60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

30Jun/1336

MUCH ADO ABOUT NOTHING

Posted by Gee_Spot

Ok, sada kada je prvotni šok prošao i kada smo se prilagodili činjenici da se trade Bostona i Brooklyna stvarno dogodio, vrijeme je da bacimo pogled na ono bitno, a to su dometi ovih renoviranih rostera. Na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego što su bili, a isto tako i kako su Celticsi puno lošiji. Međutim, nijanse su bitne - da li su Netsi toliko dobri da mogu izazvati Heat, odnosno da li je Boston toliko loš da može u lov na Wigginsa? Krenimo od potonjih jer njihov cilj će definitivno biti lakše ostvariti usprkos puno većoj konkurenciji čak i od one protiv koje će se boriti Netsi.

CELTICS

Dakle, sezonu nakon što je odlučio pojačati momčad kako bi Pierceu, Garnettu i Rondu omogućio još nekoliko prilika za nove playoff borbe, Ainge je već zaključio kako je taj pristup bio pogrešan i kako bi trebalo okrenuti novu stranicu. To što je pri tome spalio ogromnu količinu dolara na novi ugovor Garnettu te ne dovođenje Leea, Terrya i ostalih kvazi-pojačanja očito ne brine vlasnike, stoga ne treba ni nas. Ime nove strategije zove se rebuilding, stoga se posvetimo tome.

Ako i prihvatimo tezu da nije bilo boljih ponuda na stolu, ovi pickovi Netsa ne zvuče loše u vakumu (a vakum je nužan prilikom gledanja ovakvih tradeova jer, ako ih gledamo kroz prizmu odricanja od jednog od najboljih igrača u povijesti kluba za u najboljem slučaju dva korisna picka, jasno je kako Ainge zaslužuje da mu se probuše sve četiri gume na autiću kojega vozi). Ovaj dogodine, na povijesno jakom draftu, neće biti ništa posebno (Hawksi imaju pravo mijenjati svoj pick za ovaj Netsa kao dio tradea za Johnsona, ali to im sigurno neće pasti na pamet obzirom da i sami kreću u lov na Wigginsa), ali ovi kasniji bi mogli završiti u lutriji ako u međuvremenu Prokhorov ostane bez aduta koji bi pokrili raspad jezgre uzrokovan starenjem (Boston ima i opciju zamijeniti s Netsima svoj pick prve runde u 2017. što bi se opet moglo pokazati bitnim, a možda i ne).

Problem je u tome što Prokhorovu novac očito ne znači ništa, a s takvima je teško išto prognozirati. Isto kao što je uspio truplo Geralda Wallacea pretvoriti u Piercea i Garnetta, možda mu nešto slično uspije sutra i s Johnsonom. I za takve transakcije mu neće uvijek trebati ni pickovi - liga će uvijek biti krcata preplaćenim veteranima na dugim ugovorima kojih će se netko htjeti riješiti, pa makar i za budući prostor na salary capu, što implicira da su Netsi mogli dobiti od Bostona sličan paket i bez ovoliko pickova, a to pak znači da je Ainge napravio solidan posao.

Istovremeno, ako će Netsi uvijek naći načina biti u playoffu, a to im je očito namjera, onda ti pickovi ne znače ništa, pa i taj Aingeov dobar posao prestaje biti dobar posao. Pratite me do sada? Poanta je - zaboravite pickove, koncentrirajte se na igrače i provedbu generalnog plana.

Kris Humphries je u zadnjoj godini koje je teška kao i Garnettova (klub ima opciju produžiti KG-a za još jednu sezonu). Kako Humphries baš i nema neku vrijednost kao veteran, pri tome ima i onu mrlju u odnosima s Rondom zbog lanjske tučnjave, ne vidim razloga zašto bi ga Celticsi uopće dovodili u trening kamp. Ionako bi samo zauzimao mjesto mladima, stoga je najpametnije jednostavno ga otpustiti. Ili, ako to Rondo želi, staviti ga u istu situaciju koju su Jazzeri izveli s Rajom Bellom, kada su ga cijelu sezonu držali kao aktivnog člana rostera samo da ne potpiše za novi klub. Uglavnom, Humphries je apsolutno nebitan u cijeloj priči osim kao ugovor.

Gerald Wallace je najveći problem cijelog tradea - Boston je poslao 39 garantiranih milja u Brooklyn, a uzeo je nazad 44 (pod pretpostavkom da je Bogans potpisao za minimum i jednu garantiranu godinu), što znači da su pravo na pickove platili 5 milja. Nije puno za tri picka prve runde, ali, opet ponavljam, ako će se raditi o pickovima izvan lutrije, nije ni malo. Najgore od svega je što Wallaceov ugovor traje tri godine, a to znači da ćeš iz sezonu u sezonu na rosteru držati mrtvi kapital. Kojega se možeš riješiti samo tako da nekoga podmitiš nekim od onih pickova koje si dobio od Brooklyna. Što bi bio prevelik idiotizam čak i za Aingea. Uglavnom, obzirom da je odlaskom Piercea otvoreno mjesto za Greena da konačno zaigra na svojoj prirodnoj poziciji trojke, Wallace nema nikakvu vrijednost osim kao skupa zamjena (mislim, nadam se da će budući trener biti dovoljno pametan i da neće Greena gurati pod koš kako bi otvorio minute za penzionera koji nema nikakvu budućnost u klubu).

Keith Bogans dodan je u trade samo da bi štimala lova i Boston ga isto tako bez problema moža otpustiti nakon što mu isplati tu jednu godinu veteranskog minimuma, Kris Joseph se vratio nazad u klub koji ga je već jednom otpustio nakon što ga je izabrao u drugom krugu prošle godine (vjerojatno će to napraviti opet jer se radi o NBDL igraču), tako da ispada kako je jedini igrački dobitak za Boston u ovom tradeu MarShon Brooks. Momak je imao solidnu rookie sezonu u kojoj je pokazao zavidnu lakoću zabijanja i kreiranja prilika (isključivo za sebe), ali u jednom totalno neobaveznom kontekstu. U drugoj godini našao se u nezgodnoj situaciji znatno povećanih očekivanja, plus je dolaskom Johnsona igrača ostalo malo prilike za izboriti minute. Ni Johnson trener, a ni kasnije Carlesimo (iako je on bio nešto šire ruke) nisu vidjeli pretjerane koristi od davanja minuta klincu koji ne igra obranu, gađa tricu ispod 30% i ima jednako asista kao i izgubljenih.

Sad, može li se nešto izvući iz Brooksa drugačijim pristupom u kojemu će netko imati volje učiti ga i razvijati kao igrača? Možda, još je relativno mlad, a ono što je pokazao u rookie sezoni kada je imao više slobode jasno ukazuje da ima napadačkog talenta. Plus, solidan je atleta i nema razloga da ne razvije i u puno boljeg obrambenog igrača.

Znači, kada svedemo račune i kada izbacimo iz jednadžbe upitne pickove i financijsku neisplativost, ispada kako je iz ovoga tradea Boston dobio možda jednog člana nove jezgre. Što je mizerno malo, dok ne bacimo pogled na strategiju. Dakle, može li Boston biti toliko loš da uhvati Wigginsa?

Puno je varijabli i većina ih je vezana uz Ronda - ako i on napusti klub u nekom tradeu, jasno je da dobar dio onoga o čemu danas pričamo nema smisla. Međutim, radi vježbe uzmimo u obzir da će se Rondo stvarno vratiti na parkete do trening kampa i da će ući u sezonu kao startni play. Možda neće biti spreman za maksimalan napor, definitivno neće biti razloga za forsirati ga, ali čak i taj light Rondo trebao bi odraditi posao iznad prosjeka na poziciji.

Recimo da se njegovih standardnih 37 minuta smanje na 33 uz nešto slabiji učinak, to bi i dalje trebalo biti dovoljno za ulogu treće opcije po IOR bodovima. Ostatak minuta otpao bi na Bradleya, a nije isključeno da će kroz ljetnu ligu Celticsi potpisati i Phila Presseya kao trećeg playa.

Na dvojki dio minuta ide Bradleyu, a tu su i Crawford, Brooks i Lee pod ugovorima. Gužva, stoga možemo očekivati da jedan od njih i odleti. Međutim, za našu projekciju to je manje bitno jer se radi o igračima sličnih vrijednosti sposobnima odraditi minute na razini igrača zadatka.

Na trojki bi se sve trebalo vrtiti oko Greena plus Wallacea kao zamjene - uz malo sreće i uz veće ovlasti za Greena, Boston bi i ovdje mogao izvući učinak treće opcije. Obojica će dobiti i poneku minutu na četvorki, ali pod košem bi većina minuta trebala otpasti na Sullingera (dobro se oporavlja i do kampa bi trebao biti 100% spreman) i Bassa. Sullinger je lani tu i tamo čak igrao i kao petica, to će moći ponoviti protiv napadački limitiranih centara, ali očito je kako će Bostonov najveći problem u novoj sezoni biti centar.

Olynyk bi zbog građe također bolje prošao kao stretch četvorka, tako da su na toj poziciji riješeni, imaju čak i previše opcija, ali Sullinger neće moći sam sezonu izgurati na petici, a niti će mu Melo ili Iverson, ako uopće ostane na rosteru, biti od velike pomoći. Kako je Boston debelo preko capa, jasno je kako im na raspolaganju za pojačanja ostaje samo trade ili midlevel (a i pitanje je hoće li imati pravo na puni midlevel obzirom da su na samoj granici da plate porez). Ili će pretvoriti jednog od bekova viška u poštenu peticu ako ne misle uništiti Sullingera ili će rješenje pronaći putem tržnice. A i tu su im ruke poprilično vezane jer već pod ugovorom imaju 14 igrača - čak i kada otpuštanjem Josepha, Bogansa i Humphriesa ovu brojku garantiranih ugovora svedu na 11, ne ostaje im puno mjesta da potpišu klince poput Presseya i Iversona koji su nužni na ovakvom rosteru.

Uglavnom, ako krenemo od postavke da većih promjena neće biti i da je ovo manje-više njihova rotacija za novu sezonu, plus ako uračunam da će centar kojega će dovesti biti tek sposoban za sačuvati zdravlje rookieima i četvorkama koje bi trebale glumiti centre, IOR gleda na Boston kao na momčad sposobnu ostvariti 35 do 38 pobjeda. Jasno, projekcija nije potpuna dok podjeli minuta i rotacijama talenta ne dodamo i prilagodbu konkurenciji, ali u ovom trenutku nema potrebe ići toliko daleko, ostavimo to za deveti i deseti mjesec te se ovom prilikom zadržimo na spomenutim brojkama.

Obzirom da će Istok biti još slabiji na osnovu ovoga što trenutno znamo, brojka od 38 pobjeda realnija je od 35, a to definitivno neće biti dovoljno za lov na Wigginsa. Kvragu, obzirom na tankiranje koje će nam priuštiti Orlando, Charlotte, Philadelphia, a vrlo vjerojatno i Milwaukee i Atlanta (plus da ne spominjem da trenutno ni Cleveland ni Detroit ne izgledaju spremni napraviti korak naprijed), ispada kako bi Boston čak i s ovakvim rosterom mogao završiti u borbi za osmo mjesto. Srećom, da se takva "tragedija" izbjegne, uvijek postoji dovoljno opcija.

Prva i najučinkovitija je već spomenuto poigravanje s Rondovom ulogom i minutažom (teoretski, ne moraju ga ni trejdati, samo mu mogu odgoditi povratak obzirom na težinu ozljede), koje bi ih moglo koštati 3 do 5 pobjeda ako ga zamijene prosječnim učinkom. Problem je samo u tome što Boston nema prosječnog back-up playa - Bradley je specijalista za obranu koji prenosi loptu, tako da bi s njegovom većom ulogom pad bio puno veći. Kako više nema ni Piercea ni Garnetta da vrtiš napad kroz njih, sva odgovornost za kreaciju pala bi na Greena, a to znači da bi često imali prilike gledati Crawforda i Brooksa kako igraju 1 na 5. Razum govori da ovo već opasno izgleda kao momčad ne za 5, već za 10 pobjeda manje od očekivanih s Rondom.

Također, tu je uvijek i mogućnost da jednostavno ne realiziraju talent koji imaju na raspolaganju. Naime, za biti grozan nije potrebno imati samo grozan talent, možeš se provući i ako imaš užasno posložen roster nesposoban igrati prosječnu košarku ni u obrani ni u napadu. Uzmimo za primjer samo prošlu godinu - Detroit, Cleveland, Orlando, Charlotte i Phoenix bile su jedine momčadi u ligi koje su bile ispodprosječne i u obrani i u napadu. Svih 5 je sezonu završilo ispod 30 pobjeda na dnu lige - među njih su se ubacili još samo Kingsi i Washington. Kingse je ispod 30 pobjeda povukla druga najgora obrana lige koja je anulirala solidan napad, a Wizardse najgori napad koji je jedno od boljih obrana učinio nevažnom.

Po ovim podacima jasno je uočljiv uzorak koji trebaš poštovati da bi bio loš, a Boston je na odličnom putu. Njihov napad s puno Ronda ispodprosječan je već dvije sezone, a bez Piercea i Garnetta trebao bi potonuti na samo dno (i to bez da smo uopće makli Ronda iz jednadžbe - bez njega bi mogao biti povijesno užasan). Štoviše, obzirom da Celticsi ni na jednoj poziciji nemaju poštenog šutera (Bass je vjerojatno najpouzdaniji, a to sve govori), vrlo lako bi se moglo dogoditi da im nedostatak balansa bude najveći neprijatelj, a u takvom kontekstu gotovo je garantirano da nećete realizirati talent do kraja (tko je prva, a tko druga opcija, tko su igrači zadatka - to je nešto što ni novi trener neće znati veći dio sezone).

Može li obrana stati na put tankiranju? Ne, a za to će se pobrinuti manjak poštenog centra. Boston u Rondu, Greenu i Bradleyu ima sjajne obrambene igrače na perimetru, ali to neće biti dovoljno za imati poštenu obranu bez podrške u pozadini. A kako Boston sigurno neće dovesti Howarda, ova unutarnja linija curit će na sve strane i neće stići pokriti ništa. Garnett je bio srce ove momčadi, a to vam ništa ne može bolje pokazati od obrambenih brojki s njim ili bez njega na parketu.

S njim je Boston primao samo 99.3 poena na 100 posjeda lopte, što je bio za 0.5 bolji rezultat od onoga kojega je ostvarila najbolja obrana lige prošle sezone, obrana Pacersa. Bez njega, Boston je primao 108.3 poena na 100 posjeda lopte, što je rezultat koji ih baca između Orlanda i Detroita, debelo u donjoj trećini uspješnih obrana. I to je ujedno i brojka koja puno više odgovara budućoj stvarnosti.

Dakle, Boston će gotovo sigurno imati ispodprosječan napad i ispodprosječnu obranu, što znači da Ainge može otvoriti šampanjac - jednim potezom si je osigurao lutriju. A poželi li pri tome biti uspješniji u tankiranju i od Orlanda i od Charlotte, samo treba trejdati Ronda (po mogućnosti za veterana sa skupim ugovorom koji će im dodatno opteretiti salary cap - sarkastičan sam, bit će dovoljno dobiti još poneki pick). U tom slučaju su mu 20-62 garantirani. Operacija uspjela, pacijent umro.

Sarkazam na stranu, realnost je takva da su Celticsi kad-tad morali napraviti ovo što su napravili. Ali, kada stavimo na stranu činjenicu da je prva Velika Trojka koštala ogromnu količinu novca i da je iza sebe ostavila više skandala nego naslova, ispada da ova Aingeova era baš i nije bila tako sjajna kako se voli smatrati. Kada dodamo i zadnje dvije godine užasnih poteza na vagu, na površinu izlazi jedan jedini zaključak - Danny Ainge zaslužuje otkaz. Da sam navijač, tako bih sebi postavio stvari - ok, uzeli ste mi kvalitetan roster, zasuli ste me pri tome drekom i užasnim PR-om, a da mi zauzvrat niste dali niti proizvod koji garantira nadu (garantira je ključna riječ, Boston tek treba uz pomoć sreće doći do svojih mladih nositelja budućnosti, što se, ako im loptice ne budu naklonjene, vrlo lako može pretvoriti u desetljeće jada), pa to se može ispraviti samo nečijom žrtvom. A kako su vlasnici nedodirljivi, žrtvujte Aingea. Neka u Wigginsovoj eri uživa neki novi mešetar.

NETS

Oni su prihvatili ogroman rizik, to je jasno. Ono što nije jasno da li su na to pristali svjesno ili nesvjesno - Prokhorov i dalje odaje dojam tipa koji vjeruje da je NBA kao UEFA i da ruski tajkun milijunima može kupiti trofeje. Za razliku od nogometa, NBA ima pravila koja joj daju kakav-takav integritet bez kojega bi bila tek još jedna bezvezna liga u kojoj jedni životare, a drugi uživaju bez posljedica. Ok, ona u neku ruku i jeste takva, ali ne zbog manjka regulacije, već zbog manjka poštenja na svijetu - nisu svi jednako lijepi, bogati, a ni pametni, što se može primijeniti i na NBA management.

Uglavnom, očito je da čovjek nema strpljenja za dugoročni plan, zato će pokušavati na silu dok se cijela stvar ne raspadne (a raspast će se, jer će se jednom ovaj krug oživljavanja mrtvaca drugim mrtvacima kad-tad morati zatvoriti). I složio je pristojnu momčad, koja nakon ovog tradea s Bostonom ima i sjajnu petorku, ali i nešto tijela na klupi.

Dakle, na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego lani. Stoga, zaboravimo pickove, budućnost i sve nakon ove sezone - ako to nije bitno Prokhorovu, zašto bi bilo nama. Usmjerimo pažnju na to koliko su obnovljeni Netsi u ovom trenutku bolji nego što su bili.

Zamjena Wallacea Pierceom je sjajan potez - ne treba biti genije za zaključiti kako bi lakoćom prošli Bullse u nedavnoj prvoj rundi da su umjesto Geralda imali Paula u momčadi. Pierce će svojom all-round igrom i posebice šutom iz vana podići ovaj napad na još veću razinu. Plus, obzirom kako kvalitetno stari, manja uloga i manja potrošnja omogućit će mu da održi razinu kvalitete i možda bude još učinkovitiji igrač.

Garnett će se također sjajno uklopiti. On je napadački ionako već godinama igrač zadatka koji stoji iznad lakta i zabija skok-šut za skok-šutom te se više neće morati pretvarati da je išta više. Pored Lopeza, uopće neće biti potrebe da se spušta u reket, a njegovi sjajni pasovi dodatno će ubrzati kretanje lopte. Najvažnije, još uvijek je u stanju upravljati vrhunskom obranom, što znači da će začepiti najveći problem Netsa - propusni reket. Također, kao sjajan defanzivni skakač pobrinut će se da Netsi ne dozvoljavaju previše skokova u napadu, što im je lani bila poprilična slabost.

Teoretski, njihova obrana bi iz prosječnosti mogla uskočiti među 10 najboljih samo ako KG bude u stanju igrati 30 minuta po večeri i odigra li Lopez 70 ili više utakmica. Stare kosti na boku nisu bile problem prošle godine, a ne bi trebale biti ni ove pošto između Piercea i Wallacea nema velike razlike. Doduše, Johnson je pokazao ozbiljne znakove starenja u tom segmentu igre, a kako Pierce teško može odjednom postati specijalizirani stoper, jasno je kako će tu imati problema s najvećim klasama. S druge strane, Kidd je zadnjih godina igrajući u Mavsima, pa dijelom i u Knicksima, vrlo dobro upoznao kvalitete zone, tako da bi se manjak mladih nogu za presing mogao sakriti. Ukratko, obrana će biti solidna, s Garnettom i Lopezom zajedno na parketu odlična.

Napad je već bio top 10 samo s Williamsom i Lopezom, a dodatkom Pierceova i Garnettova šuta otvorena su mu vrata za top 5. Jasno, ogroman problem je uigravanje, kao i sistem kojega će uvesti Kidd. Hoće li Williams imati sve ovlasti? Hoće li zbog izolacija za Johnsona i Piercea zanemariti najbolju napadačku opciju, Lopeza? Koji će biti omjer pick & rolla? Tko će se odreći većeg postotka lopti, Pierce ili Johnson?

Distribucija lopti je uvijek problem kada se na okupu nađe ovoliko kvalitetnih igrača, ali nije da nema logičnih opcija. Tipa, Garnett više definitivno neće morati potezati duge dvice svaki četvrti napad kada je na parketu, tako da bi njegova potrošnja bez problema mogla pasti na razinu igrača zadatka. Pierce bi se također morao zadovoljiti s više spot-up situacija i ulogom druge ili treće opcije, dok je Johnson već lani bio oslobođen težeg tereta i nije se previše bunio. Sada samo treba izbaciti iz plana igre sve akcije koje završavaju s njim u izolaciji, koristiti ga uglavnom kao šutera i povremeno u postu, i to je to. Lopez i dalje mora dobivati između 25 i 30% lopti dok je na parketu, a Williams kao primarni kreator mora imati odriješene ruke.

Uglavnom, ovo može funkcionirati jer nije da imamo 5 igrača u naponu snage koji će se ubijati međusobno za svaku loptu. Johnson i KG u stanju su biti spot-up podrška dok udarna trojka vrti akciju, pitanje je samo hoće li Kidd znati izvesti da ta podjela uloga bude prirodna i dovoljno učinkovita da ne uzburka duhove.

Naravno, kada imaš ovako staru petorku, nije na odmet imati dobru klupu. A tu Netsi nisu ni upola loši koliko se misli. U manjoj roli, Evansovi skokovi bit će od koristi, a ostane li Blatche i zadrži li lanjsku razinu igre, rotacija visokih bit će solidna. Praktički, tu je Teletović peti čovjek, a obzirom da bi i on nakon godine prilagodbe mogao početi pogađati trice, mogli bi čak govoriti i o iznadprosječnoj rotaciji. Nećemo, jer jedan problem postoji, a on se tiče minuta Lopeza i Garnetta. I jedan i drugi su pod posebnim režimom i ne igraju više od 30 minuta, što znači da će klupa ipak imati malo prevelik utjecaj, barem dok Brook ne dobije zeleno svjetlo od doktora da ga se može jahati 35+ minuta (kako je nedavno opet imao zahvat na stopalu, pitanje je koliko je to realna mogućnost).

I Pierce i Johnson su u godinama kada bi manja minutaža bila od koristi, ali tu se javlja puno veći problem - Netsi nemaju swingmana koji će im olakšati život. Terry će tu i tamo uskočiti kao dvojka, ali i njegovi najbolji dani su prošlost i puno bolje funkcionira kao combo-bek s klupe. Dakle, tu će dobro doći da nadoknadi izvjesni odlazak Watsona, ali ovoj momčadi treba 3&D swingman na klupi. Tu bi ključan mogao biti Bogdanović - Netsi moraju dovesti i njega kako bi s 15-20 minuta po večeri zakrpali najveću rupu na rosteru, a po brojkama iz Eurolige nema razloga sumnjati da ovaj neće biti u stanju na povjerenje uzvratiti solidnim igrama. Lanjski rookie Taylor vjerojatno nikada neće biti spreman pomoći, stoga ne bi bilo loše pronaći još jednog back-up playa. Kidd se, nažalost, ne može skinuti jer se umirovio kako bi se oslobodio od ugovora s Knicksima, ali uokolo ima sasvim dovoljno veterana koji su voljni doći za minimum u ovakvu situaciju.

Uglavnom, ako sve pođe po planu, Netsima 55 pobjeda ne mogu pobjeći osim u slučaju nekakvih šokova poput onih koji su lani pogodili Lakerse. Top 10 momčad u oba smjera po defaultu ide preko 50, ako je pri tome u jednom segmentu igre top 5, broj pobjeda se još više povećava i otvaraju se vrata šampionskom potencijalu. Kada dodamo buduće stanje na Istoku, bilo bi skromno očekivati manje od 55 pobjeda, zar ne? Plus, Netsi su već lani zamalo uhvatili 50 pobjeda iako ih je IOR prognozirao na oko 45, a i statistički su na kraju imali učinak primjereniji 46-36 momčadi. Dakle, ako pripišemo tu pozitivnu razliku od +3 pobjede isključivo slabijoj konkurenciji, posebice nakon all-stara kada se pola momčadi ionako okrenulo lutriji, dogodine bi mogli očekivati čak i veći doprinos sreće. Da, 55 pobjeda se čini dohvatljivim ciljem, a taj napredak od 6 utakmica nije za baciti.

IOR se manje-više slaže s ovom logikom. Na Netse gleda kao na momčad između 48 i 53 pobjede, s tim da su nas Lakersi naučili kako donja granica može biti i veća ako regresija bude iznad očekivanja. Kod veterana se nikada ne zna kada će se raspasti i kada više neće sličiti na sebe, iako se stvarno mora dogoditi poseban slučaj pa da ih više propadne istodobno kao što je bio slučaj lani s Lakersima. Posebno je zeznuto predvidjeti Piercea koji je lani u specijalnim okolnostima i pod teretom odgovornosti odigrao možda i bolju sezonu nego godinu ranije. Garnett i Johnson imaju svoj standardni ritam regresije koji će se vjerojatno nastaviti (iako, opet ponavljam, možda baš iduća sezone bude ona u kojoj će jedan od njih potonuti), pa ako i Pierceu uračunamo nešto slično, bolji učinak Lopeza i standardni Williamsa u stanju su i dalje sve ovo izvući preko 50 pobjeda.

Samo, od kada su to momčadi sa scoreom 53-29 u sezoni šampionski materijal? E, to je već druga priča. Netsi su bolji nego lani i time će vjerojatno preskočiti Knickse koji će vjerojatno biti lošiji, ali teško da će se ozbiljnije odvojiti od Indiane i Chicaga. Što je opet dobro - obzirom da su lani ispali u prvom krugu i da su ostali ispod 50 pobjeda na onakvom Istoku s rosterom teškim 84 milje, svakako će napraviti napredak. Ali, i dalje će ostati za stepenicu ispod Heata, a obzirom da nemaju dominantnu unutarnju liniju kao Bullsi i Indiana, teško da će ih ozbiljnije izazvati. KG i Lopez će svakako smetati LeBronu i kompaniji da igraju svoju igru, ali, ako će biti na parketu 30 minuta u prosjeku, Miami će imati dovoljno šansi da se izvuče iz eventualne serije bez stresa.

Što nas opet vraća na Lakerse. Sjetimo se kako su prošle sezone sami izazvali dobar dio problema koji su ih napali. Počevši od krivih poteza s trenerima dva puta u jednoj sezoni, pa do ozljeda i regresije uzrokovane godinama. Netsima nad glavom također visi taj mač sistema - ako ga ne budu imali, kako će pronaći balans? Da li je kasno dati otkaz Kiddu i dovesti Jacksona ili Van Gundya koji valjda sada ne bi odbili trenirati ovakav roster (ovo je samo glasno retoričko pitanje kako bi naglasili kakav su rizik preuzeli odigravši na Kidda)? Ako i uspiju postati momčad, mogu li preživjeti sezonu i dočekati playoff u top formi s ovolikim bremenom ozljeda i godina nad glavom?

Previše je to upitnika da ih se smatralo ozbiljnim izazivačem, ali da su napravili korak naprijed to je neosporno. To što nakon toga koraka slijedi provalija, to je za neku drugu priču. Za ovu sada, za trenutak, bitno je samo da ćemo još jednom gledati Piercea i KG-a u važnim utakmicama. Kao fanatiku NBA lige, najvažnije mi je da na vrhu imamo što kvalitetnije momčadi koje bi nam mogle donijeti još više one čarolije koju smo gledali i kroz nedavni playoff. Stoga, hvala ti Ainge - ako ti nerazumni fanovi Bostona probuše gume, ja sam ti spreman dati za taxi. I hvala tebi Mikhail. Nadam se da ti Billy King objasnio kakav te račun za porez čeka dogodine. Nije problem i ako nije - kada završi na dnu Hudsona s nogama u betonskim blokovima, barem se više nećemo morati uzrujavati oko mogućnosti da će negdje drugdje postati GM.

29Jun/1310

PICK PICKERS

Posted by Gee_Spot

Sada kada znamo gdje je koji igrač završio, puno je lakše odrediti koliki će njegov utjecaj biti na situaciju u koju je došao. Naravno, kako tržnica još traje i rosteri su daleko od definiranih, nećemo se baviti nikakvim definitivnim momčadskim projekcijama, ali možemo pokušati odrediti gubitnike i pobjednike drafta kratkom analizom konteksta.

Uglavnom, ubacio sam igrače na rostere s IOR vrijednosti koja im je bila predviđena prije drafta, a zatim sam je modificirao ovisno o potencijalnim minutama i roli koja ih čeka. Pa da vidimo što je to konkretno sam draft promijenio kod svih 29 momčadi koje su birale (jedini je Toronto bio isključen iz zajedničkog igranja, stoga ga spomenimo slično kao i jučer izvan glavnog narativa da se ne bi osjetili isključeni - kao da nije dovoljno što su u Kanadi).

CAVS

Njima su nedostajali bočni igrači i centar, ali opet su se odlučili za taktiku biranja igrača koji im se sviđa umjesto popune potrebe. U ovom trenutku, Thompson je njihova startna četvorka i ako ostanu pri lanjskom modelu u kojem je igrao isključivo kao krilni centar (60% minuta na poziciji, 31 minuta po večeri), očito je da će Bennett imati na raspolaganju oko 20-ak minuta plus još nešto sitno na trojki.

To je idealan pristup uvođenju mladog igrača u rotaciju koji bi trebao rezultirati Bennettovim rotacijskim učinkom - čak i u ovoj ulozi, on bi trebao biti četvrti najbolji igrač na rosteru.

Uglavnom, Cavsi su na dva zadnja drafta praktički riješili pitanje klupe jer i Waiters i Bennett u ovoj fazi puno više odgovaraju tim ulogama. Ono što još nisu popravili je krvna slika startne petorke i zato je još uvijek itekako aktualno vidjeti što će napraviti na tržnici. Kako je Pierce sada van dometa i kako bi ih Deng koštao previše resursa, razbijanje banke na Iggyu čini se kao jedini preostali potez ako se misle lansirati u borbu za playoff. U suprotnom slučaju, nije isključeno da ćemo ih gledati u lutriji i dogodine.

Što se ostalih pickova tiče, Karasev bi već sutra, samo da stoji u kutu, zamijenio učinak Geea, crne rupe na rosteru, ali bez značajnijeg utjecaja na širu sliku. Felix vjerojatno neće preživjeti trening kamp (imaju Waitersa, što će im još njegova loša kopija).

MAGIC

Oladipov utjecaj trenutno izgleda minimalan obzirom na prisutnost Afflala. Iako je lani dobar dio minuta odigrao na trojki kako bi se otvorilo što više mjesta za Reddicka, eksplozijom Harklessa nakon all-star pauze te minute su postale previše dragocjene da bi se trošile na Afflala i da bi se tako pronašla još koja više za novog rookiea. Tako da je ovdje razvoj situacije očit, Afflalo će napustiti klub ili tijekom ljeta ili do kraja prijelaznog roka.

O tome je ovisna i Oladipova projekcija jer s Afflalom u blizini teško će moći biti išta više od rotacijskog igrača. Što opet nije loše, lagani uvod u NBA svijet idealan je način razvoja rookiea, koji bi tako mogao eksplodirati u završnici sezone. Izbor Osbya u drugoj rundi je vjerojatni promašaj, tako da je očito kako Orlando i dalje stoji na mjestu. Što je točno ono što žele.

WIZARDS

Ubace li Portera odmah u petorku, dobit će solidnu produkciju u rangu igrača zadatka. Zadrže li Webstera novim ugovorom i ne uspiju li pronaći kupca za zadnju godinu Arizinog ugovora (evo još jedne opcije za Cleveland ili Detroit, Ariza je veteran koji bi im dobro došao), Porterov učinak će se smanjiti, ali ne i generalna slika u Washingtonu.

Naime, obzirom na razvoj situacije na Istoku i očiti pad Bostona, Atlante i Milwaukeea, Wizardsima samo treba zdravlje lanjske momčadi da izbori playoff. Naprave li to s Porterom u startnoj roli, stvar će biti još slađa. Neće Porter biti razlog za napredak, to je jasno, već kontekst stalnih padova i uspona kroz koji NBA franšize prolaze, ali njegov potencijal, all-round kvalitete (koje garantiraju sjajno uklapanje uz potrošače poput Walla i Beala) i činjenica da si sljedeće 4 sezone riješio pitanje produkcije na trojki za male pare, su dovoljan razlog da ovaj draft proglasimo uspješnim za Wizardse.

Glen Rice u projekciji je nebitan, posebice dok su Webster i Ariza u blizini.

BOBCATS

Zeller bi trebao odraditi nešto bolji posao od Josha McRobertsa krajem prošle sezone, negdje na razini rotacijskog igrača i petog startera. Minuta će biti, osim ako Bobcatsi ne potpišu nekoga od dostupnih visokih (što bi svakako morali ako žele uhvatiti više od 20 pobjeda). Kemba, Henderson, MKG, Zeller i slobodni igrač X čine podnošljivu petorku, sve ispod toga bilo bi previše čak i za fanove s čeličnim živcima. Sve u svemu, njima ni dogodine ne gine visoko mjesto u lutriji tako da je i ovaj draft prošao bez većih potresa.

SUNS

Njihova dva picka prve runde su projekti u najširem značenju riječi - čak ni pored svih slobodnih minuta, a kojih bi moglo biti još više ako trejdaju Gortata, IOR ne vidi Lena ili Goodwina kao išta više od dodavača ručnika u prvoj sezoni. Dakle, oni su odavno na kursu draft 2014.

PELICANS

Dovođenje Holidaya neće značajnije popraviti krvnu sliku - Vasquez je prošlu sezonu odradio na razini NBA startera, a Holiday će taj učinak dignuti možda na razinu treće opcije, što nije dovoljno za nikakav značajniji iskorak. Razlog zbog kojega su ipak najveći gubitnici drafta je taj što su ostali bez ovogodišnjeg picka, najvećeg dijela salary capa (Holidayeva plaća praktički ih izbacuje iz trke za ostalim slobodnim igračima) i, najgore od svega, možda i picka iduće godine. Mislim, ako ti Gordon, Anderson i sada Holiday već zauzimaju dobar dio capa, gdje misliš pronaći talent ako ne na draftu?

Kako je Zapad krcat, čak ni veći napredak Davisa i eksplozija Gordona nisu garancija borbe za playoff. Teoretski, Holiday je idealan play za staviti uz Gordona jer je velik i može čuvati dvojke, plus je više skok-šuter nego kreator koji će znati živjeti od Gordonovih ulaza. Ali, rupa na trojki i dalje zjapi prazna, a bez prostora na salary capu i pickova bit će je sve teže pokrpati.

Dovođenje Pierrea Jacksona je dobar potez, čovjek s takvim imenom definitivno zaslužuje igrati u New Orleansu, pitanje je samo mogu li mu se naći minute. Eventualni trade Vasqueza im ne donosi ništa - obzirom da tip igra za minimum, slanjem njega u neki drugi klub samo bi ostali bez jednog od boljih back-up playeva u ligi i praktički idealnog trećeg beka u ovoj rotaciji (primijetite kako nigdje ne spominjemo Riversa, još jedan Dempsov promašaj, koji je u ovim IOR projekcijama trenutno 5 bek i to samo ako uračunamo odlazak solidnog combo-šutera Robertsa).

KINGS

Nova uprava izgleda ima želju zadržati Evansa,a i Thornton ima još dvije godine ugovora. Ovo nisu dobre vijesti za McLemorea kojega IOR čak ni u puno boljem kontekstu nije vidio kao ništa više od rotacijskog igrača. Naravno, sve ovisi o tome kako će koristiti prilike koje dobije - pokaže li se sposobnim igrati obranu, vrlo brzo bi mogao dobiti prednost pred veteranima na rosteru.

PISTONS

Detroit je lani na dvojci imao propuh i Caldwell-Pope bi od prvoga dana trebao biti solidan flaster na tu ranu. Stuckey je ionako vjerojatno bivši, a Singleru to nije prirodna pozicija, tako da će minuta svakako imati. Problem je što će teško napraviti puno bolji posao od spomenutog dvojca u svojoj prvoj godini, ali teoretski će imati priliku (minute + rola) da se bori za rookiea godine.

Mitchell i Siva su sjajan dodatak za ljetnu ligu, ali Pistonsi od njih neće imati velike koristi. Uglavnom, ako se misle uključiti u borbu za playoff, trebaju napredak Knighta, Monroea i Drummonda plus jednog rasnog swingmana putem tržnice, što nas opet vraća na teze već spomenute kod Cavsa.

WOLVES

Na draftu su tražili šutere, nisu ih pronašli, tako da su i oni svojevrsni gubitnici. Sada se moraju okrenuti tržnici kako bi popunili poziciju dvojke, a tu su uvijek i potencijalni tradeovi (ne kužim i dalje što će im i Ridnour i Barea). Ostane li Kirilenko, a možda i Budinger, tu za Muhammada mjesta nema, a koliko god Dieng bio solidan pick, pored Lovea, Pekovića, Williamsa i Cunninghama neće se naigrati.

BLAZERS

McCollumov dolazak znači da su Maynor, Smith i vječno ozljeđeni Williams višak, kao i da su riješili pitanje trećeg beka. Rookie bi trebao dobiti rolu od 20-ak minuta iza Lillarda i Matthewsa, možda i više odluči li se Stotts rezati minute Lillardu koji ih je lani odigrao najviše u ligi (igrao u prosjeku 39 minuta). Eventualno bi, pokaže li se McCollum pravom stvari, Matthews mogao češće zaigrati na trojki kako bi se otvorilo još malo prostora za rookiea. Uglavnom, nakon lanjske oskudice, ovakvi "problemi" ugodno su osvježenje za stručni štab Blazersa.

Jasno, obzirom na ovakvu gužvu na vanjskim pozicijama (pojačanu mogućim napretkom Bartona), jasno je kako prostora za Crabbea neće biti. Također, dovedu li Blazersi tog jednog visokog koji im nedostaje, jednako nebitan postaje i izbor Witheya.

SIXERS

Carter-Williams bi već u rookie sezoni mogao opravdati ulogu startera, iako ni približno na nivou na kojem je to radio Holiday. Dakle, to je na prvi pogled minus, ali kakav? Sixersi su i u jednom i u drugom scenariju lutrijska momčad, dakle pad učinka na poziciji jedinice je nebitan, pogotovo kada u obzir uzmemo širu sliku.

Kada draft počneš s njihove pozicije i završiš s dva top 10 prospekta, to je ogroman uspjeh, a kada si pri tome omogućiš i dva top 10 mjesta na idućem draftu, jasno je kako si na kraju večeri puno bogatiji nego što si bio kada je večer počinjala.

Zadržao sve ove pickove ili ih pretvorio u talent putem tradea, neosporno je kako je Hinkie u par sati napravio nešto za što većini trebaju godine. Temelj brzom rebuildingu je udaren, a zadržavanje Kazemia između svih pickova druge runde koji su mu prošli kroz ruke jasno govori da u Philadelphiji ne gledaju samo analitiku, već i dušu igre - Kazemi po nijednom statističkom pokazatelju (osim skakačkom, naravno) nije NBA igrač, ali bacit će se za na glavu za svakom loptom, što je idealan pristup za popuniti roster ljetne lige.

THUNDER

Obzirom da su ostali bez igrača koji im može pomoći odmah, ovaj draft, pa i trade za Hardena, vrlo lako bi mogli ponijeti etiketu potpunog promašaja. OKC je dugoročno dobro pozicionirana, s hrpom mladih igrača koji mogu poslužiti u svakom svojstvu, ali dogodine se to neće osjetiti (čak i ako jedan Lamb proigra, to će se dogoditi na račun Martinova odlaska, dakle šira slika ostaje nepromijenjena, a vrlo moguće i oslabljena). Adams je projekt, Jerrett također (iako ne mogu zamisliti da će ga zadržati obzirom da već imaju 11 garantiranih ugovora i još barem pet potencijalnih opcija za razne klince), a samo bi Roberson u rookie sezoni mogao vidjeti poneku minutu.

Iako ovo nije ni mjesto ni vrijeme za ovakve rečenice, ne mogu odoljeti još jednom ne istaknuti - vrijeme je da se Perkins i Brooks pozdrave.

MAVS

Larkin će biti plus u odnosu na Jamesa, a usput će i anulirati potrebu da se na rosteru drži Beaubois. Ako dobije i poneku minutu koja je lani bila namijenjena Collisonu, što je teško zamisliti jer će Carlisle sigurno tražiti veterana za ulogu startnog playa, mogao bi biti jedno od ugodnijih iznenađenja rookie klase.

JAZZ

Nemam pojma koliki su trenutno omjeri u Vegasu na rookiea godine, ali moj favorit je definitivno Burke. Ne naprave li Jazzeri neku glupost i ne pretplate li nekog slobodnog veterana, Burke bi trebao dobiti punu minutažu u ulozi glavnog kreatora, što bi trebalo rezultirati titulom rookiea godine i nadmašivanjem IOR projekcije (možda bude jedini član klase koji će uhvatiti 60 ili više bodova). Čak i ako ne odigra Lillardovski kvalitetnu sezonu, trebao bi bez većih problema probiti Felton liniju. Sve u svemu, dobiti za dva relativno kasna picka potencijalnog dugogodišnjeg startera sjajan je posao.

Kasnijim prikupljanjem Goberta i Neta od Nuggetsa i Hawksa, Jazz se solidno pokrio za gubitak onog kasnijeg picka iz prve runde. Gobert je zanimljiv potencijal koliko to jedan miks kondora i balvana može biti, a Neto je nadoknadio gubitak Greena kojega su poslali u Denver kako bi se dokopali Goberta (mladi play ih je koštao budući pick druge runde, nastavlja školovanje u Španjolskoj ligi i Brazilskoj repki, a u najgorem slučaju u njemu su pronašli novog Raula Lopeza, koji im je prije desetak godina pružio dvije solidne sezone kao flaster u fazama prelaska sa Stocktona na Williamsa).

BUCKS

Kako od Antete još neko vrijeme neće biti konkretne koristi, njihov jedini ulov je Wolters. Po svim projekcijama ogroman korak naprijed u odnosu na Isha Smitha kao back-up jedinica. Ovisno o tome što će napraviti s startnom pozicijom playa, Wolters bi se mogao naći u prilici biti i nešto puno više. Doduše, šanse da se nametne kao legitimni starter nisu velike, ali, završi li s 25 minuta po utakmici, to bi mogao odraditi kako spada.

CELTICS

O njima i Netsima ću više sutra u posebnom postu kojim ćemo se osvrnuti na domete novih rostera. Sada je samo jasno da u novim okolnostima Olynyk ima šanse postati dio top 8 rotacije, a obzirom na nedostatak šutera na vanjskim pozicijama, možda čak njegovih 20-ak minuta bude i ključno.

Iverson teško da može dobiti važniju ulogu, ali bi u startu mogao dobiti prednost pred Melom jer je stariji, masivniji i spremniji balvan.

HAWKS

Projicirati njihov roster u ovom trenutku je nemoguće, ali Muscala ima ogromne šanse izboriti se za ulogu trećeg visokog obzirom da je Smith na izlaznim vratima, a da zadržavati Pachuliu ili Ivana Johnsona u ovom kontekstu rebuildinga nema smisla. Kada u drugoj rundi pronađete rotacijskog igrača, to je definitivno dobar posao.

Ono što baca sjenu na poteze Hawksa je prva runda, u kojoj su dva picka potrošili na igrače koji će teško dogodine biti dio rostera, a kamoli od koristi. Kada vam praktički nedostaje 9 imena da uopće zadovoljite minimume ligaških prohtjeva po pitanju rostera (imaju samo 3 igrača pod garantiranim ugovorom), jasno je kako je svaki čovjek dobro došao i kako je biranje igrača koji će ostati izvan lige možda pogrešna strategija.

Međutim, tu je Ferry možda izabrao i najbolje, iako drastično, rješenje. Ako već ne može doći do franšiznih klasa, onda je najbolje tankirati jednu sezonu, održati cap maksimalno fleksibilnim i priključiti se gomili koja će loviti što bolje poziciji za idući draft i iduću, puno bogatiju tržnicu. U takvoj situaciji prava na moguće bisere poput Nogueire i Schroedera uvijek mogu biti od koristi, bilo da ih dodaš na roster za par godina, bilo da ih iskoristiš u nekom tradeu za provjereni talent.

Također, kako ga nismo imali prilike gledati u NCAA, postoji šansa da se i Ledova dominantna srednjoškolska karijera nastavi i u NBA.

CHICAGO

Ni Snell ni Murphy po IOR projekciji nisu ništa više od igrača s dna klupe, tako da Bullsi ovim draftom nisu promijenili svoju situaciju. Obzirom da se radi o momčadi koja je do sada pokazala da zna što radi kada je skauting u pitanju, moguće je da su u Snellovom stilu igre i zanimljivim fizikalijama vidjeli potencijal koji će se dati izbrusiti u solidnog 3&D igrača, a takav će im biti potreban kada otpuste Hamiltona, odnosno ako ne zadrže Belinellia. Problem je samo u tome što, ako Snell ne bude u stanju energetski pratiti zahtjeve Thibodeauva sistema, a što njegove loše brojke u hustle kategorijama impliciraju kao realnost, Deng će opet završiti s 38+ minuta na kontu, a ni Butler neće dobiti puno manje od toga.

NETS

O njima ćemo kako je i rečeno više sutra, sada je samo očito da dolaskom Garnetta i ostankom Evansa, a vrlo vjerojatno i Blatchea, Plumlee neće dobiti previše minuta. Što je vjerojatno i najbolje.

PACERS

Još jedan draft je prošao, još jednom nisu pronašli igrača koji bi mogao postati dio uže rotacije. Naravno, to nije lako kada stalno biraš debelo iza lutrije, ali definitivno je bilo boljih rješenja od Hilla.

KNICKS

Hardaway Jr će se pobrinuti za dozu IQ-a koja će biti neophodna u kontekstu Kiddova odlaska, iako neće ni približno pokriti vrijednost koju je Kidd imao u regularnoj sezoni. Na stranu očajan playoff, Kidd je prvi dio sezone bio ako ne MVP, onda svakako treći najbolji igrač Knicksa iza Meloa i Tysona, to je nešto što će se itekako osjetiti na startu iduće sezone kada će Felton i Prigioni imati puno veći teret u organizaciji igre.

Dodavanje nedraftiranog CJ Leslia na roster ljetne lige tu situaciju ne mijenja, iako Leslie ima priliku doći i do garantiranog ugovora obzirom ne nedostatak svježih nogu pod košem Knicksa.

CLIPPERS

Bullock je projiciran kao deseti igrač rotacije, to bi mogao i biti obzirom da će Green vjerojatno napustiti klub (Clippersi imaju opciju zadržati ga, ali možda je upravo izbor Bullocka odredio njegovu budućnost). Ne uspiju li Bledsoea zamijeniti za startnu dvojku, pa makar i Afflala, moguće je da ćemo rookiea gledati čak i kao lažnog startera. Jasno, pod uvjetom da se pokaže sposobnim igrati NBA obranu i pod uvjetom da Doc želi kopirati Del Negrove rotacije. Kako je Doc nešto slobodniji i kreativniji u pristupu, a i kako je više puta izrazio svoje zadovoljstvo Bledsoeovim prisustvom na rosteru Clippersa, možemo očekivati ipak puno više Crawforda i Bledsoea na dvojci, kao i da će rookie jahati dno klupe. Ako pak trade s Orlandom upali, Afflalo će ih riješiti brige oko jedne pozicije, a Matt Barnes bi vjerojatno upao na trojku jer u tom slučaju Caron Butler bi morao put Orlanda kako bi se trade zatvorio. Uostalom, Doc, CP3 i Blake su popriličan mamac za slobodne igrače, tako da će i putem tržnice vjerojatno doći poneko pojačanje koje će Bullocku zatvoriti vrata.

NUGGETS

Ključan potez je trade s Memphisom, koji otvara vrata kaosu zvanom JaVale McGee. S punom minutažom, JaVale će se boriti za titulu najboljeg blokera lige, a možda odradi i dobar smetlarski posao, ali teško da će držati balans u obrani i napadu koji je svojim IQ-om održavao talentom limitirani, ali lukavi Koufos. To je ujedno i jedina promjena koju je draft donio u Denver obzirom da su im pickovi druge runde nebitni - Lauvergne je dugoročni projekt, a Green će teško do prilike pored gomile bekova koji su već pod ugovorima.

SPURS

Šanse da Thomas ostane na rosteru i nakon ljetne lige nisu velike, već imaju pod ugovorom gotovo cijelu udarnu rotaciju uz spreman plan B koji uključuje angažman na tržnici pod uvjetom da ostanu bez Manua i Splittera. Doduše, jedan back-up swingman bi im dobro došao, ali pitanje je može li Thomas igrati obranu na NBA razini, pogotovo onako kako bi to Pop želio, da se izbori za mjesto među 15. Ostanci Diawa i Bonnera zatvaraju mu bilo kakvu šansu da dođe do minuta kao stretch četvorka.

WARRIORS

Nedović je zanimljiv igrač, križanac Dragića i Teodosića, ali ujedno i iskusan euroligaš koji je već dobrim dijelom ostvario svoje potencijale. Čak i da dođe u zaljev i da bljesne, teško da može ponoviti sve ono što je sa sobom donosio Jack, ali nema razloga ne vjerovati da može odigrati 15 do 20 solidnih minuta kao zamjena za Currya.

ROCKETS

Canaan je stigao kao treći play i zamjena za Brooksa, ali vrlo lako bi mogao postati i back-up Beverleyu ako Morey negdje uskoro spakira Lina. Obzirom na stil igre Rocketsa, koji se neće promijeniti osim u slučaju da ne dovedu Howarda, možemo očekivati da će i on svojih 15 do 20 minuta po večeri odraditi sasvim solidno.

GRIZZLIES

Dovođenje Franklina, osim što izaziva sarkastične komentare, je možda i znak da nemaju namjeru zadržati Tonya Allena. Franklin je sličan profil igrača, iako ostaje još puno otvorenih pitanja prije nego ga proglasimo Allenovim nasljednikom, prije svega može li čuvati trojke i može li zabiti otvoreni šut. Ostane li Tony, utjecaj rookiea će pored Pondextera i Baylessa (koji je upravo odlučio ostati još jednu sezonu u klubu i ne riskirati 3 milje) biti minoran.

LAKERS

Još jedan draft u kojem Lakersi nisu napravili ništa da poprave svoju umornu, gotovo mrtvačku krvnu sliku. Kelly u teoriji ima smisla u D'Antonievom sistemu kao tricaš, ali tu fazu smo odavno prošli, sada smo u onoj u kojoj se postavlja pitanje ima li D'Antoniev sistem ikakvog smisla u Lakersima?

HEAT

Ajde, svaka čast što su pokušali uštrcati dozu svježe krvi, ali Ennis teško da može biti bolji igrač od njihovog nedavnog prospekta Terrella Harrisa, koji se baš i nije proslavio. Oni su svoju šansu da se ozbiljnije pojačaju putem drafta prokockali prošle godine kada su Moultriea poslali u Sixerse, da bi ovaj tamo u drugom djelu sezone pokazao da je itekako iskoristiv NBA igrač (bolji IOR učinak od Haslema, Anthonya i Lewisa).

28Jun/1318

BURN YOUR DRAFT CARDS 2013.

Posted by Gee_Spot

Ovo već postaje tradicija - drugu godinu za redom draft je jedini NBA prijenos za koji se dižem usred noći, odnosno zbog kojega idem ranije leći. League pass me je toliko ulijenio da mi više ne pada na pamet gledati NBA utakmicu uživo (osim, naravno, ako u pitanju nisu prijenosi Raptorsa nedjeljom u 19.00 - mislim da sam prošle sezone pogledao više utakmica Toronta od Bargnania, spletom okolnosti sigurno su bili u top 10 najgledanijih LP momčadi), pa je red da barem ovim jednim datumom u godini odam priznanje dugogodišnjem ovisništvu.

NBA.tv se ove godine malo više potrudila, skupili su nešto bolju postavu u studiju od lanjske kada su totalno nepoznati tipovi po tisućiti put ponavljali jedne te iste bezvezne fraze, ali i dalje ovaj program zagrijavanja ostavlja dojam po deseti put podgrijane juhe. Nebitno, jer uskoro se na ekranu pojavljuje David Stern - jebote, pa jeli moguće da je ovo zadnji put u životu da ću gledati ovoga čovjeka kako čita imena s podija? Reći da će mi nedostajati bilo bi pretjerivanje, ali draft definitivno više neće biti isti bez njegovog sarkastičnog odnosa prema publici (iako je dobro da ide u mirovinu - kao ni prilikom proglašenje NBA prvaka, nije bio u stanju spojiti uvodne dvije rečenice bez lapsusa).

Uglavnom, kako su minute do izbora Cavsa prolazile, sve sam se više počeo nabrijavati kako ovo neće biti loša večer - ako već nećemo gledati nikakvu spektakularnu promjenu snaga u ligi (a nećemo jer nema rasnog talenta, a pickovi su toliko podjednako osrednji da ih nema smisla uopće trejdati, što umanjuje i mogućnost bilo kakvog tradea uopće), onda ćemo barem prisustvovati totalnoj neizvjesnosti. Obzirom da nitko nema pojma tko će biti prvi pick, svaki Sternov izlazak na pozornicu donijet će dašak uzbuđenja. Plus je i dovođenje komedijaša Rosea i Simmonsa da budu protuteža ogromnom egu Jaya Bilasa (koji iskreno vjeruje da je najpametniji čovjek na svijetu), a minus je angažman Shanea Battiera kao reportera iz green rooma. Ok, sve je bolje od patetike i razrokih pogleda Stua Scotta, ali jadni Shane je izgledao napetije od budućih rookiea, a taj nedostatak šarma mu baš i nije neka preporuka za buduće aktivnosti u ligi (doduše, kada pogledaš Sterna i Silvera, skužiš da je šarm manje bitan od nekih drugih karakteristika).

CLEVELAND CAVS

1. ANTHONY BENNETT

Kao što Simmons skoro reče - jebote. Ono, koliko god nitko nije imao pojma u kojem će smjeru otići Cavsi, a nije jer se do zadnjih trenutaka žongliralo s 5-6 imena, ni jedno od tih nije bilo ono Anthonya Bennetta. Koji definitivno ima talenta da se nosi s ostalima iz klase, ali čiji pedigre baš i nije zračio sigurnošću, prije svega zbog nedefinirane buduće uloge u ligi. S tweenerima nikada ne znaš, iako Bennett gotovo sigurno neće igrati na perimetru. Mislim, u ligi koja svakom prilikom bježi u smjeru niskih postava, očekivati da će netko rasnu četvorku koristiti na boku samo zato što ima mekanu ruku baš i nema smisla, zar ne? Bennett je čista četvorka, a to postavlja pitanje - što Cavsi dovraga namjeravaju? Do sada su svake godine riskirali s potencijalom, Thompson i Waiters su dokaz, ali što će sada biti s Thompsonom? Razvijati dva krilna centra u situaciji kada jasno i glasno najavljuješ borbu za playoff nema smisla. Dakle, prvi dojam je sljedeći - ako su toliko vjerovali u Bennetta da su smatrali da ga ne mogu propustiti, onda možemo očekivati kako će idućih dana Thompson napustiti grad.

19. SERGEY KARASEV

Cavsi su dobili čovjeka kojega su htjeli. Karasev je solidan pick, više 3&D potencijal u stilu Bogdanovića nego all-round u stilu Kirilenka, ali i definitivno bolja opcija od Geea, Milesa ili Casspia koje trenutno imaju na rosteru. Tako da bi ga definitivno trebalo priključiti momčadi što prije, ako ne ove, onda svakako iduće sezone nakon još jedne godine u Rusiji.

33. CARRICK FELIX

Tip se motao po top 100 cijelu godinu, atleta sličan Goodwinu, ali puno slabiji kreator i jednako nepouzdan šuter. Totalno iznenađenje, ali Cavsi očito opet idu na kocku. U drugoj rundi je sve dopušteno tako da tu nema većih zamjerki.

ORLANDO MAGIC

2. VICTOR OLADIPO

Igraju na relativno sigurnu opciju, izbor Oladipa znači da biraju čovjeka koji će od prvoga dana ponijeti dio liderskog tereta u svlačionici i koji će pristupom na treningu pomoći mladoj momčadi da što prije stane na noge. Također, ovo je dodatan znak da je Afflalo u izlogu.

51. ROMERO OSBY

Njegovo ime počelo se provlačiti tek zadnjih dana, u Orlandu su očito bili zadovoljni onim što su vidjeli na treninzima pa im nije smetalo što se radi o senioru koji je odrađivao posao smetlara čak i na sveučilištu.

WASHINGTON WIZARDS

3.OTTO PORTER

Očekivani pick, biraju lokalnog momka i možda najsigurniju produkciju ove klase od prvog dana. Plus, ne trebam ni spominjati što ovo znači za league pass vrijednost Wizardsa - trojka Wall, Beal i Porter zvuči kao fantastična jezgra, a kako su mi osobno Beal i Porter možda i najdraži igrači svojih generacija, promatrati ih kako rastu zajedno biti će dodatan gušt. Sada samo treba držati fige da dogodine ne zeznu prostor na salary capu.

35. GLEN RICE JR

Ok izbor, najbolji igrač NBDL-a zaslužio je da netko pokupi prava na njega. Iako bi Wizardsima bilo bolje da su si ostavili Woltersa, tada bi bilo nemoguće ne navijati za njih.

CHARLOTTE BOBCATS

4. CODY ZELLER

Uf. Madafaka. Ne, nije problem u Codyu Zelleru, momak je definitivno zaslužio vrh lutrije puno više od kraja prema kojem smo ga gurali zadnjih mjeseci. Ali, postaje očito da se momčadi prilikom izbora vode karakterom puno više nego potencijalom, što je u neku ruku u redu obzirom na manjak potonjega. Ok, pick Cavsa se baš i ne uklapa u ovaj trend, ali Magic, Washington i Charlotte su očito birali vojnike, ne revolucionare. Sad, koliko god Bobcatsima treba bilo kakav oblik talenta sposoban pomoći odmah i izgraditi pobjedničku kulturu, možda ne bi bilo loše da su se prilikom ovog izbora malo više zaigrali, pogotovo jer im je na raspolaganju bio i Noel.

PHOENIX SUNS

5. ALEX LEN

Ovo je dobar znak za ostatak lige, izgleda da je Gortat itekako dostupan. Što se Alexa Lena u Sunsima tiče, ovo je ok potez - Len možda bude totalni promašaj, ali, postoji šansa da se razvije i u solidnog startnog NBA centra korisnog u oba smjera. Obzirom da su Sunsi tek krenuli u rebuilding i obzirom da je draft ovakav kakav jeste, takav rizik je potpuno prihvatljiv.

29. ARCHIE GOODWIN

Dobar potez, Sunsi su u fazi kada im još jedan igrač zadatka ne znači ništa, a Goodwin ima potencijal biti nešto više.

57. ALEX ORIAKHI

Veteran, šljaker, dobar dodataka za mladu momčad kao 15-i čovjek na rosteru.

NEW ORLEANS PELICANS

42. PIERRE JACKSON

Solidan brzanac, Jackson je završio u New Orleansu kao bonus poklon od strane zahvalnih Sixersa. Možda je ovo znak da se Vasquez sprema otići u nekom drugom paketu, a možda da Pelicansi nemaju pojma što rade jer ne vidim svrhe u izboru još jednog playa, koliko god solidan bio.

Uglavnom, Pelicansi su zamalo ostali bez picka na ovom draftu onoga trenutka kada su Noela poslali u Sixerse za Holidaya. San zvan twin lampposts završio je tako prije nego je počeo, a ne scenu je stupila nova stvarnost koja kaže da će Dell Demps u roku od par godina vjerojatno dobiti nogu. Ovo je sudar novog vala GM-ova sa starom školom koja misli da su all-star nastupi i brojke sami po sebi garancija kvalitete. Ono čega Demps izgleda nije svjestan je da Holiday ne donosi puno više na parket od Vasqueza, samo što to košta oko 8 milja više. Sam po sebi ovaj trade i ne bi bio toliko loš da nije dodatka budućeg picka - odreći se izbora u prvoj rundi dogodine, u povijesnoj klasi, totalno je blesavo obzirom da Hornetsi sigurno neće u playoff, a ostati bez pojačanja kroz draft dvije godine za redom za mladu jezgru koja se još formira nikako nije dobro (istina, postoji top 5 zaštita, ali pored tankiranja koje će izvesti trećina lige, Pelikani će ionako vjerojatno dobiti pick u rasponu od 5. do 13. mjesta). Praktički, sve nade polažu u Davisovu sposobnost da privuče slobodne igrače, koja je u ovom trenutku još uvijek slabašna. A bez rasne podrške, mogla bi takvom ostati još neko vrijeme.

SACRAMENTO KINGS

7. BEN MCLEMORE

Slično kao i Pelicansi s Noelom, Kingsi su dovedeni u situaciju u kojoj nisu mogli propustiti potencijal. Kao šuter i atleta sposoban igrati obranu, McLemore bi mogao donijeti balans Cousinsovoj igri i pri tome profitirati od njegovih povratnih. Jasno, sve je to čista teorija dok ne vidimo kako će novi trener Malone posložiti momčad, ali možemo očekivati kako će McLemoreov šut igrati značajnu ulogu od prvog dana.

36. RAY MCCALLUM

Bilo je i boljih playeva, ali McCallum je najbolji šuter u ponudi.

DETROIT PISTONS

8. KENTAVIOUS CALDWELL-POPE

Iako su na raspolaganju imali Burkea, Dumars se nije odlučio pokušati pronaći novog Isiaha Thomasa. Što je u jednu ruku i logično jer bi dvojac Burke-Knight bio samo takva obrambena rupa. Kako bi izbor McColluma doveo do sličnog problema, posezanje za Caldwell-Popeom dobar je potez. Momak je pošteni swingman koji će pomoći u oba smjera, a kako će se napad ionako više vrtiti kroz Monroea nego kroz Knighta, taj manjak playmakerske iskre u postavi mogao bi se kompenzirati. Samo treba vidjeti koliko će Cheeks razviti Knighta, jer od toga ovise budući potezi franšize.

37. TONY MITCHELL

Pistonsi zaokružuju solidan draft, Mitchell ima potencijal biti solidan stretch partner startnom dvojcu pod košem. Najbolje od svega, dolazak do tog saznanja neće ih previše koštati.

56. PEYTON SIVA

Ok dodatak ljetnoj ligi, Pistonsima treba dubina na jedinici i Siva je vrijedan ozbiljnijeg pogleda.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

14. SHABAZZ MUHAMMAD

Razočarani Wolvesi su uzeli najboljeg igrača na raspolaganju (Burkea) i pretvorili ga u dva picka Jazza. Šteta, ne bi bilo loše vidjeti Adelmana kako se igra s Rubiom i Burkeom u svom sistemu s dva playmakera, ali Saunders je ostao bez Oladipa (očekivano) i Caldwell-Popea (manje očekivano) i očito nije imao plan B. Shabazz Muhammad nije rasni šuter kakav im treba da širi sredinu za pick & roll Rubia i Lovea, plus je višak ako ostane Kirilenko. Kao strijelac s klupe mogao bi imati određenu vrijednost, ali daleko je to od učinka koji bi mogli smatrati pojačanjem, pogotovo jer znamo kakav je Adelman prema rookieima. Plus, to je još jedan upitan karakter i još upitniji košarkaški IQ pored Williamsa, tako da je pitanje samo tko će prije izgubiti živce, Adelman ili Love.

21. GORGUI DIENG

Ovo je pak siguran pick, odlično osiguranje za Pekovića i Lovea, ujedno i poprilična garancija da neće zadržati Stiemsmu.

52. LORENZO BROWN

Solidan back-up play, ali problem je što Wolvesima pored Ridnoura i Baree još jedan nije potreban.

59. BOJAN DUBLJEVIĆ

Stretch visoki, na tragu Teletovića, ostaje u Španjolskoj barem do 2015. Sve što Wolvesima treba u ovoj fazi.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

10. CJ MCCOLLUM

Da, ovaj draft je definitivno opravdao očekivanja kada je zabava u pitanju - što ima logičnije od toga da Blazersi izaberu McColluma, čovjeka kojega mnogi smatraju Lillardovim klonom? Ne stranu ironija situacije, ovo je dobar pick jer McCollum zna zabijati, a kao lider druge postave u Portlandu imat će prilike to i raditi iz večeri u večer. Uz malo sreće, Portland je izvukao maksimum iz ove situacije i riješio jedan bitan problem, manjak kreatora u rotaciji.

31. ALLEN CRABBE

Krpanje klupe nastavlja se i dovođenjem Crabbea, solidnog šutera koji će kroz ljetnu ligu dobiti šansu izboriti se za roster (i koji ih je koštao dva buduća picka druge runde). Obzirom na konkurenciju, to će mu vjerojatno poći za rukom. Bye bye Saša Pavlović.

39. JEFF WITHEY

Ok, sada uz Leonarda imaju još jednu zamjenu za startnog centra. Kojega još nisu pronašli. Ali, solidan pick, pogotovo za drugu rundu.

45. MARKO TODOROVIĆ

Uz Abrinesa ovo je jedini igrač za kojega nije teško predvidjeti da je promašaj. Centri kasnije sazrijevaju, ali Todorović je drvo čak i za Euroligaške pojmove.

PHILADELPHIA SIXERS

6. NERLENS NOEL

Pelicansi nisu imali izbora, uzeli su Noela svjesni da ga uvijek mogu iskoristiti u nekom budućem tradeu i nisu dugo čekali. Novi GM Sixersa očito je bacio dobar pogled na roster, shvatio da se mora početi rješavati skupih i prosječnih igrača, pa je odmah ponudio svog all-stara Holidaya za Noela. Ovo je rizičan, ali ne i glup trade. Šokantan na prvu loptu svakako, ne događa se često da se netko preko noći odrekne nominalno prvog igrača, ali Hinkie je iz pozicije čovjeka koji ima 11. pick došao do igrača koji je po mnogima najveći potencijal ove generacije. A to što se pri tome odrekao Holidaya sigurno ga manje muči nego one koji u njegovim praznim brojkama nisu bili u stanju vidjeti bolno prosječnog igrača s bahatom plaćom.

11. MICHAEL CARTER-WILLIAMS

Sjajan pick, posebice u svjetlu prijašnjeg tradea za Noela. MCW će dobiti ključeve mlade momčadi u ruke i pri tome sigurno neće napraviti ništa lošiji posao od preplaćenog Holidaya. Ovo jasno govori o viziji novog GM-a Sixersa, čovjeka koji je očito do grla u analitici i koji shodno tome ne vidi nikakvu specijalnu vrijednost u Holidayu. Možda se kocka ne isplati, ali u teoriji zvuči odlično - ne samo da su Sixersi završili s dva top 10 igrača ove klase, već će vjerojatno imati i dva top 10 igrača dogodine zbog onog picka Pelicansa. E, tako se radi rebuilding.

54. ARSALAN KAZEMI

Najbolji skakač na NCAA razini, možda uspije prevladati nedostatak centimetara i atleticizma i izboriti se za rolu smetlara.

Kao bonus, Hinkie je sinoć potvrdio i ime novog trenera - još jedan Popov pomoćnik dobiva šansu, ovaj put je u pitanju Brett Brown.

OKLAHOMA CITY THUNDER

12. STEVEN ADAMS

Još jedan prospekt za Thunder, koji će uskoro imati više igrača u NBDL franšizi nego na originalnom rosteru. Na stranu sve, Adams je dobar R&D potencijal koji bi se jednoga dana mogao pridružiti jezgri kao solidan član rotacije.

26. ANDRE ROBERSON

Kako im Adams neće biti od pomoći odmah, dovođenje Robersona riješit će i taj problem. Prvotno izbor Warriorsa, Roberson je odličan skakač koji bi se energijom mogao sjajno uklopiti uz frontcourt sastavljen od Ibake i Duranta.

32. ALEX ABRINES

Ovog klinca sam čak i vidio, nema ni zrno talenta ili kreativnosti jednog Rudya ili Llulla, u najboljem slučaju bit će generički bek. Bačen pick.

40. GRANT JERRETT

Klinac se nije proslavio kao brucoš, ali je hrabro izašao na draft svjestan da ima fizikalije i pick & pop potencijal koji će nekoga definitivno zainteresirati. I pogodio je - kada te još nitko nije pošteno ni skautirao, veće su ti šanse jer nitko nije upoznat s tvojim manama.

DALLAS MAVERICKS

18. SHANE LARKIN

Da bi uštedjeli nekih 300 000 dolara na salary capu (razlika u maksimumu za prvu godinu između 13. i 18. picka), Mavsi su se preko Bostona i Atlante spustili do Shanea Larkina. Što se to događa sa svijetom kada je Mark Cuban ovako oprezan? Njegov strah od novog poreza graniči s patologijom, ali očito smatra da mu treba sav raspoloživi prostor za dovesti Dwighta Howarda (ako je tako, zašto su uopće pristali imati pick u prvoj rundi?). Uglavnom, Larkin im se očito sviđa - pobogu, zadržali su ga - a i s razlogom. Vrhunski hakler koji bi mogao ponoviti poneki trenutak pick & roll magije Dirka i Terrya prije nego Nowitzki ode u mirovinu.

43. RICKY LEDO

Iako zvuči kao južnoamerički prospekt koji voli sladoled, Ricky je spreman staviti se na raspolaganje dogodine. Barem da popuni broj imena na rosteru. Obzirom da je totalna nepoznanica, možda bude i krađa drafta. Inače, skrasio se u Mavsima nakon što je prošao kroz Milwaukee i Philadelphiu, možda čak i Atlantu, tako da je imao burnu noć.

UTAH JAZZ

9. TREY BURKE

Jazzu je zahvaljujući kaosu tijekom prvih 8 pickova u krilo upao jedan od 3 najspremnija igrača na draftu. Sada više ne moraju razbijati glavu oko toga da li preplatiti Jenningsa ili Teaguea, našli su svog lidera i postali jedni od pobjednika drafta. Što je obzirom na početnu poziciju popriličan uspjeh.

27. RUDY GOBERT

Rudy Gobert i njegova povijesna krila možda neće tako skoro u NBA, ali Utah Jazz uvijek može sanjati o tome da su nabavili zamjenu za Marka Eatona.

MILWAUKEE BUCKS

15. ANTETO

Ovo je taman period za kocku, a Bucksi su se itekako kockali izborom našeg dragog Anteta. Pogotovo u svjetlu priča koje kažu da bi Anteto rado u NBA odmah. Vjerojatno neće, što znači da će Bucksi ipak morati malo pričekati prije nego rosteru dodaju još jednu sumnjivu putovnicu.

38. NATE WOLTERS

Bucksi su se zamalo kockali i ovim pickom izabravši Ledoa, ali im je valjda bilo previše imati dva buduća all-stara na rosteru pa su ga zamijenili za sigurnu stvar. Wolters će biti iskra s klupe, ovisno o ostanku Jenningsa možda i nešto puno više.

BOSTON CELTICS

13. KELLY OLYNYK

Olynyk i Melo su sjajna unutarnja linija ako vam je cilj Andrew Wiggins. Najbolje od svega, osim što se za njega odrekli Nogueire, usput su se odrekli i dva picka druge runde. Ainge mora da stvarno voli ovog momka.

A očito voli i draft dogodine jer je razbucao momčad po kratkom postupku. Nakon Doca, izgleda da su poslali i Garnetta (navodno pristao na trade) i Piercea, uz Terryev ugovor, u Brooklyn za tri buduća picka prve runde (koji bi mogli biti zanimljivi ako se KG, PP i JJ raspadnu, a Lopezu opet otkaže stopalo, što uopće nije nerealno očekivati već i prije 2016.) i zadnju godinu Humphriesova ugovora (kojemu je bolje da ne dolazi u Boston da ga Rondo ne bi opet zaskočio). Problem je što su pri tome prihvatili i Geralda Wallacea, čije prisustvo ruši bilo kakvu financijsku dobit od ovoga tradea.

Tako da je ovo čisto tankiranje od strane Bostona, ujedno i početak dugog rebuildinga, a nešto slično su već pokušavali izvesti i u lovu na Duncana i Odena/Duranta. Ako itko zna kolika je vrijednost top talenta, to je momčad koja je osvojila svu onu hrpu naslova, tako da im ne možemo zamjeriti na strategiji. Ali, možemo se pitati - zar nije bilo boljih rješenja?

53. COLTON IVERSON

Da ne bi prekinuli tradiciju izbora bijelog drveta svake godine, Pacersi su zamalo doveli budućeg cimera za Plumleea (plus, nikada dosta bijele boje na klupi kada igraš u Indiani), ali ubrzo su ga prodali Celticsima koji će dvojcu Olynyk - Melo dodati i Coltona kako bi još sigurnije stupali stazama tankiranja. Plus, i u Bostonu je bijela klupa poželjna. Jedini problem - znači li ovo da je Shavliku Randolphu odzvonilo?

ATLANTA HAWKS

16. LUCAS NOGUEIRA

Preko Bostona i Dallasa stigao je čovjek zvan Bebe do Atlante koja je uz njega dobila i prva na kasnije izabranog Muscalu i lani izabranog Jareda Cunnighama.

17. DENNIS SCHROEDER

Ovo je nužni loto listić u ovom trenutku, Schroeder očito ima vrijednost kao projekt, ali i kao potencijalni mamac u nekom tradeu. Uglavnom, Hawksi gomilaju potencijal i prostor na salary capu, samo da pri tome ne zaborave popuniti roster (kako stvari stoje, i oni bi mogli u tankiranje, pitanje je hoće li dogodine na Istoku biti 5 momčadi s pozitivnim scoreom).

44. MIKE MUSCALA

Hawksima trebaju igrači, a Muscala je spreman pomoći odmah.

47. RAUL NETO

Još jedan igrač koji neće tako skoro u NBA. Danny Ferry je sjajan, mislim da nitko nikada ranije nije izabrao tri picka koja ne misli koristiti dogodine.

CHICAGO BULLS

20. TONY SNELL

Zanimljiv izbor Bullsa - umjesto da posegnu za nekim od dostupnih visokih ili barem zamjenom za Bellinelia ili Robinsona, odlučili su se kockati s još jednim 3&D potencijalom koji uglavnom duplira vrline Denga i Butlera. Dugi swingman koji se zna kretati bez lopte (cijeli sistem Lobosa bio je izgrađen oko toga da mu se omoguće otvoreni šutevi), zabiti otvorene trice i ima potencijal smetati u obrani svojim rasponom ruku. Možda ovo znači da je Deng stvarno u izlogu, a možda i da im se čovjek jednostavno svidio.

49. ERIK MURPHY

Ovo nije tip visokog koji bi se trebao uklopiti u obranu Bullsa, ali možda uspiju nešto izvući iz njegove sposobnosti da šutira tricu.

BROOKLYN NETS

22. MASON PLUMLEE

Još jedno drvo porodice Plumlee stiglo je u ligu, Netsima se ostaje samo nadati da će iz njega moći izvući desetak minuta po večeri kao zamjeni za Lopeza, možda i poneku više ako bude u stanju igrati uz Brooka (moguće, obzirom da je Brook razvio sjajan šut s poludistance). Ipak, ne bih se kladio, pogotovo ne kada sam čuo da zvuči kao crna žena.

Na stranu sve, Plumleea treba slaviti jer je to jedan od očito rijetkih pickova koje će navijači Netsa doživjeti za vladavine Prokhorova. Koji je mrtvo hladno Celticsima ustupio sve parne godine na idućih 5 draftova (dao bi im on i neparne da mu to ne brane pravila lige) i još jednom jasno pokazao iz kojega svijeta dolazi.

INDIANA PACERS

23. SOLOMON HILL

Pacersi su drugu godinu za redom ispucali pick prve runde na igrača koji će teško do uloge u momčadi. Hill je skakač i podizač energije koji neće zamijeniti Hansbrougha, tako da sve ovisi o tome koliko će uspješno zabijati tricu. Uspije li se razviti u 3&D igrača na perimetru, mogao bi biti od koristi, ne uspije li, Indiana si je upravo dovela novog Sama Younga.

NEW YORK KNICKS

24. TIM HARDAWAY JR

Knicksi su imali slabosti na bokovima, tako da je Hardaway mlađi logičan pick. All-round igrač koji bi se mogao dobro uklopiti u kretanje lopte po perimetru (dok lopta ne dođe do Carmela) koje preferira Woodson.

LOS ANGELES CLIPPERS

25. REGGIE BULLOCK

Ok pick, nemam pojma može li Bullock igrati NBA obranu, ali zabijati će trice iz kuta bez problema. Ne uspiju li pronaći bolju opciju od Butlera na trojki, mogao bi dobiti značajniju ulogu u rotaciji nego se itko nada.

DENVER NUGGETS

46. ERIC GREEN

Combo strijelac, najbolji u NCAA prošle godine. Dovoljno da natjera Nuggetse da bace pogled.

55. JOFFREY LAUVERGNE

Još jedan Francuz za povećati koloniju u Denveru, posebice nakon što su Goberta neobjašnjivo poslali u Salt Lake City. Zanimljiva kombinacija godina i atleticizma.

Nuggetsi su do njega došli preko Memphisa, koji im je u paketu poslao i Darrella Arthura, dok je u suprotnom smjeru otplovio Koufos. Znači, era JaValea počinje.

SAN ANTONIO SPURS

28. LIVIO JEAN-CHARLES

Spursima očito nije trebao nitko za popunu rostera, odlučili su se klinca koji iza sebe ima jednu dobru utakmicu, ali i donosi zanimljivu kombinaciju atleticizma i fizikalija.

58. DESHAUN THOMAS

Ako itko od njega može napraviti 3&D igrača, to su oni. Dobar posao prije svega za Thomasa.

GOLDEN STATE WARRIORS

30. NEMANJA NEDOVIĆ

Kako su Wolvesi dobili drugi pick od Jazza, za još jednim stvarno nije bilo potrebe te su ga poslali u Oakland (zajedno s nebitnim Malcolmom Leeom). Warriorsi su tako ipak završili na draftu gdje su napravili kaos miksanjem pickova (Roberson u Oklahomu, zatim i Goodwin u Phoenix) dok se nisu odlučili za Nedovića, combo haklera koji je teoretski spreman već od iduće sezone doći i pokušati zamijeniti Jarretta Jacka. Čudno je jedino što nisu ostali pri prvotnom izboru Robersona koji je mogao biti solidna zamjena za Landrya.

HOUSTON ROCKETS

34. ISAIAH CANAAN

Evo se i Rocketsi upisuju među one koji su birali, Canaan je njihov izbor između hrpe potencijalnih back-up playeva.

MEMPHIS GRIZZLIES

41. JAMAAL FRANKLIN

Koliko god je Franklin bio previše primamljiv ovako nisko, Memphis si nikako nije mogao dopustiti izabrati još jednog swingmana upitnog šuta, kao da otvoreno pozivaju da im se rugamo.

60. JANIS TIMMA

Da se barem preziva Timmy, možda bih i razumio ovaj potez Memphisa. Ime dotičnog sam vidio na listama euro prospekata, ali uglavnom na dnu. Toliko o prvom draftu novih Grizzliesa.

Doduše, poslavši pick druge runde i Arthura za Koufusa riješili su barem pitanje poštene zamjene za Gasola, usput otvorivši pri tome prostor Davisu.

LOS ANGELES LAKERS

48. RYAN KELLY

I Lakersi se upisuju na listu birača i daju priliku Ryanu Kellyu da ih zastupa na ljetnoj ligi. Najvažnije, izabran je prije Murphya.

MIAMI HEAT

50. JAMES ENNIS

A da noć ne protekne bez njih pobrinuli su se i šampioni dovođenjem Ennisa od Hawksa u zamjenu za budući pick. Još jedan sirovi atleta s kojim će trebati ozbiljno raditi da izbrusi 3&D potencijal. Problem je što ima već 22 godine, pa je pitanje ima li se tu što brusiti.

Zaključak?

Od očekivanih imena u drugoj rundi izostao je smao Jackie Carmichael, možda i Phil Pressey koji se spominjao u kombinacijama Celticsa. Od razvikanih imena primjetan je samo izostanak CJ Lesliea. Sve u svemu zabavan draft, posebice u prvoj rundi kojoj nije nedostajalo ni šokova ni zabave. Vrhunac večeri bi tako svakako bio ponovni susret Sterna i Hakeema (sjajan potez novog komesara Silvera, dovođenje prvog picka kojega je komesar ikada pročitao s pozornice stvarno je izgledalo kao iznenađenje za Sterna iako vjerojatno nije bilo) da se nije dogodio dogovor između Netsa i Celticsa oko mega tradea koji će Netse učiniti onim što su Lakersi bili lani, a Boston kantom za napucavanje.

A sad po dozu kofeina i na posao. O konačnim pobjednicima i gubitnicima više ovih dana.

26Jun/137

PRE-DRAFT WORKOUT

Posted by Gee_Spot

Nakon što sam sjeo i provukao ovogodišnju draft ponudu kroz sve moguće situacije, potvrdio se zaključak koji se nametao od početka - ovo je najgora generacija od 2000. Ok, nije toliko brutalno loša što se tiče dubine, trebala bi donijeti barem 15-ak budućih rotacijskih NBA igrača (2000. ih nije imala ni 10), ali je, što se tiče dometa, tu negdje - kako god okrenuli, ni jedno ime ove godine ne garantira klubu koji ga izabere all-star nastup, a sve IOR projekcije kreću se oko maksimalno uloge treće opcije.

Što se samih projekcija tiče, one nisu finalne jer znamo da će o učinku igrača dobrim dijelom odlučiti i kontekst u koji budu izabrani, tako da ćemo o tome više prije početka iduće sezone kada budemo mogli s više informacija nagađati koliku će pick imati rolu i minutažu u novoj sredini. Za ovu priliku služimo se vrijednostima do kojih smo došli pomoću sljedećih podataka:

- povijesnih usporedbi na osnovu sličnosti s prijašnjim pickovima
- bodova dobivenih na osnovu ocjena vještina i box-score učinka
- bodova dobivenih na osnovu ocjena ne-košarkaških vještina (fizikalije, atleticizam, mentalitet, karakter)

Na brzinu objasnimo svaku od tri crtice. Prva je banalna, kako i dolikuje ovakvom obliku istraživanja – ako npr. Victor Oladipo po pedigreu, brojkama i stilu odgovara npr. Geraldu Hendersonu, onda u obzir uzimamo da bi mu prva sezona, a i karijera, mogle otići u sličnom smjeru.

Druga je kombinacija stvarnosti (prosjek koševa, skokova, asista, blokada, ukradenih, izgubljenih, postotaka) i ocjena za osnovne vještine (šut, kreacija, skok, obrana), prilagođena kontekstu (koliko je to moguće, obzirom da je teško odrediti stvarnu snagu nečijeg rasporeda ili kvalitetu suigrača u tako razvodnjenoj konkurenciji kao što je ima NCAA).

Treća pak kombinira rezultate s draft combinea tako da svaki igrači dobiva ocjenu za fizikalije (idealne, prosječne, problematične) i atleticizam (iznadprosječan, prosječan, ispodprosječan) uz ocjenu mentalnih i karakternih osobina. Koja ove godine nije rezultat samo dojma stečenoga na osnovu intervjua ili natpisa, već zbroja ocjena u kategorijama radne etike, sposobnosti koncentracije, natjecateljskog duha, stres izdržljivosti i, najvažnije, košarkaškog IQ-a. Jasno, sve ovo je također bazirano na nagađanjima, ali, da sam pogodio 50% o nečijim stavovima prema košarci i svojoj igri, popravio sam projekciju jer u ovim godinama i u ovim okolnostima psihološka strana priče igra ogromnu ulogu.

Odlična primjer za važnost mentalne strane priče su Porter, Oladipo i Burke. Njihove usporedbe i brojke same po sebi su garantirale solidan potencijal, a kako je očito da je riječ o vrhunskim fajterima i šljakerima, šanse da se taj potencijal ne ostvari su minimalne. Teoretski, Noel ili Len zbog fizičkih atributa i talenta, ali i pozicije koju igraju, imaju priliku jednoga dana dogurati do puno važnije uloge u ligi, ali, usprkos većem plafonu, šanse da se takav scenarij realizira su minimalne. Dakle, zašto im dati prednost pred igračima koji donose garantirani povrat uz puno manji rizik?

S Noelom i Lenom u istu skupinu spada i McLemore. Bennett, Carter-Williams, Zeller, Caldwell-Pope, McCollum - to su već klasični draft prospekti kod kojih je očito da imaju talenta za biti birani u lutriji, ali i da nemaju ono nešto što bi ih poguralo na sam vrh. Praktički, oni su za jednu stepenicu ispod trojke Porter, Burke i Oladipo, tako da u teoriji donose dovoljno siguran povrat da bi ih se moglo izabrati i ispred Noela, Lena ili McLemorea ako ciljate na produkciju odmah. Međutim, kako su Noel, Len i McLemore totalne nepoznanice čije projekcije idu od totalnih promašaja do totalnih pogodaka, ovdje se već javlja logika po kojoj bi rizik imao više smisla od izbora prosječnog rotacijskog igrača.

I dok Noel čak i po brojkama u svojoj kratkoj NCAA karijeri ostavlja dojam učinkovitog igrača (kod njega nije problem u vještini jer njegove skakačko-obrambene brojke su fantastične, više u plafonu i pitanjima oko idealne uloge i razvoja), Len i McLemore su zanimljiviji slučajevi jer čak i njihove optimistične projekcije nisu pretjerano optimistične. Ok, od toga ne treba raditi paniku - pa nisu valjda svi ti NBA skauti ludi kada o njima pričaju kao potencijalnim top 3 pickovima. Dakle, možda je stvarno problem u kontekstu kojega su bili dio, odnosno u okolnostima koje su naštetile ovoj statističkoj strani priče.

Drugim riječima, njihovi lošiji rezultati u ovom workoutu ne znači da su nužno loši prospekti, ali, barem u mom slučaju, tjeraju na pitanja. A čim se javlja ovoliko sumnje, logično je postaviti sljedeću tezu - možda ovo nisu loši prospekti, ali, ako dovode do ovakvih situacija, onda sigurno nisu ni vrhunski. Ovakva logika vam se može činiti manjkavom (meni se čini izuzetno logičnom, ali ja nisam relevantan po pitanjima logike jer nisam gimnazijalac, išao sam u nešto što bi braća Amerikanci zvali traffic tech), ali po meni je to dovoljno da ih izbaci ne samo iz top 3 kombinacija, već možda i iz top 5. Ono, razlike između plafona Lena i McLemorea ili onoga Bennetta i Carter-Williamsa na kraju možda neće ni biti, osim možda u korist potonje dvojice.

Kakvu god strategiju momčadi izabrale na draftu, prvih desetak do dvanaestak imena isto je na gotovo svakom popisu, odnosno draft boardu i samo je raspored malo drugačiji. Moj sistem je iz ovog konsenzusa izbacio Lena, umjesto koga je u vrh upao Muscala, ali rezultati se u principu čak i previše poklapaju s općim dojmovima, što je čudno obzirom da za razliku od klasičnog mocka koji pokušava predvidjeti poteze momčadi, ovaj moj igrače slaže tek od potencijalno najproduktivnijih prema manje produktivnima. I to samo 40 imena koja su najbolje prošla testove jer to je otprilike prosjek draftiranih igrača koji se zadrži u NBA nakon jedne sezone.

U biti, rezultati su već nakon prvih 20-ak igrača bili tako mizerni, da bi mogli očekivati kako će ta brojka preživjelih dogodine biti još manja. Što nam neposredno otvara i vrata u drugu temu - izvan-američke prospekte. Naime, ako je ponuda vlastitog talenta ovako skromna (a dodao bih i sjajno skautirana), zašto ne posegnuti za nepoznatim? Na kraju ćeš možda dobiti iste rezultate, ali barem si riskirao. Npr. Dennis Schroeder po svemu vidljivome i poznatome, ne bi trebao odskakati od razine koju prezentiraju igrači poput Canaana ili Presseya. Međutim, kako je malo toga poznato, ona mogućnost da bi mogao biti nešto više dovodi do vjere u rizik kao najisplativiji mogući potez.

Konkretno, nakon što se izabere prvih 12-13 pickova oko kojih se sve projekcije slažu da su relativno sigurni, profesionalizam i racionalnost će zamijeniti čista religija i amaterizam. Zašto bih izabrao igrača kojemu moram dati dvije garantirane godine i kojega ću poslati u NBDL, ako mogu izabrati tiket lutrije koji će mi u najgorem slučaju donijeti nadu idućih nekoliko sezona? Ovoga ima uvijek, ali sama činjenica da će totalne nepoznanice poput Schroedera i Antetokoumpoa biti izabrane relativno rano, još je jedan pokazatelj koliko je ovo slab draft.

Uostalom, zato se u prvoj rundi projicira i jedan Ricardo Ledo, tip koji nije zaigrao ni sekunde u NCAA i oko kojega su izvješene ogromne crvene zastave glede karaktera (navodno sjajan atleta, problem je samo što ga nitko nikada nije vidio u ozbiljnoj utakmici), pa i jedan Glen Rice Jr. Koji nikada za vrijeme NCAA dana nije ni bio smatran ozbiljnim NBA potencijalom, da bi nakon dobre sezone u NBDL-u i on došao u centar pažnje usprkos svim limitima igre (praktički, ovo znači da će neka momčad radije potrošiti pick na 3&D igrača kojega ionako može potpisati kad god poželi kao free agenta nego na nekoga iz ove draft klase). A kada već spominjemo kocku, u ovu klasu slobodno možemo staviti i Tonya Mitchella s opskurnog North Texasa i Archiea Goodwina s Kentuckya.

Iako i jedan i drugi iza sebe imaju očajne NCAA sezone, njihov potencijal, posebice atletski, je takav da ih se također može smatrati visoko isplativim rizikom (to što se Mitchell spominje tek iza 20-og picka, a Goodwin tek u drugoj rundi pak jasno govori da su i Ameri žrtve one teze po kojoj je u susjedovom dvorištu trava zelenija - iako i Schroeder i Antetokoumpo tek trebaju doći na razinu Mitchella i Goodwina, većina mock draftova smatra za gotovu stvar da će obojica biti izabrana ispred domaćih dečkiju koji su zeznuli stvar jer nisu opravdali tuđa očekivanja, što je u Goodwinovom slučaju posebice blesavo obzirom da još nema ni 19 godina).

Stvarno je fascinantno kako ova draft mašinerija funkcionira, više se temeljeći na vrtuljku emocija nego na racionalnom pristupu. Ali, što je tu je, zato je to valjda i jedan od zabavnijih događaja u godini. Da ne duljim više s tezama koje ionako malo koga zanimaju, red je na listu top 40 prospekata. Bez "stranaca" za koje nemam kvalitetnu statistiku, ali o kojima isto na početku treba reći par riječi. Praktički poznajem jedino Karaseva, koji je u principu bolja verzija Bogdanovića, a to što je dokazan bi mu mogao biti i problem prilikom izbora jer očito je da će ove godine bolje proći totalni upitnici.

Brazilac Nogueira je projekt sličan Noelu, malo popunjeniji, ali ujedno i stariji, time i limitiraniji kao prospekt. Rudy Gobert ima rekordni raspon krila i to je manje više sve čime je oduševio. Schroeder i Anteto (a tako ću ga zvati ubuduće jer na 5 različitih sajtova sam našao 5 različitih verzija njegovog prezimena, počinjem sumnjati u to da je tip sjajno zamišljena šala kojoj je svrha prikazati NBA skauting kao sistem s tisuću rupa) su dvije totalne nepoznanice, time i idealni simboli ovoga ludog drafta u kojemu je izgleda sve bolje nego imati top 5 pick - ako biraš deseti, barem nemaš pritisak da moraš napraviti nešto pametno.

1. OTTO PORTER

Porter je jedini dobio maksimalan broj bodova u vještinama, što znači da se radi o kvalitetnom all-round igraču. Pri tome mu se može zamjeriti da je u svemu solidan, a u ničemu odličan, što je potencijalni problem ako ne dođe u pravu situaciju. Međutim, njegove playmakerske kvalitete i nesebičnost pobrinut će se da gotovo svaka situacija bude prava - nije slučajno da je najveće statističke sličnosti ostvario s Chandlerom Parsonsom, Jaredom Dudleyem i Gordonom Haywardom, redom all-round igračima i majstorima prilagodbe izuzetnog IQ-a i karaktera. Doduše, iz činjenice da su mu čak dva bijela brata ovako bliska vidljiv je i njegov najveći problem - Porter je ispodprosječan atleta za poziciju, posebice za ovako visoki pick, što mu ozbiljno ograničava mogućnost napretka iznad uloge treće opcije. Međutim, ako se sjetimo da je malo tko mislio da će Chandler ikada zaigrati u NBA, a kamoli ovako važnu ulogu kao što je ima danas u Rocketsima, jasno je da će usprkos tom atletskom problemu njegov talent itekako doći do izražaja. Nastavi li šuterski razvoj započet prošle godine na Georgetownu, za njega nema zime. Dakle, ako želite čovjeka koji će vam zaokružiti petorku, univerzalno ljepilo kakvo na boku treba imati svaka ozbiljna momčad, dalje od Otta ne trebate tražiti. Jasno, pod uvjetom da se zadovoljite povratom uloga i skromnom zaradom umjesto snovima o jackpotu.

2. TREY BURKE

Burke nije toliko sigurna oklada kao Porter jer mu je raspon projekcija puno širi, od back-up playa tipa Augustin, preko strijelca tipa Walker, pa sve do graničnog all-star igrača tipa Lawson. Ono što ne treba zanemariti su njegovo srce i strast, koji su čak i od puno slabijeg talenta (Jameer Nelson) bili u stanju napraviti poštenog NBA startera. Burke neće biti zvijezda, ali je spreman pomoći odmah, a to nije mala stvar. Ako maknemo spremnost i zrelost na stranu, ostatak priče je klasičan za ovakav tip playa - prenizak je da ikada bude faktor u obrani, ali kao šuter i asistent može se uklopiti u svaki NBA napad.

3. VICTOR OLADIPO

Oladipo nije na razini sigurne oklade kao gornja dvojica zbog nesigurnog šuta, tako da ga ne možemo tek tako ugurati u ulogu 3&D igrača. Međutim, njegova energija i karakter garantiraju mu ulogu igrača zadatka, pa makar karijeru proveo u ulozi novog Tonya Allena, kao stoper i podizač energije. U najgorem slučaju, onaj tko ga izabere dobit će solidnog igrača ala Gerald Henderson ili Corey Brewer, u najboljem mogao bi izrasti u treću opciju poput nekada Josha Howarda, elegantnog i već zaboravljenog swingmana Mavsa. Sve ovisi o njemu, a to nikako nije loše jer možemo izbaciti "ako" iz priče - kada doda siguran šut s perimetra vrhunskom atleticizmu i energiji, završit će u kategoriji 3&D asova.

4. ANTHONY BENNETT

Nakon početne trojke koja pomalo podsjeća na ekipu iz Čarobnjaka iz Oza (mislim, all-round slabašnog atleticizma, mini-play i 3&D igrač stvarno dođu kao strašilo, lav i limeni čovjek ovog blesavog drafta bez potencijala), dolazi nam i prvi igrač koji u sebi možda ima all-star gene. Bennett ima dosta sličnosti s igračem poput Jamisona, dakle postoji dokaz da i tweener može imati ozbiljnu karijeru ako nauči koristiti talent i eksplozivnost, a posebice mekanu ruku koja omogućuje idealnu kombinaciju koševa u reketu i na perimetru. Problem je samo što se javljaju i sličnosti s igračima poput Beasleya i Derricka Williamsa, dakle potencijalni problemi dodatno uvećani upitnim mentalitetom. Ne odvuče li sam sebe na dno, odnosno završi li u dobroj situaciji, Bennett bi u najgorem slučaju trebao godinama biti kvalitetan strijelac s visokog posta.

5. NERLENS NOEL

Skakački, a posebice postotkom stop akcija, Noel miriše na vrhunsku klasu. Po tim brojkama se može mjeriti ne samo s Davisom, već i s Favorsom ili ranim Howardom. Njegov problem leži negdje između ovih krajnosti - nema all-round talent kao Davis, a ni fizikalije kao Favors ili Dwight. O tome kako će se uspjeti snaći i koliko će ojačati u iduće dvije-tri sezone, ovisi njegova karijera. Bez premca ima najveći plafon od svih na ovom draftu, tako da teza o njemu kao prvom picku uopće nije napuhana ili slučajna. Istovremeno, ima i ozbiljnih prepreka da se ikada razvije u išta više od podizača energije. U ovim prvim godinama, nekakav realan domet bi bio pokušati ponoviti igre Tyrusa Thomasa. Doda li vremenom šut s poludistance, mogao bi postati i bolja verzija Taja Gibsona. Nerealno bi pak bilo očekivati da će ikada ojačati dovoljno da zauzme ulogu sljedećeg velikog centra. Međutim, kao i u slučaju Drummonda lani, ozbiljan NBA klub ponekad mora vjerovati i u svoju mogućnost da razvije igrača, a ne samo da prepozna gotov proizvod. Stoga, ako nas je Drummond ičemu naučio, to je da rasne talente ne treba pustiti da padnu previše nisko.

6. CODY ZELLER

Zeller je duži ostanak na sveučilištu platio padom iz top 3 picka u donji dio lutrije, ali to ne mijenja previše na stvari u široj slici - visoki igrač njegove pokretljivosti, skočnosti i brzine uvijek će imati mjesta u ligi. U najgorem slučaju, Zeller će biti podizač energije sposoban čuvati obje visoke pozicije u drugoj postavi koji će do poena dolaziti kretanjem i skakanjem. U nešto boljem, razvit će i pick & pop igru. U najboljem, moći ćete mu povremeno baciti i loptu u post da odigra 1 na 1. Iako nema vanserijski atleticizam poput Noela, kombinacija visine, dužine i eksplozivnosti čini ga nečim puno boljim od običnog bijelog drveta koje igra licem košu.

7. MICHAEL CARTER-WILLIAMS

Williamsu je teško naći usporedbu obzirom na rijetku kombinaciju visine i slabašnih šuterskih postotaka, ali kada dodamo playmakersku viziju u jednadžbu dolazimo ili do Andrea Millera ili do Greivisa Vasqueza. Miller je izgradio karijeru usprkos lošem šutu iz vana, ali MCW ima prednost u tome što njegova šuterska forma nije slomljena, dakle još ima nade, a uz to je originalan atleta eksplozivnog prvog koraka s dužinom i visinom primjerenom krilnim igračima. Dakle, stvarno je teško zamisliti toliko loš scenarij u kojemu iz njega neće biti moguće izvući barem kvalitetnog back-up playa, ako već ne startnog beka koji bi svojim plusevima mogao zaokružiti kvalitetnu petorku.

8. KENTAVIOUS CALDWELL-POPE

Pope je zanimljiv slučaj, fizikalijama gotovo idealan swingman, brojkama možda i sigurniji 3&D potencijal od Oladipa, ali uz atleticizam i postoke koji odaju određeni rizik. Na koji ukazuju i projekcije - od NBDL razine jednog Dariusa Millera ili Rashada McCantsa do all-star potencijala Richarda Hamiltona. Slično Porteru, solidan je u svemu, u ničemu poseban, ali za klasu slabiji u tom solidnom dijelu, tako da je i mogućnost promašaja veća. Ali, nema sumnje kako se radi o top 10 picku na ovakvom draftu i kako će ključno biti koja će ga franšiza izabrati - ona željna instant doprinosa ili ona spremna tražiti u njemu nešto posebno.

9. MIKE MUSCALA

Najveće iznenađenje ove liste. Muscala je po vještinama najveći all-round nakon Portera, što doduše treba uzeti sa zrnom soli obzirom na konferenciju u kojoj je nabijao brojke. Međutim, čak i kada mu umanjimo statistiku, neosporno je da je tip kompletan košarkaš koji zna sve. Problem su samo drvene noge - uspije li nekako kompenzirati nedostatak NBA atleticizma solidnim fizikalijama i IQ-om, momčad koja ga izabere dobit će pouzdanog trećeg visokog sposobnog skakati i zabiti šut s poludistance. Nije čudo da su imena poput Jasona Smitha i Raefa LaFrentza idealne komparacije.

10. BEN MCLEMORE

Možemo mi kriviti Kansas koliko želimo, ali činjenica je da McLemore nema all-round igru po nijednom pokazatelju. Tip je praktički šuterski specijalist, tako da ne čudi da su mu najpozitivnije usporedbe Jodie Meeks i Brandon Rush. Zanimljivo, obojica su također igrači poznati po pasivnom pristupu igri često prozivani zbog nedostatka slasherske komponente u igri i ovisnosti o sistemu. McLemore je bolji šuter od obojice, što nije mala stvar obzirom da su u pitanju specijalisti, ali ne promjeni li stil igre, mogao bi biti ako ne promašaj, onda višegodišnji eksperiment u stilu Jeremya Lamba.

11. CJ MCCOLLUM

McCollum je u neku ruku žrtva lanjske eksplozije Damiana Lillarda, nakon koje je odjednom postalo normalno očekivati da će svaki super strijelac s osrednjeg sveučilišta napraviti NBA karijeru. Problem je što McCollum ima još gore playmakerske brojke i što je u svim atletsko-fizičkim mjerenjima prošao tek osrednje. Dakle, koliko god se Lillard zbog pedigrea nametao kao idealna usporedba, realnije combo poveznice su Gary Neal i Mardy Collins. Tko je Mardy Collins? Točno tako.

12. STEVEN ADAMS

Iako je Len po svim pokazateljima talentiraniji strijelac, Adams ima jedan ogroman plus - prednost u fizikalijama koja ga čini boljim skakačem i obrambenim igračem. Len je u svemu ok, Adams je u par stvari odličan, a to nije za baciti. Uostalom, to se vidi i iz projekcija - iako su i jedan i drugi na putu da završe kao back-up centri, Adams u svom folderu ima usporedbu s Okaforom, izuzetnim pozicionim braničem. Najdalje što je Len dogurao je Robin Lopez.

13. KELLY OLYNYK

Odmah to riješimo na startu - Olynyk je fizikalijama i atleticizmom gori prospekt od Muscale. To znači da neće moći igrati peticu usprkos solidnoj visini, a to pak znači da će puno teže dolaziti do minuta osim kao stretch četvorka. Međutim, kao stretch igrač ima veći potencijal i od Zellera i od Muscale, što jasno pokazuje njegova najoptimističnija usporedba - Troy Murphy.

14. GORGUI DIENG

Obzirom na godine, sposobnost da igra obranu i pod košem i na perimetru te sve bolji skok-šut, Dieng se po ničemu ne razlikuje od igrača poput Udoha (u najgorem slučaju) ili Gibsona (u najboljem). Dakle, solidan treći ili četvrti visoki, sposoban igrati bitne minute i u playoffu.

15. JAMAAL FRANKLIN

Franklin je zanimljiv all-round igrač kod kojega se uglavnom ističu slabosti (šut), ali ne i vrline (kreacija, obrana, skok). Činjenica je kako je njegov najveći problem tanka konstitucija, koja uz prosječan atleticizam služi kao poprilično dobar znak da nikada neće biti rasni swingman. Međutim, ni Iman Shumpert nije u stanju igrati obranu na obje bočne pozicije i svejedno ima ulogu u ligi kao presing igrač. Stoga bi problem mogla biti percepcija - umjesto da Franklina zamišljamo kao nedostojnog 3&D igrača, zašto ga ne gledati kroz prizmu Shumperta ili čak Ronniea Brewera? U svakom slučaju, mjesta u ligi za ovakav košarkaški IQ mora biti.

16. PIERRE JACKSON

Sada već zalazimo u sferu sumnjivih pickova. Jackson je solidan playmaker, brojkama ne toliko lošiji od Burkea, sposoban zabiti i vrtiti pick & roll. Ali, ovakvih igrača čak i na ovakvom draftu ima na desetke, što će uostalom pokazati i ova lista - do kraja će nam donijeti čak još 9 niskih bekova, što je jasan pokazatelj da je stvarno najlakše doseći nivo NBA lige ako igrate ovu poziciju.

17. ALEX LEN

Len na papiru izgleda solidno - dobra visina, može zabiti, skočiti i blokirati, a i solidno se kreće. Brojke pak otkrivaju slabašnog atletu upitnog IQ-a i energije, koji ni u jednoj vještini nije zaradio iznadprosječne ocjene. Obzirom da su komparacije koje se javljaju one s lanjskim pickovima poput Tylera Zellera i Myersa Leonarda, jasno je da ova pozicija nije toliko iznenađenje. Ali, tu stvarno moramo uzeti u obzir lošu situaciju na sveučilištu, kao i ozljede koje su ga pratile. Uglavnom, obzirom da centri ne rastu na grani, ako postoji šansa da će biti više Valanciunas nego Leonard, onda ga svakako treba uzeti puno ranije nego to ova lista sugerira. Ali, isto tako treba imati na umu da je povijest puna visokih bijelih promašaja koji su imali jednu zajedničku karakteristiku - nisu bili u stanju dominirati i ostaviti dojam visokog picka tijekom NCAA karijere.

18. NATE WOLTERS

Zanimljivo kako svi spominju McColluma kao novog Lillarda, a pri tome zaboravljaju Woltersa koji ima sličan pedigre. Doduše, Nate ima i nešto veći problem, još je slabiji atleta od McColluma i eksplodirao je relativno kasno, ali njegove šuterske kvalitete su neosporne. Obzirom da je pri tome i pravi play, mislim da nije pretjerivanje reći kako je bolji NBA potencijal od Jimmera.

19. JACKIE CARMICHAEL

Sada smo već u sferama specijalaca, a Carmichael to definitivno jeste. Izuzetan skakač i obrambeni igrač, Carmicheal ima fizikalije s kojima sutra može u bitku u svaki NBA reket. Talent za zabijanje je upitan, ali srce ni najmanje, tako da se ne treba iznenaditi ako pronađe za sebe mjesto na nekom playoff rosteru puno prije od nekih razvikanijih imena.

20. ANDRE ROBERSON

Roberson je još jedan podizač energije, ne toliko fizički moćan kao Carmichael, ali možda još bolji skakač i smetlar. U svakom slučaju jedan od boljih skakačkih specijalaca na draftu, tweener fizikalijama sličan Relandu Balkmanu, samo s top centarskom kvalitetom u skupljanju lopti.

21. TONY MITCHELL

Po svemu sudeći Mitchell bi mogao biti zanimljiva kombinacija šuta iz vana (u stilu Tollivera ili braće Morris) i vrhunskog atleticizma koji garantira hrpu blokada i skokova. Njegova igra se sastoji od puno više energije nego ona Perrya Jonesa, lanjskog izbora Thundera koji je imao slični pedigre i koji je nakon loše godine zamalo ispao iz prve runde.

22. ARCHIE GOODWIN

Slično Mitchellu, Goodwin je miks pozicija koji najviše podsjeća na Tonya Wrotena - izuzetan atleta sposoban za slash & kick igru, ali nije ni pravi play, a ni šuter. Međutim, ti mlazni motori u nogama vrijede pogleda iz bliza.

23. SHABAZZ MUHAMMAD

O kako su moćni pali. Nesuđeni prvi pick drafta na početku sezone, iz dana u dan pada na boardovima, a ni ovi rezultati mu ne idu u prilog. Doduše, usporedbe s Harrisonom Barnesom i Wilsonom Chandlerom jasno govore da će mu pad na draftu dobro doći kako bi se skrasio u boljoj sredini u kojoj njegove slabosti neće doći do izražaja jer nikome neće ni pasti na pamet da ga koristi kao prvu opciju. Solidan atleta, Shabazz je strijelac na boku koji će morati razviti šut kako bi dobio stalnu rolu u ligi jer njegove kreativne kvalitete u driblingu i postu nisu takve da može nositi momčad, kao što je bio slučaj u srednjoj. Međutim, razvije li šut za tri, kombinacija dobrih fizikalija mogla bi ga pretvoriti u solidnog igrača zadatka. Pitanje je samo hoće li se njegov ego moći nositi s ovakvim razvojem situacije.

24. SHANE LARKIN

Larkin je minijaturan čak i za mini playa, ali kombinacija brzine, šuta, driblinga i pick & roll igre trebala bi biti dovoljna da se izbori za ulogu back-up playa i strijelca s klupe. Zanimljivo kako mu se usporedbe kreću od nesibičnih asistenata poput Machada sve do 1 na 5 majstora poput Natea Robinsona.

25. PHIL PRESSEY

Ne spominje se nigdje, ali brojkama i karakteristikama nije daleko od Jacksona ili Larkina. Možda je stvar u tome da jednostavno nema mjesta u ligi za ovoliko 180 cm "visokih" bekova, makar ovaj bio i sin legendarnoga igrača Bucksa, Paula Presseya, do nedavno pomoćnog trenera u Clevelandu.

26. REGGIE BULLOCK

Bullock je ispodprosječni atleta koji će imati muke igrati obranu na NBA razini usprkos solidnim fizikalijama, ali je pri tome fenomenalan spot-up šuter, posebice za tricu. Praktički, to je jedino što radi, tako da usporedbe s Anthonyem Morrowom i Wayneom Ellingtonom ne čude. Međutim, kao što su njih dvojica pokazala, ako pri tome nisi u stanju igrati obranu, uzalud ti sav šut ovoga svijeta.

27. JEFF WITHEY

Uf, usporedbe s Thabeetom i Cherokee Parksom baš i ne obećavaju, kao ni olovo u tenisicama. Ali, izuzetna dužina i sposobnost čuvanja obruča možda u njegovom slučaju donesu malo uspješniju karijeru.

28. TIM HARDAWAY JR

Evo još jednog igrača u svemu solidnog, a u ničemu posebnog. Problem koji Hardaway ima u odnosu na jednog Portera ili KCP-a je što nema niti sjajne fizikalije, dakle bliži je ulozi neke dvojke specijalizirane za šut iz vana nego ičemu drugome. A, kako nije ni neki šuter, pitanje je može li se transformirati u combo-beka? Njegovoj najbližoj usporedbi, Dominiqueu Jonesu, to nije uspjelo.

29. MASON PLUMLEE

Plumlee je predobar i preborben atleta da završi kao tek još jedno drvo u nizu, ali smetlarske brojke i usporedbe s veličinima poput Parksa, brata Milesa i neponovljivog Sacrea (njegovo prezima fonetski odaje sve tajne) ukazuju da ga upravo takva budućnost čeka.

30. KENNY KADJI

Kadji je praktički zaboravljen nakon turnira, ali izuzmemo li strah od njegovih godina i već dosegnutog plafona, činjenica je da se radi o solidnom košarkašu. Doduše, i o igraču s jednim jedinim trikom zvanim pick & pop. Ali, zar u doba šuta iz vana upravo takvi nisu dragocjeni?

31. ISAIAH CANAAN

Još jedan combo play, kojemu je plafon uloga trećeg playa, a idealna usporedba Nolan Smith.

32. ERICK GREEN

Još jedan combo bek kojemu je usporedba Nolan Smith - znači, još jedan NCAA igrač s mudima koji će nestati u NBA. Osim ako ne završi u Miamiu - druga usporedba je Norris Cole, što jasno govori da bi strijelac kao Green mogao imati ulogu u ligi samo ako završi u idealnoj situaciji. Ili to možda govori da bi Heat mogao Colea zamijeniti jednim mailom.

33. ALLAN CRABBE

Crabbe je na sveučilištu navikao koristiti gomile blokova i sistem da dođe do šuta, a u NBA neće imati taj luksuz, što znači da će morati igrati 3&D rolu. Ni fizikalije ni atleticizam mu nisu bajni, ali ono zbog čega otpada su užasne all-round brojke. Iako u njegovim projekcijama ima i tragova Terrencea Rossa, najbolja usporedba je ona s Antoineom Wrightom. S kim? Točno tako.

34. DESHAUN THOMAS

Thomas je igrač bez pozicije za NBA uvjete, ali, ako je jedan Landry Fields zaradio milijune, onda može i on dobiti šansu. Thomas će skakati i zabijati, ali ostanak u ligi ovisi prije svega o tome hoće li moći igrati obranu na perimetru. Uspije li, a to bi značilo da je potpuno promijenio ulogu u odnosu na ono što je igrao na sveučilištu, onda mu treba skinuti kapu.

35. RAY MCCALLUM

McCallum je solidan combo bek, solidnog dometa koji bi mogao igrati spot up ulogu na svojoj poziciji. Kada bi bilo potrebe za još jednim niskim bekom na ovom draftu.

36. LORENZO BROWN

Brown je pravi play, bez ovih combo dodataka, ali to je ujedno i problem jer znači da nije u stanju zabiti dovoljno. Izbora za tu ulogu ima toliko da ne vidim uopće smisla truditi se oko njega.

37. ERIK MURPHY

Murphy je valjda sporiji od Witheya, ali ima IQ tipičan za četvorke s Floride (Parsons, Lee, Horford) i ima legitimni NBA domet za tri. Matt Bonner 2.0?

38. MYCK KABONGO

Još jedan mini play koji bi mogao odraditi posao trećeg playa u ligi. Jasno vam je koliko je to bitno. I jasno vam je koliko su ovi ostali prospekti bili loši kada ih je u prašini ostavio čovjek čiji je domet radno mjesto na koje čeka tisuće legitimnih kandidata.

39. CJ LESLIE

Zanimljiv igrač zbog kombinacije pozicije, atleticizma i driblinga, ali ujedno i tweener bez šuta i mišića, osuđen postati Hakim Warrick kako bi preživio par sezona.

40. RYAN KELLY

Kelly ima mrvicu veće atletske mogućnosti igrati obranu na NBA razini od Murphya, ali nema njegovo tijelo četvorke da se gura u sredini. Da ih je kombinirati, dobili bi solidnog člana rotacije, ovako imamo tek dva spora šutera koji će završiti na više postera nego će zabiti trica. Ako ikada i zaigraju u ligi.

25Jun/1311

FREE YOUR AGENTS

Posted by Gee_Spot

March madness je ništa prema ljetnom ludilu koje nam svake godine priušti NBA - dojmovi sjajnog Finala se još nisu ni slegli, a već su pred vratima draft i početak tržnice. Uz nadu da će se tijekom ovogodišnjeg drafta dogoditi i poneki trade, krajnje je vrijeme za baciti još jedan pogled na ponudu u oba smjera. Sutra tako ide finalna draft lista, a danas je red na klasičnu tržnicu uz nekoliko uvjeta.

Prvo, baziramo se samo na igračima kojima je IOR veći od 40 bodova, dakle držimo se razine talenta koja garantira ako ne startne, onda barem ozbiljne minute s klupe. Zatim pokušavamo što realnije sagledati njihove opcije obzirom na stanje tržišta, a na kraju im određujemo vrijednost u skladu s IOR bodovima i specifičnim okolnostima, kako bi lakše pratili tko će dobiti više dolara nego bi trebao, a tko manje.

Pogled na trenutno salary cap stanje svih 30 klubova govori da je više od 300 milijuna dolara prostora spremno za podjelu, a to bi teoretski trebalo biti sasvim dovoljno da svi današnji akteri dobiju koliko zaslužuju. Problem je u tome što će neke momčadi sigurno potrošiti dio slobodnog prostora za nekakav trade (najočitiji primjeri su Pistonsi i Cavsi kojima treba jedan pošteni veteran na boku i koji bi, ako Iggy ostane u Denveru, svoje resurse trebali usmjeriti na igrače tipa Granger ili Deng), a neke će se zadovoljiti i ostvarenjem minimalne potrošnje (ove godine bi minimalni salary cap trebao iznositi 90% od dopuštenog, dakle negdje oko 52-53 milje), tako da će se ponuda i potražnja opet ujednačiti korištenjem Bird prava, odnosno ostankom u matičnom klubu.

Kada dodaš strah od poreza i mizernu draft klasu, sve ukazuje da bi promjene mogle biti minimalne i da će se sljedeća sezona više vrtiti oko zadržavanja stečenih pozicija nego oko stvaranja novih. Međutim, to je ionako samo racionalna misao, a vrlo dobro znamo da, kada su u pitanju ambicije NBA vlasnika i nagon za preživljavanjem GM-ova, racionalnost često biva stavljena u stranu.

U svakom slučaju, bit će zadovoljstvo pratiti svaku promjenu, koliko god minorna bila, a sada se bacimo na određivanje vrijednosti uz još jednu napomenu - igrače poput Arize, Mariona, Marvina Williamsa, Diawa, Rusha ili Artesta sam preskočio jer nema teoretske šanse da odbace zadnju godinu ugovora pošto im nitko ne bi bio spreman ponuditi sličnu cifru (većina ih se do sada i službeno odlučila za ostanak), tako da su u obzir došli samo UFA i RFA statusi plus oni koji su javno iskoristili opcije da to postanu (Iggy, Ellis) ili o tome još razmišljaju (AK-47).

MAX VETERANI VRIJEDNI SVAKOG CENTA, IZNAD 15 MILJA

1. CHRIS PAUL, IOR 132

Obzirom na Docov dolazak i gomilu aktivnosti iskazanih od strane uprave u kojima je Paul sigurno imao utjecaja, sve manje su šanse da CP3 ode iz Los Angelesa. U Clippersima ima garantiranih 5 godina s 20 milja u prosjeku tijekom tog perioda, ima jezgru koja mu garantira 5 kvalitetnih playoff nastupa, ima ambicioznu upravu (da, znam, nevjerojatno) spremnu pratiti njegove želje i, što je najvažnije, apsolutni je šef. Zašto ostaviti sve ovo radi nepoznatoga?

Jedini klub u kojem bi donekle mogao stvoriti ovakav kontekst je Atlanta, ali čak da se on i Dwight pridruže Horfordu i pri tome se odreknu milijuna, ostaje otvoreno pitanje slaganja ostatka rostera. Opcije poput Dallasa ili Houstona traže još veća odricanja i donose još manje sigurnosti, tako da mislim kako možemo s 100% sigurnosti reći da CP3 ostaje u Clippersima. I to vrlo izgledno za max iznos (prva godina oko 18 milja) koji će im u kombinaciji s Blakeovim novim ugovorom (prva godina počinje teći s ratom od 16 milja) zatvoriti salary cap, ali ne toliko da izgube prava na puni midlevel i bi-annual iznos, što znači da će imati još 7 milja za pojačanja (ne mogu ih kombinirati, ali bi trebalo biti dovoljno za zadržati Barnesa i npr. dovesti Korvera ili Piercea ako bude slobodan).

2. DWIGHT HOWARD, IOR 106

Dwight uvijek može ostati u Lakersima i uzeti max na kvadrat (godine + lova), dakle životariti 5 godina i ubrati preko 110 milja. Ili može iduće 4 sezone posvetiti borbi za naslov i potpisati za Rocketse kao što to želi GM Chandler Parsons. Dapače, obzirom da bi se Houston trebao dodatno oslabiti kako bi napravili mjesta za njegovih 18-19 milja u prvoj godini, Dwight bi napravio sjajan potez kada bi pristao na malo sniženje u LeBron-Wade-Bosh stilu, dakle prvu ratu bližu brojci 15 nego 18, čime bi, osim što bi ostavio još novca na stolu, definitivno zaustavio lavinu negativnih komentara koji će ga neminovno dočekati ako napusti i Lakerse. Međutim, tako bi barem dokazao da mu je stalo do pobjeđivanja više nego do brendiranja.

Sve ostalo nije izgledno, Atlanta je teoretski dobra opcija za ponoviti recept Heata, ali uvijek se javlja pitanje vremenske konstrukcije - koliko će Ferryu trebati da zaokruži roster ako bi mu tri igrača zauzela salary cap? Plus, zar Houston s Hardenom i već formiranom kulturom i jezgrom nije još bolja prilika? I uz to imaju Lina i Asika kao zanimljive i pokretne dijelove koji se mogu pretvoriti u pojačanja. Dallas pak ima previše nejasan plan, koliko god Cuban bio dobar trgovac, ni Paul ni Howard ne žele čekati još godinu da bi se borili za naslov.

NEPROCJENJIVI IGRAČI, IZNAD MOĆI MASTERCARDA

3.ANDREW BYNUM, IOR 97

Do prije godinu dana Bynum je bio max igrač, ali nakon još jedne sezone suludih zapleta i brojnih operacija, nemoguće je utvrditi koja je njegova realna cijena. IOR ga i dalje smatra rasnim all-star igračem, ali IOR nije kugla u kojoj se ogleda budućnost, već sistem temeljen na prošlim zaslugama. A tko može znati kakve ovaj današnji Bynum ima veze s onim od prije dvije sezone?

Ovo je dakle čista kocka. Kada bi barem znali da može ostati u komadu, netko bi mu sigurno ponudio max jer u ligi u kojoj nemaš ni 15 franšiznih igrača, franšizni centar nema cijene. Samo, tko je danas dovoljno lud ponuditi mu oko 16 milja godišnje tijekom iduće 4 sezone, pogotovo obzirom na povijest lige krcatu visokim igračima koji su pod teretom ozljeda jednostavno nestali? Dakle, treba pronaći nekakvu sredinu, stoga bi realno bilo očekivati da netko ponudi 2 garantirane godine po 12 milja. To se čini razumnim, a usput i cijelu priču čini zanimljivijom.

Naime, ako Sixersi neće iskoristiti svoju početnu prednost (prava na petu godinu), onda nema razloga da Bynum izabere momčad koja ne ide nigdje. Pogotovo jer ima puno boljih opcija. Od Blazersa, koji bi taman stali u ovaj cjenovni okvir i koji bi tako kompletirali potencijalno zastrašujuću petorku, do momčadi poput Houstona ili Dallasa koji bi se mogli okrenuti njemu ako će već ostati bez Dwighta. Atlanta uvijek može otpuhati cijenom koga želi ako to želi, a ne treba zaboraviti ni Cleveland koji se već spominjao u kombinacijama prošle godine i koji bi s njim na rosteru već mogao sanjati o opasnom playoff potencijalu.

Ali, u tom i je problem, sve je ovo samo san. Postoji prihvatljivi rizik, postoji rizik koji vas može baciti unazad nekoliko sezona. Sve ovisi o tome za koji se put odlučite. I koliko će Bynum biti u stanju pružiti na parketu. Razum pak govori da je sve duže od dvije sezone i više od 12 milja previše opasno.

4. DAVID WEST, IOR 90

West je igrač koji bi svojom kombinacijom iskustva i talenta preko noći preporodio playoff momčad, ali nalazi se u idealnoj situaciji i jednostavno ne bi trebao ni ugledati tržište. Iako bi realno mogao tražiti 12 milja po sezoni, obzirom na skori 33-i rođendan i status koji uživa u svlačionici Pacersa, realnoj je očekivati njegov ostanak po sličnoj rati kao i do sada. Možda čak i manjoj od 10 milja, ovisno o dužini ugovora. Jednostavno, ovo je idealna situacija i za njega i za klub i trebali bi se naći u sredini nakon što sagledaju širu sliku, ako to već nisu napravili.

5. MANU GINOBILI, IOR 83

Manu je u sličnoj situaciji kao West što se tiče vrijednosti koju donosi svom klubu i koja bi se teško mogla replicirati u nekom drugom scenariju prvenstveno obzirom na godine. Ono po čemu nije sličan Westu je činjenica da vanjski igrači brže stare od visokih, a Manuov pad je očit. Čak i u limitiranoj roli, on je danas teško išta više od treće opcije, što u kombinaciji s godinama znači da teško igdje može dobiti više od 8 milja. Spursi bi mu obzirom na zasluge takav ugovor trebali ponuditi bez puno razmišljanja, a i Manu bi ga isto bez razmišljanja trebao prihvatiti jer nema šanse da igdje napravi toliko kao u Popovom sistemu. Dakle, ovdje je sve stvar dogovora, odnosno granice - hoće li Spursi ići do 10 milja za još godinu ili će Manu biti spreman prihvatiti iznos bliži midlevelu za možda još dvije sezone?

KLASA ISPOD MAXA, 10 DO 15 MILJA

6. ANDRE IGUODALA, IOR 82

Denver je ostao bez GM-a i trenera, stoga je teško očekivati da će pustiti da im odšeta možda i najbolji igrač. Iggy nije ostavio mjesta sumnji, odustao je od zadnje godine ugovora teške 16 milja kako bi potpisao dugoročan ugovor. I iako nije isključeno da netko ode toliko daleko i ponudi mu 60 milja za 4 godine, ostanak u Denveru za malo veći iznos, ali i godinu više, nekako je najrealniji. Da li je 70 milja za 5 godina puno? Ne, to je granica za rasnu drugu bananu i sasvim dovoljno da Iggy zanemari činjenicu da je Denver kao franšiza zapeo u mjestu, što će teško promijeniti i dolazak Shawa na mjesto trenera.

Naime, alternative su uglavnom mlade momčadi poput Pistonsa i Cavsa koje, iako imaju zanimljive jezgre, ne nude instant uspjeh. Dakle, Iguodala je kao veteranski lider potrebniji njima nego oni njemu, a to uvijek diže cijenu (u Cavse bi se vjerojatno uklopio sjajnu kao razigravač za Irvinga, dok bi u Detroitu njegov problematični šut u kombinaciji s Monreom i Drummondom vjerojatno ubrzo postao problem). A ako bi već ganjao lovu, ne treba iz kombinacija isključiti Hawkse koji imaju rupu na bokovima koju bi Iggy fino popunio (jasno, ne čistiš salary cap da bi lovu trošio na drugu ili treću bananu, stoga je teško očekivati da će se Ferry uopće uključiti u licitaciju).

7. NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 81

Po IOR-u ispada kako bi Wolvesi bili blesavi da ne matchiraju bilo koju ponudu za Peka do 12 milja, što je praktički max teritorij obzirom na njegov staž (ako sam dobro računao, njegov max je manji od 14 milja koje je Hibbert dobio lani). Momčadi kojima je Peković zanimljiv, poput Blazersa, tako dolaze u situaciju da se znoje uzalud, a na što su Blazersi ionako navikli zadnjih godina (epizode s Millsapom i Hibbertom). Sve ukazuje na to da će ga Minnesota zadržati, dakle nekih 36 milja za tri sezone uz opciju za četvrtu vjerojatno tešku 13 do 15 milja. Istina, Pek je limitirana treća opcija malih all-round vrijednosti, ali s Rubiom i Loveom uokolo dokazano je ubojit. Pojačaju li se Wolvesi šuterima i ostane li Kirilenko, ovo je playoff momčad, tako da se tu nema što razmišljati, jezgra mora ostati na okupu, pogotovo ako Saunders misli zadržati Lovea nakon isteka njegovog mini-max ugovora.

8. JOSH SMITH, IOR 79 IOR

Smith se vjerojatno i dalje nada maxu od oko 18 milja, netko će mu sigurno ponuditi 15, a IOR jasno kaže da je čovjek teško vrijedan više od 12. Ozbiljne momčadi gledati će na njega uglavnom kao na plan B. U Atlantu se ne vraća, Houstonu ne podiže značajno razinu talenta (dobro bi se uklopio u njihov run and gun, ali i dalje bi to bila momčad za prvi krug playoffa), tako da se čini kako je Smith osuđen na ponude momčadi u rebuildingu koje si mogu priuštiti luksuz preplate igrača koji je više ime nego klasa. 48 milja za četiri godine? To bi bio nekakav max u granicama razuma (jasno, za momčad tipa Sunsa koje tek kreće u rebuilding, ne i za momčad poput Rocketsa koja nadograđuje playoff jezgru) koji uzima u obzir njegov staž i kvalitete, sve preko je apsolutno bacanje novca.

9. PAUL MILLSAP, IOR 77

Za razliku od Smitha, Millsap se ne zanosi time da je išta više od šljakera, što znači da će ga biti moguće dobiti za razumniju svotu. Negdje između 10 do 12 milja, na 4 godine, za ovakvog solidnog all-round igrača je više nego prihvatljivo. Prva opcija je i dalje Utah koja bi imala koristi od ovakvog šestog igrača i veterana koji bi pomogao mladima u tranziciji prema većim ulogama. Tu su naravno i momčadi poput Sunsa i Bobcatsa kojima trebaju kvaliteta i iskustvo, a, slično Smithu, Millsap igra i kao plan B za Houston, Dallas i ostale velike igrače koji će ostati bez Paula i Howarda. Čak i Portland u njemu može naći solidnu utjehu ako ne dovedu centra, kao i Denver ili Spursi ako ostanu bez Iguodale ili Splittera. Definitivno igrač oko kojega će se puno toga lomiti ako ga Jazz pusti - netko bi mogao ići čak i do 50+ milja za 4 godine u trenutku "inspiracije" i panike.

9. AL JEFFERSON, IOR 77

Jefferson vrijedi 10 do 12 milja, ali problem se javlja u tome što za razliku od Millsapa nije all-round igrač. Ako ga želite maksimalno koristiti, morate ga staviti u centar vašeg napada, a onda se možete pozdraviti od toga da ste ozbiljna momčad. Zato Big Al igra samo kao sporedan igrač na rosteru izazivača (a to neće biti zbog cijene) ili na rosteru nekakvih Bobcatsa ili Sunsa. Zadržati ga u Salt Lake Cityu nema smisla (što ne znači da nije moguće), Rocketsi, Mavsi i Hawksi imaju dovoljno bistar management da znaju da s njim na rosteru ne idu nigdje, tako da možemo očekivati nekakvih 45 do 50 milja za 4 godine od Bobcatsa koji bi ovim potezom dali nekakav integritet svojoj franšizi. A Big Al bi nastavio biti Big Al i nabijati brojke bez značenja.

KLASA IZNAD MIDLEVELA, 6 DO 10 MILJA

11. ANDREI KIRILENKO, IOR 73

AK-47 trenutno ima garantiranih 10 milja kojih će se odreći samo ako ga iza ugla čeka višegodišnji ugovor (ima vremena do kraja mjeseca da se odluči). 24 milje za tri godine za ovakvog igrača ne bi bile kraj svijeta, iako uvijek postoji taj rizik od ozljeda. Mislim, Minnesota bi mu već nešto slično ponudila da je ostao Kahn, ovako je upitno što će učiniti Saunders. Sve više se čini da će Andrei uzeti već garantiranu lovu i tek sljedeće ljeto razmišljati o novim opcijama.

12. TIAGO SPLITTER, IOR 71 IOR

Spursi će se teško odreći igrača koji je prošao njihovu akademiju, osim u slučaju da neka momčad poput Atlante (sumnjam da bi Ferry to napravio svom klubu, ali čovjek zna koliko je bitan pravi centar, posebice centar s IQ-om) da nemoralnu ponudu. Dakle, sve što se bude vrtilo oko 10 milja San Antonio će matchirati. Opcija je i Portland, oni toliko žarko žele zaštiti Aldridgea od raubanja pod košem da nije isključeno kako će sav prostor usmjeriti na Splittera svjesni da im je Peković ionako neuhvatljiv (na njihovom mjestu ja bi se posvetio isključivo Sunsima kojima bi za Gortata ponudio Leonarda i ovogodišnji pick). Odreknu li se Spursi svog Brazilca, uvijek se imaju vremena okrenuti nekim od već spomenutih igrača, iako bi ih Millsap ili Smith stajali puno više.

13. BRANDAN WRIGHT, IOR 68 IOR

Wright je drugu godinu za redom odradio sjajan posao za Dallas kao treći visoki. Tip ima dvije vještine u svakom smjeru, zabija otpatke fantastičnim postotcima i izuzetan je pick & roll igrač u napadu, a u obrani odlično blokira iz pozadine i sjajno se kreće u obrambenim preuzimanjima. Iako nema masu za peticu, protiv drugih postava u stanju je i to odraditi solidno, dakle nekog značajnijeg razloga da mu netko ne da spomenuti iznos nema. Naravno, kroz njega nikada nećete moći vrtiti napad i njegova kreativnost, a često i IQ, ozbiljno ga limitiraju, ali visoke atlete imaju ovakvu cijenu. Ako uzmemo u obzir da je na tržištu danas realno Splitteru dati 10 milja, onda Wright definitivno ne bi trebao biti upitan za 6, ali tu se javlja problem pedigrea. Iako lutrijski talent, Wright je godinama bio usporen ozljedama, tako da ove dvije zadnje solidne sezone prolaze uglavnom ispod radara. Što znači da postoji ozbiljna šansa da ga se netko dočepa debelo ispod cijene.

13. KEVIN MARTIN, IOR 68

Dani Martina kao ozbiljne opcije su izgleda prošli, ali čovjek još uvijek može zabijati, a to još uvijek vrijedi malo više od midlevela. Obzirom na godine, a i činjenicu da je rijetko bio dio ozbiljnog rostera, ostanak u Oklahomi za mali popust čini se realan, kao šesti igrač sjajno je funkcionirao i to bi trebala biti rola koja mu savršeno odgovara i ubuduće.

15. JR SMITH, IOR 65

Slično kao i Martin, Smith nije ozbiljna top opcija, ali može zabijati tako dobro da će vas natjerati da pomislite kako jeste. Dokazano idealan kao igrač s klupe, odlično bi došao bilo kojem izazivaču u potrazi za pojačanjem na perimetru. Tri garantirane godine za 20 milja više se ne čine pretjeranim iznosom, čovjek je dovoljno sazrio da znaš kako će tijekom tog perioda dati sve od sebe uz minimum problema. Ipak, obzirom da je Smith tip kojemu gode svjetla reflektora, Knicksi su i dalje realna mogućnost zbog Bird prava, a i odlazak Kidda smanjio im je iznos poreza, tako je 20 milja, ali za 4 godine u njihovom slučaju, realno. Doduše, Knicksi nemaju potpuna Bird prava jer je JR na rosteru dvije nepune godine, ali neće im ni biti potrebna jer teško da će se itko upustiti u rat za njegove usluge do te mjere da ih izbaci iz trke (a za to bi trebalo ponuditi više od 8 milja).

16. MONTA ELLIS, IOR 60

Bucksi su mu navodno ponudili lovu dostojnu solidne druge opcije (36 milja za 3 godine), koju je Ellis odbio jer mu je očito puna kapa Wicsonsina i usput se odrekao garantirane zadnje godine teške 11 milja. Sad, kada bi znali da neće dobiti nešto slično, rekli bi da se radi o lošem poslovnom potezu, ali ovo je NBA, liga u kojoj iz nekog razloga ljudi i dalje Ellisa smatraju kreatorom oko kojega se da izgraditi napad umjesto kreatorom za promjenu ritma. Čovjek pleše na granici između treće opcije i igrača zadatka, što je popriličan znak da ne vrijedi 10+ milja po sezoni, ali tko može reći da toliko neće dobiti? Slash & kick combo igrači doslovno rastu na grani, ali dok god se njegova lakoća zabijanja (i promašivanja) smatraju nečim posebnim, ponuda većih od midlevela će biti. Realan ugovor bi bio negdje oko 18 do 20 milja za tri godine, sve preko toga je pretjerivanje.

16. TONY ALLEN, IOR 60

Tony je uhvatio poprilične godine, zato je očito da mu novi ugovor neće biti dugoročan, ali i dalje vrijedi malo više od midlevela, iako će teško dobiti više od istoga. Ovakav profil igrača čiji doprinos je vidljiv isključivo u obrani prije svega je od koristi ozbiljnim momčadima, stoga je ostanak u Memphisu i dalje prva opcija, kao i prelazak u izazivača koji ima pravo na puni midlevel.

16. KYLE KORVER, IOR 60 IOR

Iako je i on već u poznim godinama, obzirom na catch & shoot prirodu njegove igre, Korver bi barem još 3 sezone trebao terorizirati ligu šutem iz vana. Dakle, bilo koja ozbiljna momčad koja drži do sebe nema se što razmišljati, puni midlevel i ugovori od 15 milja za tri godine su minimum, a uz malo rizika isplati se ponuditi i nešto više (18 milja, 3 godine, to je nešto što bi npr. Pacersi morali dati bez puno razmišljanja, pogotovo ako se u međuvremenu riješe Grangera).

19. JJ REDDICK, IOR 57

Još jedan snajper za čije usluge bi liga trebala stajati u redu. Kako je u najboljim godinama, Reddick može opravdati i ugovor od 30 milja za 4 godine jer bi u adekvatnom sistemu bez problema mogao biti i starter, ne samo tricaš s klupe. Jasno, dosta toga ovisi i o njegovim imperativima - ako prije svega želi igrati za izazivača, onda su 24 milje za 4 godine optimum, kao i eventualni midlevel ugovor za neku momčad koja nema prostora na salary capu, ali zato ima temelje za lov na naslov.

PUNI MIDLEVEL IGRAČI, 5+ MILJA

20. MIKE DUNLEAVY, IOR 54

Iako produkcijski nije upitno da Mike zaslužuje barem dvije godine na punom midlevelu, godine i sklonost ozljedama možda ga primoraju da razmisli i o popustima kako bi za sebe pronašao idealnu situaciju. Osobno, ovaj trojac bijelih šutera (Kyle, JJ, Mike) smatram vrhuncem tržnice - zamislite da Pacersi potpišu dvojicu od navedenih, koliko bi im porasle šanse iduće godine protiv Heata? Uglavnom, veteranski minimum ne dolazi u obzir, tako da Heat ispada iz kombinacija, ali pola midlevela kako bi opet zaigrao u Indiani ili Warriorsima itekako su primamljive opcije.

20. JEFF TEAGUE, IOR 54

U četiri godine Teague nije dokazao da je vrijedan ugovora ozbiljne opcije, ali, u ligi u kojoj je Jrue Holiday all-star i u kojoj Ellis dobiva ponude od 12 milja godišnje, nije nemoguće zamisliti da mu netko ponudi 8 milja u prosjeku za 4 sezone. Sve ovisi o tome koliko ga Hawksi žele zadržati i kakva će biti potražnja. Realno, midlevel možda stvarno zvuči malo za igrača koji je u 24-oj godini pokazao napredak, ali problem je što bi to vrlo lako mogao biti i njegov vrhunac. Playmakeri, pogotovo ovi prosječni, sazrijevaju vrlo rano, a vezati se velikim ugovorom uz poziciju koju je najlakše popuniti nema previše smisla. Hawksi si mogu priuštiti ponuditi 30 do 35 milja za 5 godina, ali sve preko toga bilo bi previše.

20. TYREKE EVANS, IOR 54 IOR

Teško je reći kakav će status prema njemu zauzeti nova uprava, ali da je po staroj, Evans bi vjerojatno odšetao i time ojačao neku lukavu momčad za kikiriki. Ovako, realno je očekivati da će novi GM matchirati svaku ponudu koja bude u rangu midlevela, dakle nekih 20 milja za 4 sezone, osim ako ne osjete da je ipak najbolje okrenuti novu stranicu. U tom slučaju bi momčad poput Spursa mogla za male pare pronaći svog novog slash & kick gurua s klupe.

20. JARRETT JACK, IOR 54 IOR

Jack je ponajbolji back-up play u ligi i instant strijelac prve klase, uz to i dokazani veteran i lider, dakle kao takvoga ga treba adekvatno i platiti te je midlevel razina realna cijena. Problem s Warriorsima je što su debelo iznad capa i eventualno produženje s Jackom oduzelo bi im većinu drugih opcija (ostali bi bez punog bonus midlevela za dovesti igrača sa strane gotovo sigurno), a pitanje je koliko ima smisla vezati se ipak uz sporednog igrača (po svemu što se moglo čuti od GM-a Myersa, samo je jezgra bitna). Ako više nema straha od Curryevih gležnjeva, vjerojatno ćemo gledati kako Jack odlazi za 15 milja na tri godine u neku novu sredinu.

24. BRANDON JENNINGS, IOR 53

Za njega možemo reći isto što i za Teaguea - ničim nije pokazao da vrijedi više od midlevela; možemo razumijeti ako mu netko da 7-8 milja godišnje; na kraju balade netko će mu dati 10+ po godini. Jennings je dobar napadač, možda malo problematičnog izbora šuta, ali solidan pick & roll play koji bi u pravom sistemu i u pravim rukama (ako ikada sazrije kao osoba, jasno) mogao odraditi dobar posao. Ali, zaboravite na all-star produkciju i ulogu nositelja. Dakle, svaki pravi GM samo bi si trebao postaviti sljedeće pitanje - da li bi radije iduće dvije godine imao Jenningsa za 20 milja ili Beverleya za desetinu tog iznosa? Jer, razlike među njima su puno, puno manje od nesrazmjera u plaćama.

24. CHRIS ANDERSEN, IOR 53

Obzirom na godine i limitirane minute, puni midlevel više nije opcija, iako će Birdman barem po IOR-u uvijek opravdati takav iznos. Bitno je istaknuti da vrijedi puno više od minimalca, a to znači da će Heat, ako ga misli zadržati, morati potrošiti svoj porezni midlevel (težak 3 milje umjesto 5 koliko iznosi onaj od momčadi koje ne plaćaju porez) na njega. Osim ako se Birdmanu nije toliko svidjelo na Floridi da je spreman potpisati za veteranski minimum, što nije isključeno. To su prednosti kada imate LeBrona Jamesa na rosteru.

26. NATE ROBINSON, IOR 52

Izgleda da Robinson postaje sve bolji što ide stariji, što je totalno netipično obzirom na rolu combo strijelca. Puni midlevel vjerojatno ne dolazi u obzir zbog kombinacije godina i ne baš sjajne forme u ranijim sezonama, ali nije nemoguće zamisliti da mu netko da 10 milja za tri sezone kako bi glumio revolveraša na 20 minuta. Jedino što je sigurno da će njegov agent u svakom razgovoru izvući snimku završnice protiv Netsa u G4.

26. MATT BARNES, IOR 52

Barnes nikako da zaradi višegodišnji ugovor zbog svoje jezičine, ali Clippersi bi bili ludi da ga puste da odšeta bez da ga pokušaju zadržati kombinacijom godina i dvogodišnje iznimke (2 milje puta dvije godine). 4 milja za dvije godine malo su za ovakvog podizača energije, ali Barnes bi se možda i zadovoljio kombinacijom ozbiljnog playoff rostera i sigurnosti (naravno, druga godina bi trebala imati timsku opciju jer nikada ne znaš koliko će Barnes moći izdržati da ne nokautira nekoga na treningu).

28. JOSE CALDERON, IOR 51

Kao što smo već rekli, plaćati back-up playa u razini midlevela je suludo, tako da sve ovisi o Calderonu. Ako želi igrati u ozbiljnoj momčadi, onda 3 milje za jednu sezonu kao back-up u Spursima ne zvuče loše. Ako mu se to pak čini preranim stupanjem u drugi plan, uvijek se može vratiti u Španjolsku gdje će za sličan novac imati puno bolji status. Nije nemoguće zamisliti da ga Detroit zadrži kao mentora za pristojan ugovor od tipa 15 milja za tri sezone, ali možda bi najbolje bilo čekati da vidi što će se dogoditi u Dallasu ili Salt Lake Cityu. Tim momčadima prijeti ozbiljna rupa na jedinici, a imaju dovoljno love da je zakrpaju masnim ugovorom od jedne do dvije godine. 8 milja Calderona na godinu čine se boljim izborom od 40 milja Teagueu na 4 godine, ako već krpaš roster.

29. CARL LANDRY, IOR 50

Iako je Warriorsima izuzetno bitan kao treći visoki, momčad koja ponudi 15 milja za 3 sezone vjerojatno će ga odvesti iz zaljeva. Gotovo je sigurno kako će iskoristiti opciju kojom će se odreći zadnje godine teške 4 milje, dakle pred Myersom je ozbiljan izazov. Teško je naći igrača sposobnog pružiti Landryevu razinu talenta za ovaj novac, puno teže nego pronaći zamjenu za Jacka. A pustiti obojicu da odšetaju bilo bi kontraproduktivno.

KLASA POLA DO PUNOG MIDLEVELA, 3 DO 5 MILJA

30. CHAUNCEY BILLUPS, IOR 48

Chauncey može birati veteranski minimum gdje god poželi (već je spominjao Miami), možda i nešto veći iznos ako bi nekome njegovo iskustvo bilo od posebnog značaja, iako je teško zamisliti da će napustiti Clipperse ako uopće želi igrati još jednu sezonu. Ozljede i godine su učinile svoje, on možda može pružiti dobre partije kada igra, problem je samo što se više ne možeš osloniti na to da će igrati.

30. MARTELL WEBSTER, IOR 48

Webster je konačno uspio spojiti sezonu bez ozljeda u kojoj je dokazao da je sposoban biti solidan 3&D igrač, sada je samo pitanje koliko u Washingtonu vjeruju da je to u stanju ponoviti. Dodatan je problem što već imaju dovoljno bočnih igrača, tako da je teško očekivati da će Webster dobiti 5 milja godišnje usprkos lutrijskom pedigreu. 3 milje za jednu godinu, uz dodatnu momčadsku opciju za sličan iznos? Čovjek je ubacivao više od dvije trice po utakmici uz 42% šuta, tu se nema što misliti.

32. GERALD HENDERSON, IOR 47

Iako je još uvijek upitan kao šuter, Henderson je pokazao dovoljno kvaliteta da se Bobcatsi ne bi trebali previše misliti oko toga da mu daju ugovor na 5 milja godišnje, pogotovo u njihovoj situaciji u kojoj je svaki prosječni NBA talent zlata vrijedan. Teško je očekivati da će netko sa strane stati ovakvom razvoju situacije na put, baš zato što se u 4 sezone Henderson nije potvrdio kao definitivni 3&D potencijal.

33. DEVIN HARRIS, IOR 46

Njegovi dani kao startera su prošlost, osim u nekoj epizodi plaćenika spomenutoj ranije kod Calderona. Ali, npr. zašto ne bi pristao na 6 milja za dvije godine od Pacersa ili nekakve momčadi sličnog profila?

35. ANDRAY BLATCHE, IOR 46

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zato bi u pravila salary capa trebalo uvesti pravilo da je igračima poput Blatchea zabranjeno dati više od 3 milje godišnje i išta duže od jedne garantirane sezone. Ipak, Netsi će vjerojatno riskirati, nemaju prostora da nadoknade gubitak ovakvog igrača, stoga je nekih 10 do 12 milja za tri sezone realno očekivati. Makar to značilo da će Blatche nestati u akciji sve do sezone 15/16.

36. DARREN COLLISON, IOR 45 IOR

Danas definitivno znamo da je Collison back-up play, a o takvima smo već sve rekli. Nije puno gori od Brandona Jenningsa - daj mu neograničene minute i neograničen broj lopti i dobit ćeš sličan učinak. Poanta je da to ovaj put dobiješ za 3 do 4 milje godišnje, na kratkoročnom ugovoru, uz 20 minuta po večeri.

37. OJ MAYO, IOR 45

Jadni OJ, prvi dio sezone pokazao je kako bi mogao biti čak i startna dvojka u ligi u kojoj šuteri kronično nedostaju, ali drugi dio koštao ga je gomile dolara jer je donio poznatog Mayoa, idealnog za ulogu strijelca s klupe. Ipak, sjaj onih šuterskih epizoda ne blijedi tako lako, netko bi možda mogao biti dovoljno zagrijan da ponudi više od midlevela, što bi bila totalna katastrofa. 20 milja za 4 godine, to je ok, a, ako si već spreman dati 30 na 4 sezone za streaky šutera iz vana, onda je JR Smith neopisivo bolja opcija.

38. ELTON BRAND, IOR 44

Elton još uvijek može odraditi solidan posao kao treći visoki, pogotovo u obrani. Sada je samo pitanje hoće li birati destinaciju kako bi veteran trebao, po playoff potencijalu, ili će opet u lov na dolare? Meni osobno se povratak u Clipperse čini idealnim i to za minimalac, kako bi klubu barem djelomično vratio za zajeb od prije nekoliko godina kada ih je ostavio radi Sixersa.

39. JJ HICKSON, IOR 43

Njegov agent će mahati brojkama i tražiti puni midlevel, ali će zaboraviti spomenuti da mu klijent igra samo na jednoj strani parketa, da može igrati isključivo četvorku što ga isključuje kao idealnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi i da je sve te brojke napumpao u lutrijskoj momčadi koja je uglavnom igrala bolje s postavama kojih on nije bio dio. Uglavnom, nijedan izazivač neće mu dati ozbiljnu lovu da bi ga kasnije koristio 15 minuta, ali momčadi poput Sunsa ili Bobcatsa u potrazi za talentom mogle bi ići toliko daleko da ponude cijeli midlevel. U to da će mu netko možda ponuditi više od 5 milja godišnje na račun sirove box-score statistike jednostavno ne želim vjerovati u godini 2013-oj.

40. DORRELL WRIGHT, IOR 41

Već četvrtu sezonu za redom Wright se potvrdio kao solidan šuter za tri, a, po novome, pokazao je i sposobnost da igra stretch četvorku u niskim postavama. Dakle, u pravim rukama mogao bi postati solidan igrač zadatka čak i na playoff rosteru, a to je vrijedno većeg dijela midlevela.

VRIJEDNI SPOMENA I EVENTUALNO POLA MIDLEVELA, DO 3 MILJE

HANSBROUGH, BUDINGER, CARROLL, BAYLESS

Hansbrough je solidna back-up četvorka, ali držati ga na razini dosadašnjeg rookie ugovora možda je previše obzirom na ograničene situacije u kojima ga možeš koristiti. Budinger bi mogao biti krađa ako ga netko uhvati za 9 milja na 3 sezone, u teoriji se radi o midlevel igraču koji bi u pravom sistemu mogao odraditi poštenu 3&D rolu. Carroll je Jazzerima donio sjajnu energetsku rolu u protekloj sezoni, pokazao se kao solidan obrambeni igrač i to bi se trebalo nagraditi s garantiranim ugovorom malo većim od minimalca na kojem je bio do sada - takvi igrači koji su spremni poginuti za klub vrijede u svakoj svlačionici, pa makar bili napadački nebitni. Bayless se još nije odlučio ostaje li ili odlazi, ali njegov ugovor je realan, čak i ako odustane od 3 milje koje ima u Memphisu, više od toga ne bi trebao dobiti.

BACK-UP POTENCIJAL ZA MALO VIŠE OD MINIMUMA, DO 2 MILJE

PRIGIONI, JAMISON, AMINU, YOUNG, DALEMBERT, LIVINGSTON, PACHULIA, BREWER, ELLINGTON, ODOM, UDRIH, BELINELI, WILLIAMS

Back-up centri i back-up playevi koji mogu odraditi posao za max 2 milje su uvijek dobrodošli (iako Zaza i Dalembert mogu dobiti i nešto veći iznos zbog manjka ponude na pozicijama koje igraju), a Young i Aminu su dovoljno mladi da netko u njima vidi i nešto više od instant koševa (koji u Youngovom slučaju dolaze s problematičnim karakterom, što znači da su velike šanse da i ne dobije ugovor) ili solidnih fizikalija korisnih u obrani.

Corey Brewer je toliko streaky u napadu da ga je teško zamisliti kao korisnog igrača u ijednom drugom sistemu osim Karlovog run and guna. Ellington je pokazao trenutke šuterske lucidnosti, ali ne i dovoljno konstante da bi zaslužio povjerenje na duže od godinu dana. Odom je malo oživio u Los Angelesu, ali i dalje nema nikakve uloge u napadu, dakle sveo se na četvrtog ili petog visokog. Udrih može odraditi solidnu combo ulogu, kao i Belineli, a Mo Williams bi se pod hitno trebao vratiti u ulogu strijelca s klupe jer ova startna epizoda u Jazzu je bila čisti horror.

IGRAČI ZA MINIMUM

NEAL, KAMAN, MORROW, MAYNOR

Istina, imaju imena, ali sličnu produkciju nađeš u Europi, NBDL-u ili na tržnici i ne moraš se brinuti oko cijene. Uostalom, pitajte samo Moreya kako se to radi. Naveo sam ih čisto kao primjer principa na kojemu NBA funkcionira i po kojemu se često plaća ime na dresu, a ne učinak. Evo, zašto bi netko dao Kamanu 3 milje godišnje kada može angažirati Aldricha za jednu milju i dobiti istih 10 minuta po večeri? Što su to Neal ili Morrow osim specijalista za tricu? Koliko igrača u rangu Maynora ima na ovom svijetu?

Jedino bih još istaknuo Jermainea O'Neala - ako će Sunsi dopustiti da sa sobom povede jednog doktora, taj bi trebao put Miamia.

24Jun/1315

SUMMERCAST 2013.

Posted by Gee_Spot

Kokain, pivo, golotinja - svega ima u novom podcastu u kojem se nakon dugo vremena ponovno javlja i vrhunska produkcija (obratite pažnju na pozadinsku paletu zvukova - tehnologija je zakon!). A ima nešto i o U2, Finalu, kretanjima u ligi plus mock draft 2013. Podcast za ponijeti na plažu. I po mogućnosti utopiti ga.

22Jun/1318

FINALS MVP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od '80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom - 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno - Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i "fanova" pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd' ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi - njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto "slabije" izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten - bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP - 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto - nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) - dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam - rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu - njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova - strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije - dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

21Jun/1333

DAY 45 – TIRED WARRIORS

Posted by Gee_Spot

Prva četvrtina bilo je toliko nervozna i traljavo odigrana (lopte se gube na sve strane) da je na trenutke podsjećala na otvaranja utakmica u seriji između Memphisa i Oklahome. Kandidata za najmanje inspiriranog sudionika bilo je poprilično, ali nitko nije nadmašio užasan ulazak u utakmicu Chalmersa koji sinoć očito nije odlučio biti SuperMario već prije Forrest Gump. Parker bez pete brzine, LBJ bez duljine na skok šutu – jedino vrijedno spomena su zarazna all-round energija Kawhia Leonarda i zadnjih par minuta Heata u kojima bez Wadea (ali i bez Timmya i Tonya na drugoj strani) odmah rade seriju 8-0.

Ovo su detalji kojima vrijedi posvetiti par sekundi – Kawhi igra puno agresivnije napadački nego na startu playoffa, a to da netko diže razinu igre ovisno o težini situacije dovoljno govori o kakvom se igraču radi. Ovdje već ulazimo u područja u kojima ni etiketa Iggy light nije nemoguća (light jer ipak nije kreativac na razini titule druge banane). A detalj s Wadeom i klupom Spursa jasno govori gdje bi se mogla prelomiti utakmica – raspodjela minuta je ključna u situaciji kada su obje momčadi na izmaku snaga (Spursi možda imaju veće rezerve zbog čuvanja svih ovih godina o kojemu smo pričali, ali ovakva iscrpljujuća serija mora ostaviti traga i na njima, pogotovo na udarnoj trojki koja je ili vremešna ili ozljeđena).

Druga četvrtina donosi nešto bolji ritam, ali i jedna i druga momčad i dalje imaju problema s kontrolom lopte. Doduše, iako se ne igra lijepo, neosporna je želja na obje strane – strast koju pokazuju svi prisutni dostojna je Finala, ta borbenost u NBA nikad nije bila upitna i zato je ovo bez premca i dalje najbolja liga na planeti (bez brige, Stern već odavno ima moj broj tekućeg). Heat pokušava šutom iz vana razvući obranu Spursa i tako doći do lakših situacija u sporijoj igri na postavljene obrane (to je jedini stil igre na koji San Antonio nema odgovor – ubaci li Miami 10 ili više trica i razvuče obranu, teško se mogu izvući), a Spursi pokušavaju doći do laganih poena kroz tranziciju i maksimalno podići ritam, svesti organizirane napade na minimum. Kome uspije nametnuti svoj stil, ostvarit će značajnu prednost.

Oprezno i u rukavicama se igra i na početku treće, nitko ne želi uputiti prvi izazov, iako i dalje ima zanimljivih događanja. Spursi tako maksimalno koriste matchup Leonarda protiv Millera ili Allena, Wade je u dobrom izdanju s dovoljno skok-šuta s poludistance da natjera obranu da ga respektira, Manu iz rukava izvlači ulaze i drži napad podmazanim, a James nastavlja pucati trice i zabijati ih u dovoljno dobrom postotku da tjera obranu Spursa na razmišljanje.

Međutim, utakmica nikako da uđe u očajničku sferu, znoja ima, ali nedostaje krvi, što definitivno odgovara Heatu kojemu samo treba jedna kratka eksplozija Jamesa u zadnjoj četvrtini (odbaci znojnik!!!) da napravi prvu ozbiljniju razliku na utakmicu, razliku koja bi ispuhanim Spursima mogla biti nedostižna. A možda im James neće ni trebati – dvije trice na kraju četvrtine daju im momentum, a ulazak u zadnjih 12 minuta s novom tricom Battiera (5-5 u ovom trenutku, podsjetio na lanjsko Finale u kojem je ovako igrao svaku utakmicu) možda označuje i početak pada Spursa?

Ma kakvi, nitko očito nije u stanju spojiti niz sekvenci u obrani i napadu koji bi rezultirali prednošću od više od par posjeda lopte, očito smo ono najbolje od oba protivnika u ovoj Finalnoj seriji vidjeli u G6. Heat je tako stalno u maloj prednosti i to na račun nečega tako banalnog kao što je skok-šut kojega James, pa i Wade, zabijaju u dovoljnim količinama da razbiju obranu Spursa. Ali, ovi su žilavi, uvijek pronalaze načina da ostanu u blizini, Timmy i Manu igraju na kartu srca prvaka i bacaju se glavom kroz zid, a Leonard zabija sjajnu tricu na dvije minute do kraja koja smanjuje prednost Heata na samo 2 koša i usput ga promovira u najboljeg igrača Spursa, ako ne u seriji (a mislim da jeste, jer je apsolutno najkonstantniji), onda definitivno u ovoj utakmici.

I tako se odluka o tome tko će dignuti pehar donosi doslovno u zadnjoj minuti, ali nevjerojatan je osjećaj koliko se nakon onakve drame iz utakmice prije čak i nešto tako bitno kao što je naslov prvaka NBA čini manje dojmljivim. Mislim, gusta završnica sama po sebi donosi napetost, ali javlja se neki osjećaj kako je u biti nepošteno da ovakva utakmica dvaju izmorenih boksača koji su izgledali kao da su prije meča otrčali maraton i triatlon bude presudna. Ali, je, jebiga, zato je i jednako važna svaka odigrana sekunda iz šest ranijih utakmica.

Reda radi, spomenimo kako je Timmy promašio izglednu post-up situaciju koja bi utakmicu dovela u egal, a James je zabio još jedan skok-šut u večeri u kojoj se konačno mogao malo i odmoriti od rudarenja u reketu (7-12 šut s poludistance i trice u trećoj i četvrtoj četvrtini). Simbolike radi, Manu je na kraju bacio još jednu loptu u bunar da time obilježi svoj ovogodišnji playoff nastup. I ovu čudnu utakmicu koja je usprkos stalnom egalu od početka mirisala na pobjedu Heata koji je, svaki puta kada bi San Antonio nekim junačkim potezom, uglavnom ulazom, zaprijetio, stavio skok-šut bez puno muke. Stvarno, ne sjećam se čudnijeg osjećaja (doduše, sinoć sam pretjerao s tamnim pivom, možda je i to razlog), da jedna ovako neizvjesna utakmica u ovako povijesnom trenutku djeluje kao nešto sasvim obično nakon onog rusvaja od prije dva dana.

Ne pada mi na pamet vrijeđati Spurse time što bi ih proglasio moralnim pobjednicima (a ni zdrav razum patetičnom tvrdnjom da je najveći pobjednik ovog Finala - košarka), ali činjenica je kako je fantastično sve ovo što su postigli s dva ovakva uber-veterana u glavnim ulogama i s udarnim pokretačem momčadi na jednoj nozi. Da je Parker bio pravi, tko zna, rasplet bi možda bio drugačiji. Reći to sa sigurnošću je nemoguće, ne zaboravimo da je Heat u prve tri tekme napravio strašan posao u branjenju pick & rolla s Parkerom. Da ne spominjemo koliko je ona završnica u G6 sama po sebi bila nevjerojatna – da se igra još 100 puta s istim ulozima, Heat bi se možda provukao u njih 10, a i to mi se čini kao prevelik postotak. Reći da je sreća bila na njihovoj strani nije pretjerivanje, ali, s druge strane, znamo koga ona prati.

Međutim, sve to ne umanjuje njihov drugi naslov. Najveća momčad svih vremena? Molim vas, ako ste ikada tijekom sezone popili sličnu priču i ako ćete se i dalje držati tog narativa kako bi im umanjili vrijednost ovog naslova, onda ne zaslužujete drugo nego da vam na sprovod dođu Skip Bayless i Sam A. Smith, montiraju onaj svoj stol i počnu “debatu” o tome kako ste proveli život. Sve te priče su nebitna buka koja samo smeta u percepciji onog bitnog, a to je da je Heat bio najbolja momčad sezone 2012./2013. Ništa više ni manje.

Finalni dojam o Finalnoj seriji donijet ćemo za dan-dva, nadam se u podcastu, kada se dojmovi slegnu, a onda kreće bacanje na tržnicu i draft. Sada bi još samo istaknuo da su obje momčadi dale maksimum, a da je strategija Spursa kroz prvih 5 utakmica bila veličanstvena. U zadnje dvije više nije bilo revolucionarnih taktičkih poteza, ali to je i razumljivo, kroz sve one minute prije ove dvije momčadi su se tako dobro upoznale da više ni Pop nije imao asa u rukavu. A nije ni Miami zakazao kao protivnik - prilagodbe, posebice u obrani, su bile pravovremene (dobro, osim toga što im je trebalo 5 utakmica da zalijepe Greenu flaster), međutim što ti to vrijedi kada su Spursi iskazali IQ izvan svih standarda. Središ im pick igru, ubiju te iso-košarkom. Zatvoriš im reket, zaspu te tricama. Zaigraš 1 na 1 na perimetru s hrpom preuzimanja i minimumom pomaganja u reketu, raznesu te u sredini. Svaka čast. I svaka čast Miamiu što je kroz sve ove mine našao načina da na kraju ispliva kao pobjednik.

Spursi pak mogu žaliti za prilikom, ali ne i za načinom na koji su otišli u povijest. A jesu, možda i dogodine dohvate 50 pobjeda, ali za nešto više trebati će im ozbiljna infuzija talenta, status quo više definitivno nije rješenje - godinama su se vrtili oko vrha, čekali ovakvu priliku i onda im je doslovno za dlaku izmakla, mislim da nije pretjerano zaključiti kako im se slična više neće pružiti. Miami pak treba ozbiljno razmisliti mogu li si priuštiti još jednu traumatičnu post-sezonu protiv divova Pacersa i povratnika Bullsa - LeBronu treba pomoć, uz to što je najbolji asistent i strijelac i stoper ne mora još biti i najvažniji skakač i bloker. Bosh je odradio solidan posao protiv Spursa, ali tek nakon što su se i sami spustili u nisku formaciju. Dakle, požele li prvaci ponoviti još jednom istu sezonu, moraju biti svjesni da će i dalje biti ranjivi bez poštene petice i da ovaj eksperiment na nogama drži samo činjenica da je LeBron fizičko čudo prirode. Obzirom na salary cap, teško da mogu očekivati jackpot ovoga ljeta, ali zadržati Birdmana i možda dovesti nekoga tipa Dalembert ili Pachulia trebalo bi biti prioritet (amnestija će po svemu sudeći biti potrošena na Anthonyu - Miller je još uvijek koristan, a Haslem je zaštitni znak kluba, u njih se ne dira bez obzira na paprenu cijenu).

A što se LeBrona tiče, više stvarno ne znam što bih rekao. Ako i dalje u njemu tražite nešto što nije, umjesto da cijeniti ono što je, onda je problem u vama i vašoj životnoj filozofiji. Nije on sinoć odigrao ništa posebno (za njegove standarde), zabio je nešto skok-šuteva višim postotkom i to je to, ali je pri tome prezentirao ono što prezentira već godinama iz večeri u večer – apsolutnu podređenost kolektivu i višem cilju. Apsolutnu nesebičnost. A to što mu tako nešto kolektivna svijest uzima za zlo (još od onog dodavanja Donyellu Marshallu), dovoljno govori na kojem smo status kao društvo, a posebice na kojem je statusu današnje praćenje košarke - čovjek igra košarku kako bi je trebalo igrati, 5 na 5, a navodni fanovi i znalci mu zamjeraju što nije gladijator koji će sve riješiti 1 na 5 tako da će protivnicima kidati glave i nabiti ih na kolac (Jordane, Jordane, što si napravio od ljudi). Možeš nas maknuti iz Rima, ali Rim iz nas neće otići nikada. Kaj god - na kraju balade, majstor je zasluženi MVP Finala.

19Jun/1352

DAY 44 – LIVE ANOTHER DAY

Posted by Gee_Spot

Otvaranje utakmice donijelo je sve što smo očekivali od ove dvije momčadi, ako ne najboljih 12 minuta košarke do sada, onda svakako najzabavnijih jer obje obrane kao da nisu postojale. A jesu, samo su napadi bili nenormalno vrući. Heat tako donosi Jamesa u ulozi primarnog playmakera, a njegova razigranost i precizni pasovi pariraju sjajnom kretanju lopte Spursa koje rezultira hrpom laganih koševa u reketu, posebice za Duncana koji utakmicu počinje izuzetnom igrom pod oba obruča, očito u namjeri da Bosha konačno ostavi u prašini, ali i iskoristi povećanu koncentraciju igrača Heata na perimetru (plan je jasan, zaustaviti tricu). San Antonio tako opet gađa van pameti iz igre, ali Miami to prati uspješnijim šutem za tri.

Ako bi još nešto trebalo istaknuti to je da Heat dobro izgleda u 1 na 1 obrani, Wade, James i treći bočni (Miller je startao, ali vrlo brzo ga je zamijenio Allen) često se rotiraju na Ginobiliu, Greenu i Parkeru, a sve kako bi im otežali hvatanje ritma i kako bi im stajali bliže i prisilili ih da trice zamjene ulazima ili pasovima. Međutim, obzirom na ritam kojim se igra, opet negdje na oko 95 do 100 posjeda po utakmici, izgleda kako će opet puno važniji biti tranzicijski dio igre.

Prvi taktički detalj nam stiže u vidu Spolestrine odluke da izbaci iz rotacije Colea (konačno, to su minute koje mogu ići Allenu ili Battieru) i Haslema (Birdman se vraća u ulogu trećeg visokog, logično jer ne pliva toliko u obrani pick igre kao Haslem kojega je Parker utakmicu ranije uništio, a kako će uglavnom ići na Splittera, to se neće toliko osjetiti njegova slabija post-up obrana).

Timmy nastavlja nositi Spurse i u drugoj (9-10 realizacija u prvih 19 minuta utakmice), što bi Spoelstra vjerojatno i potpisao do kraja utakmice (više lopti na Duncana znači manje lopti za šutere) da dobar dio ovog učinka nije došao iz napadačkog skoka – Heat radi loš posao u kontroli skoka, od Bosha u box-outu do ostalih u čišćenju iza njegovih leđa dok je Bosh zauzet centrom Spursa.

Međutim, nije Duncan jedini problem za Miami. Iako drže laganu prednost većim dijelom druge četvrtine, zahvaljujući dobrim dijelom dobroj partiji Chalmersa koji je sinoć odlučio biti u Super Mario izdanju, 4 minute prije kraja upadaju u crnu rupu kojih smo se nagledali u ovom Finalu. Spursi to koriste da serijom 11-0 iz minusa dođu do plusa pred odlazak na odmor, ali fascinantno je osvrnuti se na razloge zbog kojih Miami u 4 minute nije zabio koša, što si protiv ovako efikasnog protivnika jednostavno ne mogu dozvoliti (a Spursi su bili efikasni iako im je Heat oduzeo širinu i tricu, što jasno govori kako se brzo prilagođavaju, osim Timmya u reketu su se gostili i svi ostali, plus su lakoćom dolazili na liniju - sve ovo govori kakav je rizik zaigrati bilo kakvo ekstremnu obranu protiv njih i koliko je uopće teško igrati obranu protiv momčadi koja ima ovoliko opcija).

Nego, razlozi za rupu Heata. Nema ih, osim ako ne želite vjerovati da Diaw sa sobom na parket donosi neku posebnu magičnu amajliju zbog koje se Jamesu lopte odbijaju od noge, a Bosh ne može zabiti zicer. Po meni je tu stvar jasna – Spursi su jednostavno pronašli idealan ritam, ritam koji su u stanju držati jednako nadahnuto skoro svih 48 minuta bez obzira kakvom akcijom ga završili, dok će Miami neminovno upasti u trenutke bez inspiracije (tu dolazimo do onog balansa kojega je Pop pronašao kada je ritmom i svježim nogama Heatu oduzeo prednost u talentu). Koji ne znače da im je manje stalo, nego da San Antonio u ovom trenutku igra košarku na nešto višoj razini. I upravo zbog toga mi se i čini da, čak i ako Spursi izgube G6, postaju favoriti u G7 – kada si u ovakvom ritmu, teško je izgubiti dvije utakmice za redom. Nije neki razlog, ali kod ovako izjednačenih protivnika teško je naći neki bolji.

Stoga je ključ za Heat jasan – utakmicu opet treba spustiti u rovove i maksimalno je usporiti. To znači silovati ulaze u reket, a u obrani konačno pomoći Boshu protiv Duncana i pri tome trčati kao lud uokolo ne bi li prisilio Spurse na izgubljene lopte (ok, ovo je već nemoguće, logično je da će se otvoriti prostor na perimetru ako se obrana spusti niže u reket). Ukratko, zaigrati agresivnu obranu u stilu Heata, što se do sada pokazalo riskantnim potezom zbog gubitka energije koji bi kasnije itekako nedostajao u zadnjoj četvrtini. Međutim, ne poduzmu li nešto ubrzo, zadnju četvrtinu neće ni dočekati – Spursi nastavljaju skakati, trčati i napadati, jednostavno pucaju od energije, dok Heat za to vrijeme najbolje opisuje još jedan niz očajnih minuta Jamesa koji opet promašuje zicere i nepotrebno gubi lopte.

Koliko god se Heat trudio ovu treću četvrtinu pretvoriti u jedan od najružnijih perioda košarke kojega smo do sada gledali, Spursi su opet našli načina otići čak na +12, ostavivši Miami na samo 14 koševa u 12 minuta ako spojimo prvih 8 minuta treće s zadnje 4 druge četvrtine. I opet treba naglasiti, bez ikakve specijalne taktike – Spursi su se jednostavno još više zatvorili u svoju zonu 5 igrača oko reketa kada su vidjeli da Heat odustaje od šuta i kreće na forsiranje ulaza, a Miami ovo nije znao kazniti poštenim kretanjem lopte i hrabrim šutom iz vana. Uglavnom, kao i najveći dio serije, Spursi su uvijek korak naprijed u čitanju igre i prilagodbi u hodu.

Wade, koji nije ni počeo drugo poluvrijeme zbog novog tretmana na koljenu, pokušava uzeti stvar u ruke i pokrenuti momčad, ali nekako sumnjam da je njegov skok-šut odgovor za probleme Miamia. Spursi tako održavaju prednost do kraja četvrtine, s tim da treba priznati kako su ovih +10 mogli biti puno veći da im neke lopte koje im inače upadaju u zadnje dvije utakmice nisu doslovno iscurile (a od tuda i ona - tko živi sa skok šutom od njega i umire, što je ironično jer su sinoć Spursi bili ti koji su više napadali, a manje šutirali). Obrana Heata im je ostavljala gomilu prostora, opet ponajviše u tranziciji gdje su igrači Spursa sprintali, a ovi Miamia, iako se radilo o najvažnijoj utakmici sezone, uglavnom su kaskali.

I onda se u četvrtoj događa detalj koji bi mogao okrenuti momentum. James, bez Bosha i Wadea pored sebe, odjednom opet izgleda živ (i ne, ništa ne pokušavam implicirati), baca dvije povratne za trice Chalmersa i Millera, zabija čak i jedan ulaz (sorry, ne mogu odoljeti), a trenutak o kojem pričam je upravo ova trica Millera koju majstor zabija s jednom tenisicom na nogama. Tako nastaju legende, a Heat je u manje od dvije minute već na -4.

I tada James radi još jedan sjajan potez. Čekaj, vjerojatno je pomislio, ako dođe do preokreta u ovoj četvrtini, zar će on ostati zapamćen po Millerovoj izgubljenoj tenisici? A ne, skidam znojnik s glave i započinjem novu zrelu fazu karijere u kojoj se neću sramiti svojih problema s rastom kose. LeBron ubacuje u očajničku brzinu, leti na sve strane, igra kao Danny Green (ono, stigne napraviti sve sam u oba smjera nekoliko napada za redom), a Miami je u egalu. Uglavnom, bez obzira kako ova serija završi i bez obzira na sve, dogovorimo se jednom za uvijek – LeBron je fantastičan košarkaš, a razlog zbog kojega možda neće dignuti trofej prvaka iznad glave zove se San Antonio, ništa više, ništa manje. Izvucite glave iz guzica i uživajte u životu. Ili nastavite živjeti u trolovskoj pećini i tražiti razloge da ponizite one uspješnije od sebe. Sve je stvar izbora, a, kao i uvijek u životu, pojedinac je odgovoran za svoje odluke.

Uglavnom, Spursi nemoćno gledaju jer za ovakvog Jamesa nema rješenja, a Miami sada samo treba održati ovaj momentum. Wade se ne vraća na parket, Spoelstra si ne može dopustiti da se obrana Spursa opet stisne u zonu oko reketa, jedina promjena u odnosu na petorku koja je napravila preokret je Bosh umjesto Birdmana. To je ok, Bosh je bolji čuvar reketa, a Timmy je na parketu i Birdman se više ne može sakriti na Splitteru (koji u ovom periodu s par ubačaja ionako drži Spurse iznad vode). Samo, jebiga, uskoro Miller ostaje bez zraka, a Spolestra nema muda napraviti ono što je u ovom trenutku logično, zamijeniti jednog tricaša drugim. Battier tako ostaje na klupi, a u igru ulazi Dwyane, što znači da već u sljedećem napadu gledamo Spurse u ekstremnom box & 1 izdanju.

Ovo ostavlja dovoljno prostora San Antoniu da kroz par junačkih 1 na 5 poteza Parkera opet dođe do minimalnog vodstva, a za to vrijeme James iz svojih 1 na 5 pokušaja izvlači samo dvije izgubljene, što znači da Spursi dolaze do +5 na 28 sekundi do kraja. Ovdje već sve postaje čista lutrija, stoga povucimo onaj bitan zaključak prije nego se počnemo baviti krajnjim rezultatom i zanemarimo sve ono prije – Spursi su zakon, Timmy je odigrao hall of fame partiju, James je napravio čudo u zadnjih 12 minuta, Parker ima veća muda od pluća i da, konačno smo opet gledali završnicu dostojnu Finalne serije.

A što se dogodilo u lutriji? Pa, to da je James pogodio tricu nakon što je pola sekunde ranije bacio ciglu koja mu je nekako opet završila u rukama, Leonard pogađa 1 slobodno što utakmicu ostavlja na +3, a onda nakon još jedne Jamesove cigle lopta nekako dolazi do Raya u kutu. To je za njega slobodno bacanje i eto nam produžetaka.

U kojima po prvi put u seriji vidim Spurse bez zraka – Timmy, Tony i Manu su izgleda gotovi za večer (doduše, Manu je bio gotov puno prije, sinoć su izostali njegovi kreativni doprinosi, što je dodatno naglasilo slabiju formu Parkera), a Leonard ne može sam zabiti dovoljno. Sedmu utakmicu ipak donosi niz sjajnih obrambenih reakcija Heata, od kojih su dvije Bosheve blokade bile stvarno specijalne.

Dakle, zaboravite na bilo kakvo vraćanje, gatanje, pa i ozbiljni pokušaj predviđanja raspleta. Ugasite medije, ne slušajte idiote koji moraju zaraditi plaću i sebe i svoja mišljenja shvaćaju previše, previše ozbiljno. Dva dana uživajte u bližnjima, suncu i, ako je moguće, moru (ja znam da hoću). Višak slobodnog vremena radije trošite na ponovno gledanje utakmice nego na trolanje. Jer, dobili smo sve što nam treba – sedmu utakmicu koja će opet biti 50-50, ako budemo imali sreće još jednom do zadnjih sekunda. I love this game! Serem. Ja jebeno obožavam ovu igru!

17Jun/1315

DAY 43 – GUNNIN’ FOR THAT TROPHY

Posted by Gee_Spot

Čak se ni Pop više nema pretjeranu namjeru poigravati, peta utakmica je vrijeme za posao, a to znači maksimalno rezanje rotacija igrača i jahanje jednog koncepta do kraja, bez obzira koliko riskantan bio. Power nacrt s dva visoka očito ne pali, Splitter je jednostavno izgubljen u ovoj seriji - u obrani je previše spor da služi kao branič izvan reketa (a nedostatak takvog igrača već godinama ističemo kao najveći problem Spursa), a u napadu nije dovoljno velika post-up prijetnja da anulira taj minus (obzirom na 23 poena u 4 utakmice teško ga je uopće smatrati ikakvom prijetnjom).

Znači, vrijeme je za, barem na papiru, najbolju postavu, onu s Ginobiliem kao starterom. S tim da je dojam nakon uvodnih 5-6 minuta da nije Manu u igri samo kako bi se ritam dodatno ubrzao i kako bi se Heat pokušalo dobiti njihovim oružjem, niskom postavom, već i kako bi odradio glavninu posla u organizaciji igre jer Parker se očito čuva od pretjeranog raubanja i služi isključivo kao mamac. Spursi djeluju skroz solidno i u Manuovim rukama, ali bude li zbog Parkerove zadnje lože potrebno na ovaj način rasporediti poslove, to nikako nije dobro - Manu ipak nije dribler kao Tony, pogotovo ne kada je u pitanju ovoliko povećan volumen akcija, što bi moglo podići učinkovitost presinga Heata.

Plus, ako će Manu preuzeti ulogu primarnog kontrolora lopte, tko će odraditi njegov posao sekundarnog? Spursi nemaju back-up playa koji može biti dio ozbiljne rotacije te je upravo Ginobilieva kvaliteta do sada skrivala tu pogrešku u Popovom sistemu - malo je neozbiljno od 15 mjesta na rosteru četiri potrošiti na igrače koji su kvazi-playevi (Joseph je NBDL talent, Mills je strijelac, De Colo je all-round/no-ground igrač, a Neal combo bez perifernog vida - taj vidi samo putanju prema obruču).

Uglavnom, Manu sjajno otvara utakmicu sa 7 poena uglavnom iz 1 na 5 situacija, što je učinkovitost koju je nemoguće zadržati tijekom svih 48 minuta, a obzirom da se Parker čuva čak i od naglih cutova, Pop pokušava napad učiniti kompleksnijim tako što i Greenu daje zeleno svjetlo za ulaze u sredinu s loptom. Ali, to je već znak čiste improvizacije, Green je 3&D igrač, transformira li se u ove zadnje tri utakmice i u kreatora, onda mu ne gine MVP trofej.

Što se Miamia na startu tiče, njima je svejedno tko vodi pick & roll jer Bosh je do sada već pokazao da je u stanju stići pokriti sve, pa ako je mogao pokriti Parkera, moći će i Manua. Heat obrambeno samo mora zadržati balans i ne otići previše u jednu fazu igre čemu su povremeno skloni, jer tako otvaraju prostor tricašima Spursa. Igra Spursa bez Parkera u glavnoj ulozi to će im svakako olakšati. U napadu je pak ključno da je udarna trojka i dalje u elementu za napadanje sredine, a posebice veseli što Wade i na startu ove utakmice djeluje razigrano.

Međutim, lukav je taj Popovich. Nakon što je odmarao veći dio prve četvrtine šetajući uokolo bez lopte, Tony je taj koji preuzima ulogu playa od Ginobilia, a ovim potezom ne samo da je riješen ključni detalj rotacije na vanjskim pozicijama, već je Parker stavljen u situaciju u kojoj može biti puno učinkovitiji. Bosh je na odmoru, a to ga stavlja u 2 na 2 situacije s Haslemom i Coleom (što taj radi u rotaciji u ovo doba godine, to mi nikako nije jasno) koje majstor koristi da brzinski odvede Spurse na +10 i pokrene energiju i u momčadi i u dvorani (opet se čuju krikovi one iritantne spodobe koja očito ima sezonsku poziciju iza komentatora).

Spursi ne odustaju od luđačkog ritma, lete u tranziciju svakom prilikom, a u obrani puno energičnije i (to je još važnije) puno žešće izlaze iz svoje osnovne formacije oko reketa (imaš osjećaj da su napravili više prekršaja nego u cijeloj prethodnoj utakmici). Heat za to vrijeme opet ulazi u onu fazu igre koju smo navikli gledati u ovim neparnim utakmicama, prestaju se kretati i u napadu (nema više agresivnih ulaza u sredinu) i u obrani (kasni se na rotacije iz sredine prema bokovima), a ovakav momentum samo pomaže Spursima da povećaju prednost - tri trice MVP-a Greena kasnije, već je +17 za San Antonio.

I onda konačno Spoelstra radi potez koji je trebao povući prije dvije utakmice - reže rotacije, vadi Chalmersa i umjesto Colea uvodi dodatnog tricaša. James i Wade su zaduženi za kreaciju, Bosh je pod košem, a Allen i Battier uokolo - ovo je petorka koja zaslužuje puno više minuta protiv Spursa, pogotovo u trenucima kada nema Parkera. Obrana Spursa je raširena, a to Wade koristi za novi niz sjajnih poteza kroz agresivne ulaze (nastavi li igrati do kraja kao u ove dvije zadnje utakmice, Dwyane je definitivno prvi kandidat Heata za MVP trofej) koji bude napad. Istovremeno, obrana predvođena Boshem slaže nekoliko sjajnih reakcija, Spursi gube gomilu lopti (i to uglavnom neforsirano, zbog ritma) i eto Miamia u jednom trenutku čak i na -5.

Utakmica je tako opet u ravnoteži, ali da bi se Heat vratio u igru morati će svesti greške u obrani na minimum - fokus Spursa u ovoj utakmici je nevjerojatan, posebice u kontekstu stalne jurnjave - i pri tome će konstantno morati nastaviti napadati sredinu, bez ikakvih perioda pauze u kojima će se zadovoljiti stagnacijom i lošim šutevima, protiv ovako realizatorski efikasnih Spursa takva polovična večer ne prolazi.

U drugom poluvremenu tako gledamo nastavak ove sinoć stvarno sjajne bitke koju nastavlja obilježavati Danny Green koji u ovim trenucima upravo postaje rekorder Finala po broju ubačenih trica u seriji - najluđe od svega, ovaj specijalist za tricu iz kuta najviše ih je ubacio iz nominalno težih pozicija, s bokova i centra, što jasno govori da se tu ne radi samo o propustima obrane ili kretanju lopte, već o čistim mudima.

Koliko god Spursi dobro igrali, Miami i dalje visi u blizini, uglavnom na račun Wadea i Bosha, dok je James i dalje zadovoljan sporednom rolom. Međutim, nakon što se Greenovim tricama na par minuta pridružio i Manu u svom tasmanijska neman stilu, domaćin opet odlazi na +10. Koji se ne čine tako velikima ovako na papiru, ali u ritmu u kojem Heat igra, kroz tu stalnu potrošnju energije da se održe u blizini dok Spursi relativno ugodno održavaju prednost uz suludi postotak šuta iz igre (60% cijelu večer), ta dvoznamenkasta prednost predstavlja ogromnu prepreku.

Koju je još teže dostići ako ti prva opcija promašuje zicere (James je odigrao solidnu all-round utakmicu, čak i preuzima popriličnu odgovornost kroz veću potrošnju u napadu, ali promašuje prilike koje inače zabija zatvorenih očiju) i ako ti trener i dalje otežava posao (opet koristi kombinaciju Cole-Haslem u završnici treće četvrtine, što je ravno samoubojstvu, bez obzira što se radi o minimalnim ulogama - pa taj dvojac u 7 zajedničkih minuta uspijeva ostvariti -14, to nije slučajno).

Spursi tako na samom startu četvrte brzinski odvode prednost do +19, a to znači da ćemo i četvrti put za redom ostati bez neizvjesne završnice, detalja koji je ovu seriju ostavio debelo ispod razine klasika. Gledamo izuzetnu košarku veći dio vremena, narativ je sjajan i zabavan od utakmice do utakmice, ali bez napetih završnica nema one potrebne glazure koja zaokružuje klasičnu seriju.

Na kraju krajeva, kakva je to klasična serija u kojoj nije nikakav problem zamisliti Heat kao prvaka, a da pri tome nemaš pojma koji bi igrač zaslužio trofej MVP-a u tom slučaju? Bi li bilo previše dati ga Dannyu Greenu čak i ako Spursima izmakne naslov?

Uglavnom, u večeri u kojoj je Green odradio svoje tricaški, u kojoj je Manu pružio jednu svoju klasičnu partiju (a stvarno bi bila šteta da je ovo Finale prošlo bez barem jedne njegove hall of fame izvedbe) i u kojoj je Pop sjajnim vođenjem utakmice maksimalno iskoristio sve resurse (Parker je bio prvi strijelac momčadi sa samo 14 šuteva, a dobrim dijelom zahvaljujući situacijama u kojima je korišten), ovakav Miami koji gledamo do sada u seriji nije imao šanse. I tu bih još jednom naglasio činjenicu da je Pop praktički koristio 7 igrača (Splitter služi tek za odmoriti Duncana tu i tamo) i da je zamjenom uloga Parkeru i Ginobiliu (Tony je praktički bio šesti igrač i predvodnik druge postave, Manu primarni organizator iz pick & rolla) opet gurnuo momčad u idealnu šansu za ostvariti rezultat.

Heat s druge strane može biti prezadovoljan što su u ovakvim okolnostima izgubili samo 10 razlike, to jasno govori koliko su moćni - izvukli su maksimum u utakmici u kojoj protivnik ima skoro 20% bolji šut, zahvaljujući borbenosti i ritmu koji je Spursima otežao kontrolu lopte (koju je Pop svjesno žrtvovao, svjestan da u run and gunu njegova momčad ima i dovoljno iskustva da djeluje stabilno, ali i da imaju noge u puno boljem stanju - James je već umoran, možete misliti kakav je u zadnjoj četvrtini ako ga ovih 36 prije izmoriš u non-stop trci).

Doma s ovakvim energetskim partijama Wadea, Bosha i Jamesa, a tu treba dodati i Raya koji se priključio kao pouzdana četvrta opcija i idealan igrač zadatka, i dalje apsolutno zadržavaju ulogu favorita. Spoelstra mora poraditi na rotacijama (to ne znači da treba prestati koristiti sve osim udarne petorke, ali treba pripaziti da kombinacije tipa Haslem-Cole ne provedu pola četvrtine zajedno na parketu), iako je za očekivati da će u Miamiu energija sporednih igrača sakriti dobar dio njihovih slabosti, a to bi trebalo biti sasvim dovoljno da se ovaj ritam pobjeda-poraz-pobjeda-poraz nastavi.

Međutim, Miami pleše po rubu jer protiv Spursa granica pogreške je minimalna. Čak i ako uzmemo u obzir da će Pop opet morati izmisliti nekakav trik kako bi izvukao maksimum iz obrane i napada, kombinacija trica i trčanja itekako je opasna - u dvije preostale utakmice, obzirom na viđeno, uopće nije nemoguće zamisliti da Spursi zabiju desetak i više trica i onda još iskoriste ritam na 100 posjeda lopte kako bi anulirali količinu izgubljenih lopti dodatnim pokušajima koje generira brzina igre (seriju su otvorili s 85 posjeda po momčadi, a u zadnje dvije utakmice ritam je skočio na 95 i više). Jasno, Spursi također plešu po rubu jer u ovakvom stilu igre puno je teže održati napad podmazanim i puno više ovisiš o individualnoj inspiraciji nego o sistemu, ali u 4 utakmice ranije su jasno uvidjeli da Heat ne mogu dobiti u organiziranoj igri, bez obzira koliko sjajan napad imali - Miamieva obrana stigne pokriti sve.

Dakle, Spursima treba kaos. Što je totalni paradoks jer obično su atletski moćnije momčadi poput Heata uvijek u prednosti kada se košarka iz playoff ritma prebaci u revijalni ton. Ali, tu do izražaja dolazi ona priča o svježim nogama - James, Wade i Bosh trenutno baš i ne žele trčati 48 minuta ako ne moraju, a Pop ih upravo želi natjerati na tako nešto. Tko preživi - pričat će.

14Jun/136

DAY 42 – FOUNTAIN OF YOUTH

Posted by Gee_Spot

Spoelstra ima brz okidač, očito nema živaca trpiti Haslema ni onih uvodnih par revijalnih minuta – Mike Miller je od starta u petorci, dakle ide se all-in na nisku postavu. Jedini problem – Spursi u ovom trenutku imaju možda i bolju, obzirom u kakvom su ritmu Neal i Green na boku, odnosno Leonard kao lažna četvorka. Pop vadi Splittera već nakon prve greška (nepotreban prekršaj na Wadeu), ubacuje Neala i Spursi polijeću. Leonard, Neal i Green zabijaju prve pokušaje trice, a Parker se kreće poprilično dobro za nekoga tko je imao dvije magnetske u zadnja tri dana – Spursi tako dobro izgledaju u ovih prvih nekoliko minuta s niskom postavom da je očito kako se nervozni Spolestra pita “zar opet?”.

Trener Heata pokušava oživiti barem obranu, uvodi Colea umjesto po drugu večer za redom mrtvog Chalmersa, ali ono što Miami vraća u život je raniji odlazak Parkera na klupu - bez njegovih ulaza i praktički nepogrešive realizacije sa starta, stao je napad Spursa. Tako da ga Pop već nakon par minuta opet vraća na parket, bez obzira na savjete doktora, ali u međuvremenu se razigrao i James, zabivši uglavnom iz tranzicije i čvrstih ulaza više nego u prva dva prethodna poluvremena zajedno.

Heat završava početnih 12 minuta s +3, ali tri su stvari važnije od ikakve prednosti. Prvo, opet su igrali povuci-potegni košarku, bez potrebne širine, ali su svejedno zabili 29 poena. Drugo, Spursi ne mogu bez Parkera, a Parker očito ima određene upitnike pored svog zdravstvenog kartona. Treće, u zadnjoj akciji četvrtine na parketu gledamo Allena, Millera i Battiera zajedno, dok je Wade na playu, a Cole i Chalmers na klupi. Čekaj, znači li ovo da se Ericu konačno pali lampica u kojem smjeru bi rotacije postava trebale ići?

Pa ne baš, u startu druge opet vraća “playa” na parket, Colea, ali razigrani Wade i Ray djeluju solidno. Na drugoj strani pak izgleda da je Splitter odlučio srušiti rekord po broju banana koje centru u Finalu lijepe swingmani, nakon one Jamesove sada ih je dobio i od Wadea (dobar znak za Heat, najbolji bloker u povijesti među dvojkama upravo je na takvim sekvencama zaradio reputaciju neustrašivog ratnika) i od Battiera. Ove blokade postaju obilježje obrane Heata koji solidno kontrolira vlastiti reket, ali stiže zatvoriti i šutere na perimetru, dok je na drugom kraju box & 1 obrana Spursa razbijena.

I to ne šutom iz vana, koji je i dalje uglavnom neupotrebljiv, već konstantnim pritiskom ulazima Wadea i Jamesa, koji konačno počinju koristiti fizičku snagu nad swingmanima Spursa. U ovome i leži problem ovog hibrida zone kojega igraju Spursi – iako je zaštita reketa imperativ, ipak je svatko zadužen za svoga čovjeka umjesto da pokriva prostor, tako da je i dalje moguće koristiti povoljni individualni matchup u blizini koša. Duncan ne može stići na sve, pogotovo kada igra kao jedini zaštitnik obruča.

Heat tako doslovno na silu gradi nekakav momentum, ali Spursima je dovoljno po nekoliko sjajnih minuta Parkera tu i tamo da se održe u blizini – Tony igra van pameti, a sve zato što je pick & roll po prvi puta u seriji učinkovit zbog dodatne pažnje koju bokovima posvećuje Miami. Ali, tako je to sa Spursima, nešto im morate dati, a onda možete biti sigurni da će oni to i iskoristiti.

Uglavnom, koliko god je energija Heata u ovom dosadašnjem dijelu hvale vrijedna, jasno je da, ako joj ubrzo ne pridodaju i šut iz vana, dolaze u ozbiljnu opasnost da ih Spursi na brzinu izrešetaju i u jednom trenutku odu na nedostižnu prednost.

Blokade i ulazi u reket tako ostaju zaštitni znak Heata u i trećoj četvrtini, očito pokušavaju seriju odvesti u rovove, Wade i James igraju muški, ali taman kada se ponadaju da imaju nekakvu kontrolu evo ti ovih baletana Spursa s tricom da ih podsjete kako je stiglo neko novo doba, kako dominacija u reketu u obje strane više nije dovoljna ako nemaš i balans na perimetru.

U zadnjoj pak izgleda kako su Spursi konačno pukli. Nema Parkera da povuče (obrana Miamia je u savršenom balansu, zatvaraju sve i tjeraju Spurse na niz izgubljenih lopti), Timmy je praktički u cijeloj seriji sveden na rolu sporednog igrača (sinoć je dosta zabio, ali u ovom run and gun ritmu ne stigne ništa napraviti u obrani), a jedino ih povremena trica Neala ili Greena drži u igri (inače, Neal si je u ove dvije utakmice upravo zaradio novi ugovor, možda čak i midlevel kod neke naivnije franšize koja će preveliku važnost dati kontekstu Finala).

Za to vrijeme Wade radi seriju koja na trenutke podsjeća čak i na ono izdanje iz 2006. Pretjerujem, ne podsjeća - očito je kako mu se koljena savijaju pod čudnim kutom, ali kombinacija sjajnih obrambenih reakcija, ulaza i šuteva s poludistance donosi nam barem Wadea kojega smo imali prilike gledati veći dio ove sezone.

U zadnjih 6 minuta utakmice Heat tako ulazi s razigranim dvojcem Wade-Bosh (opet odlična all-round partija kojom je praktički anulirao Duncanov učinak) te odmornim Jamesom koji je sjedio na klupi dok su ova dvojica gradila +11. Rezultat tako za čas skače na +15, James kreće zabijati šuteve s poludistance, a govor tijela igrača Spursa jasno govori da je gotovo, iako ovaj put neće biti bijele zastave u vidu Tracya McGradya.

Stvar je sada opet na početku. Ovo postaje serija od tri, a Heat ima tu utakmicu viška doma. Međutim, ponove li Wade i James opet ovakve partije (a James hoće sada kada je shvatio da ga nitko ne može čuvati na ulazima, dok je Wade svoj posao za ovu seriju odradio ovim old school izdanjem u ključnom momentu), dakle nađu li u rezervoaru dovoljno snage odigrati na sličnoj razini i za dva dana, možda će im biti dovoljna i jedna doma. Dakle, tu Miami nema previše prostora za razmišljanje i prilagodbu, trebaju jednostavno igrati košarku, iako i dalje imaju prostora za napredak. Tipa, ubaciti koju catch & shoot akciju više za Allena, smanjiti minute Coleu i Chalmersu i svesti barem jednoga na epizodista za par minuta kao što je to postao Haslem (sinoć su opet igrali skoro svih 48 minuta na jedinici, dok je UD poslužio tek kao zamjena za Bosha u par navrata). Uglavnom, dodatno srezati rotaciju kao što su to napravili zakapanjem Birdmana na klupi (Spoelstra jednostavno nije mogao dozvoliti da klupska legenda Haslem ostane bez ikakve role pa je žrtvovao Andersena).

Poanta za Heat je da, osim očite prednosti u talentu koja je vidljiva kada sva trojica ključnih igrača igraju na ovoj razini, preuzmu kontrolu reketa na old school način prezentiran sinoć, a to im uspijeva zato što su smallball momčad samo na papiru - naime, kada Wade i James igraju na onoj razini i kombiniraju skokove, blokade i ulaze, Heatu ne treba klasični drugi visoki. Spursi si takav luksuz ne mogu priuštiti, oni nemaju igrače koji ruše konvencije, ili su twin towers ili čisti small ball, nema između, a to dodatno otvara put Heatu prema trofeju.

Spursi definitivno moraju zaigrati žešću obranu, barem napraviti poneki faul umjesto da puštaju da im kroz reket šeta tko želi - ovo kvazi-Euroliga izdanje "pucam tricu, a ne želim se tuči" ne može proći u NBA Finalu (kvragu, ne može proći ni u Euroligi - tamo pucaju tricu, ali i udaraju kada treba). Također, ova šema da se Jamesu i Wadeu ostavlja prostor imala je smisla do sada, ali nakon ovakve partije više ni Popu neće pasti na pamet Wadea tretirati kao dodavača ručnika. Jasno, to da treba zaigrati muški u sredini nikako ne znači vratiti se igri s dva visoka jer to bi im oduzelo tricu, a trica im je definitivno oružje broj jedan, kao i svakoj momčadi koja u boj kreće s minusom u rubrici talent. Tu i tamo malo twin towersa, čisto da se Heat zamisli, ali Duncan okružen s 4 šutera i dalje je njihov najbolji recept.

Važnost trice aktualizira se pogotovo u ovoj situaciji kada se Parkeru kontroliraju minute. Iako je ironično da je Tony odigrao možda i najbolju utakmicu u seriji baš u trenutku kada je postalo jasno da ga ozljeda koči (21 minuta u prvom poluvremenu sigurno su bile više nego je doktor propisao), Miami je do sada već dokazao da ima igru za njega. Međutim, čak i Parker neučinkovit u 2 na 2 igri do sada je barem odvlačio pažnju obrane s tricaša.

Ne bude li on u stanju ubuduće konstantno vršiti sličan pritisak i tako otvarati prostor Greenu i Nealu, Spursi nemaju nikakve šanse jer ostaju bez tog nuklearnog oružja na koje su se do sada oslanjali u seriji u kojoj su im oduzete prve tri opcije. Praktički, to znači da im dobrim dijelom život i dalje ovisi o Jamesovim toplo-hladno igrama u napadu. Što znači da i dalje imaju šanse - nastavi li LeBron dosadašnjim ritmom, utakmica broj 7 pripala bi njima.

Tagged as: 6 Comments
13Jun/136

MINUTEMEN

Posted by Gee_Spot

LeBron James je u dosadašnje tri utakmice Finala promašio više otvorenih šuteva s poludistance u napadu i usput zakasnio pokriti više protivničkih cutova u obrani nego valjda u ijednom drugom sličnom razdoblju u karijeri, ako ne cijeloj, onda barem u ove zadnje tri sezone u Miamiu. One koji vjeruju da je u pitanju isključivo psiha i nekakva urođena mana ovog sjajnog igrača daljnji tekst vjerojatno neće zanimati stoga je najbolje da ga preskoče. Oni koji vjeruju da Miami ima prekidač koji uključi po volji i da gube 1-2 u seriji zato što su dvije utakmice odlučili odigrati ispod potrebne razine, a ne zato što su ih Spursi nadigrali u ravnopravnoj bitci, također mogu preskočiti priču. One pak željne racionalne analize i nekih zanimljivih podataka koji će pomoći staviti stvari u kontekst, pozivam da bace pogled na sljedeće brojke jer po meni je ovo što se događa s Jamesom najfascinantniji trenutak u dosadašnje tri utakmice. Bilo je tu bljeskova, posebice u obrani reketa, neosporan je trud koji ulaže u skok, ali nedostatak dinamita u nogama u kretanjima u oba smjera vidi se iz aviona. Pa pokušajmo otkriti o čemu se radi.

Ovo su trojke kojima su treneri dali najveće povjerenje ove sezone (regularni dio + playoff), prvo kod Miamia:

James, 3658 minuta (2877 regularna + 781 playoff)

Bosh, 3063 minute (2454 + 609)

Wade, 3071 minuta (2391 + 626)

Znate koliko igrača kod Spursa je prošlo granicu od 3000 minuta, koja je uobičajena za prve opcije momčadi koje igraju Finale? Nula. Evo i brojki:

Parker, 2792 minute (2174 + 618)

Green, 2717 minuta (2201 + 516)

Duncan, 2655 minuta (2078 + 577)

Usporedimo li samo udarne opcije, dakle minutažu Jamesa i Parkera, ispada kako je James, uzmemo li prosječne Tonyeve minute po utakmici, odigrao 26 utakmica više ove sezone. Ok, pa to i ne zvuči toliko strašno - Parker je bio ozljeđen, a dok je Pop njega čuvao i limitirao mu minute čak i dok je bio u najboljoj formi života, Spoelstra je raubao Jamesa u nadljudskim hvatanjima debelih minusa na utakmicama protiv raznih Cavsa, Pistonsa i Bobcatsa.

Pa to je isključivo njihov problem, zar ne? Ako se uopće i radi o problemu - ovih 5-6 minuta više koje James igra po utakmici tijekom cijele sezone ne mogu biti baš tolika otežavajuća okolnost, na kraju krajeva on je taj koji je građen kao tenk dok je Parker sitni play koji dobiva batine dok se probija kroz hrpe blokova i u onim stalnim ulazima u reket.

Stoga pokušajmo proširiti usporedbu na nešto širi uzorak. Tony je lani igrao još manje minuta po tekmi u prosjeku, a zbog lockouta odigrao je samo 1923 minute u sezoni plus još 560 u playoffu (Duncana isključimo iz daljnjih usporedbi jer je igrao još manje od Parkera u svim kombinacijama kojih ćemo se dotaknuti). James je za to vrijeme i tijekom lockouta skupio 2326 minuta plus još standardnih 983 u playoffu, a to vam je, preračunato, dodatnih 27 utakmica više od Parkera.

Dodamo li još i prvu sezonu velike trojke u Miamiu, koja također uključuje nastupu u Finalu i gdje je James na 3063 minute iz regularnog dijela dodao još i 922 iz playoffa, dok je Parker ostao na ukupno 2749 (rano ispadanje od Memphisa), dolazimo do još dodatnih 1236 minuta za LeBrona i novih 39 utakmica viška u odnosu na Parkera.

Zaključak? James je u tri sezone odigrao 92 utakmice više od Parkera, igrača koji je uvjerljivo prvi po minutaži u tom razdoblju na cijelom rosteru Spursa. To je više od jedne regularne sezone, praktički to je više nego što je Parker odigrao u cijeloj sezoni 10/11 kada su ih izbacili Grizzliesi.

Mislim, nisu u pitanju nikakvi presedani koji bi trebali poslužiti kao optužba Spoelstre ili opravdanje Jamesa, već čiste činjenice koje morate imati na umu kada sljedeći put vidite LeBrona kako uglavnom promatra dok pored njega poput vihora protrčava Parker ili dok kasni na istrčavanje prema Greenu ili Leonardu. Kada noge nisu svježe, uzalud vam sjajan um, a isti princip se da primijeniti na napad i svaki onaj kratki skok-šut koji zastane na obruču. Čak i rasni konj poput LeBrona treba predah nakon tri ovakve sezone, predah do kojega nije došlo ni u regularnoj sezoni (zašto što je Miami Heat jedan veliki eksperiment koji se temelji upravo na tome da James 40 minuta po večeri može biti sve što trener poželi, univerzalni začepljivač rupa), a ni u playoffu gdje je upravo odradio seriju protiv Pacersa u kojoj mu je pomoć suigrača bila takva da smo ih univerzalno prozvali Miami Cavaliers (kako se taj detalj brzo zaboravio i kako se brzo priča prebacila na teritorij Skipa Baylessa).

Uglavnom, ovo nije opravdanje, ovo su samo podatci koje svatko može pročitati kako želi. Samo, ako nije u pitanju opravdanje, čemu onda sve ovo? Pa da bi se još jednom istaknula veličina Spursa, naravno (po meni ključ nije u tome što je Heat umoran, to je normalno, već što je San Antonio netipično odmoran za ovaj dio godine). Naime, ona teza da je sezona jednako teška za sve i da su u Finalu ionako svi na rezervi ima smisla u sudaru dviju standardnih NBA momčadi, ali Spursi se nikada nisu vodili standardima, već su ih postavljali.

Nije talent ono što njih čini posebnima, iako su i po njemu definitivno top 5 momčad u ligi. Ono što njih čini posebnima su sve te sitnice, poput pronalaženja idealnih rola za sporedne igrače ili maksimalnog korištenja talenta kojega imaju na raspolaganju kroz sistem. I da, raspodjela energije o kojoj pričamo.

Razlika u talentu smanjila se onoga dana kada je Wadea izdalo koljeno, ali ono što ju je do sada u Finalu totalno sakrilo je ta svježina u nogama Spursa zbog revolucionarnog Popovog pristupa vođenju momčadi, ne kroz utakmicu ili sezonu, već kroz skoro cijelo jedno jebeno desetljeće.

Zato i je moguće zamisliti da će Danny Green nastaviti jahati trenutnu šutersku formu, održati ovih 70% za tricu i postati MVP Finala, isto kao što je bilo moguće da Parker u naponu Duncanove snage dođe do svog trofeja najboljeg u završnoj seriji. U Spursima se nikada ništa nije vrtilo oko danas, a da istovremeno jedno oko nije bilo usmjereno i prema sutra.

Takav način razmišljanja previše je kompleksan ne samo za NBA stručnjake, već i za većinu profesionalaca u puno ozbiljnijim granama društvenih ili prirodnih znanosti, ali ne i za Spurse koji su godinama gradili male zalihe rezervi ne bi li im se našle pri ruci upravo u ovakvim situacijama, kao svojevrsna kutija prve pomoći. Ukratko, da se poslužimo malo i demagogijom - oni su se za ovo Finale pripremali zadnjih 6 godina, Miami dva dana nakon što je završio seriju s Pacersima.

Ako James još tri puta uspije izvući iz sebe nešto slično onome što je igrao u četvrtoj četvrtini G2, sve ovo pada u vodu, svi ti koraci prednosti neće biti dovoljni da se pobjegne talentu. Do sada mu je to u kriznim situacijama uspijevalo, u manjoj mjeri čak i Wadeu. U biti, ako zanemarimo Dallas prije dvije godine, dakle seriju u kojoj još nisu znali što rade, koliko god se razni kvazi-kritičari trudili to osporiti, James i Wade bi briljirali u utakmicama koje su bile presudne (Indiana, Boston, Oklahoma, Indiana). Uvijek bi pronašli neku novu rezervu, samo, što će se dogoditi kada jednom posegnu za gorivom i taj put ih dočeka prazno dno rezervoara? Dogodit će se opet utakmice 1 i 3 jer Spursi ne samo da imaju punije tankove, već imaju i know how potreban za izvući maksimum iz svake situacije.

12Jun/1322

DAY 41 – GARY GREEN LEONARD

Posted by Gee_Spot

Spursi utakmicu otvaraju svojim već klasičnim hibridom zone i obrane na čovjeka, s tim da ovaj njihov box & 1 sistem često izgleda tako da je svih 5 igrača oko obojanog prostora pod košem, što jasno od početka ukazuje koji je osnovni zadatak domaćina u ovoj utakmici. Heat u startu nema rješenja za ovakvu koncentraciju igrača u sredini - prostora za šut ima koliko hoćeš, ali Bosh ne pogađa, Wade se ne usuđuje potezati, a James je ulogu organizatora s loptom prepustio Chalmersu. Dodaj još na ovo Haslema, čija ruka je daleko od pouzdane, i jasno je zašto Heat ima problema s napadom u uvodnim minutama.

Međutim, čim je na parket stupio Miller umjesto Udonisa, Heat je dobio potreban snajper koji će raširiti Spurse i nije čudo da su odmah živnuli čim se otvorio prostor za slash & kick igru. Mislim, ovih dana se pričalo o tome kako je Wade neučinkovit i kako zbog koljena nije dovoljno aktivan u ostalim segmentima igre da nadoknadi taj šuterski minus koji donosi. Međutim, ljudi pri tome zaboravljaju da se James razvio u sjajnog šutera i da se Bosh izvlači vani upravo kako bi se otvorio prostor za Wadea.

Dakle, problem protiv Spursa, barem onaj za kojega ima rješenja, nije Wade već Haslem, koji u ovoj seriji za razliku od one protiv Pacersa nije potreban, jer ovdje Heat ima obranu kakva mu treba i bez njega, ali mu treba i raspoloženiji napad. A to mogu imati samo kada je na parketu dodatan šuter, James na četvorci i kada mogu ulaziti u sredinu i bacati povratne od jutra do sutra.

Jasno, sve ovo im omogućuje ta kontrola pick & roll igre Spursa bez koje je Splitter praktički neupotrebljiv, što stavlja dodatan teret na Timmya u postu. A Bosh se tu pokazao sasvim solidnim u 1 na 1 čuvanju legende. Dakle, Heat ne treba dva visoka gotovo nikada, što je ogroman plus za njihov napad.

Doduše, sada se postavlja pitanje, ako je to plus za napad, zašto su upali u onakvu rupu sredinom druge četvrtine što su Spursi iskoristili da dođu do +10? Zato što nisu ništa pogodili iz vana, a posebna šaka u oko su bila dva Jamesova isforsirana pokušaja za tri i Wadeov airball. Iako ni Spursi nisu bili savršeni, odlična partija Neala s klupe (3 trice, duga dvica) i razigrani Ginobili u ulozi playmakera bili su dovoljni da se napad vrti na potrebnom ritmu od 45 do 50 koševa po poluvremenu.

Heat dolazi u egal s dvije trice Millera, koji se razvija u ključnog čovjeka (postavlja se pitanje zašto napad Heata jednostavno ne koristi više činjenicu da ima dva ponajbolja šutera u ligi, Millera i Allena, obzirom da im zona Spursa ostavlja prostora koliko žele), prije nego što Parker i Neal opet tricama ne stvaraju malu prednost. Malu u odnosu na ono što je Heat pokazao u napadu u prvom dijelu – po viđenom, Spursi su trebali imati barem 15 poena prednosti. Tako da je fascinantno kako se Heat žilavo drži usprkos lošem šutu i tome što James opet ima očajnu realizatorsku večer (samo 4 poena uz 2-8 šut u prve dvije četvrtine).

U nastavku ista priča, Spursi nastavljaju zabijati pristojnim postotkom, dok Miami u igri drži samo Millerova tricaška ludost. Od udarnih igrača posao odrađuje samo Bosh, dok Wade igra kako smo već neko vrijeme navikli (obrana Spursa ga doslovno ignorira, praktički igraju 5 na 4 tretirajući Wadea kao tipa koji je slučajno zalutao na parket), a James nije u stanju zabiti ni skok-šut s lakta. Pitanje za Spoelstru – zašto u ovim trenutcima, u kojima se utakmica očito lomi i u kojima energija Spursa postaje zarazna (sjajni Leonard cijelu večer trči i skače u svim smjerovima, a Neal nastavlja lomiti kičmu obrani Miamia clutch šutevima - kako se braniti kada peta opcija na parketu ovako zabija), ne stavi na parket jedinu petorku sposobnu izluditi San Antonio, onu s Millerom i Allenom u isto vrijeme na boku?

Iako više nije ni bitno – Spursi ulaze u zadnju četvrtinu s plus 15, a onda vraćaju Heatu za završnicu prošle utakmice. Neal nastavlja biti u nekom drugom stanju svijesti, zabija od kud god da potegne, pridružuje mu se i Green i uskoro je +29, što znači da će Rashard Lewis i James Jones drugu večer za redom raditi prekovremeno.

Iako su Spursi ubacili 16 trica i tako odradili onu klasičnu "shoot the lights out" tekmu (na jednu takvu u seriji su praktički predbilježeni), odbaciti ovu pobjedu tek kao slučaj bila bi pogreška. Iako pick & roll Parkera opet nije bio nikakav faktor (Tony samo 1-3 za večer, Ginobili je praktički preuzeo ulogu playa u drugoj četvrtini i nije ju puštao do kraja, a visoki opet skromni sa samo 6 pokušaja iz pick igre, od čega su većina ionako bili Duncanovi popovi prema vrhu reketa), što samo dodatno naglašava važnost spot-up situacija sinoć za domaćina, Heat je pokazao neke uznemirujuće trendove, a osnovni je da nemaju rješenja za ovu najosnovniju obranu Spursa ako će James iz vana gađati kao Wade - ponove li ovakve šuterske partije u iduće dvije tekme, publika u Miamiu neće vidjeti povratak serije (dojam je da obojica mogu nakon karijere put placa, odlično se snalaze s krumpirima).

Popovich je zaigrao na sve ili ništa – netko bi nakon onakvog poraza u drugoj utakmici ozbiljno razmislio o promjeni obrane, ali on se još čvršće stisnuo u reket, oduzeo Jamesu slash & kick (koliko je Pop lukav, jasno govori i to što živi s Jamesom u postu, svjestan da je ovaj puno opasniji kada napada s pozicije jedinice nego četvorke ili petice) i odlučio da, ako već mora poginuti, onda neka to bude od trice Heata.

Dva zanimljiva dana su sada pred Spoelstrom. Prvo treba regenerirati Jamesa, jasno, jer bez njega u petoj brzini im nikakva trica neće pomoći, kao ni podatak da su drugu večer za redom pod kontrolom držali i Parkera (prema kraju su bili čak i previše agresivni u izlazima na playmakere, što je dodatno otvorilo prostor šuterima na bokovima, ali to već možemo pripisati i gubitku ritma u očajničkim pokušajima da barem nekako pokrenu napad) i Timmya (a to je i jedini plus kojega Miami može ponijeti iz ove utakmice, zaustavili su dvije glavne opcije prepustivši drugu utakmicu za redom sporednim igračima Spursa da nose teret - može li ta formula donijeti uspjeh do kraja i hoće li nakon eventualne nove šuterske rapsodije u četvrtoj Spoelstra prvi trepnuti i otvoriti prostor Duncanu i Parkeru na štetu Greena i društva?). A nakon toga treba pronaći konkretna rješenja u organizaciji napada, točnije kako stvoriti što više dobrih situacija za Bosha, Millera i Allena kako bi otvorili taj reket San Antonia za Jamesove ulaze, a da pri tome ne izgube Haslema i Wadea za ostatak serije (iako je pitanje, obzirom na to kako igraju, koliki bi to uopće bio gubitak).

11Jun/1310

AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

Posted by Gee_Spot

Nisam bio siguran da li se danas pozabaviti nekim IOR rezultatima od prošle sezone ili se jednostavno jedan dan odmoriti od pisanja, ali kako se poteglo zanimljivo pitanje u komentarima ispod posta o Draženu, odlučio sam odvojiti pola sata vremena i priključiti se traženju odgovora na nešto što će s razlogom vječno mučiti sve fanove NBA - koliko bi MJ imao naslova da se nije prisilno umirovio na dvije sezone?

Prvo razriješimo tehnikalije - iako se mr. Air vratio na parkete u sezoni 94/95, uzimati tu godinu u obzir kao išta više od pauze besmisleno je iz očitih razloga. Iako nema sumnje da je Jordan bio solidno kondicijski pripremljen, činjenica je kako je poput padobranca upao u momčad debelo nakon all-stara, točnije mjesec i dva dana prije kraja regularne sezone i da nije poznavao nikoga na rosteru osim Pippena i Armstronga koji su zadržali role startera, odnosno Willa Perduea koji je iz uloge back-up centra odlaskom Cartwrighta postao startni centar.

Ok, stručni štab je ostao isti i to je svakako pomoglo brzom povratku u ritam, ali ta sezona je prije svega dokaz da čak ni najveći od najvećih ne može samo tako odlučiti zaigrati košarku bez poštenih priprema i trening kampa (kao i dokaz da je Phil Jackson vrlo dobro znao što radi kada je uopće dozvolio Jordanu da na ovaj način uleti u momčad, svjestan da će gorčina poraza samo raspaliti staru vatru, što će se pokazati temeljem budućih uspjeha). Mladost Orlanda je bila premoćna u tom trenutku, ali pravi odnos snaga ionako se pokazao iduće sezone kada su nabrijani i pripremljeni Bullsi pomeli pod s tim istim Orlandom u finalu Istoka.

Sada kada smo to makli s puta, pogledajmo što se dogodilo u dvije sezone bez Jordana, da li su Rocketsi jednostavno bili najsretniji ili bi možda imali šanse pružiti otpor čak i kompletnim Bullsima.

Houston je u sezonu 93/94, dakle prvu bez Aira, ušao kao veteranska momčad na rubu snaga. Nakon što su mladi Olajuwon i Sampson predvođeni playmakerom-veteranom Johnom Lucasom i sjajnim trenerom Billom Fitchom još tamo 1986. zaigrali Finale protiv Birdovih Celticsa, činilo se kako je pred njima budućnost puna sličnih važnih utakmica. Ali, pokazalo se kako je Sampson prevara (iako je bio visok kao Yao Ming, igrao je košarku više kao Yi Jianlian, mekano i daleko od kontakta) koju su ozljede dodatno usporile i u tren oka se potencijalno plodno partnerstvo pretvorilo u najveći dio ostatka Olajuwonove karijere - igranje 1 na 5.

Ne samo da se Sampson raspada, već i Lucas dobiva nogu zbog nosa vječno uronjenog u kokain, a tim započinje era razočaranja za Rocketse i Hakeema. Nakon tri preuranjena ispadanja u ranim rundama odlazi i Fitch, ali se ništa ne mijenja - Rocketsi ostaju zatočeni u NBA čistilištu, najgorem od svih stanja. Zbog Hakeema su uvijek bili dovoljno dobri da izbore playoff, ali usput nikada nisu bili dovoljno loši da na draftu pronađu talent, što je npr. rezultiralo s fascinantna 4 ispadanja za redom u prvom krugu Zapada. Jasno, ovo što je trpio Hakeem nije ništa prema onome što je trpio Dirk, ali svejedno je često dolazilo do trenja između njega i uprave.

Stanje se donekle smiruje tek promjenama - priliku kao trener dobiva klupska legenda Rudy Tomjanovich, a klub kupuje njegov današnji vlasnik, Leslie Alexander. Iako danas znamo da je Alexander jedan od najboljih vlasnika u NBA, pripisati mu neke velike zasluge za tadašnji uspjeh Rocketsa nema smisla. Možda je kombinacija njegovog i Tomjanovichevog vodstva olakšala život Hakeemu, ali ključni potezi ipak su rezultat rada stare uprave koja je do lutrijskog talenta došla putem tradeova. Otis Thorpe i Kenny Smith u prvih nekoliko sezona u Sacramentu i Atlanti nisu opravdali očekivanja, ali su zato u Houstonu zauzeli glavne uloge uz Hakeema i još jednom dokazali kako se nikada nije pametno prerano odreći lutrijskog talenta. Thorpe je bio klasični power forward tog doba, četvorka u stilu Horacea Granta zadužena za skokove i prljave poslove u obrani, idealni partner uz Olajuwona, dok je Smith, iako limitiran kreator, bio idealan u ulozi playa zbog šuta za tri - napad se ionako vrtio kroz Haakema.

Jasno, ova jezgra ne bi bila dovoljna da uz put Rocketsi nisu imali i puno sreće. Pa su tako za ništa dobili Vernona Maxwella kojega su se Spursi pod hitno željeli riješiti smatrajući da njegova igračka kvaliteta nije bila tolika da se isplatilo trpiti njegov karakter (uskoro će se u ovo uvjeriti i Houston, ali Mad Max je ipak bio od koristi u prvom odlasku do kraja). Ipak, ono što će se pokazati izuzetno važnim u pohodu na naslov bio je draft, gdje su godinu za godinom Rocketsi birali Roberta Horrya (njihov prvi lutrijski pick od Hakeema, iako su i njega birali zadnji u lutriji kao jedanaesti) i Sama Cassella (24. pick). Ova dvojica će odigrati ključne role u prvom naslovu - bez Casselovih svemirskih muda i Horryeve energije, dobiti tadašnje Knickse bila bi nemoguća misija (vjerujte mi, gledao sam vlastitim očima).

Zvuči kao smjela tvrdnja, ali veći dokaz od sljedećega vam ne treba - gledajući samo PER, koji je poprilično točan pokazatelj napadačke učinkovitosti, Cassell i Horry bili su druga i treća opcija nakon Hakeema, jedini uz legendarnog centra koji su imali PER iznad ligaškog prosjeka. Tu je Tomjanovich pokazao da ima nos za napraviti pravi potez - u regularnoj sezoni Cassell je bio deveti po minutaži, dok je u playoffu praktički bio šesti čovjek čiji koševi klupe su bili ključni, posebice u Finalu.

Razlog zbog kojega su dva klinca igrala ovako bitnu ulogu u ključnim utakmicama je poprilično jednostavan - Rocketsi su tijekom regularnog dijela sezone bili tek 15. momčad po napadačkom učinku, što nije ni čudo obzirom da su Thorpe i Smith praktički živjeli od otpadaka i povratnih, a da Maxwell nikada nije znao razlikovati dobar šut od lošega. Međutim, sve su to nadoknadili obranom (drugi od tadašnjih 27 momčadi) za koju su Thorpova snaga i Maxwellova energija često bile presudne. Kada su Horry i Cassell dali šuterski balans, Houston je bio spreman za lansiranje.

E, sada kada smo sve lijepo stavili u kontekst, razmislite o sljedećem - bi li ova momčad Houstona, skrpana i očito ozbiljno limitirana, bila prijetnja Bullsima u lovu na četvrti naslov da je Jordan ostao u košarci? Ne zaboravimo da su Bullsi tijekom sva tri svoja ranija pohoda na vrh kombinirali elitnu obranu s elitnim napadom, a u ovoj sezoni su još dodali Kukoča i Kerra uz to što su još uvijek imali Granta i relativno funkcionalnog Cartwrigtha. Čak i bez Jordana imali su top 3 obranu lige, odmah iza Rocketsa, a za pretpostaviti je da bi s Jordanom opet imali i top 5 napad. Dakle, dodatno pojednostavnimo stvari - kolike su šanse da momčad s top 5 obranom i top 5 napadom dođe do naslova pored napadački limitiranog Houstona koji treba izvanserijske partije svojih igrača prve i druge godine da funkcionira?

Ja vjerujem da su poprilične jer Houston u ovoj sezoni praktički nije bio ništa drugo nego jedna elegantnija verzija Knicksa, a znamo kako su te priče na Istoku završavale, sve te sjajne obrane Knicksa, Pistonsa ili Pacersa nisu mogle zabiti dovoljno da preskoče Jacksonove Bullse. Dakle, zašto bi tako nešto za rukom pošlo Rocketsima?

A da za naslov 1994. ogromne zasluge idu Jordanu, Rocketsi dokazuju i godinu kasnije kada bez ikakvih razmišljanja razbijaju šampionsku jezgru ne bi li nekako oživili momčad koja ozbiljno šteka. Thorpea šalju u Portland za lokalnu legendu Drexlera, slabe obranu u pokušaju da ožive napad (čak i Maxwella zakapaju na klupi - odigrao je samo 16 minuta u playoffu i dobio nogu odmah nakon osvajanja drugog prstena), ali sve to im i dalje ne pomaže da izbjegnu titulu autsajdera u playoffu - u njega kreću sa šestog mjesta na Zapadu, sa statistikom koja će ih kasnije učiniti najslabijim šampionom ikada. Uostalom, samo su četiri momčadi u NBA povijesti osvojile naslov bez da su bile top 5 barem u jednom smjeru igre - Washington, Dallas, Miami (izdanje 05/06) i Houston te godine.

Jasno, imali su iskustvo i srce (tada je i nastala ona legendarna izjava Tomjanovicha da nikada ne treba podcijeniti srce šampiona), ali i puno, puno sreće. Već u prvoj rundi su bili na konopcima, ali Jazz s Maloneom i Stocktonom izgubio je odlučujuću petu utakmicu doma, nadogradivši time niz loših partija u ključnim susretima (Drexler i Olajuwon su ih uništili s fantastičnim nastupima, dok je 2 na 2 partnerstvo Johna i Karla po običaju zakazalo).

U drugoj rundi pak gube prva dva susreta protiv Sunsa s više od 20 razlike u prosjeku, nakon 4 utakmice su u rupi od 3-1, a onda pobjeđuju u 3 za redom jer nitko ne može zaustaviti Olajuwona i Drexlera (ni Sunsi kao ni Jazz nisu imali ni centra ni bočnog stopera), ali ni hrpu trica sa svih strana (ovdje se polako počinje rađati legenda o Big Shot Bobu). U finalu Zapada idu na Spurse koji pak imaju centra, jednog od najboljih ikada, ali tu dolazi do onog legendarnog školovanja Admirala Robinsona od strane The Dreama. U velikom pak Finalu čeka ih poklon u vidu Orlanda koji koristi starost Knicksa i nedostatak Jordana da, poput Oklahome, preskoči nekoliko stepenica razvoja, samo da bi se njihova mladost razbila na veteranskim hridima Rocketsa.

Ali, nisu samo veterani odradili posao. Iako su Hakeem i Clyde zajednički došli do naslova za Houston i iako su definitivno imali zakazani susret s poviješću kako bi 20 godina poslije ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru (Hakeem je i bez Clydea naknadno popušio još jedan Final Four i to od Ewinga - da nije osvojio prstenje, bio bi smatran valjda jednim od najvećih luzera ikada što jasno govori koliko su naši pogledi na sport limitirani dok god se fokusiramo samo na rezultate i zanemarujemo narativ), posao koji je napravio Tomjanovich ne smije se zanemariti. Iako će mnogi isticati da se prije svega radi o sjajnom psihologu, a tek zatim taktičaru, ne zaboravimo da je upravo Rudy T. odlučio Horrya koristiti kao stretch četvorku nakon odlaska Thorpea, što je za tadašnju NBA bio pravi šok.

Horry je do prvog naslova došao kao startno nisko krilo u tipičnom NBA frontcourtu tog doba, a do drugoga kao specijalist za trice koji je u playoffu udvostručio volumen lopti koje je potezao s perimetra. Također, osim što je i Kenny Smith ponovio svoju ulogu spot-up šutera na poziciji jedinice i osim što je Cassell opet odradio sjajnu rolu strijelca s klupe, Rocketsi su promovirali još jednu tada egzotičnu ulogu, onu 3&D swingmana. Mario Elie sudjelovao je i u pohodu na prethodni naslov, ali tek kao ne previše bitna zamjena. U lovu na drugi pak njegova sposobnost da zabija tricu iz kuta i igra obranu na svim tipovima bočnih igrača savršeno je zaokružila momčad koja je ostala bez visine i mišića u petorci (kasnije je Popovich u Spursima, dijelom i zahvaljujući Elieu, razvio ovu 3&D ulogu do savršenstva). Tim prebacivanjem balansa s formule dva niska - tri visoka na tri niska - dva visoka (a u principu četiri niska i jedan visoki jer je Horry u napadu ionako visio na perimetru) dobili su prostor, koji je danas možda i najvažnija stavka svakog NBA napada. Uglavnom, raširivši reket, Tomjanovich je postavio uvjete za 2 na 2 majstorije udarnih opcija, a Ellie, Horry i Smith zabijali su kao pratnja trice postotcima da ti pamet stane.

Sad, obzirom da su Hakeem i Clyde odigrali ovaj playoff kao sumanuti i obzirom da su Rocketsi pronašli tu originalnu formulu, možda bi Bullsi stvarno imali nešto više problema nego s onom momčadi od godinu ranije. Pippen i Jordan usporili bi Drexlera, ali teško da bi zaustavili Hakeema čak i da su Grant i Cartwright ostali na rosteru još ovu godinu (a nisu - Grant je pokušao doći do novog naslova kao veteranski lider u Orlandu, a Bill je ionako bio spreman za mirovinu). Možda bi dubina Bullsa odigrala ključnu ulogu, ali to je već nategnuto i ovdje moramo ostaviti mogućnost hipotezi da bi, čak i s Jordanom u ligi, Rocketsi došli barem do jednog naslova.

Ne samo zbog toga što je ovaj njihov put 1995. bio stvarno nešto posebno i gotovo sudbinski određeno, već i zbog nečega što je moglo biti i puno veći problem za Chicago od mathcupova. Umor. Naime, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću, uvjeren sam da su one dvije godine pauze produžile Jordanovu krivulju karijere i razdoblje kvalitete. Da se umjesto zajebavanja s kockom i onim smiješnim sportom zadržao na NBA parketima, možda bi četiri duge playoff odiseje ostavile traga na petoj, a to je još jedan plus za Rocketse (koji su u sezonama nakon ostali bez goriva - Hakeem je počeo usporavati, Drexler se ubrzo raspao, dubinu nikada ni nisu imali, tako da njihov pad nisu mogli zaustaviti ni Barkleyeva energija ni Pippenov all-round talent, posebice jer su obojica već bili ostavili najbolje dane iza sebe kada su se priključili jatu).

Naravno ovo otvara vrata novim hipotezama - da Jordan nije napunio baterije, koje su šanse da bi niz naslova ostao neprekinut do samog kraja generacije? Čak i da je prvih sedam pohoda prošlo uspješno, tko zna kako bi se Bullsi suprotstavili žestokim Pacersima 1998. nakon toliko nagomilanih utakmica? Ako bi se provukli, bi li možda čak i Jazz imao više šansi te iste godine obzirom na prednost domaćeg parketa? Bi li mladost Sonicsa zaustavila najveću momčad svih vremena dvije godine ranije, u ovom zamišljenom pohodu broj šest, a ne četiri, odnosno prvom u novom nizu? I bi li uopće bilo najveće momčadi svih vremena i onih 72-10 da Jordan nije poput manijaka imao motiv svaku večer u svakom gradu dokazivati iznova da je najbolji?

Sva ova priča dakle opet ne dovodi do konkretnih zaključaka, ali postotci opasno naginju na stranu onih koji vjeruju da bi Bullsi ipak kiksali. Jednom? Dvaput? To nije ni bitno, bitno je da postoji razlog za opravdanu sumnju. Samo, kada su legende u pitanju, postavljanje ovakih pitanja ionako ne služi ničemu osim zabavi, pogotovo kada su bitke o kojima pričamo već odavno iza nas, same po sebi fantastične.

10Jun/1312

DAY 40 – THE HEAT IS ON

Posted by Gee_Spot

Na otvaranju utakmice opet gledamo odlične obrane, ali Spursi su ti koji napadački imaju puno više razloga za brigu – iako je utakmica u egalu nakon prvih 12 minuta, Miami im je opet oduzeo pick & roll, ali ovaj put i post-up učinak, tako da su se praktički na životu održali tricama, od kojih posebno treba istaknuti one 3 za redom na startu utakmice Dannya Greena. Heat je puno lakše stvarao šanse u napadu i to bez u ovim trenucima rezerviranog Jamesa, a dodatna energija i razigranost igrača Miamia rezultirala je i većim brojem slobodnih i izgubljenih lopti protivnika u odnosu na prvu četvrtinu prethodne utakmice.

U drugoj se Spursi nastavljaju održavati u egalu tricama, uz agresivniju ulogu Parkera u ulazima, posebice u trenutcima dok ga je čuvao James. Koji je, osim u tih par sekvenci protiv Tonya nakon kojih je stavljen na drugi zadatak bliže reketu, odigrao odličnu rolu u obrani, bazirajući se očito na defanzivu u ovom prvom dijelu susreta. Treba istaknuti kako je i u onih nekoliko akcija koje su vrtili za LeBrona, uglavnom u postu, Leonard odradio fantastičan 1 na 1 posao u obrani. Međutim, obzirom da je Wade bio spreman preuzeti glavninu tereta prema naprijed, slabija kvota koševa Jamesa se nije ni osjetila. Utakmica je bila u ubitačnom ritmu, a to im je očito odgovaralo obzirom da su stalno nalazili dovoljno rupa u reketu da zabijaju kvalitetnim postotkom, dok su se pokušaji Spursa unutar perimetra uglavnom sačinjavali od cigli.

James nastavlja manje učinkovitu igru u napadu i u nastavku te se ovdje više ne radi o tome da ga obrana Spursa agresivno zatvara ili da je Leonard sjajan – čovjek promašuje previše tranzicijskih situacija kao da jednostavno nema eksplozivnosti u nogama. Ovo definitivno pomaže Spursima koji su i sami bez velikog učinka svojih udarnih igrača Parkera i Duncana. Dakle, do sada su glavnu riječ na utakmici vodili sporedni glumci poput Greena i Leonarda koji nastavljaju igrati glavnu ulogu u napadu i obrani, s tim da i Miami ima dovoljno razigranih opcija. U završnici četvrtine Heat tako radi seriju koju obilježavaju trice (kako se jednostavno odvojiti kada u dva napada zabiješ 6 poena) i Chalmers, čiji ulazi i pritisak na Parkera postaju ključni za stvaranje prve značajne razlike na utakmici.

Pitanje pred zadnjih 12 minuta je samo tko će se prije probuditi – pick & roll Spursa ili James, a obzirom na dosadašnji uzorak od 7 četvrtina nije problem pogoditi rasplet. Obrana Heata je jednostavno uništila glavne opcije Spursa i da nije bilo onih nekoliko izolacijskih bljeskova Parkera u drugoj četvrtini, ostavila bi ih bez ikakvog učinka. Sporedni igrači su nosili teret koliko su mogli, ali kada je James od samog početka četvrte ubacio u brzinu više i u napadu (šut je odjednom postao mirniji, pasovi precizniji, a ulazi čvršći) stvar je bila gotova u nekoliko minuta. Miami odlazi na +19 i Pop već može početi planirati kako u idućoj utakmici razbuditi napad koji drugu utakmicu za redom veći dio susreta nema pravih rješenja. Istaknimo samo kako se bijela zastava predaje zove Tracy McGrady, treći velikan nakon Hilla i Kidda koji će nas pozdraviti ovo ljeto.

8 četvrtina su dovoljno solidan uzorak za reći kako je Spolestra odlukom o visokim preuzimanjima bez karakterističnog presinga potpuno uštopao pick igru Spursa, ostavljajući pri tome i ostatak obrane solidnim (nema onih rotacija prema lopti što omogućuje da je netko uvijek u postu i spreman otrčati prema kutovima), napravivši time ključni posao u Finalu do sada. Dakle, ovo je i dalje ključni podatak - Parker 3-13 sinoć nakon pick & rolla, visoki opet mizerni s 3-7 (postotak im je ok, ali volumen je toliko malen da je praktički nebitan).

Kada se ovome pridodala energija pod košem iz sinoćnje utakmice, jasno je da su Spursi pomalo i autsajderi koji se mogu osloniti tek na vanserijsku tricu da bi preživjeli. Obzirom na igru Jamesa u prve dvije utakmice u reketu, gdje je odradio nevjerojatan posao kao skakač i čuvar obruča, možda bi se dalo govoriti i o svjesnoj odluci da ga se poštedi veće uloge u napadu kako bi mu ostalo više energije za obranu, a i to vam nešto govori o statusu Spursa.

Spoelstra je ovaj put imao puno bolji plan igre i puno bolji balans, manje je trošio Jamesa u organizaciji stavljajući ga više u spot-up situacije dok su pick igru vrtili uglavnom Wade i Chalmers. I da, svakako treba spomenuti da je Bosh odustao od nepotrebnih trica, što je Heatu dalo još jedan dodatni poticaj jer nisu uzalud trošili napade (iako ga opet nije bilo previše u napadu, bio je puno konkretniji u prilikama, a uz to je opet odradio lavovski/muški dio posla u obrani).

Miami je, ruku na srce, dobio 7 od 8 četvrtina u seriji do sada i to je samo po sebi popriličan pokazatelj odnosa snaga. Utakmica broj 3 je ključ – Spursi moraju početi zabijati kao stroj misle li zaustaviti moćniju momčad, a za to im neće biti dovoljni čvrsta volja Duncana ili srce Parkera, trebati će im učinkovit pick & roll, koji će donijeti i bolje kruženje lopte i bodeže iz kuta (sinoć im je većina trica, bez obzira što su upale, bila s krila ili čela), a ne bi bilo zgorega zabiti nešto i u postu gdje je Miami sinoć izgledao kao Indiana dok su Spursi bili ti koji su bježali iz reketa glavom bez obzira (kako su u prvoj utakmicu Spursi dobili dovoljno koševa iz posta, ovo za sada smatrajmo iznimkom, ali, izgubi li San Antonio i bitku pod košem, onda su stvarno gotovi).

Uglavnom, ne pronađu li Spursi lijeka za ovu obranu Heata koji im je iščupala srce, serija bi mogla postati poprilično izvjesna, a to nikako nije dobro obzirom da nas čeka još dosta utakmica – nema šanse da će Heat dobiti 3 za redom u San Antoniu, bez obzira koliko rješenja imali (ako ništa drugo, Spursi u sebi imaju barem jednu tricašku rapsodiju u kojoj će doći do pobjede s 15 pogođenih trica). Međutim, misle li dočekati sedmu utakmicu, samo trice im definitivno neće biti dovoljne.

Više nije dosta nadati se da su Bosh i Wade izvan forme, sada treba i nešto konkretno smisliti. A ako je za to itko sposoban, onda je to valjda Popovich. S naglaskom na valjda - sjetimo se kako je mladost Oklahome lani dobila 4 za redom samo na račun nadmoćnih fizikalija. Sada dodajte tim fizikalijama IQ Miami Heata i jasno je o kakvom se izazovu ovdje radi, izazovu koji će možda biti prevelik čak i za apsolutne legende poput Popa i Timmya.

Tagged as: 12 Comments