdati i postaje jasno zašto čovjek ima negativni status u očima većine objektivnih promatrača.

7. MIKE CONLEY (Grizzlies) 83 IOR

Light verzija Chrisa Paula konačno je eksplodirala u nešto slobodnijoj roli. Odlaskom Gaya potvrđeno je da Conley može odraditi veću rolu kao strijelac i kreator, što se vidi i na učinku i na skoku u kategoriju više, iz trećih opcija u druge. Iako je njegova ključna karakteristika i danas ta da je u svemu dobar, ali u ničemu odličan, ta all-round pouzdanost upravo je njegova najveća kvaliteta i mislim da više uopće nema sumnje kako s Conleyem za komandama možete otići do kraja. Obzirom na godine, nije isključeno da je pred njim i daljnji napredak, pogotovo ako se specijalizira u jednom segmentu igre (kao šuter ili slasher), ali u svakom slučaju teško je zamisliti da će kroz idućih nekoliko sezona igrati ispod razine košarke života koju je prezentirao u godini iza nas.

8. RAJON RONDO (Celtics) 82 IOR

Ozljede su ga svakako koštale ponekog boda, iako je praktički ostao na istom mjestu kao i lani. Rondov problem nije on sam, već ogromna očekivanja onih oko njega – padom kvalitete igre Piercea i Garnetta, on je trebao ponijeti veći teret, ali su dogodilo upravo suprotno – i sam je počeo padati. Obzirom na takav trend i već pozne godine za playa, danas je jasno da je Rondo kvalitetna jedinica, dokazani šampion i čovjek koji vas može voditi do naslova, ali samo ako je u pozadini. Guranje u prve redove dodatne ističe njegove mane, što je proces kojim zadnjih godine Celticsi nisu činili uslugu ni sebi ni njemu.

9. KYRIE IRVING (Cavs) 78 IOR

U drugoj sezoni Irving je napravio očekivani korak naprijed, a to znači da bi dogodine, izbjegnu li se dosadne ozljede koje ga prate cijelu karijeru, trebalo doći i do nečega nalik kvantnom skoku. Momak ima sve predispozicije da bude all-round igrač i dovođenje Mikea Brownea kao obrambenog gurua i poboljšani roster u tome bi mu, makar u teoriji, trebali pomoći, dok je njegova realizatorska kvaliteta u svim mogućim aspektima napada za jednog playa u razvoju fantastična. Praktički, sada sve ovisi o tome kako će ga Brown koristiti i na koji način će miksati pick & roll s izolacijama i koliko često i na koji način će ga stavljati u spot up situacije. Talent da se dogodine bude u top 5 na ovakvoj listi je tu, barem oko toga nema spora.

10. GEORGE HILL (Pacers) 77 IOR

Iako u ovom izboru imamo dosta igrača iza kojih su najbolje sezone karijere, nitko nije napravio veći skok od Georgea Hilla. Do nedavno korišten kao šesti igrač, Hill je u svojoj prvoj sezoni kao startna jedinica pokazao da je itekako u stanju odraditi pošteni posao. Iako onim klasičnim kreatorskim talentom ne pripada među ova all-star imena iznad, njegov učinak je neosporan. Ovo je primjer gdje je pojedinca teško razlučiti od konteksta, ali također i primjer gdje je nemoguće reći da su kvalitetni suigrači i kvalitetni sistem Hilla učinili ovim što jeste jer je, obzirom na minute i važnu ulogu koju je imao ove sezone, on barem u podjednakoj mjeri utjecao na sve oko sebe. Kako mu je uspjelo ostaviti ovakav dojam na IOR? Prvo i osnovno, Hill je oličenje učinkovitosti u oba smjera. U obrani svojom visinom, dužinom i snagom stigne smetati većini playmakera, a uz to je dovoljno brz da bude izuzetan 1 na 1 stoper (njegove obrambene brojke u izolacijama su one rasnog terijera) i, što je najvažnije, sjajan pick & roll branič. U napadu, ta iznadprosječna visina za poziciju pomaže mu da bude izuzetan spot up šuter (što je izuzetna kvaliteta koju play mora imati u momčadi gdje se toliko napada vrti kroz visoke igrače), a uz to je i odličan realizator iz pick & rolla. Obzirom da je u zrelim godinama, ovo bi vrlo lako mogla biti njegova nova standardna razina, a to znači da su Pacersi potpuno pogodili s onim ugovorom koji su mu dali prošlog ljeta, prepoznavši u njemu idealnu jedinicu za svoj sistem. A da cijela priča dobije dodatnu simboliku, znate koji je igrač po IOR rankingsima dvije pozicije i dva boda ispred trenutno? Kawhi Leonard. Naravno, ova priča u budućnosti ima potencijala otići totalno na stranu Spursa jer Leonard će svakako napredovati dok je Hill svoj plafon dosegao, ali u ovom trenutku radi se o tradeu koji je bio sjajan za obje momčadi (što je u svom stilu do najsitnijih detalja obradio i Zach Lowe u ovom postu).

11. TY LAWSON (Nuggets) 75 IOR

Nešto slabija sezona od lanjske zbog problema sa stopalom, ali usprkos tome Ty ostaje u kategoriji kvalitetnih trećih opcija. Oko njega se nema što dodati, sve vrline i mane se znaju, ali htio bih istaknuti da je po IOR-u Ty tek četvrti igrač Nuggetsa u ovom trenutku. Zvuči dramatično, ali ne i ako uzmemo u obzir da je bodovna razlika između njega i najboljeg (Iggy) tek 7 bodova. Što me pak tjera na sljedeći zaključak – ako je George Karl uspio ostvariti ovoliko pobjeda u sezoni s momčadi čiji jezgru čine tri treće opcije (Ty, Gallo i Faried) i jedna osrednja druga banana (Iggy), zašto bi mu itko trebao negirati titulu trenera godine?

OSTALI

Što se igrača koji su zamalo upali na popis tiče, njih predvodi John Wall koji bi možda, da nije bilo ozljede, danas bio i dio top 10 (Wizardsi to od njega definitivno očekuju iduće sezone – ili će se konačno pridružiti Roseu i Westbrooku na vrhu ili će završiti u roli novog Ronda s manjim IQ-om, ali korak naprijed će svakako napraviti). Odmah do njega je Lillard koji je u rookie sezoni odradio sjajnu rolu u stilu Georgea Hilla, a debelo iznad Felton linije su i Dragić (solidna godina, ali i odličan primjer zašto ne možeš graditi momčad oko solidnog playmakera kao prve opcije i zašto je njegov angažman u momčadi koja je krenula u rebuilding poput Sunsa bio promašen), Nash (ozljede i godine učinile su svoje, Steve više nije nositelj, ali to ne znači da u pravom sistemu ne može biti koristan starter) i Lowry (totalni original koji ne može uhvatiti stalnu formu da se postavi na glavu, spada u skupinu onih igrača koji na jedan dobar potez vežu jedan loš, ali s dovoljno all-round kvaliteta da ga se isplati trpiti).

Zanimljivo, razvikana imena poput Jenningsa i all-stara Holidaya još uvijek su ispod crte ozbiljnih opcija, ali ujedno su i dovoljno mladi da ubuduće naprave iskorak u pravim okolnostima (istovremeno, dovoljno su u ligi da znamo kako taj iskorak neće biti kvantne razine). Naravno, to što IOR Kembu Walkera smatra boljim igračem od Jenningsa neće smetati nekome da ovoga ljeta potonjem iskrca brda dolara pod noge. Još jedna ozljedama obilježena sezona Rubia je zadržala u okvirima igrača zadatka, malo iznad Felton linije, ali od njega se dogodine može očekivati da konačno napravi iskorak ka nešto većim klasama.

A kad već spominjem Felton liniju, to sivo područje koje dijeli potrošnog startera na jedinici od back-up playa, dobri stari Raymond je s 40 bodova zasjeo točno na samo granicu! Tu mu vjerno društvo prave već standardna imena poput Collisona (koji je toliko često u ovom području da sam neko vrijeme mislio promijeniti ime iz Feltonove linije u Felton-Collisonovu), Chalmersa, Sessionsa, Nelsona i Lina.

DAY 35 – WILD WILD WEST

Fantastično otvaranje Pacersa, oni su ovaj put fokusiranija, odlučnija i jednostavno energičnija momčad – u napadu im upada sve, u obrani stignu zatvoriti sve. Ključna promjena u odnosu na prvu utakmicu je puno agresivnije izlaženje Westa i Hibberta na Bosha i Haslema, što Miami ostavlja bez elemenata koji su ih pokrenuli u prošloj utakmici. Opet od samog starta pokušavaju uključiti i jednog i drugog u igru (Bosha kroz pick akcije, Haslema kroz slash & kick lopte za šut iz vana), ali s nečijom rukom ispred lica puno je teže zabiti nego u prošloj utakmici kada su i West i Hibbert u startu oklijevali napustiti reket.

Naravno, ovo i dalje ne znači da je riješen problem Jamesa i Wadea u reketu, ali Pacersi i za ovo imaju novu taktiku. Vogel i ekipa su mudro prepoznali da je najveći problem prošle utakmice bio taj što nisu imali plan igre u slučaju onakvih šuterskih partija oba visoka Heata i što se se kasnije jednostavno raspali nakon što se otvorio prostor za Jamesa u post-up situacijama i Wadeove ulaze. Ovaj put je pak plan bio jednostavan – čim ova dvojica nešto pokušaju, West je taj koji će iskočiti u zadnjem trenutku na udvajanje i po mogućnosti ih odalamiti, a ne samo pomoći suigraču. James je tako u prve dvije situacije kada se našao u postu dobio udarac i bananu, a Wadea je u prvom ulazu u sredinu dočekalo Westovo rame.

Pacersi su se tako opet vratili u seriju, ne odustajući od svoje 1 na 1 obrane, primjenivši još jedan relikt prošlih vremena, a taj je upotreba krilnog centra kao dežurnog enforcera. Charles Oakley, Dale Davis i Horace Grant su zasigurno bili ponosni, a David West je samo još jednim detaljem istaknuo koliko je bitan za ovu momčad Indiane u svakom pogledu. Tip je jednostavno srce i duša ovog kolektiva.

Jedna mala digresija kada već spominjem tu obranu Indiane – koliko god su sjajni u ovoj old school prezentaciji 1 na 1 obrane u kojoj su rotacije usko vezane uz pomaganja suigraču koji gubi prednost (što je popriličan odmak od trenda ostalih najboljih obrana u ligi thibodeauovskog tipa koje se uvijek rotiraju prema lopti bez obzira na matchup), toliko je protiv Heata u utakmici broj 3 bilo uočljivo da im nedostaje rezervnih opcija. Recimo, ona preuzimanja koja su pokušali protiv Knicksa u prvih par utakmica (gdje je West preuzimao Mela nakon ulaska u post) protiv Jamesa nemaju smisla (kao što je jači od Georgea, tako je i brži od Westa, LeBrona je nemoguće zaustaviti običnom 1 na 1 obranom) i Vogel ih s razlogom ne koristi, ali pravo pitanje je zašto ova momčad ne igra klasičnu zonu? S ovoliko dužine i ovako kvalitetnim obrambenim igračima na svim pozicijama, njihova zona u pravilnim dozama bila bi smrt za pokretni napad Heata i idealni protuotrov u situaciji kada Miami ima više od 3 šuterski raspoložena igrača. To je još jedan detalj, uz kontrolu lopte i klupu, na kojem će Pacersi morati poraditi kako bi se pretvorili u rasnog izazivača.

Heat je tako ostao bez onog idealnog rasporeda u napadu iz prošle utakmice, ali daleko od toga da su bili nadigrani na način na koji je to u prošloj utakmici bila Indiana. Ovdje je na vidjeli izašla njihova dubina i ta margina pogreške koju stalno spominjem – ako već nisu imali koristi od Bosha i ako je Wade djelovao tromije nego inače (valjda jedan od onih dana u kojima se koljeno ne osjeća najbolje), James je uvijek tu da izmisli poene, a ovaj put su dobili i podršku s perimetra (Allen i Battier po prvi put u seriji su zabili tricu u istom poluvremenu) i tranzicije (Pacersi su se valjda osjetili dužni pokloniti nekoliko lopti nakon što su prošlu utakmicu odigrali discipliniranije nego inače). Plus, Chalmers je također bio u jednom od onih svojih Super Mario izdanja koji se dogode jednom ili dva puta po seriji.

Na samom početku treće četvrtine Bosh i Haslem tjeraju strah u kosti Pacersima realizacijom svoja prva dva skok-šuta, ali brzo se pokazuje da se radilo o iznimci koja potvrđuje pravilo, a sinoćnje pravilo je bilo da obrana Pacersa ima sve pod kontrolom. Na drugoj strani West briljira na vrhu posta i na oba bloka, prati ga Hibbert dominacijom u sredini (Pacersi su sinoć konačno, nakon tri pokušaja, ostvarili značajniju prednost u skoku), dok pouzdani Hill koristi prostor koji ostaje nakon što se obrana posveti ovoj dvojici. Ukratko, Pacersi se kotrljaju u svom već standardnom ritmu – ovo izgleda kao utakmica koja će se opet odlučivati u zadnjim sekundama kao i prve dvije.

Miami doduše dolazi u male probleme krajem treće kada se Bosh uz puno drame hvata za koljeno i odlazi u svlačionicu (valjda je tamo bio službeni klupski ginekolog), ali se ne radi o ničem ozbiljnom i na parketu je već početkom četvrte. A on je ključ za napad Miamia čak i tijekom večeri kada ne može pogoditi ništa – West (ili Hibbert, ako je James na parketu u ulozi četvorke) ga mora pratiti prema perimetru, što nije slučaj kada je u postavi Birdman ili netko treći u ulozi centra.

Završnica je tako dramatična i jednostavno sjajna da nema smisla nabrajati sve sekvence, to se mora gledati i pri tome uživati u najboljem od NBA playoff košare. Ono što ću pak istaknuti je da West nastavlja mlatiti sve oko sebe u oba smjera, da je Hibbert i dalje sila u napadačkom skoku i da ovaj bezglavi Stephenson polako postaje reinkarnacija Tonya Allena, samo sa šuterskim rasponom o kojem Tony može samo sanjati (dakle, igrač koji na jedan dobar potez veže jedan loš, ali koji je u obrambeno-energetskom dijelu nezamjenjiv), a to je dovoljno da još jednom nadigraju umorni (i modri) James, Bosh i Wade.

Dok čekamo sljedeći dvoboj koji će donijeti tko zna što (hoće li Heat pred svojom publikom zaigrati presing od prve sekunde i pokušati malo ubrzati ritam tranzicijom, ali i ispaljivanjem trica?), treba istaknuti kako je po četvrti put pobjedu odnijela momčad koja je ostvarila prednost u reketu (Pacersi su imali čak 18 poena više pod košem, ponajviše zato jer je West istjerao Jamesa i Wadea iz sredine, a bogami i pošteno dobio dvoboj protiv Bosha u svim smjerovima i u svakom pogledu). Što svakako treba ohrabriti Indianu koja je kroz seriju puno stabilnija u ovom segmentu zbog opjevane prednosti u matchupu visokih, dok Miami oscilira od jednog trenutka nadahnuća do drugoga.

A to pak znači da je narativ i dalje otvoren i da nas već u idućoj utakmici čeka novi klasik. Ne propustite ga, a posebice nemojte propustiti uživati u kompletnoj slici vlastitim očima jer način na koji većina medija prezentira tijek serije je kriminalan. Jasno je da se moraju osloniti na jednu poruku kako bi prodali priču što većem broju čitatelja, ali fokusiranje na Jamesa kao da ostalih 9 igrača na parketu nisu bitni ili, ono još banalnije, na uložen trud (kao da u finalu konferencija ima igrača koji ne igra sa 100% koje u tom trenutku može dati), skreće pažnju sa slojevitosti najbolje igre koju je čovjek ikada izmislio, igre koja spaja ono najbolje od najboljeg sa svih strana sporta (od atletike do šaha, a onako usput posuđuje i malo iz boksa).

DAY 34 – HOLIDAY INN

Grobna atmosfera u Memphisu, prikladna obzirom na ono što gledamo na parketu gdje Memphis igra svoju najgoru košarku u seriji. Očito Hollins baš i nije neki majstor-motivator, jer momčad koja želi postati dio povijesti (okrenuti 0-3) valjda igra nešto jačim intenzitetom od ovoga što gledamo, a što se pretvara u sprovod vlastitoj sezoni.

Na jednoj strani Memphis ulaže ogromne napore ne bi li zabili barem poen po minuti igre, a na drugoj Spursi, bez prevelikog znoja (tijekom 48 minuta rijetko su ubacivali u najvišu brzinu, vozeći u trećoj najveći dio utakmice), zabijaju dvostruko više pored vidno dekoncentrirane obrane koja se ne kreće ni upola dobro kao što smo navikli, čime ostavlja dovoljno prostora protivniku da odradi posao. Parker uživa u ovakvom treningu dok Spursi grade i održavaju prednost od desetak koševa šetnjom kroz reket (trice im nisu ni trebale pa ih nisu ni potezali).

Par trica Baylessa krajem druge četvrtine popravlja rezultatski dojam, ali onaj na parketu je puno važniji, a taj nije dobar za Memphis. Parker i Duncan kontroliraju proces dok se Memphis nada nekom čudu koji će preokrenuti odnos snaga – to nikako nije dobar kontekst, pogotovo ne za momčad koja ja navikla nametnuti svoju volju. Samo, kako je nametnuti kada uz standardni izostanak doprinosa Randolpha sinoć nije bilo ni one tradicionalne žestine u obrani?

U poluvremenu očito nije bilo ni nadahnutih govora ni kreativnih prilagodbi koje bi razbudile Memphis, stoga Hollins već nakon 3 minuta šalje na parket Baylessa, Arthura i Pondextera, trojac koji je definitivno izgledao najenergičnije tijekom prve 24 minute. San Antonio nalazi načina za održati prednost (zabili su i prvu tricu na utakmici u ovom periodu, što je objektivno puno veći šok od slabog obrambenog izdanja Memphisa), čak i pored još jedne nadahnute epizode Pondextera koji zabija 11 poena u trećoj – koliko god ova postava s pet ljudi sposobnih potegnuti skok-šut digla napad, problemi obrane i dalje nisu rješeni zbog Baylessovih slabosti (od kojih je najveća ta da ne kuži što uopće treba raditi u određenoj situaciji).

Uvođenjem Allena dobiva se nekakav balans, rezultat se smanjuje (umjesto oko desetak koševa, razlika se sada vrti oko šest), publika se budi, ali pravo pitanje je može li se obrana Memphisa probuditi dovoljno da zaigra na razini primjerenoj trenutku? Ili će podsvjesno saznanje da su izgubili seriju i da su nemoćni protiv ovog protivnika nastaviti raditi svoje?

Uglavnom, koliko god Memphis pokušavao igrati energičnije u oba smjera, Spursi preko Parkera i Duncana uvijek nalaze odgovor. Praktički, naizgled gusta završnica (kažem naizgled jer je ne bi ni bilo da su Duncan i Parker u zadnjih nekoliko minuta zabili neki od otvorenih šuteva koji su im upadali veći dio večeri) samo je ponovila scenarij iz produžetaka koje smo gledali ranije u seriji – kada je bilo najpotrebnije, Spursi su imali dva čovjeka (Parkera u prvoj i četvrtoj utakmici, Timmya u drugoj i trećoj) spremna preuzeti odgovornost.

Memphis nije imao nikoga, a nije jer su im Spursi slomili kičmu. Parker i Duncan ostvarili su izuzetnu individualnu prednost nad Conleyem i Gasolom postavivši tako temelj uspjeha (a pomesti Grizlije definitivno je uspjeh), a za ostalo se pobrinuo plan igre Spursa koji je potpuno uštopao Randolpha i razotkrio nedostatak ideja kod Hollinsa. Ostatak rostera Grizlija jednostavno nema talenta da se dočeka na noge ako su prve tri opcije gurnute u pozadinu, a onda se još dodatno guše slabostima u šutu iz kojih, ruku na srce, najveći dio problema i proizlazi.

Kroz sezonu, šaltajući se od jednog do drugog protivnika, taj minus mogao se sakriti plusevima. Ali, u seriji od sedam protiv Spursa, koji žive od toga da maksimiziraju svoje pluseve i protivnikove minuse, to očito nije bilo moguće. Pop je tako na najbolji mogući način detaljnom analizom istaknuo sve probleme rostera Memphisa i, poput nekakve konzultantske firme, olakšao posao novoj upravi u pronalaženju budućih rješenja.

Što se Spursa tiče, sada ih čeka više od tjedan dana odmora u kojima se mogu pripremati za Heat. Obzirom da je njihova igra bazirana na planu i egzekuciji, ovoliki odmor ne bi im trebao predstavljati problem, a pogotovo će dobro doći Duncanu da se pripremi za ključnu ulogu koja ga čeka u Finalu – ponovi li igre iz serije protiv Memphisa, mogao bi biti x-faktor sposoban izazvati Heat.

DAY 33 – QUASI-PERFECT EQUILIBRIUM

U startu utakmice očito je nekoliko novih tendencija Heata. Prva je ubrzati igru kako bi što češće došli u situaciju napasti nepostavljenu obranu, što im ne uspijeva na onaj klasični način, tranzicijom ili povećanim brojem napada (ni treći put za redom nisu ostvarili značajniju prednost u izgubljenim loptama), ali stilski pomak svakako se osjeti u puno bržem kretanju lopte i igrača oko obrane Indiane. Druga je vezana uz odluku da se Hibberta udvaja puno agresivnije, s dva visoka igrača, za razliku od dosadašnjeg običaja da Boshu (ili Haslemu) pomogne swingman koji je u tom trenutku na Stephensonu. Treća je pak bila ključna, a ticala se odluke da se napad od starta fokusira na Bosha koji je tako u prvih 8 minuta utakmice uzeo više skok-šuteva nego u prethodna dva prva poluvremena zajedno.

Ne samo da je Bosh natjerao visoke Pacersa da mu posvete puno više pažnje, već je Heat lukavo pokušao u priču uključiti i Haslema koji je vječno sam na lijevom bloku, što je inače pozicija s koje Birdman kreće u one svoje cutove koji rezultiraju zicerima. Haslem se umjesto kretanja odlučio na šut, ali, obzirom da je nekim čudom zabio svaki koji je uzeo, rezultat je bio isti – napad Miamia je živnuo kao u onim trenutcima kada je Birdman na parketu, samo što je sada uz Haslema bila i udarna trojka (dakle, nije živnuo nego je postao hiperaktivan). Obrana Pacersa je ovim bila dovoljno razvučena da se otvori prostor za lakše kretanje lopte i igrača kroz sredinu, a time se pripremio idealan teren za Jamesa i Wadea. Ovaj potonji je bio posebice sjajan u slash & kick igri, a svojom sinoćnjom energijom samo je naglasio koliko je bitan i kako je pravo čudo da je Heat bio onako učinkovit u reketu kroz prve dvije utakmice obzirom da su, osim u trećoj četvrtini prve utakmice, bili bez značajnijeg Wadeovog doprinosa u kreaciji.

Bosh i Haslem su pogađali iz vana, James i Wade su secirali obranu u sredini – sve skupa rezultiralo je najboljom četvrtinom Heata do sada. Zabili su čak 34 poena najboljoj obrani lige, a jedino što im je kvarilo dojam tijekom ovog sjajnog otvaranja bila je činjenica da su i Pacersi, svojim unutar-van balansom, zabili 30 i tako ostali u egalu. Naravno, taj egal se ulaskom klupe Indiane početkom druge vrlo brzo pretvara u nešto ozbiljnijih desetak poena prednosti Heata, koje više čak ni povratak startera u igru ne može smanjiti. Naime, do sada su James, Wade i Bosh totalno razigrani, igraju na all-star razini, a još imaju i podršku četvrtog asa, Haslema, koji ovakvu partiju u oba smjera nije odigrao valjda od finala 2006. U ovim trenucima obrana Pacersa više ne postoji jer nitko pojma nema od kuda prijeti opasnost, što rezultira s pomalo bizarnih 70 poena Heata u prve 24 minute.

Najluđe od svega, Indiana uopće nije igrala loše, u napadu su nastavili zabijati debelo iznad svog prosjeka, ali u odnosu na Miamievih 70 njihovih 56 izgledali su nekako nevažni. Ne, napad definitivno nije bio problem, pa čak ni obzirom na slabije izdanje Georgea kojega je kao podrška standardno solidnim Hibbertu i Westu zamijenio Hill. Problem je bila obrana, ali što poduzeti u situaciji kada protivnik ima tri podjednako kvalitetne i učinkovite napadačke opcije okružene koncentriranim igračima zadatka koji koriste svaku priliku za zabiti. Jednostavno ništa, lopta je uvijek brža od igrača, a to je Heat savršeno dokazao. I pri tome još nije ni gubio lopte (samo 5 za 48 minuta), što je bila još jedna ogromna promjena u odnosu na prve dvije utakmice (uz partije Bosha i Haslema defintivno najveća i najvažnija). Naravno, kako je sve međusobno povezano, treba istaknuti i kako je puno lakše kontrolirati loptu kada te ne čeka zid već obrana koja počinje sumnjati u sebe.

Početkom treće četvrtine prednost Heata se prepolovila, ali do toga nije došlo zbog neke briljantne prilagodbe obrane Indiane, već čisto zbog činjenice da je Miami promašio nekoliko šuteva koje je u prvom dijelu pogađao i da je nekoliko napada bacio u bunar. Čim su se vratili razini igre iz prve 24 minute, prednost je opet samo rasla i rasla. A kako je rasla prednost Heata, rasla je i nervoza u napadu Pacersa, a to je značilo samo jedno – pad učinkovitosti. Bez kvalitetnog napada, Indiana je tako ostala bez jedinog sredstva da barem drži nekakav priključak obzirom da su obrambeno već odavno bili bez glave te je utakmica praktički riješena krajem treće. Plus Heata od 15 koševa nije izgledao toliko strašno obzirom na činjenicu da je ostalo još 12 minuta do kraja, ali u ovom kontekstu u kojem Miami ima 91 poena na kontu nakon 36 minuta i u kojemu su Pacersi vidno gubili živce, sve je bilo jasno – Pacersi jednostavno nisu stvoreni da bi igrali na 110 ili više koševa, pa čak ni kada imaju ovako povoljan matchup (opet su zabili sjajnih 96, u okvirima viđenog u prve dvije utakmice, samo što ovo nije bio Miami iz prve dvije utakmice).

Lakoća kojom je Miami razbio najbolju obranu lige bila je zastrašujuća, taman da se stvari postave na mjesto. Indiana je odlična momčad, puno bolja nego su mnogi mislili, ali Heat je ipak s razlogom favorit od kojega se očekivala jedna ovakva predstava (da smo je vidjeli u prvoj ili drugoj utakmici nitko ne bi gubio glavu zbog izgleda Indiane, a najmanje sami Pacersi). Doduše, LeBron i društvo su tu svoju ulogu nositelja potvrdili na jedan teži način, šutom od 55% iz igre (suludih 12-17 s poludistance – toliko o tome da su u pitanju najgori šutevi u košarci), savršenom kontrolom lopte i dominacijom u poenima u reketu (čak 16 više od Pacersa), dakle na način koji je definitivno zahtijevao puno više truda od nekakve energičnije i bezglavije izvedbe koja bi uključivala puno trica, kontri i slobodnih bacanja (Indiana je opet u svim ovim segmentima bila ravnopravna ili čak bolja). A to samo govori o tome koliko Miami ima veći plafon i po koliko široj margini pogreške hoda – iako su sinoć iscrpili najveći dio vlastitih rezervi, još uvijek se mogu značajnije popraviti u šutu za tri i laganim poenima iz kontre ili s linije slobodnih, što nikako nije dobra vijest za Indianu koja nema ni približnu širinu izbora (mogu samo još više jahati trenutnu formulu i forsirati lopte u post, trice preko ruke, grube prekršaje te dodatno usporiti igru i hvatati još više skokova u napadu, ali ne mogu izmisliti ništa novo).

Naravno, ponoviti ovako fantastičnu napadačku partiju na sinoćnji način bit će gotovo nemoguće – Haslem sigurno neće opet imati ovakvu šutersku večer (ali i ova jedna je bila dovoljna da shvatimo zašto ga Heat trpi na rosteru sve ove godine – čovjek je lider koji će dati najviše kada je najpotrebnije), a obzirom da su Battier i Allen odsječeni dok god su Pacersi disciplinirani u svojoj 1 na 1 obrani (valjda se neće obeshrabriti kao što su sinoć u drugom poluvremenu i odustati od svojih principa radi jedne vanserijske utakmice protivnika), pitanje je tko će olakšati život velikoj trojki (čak ni takvi majstori ne mogu sve sami). Dakle, to znači da bi ostatak serije trebao puno više nalikovati na ono viđeno u prve dvije utakmice nego na sinoćnju rapsodiju.

Što opet ni malo ne umanjuje značaj sinoćnjeg izdanja Heata. Imali smo prilike vidjeti kako to konkretno izgleda razlika u talentu, odnosno kako je to kada se talent skoro u potpunosti iskoristi kroz sistem (takvu razinu košarke u stanju su pružiti samo Spursi i Heat). Indiana se tako suočila sa jednim krajem stvarnosti (Miami je bolja momčad) jednako kao što se Miami kroz prve dvije utakmice suočio s drugim (protiv Pacersa su itekako ranjivi). Ljepota NBA playoffa je u tome što će, već za par dana, pod težinom dosadašnjih iskustava i jednu i drugu momčad čekati sudar s potpuno drugačijim narativom.

DAY 32 – BIG FUNDAMENTAL TRUTH

Uragan zvan Memphis pogodio je San Antonio u prvoj četvrtini sinoćnje utakmice, uragan koji je rezultirao s 8 izgubljenih lopti Spursa u prvih 8 minuta, što je ritam koji bi uništio apsolutno svaki napad, pa tako i jedan od najboljih u ligi. Grizliji su se tako na svoj način osvetili za demoliranje u prvoj utakmici, krađom lopte umjesto tricama, iako su i napadački odigrali svoju najbolju četvrtinu, pogodivši čak 4 trice što je kvota primjerenija jednim Spursima ili Warriorsima nego njima.

Ako se nešto moglo zamjeriti ovoj nadahnutoj verziji Memphisa koja je rezultirala s +16 uz smiješnih 13 koševa San Antonia, to su dvije stvari. Prva je da se Hulk kad-tad opet pretvori u Brucea Bannera, što znači da će ritam od trice svake 3 minute ili ukradene lopte svakih 90 sekundi vrlo brzo ustupiti mjesto ciglama iz vana i nešto manje učinkovitom presingu. Druga je da u cijeloj ovoj adrenalinskoj navali nismo ni dalje vidjeli poštenu post-up realizaciju Gasola i Randolpha, čiji učinak je protiv visokih Spursa prepolovljen.

Marc se solidno drži na račun šuta s poludistance i razigravačkih kvaliteta, ali Z-Bo bez realizacije u reketu je ogroman, ogroman minus jer ipak je u pitanju prva napadačka opcija jednog sistema koji i bez toga ima previše problema u pokušajima da generira dovoljno poena. To da će ih visoki Spursa ovako dobro držati u ovoj seriji, osobno nisam mogao ni zamisliti. Jasno, ogroman doprinos u zaustavljanju visokih Memphisa dala su i stalna udvajanja i gomilanje igrača u reketu koje Spursima dozvoljava nedostatak vanjskog šuta kod protivnika, ali, bez obzira na sve probleme, Randolphova neučinkovitost pod košem u kombinaciji s ogromnim volumenom napada koji se vrte na njega do sada najveći x-faktor serije.

Ja bih svakako prebacio dio krivice i na Gasola, na što se osjećam da imam pravo jer čovjeka ionako stalno dižem u nebesa – maknemo li iz priče maltretiranje jednonogog Griffina i tanašnog Duranta, dakle očito korištenje povoljnog matchupa (koju su mu mogli priuštiti samo biseri poput Del Negra i Brooksa), možete li se sjetiti kada je Marc u 1 na 1 post borbi dobio nekog poštenog centra? Ove cigle koje baca protiv Spursa više podsjećaju na nešto s potpisom obitelji Howard nego Gasol, što znači da su oba ključna igrača Memphisa dobila lekciju od Timmya i Tiagoa (a čak i u nešto manjoj mjeri od Diawa i Bonnera koji su također odradili više nego solidan posao u guranju po reketu).

Ukratko, da se vratimo utakmici, Memphis je sve poene zabio iz tranzcije i trice, a to jednostavno nije znak pouzdanog napada, koliko god njihovih prvih 12 minuta bili sjajni za oko i um zbog tog motiva osvete. Spursi tako već u par minuta druge četvrtine minus dovode na podnošljivu jednoznamenkastu razinu, zasluge za što pripadaju prvenstveno puno boljim igrama Parkera i Duncana, a Memphis uspjeva održati nekakav privid prednosti kroz šuteve Gasola i Pondextera (koji se malo po malu u ovom playoffu nametnuo kao 3&D igrač dostojan uloge startera, a ne samo kvalitetnih minuta s klupe, pogotovo u kontekstu rostera kojemu petorku zauzimaju veterani bez pouzdanog šuta poput Allena i Princea).

Kažem privid jer je do odlaska na poluvrijeme bilo jasno da nas čeka još 24 minute grit & grind košarke. Osim ako nekim čudom Gasol ne uspije ubaciti koju ciglu preko Duncana u post-up situaciji i usput Randolph ne počne zabijati makar otpatke (imam osjećaj da je u ovoj seriji promašio više zicera nakon napadačkog skoka nego u cijeloj sezoni – svaki puta kada iz neke bezvezne situacije zafrkne loptu prema obruču zatvorim oči i mislim se kako će Memphis morati uskoro poduzeti nešto oko njegovog nedostatka eksplozivnosti, na ovakom igraču nemoguće je bazirati napad).

U nastavku rutinu pokušava razdrmati Hollins, prvo uvođenjem Baylessa i Pondextera puno ranije od standarda (sjajan potez), zatim korištenjem Jona Leuera kao trećeg visokog umjesto Arthura ili Davisa (what the fuck potez), a onda i ultra-turbo-mini postavom s Doolingom, Conleyem i Baylessom (besmislen potez). Uzalud ovakvi laboratorijski zahvati primjereni za prvi tjedan regularne sezone, Spursi su u egalu, Memphis nema ideja u napadu, a sve skupa nas čeka dramatičnih zadnjih 12 minuta.

U kojima Spursi otvaraju tricama, a Memphis u igri drže bljeskovi Conleya i Pondextera, dvojca koji će očito morati preuzeti odgovornost zbog već kronične nesposobnosti Memphisa da se nametne kroz igru u postu (iskreno, mislim da bi bilo u redu da za iduću utakmicu redatelj prijenosa cenzurira sve one krumpire koje Randolph pokušava ubaciti u košaru, neka zamute sliku kao kada intervjuiraju nekakvog zaštićenog svjedoka jer od ovoga doslovno bole oči, a da ne govorim da sam, zahvaljujući Zachu, u ovo nedjeljno jutro više puta uzviknuo “Isuse Kriste” od društva okupljenog u crkvi nekog crnačkog predgrađa u Memphisu).

Međutim, težina trenutka i agresivni ritam kojim igra u oba smjera iscrpili su Pondextera toliko da se umalo od junaka pretvorio u tragičara – ne samo da je promašio par zicera, već je omogućio Spursima da preko Manua zabiju dovoljno u završnici kako bi izborili dodatnih pet minuta razigravanja (a Manu je, treba i to naglasiti, sjajnim playmakerskim minutama u drugom poluvremenu potpuno pokrenuo napad Spursa). U kojima Duncan i Splitter u maniri najboljih PR stručnjaka, kratko i jasno, prezentiraju bit cijele serije, a ta je njihov dobiveni dvoboj protiv visokih Memphisa.

Čak i da su Grizliji imali malo više sreće u završnici regularnog dijela i da su iščupali ovu utakmicu, to nište ne bi promijenilo na razini serije. Nakon 154 minute igre uzorak je više nego jasan i dopušta nam primjeniti pravilo Brucea Willisa – ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je definitivno u pitanju patka. A patke su u ovom konkretnom slučaju dvije. Prva je činjenica da je Timmy ostavio veći utjecaj na seriju od Gasola (dakle, Spursi imaju MVP-a, što je uvijek dobra stvar), a druga da su visoki Spursa (opet ogromna zasluga Timmya) jednog Randolpha sveli na pola igrača nego što je bio u ranije dvije serije (sramotnih 0.5 poena po post-up pokušaju doslovno predstavljaju pad učinka od 40% u odnosu na njegov standard, a kamoli na one partije iznad standarda koje je prezentirao protiv Clippersa i Thundera).

Kada vam netko oduzme kičmu napada (a osim post-up akcije Spursi su visoke Memphisa učinili nebitnima čak i u pick & roll-u), a da pri tome jednostavno nemate sporednih opcija (osim povremenih šuterskih ispada Pondextera i Baylessa), jasno je kako vas je taj netko u potpunosti nadigrao. Dodaj još na sve da je Conley, iako bez premca najbolji igrač uže jezgre Memphisa u seriji, ipak primjetno slabiji playmaker od Parkera i da on nikako nije mogao biti taj koji će napraviti razliku, sve postaje jasno.

Spursi su tako potpuno demolirali Memphis, a s time i moju prognozu da neće moći zaustaviti Gasola i Zacha. Prognozu koja se pokazala totalno pogrešnom zbog podcijenjivanja kvaliteta Duncana (ili je bolje reći zbog precijenjivanja kvaliteta visokog dvojca Grizlija), a samim time i baziranja na pogrešnom matchup problemu – nije Memphis taj koji je zbog svoje moći u reketu prisilio Spurse da pokleknu, već su Spursi iskoristili slabosti Memphisa na perimetru da ih potpuno ogole kao nedovoljno ozbiljnog izazivača.

I dok Spursi idu prema Finalu gdje će s ovakvom kombinacijom unutar-van košarke imati ozbiljne šanse, pogotovo ako se Heat i Pacersi nastave međusobno klati, Memphis čeka ljeto u kojem će trebati nastaviti promjene započete zamjenom Gaya kako bi se makli iz sfere momčadi za prvi krug playoffa. Treba ozbiljno razmisliti o novom treneru, ne zašto je Hollins katastrofa, već zato što je dašak svježine na klupi nužno potreban.

Također, treba se okrenuti rješavanju problema zvanog šut iz vana (kojega su tri sezone gurali ispod tepiha), pa makar to značilo odricanje od dosadašnjeg identiteta puštanjem Tonya Allena da odšeta. I svakako treba odlučiti što sa Zachom jer godine rade svoje, 32 godine star krilni centar koji se sve teže kreće nikako nije primjeren za biti prva napadačka opcija ozbiljne momčadi, dakle treba ga ili trejdati ili mu naći primjereniju ulogu (sporedna opcija u napadu za koje se ne vrte akcije). A to će biti puno lakše ako ga okružiš swingmanima koji mogu zabiti tricu i tako mu olakšati obavljanje smetlarske uloge.

Dakle, sve je na novom vlasniku (trošiti ili ne trošiti) i novom trustu mozgova (poboljšati slabe strane rostera bez da izgube one dobre) – Hollingere, vrijeme je da zaradiš plaću.

DAY 31 – FEAR THE SCARECROW

Utakmica čudnog ritma, rastrzana i puno ružnija od prve (posebice zbog svih onih grešaka u zadnjih 12 minuta), ali zato trenutaka za pamćenje nije nedostajalo. Ova serija se razvija u pravi klasik koji pomalo podsjeća na one sudare Jordanovih Bullsa s Knicksima ili baš Pacersima (iz današnjeg kuta čini se kao da su Bullsi bili pretplaćeni na trofeje, ali, oni koji su gledali, teško će zaboraviti kako su se na kraju dinastije 1998. jedva provukli protiv Millera i društva pobjedom u sedmoj na vlastitom parketu).

Otvaranje utakmice slično onome iz prethodne – Indiana uredno zabija preko Westa i Hibberta i održava zavidnu učinkovitost u napadu, a Miami opet djeluje bez ideje, šut ne upada (jer nema otvorenih, Pacersi ne napuštaju položaje na perimetru), a ulazi uglavnom završavaju izgubljenim loptama. Da nije bilo nadahnutih trenutaka Jamesa i Wadea (koji je bio vidno frustriran vlastitom fizičkom limitiranošću), prednost Pacersa izražavala bi se u puno više od desetak koševa.

U drugoj četvrtini utakmica gubi ritam, klupa Pacersa muči se zabiti i što je puno važnije igrati obranu (barem bez grubih prekršaja), a ti stalni prekidi dozvoljavaju Heatu da se malo po malo vrati u utakmicu s linije slobodnih. Također, polovinom četvrtine konačno vidimo dva skok-šuta Bosha, prva na utakmici, kojima simbolično Heat dolazi u egal. Kažem simbolično jer mi nije jasno zašto ne otvaraju utakmicu pick & pop akcijom za njega kada je očito da je to najbolji način za razvući obranu i time kreirati više prostora za ulaz, šut, ali i za manje izgubljenih lopti (do sada Heat prati ritam grešaka u kontroli lopte Pacersa gotovo s 50-50 omjerom, što je ogroman plus za protivnike).

Uglavnom, čim se na parketu opet našla najbolja petorka Pacersa, prednost ekspresno raste na desetak koševa. West i Hibbert su jednostavno nezaustavljivi, a to dovodi do uskrsnuća Joela Anthonya krajem četvrtine – to, kao što smo više puta isticali, nikako nije dobar znak za Miami, odnosno to je znak da Pacersi polako ulaze u glavu Spoelstri. Miami ima sreće što Indiana ima doslovno 5 igrača, pa im tako činjenica da Vogel vadi par startera u zadnjim trenutcima kako bi ih sačuvao od potencijalne dodatne osobne dozvoljava da kreiraju par laganih situacija za koš (posebice je simpatična bila Millerova trica – čovjek je izgledao kao da su ga taj tren digli s bolesničke postelje u obližnjom domu umirovljenika samo kako bi opalio taj jedan šut).

Početak treće je uvijek opasan period za protivnike Miamia, tako da je i ovom prilikom interesantno gledati kako Pacersi odgovaraju na ubrzani ritam i povećano kretanje protivnika. Miami najviše postiže presingom i dodatnim prilikama za kontru koje generira, a osim tranzicije očito je i kako biraju puno kvalitetnije situacije za ulaze i jednostavno igraju energičnije. Lakoćom stižu u egal, ali opet ne mogu do prednosti zahvaljujući sjajnoj petorci Indiane koju Vogel lukavo drži skoro cijelu četvrtinu na parketu (11 minuta u komadu), svjestan da se u ovim momentima lome utakmice.

West i Hibbert su tako u ovom periodu puno agresivnije udvajani, ali taj prostor koriste dva Georgea kako bi održali utakmicu u blizini (posebice je bitno da se nakon skromne prve utakmice razbudio Hill, kao i da Stephenson igra puno bolju all-round utakmicu – očito je kako će njihova razina igre tijekom serije samo rasti jer Heat jednostavno previše pažnje posvećuje dvojcu pod košem da bi zatvorio svih 5 startera). Uglavnom, desant Heata je odbijen, što je ključni detalj jer teško je očekivati još jedan ovako energičan period do kraja, čak ni James nema energije za igrati stalno na ovoj razini.

Inače, ti zadnji trenutci četvrtine pretvaraju se u pravi show, prvo zakucavanjem Georgea preko cijele obrane Heata (dobije li Indiana seriju, taj moment bi mogao imati simbolični značaj kao i ona Hibbertova banana na Carmelu), a onda i odgovorom Jamesa, doduše pomalo netipičnim – tricom s centra. Ali, bitno da je odmah pokazao tko je još uvijek gazda.

Zadnjih 12 minuta obilježene su tako nastojanjima Jamesa da prelomi utakmicu (osim sjajnih poteza u napadu, posebice vrijedi istaknuti bananu na Hibbertu), ali i pokušajima Indiane da sama sebe upuca u nogu. Naime, umjesto da vrte akcije kojima bi oslobodili nekoga pod košem, što je funkcioniralo 36 minuta, njihovi napadi pretvaraju se u mučenja i katastrofalne šuteve adrenalinom nabijenog Stephensona. Tu je bio očit nedostatak primarnog playmakera jer ni Hill ni George nisu bili u stanju dovoljno kvalitetno kreirati akciju i tako izbjeći Stephensona u ulozi playa pod pritiskom.

A kad smo već kod grešaka, one su i odlučile ishod utakmice. Iako je obrana Miamia sjajno oduzela glavne opcije i Stephensona pretvorila u čovjeka odluke, čime se praktički dovela u situaciju da dobije utakmicu nad kojom najveći dio večeri nije imala nikakvu kontrolu, dva stephensonovska pokušaja asista Jamesa u završnici vratila su Pacersima uslugu. Zamjeriti Jamesu na ovim greškama, obzirom na to da je praktički cijelu večer sam nosio momčad, nema smisla jer problem Heata je puno veći, negdje oko 220 cm, a zove se Roy Hibbert (fokusirati se na greške u zadnjih par minuta besmisleno je kao i trošiti sata analize na što bi bilo da je Hibbert bio na parketu u zadnjem napadu prošle utakmice – proces je bitan, ne svršetak, iako donekle razumijem veliki broj uskraćenih novinara i promatrača koji se, frustrirani embargom vagine, vode emocijama i brzinskim orgazmom umjesto tantričkim seksom ala Sting što ove utakmice jesu od prve do zadnje sekunde).

Za njega, Strašilo, a ni za Westa (koji sinoć nije briljirao, očito je kako nije u top formi i kako mu ovolika minutaža nimalo ne odgovara, ali je svejedno izradio 13 poena), ovaj Miami nema rješenja i da bodujemo izvedbu kao u boksu (bolja usporedba od umjetničkog klizanja), umjesto ovih 1-1 Pacersi bi sada imali značajniju prednost. A nije ni da je ovo skidanje domaćeg parketa mala stvar. Miami je opet ostvario solidnu kvotu poena u reketu (nisu ostvarili prednost kao u prvoj utakmici, ali su zabili kao i Pacersi) i dobro kontrolirao skok, ali uz to ima još puno prostora za napredak, pogotovo u popravljanju odnosa izgubljenih i osvojenih lopti, odnosno korištenju Bosha – ovo jahanje LeBrona dok ostali promatraju, a posebice Bosh koji može odraditi dobar dio posla, nema smisla protiv Indiane jer se doslovno radi o igri 1 na 5. A ne koristiti maksimalne resurse je nešto što si Heat ne može dopustiti jer ovo jednostavno čak ni u početnim postavkama nije bila serija u kojoj su mogli očekivati da će otpuhati protivnika zbog onog dvojca pod košem, što samo još jednom naglašava važnost matchupa u playoff seriji – koga briga što je Miami dobio 46 od zadnjih 49 kada tih 49 nisu igrali protiv Indiane.

Što se promat(ig)rača Heata (a stvarno sinoć osim Jamesa nitko nije zaslužio dnevnicu) tiče, svakako treba istaknuti kako su protiv ovakve obrane, koja većinu vremena igra 1 na 1 i ne forsira rotiranje i pomaganje, igrači poput Battiera i Allena skoro neupotrebljivi, a to je dodatan problem za Miami. Ovi šuteri viška koji su obilježje niske postave žive od otvorenih spot-up situacija koje nastaju kada obrane navale na Jamesa ili Wadea, ali, ako imaš discipliniranu obranu s dva sjajna stopera na boku i još i vrhunskog blokera pod košem, do takvih rupa ne dolazi. A kako su istovremeno obojica ogromni problemi u obrani jer ih jednostavno nemaš gdje sakriti, pogotovo Battiera koji je nemoćan pored Westa, nije ni čudo da je Shane do sada podijelio više udaraca ispod pojasa nego je zabio koševa, odnosno da je Ray skupio više osobnih nego trica.

Praktički, da Indiana ima barem prosječnu NBA klupu možda bi sada imali i 2-0, a da imaju čistokrvnog playa umjesto tri priučena, ovakav Miami bez zaštićenog reketa i nesigurnog skoka ne bi imao nikakve šanse u seriji od sedam. Eto teme Pacersima za razmišljanje preko ljeta – riješe li ove nedostatke, dogodine im ovakav Miami sigurno neće moći parirati samo na račun činjenice da ima najboljeg individualca na parketu. Vremena se mijenjaju, ponekad i previše brzo da bi se stigao prilagoditi.

IOR TIME-OUT – TOP 10 ROOKIES

Kako bi održao ritam od posta dnevno u pauzama između utakmica (prije nego se bacimo na draft, a nakon toga i na javljanja s placa, dvije teme koje će zauzimati većinu prostora u prvih mjesec dana nakon Finala), odlučio sam objaviti rezultate ovogodišnjih individualnih rankingsa po kategorijama u top 10 ruhu, baš onako kako vole mladi. Danas su na redu novaci, a vi ostavite komentar ispod posta ili pišite na gee@ispodobruca.com u vezi iduće teme koju želite vidjeti (top 10 playevi su spremni za sljedeći post, ali nakon toga sve je otvoreno).

1. ANTHONY DAVIS (Pelicans) 76 IOR

Sjajnim napadačkim učinkom Davis je čak i nadmašio očekivanja od ovoga ljeta kada sam ga stavio u skupinu trećih opcija s 65 bodova – finalni rezultat čini ga bližim ulozi druge opcije u prosječnoj momčadi. Iako je iz aviona jasno da obrambeno još nije ni približno spreman pomoći NBA obrani osim u onom dijelu koji uključuje voljni moment (tanak je za borbu u postu, neiskusan za sistemsku igru), što će s vremenom doći na svoje zbog fenomenalnih fizikalija i još boljeg karaktera, ono gdje je debelo nadmašio očekivanja je napadački dio igre. Ne samo da je bio sjajan u roli smetlara koji kupi otpatke oko obruča i zabija zicere, već je pokazao all-star kvalitete u tranziciji (ogroman plus za visokog) i pick igri. Monty Williams ga je tako u prvoj sezoni maksimalno pripremio na osnove NBA košarke, prilagodivši napad da iskoristi njegovu brzinu i eksplozivnost, a Davis se usput pokazao i solidnim šuterom s vrha reketa te izuzetno inteligentnim cuterom u situacijama kada je Vasquez vrtio pick igru s Lopezom. Ukratko, momak je na pravom putu da opravda velika očekivanja.

2. DAMIAN LILLARD (Blazers) 67 IOR

Zasluženi dobitnik nagrade za rookiea godine sjajno se okoristio kontekstom u Portlandu gdje je okružen all-round talentima poput Aldridgea i Batuma imao puno lakšu prilagodbu na ulogu playa u NBA i gdje je njegova revolveraška igra puno više koristila nego štetila momčadi. Zbog gomile minuta čak je smanjio i ovu individualnu razliku za Davisom, iako je jasno da nema ni približno sličan plafon. Međutim, osim što mu je Stotts našao idealnu rolu kao 1 na 5 kreatoru i spot-up tricašu, Lillard je pokazao i više nego solidnu pick & roll lucidnost, a njegove 2 na 2 majstorije s Aldridgeom obećavaju podmazan napad još dugi niz godina. Ono po čemu je najviše oduševio sistem je igra u obrani – za razliku od sveučilišta, gdje je zbog tereta kojega je nosio u napadu bio pošteđen sudjelovanja u obrambenom dijelu igre, u NBA je svoju solidnu visinu za playa stavio u funkciju momčadi i tako dokazao da je itekako sposoban odraditi glavninu posla u preuzimanjima i rotacijama. Momak uz sve ima i karakter i posloženu glavu, tako da uopće ne bi bilo čudo da već dogodine bude top 10 playmaker lige (ove godine promašio za dlaku).

3. ANDRE DRUMMOND (Pistons) 65 IOR

Za razliku od Davisa, koji će ipak morati dobiti nešto kila i mišića da postane kompletan obrambeni igrač, Drummond je već od prvoga dana pokazao da se može gurati u postu sa svima, što je ogroman plus jer njegova pokretljivost i eksplozivnost u obrani nikada i nisu bile upitne. S malo iskustva, uopće nije teško zamisliti kako se priključuje Howardu, Gasolu, Hibbertu i Chandleru kao sljedeći obrambeni MVP lige. U napadu će to ići nešto teže, ali učinkovitost kojom zabija zicere i kupi odbijance već sada je dovoljna da mu opravda puno veću minutažu nego je imao prve godine. Doda li ikada šut s vrha reketa (a tu mislim i na slobodna) i barem onih par post-up poteza koje ima Dwight, bit će nezaustavljiv. Doduše, to već spada u dugoročni plan, ali ono u čemu bi iduće sezone definitivno mogao puno više sudjelovati je pick & roll akcija – u rookie godini je bio solidan, ali niti su Pistonsi imali poštenog playa veći dio godine, niti Andre još uvijek zna pravilno postaviti blok i čitati akciju. Svejedno, obzirom na razinu razvijenosti talenta i manjak iskustva, ovo što je pokazao u prvoj sezoni je više nego impresivno.

4. BRADLEY BEAL (Wizards) 46 IOR

Obzirom na ozljede i činjenicu da je veći dio sezone igrao bez playa, pravi je uspjeh već to što se Beal nametnuo kao legitimni član NBA petorke. Spot-up brojke su solidne i u kombinaciji s godinama ukazuju na monstruma koji bi mogao eksplodirati već dogodine. All-round učinak također solidan, posebice obrambeno (on i Wall će definitivno izazvati Currya i Thompsona za titulu najboljeg mladog bekovskog para u ligi – možda neće nikada biti takvi šuteri, ali obrambeno i kreatorski bi ih mogli debelo nadmašiti).

5. PATRICK BEVERLEY (Rockets) 43 IOR

Rookie-veteran kojega su Rocketsi iskopali u Rusiji samo je još jednom pokazao kako je pozicija playa postala relativno jednostavna za popunu ako si u stanju snimiti igrača koji kombinira kvalitetan dribling i brzinu s loptom s odličnim šutom iz vana. Mislim da više nije tajna kako je Beverley startni play ove momčadi baš zbog te sposobnosti da zabija povratne lopte Jamesa Hardena, a da Lin pada u puno mu primjereniju ulogu back-up playa (iako IOR individualnom kvalitetom ne radi veliku razliku između njih dvoje, dapače obojica su na granici između talenta za popunu petorke i vrhunskog back-up playa, Beverley je zbog stila igre puno bolja opcija za napad Rocketsa). Najbolje od svega, Lakersi su bili momčad koja je 2009. izabrala Beverleya u drugoj rundi da bi 4 sezone kasnije u playoffu trošili minute na Duhona, Morrisa i Blakea.

5. JONAS VALANCIUNAS (Raptors) 43 IOR

Maknemo li ozljede i jednostavno lošu situaciju u klubu na stranu, ostaje činjenica da je Valanciunas odradio sjajan posao kao rookie. Pokazao je sličnu agresivnost u napadu kao Drummond i Davis, čak i sličnu učinkovitost, što je obzirom na puno slabije fizikalije odličan znak za budući razvoj. Obrambeno se pak vidjelo da je rookie, ali, iako često nije znao kamo se kreće, poanta je da se kretao odlično i stalno. U skoroj budućnosti, Raptorsi bi oko njega mogli složiti solidnu obranu.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Bobcats) 40 IOR

Znali smo da nema šut, a dok ne riješi taj problem teško će moći napredovati u ostalim aspektima igre. Napadački je pokazao potrebnu dozu agresivnosti i kreativnosti, a u obrani sposobnost da bude davitelj na perimetru, međutim sve nas uvijek vraća na šut – dok to ne riješi, prva asocijacija će uvijek biti Gerald Wallace.

8. JOHN HENSON (Bucks) 36 IOR

U ono malo prilike, Henson je pokazao da je NBA klasa, light verzija Anthonya Davisa. Napadački će teško doseći te visine, ali bljeskovi u obrani jasno govore da bi karijeru mogao ostvariti na tom dijelu parketa (Nerlens Noel je recimo puno sličniji njemu nego Davisu). Izuzetna dužina i pokretljivost u pravim rukama postat će ozbiljno oružje s klupe, dok će za rolu startera ipak morati nabaciti masu i steći iskustvo jer u ovim trenutnim gabaritima teško da može opravdati ozbiljniju minutažu.

8. JARRED SULLINGER (Celtics) 36 IOR

U njegovom slučaju zdravlje je očito problem broj jedan, jer na parketu sve ide po očekivanjima – radi se o solidnom trećem visokom koji izuzetno dobro koristi masu za skupljati skokove i zabijati zicere, a zbog činjenice da je i dovoljno jak i pokretan da čuva i centre i krilne centre više je nego poželjan kao član rotacije. Za njega je ključno, uz zdravlje, da popravi šut s poludistance jer je to jedini način da dođe do koševa uz guranje pod obručem – postane li opasnost u pick & pop igri, tu se već otvaraju i vrata za ozbiljnije role od one prvog visokog s klupe.

10. PABLO PRIGIONI (Knicks) 35 IOR

Svaka čast Knicksima što su u ovim uvjetima našli sjajnog back-up playa za tako sitnu lovu. Prigioni nema fizikalije, ali IQ i šut su mu sasvim dovoljni da odradi svoj posao pošteno. Nemoguće je zamisliti scenarij u kojem bi mogao biti stalni starter (iako je upravo to bio u završnici sezone, što dovoljno govori o problemima s rosterom Knicksa), ali, dok god može hodati i biti dio momčadske obrane (točnije, usmjeravati protivnika prema osnovnoj liniji), odradit će solidan posao na 20 minuta.

Igrači koji su za malo upali na popis: Terrence Jones, Harrison Barnes, Dion Waiters, Maurice Harkless, Andrew Nicholson.

Za Barnesa je očito da će nakon ovakvog playoff nastupa dogodine imati puno značajniju ulogu i da će se smjestiti negdje u kategoriju između Beala i Kidd-Gilchrista, posebice nastavi li napredovati kao šuter i obrambeni igrač. Ovi ostali za sada su pokazali tek naznake talenta, ali još ni približno nemamo jasnu sliku o ulogama u kojima bi se mogli pronaći. Jones je u ono malo prilike što je imao dao naznake da bi mogao biti pick & pop majstor i uz to kvalitetan obrambeni igrač (ne na razini Hensona ili Davisa, ali ima sve potrebne fizikalije da bude dio dobrog sistema), što je upravo ono što Rocketsima treba na četvorki (posebice ako dovedu Dwighta). Waiters ostavlja dojam combo-strijelca, a za tu rolu će itekako trebati popraviti učinkovitost, Harkless je pak rasni atleta koji tek traži svoj put (light verzija MKG-a ili nešto puno više – njegov razvoj će svakako biti zanimljivo pratiti), a Nicholson je nakon solidnog ulaska u sezonu potpuno ispao iz rotacije zbog očajnih partija u obrani (što u njegovom slučaju predstavlja puno veći problem zbog viška godina koje ima u odnosu na Hensona ili Davisa). Međutim, solidne napadačke partije, posebice ona kombinacija šuta s poludistance i lucidnih post-up poteza, ukazuju da bi u pravim rukama mogao postati izuzetno koristan rotacijski igrač.

DAY 30 – GIVE PACE A CHANCE

Odlična utakmica, 53 minute natjecateljske košarke u kojima ni u jednom trenutku ni jedna momčad nije imala ozbiljniju prednost. Šteta radi šire slike što Pacersi nisu ukrali ovu utakmicu jer teško da će opet imati ovako idealnu situaciju da dobiju u gostima, eventualnih 0-1 dali bi dodatnog začina dvoboju kojega većina promatrača već smatra riješenim.

U startu serije uvijek je najzanimljivije vidjeti individualne matchupove, pogotovo kada ih ima ovoliko s potencijalno značajnim utjecajem na ishod. Vogel mudro stavlja Westa na Bosha, što omogućuje Hibbertu da se stacionira u reket, ignorira Haslema i čuva obruč od ulaza igrača Heata. Spoelstra pak Jamesa stavlja na Stephensona, a Wadea na Georgea, što podsjeća na lanjski potez protiv Thundera kada je tek nakon poraza odlučio Jamesa poslati na Duranta.

Ovo je manje drastična situacija jer je Wade možda i bolji stoper od LeBrona (Battier je lani startao seriju na Durantu samo kako bi James barem bio pošteđen ogromne potrošnje u obrani), iako je to teško reći obzirom na sagu o koljenu. Ovdje se ne radi o čuvanju LeBronu od teže opcije ili nekakvom odmoru, već o tome da mu u ovoj roli ostaje puno više prostora za pomaganje Boshu i Haslemu pod košem (mislim da bi Miami odmah potpisao da Stephenson uzima svaki otvoreni šut do kraja serije). Međutim, možemo očekivati da tijekom serije dođe do premještaja (posebice u završnicama) i da LeBron dobije zadatak uništiti Georgea koji je trenutno jednostavno prevelika zvjerka za ovog manje eksplozivnog Wadea.

Što se tijeka susreta tiče, Miami je u startu imao problema s ulazima zbog Hibberta i činjenice da Indiana na svim pozicijama može igrati 1 na 1, čime im ne ostavlja previše prostora za stvaranje viška slash & kick igrom, tako da su se uglavnom oslanjali na LeBronov šut iz vana, dok su Pacersi izuzetno kvalitetno spuštali loptu na Westa i Hibberta (posebice je dobro izgledao West, što je sjajna vijest u svjetlu onih propuštenih treninga zbog problema s nogom, a još je bolje saznanje da je uništavao Miami u situacijama kada bi na njemu bio Battier).

Ni jedna ni druga momčad ipak nisu uspjele ostvariti prednost – Pacersi su sve dobro što bi napravili dominacijom u oba reketa zeznuli nepotrebnim izgubljenim loptama, a Miami slabašnim napadom, koji je u još veće probleme došao izlaskom Bosha iz igre zbog dvije osobne (LeBron je također zbog dva faula završio na klupi u neplaniranom trenutku i očito je kako će ovi pokušaji da se zaustave mrcine Pacersa koštati Heat živaca i resursa u svakoj utakmici). Osim što su neočekivano ostali bez minuta ključnih igrača, izgubili su i netipičnu količinu lopti u pokušajima da pokrenu napad protiv sjajne obrane protivnika, čime su ostali bez prednosti na koju su definitivno računali.

U trećoj četvrtini prvi ozbiljniji događaj je četvrta osobna svirana Westu zbog pokretnog bloka, tog najtajanstvenijeg od svih prekršaja obavijenog još tajanstvenijim kriterijem po kojemu se svira jer ih rade doslovno svi. Ovdje Vogel pokazuje da zna što radi – ostavlja Westa na parketu usprkos riziku, svjestan da bez njega nema šanse, pogotovo u ovim trenucima početkom četvrtine kada Miami po defaultu kreće agresivnije u obrani i napadu u već klasičnom pokušaju da stvori prednost na račun brzine više.

Indiana tako ostaje u egalu i nastavlja zabijati kroz post (potrebnu dozu energije donosi i Hansbrough nakon što je West ipak morao otići na klupu radi standardnog odmora), a uz to se nalazi i u sjajnoj situaciji jer drži utakmicu na ritmu od 20-ak koševa po četvrtini, što im daje ozbiljne šanse u zadnjih 12 minuta. Imaju razigrane visoke, češće su na liniji slobodnih, Heat ubacuje minimum trica (samo 5 cijelu večer) i onda još uz sve to ne osjećaju posljedice izgubljenih lopti jer ih i Heat gubi netipično previše (20 je krajnji rezultat za obje momčadi) – ovo je scenarij iz snova za autsajdera.

I tako u završnici stvarno sjajne tekme gledamo svojevrsni sažetak serije – Miami do koševa i laganog momentuma dolazi preciznim kretanjem lopte i igrača (bitna promjena je da, umjesto u spot-up situacijama na perimetru koje Indiana zna braniti, lopta uglavnom pronalazi igrače u kretanju prema reketu, čime Heat dobiva potrebnih pola sekunde prednosti), uz tek povremeni šut iz vana, dok se Indiana drži na životu igrom kroz post. Ono što im je pak dalo šansu su dvije pravovremene trice Georgea, s tim da je ova druga posebno bitna jer je izborila produžetak (i to u situaciji u kojoj su već gotovo sami sebe upucali u nogu očajnom kontrolom lopte, neprijateljem broj jedan ove momčadi).

U dodatnih 5 minuta odlučuju James i George kao alfa mužjaci, a tu LeBron ipak ima prednost. Doduše, pomogla mu je i odluka Vogela da zadnja dva napada Heata brani bez Hibberta, samo jednog od tri najbolja obrambena centra u NBA. Jasno je kako je pokušao parirati niskoj i brzoj postavi Heata pokretljivošću, ali ostaviti Hibberta na klupi? U najmanju ruku čudan potez, koji će dobiti dodatnu težinu zbog činjenice da će Pacersi teško ponoviti ovako idealnu partiju u gostima. Primjer je ovo trenutka kada se trener preračuna – ako je bio zadovoljan igrom svoje petorke tijekom cijele utakmice i ako mu 52 minute nisu smetali matchupovi, zašto u ovih zadnjih 60 sekunda pametovati i mijenjati nešto što očito funkcionira?

Da ne bi ispalo kako su Pacersi do šanse došli isključivo na račun slabijeg izdanja Heata, istaknimo kako je Miami igrao vrlo dobro, ali ovo je jednostavno takav matchup u kojemu neće moći držati Pacerse na napadačkom učinku na kojem su mogli ostaviti Chicago ili Milwaukee – Indiana će kroz Westa i Hibberta uvijek naći dovoljno ofenzive da se kotrlja jer, osim što će oni zabiti svojih 40+ koševa (sinoć 45), visoki Indiane će otvoriti prostora i za ostale (i tu definitivno postoji mogućnost napretka u daljnjem tijeku serije). Miami ovaj problem neće riješiti, ali su zato već u prvoj utakmici dokazali da su itekako sposobni odgovoriti na ostale izazove.

Pa su tako parirali u skoku, posebice napadačkom, što je ogromna stvar. Još je važnije da su zabili više koševa u reketu od Indiane, kroz gomilu ulaza Jamesa i Wadea, pa čak i agresivnog Bosha, koji su napadanjem otvarali prostor suigračima (Andersen je posebice dobro koristio te rupe kako bi se nazabijao zicera). Sjajnim kretanjem i pravovremenim pasovima LeBron i kompanija tako su stalno držali obranu Pacersa na petama, pa je dodatni asist u reketu postao kičma na kojoj je Miami bazirao cijelu igru u večeri kada nije bilo trice.

Naravno, za kraj moramo još jednom istaknuti Jamesa. Koji je uspio totalnu kontrolu nad utakmicom prezentirati na takav ležeran način da ti se čini kako najveći dio večeri nije radio ništa posebno. To je odlika najvećih, a koliko je LBJ u ovom trenutku velik govori i trivijalan podatak poput onoga da još nitko u povijesti lige nije ostvario triple-double i zabio pobjednički koš u istoj utakmici playoffa. Do njega sinoć.

DAY 29 – YES HE STILL (DUN)CAN

Kakav kaos od utakmice. I kakav sjajan primjer da se vrhunska zabava može dobiti čak i u scenariju u kojem više lopti leti pored table nego u mrežicu.

Nema zajebancije s Memphisom ovaj put – Allen je od prve sekunde na Parkeru, a Gasol je od prve sekunde u low postu. Ovo su dvije ogromne promjene u odnosu na prvu utakmicu koje će u startu pomoći obrani Grizlija iz očitih razloga, ali trebale bi ostaviti pozitivan trag i na napadu. Obrambeno, manje Parkera znači više Duncana i Manua, a ni jedan ni drugi do sada u playoffu baš i nisu izgledali spremni preuzeti glavnu ulogu. Napadački, ovo bi trebalo otvoriti više prostora Randolphu jer, ako je Gasol češće nisko u postu s Duncanom, to znači da je Splitter češče na Zachu.

I dok su povrati u obrani očiti, jer Spursi ne dolaze ni do približno kvalitetnih pozicija za šut (niti Parker razbija obranu ulazima, niti bočni braniči Memphisa imaju potrebe ostavljati Greena i Leonarda same u kutu), u napadu se ne događa ništa. Memphis se i dalje muči zabiti, posebice Randolph (nepotrebno forsiranje akcije kako bi ga se što prije uvelo u utakmicu ovdje je kontra-produktivno), što Spursi lukavo koriste da kroz bržu tranziciju dolaze do laganih koševa i time ostanu ne nekom ritmu od barem 20-ak koševa u četvrtini. Na ruku im ide što Conley vrlo rano dolazi do dvije osobne, zbog čega na parket puno ranije nego bi trebao izlazi čovjek koji je do nedavno bio zabavljen gostovanjima po talk-showowima, Dooling.

Međutim, izlaskom startera Spursa radi predaha napad im gubi i tu tranzicijsku komponentu, što znači da Memphis uspijeva u potpunosti nametnuti svoj ritam – Popova mašina zabila je smiješnih 15 poena bez trice. Usporedite ovo, molim lijepo, s rezultatom iz prvih 12 minuta prve utakmice i zaključite i sami koja je realnost (kao i obično, negdje između krajnosti). Uglavnom, poanta je kao i uvijek da za tango treba dvoje – da Memphis nije bio onako katastrofalno bezidejan obrambeno u prvoj utakmici, vraga bi Spursi zabijali kao na treningu.

U startu druge četvrtine igra se otvorenije, Arthur mora izlaziti na Bonnera što otvara reket za ulaze Spursa, dok Memphis zabija par šuteva iz vana kako bi ostao u egalu. Ovdje Hollins odlučuje igrati s niskom postavom i staviti Princea na Bonnera, što Spursi ne uspijevaju ozbiljnije kazniti, ali time samo naglašavaju problem strategije kod Grizzliesa – Hollins je povukao potrebne poteze prije utakmice čime je dokazao da nije mutav, ali njegovo vođenje samog susreta ostaje jedan vječni upitnik. Koje recimo dodatno naglašava odluka da izvadi Conleya nakon samo nekoliko minuta igre u drugoj zbog trećeg faula, kao da Neal ili Green mogu iznuditi još kojega do kraja poluvremena.

Uvođenje Baylessa na playa tako automatski ruši koncept čvrste obrane, napad bez Conleya gubio ritam, a sve skupa Spursi brzinski koriste za doći do prilike za vratiti se tranziciji i zabiti prve dvije trice iz kuta. Green i Leonard u minutu pokazuju odakle prijeti opasnost i podsjećuju da je oduzimanje ove opcije ključ – par suza i eto prednosti od 11 koševa.

Hollins svoju “briljantnost” dokazuje i ubacivanjem Wrotena za zadnje 4 minute (što, pobogu, Wroten ima raditi u playoff rotaciji – ovo je jednostavno loš potez, tu nema opravdanja), dakle u trenutcima kada Spursi kreću na kaznenu ekspediciju i tako uspijeva okruniti vlastitu katastrofalnu drugu četvrtinu koja je već opasno ulazila u Del Negro teritorij. Obrambeno su odradili dobar posao i da nije bilo ovog lošeg perioda s početka i kraja druge kada su se totalno raspali u oba smjera zbog nepotrebnih poigravanja s postavama (zašto Prince umjesto Arthura, zašto Bayless i Wroten zajedno na parketu) imali bi Spurse točno tamo gdje su htjeli, oko 40 koševa. Ali, istovremeno su samo potvrdili da im je napad puno veći problem od obrane koji se ipak neće ispraviti preko noći – 31 koš koji su zabili jednostavno je sramotan, sramotan podatak, bez obzira na više nego solidnu obranu Spursa u trenutcima kada je Timmy bio na parketu.

U drugom poluvremenu nastavlja se noćna mora – Spursi sada već imaju momentum, Leonard i Green potežu trice iz svih situacija i zabijaju, a prednost skače do +18. Frustracija igrača Memphisa je vidljiva – koliko god se trudili, sami sebi su najveća smetnja u napadu, dok Spursi zabijaju dovoljno trica da održe prednost. Međutim, još je fascinantnije da se usprkos svemu ne predaju – malo po malo, kroz povratak kontrole u obranu (još i važnije, zbog činjenice da Spursima više ne upadaju trice preko ruke) i razigranog Baylessa, smanjuju na podnošljivih desetak koševa minusa.

Ono što Memphis definitivno vraća u igru je peta osobna Duncana. Na 8 minuta do kraja Spursi samo prividno imaju sve pod kontrolom jer bez Timmya njihova obrana nije ni približno kvalitetna (više nema čovjeka koji može čuvati obruč i držati pod kontrolom jednog od visokih). Naravno, to ništa ne bi značilo u slučaju da Hollins nije povukao potez kojim se dijelom iskupio za onaj kaos u drugoj četvrtini – ostavio je na parketu Baylessa i Pondextera umjesto Allena i Princea, odlučivši se za napad umjesto obrane (opet je Pondexter imao bitnu rolu iz kuta u stizanju rezultata). Zašto je pak odustao od ovog stila u zadnjih 7 minuta (zadnje dvije plus produžetak) i vratio se Allenu, to je pak jedno sasvim drugo pitanje (Allen i Prince zajedno na parketu se u ovoj seriji pretvaraju u svojevrsnog Perkinsa za Memphis i stavljaju Hollinsa u situaciju u kojoj više doslovno nema izbora – morat će ih razdvojiti jer u trenucima dok su zajedno na parketu Spursi ni krivi ni dužni postaju obrambeni div).

Ipak, ono što je u ovom završnom periodu izdalo Spurse nije bila obrana, već napad. Trice preko ruke koje su upadale u trećoj sada su se odbijale od obruča, a vidno umorni Parker promašivao je zicere koje inače zabija zatvorenih očiju (bez Duncana, njegova odgovornost u organizaciji igre je ogromna, što je ostavilo traga na učinku u zadnjoj četvrtini), tako da je Memphis u ovom periodu, od Duncanova odlaska na klupu do njegovog povratka u igru dvije minute prije kraja, San Antonio ostavio na samo 2 poena. Praktički, u tih 6 minuta Spursi su odradili svoju najbolju imitaciju Memphisova napada do sada, pucajući sami sebi u nogu.

Naravno, prednost je bila takva da je Memphis morao napraviti nemoguće da stigne u egal, a to im je završnici i uspjelo. Pop je pomalo naivno ostavio Bonnera u igri zadnje dvije minute, nadajući se da će tako raširiti obranu za Parkerove ulaze, ali obzirom da je Parker promašivao apsolutno sve, time je samo naškodio kvaliteti igre pod vlastitim obručem. Randolph preko Bonnera drži Memphis u igri, a završni udarac stigao je, simbolično, kroz ipak najveće oružje Memphisa – presing. Pritisak Allena na Ginobiliu (uz očajan blok Bonnera kakav Splliter ili Diaw zasigurno ne bi odradili, praktički je pustio Allena da u djelić sekunde udvoji Manua na kojemu je već bio Zach) urodio je kontrom koja se pretvorila u 4 poena zbog namjerne osobne Ginobilia – prvo Allen zabija slobodna, a onda i Conley sjajnim ulazom još jedom Parkera prikazuje kao tragičara (pitanje za Popa – zašto u ovom ključnom napadu, koji uz to stiže nakon prekida, na Conleyu nije bio Green ili Leonard?).

Memphis tako dolazi u priliku dobiti utakmicu u kojoj veći dio nije imao što tražiti, samo na račun snage volje, ali Timmy je u produžetku spojio niz sekvenci u napadu i obrani koji su gurnuli Spurse iznad vode taman onoliko koliko treba.

Druga utakmica je tako bila sve što Memphis može poželjeti pred odlazak na vlastiti parket, okrenuli su momentum u svoju korist, ali jedna stvar ih ipak treba ozbiljno brinuti. Ne, pri tome ne mislim na činjenicu da su Spursi uspjeli iščupali pobjedu u ritmu koji je puno više odgovarao gostima (ipak su zabili 9 trica i imali čak 29 asista, dakle i dalje su bili Spursi prije svega), već na Duncanovu dominaciju nad Gasolom u prve dvije utakmice.

Nebitno da li u međusobnom 1 na 1 dvoboju ili u situaciji kada ih dijeli tri metra prostora – Timmy je trenutno jednostavno korisniji igrač. Ako maknemo one sulude trice iz prvog susreta i sinoćnje treće četvrtine, Timmy ostaje kao MVP dosadašnje serije – u čak 19 minuta manje na parketu od Gasola, ostvario je gotovo jednaki broj koševa, skokova i asista kao i Marc, a uz to je odradio i puno, puno bolji posao obrambeno, što je i ključni detalj koji je Spursima donio ovu ogromnu prednost u seriji. Uglavnom, dok se ne promjeni ova centarska paradigma (na kojoj sam osobno temeljio najveći dio očekivanja), dakle dok Marc ne odigra bolju all-round košarku i ne ostavi veći trag na tijek susreta od Duncana, Memphis nema šanse dobiti ovu seriju.