60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

24Sep/1333

EURO-BASKET CASE

Posted by Gee_Spot

Inače su mi ovi osvrti na Eurobasket totalna tlaka, što zbog standardno niske razine igre, što zbog iritantnog sistema natjecanja (što zbog činjenice da ga uglavnom ne gledam), ali moram priznati da sam ove godine, prateći (uglavnom) redovno nastupe Hrvatske repke čak bio u iskušenju napisati nešto i tijekom turnira (srećom, uvijek bi se našao dovoljno dobar razlog da izbjegnem takvu sudbinu).

Sada, kada je sve završilo i kada je slika postala nešto jasnija, završni komentar je nemoguće izbjeći.

KONKURENTNOST?

Uvijek ću biti protiv ovolikog broja utakmica u ovoliko dana (bizarno je da su Hrvatska i Litva niti 24 sata nakon četvrtfinala morali odigrati polufinalnu utakmicu, kao da je riječ o nekakvom srednjoškolskom turniru, a ne borbi za naj momčad kontinenta - kome je u interesu da milijunskom auditoriju prezentira poluproizvod?) i uopće ovolikog broja sudionika, iako se pokazalo da danas stvarno svatko zna igrati košarku i da je u neku ruku FIBA proširenjem bila na pravom tragu.

Naravno, tu je uvijek na snazi ona o istini u očima promatrača - možda mislite da su svi solidni ili da su svi jednako loši, ali bez obzira iz kojeg kraja spektra polazite ne možete negirati da nekakva konkurencija postoji, barem u srednjoj klasi. Vrh je, kao i kada je individualni talent u pitanju, nedodirljiv.

Finci, Gruzijci, Latvijci i Ukrajinci, da spomenem samo četiri momčadi koje su ostavile najbolji dojam među autsajderima, nisu ni blizu toga da uhvate priključak u talentu s glamuroznijim reprezentacijama, ali sjajnom pripremom i taktičkim postavkama dobrim su dijelom anulirali minuse.

Dettmann i Bagatskis su uz dva provjerene NBA imena, legendu Fratella i mladog asa Kokoskova (Cavsi su ga nedavno ukrali Sunsima kao novog pomoćnika Mikeu Brownu) uvijek bili spremni iskoristiti poziciju autsajdera protiv manje nadahnutih favorita. I tu priča ne staje, čak su i sakati Nijemci, Belgijci i Šveđani uspjeli ostvariti nekoliko zanimljivih pobjeda protiv ne pretjerano inspirirane konkurencije, što jasno govori da više ni najbolji nisu toliko dobri da mogu samo istrčati na parket i doći do pobjede.

A inspiracije baš i nije bilo previše na turniru, posebice kod ovih većih imena, što nas dovodi do ipak najveće priče Eurobasketa.

HRVATSKA

Prvo spustimo loptu na zemlju. Hrvatska je ostvarila score 8-3, ali, ako poput mene vjerujete da je koš-razlika bolji pokazatelj stvarne kvalitete od broja pobjeda i poraza, od tog rezultata puno više će vas fascinirati činjenica da smo na kraju ostvarili samo +6 koš razliku. Iako smo u startu jedva izvukli živu glavu u utakmicama protiv Gruzije, Poljske i Slovenije (da smo izgubili samo jedan od ovih susreta koji se doslovno lomio u zadnjim sekundama, tko zna kakva bi priča danas bila, možda bi opet pričali o momcima sumnjive psihe), upravo je činjenica da smo u sve tri drame izašli kao pobjednici donijela potrebno samopouzdanje koje je zaokružilo odličnu formu i stvarno povremeno odličnu igru u oba smjera.

Dakle, kao i uvijek u životu, trebalo je imati i sreće (netko bi rekao da smo je i zaslužili nakon godina i godina u kojima nam ništa nije polazilo za rukom), a ona nas nije napustila ni prilikom ždrijeba - kao što je koš-razlika dobar pokazatelj kvalitete, slično vrijedi i za težinu rasporeda, a on nam je definitivno išao na ruku. Naime, iako smo se trebali križati s možda najboljom skupinom na turniru, raspad Rusije i Turske, a zatim i epidemija ozljeda koja je napala Grčku, otvorili su nam vrata raja – mislim, svaka čast Fincima i Talijanima, ali nitko racionalan nije prije početka prvenstva računao na njih makar i kao sudionike drugog kruga (drugim riječima, na većini popisa prije starta prvenstva bili su ispod nas, dakla i u tim utakmicama smo bili favoriti). O tome što smo u četvrtfinalu dobili Ukrajinu, koja na rosteru doslovno ima jednog čovjeka sposobnog driblati loptu i kojega možete prepoznati po tome što ima drugačiju boju kože od svih ostalih, da ne govorim (ubili smo ih u 10 minuta presinga jer kada smo im isljučili playa više nitko nije znao gdje će s loptom) – istina, treba biti prvi u skupini i zaslužiti takvog protivnika, ali dajte budimo ozbiljni, da smo dobili takvu momčad u prvoj skupini nitko s pulsom se ne bi uzbudio.

Međutim, kako ni Rusi ni Turci očito nisu željeli biti na ovom prvenstvu, autsajderi su to iskoristili. Nešto smo i nagađali prije prvenstva vezano uz slabosti Rusije (izazvane raspadom organizacije više nego gubitkom gomile igrača zbog ozljeda) i očajne kemije Turske u kojoj nitko ne želi dijeliti svlačionicu sa šerifom Hedom, ali kod takvih situacija teško je odrediti koliki su stvarno mentalni ožiljci – tipa, da su Rusi predvođeni Shvedom dobili onu dramu protiv Talijana u prvoj utakmici, možda bi kasnije imali snage za srediti Švedsku i tako ići u sljedeći krug. Na Tursku osobno nisam računao ni ranije svjestan koliki je u ovom trenutku Turkoglu teret (i to mislim i figurativno i doslovno, ako kužite što želim reći), ali da su Asik i Ilyasova pokazali da im je stalo i da je proigrao jedan od njihovih bekova (dobro, to je već znanstvena fantastika), možda su i mogli ući u niz pobjeda bez obzira na to što bi se najradije potukli međusobno.

Uglavnom, umjesto da se križamo s tri od pet ili šest najvećih baza talenata u ovom trenutku u Europi, dobili smo priliku izbrusiti igru protiv dva limitirana protivnika i trećeg totalno izvan forme (sa Spanoulisom i Papanikolauom na jednoj nozi jedva su se držali u igri drugi dio turnira, što se jasno vidjelo i u utakmici protiv nas koju smo mogli dobiti puno prije produžetka - zašto nismo, zaključite sami). Naravno, sve te utakmice treba privesti kraju i upravo činjenica da smo ih dobili, bez obzira na način, ogroman je razlog za slavlje obzirom da smo u prošlosti zube češće lomili na autsajderima nego na velikima. Dobiti 8 u nizu protiv bilo koga nije mala stvar, to mogu samo mentalno čvrste momčadi, a Hrvati i mentalna čvrstoća dugo vremena nisu išli zajedno. To je ogroman dobitak.

Znači, zanemarimo li nacionalni ponos (kojeg sam čak i sam osjetio na trenutke, posebice dok smo se borili u prvoj skupini - poslije mi više nije bilo važno što će se dogoditi, samo da se ne osramotimo nakon onakvog otvaranja sa Španjolcima) i prihvatimo li stvarni kontekst, priča zvuči ovako nekako – momčadi koje smo dobili u tih 8 utakmica i koš razlika koju smo ostvarili apsolutno nisu ništa posebno ili neočekivano, osim naravno sudara sa Slovencima i Grcima koji su mogli završiti i drugačije i gdje smo, posebice sa Slovencima, pokazali karakter kakav dugo nije viđen u dresu na kojem piše HEP (ali nisu i to je, još jednom ističem, nešto što naša košarka nije imala već desetljećima, mentalnu snagu da bude najbolja kada je najteže).

Direktni plasman na SP nas svakako treba veseliti, pronalazak kemije i možda stvaranje kulta reprezentacije također, nastup u polufinalu svakako je lijep ukras na sve, ali još nas više trebaju veseliti stvari koje se mogu prenijeti i u budućnost. Prva i najvažnija je ujedno i odgovorna za taj karakterni iskorak - dobili smo nekoga tko ima muda, ali i kvalitetu. Cijeli paket. X-faktor.

- Bogdanović

Kada smo nakon utakmice između Španjolske i Češke napustili dvoranu i u iščekivanju našeg sudara protiv Poljaka krenuli tamaniti pljeskavice, kako bi nekako isprali iz glave uglavnom loše slike košarke koju smo upravo gledali (Španjolci su doslovno imali smisla samo kada bi loptu spustili na Gasola i u tranziciji, a Čehe su razbili tek odlukom trenera da Rubia stavi u drugu petorku kako bi uništio Češke rezervne bekove) nas nekoliko počelo je s klasičnim balkanskim pričama o starim vremenima i tome kako bi košarka iz nekog drugog doba danas dominirala. To nas je jasno dovelo do teme o razvodnjenosti do koje je došlo raspadom Juge i Esesera, pa smo krenuli put zaključka kako bi Juga danas zasigurno bez problema osvojila zlato.

Taj zaključak me nije iznenadio, ali me kao vječnog skeptika iznenadilo kada smo shvatili da bi startna trojka u toj repki bio upravo Bogdanović. I ako sam u tom trenutku ozbiljno sumnjao u sadašnjost košarke na južnoslavenskom dijelu Balkana, Bokijeve igre do kraja turnira napravile su od mene vjernika.

Gle, nitko nije savršen s 24 godine, ali ovo što je Bojan prezentirao 90% prvenstva bilo je skoro - savršeno. Prvo i osnovno, njegova pristup, muda i srce, popraćeni sjajnom igrom u oba smjera, dali su ovoj reprezentaciji ono što joj je trebalo više od kruha – lidera. Posloženi oko čovjeka koji može voditi primjerom, ali i biti rasna prva opcija u napadu oko koje se mogu posložiti sporedne uloge, Hrvati su konačno imali temelj na koji su nadogradili igru.

All-round energija koju je Bogdanović prezentirao provevši na parketu uvjerljivo najviše minuta i pri tome sudjelujući u svakom dijelu igre su hvale vrijedni, a napadački učinak treba posebno naglasiti. Ne samo da je bio triple-threat u svakoj 1 na 1 situaciji, već je često predstavljao i mismatch spuštajući se u post, čitajući situacije poput kakvog veterana. Što se dogodilo da je onaj do jučer često anemičan potencijal odjednom postao kompletan košarkaš nemam pojma, ali znam da je repka dobila nositelja, Euro člana prve petorke, a zamišljena repka Juge startnu trojku.

Također, prvi Mostarac kojeg sretnem ima pivo.

- igra u napadu i obrani s glavom i repom

Jasno, protiv Španjolske obrane i Litvanske dužine nismo bili u stanju igrati na najvišoj razini, što je više problem Euro košarke nego nas (nakon NBA košarke gledati centre usidrene u sredini bez straha od 3 obrambene sekunde stvarno izgleda depresivno i tu FIBA mora nešto poduzeti - ili ja moram početi češće gledati Euroligu- točnije mora uvesti to pravilo 3 sekunde i u obrani jer ovo postaje nemoguće i napasti i suditi, pa i gledati, to je takva radikalna promjena da imaš dojam da nije u pitanju isti sport), ali u ovih 8 pobjeda bilo je trenutaka koje nije pretjerivanje nazvati briljantnima, bez obzira što smo ih uglavnom imali protiv limitiranih suparnika (tu se opet vraćamo na tezu kako je puno lakše igrati protiv slabijih od sebe, ali i da onakvu razinu prezentacije treba ostvariti i to 3-4 utakmice u nizu, bez obzira na protivnika).

Jasno, sve polazi od prostora kojega stvara Bogdanović, ali neosporno je kako Hrvatska ima talent za košarku na top razini jer ima pet igrača koji znaju sve na svakoj poziciji. Kada imate igrače sposobne dodati, šutnuti i driblati na nekom profesionalnom nivou (ovo zvuči kao pretjerivanje, ali, vjerovali ili ne, većina profesionalnih košarkaša danas nije u stanju odraditi sva tri ova aspekta na potrebnoj razini, a često to ne rade čak i kada mogu zbog sistemskih zahtjeva), onda je lako igrati košarku ako se krećete bez lopte i ako se lopta kreće od jednoga do drugoga - uvijek ostane dovoljno prostora za napasti i najbolje obrane (pogotovo ako iste nemaju poštenog visokog u sredini). Naravno, kada naletite na superiorni talent, onda igranje treba nadograditi i individualnom kvalitetom, a tu smo pukli u polufinalu.

Obrambeno pak imamo rijetku kolekciju dužine na svim pozicijama koju je Repeša solidno koristio, posebice u presingu koji nam je od prve do zadnje utakmice bio najveće oružje - čak i kada nismo znali što radimo naprijed ili nazad kao na početku i kraju turnira, na taj dio obrane smo se uvijek mogli osloniti. Draper je tako bio naš najbolji obrambeni igrač tijekom cijelog turnira, a Simon, Ukić i Bogdanović valjda nisu ovoliko trčali u životu. Jasno, u takvom ludom ritmu dijelom leži i razlog zašto smo rijetko imali snage u završnicama i zašto smo pali bez ispaljenog metka u zadnje dvije utakmice, ali bez toga teško da bi se našli uopće u poziciji igrati te utakmice. Something gotta give.

Često posezanje za presingom je obilježje slabijih osnovnih obrana, tako da je to glavni razlog zašto Repešu ne smatram nikakvim čudotvorcem ili glavnim arhitektom uspjeha (jebiga, teško mi je odjednom vjerovati čovjeku za kojega i dalje imam osjećaj da nas svojim odlukama u završnicama utakmica pokušava koštati pobjede). Kao što sam isticao prije prvenstva, njegovo taktičko znanje je neosporno, samo budala može negirati sve što je postigao u karijeri i tvrditi da čovjek nije stručnjak i profesionalac. Ali, da se radi o genijalcu? Molim vas, to što čovjek nosi naočale ne znači da je pametan, isto kao što netko tko zna pripremiti igru ne mora nužno biti sposoban nadahnuti i vući pravi potez u svakoj prilici.

Presing je, već smo istakli, dvosjekli mač, jer dodatno troši igrače, a u našem slučaju nije ni donio koristi koliko bi trebao – čim Drapera ne bi bilo u blizini, presingom nismo bili u stanju doći do lopte za laganu tranziciju, što znači da smo usprkos ovako riskantnoj igri ostali bez poena iz kontre, što jasno pokazuju i brojke gdje smo još jednom, zahvaljujući i tradicionalnoj sklonosti gubljenju lopte, imali loš omjer osvojenih i izgubljenih lopti. To protiv slabijih ekipa nije bilo toliko problematično, ali protiv vrhunske klase si ne možeš dozvoliti imati manje posjeda lopte, pogotovo ako igraš riskantnu obranu poanta koje je da do tih ekstra posjeda dođeš.

Ali, to je ionako sporedno pored problema koje smo imali s osnovnom obranom.

Uglavnom, žao mi je što nemam vremena sjesti i pogledati utakmicu par puta, odnosno voditi detaljnu statistiku o tome koliko posjeda smo igrali zonu, a koliko čovjeka, ali ovako od oka mi se čini da je prevaga debelo na strani potonjeg što je promašaj broj jedan. Naime, naš roster ima izuzetnu dužinu na svih pet pozicija, dužinu koja u zoni posebice dolazi do izražaja zbog rotacija prema otvorenim šuterima. Također, nemamo kombinaciju dva ekstra pokretna visoka koja bi se mogla pravovremeno rotirati nakon pick igre, što zona također može sakriti.

Ovako, bili smo osuđeni gledati Simona i Rudeža kako ostaju u prašini 1 na 1 kad god bi igrali čovjeka (dok su s druge strane solidno funkcionirali u zoni), što je još bila mila majka naspram horror filma koji je predstavljalo Tomićevo i Žorićevo branjenje pick igre. Mislim, jedino objašnjenje zašto su naši centri u obrani izlazili onako visoko i onda još preuzimali bekove leži u taktičkoj odluci, a to, što ni nakon što su nas iz utakmice u utakmicu svi kažnjavali na istu foru ništa nije promijenjeno, jasno govori ili o tvrdoglavosti ili o totalnoj sljepoći stručnog štaba (mogli smo odustati barem od preuzimanja ako već nismo htjeli zadržati visoke bliže boxu).

Niti su naši igrači sa strane bez lopte bili spremni pravovremeno se rotirati u sredinu, niti su naši bekovi mogli zaustaviti visokog rollera, a pogotovo se olovni Tomić i načeti Žorić nisu bili u stanju na vrijeme vratiti u sredinu. Ako već netko nije bio dovoljno pametan narediti manje agresivne izlaske visokih, zona je bila formacija koja je mogla sakriti ove slabosti, ali nju Repeša praktički nije ni koristio do treće utakmice, niti dovoljno često poslije, ubivši tako naša jedina dva visoka u pojam.

Sad samo da razjasnimo još jednu stvar – Bogdanović je naš najbolji igrač, ali Tomić je definitivno najvažniji ili ako hoćete jednako važan. Bez njega na parketu ova momčad jednostavno nije imala sigurnost u sredini potrebnu da se igra obrana, kao ni raznovrsnost opcija u napadu. Koliko god felera pokazao, dok je igrao Tomić igrala je i Hrvatska (to je ljepota košarke i dokaz da je kontekst sve - možda Tomić sam po sebi ne izgleda kao as, ali kada vidiš kako se igra kada uđe njegova zamjena, sve postaje jasno). Problem s njim je što ima snage za 20 minuta, što u klubovima nije problem sakriti, ali u reprezentaciji jednostavno nema čovjeka koji tek tako može ući s klupe i održati razinu igre. Možda ima olovne noge, ali poziciono Tomić zna znanje i dovoljno je žilav da drži sredinu čistom. To je njegova kvaliteta koja se mogla dodatno naglasiti u zoni, a da ne govorim da ga se možda moglo i energetski sačuvati kao što su Španjolci lukavo iskoristili blagodati FIBA pravila i cijeli turnir u obrani odmarali Gasola.

Uglavnom, sutra će se sigurno naći netko tko će Tomića proglasiti problemom iako takve tvrdnje imaju smisla otprilike kao i da netko viče na Zdravka Škendera da zašto ne ide trčati maraton. Tomić je to što je i kao takav je nama zlata vrijedan. Ono što me još više ljuti je što će opet naći hrpa onih koji će hvaliti Žorića, samo zato jer tip neumorno lamata rukama i trudi se. Gle, svaka mu čast na znoju, ali jedina stvar na ovom prvenstvu koju je bilo mučnije gledati od njegovih izlazaka do pola igrališta u obrani su bile one situacije kada bi mu „spustili“ loptu na 5 metara od obruča i kada bi dotični krenuo igrati leđima, što je obično završavalo skok-šutom iz okreta s tri metra. Te sekvence su bile toliko neuvjerljive i nepotrebne da me nitko ne može razuvjeriti kako je euro košarka zdrava – kako može biti zdrava ako igrač takvih kvaliteta ima priliku cariniti loptu i uzimati loše šuteve, a da se to onda još smatra učinkovitim napadom? Žorić pada na testu Clinta Eastwooda jer očito nije muškarac svjestan svojih ograničenja, a, što je još gore, toga nisu svjesni ni oni oko njega. Kad bi samo odustao od onih šuteva i kada bi igrao obranu glavom, bio bi pravi energy guy.

- solidna podjela uloga

Dobar dio rečenog u ranijem pasusu može se primijeniti i ovdje, a tu Repeši možemo skinuti kapu - možda je griješio s taktikom i vođenjem utakmica, možda je bio kriminalan u završnicama (što nam se ovaj put nije razbilo o glavu), ali uloge je podijelio kako treba. Centre nemamo tako da odluka o rotiranju Tomića i Žorića (tko zna, možda bi njih dva zajedno doveli do još bolje igre) i korištenju Markote i Šarića na četvorki bila itekako ključna. Ne samo zato što su obojica odradili posao, već i zato što je Šarić pokazao da usprkos svim nezrelim potezima van parketa košarku ima u malom prstu.

Mali nema bogomdane fizikalije zbog čega mi je nemoguće zamisliti ga u važnoj NBA roli ili čak i kao nositelja ozbiljnog euroligaškog kluba, ali posjeduje izuzetan košarkaški IQ vidljiv u svakoj obrambenoj kretnji i napadačkom potezu - netko tako mlad ne bi smio već sada tako dobro čitati igru i uvijek imati potez viška. Ostane li zdrav i izbjegne li incidente izvan parketa, Šarić može trajati 20 godina u svojoj verziji old man's game.

Draper se pokazao važnijim od Ukića zbog obrambene siline kojom je redovno razbijao druge postave, ali treba istaknuti da je i Ukić kao rijetko kada odradio sjajan posao u usporavanju protivničkih napada. Već sam napisao kako mislim da Simon nikada u životu nije ovoliko trčao u obrani, ali još važniji je njegov doprinos u napadu gdje je svojim haklerskim slash & kick instinktom vrtio napade i tako sakrio činjenicu da nemamo rasnog playmakera. Dodaj Rudežov 3&D učinak (iako ovaj D često ovisi o protivniku i taktici) i ispada kako je iz ovoga što ima na raspolaganju Đazmin izvukao max.

Sva ova priča nas dovodi do pitanja što dalje?

Ono što je neosporno je da ova bajka ima i stvarni potencijal utoliko što nam je pokazala da postoje temelji na kojima možemo nešto graditi. Prvo, konačno je uspostavljena neka hijerarhija u momčadi, što bi trebalo dovesti do toga da će igrači jedva čekati sljedeće okupljanje, što je osnovni preduvjet za rezultat (pitajte samo Francuze, odnosno Turke).

Drugo, mi stvarno imamo talent i iza obzora stvari izgledaju još bolje. Sada prvo treba izbjeći zamku velikih očekivanja i računati kako smo na idućem SP-u opet konkurentni. Mi definitivno nismo one hit wonder kao Makedonija koja je na prošlom Eurobasketu došla među četiri, ali nismo ni prva klasa kao tri reprezentacije koje su završile s medaljom (s tim da ni Litva baš ne spada u tu skupinu, vjerujem da bi njih imali šanse dobiti u normalnim okolnostima, ali ne i u utakmici u kojoj ubacuju trice van pameti iako su ih do tada u prosjeku pogađali najslabije na turniru).

Dakle, potreban je plan koji uključuje davanje šanse Hezonji pored Bogdanovića i Šarića, što bi trebala biti jezgra koja bi za 4 godine, dakle ne u Ukrajini, već na Eurobasketu 2017. išla na medalju (nakon toga i Euro kreće s ciklusom od 4 godine pa će cijela priča dobiti još više na značaju jer će biti puno manje prilike za svaku generaciju da se dokaže). Njima svakako dodati Tomića, ali i pronaći sposobnu alternativu na petici (može li Barać biti taj čovjek za 15 minuta?) te iskopati među tim mladim talentima čovjeka koji može igrati ulogu startnog playa.

Svaka čast Ukiću, ali bek koji gađa tricu s 20%, pogotovo ako pri tome ima sklonost bacanju lopte u bunar, ne može biti nositelj. Njegova igra primjerenija je combo ulozi s klupe, a kako tu već imamo Simona koji je definitivno bolji 1 na 5 hakler (što potvrđuje i omjer dresova u korist potonjeg među navijačima), Roko sigurno nije onaj tko će nas voditi do vrha.

Sad, vjerovati da naš savez može išta napraviti kako treba (sjetite se samo kako su Rusi brzo ostali bez momentuma kojega im je svih ovih godina gradio Blatt) poprilično je riskantno, ali, nakon svih desetljeća u kojima nismo imali razloga vjerovati u bolje sutra, sada imamo. I to je na kraju krajeva puno veći dobitak od eventualne utješne medalje.

SLAVKO I PERO

Kao što netko u savezu treba sjesti sa stručnim štabom i planirati idućih 10 godina, ne bi bilo loše da netko na HRT-u sjedne i pokuša zamisliti život bez Slavka. Svaka čast čovjeku što je svojevremeno išao po ratištima, ali njegov komunistički sklop u glavi u kojem su svi protiv tebe kada ti ne ide i banalno analiziranje utakmice koje se svodi na pljuvanje po sucima (o tome da nije pripremljen i da informacije dobiva po kavama s kolegama novinarima nećemo ovom prilikom) u 2013. godini stvarno postaje anakron.

Mislim, kada djedica Skansi, koji je pokušao donijeti dozu realnosti u cijelu priču ispada pozitivac iako je i kod njega očito da uglavnom nema pojma o čemu priča (ovim svojim nastupima samo potvrđuje tezu da je repku u Barceloni mogao voditi Slavko Linić i da bi svejedno završili s medaljom oko vrata), onda su vam jasni razmjeri Cvitkove nepodnošljivosti.

Imate onog Šapita, čovjek djeluje ozbiljno, ima ugodan glas i kuži se u igru, što je najvažnije ima respekt prema gledatelju i ne ponaša se kao da pije kavu u svom dnevnom boravku, dajte mu da izabere sukomentatora i krenite u novo doba, kao što je u njega krenula i repka.

BALKAN BROTHERS

Odluka FIBE da većinu balkanjerosa strpa u istu skupinu kako bi se međusobno poklali pokazala se utemeljenom, pa tako Makedonci nisu uspjeli ući ni među osam, Crnogorci su pokazali da ih čeka još puno posla dok solidne igrače uklope u solidnu momčad, a BIH je neočekivano pokazala da zna igrati košarku (ne cijelo vrijeme, ali Stari koji ih je u više navrata gledao rekao je kako je Aco odradio odličan posao, što mi i sada zvuči kao naslov nekog SF filma).

Jasno, u ovoj skupini broj jedan je Srbija, stoga je prava šteta što Hrvatska nije imala prilike odmjeriti snage s momčadi koja se također nalazi negdje između vrha i prosjeka. Trenutno, jer Srbi su opet pokazali da imaju hrpu mladih igrača koji bi s dodatkom veteranske kičme Teodosić – Savanović (možda i bez Teodosića koji se pokazao zamjenjivim pored cijelog novog niza obećavajućih bekova, ali nikako bez Duleta) mogli do medalje već za dvije godine.

MEDALJAŠI

Riječ dvije o momčadima koje na krilima svojih NBA igrača ipak predstavljaju jednu drugu razinu u odnosu na konkurenciju. Parker je igrač na vrhuncu svjestan da mu je ovo zadnja prilika za zlato i taj njegov očaj, koliko god ta riječ bila neprikladna, na kraju je bio razlika između poraza i pobjede (Španjolci bi danas opet slavili da Parker nije sam samcat Francusku držao u igri 30 minuta dok im nisu krenule trice u finalu prije Finala).

Španjolci su pak sve gradili na čvrstoj obrani oko Gasola stacioniranog u sredini prema kojemu su usmjeravali sav promet, igrajući stvarno briljantnu zonsku obranu. Razlog zbog kojega im ona nije donijela zlato leži prije svega u napadačkim rupama do kojih je dolazilo zbog toga što se bekovi nisu mogli dogovoriti oko toga tko što radi. Lull i Rudy nisu kapacitet za ozbiljan oslonac, ali su imali dovoljno bljeskova da ih izuzmemo iz problema koji se vrtio prije svega oko pasivnosti Calderona, čudnoj roli Rubia (povremeno korišten čak i kao pokretač druge postave, potpuno izgubio rolu od Rodrigueza) i pretjeranom povjerenju u Sergija.

Koji je pak samo iskoristio rupu nastalu manjkom Navarra da se nametne kao lider, šteta samo što to talentom ne može biti. Sve u svemu, zaslužene medalje, iako igrom najveći dio turnira ni jedni ni drugi nisu briljirali (štoviše, nije pretjerivanje reći da su posebice Francuzi birali utakmice).

Litva ipak nije u ovom rangu, ali mogu zahvaliti sjajnoj igri vanjske linije u dvije ključne utakmice (četvrtfinale i polufinale) što su imali dovoljno balansa da iskoristi potencijale. Kao i sreći što su u polufinalu izbjegli jednu od dvije najbolje ekipe.

OSTALI

Njemačka, ubili su pick & rollom pospane Francuze (tu utakmicu Diaw i Ajinca su gore branili pick igru od naših visokih), da bi zatim svi ostali ubili njih. Poanta – kada ti je Shaffartzik naj igrač, bolje od ovoga se ne može.

Češka, taj Vesely ima ozbiljnih psihičkih problema, simpatičan pokušaj trenera da trkom i energijom dobije poneki dvoboj, ali bez talenta i širine to nije lako.

Poljska, Gortat solidan kada je imao s kim igrati, problem što uglavnom nije. Nije mi jasno zašto Lampe ima karijeru, osim zbog visine.

Belgija je prošla dalje, to sve govori o nekvaliteti A skupine koja je stvarno izgledal kao produkt doktora Frankensteina.

Izrael će izgleda stvarno morati dovesti Amarea za sljedeći turnir ako se ne misle opet osramotiti - pick igra njega i Mekela bit će dovoljna za proći u drugu skupinu.

Velika Britanija je ostvarila par pobjeda. Jesam rekao već da je A skupina Frankenstein?

Finska je napravila dar-mar kombinacijom trice i presinga, ali i žilavom igrom u reketu. Kapa dolje zbog maksimiziranog potencijala.

Gruzija je mogla biti na našem mjestu da smo promašili onaj zadnji napad, a oni svoj pogodili. Obzirom na ono što imaju, igrali su sjajno.

Latvija je, kao i svaki autsajder, šibala trice i igrala agresivnu obranu na loptu, nadajući se čudu. Njega su i napravili jer idu kući sa scoreom 4-4.

Slovenija može biti zadovoljna plasmanom na SP jer ova reprezentacija je užasno tanka. Što svejedno ne opravdava Dragića koji osim izbora u petorku prvenstva zaslužuje i titulu carinika turnira.

Švedska je dala dobrog konkurenta Dragiću, Taylora - nema ništa bolje nego kada ti je prva, druga i treća opcija deseti čovjek Bobcatsa.

Talijani su dali maksimum, koristili situaciju oko sebe i na leđima Belinellia, oko čijeg pick & rolla su gradili sve, došli među 8. Bolje od toga se ipak nije moglo bez pratnje (osim šuterske Datomea i Gentilea).

Ukrajina vjerojatno gradi spomenik Fratellu, a može i FIBA-i kojoj je definitivno bilo u interesu da domaćin idućeg Eurobasketa bude i sudionik SP-a radi, kako se ono kaže, širenja popularnosti sporta u zemlji. O eventualnim dolarima koji su osim prema američkom stručnom štabu usmjereni i na neke druge adrese nećemo ovom prilikom.

22Sep/139

WOLVERINE INDEX

Posted by Gee_Spot

Gomila ozljeda koja je zadnjih godina napala ponajbolje igrače lige navela me da postavim pitanje - kako je moguće da u doba kada su režim treninga i medicinska usluga toliko napredovali gubimo igrače, barem se tako čini, više nego ikada ranije zbog ozbiljnih ozljeda? Znači li to da je ljudsko tijelo stiglo do limita i da se sezona od 82 utakmice više ne može igrati punom snagom u sve bizarnijim kombinacijama atleticizma i fizikalija usprkos svim blagodatima tehno-društva?

Za pronaći odgovor na ova pitanja prvo treba utvrditi stupanj promjena kroz desetljeća lige, stoga sam podijelio ligu na razdoblja:

- od '47. do '59. traje period gotike, liga je koncentrirana na području središnjeg Istoka, manje se putuje (iako zasigurno neudobnije nego danas) i manje se igra utakmica (ni jedna sezona u ovom periodu ne donosi više od 72 utakmice regularnog dijela)

- od '60. do '69. traje renesansa, liga se širi prema Zapadu i Jugu, broj utakmica raste do današnjih 82

- od '70. do '79. traje barok, liga se dijeli na divizije, broj klubova prelazi 20, razasuti su po cijelom kontinentu i avion postaje osnovno prijevozno sredstvo, ali javljaju se učestali problemi s lošom pripremom i korištenjem droga

- od '80. do '89. događa se romantizam, zlatno doba lige u kojem se priključuju televizija i mediji, liga postaje opći pojam, dodatno se širi i postaje sve moćnija što osjećaju i igrači kojima postaje sve lakše pripremati se i trenirati

- od '90. do '99. traje moderna, liga postaje moćna korporacija, tehnologija igra sve veću ulogu u organizaciji, ali i u razvoju igrača koji postaju glavni proizvod

- od '00. do danas traje postmoderna, liga je globalni lider košarke, igra i igrači nezamislivi su bez tehnologije u svakoj sferi posla, od pripreme do realizacije

Zatim sam iz svih ovih razdoblja odabrao najreprezentativnije igrače, zvijezde koje su predvodile ligu u svim relevantnim kategorijama i podijelio ih u tri skupine - bekove, krila i centre. Sljedeći korak bio je odrediti prosjek za svaku od ovih skupina i to sljedećih parametara:

- visine

- težine

- postotka odigranih utakmica

Još jednom ponavljam - u pitanju su samo najbolji od najboljih, dakle nekakav ukupni prosjek je sigurno niži u svim kategorijama, posebice kada je visina u pitanju jer to je oduvijek prvo i osnovno obilježje svakog košarkaša.

Što se parametara tiče, mislim da su sami po sebi jasni - ovo zadnje jasno će nam pokazati koliko se s promjenama konteksta (više putovanja, više utakmica) mijenjala sklonost igrača propuštanju susreta, odnosno postoji li korelacija između toga što ljudi postaju sve viši i teži (i pri tome ne samo jači već i brži i skočniji) i učestalosti ozljeda.

BEKOVI

GOTIKA: 183 cm, 79 kg, 95% utakmica

RENESANSA: 188 cm, 84 kg, 88% utakmica

BAROK: 191 cm, 84 kg, 89% utakmica

ROMANTIZAM: 193 cm, 84 kg, 90% utakmica

MODERNA: 192 cm, 85 kg, 88% utakmica

POSTMODERNA: 194 cm, 89 kg, 88% utakmica

Gledajući prosječnog beka kroz sva razdoblja, dvije stvari upadaju u oči kao nešto što se ne može pripisati normalnoj i očekivanoj evolucijskoj progresiji (koristim ovaj termin jer je neosporno da su ljudi kao vrsta viši i jači zbog sve boljih uvjeta u kojima žive) - mali postotak ozljeda u gotici, odnosno povećanje prosječne težine u postmoderni.

Ovo prvo se dijelom da objasniti već spomenutim manjim brojem utakmica i putovanja - iako su putovali neudobnim autobusima i provodili gomilu sati u tranzitu, barem nisu mijenjali vremenske zone kao čarape. Također je bitno istaknuti da igra tada nije bila kombinacija trke i skakanja kakvu danas poznajemo, dijelom i zato što je ograničenje napada izmišljeno tek 1954. Dakle, iako nisu imali ni približno dobre uvjete rada i treninga kao igrači danas i iako su uglavnom igrali za siću (i najveće su zvijezde morale imati drugi posao preko ljeta), tadašnji igrači barem nisu forsirali svoja tijela do ekstrema.

I još nešto - zasigurno ni činjenica da su bili ovoliko drastično niži i lakši od budućih zvijezda nije odmogla u izbjegavanju ozljeda, jer, kao što svaki iole redovni hakler zna, par kila viška često su razlika između uganutog zgloba i čistog doskoka. A ako hoćemo biti zlobni, možemo reći kako su teško i mogli uhvatiti veću težinu obzirom na manjak sredstava kojim su bili okruženi (rijetki su tada živjeli od košarke), odnosno kako su teško mogli biti viši obzirom da su crncima tada vrata lige uglavnom bila zatvorena (jasno, postoji i još jedna zanimljivost koja u ovom slučaju nije bitna, ali nije ju loše spomenuti - tadašnji igrači nisu imali duge karijere jer bi se uglavnom posvetili nečem drugome nakon što bi godine ili prve ozljede pokucale na vrata, dok je kasnije postalo normalno oporaviti se i vratiti na parkete pošto se već radilo o ozbiljnom poslu).

Nakon toga imamo jedan poprilično linearan rast sve dok ne dođemo do povećane težine naših današnjih bekova, što jasno govori koliko je današnja težnja bržem, višem i jačem urodila plodom, jasno uz pomoć unošenja proteina, steroida, a možda i HGH-a. Galofak doba donijelo je playeve teške kao nekadašnja krila koji uz to posjeduju brzinu nezamislivu nekadašnjim zvijezdama, što jasno dovodi do opterećenja na koja koljena ne mogu odgovoriti (barem ne dok se u njih ne počne ugrađivati robotske implantate, što je uostalom već pošlo za rukom Bryantu).

Netko ovo može smatrati načinom na koji priroda regulira stvari (one koji imaju ogromnu prednost u startu tako s vremenom ipak limitira), a po meni je pak samo bitno da i na ovaj način igra zadržava dozu prvotne draži koja se tiče prije svega balansa između pojedinca i kolektiva, uma i tijela. Istina, individue poput O'Neala ili Jamesa uvijek će imati prednost pored običnih smrtnika zbog svojih neviđenih talenata (takvi divovi od ljudi ne bi smjeli imati eksplozivnost i spretnost manjih od sebe uz sve blagodati sirove snage), ali činjenica je kako su i oni do prstenja dolazili tek nakon što su prihvatili da igra nije samo trčanje i skakanje, već da je njena bit što učinkovitije ubacivanje lopte u mrežicu.

To me dovodi do Rosea i Westbrooka, dva top 5 beka u ligi kojima su eksplodirala koljena (istina, stupnjevi štete su različiti, ali posljedice ostaju) upravo zato jer ljudsko tijelo ne može podnijeti onakvu eksploziju snage na onakvu masu. Da su malo manje boravili u teretani i da su se manje nabijali masu možda ne bi nosili sve pred sobom, ali bi možda izbjegli katastrofalne ozljede. Jasno, ovo je špekulacija koja nije ni bitna jer stvarnost ionako na ovaj ili onaj način odnosi pobjedu - dok ne uspore igru i nauče biti bolji/učinkovitiji igrači, ni jedan ni drugi neći otići do kraja. Do tog stupnja se dolazi procesom sazrijevanja, bez obzira sa ili bez ozljedama na putu.

KRILA

GOTIKA: 200 cm, 93 kg, 97% utakmica

RENESANSA: 199 cm, 98 kg, 93% utakmica

BAROK: 201 cm, 97 kg, 92% utakmica

ROMANTIZAM: 203 cm, 96 kg, 90% utakmica

MODERNA: 203 cm, 100 kg, 90% utakmica

POSTMODERNA: 205 cm, 103 kg, 87% utakmica

Za razliku od bekova, ovdje nema drastične visinske razlike između KKK doba i ostalih razdoblja (što samo znači da je visokima uvijek bilo lakše dominirati, ne i da su u periodu NBA gotike postojale hrpe dvometraša - opet moram napomenuti da sam prosjek radio samo na najboljima od najboljih), ali je i dalje očita razlika u stopi propuštenih utakmica. Što više idemo u budućnost, ta stopa je sve veća, što znači da možemo povući korelaciju između nje i sve viših i jačih igrača.

Zanimljiva je i eksplozija u kilaži koja dolazi s modernom - da su neuhranjeni tanki bijelci u Conversicama s početka najlakša generacija to nije nikakvo čudo, kao što nije čudo da je s pojavom galofaka u sportu eksplodirala kilaža ili ako hoćete mišićna masa. U doba Magica i Birda košarka je još uvijek bila košarka, a u '90-ima više nije bilo momčadi koja nije imala vlastitu teretanu (sjetite se samo Pistonsa i Knicksa koji su prvi počeli na krilima više cijeniti snagu od vještine). Danas pak to već prelazi u apsurde, što dovodi do paradoksa da više nitko nije u stanju sačuvati živu glavu svojim zvijezdama usprkos svim pogodnostima i znanju kojega danas posjedujemo.

CENTRI

GOTIKA: 205 cm, 96 kg, 94% utakmica

RENESANSA: 208 cm, 107 kg, 93% utakmica

BAROK: 208 cm, 105 kg, 87% utakmica

ROMANTIZAM: 212 cm, 106 kg, 89% utakmica

MODERNA: 216 cm, 113 kg, 86% utakmica

POSTMODERNA: 217 cm, 112 kg, 83% utakmica

Kod centara, koji su zbog visine i opterećenja koljena i leđa u startu najosjetljivija skupina, ponavlja se uzorak - što je veća težina, veći je broj propuštenih utakmica. U današnje doba ozljede su pak toliko učestale da se čini kao da centri izumiru, ali kao što vidimo iz priloženog ni visoki iz zlatnog doba petica, a to su bez konkurencije bile '90-e, nisu bili od čelika. Dok ostale pozicije napreduju iz razdoblja u razdoblje, čini se kako je centarska s Ewingom, Robinsonom, Olaujuwonom dosegla svoj vrh kojega je zaokružio Shaq koji je za svoje doba bio ono što je Wilt bio za svoje (drugim riječima, nije nezamislivo da ćemo uskoro vidjeti možda i veće atlete od Jordana ili LeBrona na bekovskim i krilnim pozicijama, ali teško će ijedno ljudsko storenje biti poboljšana verzija Admirala ili Diesela).

Prvi centri danas bi se teško mogli suprostaviti i prosječnom krilu, dok su oni između posjedovali visinu i vještinu, ali uglavnom ne i silu. Međutim, kao što postotak propuštenih utakmica govori, ova pozicija sama po sebi donosi povećni rizik od ozljede bez obzira na to koliko opterećujete koljena (pogledajte samo Wilta na ovoj gornjoj slici, čovjek je oličenje elegancije, ali je svejedno u svoje vrijeme bio Shaq prije Shaqa - njegova visina i kilaža dižu prosjek cijeloj generaciji- i svejedno je skoro završio karijeru puno prije nego je trebalo zbog ozljede koljena).

Zaključak? Doba elegancije nepovratno je prošlo, gola snaga danas igra važniju ulogu nego ikada prije, ali košarka je i dalje sport prvo glave i srca, a tek onda tijela. Naravno, ako nemate tijelo uzalud vam um, ali kada se ove dvije krajnosti spoje, rezultati znaju biti nezaboravni i uglavnom donose prstenje. To je nešto što se neće mijenjati, ali ono što bi se možda moglo promijeniti je način treninga. Kako je teško očekivati da će liga smanjiti broj utakmica ili barem razmisliti o drugačijem rasporedu koji bi eliminirao back to back sudare i putovanja na što manju mjeru, klubovi su ti koji moraju donijeti posebne planove za pripremu igrača i njegovo korištenje na parketu ovisno o njegovim fizičkim potencijalima.

Danas doživljavamo statističku revoluciju i mijenja se pogled prosječnog fana na igru, NBA action i dalje ostaje zabavan aspekt, ali više nije ključan - da ta nesretna emisija postoji i danas, zvala bi se NBA efficiency. Franšize znaju da uz talent moraju okupiti i mozgove, a upravo će oni koji budu u stanju igrače poput Westbrooka i Rosea sačuvati od samih sebe biti buduće zvijezde na tržištu rada. Drugim riječima, za nekoliko godina svaka će franšiza imati svoj doktorsko-analitički tim u rangu onoga što imaju Sunsi. Ili to ili više neće biti konkurentni - razlika između zvijezde u naponu snage i na tribina često je razlika između šanse za naslov i ranog ispadanja u playoffu (pitajte samo Bullse i Thunder).

Naravno, svima je jasno da se slučajnost nikada neće moći iskorijeniti i da će čudnih ozljeda koje je nemoguće predvidjeti uvijek biti, ali, kao i u evaluaciji talenta i skautiranju protivnika koji su doveli do sve kvalitetnijih draftova i sve manje iznenađenja u playoffu, slučajnost će trebati svesti na najveći mogući minimum.

Filed under: bball 9 Comments
16Sep/1330

GENERATION X

Posted by Gee_Spot

Kako je Eurobasket ispao zanimljiviji od očekivanja (dobro, ukupna razina igre baš nije bajna, ali kad uračunam posjet Celju i gledanje uživo Gasola i na trenutke sjajne hrvatske obrane, što je rečenica koju nisam mislio da ću napisati prije nego postanem djed, mjesta za prigovor nema, pogotovo za događanje od kojega ne očekuješ ama baš ništa) i kako su paralelno sa startom NFL sezone (sjajan, ali baš sjajan prvi vikend zbog kojega sam nekoliko dana čak ozbiljno kontemplirao o kupovini leaguea passa) "Breaking Bad" i "Dexter" ušli u napete završnice (dobro, opet ne toliko napete da me uspiju spriječiti da ne zaspem na pola epizode, ali nakon godina vjernosti teško je ignorirati činjenicu da je ovo kraj), u slobodno vrijeme mi se uopće nije dalo ruku s miša prebaciti na tastaturu (bez seksualnih aluzija molim). Ali, nedavni mail od prijatelja Silvera, koji me obavještava da je NBA sezona pred vratima i da ne bi bilo loše iskoristiti popust od 15% za obnovu LP pretplate dostupan dugogodišnjim korisnicima ipak me podsjetio koja je najvažnija stvar na svijetu.

Tako sam se inspiriran svotom upućenoj na račun lige dao u izračun IOR učinka za nedavno umirovljeni dvojac Iverson-McGrady, legende generacije koje su neslužbeno postale penzionirane još tamo sredinom nultih iako u poprilično drugačijim okolnostima - Iverson je već odradio svoj vrhunac i imao je iza sebe sjajnu karijeru, dok je T-Mac ostao zakinut za neke od najboljih godina. Odlučio sam ispričati njihovu IOR priču od sezone do sezone i pokušati objektivno sagledati stvarne vrijednosti uz osvrt na kontekst koji je ionako najvažniji. Uz jednu napomenu - da bi izbjegao listanje box-scoreova iz svake utakmice sezone kako bi odredio da li je i koliko Iverson/McGrady bio pozitivan ili negativan obrambeni igrač (a to nam je bitno kako bi formirali Super PER), koristio sam se radom sjajnog germana Jeremiasa Engelmanna koji je izačunao +/- za cijele 90-e (doduše, nije u pitanju sirovi već prilagođeni, ali rezultati djeluju dovoljno uvjerljivo i nema ga razloga ne koristiti kako bi si olakšao shvatiti tko je bio koristan obrambeni igrač, a tko ne).

Uglavnom. Iverson ulazi u NBA kao prvi pick i marketinški dvosjekli mač kojega s jedne strane korporacije i mediji masovno koriste kako bi se približili ulici i udilali klincima u potrazi za identitetom svoj proizvod, dok ga se s druge strane NBA užasava jer joj remeti teško stečeni ugled među bijelom srednjom klasom iz predgrađa ("pletenice i široke hlače, ovoga treba upucati, a ne mu dopustiti da se obogati"). Iako neosporno talentiran košarkaš s kojim se zbog slabašnog tijela i manjka centimetara, ali i zbog neviđene borbenosti na parketu, bilo jednostavno poistovjetiti, Iverson je najveći dio karijere proveo zarobljen u tom marketinškom balonu koji ga je projicirao većim od života, postavši tako možda prva žrtva moći masovnih medija i prvi NBA čarobnjak iz Oza. Danas, kada su svakome tko želi posvetiti malo vremena i uključiti mozak dostupni svi mogući alati da proširi svoje razumijevanje igre, ignorirati niže strasti nije problem, ali u to doba praktički nije bilo druge opcije nego sirovim emocijama prigrliti ili odbiti hype od sebe bazirajući se samo na šestom i pol čulu.

U tim godinama, kada je mjesečno izdanje časopisa "Košarka" bio vrhunac literature koja se nudila (ova rečenica stvarno zvuči brutalno, sad bih vam čak citirao nešto iz hrpe koju još čuvam, samo mi se ne da dizati do garaže), bio sam na strani koja je odbijala hype, što zbog urođenog skepticizma i prezira prema žutilu, što zbog činjenice da mi ni kao tinejđeru nije bilo jasno kako netko tko troši toliko lopti i gađa toliko lošim postotcima može biti toliko obožavan. Kasnije, gledajući ga sve više u akciji, shvatio sam pak da je njegova privlačnost na parketu itekako opravdana, prvenstveno zbog nevjerojatne energije, kao i da su dobrim dijelom razlozi njegove prevelike potrošnje sistemske prirode - okružen uglavnom truplima, Iverson nije ni imao drugog izbora nego pucati kad god mu se ukaže prilika obzirom da je bio jedini igrač na rosteru koji može sebi kreirati šut.

Tu sada već dolazimo do legendarnog Larrya Browna koji je napravio nešto što mogu samo najveći, posložio momčad oko dvojke koja nije niti šuter (Allenova trica u najboljim godinama nije prelazila 30%) niti ima tijelo za poziciju. Koristeći isključivo Iversonovu energiju (količina minuta koju je on igrao u regularnoj sezoni danas je nezamisliva osim u playoffu), Brown ga je stavljao u cijeli niz akcija koje su mu trebale olakšati život, ali kada si okružen onakvom hrpom krame do olašanja je teško doći. Nije ni čudo da su jedine dvije sezone u kojima su Sixersi bili prosječna napadačka momčad bile one s Kukočem i Keithom Van Hornom na boku, dakle u situaciji kada je Iverson imao dobru spot-up drugu opciju u blizini. Naravno, ni jedan ni drugi nisu trajali duže od sezone jer su štetili Brownovoj obrani, a Larry po tom pitanju nikada nije bio spreman na kompromis.

Kad sam se već dotakao i Kukoča, zanimljivo je kako su Sixersi došli do Finala baš u toj sezoni kada su imali solidan napad i kada su Kukoča na kraju prijelaznog roka poslali u Atlantu za Mutomba. Brown je tako konačno dobio centra koji, iako u završnoj fazi karijere, može obranu učiniti još boljom. Doduše, Shaq je bio u takvom naponu snage da je i Dikembe bio nemoćan u Finalu, ali svakako je pomogao na putu kroz Istok. Koji nije imao momčad koja se može suprostaviti Lakersima, ali jedan Toronto predvođen Carterom i s Wilkensom na klupi ili sjajni Bucksi Georgea Karla i Raya Allena definitivno nisu bili jednostavne prepreke.

Razlog zbog kojega su ih Sixersi prešli isti je kao i onaj zbog kojega su upravo Pistonsi bili momčad koja je uspjela iskoristiti krah dinastije Lakersa - Larry Brown je znao jebeno trenirati. Zadržimo se ovdje još sekundu upravo zbog Browna - kada pričamo o ekipama koje su debelo nadmašile svoj potencijal, u zadnjih 20 godina, a možda i više, upravo se naslov Pistonsa i uspjesi Sixersa s onakvim rosterima ističu kao primjeri da je i u NBA moguće ostvariti vrhunski rezultat čak i bez top 5 talenta ili bez dva ili tri top 15 igrača. Mislim, nije slučajno da je upravo Brown bio arhitekt tih momčadi, kao i da je upravo Brown mentor Popovichu.

Nego, vratimo se mi Iversonu. Nakon dvije godine na Georgetownu (obje ispali prije Final Foura usprkos tome što je Iverson drugu godinu bio fantastičan i jednoglasno all-american) Iverson se s NCAA prosjekom od 23 koša po tekmi i titulom najuzbudljivijeg košarkaša generacije iskrcava u Sixerse gdje odmah dobiva minutažu i priliku da radi što želi jer ga koriste kao playmakera (što je užasna odluka koju Brown mijenja odmah po dolasku godinu kasnije). Sixersi i dalje ostaju očajni (šteta što troše taj novi pick na Van Horna kojega zatim bez ikakvog razloga šalju u Netse u zamjenu za istrošenog Jima Jacksona, što je odluka koja ih je definitivno koštala boljih rezultata - da su zadržali taj drugi pick, Iverson možda ne bi svih kasnijih godina igrao 1 na 5 u napadu), a AI dolazi do titule rookiea godine na leđima sirovih brojki - njegova 24 poena i 7.5 asista djeluju impresivno za igrača prve godine, ali do sada svi znamo da nije u brojkama sve, nešto je i u naprednim brojkama.

U drugoj sezoni dakle već stiže Brown, koji ispočetka muku muči s instaliranjem Iversona u bilo što nalik sistemu, uzimajući mu loptu iz ruke i koristeći ga kao mamac barem u početku napada. Trzavice između njih trajat će još godinama, ali nikada nisu bile tako intenzivne kao prve zajedničke sezone. Uglavnom, u trećoj sezoni i drugoj pod Brownom, Iverson konačno radi iskorak, a s njim i momčad. Larry je godinu ranije doveo Snowa i Ratliffa, a sada im je pridodao i Hilla, zaokruživši tako čvrstu obrambenu jezgru koja će imati osigurano mjesto u playoffu (uz to je odradio i 567 tradeova ne bi li našao drugu bananu u napadu, ali uzalud). Napad je pak trebalo itekako uštimati oko Iversonove jedinstvene role koja je više podsjećala na NCAA nego NBA (ruku na srce, to baš i nije uspijevalo, Sixersi su uglavnom završavali u donjoj trećini po učinku u tom dijelu igre osim u dvije ranije spomenute sezone).

SEZONA 97/98, 75 IOR

SEZONA 98/99, 88 IOR

Dakle, u prvoj sezoni bez lopte u rukama Iverson smanjuje potrošnju (iako i dalje, što bi rekao stari prdonja Rosen, puca samo kad bi lopta došla do njega), smanjuje broj izgubljenih i postaje učinkovitiji igrač, što znači da je Brown odnio malu pobjedu. Međutim, skromni učinak od 75 bodova jasno pokazuje da njegova all-round rola nikada neće biti takva da može utjecati na ishod utakmice osim kao strijelac.

Sezonu kasnije, u post-lockout okruženju, Brown je već utrenirao obranu i Sixersi upadaju u playoff, ali napad je i dalje loš - Iverson ovaj put odnosi malu pobjedu jer Brown shvaća da je bolje da on uzima loše šuteve nego ostatak ekipe dobre. Povećava mu se potrošnja, padaju postotci, ali uloga u obrani i kao kreatora postaje sve zaokruženija, čime opravada rolu prve opcije u napadu (jasno, gledano u kontekstu lige, Sixersi su i dalje ispodprosječna napadačka momčad i Iverson je i dalje u najboljem slučaju druga opcija).

SEZONA 99/00, 75 IOR

Nakon što je gotovo u komadu odigrao prve tri sezone, Iverson počinje osjećati posljedice samoubilačkog stila igre, ali obrana Sixersa uspijeva održati momčad na playoff kursu i bez njega u idealnoj formi. Brown, koji je kao i uvijek praktički i GM, dovodi Kukoča ne bi li nekako oživio napad i Sixersi upadaju u dobru formu pred playoff, ali tamo se još više osjeti Kukočeva problematična obrana. Uglavnom, Iverson i dalje igra košarku između druge i treće opcije, povećava potrošnju i dodatno smanjuje učinkovitost.

SEZONA 00/01, 92 IOR

Evo konačno Iversona na vrhuncu, što u njegovom slučaju i dalje znači ispodprosječne postotke, ali uz suludu potrošnju i, ovo je kvaka, početak života na liniji slobodnih (jasno, dodatni kontakt samo uzima još veći danak u vidu ozljeda). Naravno, netko treba nešto zabiti, ali uzimanje 36% lopti zvuči stvarno monstruozno. Jasno, ne i kada uzmemo u obzir da je to dio plana Larrya Browna koji je odlučio izvući zadnju kap iz ovog malenog ratnika. Kukoč odlazi, dolazi Mutombo i obrana postaje granitna, a napad opet tone u rupu iz koje je jedini sjaj povremeni Iversonov bljesak. I bilo ih je dovoljno da se dokotrljaju do Finala.

SEZONA 01/02, 90 IOR

SEZONA 02/03, 90 IOR

Iverson održava svoj standard čuda od strijelca, ali Sixersi nikako ne mogu pronaći čovjeka koji mu može pomoći nositi teret u napadu. Pokušava Brown u svom stilu (a taj je odreći se igrača već nakon par mjeseci i trejdati ga bez pardon) s Van Hornom koji se tako vraća u klub koji ga je draftao i odmah poslao u Netse, čak je toliko očajan da dovodi i Derricka Colemana (to naravno nije moglo dobro završiti), ali nikako da pronađe čovjeka koji može zabiti i u isto vrijeme ne biti totalna rupa u obrani. Rađaju se nove sile na Istoku (Pistonsi prije svih) i Brown mudro (opet u svom stilu) shvaća da je stigao kraj projektu oko Iversona, kupi stvari i seli se u Detroit na zgražanje svih dušebrižnika.

SEZONA 03/04, 70 IOR

U principu totalno nebitna za Iversona koji u kaosu nije imao ni mogućnosti odigrati kako zna, što zbog ozljeda zbog kojih je propustio pola sezone, što zbog kaosa koji vlada u klubu nakon Brownova bijega - u očajničkoj potrazi za drugim strijelcem iskušavaju čak i Big Doga Robinsona i potrošenog C-Webba. Sixersi ne ulaze u playoff, ali barem biraju Iguodalu na draftu.

SEZONA 04/05, 78 IOR

SEZONA 05/06, 92 IOR

Za trenera stiže Jim O'Brien, obrana se stabilizira, ali napad je i dalje katastrofa, čemu zasigurno doprinosi i nešto lošija Iversonova igra koja je rezultat odluke da ga se koristi kao playmakera. Potpuno drugi sistem odnosi svoj danak (više izgubljenih i više loših šuteva) i Iverson, sada neprikosnoveni gazda kluba, brzo otpušta O'Briena koji ga je pokušao kontrolirati i za sljedeću sezonu instalira Cheeksa. Pod kojim i dalje ostaje play, ali u puno slobodnijoj roli zbog čega s 33 koša po utakmici ostvaruje najbolji učinak karijere kao strijelac. Što na kraju biva potpuno nebitno jer Cheeks nije bio u stanju održati obranu na životu.

SEZONA 06/07, 78 IOR

SEZONA 07/08, 89 IOR

Novi pad izazvan je tradeom u Denver, nakon što uprava shvaća da od ovoga braka više neće imati koristi. Iverson je prošao granicu od 30 godina, magičnu crtu nakon koje sitni bekovi nestaju s lica zemlje. Njegovi najbolji dani su prošlost, a graditi novu momčad s igračem u toj fazi karijere koji ima max ugovor i težak karakter, pogotovo nakon što si već toliko godina pokušavao, baš i nije jednostavno. Srećom, Iverson je završio kod Georgea Karla čiji sistem je u stanju i od slashera s jednom nogom napraviti zvijezdu - Karl ga opet stavlja u ulogu off the ball igrača, za distribuciju zadužuje prolaznike poput Blakea ili Cartera, a AI se s Melom izmjenjuje u ulozi spot-up ubojice konačno igrajući idealnu rolu druge opcije. Denver polako izrasta u silu na Zapadu, a Iverson igra sjajnu košarku u možda najboljoj momčadi kojoj je ikada pripadao, okružen lutrijskim talentom poput Carmela, Martina i Cambya. Nažalost, putanja njegove i Melove karijere nije se poklopila u zenitu.

SEZONA 08/09, 57 IOR

U zenitu nije bio ni Billups, ali njegov stil igre obećavao je puno duže trajanje i puno više stabilnosti, tako da Denver nije razmišljao ni trenutka kada se pojavila opcija tradea Iversona u Detroit. 33 godina star AI najveću vrijednost je imao kao hodajući ugovor jer je zadnja rata od 20 milja predstavljala idealnu priliku Pistonsima da u isto vrijeme započnu rebuilding, a opet imaju čovjeka koji može napuniti dvoranu. S tim da im to baš i neće poći za rukom - problemi s leđima i gubitak eksplozivnosti natjerat će ga da propusti dobar dio sezone, a kada su krenule priče o tome kako bi stilom igre bio sjajan šesti igrač (što je istina, Iversonov stil igre po definiciji je onaj combo-strijelca), AI se brzinski proglasio nespremnim za nastavak karijere u Detroitu.

Pokazalo se pak da više nije spreman za nastavak karijere uopće - dogodine se razilazi i s Memphisom i sa Sixersima iz istih razloga, zbog nemogućnosti da prihvati kako više nitko ne želi graditi napad oko njegovih 30 ispucanih lopti po utakmici kao što je to napravio Brown. Uostalom, koliko se raspao kao igrač i koliko nije imao veteranske prisebnosti da produži karijeru najbolje opisuje također kratkotrajna epizoda u Turskoj.

Zaključak? Neosporno je kako je Iverson ikona, također i nedvojbeni hall of fame kandidat. Njegova NCAA epizoda uz karijeru u Sixersima, pa zatim ta gomila minuta koju je igrao i sva ta gomila koševa koje je zabio, a sve usprkos tome što je gotovo svaku večer bio najniži i najslabiji čovjek na parketu vrijedni su divljenja. Ali, uključivati ga u neku priču o najvećim svih vremena potpuno je iluzorno - za njegove all-star nastupe, naslovnice i hype koji je izazivao veći su značaj imali popularnost izazvana pojavom nego rezultatima na parketu.

Ono što je pak u cijeloj priči najzanimljivije upravo je ta ironija koju samo život može smisliti - to da jedan košarkaški old school fanatik poput Browna koji prije svega zagovara nesebičnost tako dobro funkcionira s new age majstorom improvizacije i egoizma. A možda to i nije toliko čudno - koliko god na prvu bili različiti, ono što ih je vezivalo fanatičan je odnos prema igri, makar se u Iversonovom slučaju on ispoljavao samo na utakmicama (practice? are we talking about practice?) i samo u kontekstu u kojem je on bio prva opcija. Jasno, koliko god je Iverson imao sreću što je naletio upravo na Browna u najboljim godinama (u nečijim manje sposobnim rukama teško bi imao toliko playoff uspjeha i teško bi ostao upamćen kao pobjednik - on bi igrao svoju igru i potrošio svoju kvotu lopti pod bilo kim, ali samo je simbioza s Brownom mogla garantirati da će taj stil igre donijeti rezultat), toliko je imao i nesreću što je pod Brownom Phila tako brzo postala dobra da nikada nije imao prilike dobiti pravog suigrača putem drafta.

Bacimo se sada na T-Maca.

McGrady u NBA stiže dvije sezone kasnije, direktno iz srednje škole, što praktički znači da je od Iversona mlađi 4 godine. Međutim, iz današnje perspektive to je nevažno jer je prve dvije sezone proveo uglavnom na klupi, tako da ispada kako je i njegova karijera krenula poslije dvadesete, kao i Iversonova.

Dok je AI nemilice trošio lopte u NBA, McGrady je za to vrijeme dominirao nad srednjoškolskom konkurencijom na Floridi i spremao se za transfer na Mount Zion Academy u North Carolini gdje će odraditi završne pripreme za NBA (uz Oak Hill u Virginiji valjda najpoznatija NBA srednja škola) jer će umjesto odlaska na Kentucky izabrati direktan put među profesionalce.

Kako je zabrana draftanja direktno iz srednje na snagu stupila tek 2006. Toronto se tako kockao i pogodio - već je u prvoj sezoni McGrady pokazao čudesan atleticizam lakoćom kombinirajuću blokade i zakucavanja, iako je prve dvije godine proveo na školovanju u epizodnoj ulozi.

SEZONA 99/00, 79 IOR

Tek u trećoj prestaje nositi status tinejđera, a usput dobiva i puno veću ulogu - s 30 minuta u prosjeku izborio se čak i za ulogu startera u veteranskoj momčadi s Carterom i takvim mrcinama poput Oakleya i Antonya Davisa pod košem. Ovdje je već iz aviona jasno da je momak all-round biser kakav se rijetko nalazi, što rezultira licitacijom i odlaskom u Orlando jer tadašnji kolektivni nije poznavao pojmove poput RFA, barem ne u onakvom obliku u kakvom postoje danas. Da je, pitanje je bi li Raptorsi danas imali barem dva nastupa u Finalima obzirom na tadašnju konkurenciju na Istoku.

SEZONA 00/01, 106

SEZONA 01/02, 109

SEZONA 02/03, 126

SEZONA 03/04, 109

T-Mac je izabrao rodnu Floridu i novac, ali i život dalje od sjene Vincea Cartera, željan dokazati da sam može nositi franšizu (uz pomoć Granta Hilla, naravno). I tijekom svoje 4 godine na Floridi to je i uspio (bez pomoći Granta Hilla, naravno). Bio je okružen jednako slabom jezgrom igrača kao i Iverson u Sixersima (doduše, u ovom slučaju problem su bile ozljede, a ne loši potezi uprave), o treneru da ne pričamo (mislim, dobar je Rivers, ali valjda ga ni njegov najzagriženiji fan nije spreman staviti u istu rečenicu s Brownom), ali je svejedno u četiri sezone Magic tri puta odveo do playoffa. Naravno, ozljede Granta Hilla imale su itekakav utjecaj na konačne rezultate, međutim i IOR potvrđuje da je T-Mac već tako mlad bio rasna prva opcija.

Ključna promjena u odnosu na početak u Torontu odnosi se na to što se s all-round igre i obrane sve više okreće napadu, gdje kombinacijom dužine i meke ruke (praktički Durant prije Duranta) predstavlja neriješiv problem na poziciji dvojke. Nesebičan strijelac i kreator, T-Mac je praktički savršen swingman oko kojega možete graditi napad, a najveći dokaz za to je fenomenalna sezona 02/03.

Nakon što još jednom nisu ništa dobili od Hilla i nakon što su iz samo njima znanog razloga trejdali mladog Mikea Millera u Memphis za, od svih ljudi, Giričeka (znam, znam, cilj je bio tada još uvijek obećavajući krilni centar Drew Gooden, ali svejedno), Rivers je revoltiran, u Brownovom stilu, prebacio svu odgovornost na T-Maca. Koji počinje ispaljivati 6 trica po tekmi (i zabijati ih s 39%, što bi ga u današnjoj NBA činilo MVP kandidatom), trošiti lopte u maniri Iversona ili Kobea (35% akcija u kojima sudjeluje završava njegovim šutom) i tako, iako all-round učinci padaju, postaje prvi strijelac lige i jedan od najmlađih ikada kojima je to pošlo za rukom.

Nažalost, čak ni ova formula jahanja najboljeg igrača ne donosi napredak, Magic opet ispada u prvom krugu i to dovodi do određenih frustracija. Sezona nakon početak je kraja - Rivers dobiva nogu jer uprava ne vjeruje da ih može odvesti korak dalje, frustracije se javljaju na sve strane, a T-Mac po prvi put od kada je postao zvijezda propušta više od desetak utakmica. Uglavnom, u tom kaosu koji ne rezultira ni utješnim nastupom u playoffu (a i kako bi kada je zbog ozljeda Orlando ostvario samo 21 pobjedu koja je rezultirala prvim pickom, danas poznatim pod imenom Dwight), T-Mac se iz uber-franšiznog igrača opet spušta "samo" na razinu legitimne prve opcije.

Magic se tako odlučuje na rebuilding oko Howarda te odlučuju poslati svog super-strijelca u Houston kako bi tamo unovčio zadnje dvije godine ugovora. Problem u cijeloj priči je taj što su nazad dobili Stevea Francisa, jednako skupu i manje kvalitetnu opciju što jasno govori da je u cijeloj priči još nešto moralo odigrati ulogu - možda su u Magicu znali da T-Macova leđa neće izdržati ili je Tracy zahtijevao trade u neku ozbiljnu momčad, ali u svakom slučaju ostali smo zakinuti za potencijalno produktivno partnerstvo McGrady-Howard.

SEZONA 04/05, 110

Što T-Maca nije ni malo zabrinjavalo - prešavši u Houston našao se u rukama sjajnog stručnjaka kao što je Jeff Van Gundy i franšiznog centra kao što je bio Ming. Dodaj tome solidne veterane poput Mutomba, Sure, Howarda i Wesleya i nije čudo da je ova jezgra već u prvoj zajedničkoj sezoni došla do 51 pobjede. McGrady je i dalje zabijao kao rasna prva opcija, Ming još nije imao probleme sa stopalima, a bilo je i sasvim dovoljno prostora da se u iduću godinu-dvije posloži idealna rotacija koja bi se mogla boriti za naslov.

Nažalost, već iduće sezone započinje kalvarija ozljeda koja je i Minga i T-Maca pretvorila u sjene onoga što su bili i to obojicu u godinama kada su tek trebali zaigrati svoju najbolju i najzreliju košarku.

SEZONA 05/06, 86 IOR

SEZONA 06/07, 90 IOR

SEZONA 07/08, 77 IOR

Ovdje su leđa već postala kroničan problem koji je McGradya, čak i kada je bio u formi, limitirao u all-round igri, osuđujući ga sve više na šutersku rolu. Kako u isto vrijeme Ming nije uspijevao odigrati više od pola sezone u prosjeku, jasno kako je san o šampionskim Rocketsima završio prije nego je i počeo. Van Gundy je i dalje sjajno vodio momčad, uprava je popunjavala praznine i zaokruživala roster, ali bez dva udarna igrača u top formi, ostvariti više od utješnih playoff epizoda nije bilo moguće.

Sezonu 07/08 navodim posljednju jer za ove kasnije nema ni smisla računati IOR - McGrady je zadnje dvije godine ugovora s Rocketsima ukrao novac, prvu se jedva skrpao za 35 utakmica, a sljedeću je poslan u Knickse, jedinu franšizu toliko blesavu da vjeruje kako ime na dresu igra košarku umjesto čovjeka (jedinu do dolaska Netsa u susjedstvo, jasno). Praktički, jedan od talenata generacije tako se umirovio već prije 30-og rođendana.

Zaključak? T-Mac je bio talent koji osvaja prstenje, ali zbog spleta okolnosti (odlazak iz Toronta, ozljeda Hilla, ozljeda Minga, vlastiti raspad) nikada nije bio u šansi uopće pokušati nešto slično. Da su nekim slučajem i on i Ming uspijeli odigrati 4-5 godina zajedno u naponu snage, možda bi svijet kakav danas poznajemo bio bitno drugačiji. Uostalom, o njihovim potencijalima sve govori niz od 22 pobjede za redom koji su prošle godine skinuli LBJ i društvo - takve stvari ne događaju se slučajnim momčadima.

Iako je njegova karijera daleko od potpune, ovih 5 sezona vrhunca dovoljni su za izbor u hall of fame u prvom krugu (mislim, nema šanse da igrač koji je dva puta bio prvi strijelac lige ne upadne). Ovakvi talenti ne rastu na grani, tako da je i ovaj osvrt poslužio da se samo još jednom izbediram nad činjenicom da smo ga imali prilike gledati samo 5 sezona u punom sjaju. I sad sam se sjetio Roya, Odena, Dražena, Sabonisa... Ma u kurac i ovakvi postovi. Izgleda da je ona cura koja mi je jednom davno dala nogu bila u pravu - ništa nije tužnije od nerealiziranog potencijala.

15Sep/1337

KAKO SE KALIO ČELIK

Posted by ispdcom

Našu košarkašku repku smo otpratili u Sloveniju kao da ide u (opet) klaonicu. Očekivanja nikakva, igrači i trener suzdržani nakon loših pripremnih utakmica, stidljivo se nadalo top7 plasmanu i to je to. Sve je bilo nekako već viđeno. Pa ova ekipa svih ovih godina nije uspjela zaraditi niti nadimak. Izgledalo je kako smo osuđeni u sportskim rubrikama do unedogled čitati o najnovijim retoričkim “podvizima” šefa Vatrenih.
Nekoliko pobjeda kasnije košarka je postala hit. Kako smo dotle stigli? I još bitnije koliko daleko možemo stići? Medalja? Sudeći po dosad viđenom na turniru apsolutno se imamo pravo nadati tako nečemu. Optimizam temeljim na spletu više elemenata.

Psihološki smo se obračunali s duhovima prošlosti koji očito more sve koji obuku crveni dres, ali i s posprdnim odnosom prema košarci većeg dijela nacije koja se mentalno hrani sportskim uspjesima kad već ti isti izostaju na drugim poljima. Do ove točke smo stigli timskim radom igrača i stručnog stožera. Imamo rotaciju od devet igrača koji u svaku utakmicu ulaze maksimalno pripremljeni na protivnika s jasnom idejom kako ga zaustaviti. Uspjeh temeljimo na obrani gdje se maksimalno trošimo i zbilja je milina gledati rotacije gdje se udvaja protivnika, uništava pick’n’roll, izlazi na svaki šut i pomaže suigraču. Da Jeff Van Gundy kojim slučajem prenosi ove susrete rijetko bi morao potezati onu svoju legendarnu “Who helps the helper?”. Ono rapsodično otvaranje utakmice protiv Poljske je bilo isključivo plod nevjerovatnog obrambenog intenziteta i napadanja na sve linije dodavanja u reket kojima smo neutralizirali Gortata i Lampea. Nije ni čudo da smo pri kraju utakmice pali, kamikaza obrana je uzela svoj danak.

S tako čvrstim temeljima je lakše igrati u napadu gdje smo daleko od “one trick pony” stila. Na ovom turniru smo vidjeli spuštanje u post od playa do centra čime koristimo jednu od rijetko isticanih vrlina ove ekipe a to je da smo izuzetno dugi na svim pozicijama (za sada smo i najbolja skakačka momčad turnira). Crne rupe u igri su minimizirane, napad je prilično protočan i brz. Pimplanje u mjestu je većim dijelom egzorcirano.

Najvažnije je da igramo sve bolje kako turnir odmiče, rijetko paničarimo i zračimo samopouzdanjem. Ključna utakmica je bila pobjeda protiv Sloveniju gdje smo valjda sami sebi dokazali da možemo pobijediti jednu renomiranu momčad na njihovom terenu. Partija protiv Italije koja je bila “must win” za daljnji plasman samo mi je učvrstila optimizam.

Ova reprezentacija kao rijetko koja do sada ulijeva povjerenje da se neće slomiti pod pritiskom, već da će ako promaši prvih sedam trica kao protiv Finske, još jače zagristi u obrani. Ako nam ne krene šut izvana naši će krenuti na obruč ne bi li iznudili slobodna bacanja ili razigrali centre. Ukratko, ova ekipa igra kao jedan i igra najbolju našu košarku još od 1992. Ako odvrtimo film unatrag čak su i one brončane ekipe uvijek ostavljale dojam kako nisu ispunile svoj potencijal i kako svi kotačići ne rade kako bi trebali. Bilo je puno improvizacije koja je mogla proći zbog izrazite individualne kvalitete koja je tadašnjim izbornicima bila na raspolaganju.

Sada imamo ekipu koja se baca za svakom loptom. Iz tog razloga namjerno nisam spomenuo niti jednog igrača osobno jer ovu reprezentaciju Hrvatske vidim kao jedan stroj. Za osobne analize će biti dovoljno vremena po završetku turnira. Do tada uživajmo u predstavi jedne istinske momčadi. Isplatilo se čekati. Neka ludilo počne.

Tagged as: 37 Comments
4Sep/1358

EUROZONA 8-1

Posted by Gee_Spot

8. HRVATSKA

GEE: Ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je patka. Ovom bezvremenskom mudrošću koju nazivam pravilo Brucea Willisa uvijek se ravnam kada analiziram košarku, što prevedeno znači da, ako Hrvati zadnjih 16 godina nisu uspjeli ući među 4 na eurobasketu, neće ni ovaj put. Dapače, po svemu što znamo o ovoj repki već bi i plasman u drugu skupinu bio sjajan rezultat. Na papiru možda imamo solidan talent u kontekstu trenutne euro košarke, ali to se nikada nije uspjelo pretočiti u momčad, što zbog limita igrača, ali prije svega zbog limita stručnog štaba (ok, možda nemamo pojedinačne obrambene asove, ali me nitko ne može uvjeriti da su svi naši igrači, posebice visoki, totalno netalentirani za segment igre u kojem su, uz atleticizam i fizikalije, jednako ključni motivacija i sistem).

Ne bi se sada izvlačio na ozljede, posebice ne jednog čudnog igrača kao što je Tomas koji nakon jedne dobre partije obično ide s jednom lošom, jer osovina Ukić-Bogdanović-Tomić u pravim rukama mogla bi izgledati kao momčad s glavom i repom. Ali, Repeša je više košarkaška verzija profesora Ivankovića i buljookog Jurčića, plaćenik bez kičme koji se fino izražava i kupi čekove, nego stručnjak kakav treba ovoj ekipi. Mislim, tu je stvar jasna – ako nemaš izrazitog lidera, košarkaša koji će se istaknuti kao prva opcija, onda identitet gradiš oko trenera. I tu sve priče staju – Repeša sa svojom karizmom lika iz spužve Boba ne može izgraditi ništa. On je možda pristojan taktičar, ali nema muda da vodi i preuzme odgovornost, što je očito i po tome što se vraća i odlazi iz ove role kako mu puhne.

Uglavnom, naša razina talenta je negdje za top 10, zbog slabe selekcije i nikakve kemije rezultati će biti ispod. Dok se stanje u savezu ne promijeni i dok se konačno ne dovede stručnjak i čovjek koji ima svoje Ja (mislim, Ameri koji plivaju u talentu su uspjeli izgraditi kult repke oko dvije ikone, Colangela i Krzyzewskog, zašto ne bi i Hrvati koji nemaju previše izbora), i to stranca jer u Hrvatskoj trenera s kičmom nema (ako nije sramota Ruse ili Grke da im repke vode ljudi sa strane, što mi čekamo), ova patka će ostati patka. Što je šteta jer dva bisera kao Šarić i Hezonja oko spomenute trojke mogu stvarno izgledati kao solidna košarkaška petorka za koju je gušt navijati.

A kad sam se već zagrijao da dodam i ovo - ako smo došli u fazu u kojoj ističemo Žorića kao bitnog igrača, tipa kojega sam gledao uživo još u Šibeniku i koji je tipični leptir u sportu u kojem treba biti lav, onda ajme nama kao košarkaškoj naciji, ali i Euro košarci uopće (da se razumijemo, ništa protiv Žorića koji je profesionalac i fajter, ali ako igrač njegovih kvaliteta postane dio jezgre, nešto tu gadno ne štima). Nekoć smo rezultatski mogli preživjeti i to da jedan generacijski talent poput Žurića protrati vlastiti potencijal, a danas trebamo 25 minuta Žorića da dobijemo prosječnu Euro momčad - to je takva nezapamćena promjena paradigme da Radiću i društvu treba dignuti spomenik odmah pored Teslinog jer stvarno treba biti genijalac za upropastiti takve startne pozicije koje smo mi imali i koje na kraju krajeva uvijek imamo - seniori ne znaju za uspjeh već generacijama, ali mlade repke U-16 i U-18 svako malo uredno čoknu po medalju ili barem polufinale.

KREHA: To sve stoji. Osobito me nervira što se Tomasa dogmatski lijeno uzdiže kao “rijetkog igrača koji igra u oba smjera”. Znači da za obranu treba biti ekstra talent? Unatoč tome u ova usrana vremena kad su svi neumjereni pesimisti jednostavno sam osjećao potrebu ići kontra ikakve pameti, pokušati sagledati bolju stranu (medalje?) i staviti HR na previsoko šesto mjesto. Razlozi su jednostavni.

Imamo vanserijski švicarski nožić u Šariću. Imamo izvrsnog napadača izvana u Bogdanoviću. Imamo centra koji vidi teren kao malo tko u Tomiću. Imamo bio-energetičara Žorića. I imamo Roka Lenija Ukića, playa velikog srca koji je jedan od rijetkih naših novijih košarkaša koji je konstantno radio na igri i napravio neki vidljivi pomak. Nakon dugo vremena se nadam da ćemo imati određenu hijerarhiju u ekipi i da smo konačno napravili odmak od 12 jednakih što je u prijevodu značilo da se na post-poraznim presicama moglo izvlačiti korporacijsko-partijskim geslom “svi odlučuju, nitko nije odgovoran”. Ovih pet momaka su osovina s kojom idemo dole ili gore. Toplo se nadam ovom potonjem, za dobro svih ekstra talenata koji kroče našim igralištima i dvoranama. M I Z N A M O I G R A T I K O Š A R K U!!!

EMIR: Nemam previše toga dodati ovome što ste vas dvojica rekli osim da mi je jako žao što je Hezonja ozlijeđen i što nije u Sloveniji. Taj momak bi sa Šarićem trebao biti oslonac naše repke sljedećih godina, a mislim da bi se svojom drskošću (hej, momak bez problema uzima broj 23 u Barceloni) nametnuo u ovoj momčadi u kojoj ima dosta bezličnih igrača. S njima bi se praktično zatvorila petorka Ukić-Hezonja-Bogdanović-Šarić-Tomić. Ali koga nema, bez njega se valjda mora.

Ja bih samo dodao da sam siguran da će, uz trojac Ukić-Bogdanović-Tomić, koji je valjda predodređen da vodi igru ove momčadi, Žorić odigrati dobru rolu, a i u Draperovih 10 minuta sam uvjeren. Pitanje je može li Šarić iskočiti već na ovom natjecanju. Otvorit će mu se minutaža, igrat će na obje krilne pozicije, ima iskusnije igrače pored sebe od kojih se puno očekuje, a na klupi mu je konkurencija gotovo pa nikakva (Rudeš, Simon). Zvuči kao savršeno okružje za eksploziju. Može li on to?

Sve u svemu, malo sreće će nam trebati. Imamo par igrača koji su dobri, u Džazmina ne vjerujem od kada u Poljsku nije vodio Tomića, a strah me i za klupu jer neće biti lako odraditi 5 utakmica u 6 dana (samo u prvom krugu) bez podrške većeg dijela momčadi.

7. SRBIJA

GEE: Otpao je Teo, što je definitivno problem jer, kakav god da bio (rupa u obrani, carinik u napadu), ipak je bio lider ove generacije i čovjek za kojega si znao da može odigrati 30 kvalitetnih minuta na vanjskim pozicijama. Sada ta uloga šefa pada na Krstića, što baš ne garantira stabilnu atmosferu, a bekovi tek trebaju iskočiti. Već godinama su razočaranje, čak ni ti mladi igrači koje proizvode nisu u stanju nametnuti se, kao i svi balkanjerosi izgledaju ukopani u taj vječni rat emocija i razuma. Iz kojega će još teže biti izaći kao pobjednik obzirom da u sastavu nemaju ni Savanovića, majstora koji bi sam dobio barem dvije utakmice. Tko će sada preuzeti odgovornost kada se lomi? Bjelica? Može li Nedović donijeti barem Teodosićevu nepredvidljivost? Nemaju jezgru za medalju, a mladi su veliki upitnik. Zašto im vjerovati?

KREHA: Jedino zbog Dude Ivkovića im vjerujem. Jako mi je žao što nema Teodosića, igrača sulude kreativne snage kojem je skoro svako dodavanje umjetničko djelo. Malo je tako maštovitih mahera, ovom prvenstvu ih nasušno fali. A sada prepuštam riječ svom drugu Marku iz Beograda koji iz prve ruke kaže sljedeće:

MARKO: Iako je svaki od dalje pomenutih brojeva deljiv sa tri, a i činjenica da ih ima tri, brojevi 21, 9, 3 ne predstavljaju logičan aritmetički, niti neki drugi niz, već priliku da nerado kroz brojke sagledam realne okvire srbijanske repke i njen domet. Nerado jer kako je Zvonko Mihajlovski znao da kaže: "Statistika je kao bikini, pokazuje sve i ne otkriva ništa."

21 - h, prva utakmica. U sredu Srbija igra prvu i najtežu utakmicu u ovoj fazi takmičenja protiv 3 puta bolje reprezentacije Litvanije. 3 puta zato sto je prema bukmejkerima kvota na Litvaniju kao pobednika turnira 7,00 a na Srbiju, logično, 21,00. Kad smo već kod broja 21, bez imalo logike, treba spomenuti i 12 igrača tj. činjenicu da ovde neće biti akcenat na prvih 5, već na rezervistima.

9 - debitanata na EP kvari prosek godina ekipi koja je trenutno najmlađa na prvenstvu. Mladim debitantima prosek kvari Raško Katić koji je sa svoje 33 god najstariji debitant na prvenstvu i čovek koji napreduje u svojoj 33 godini (3x3=9). Iskusni kostolomac sa fantastičnim pregledom igre, vrhunskom odbranom i sasvim dobrim napadom sa prepoznatljivim "Paspalj šutom o tablu". Upravo će poput Paspalja, sticajem okolnosti zbog izostanka četvorke (Novica Veličković) biti u prilici da igra i na poziciji 4 iako mu je pozicija 5 data po rođenju. Broj debitanata se povećao i zbog izostanka Miloša Teodosića. Znam Kreha da ti se ovo neće svideti, ali ipak sam mišljenja da njegov izostanak ostavlja mnogo više prostora, pre svega na poziciji 2 Anđušiću i Bogdanoviću, zatim se otvara prostor i za napredak Nedoviću, novom beku Golden Statea, kao i mladom Mičiću. Miloševim izostankom umanjene su šanse da se naš tim nađe u top 10 poteza prvenstva, ali dobijamo zasigurno manji broj izgubljenih lopti i poboljšan procenat šuta iz igre.

3 - ekipe iz ex-Yu su poput 3 lika iz kvarta koja se dobro poznaju i koji najbolje znaju kako da "napadnu" jedni druge. Pošto svi sve znaju, tu razliku jedino može da napravi najiskusniji trener na prvenstvu. Duda definitivno poznaje igru, ali i sve 3 "ex srp i čekic" ekipe iz grupe. Nas prolazak dalje će upravo zavisiti od ishoda ovih utakmica iz "kvarta". Nadu polažemo u činjenici da Makedonci ne mogu da ponove postojeći uspeh, da Peković ne igra za CG, a da "razjedinjeno kraljevstvo" BiH ipak ne može da sabere kvalitetan tim bez obzira na pojedine zvezdice.

Ono što je sigurno, svi su u ovoj grupi kandidati za Evropu, ali ne verujem da će se neka od ovih ekipa popeti i na njen vrh (uključujući i Litvaniju).

EMIR: Ja ne želim ništa dodati osim činjenice da Srbija vjerojatno ima najboljeg trenera na prvenstvu.

6. RUSIJA

GEE: Iako im je otpalo pola repke (Kirilenko, Khryapa, Kaun, Mozgov) i iako su u organizacijskom kaosu jer su dva tjedna prije početka kampa promijenili trenera u klasičnom mafijaškom stilu (tipično za Ruse, uništiti nešto tako dobro kao generacija koja je osvojila broncu na Olimpijadi), i dalje imaju dovoljno talenta da u ovakvom kontekstu isplivaju među bolje ekipe. Shved i Fridzon mogu trpati i ako im glave bude u turniru, trebali bi proći u sljedeći krug pored pod košem jednako sakatih Talijana ili bekovima limitiranih Turaka. Također, zbog manjka visokih, budući Cavalier Karasev imat će minuta koliko želi na trojki i četvorki. Uglavnom, nemaju što izgubiti, a takvi bi mogli biti opasni ako glave budu na mjestu i ako otvore turnir pobjedom protiv Italije.

KREHA: Dobri stari Rusi. To su imali “reorganizaciju” kao ono kad je Staljin sredio 90% oficirskog kadra prije Barbarose? Moja jedina želja vezana uz njih jest da što duže ostanu u turniru kako bih mogao gledati Fridzona kako šutira.

EMIR: Fridzon, Shved, Karasev. Dovoljno za uživanje gledanja Rusa jer ta trojica stvarno znaju igrati košarku. Imaju previše ozljeda, a da im je barem Voronšević (on je zadnji otpao) ostao zdrav, onda bi se možda mogli ugurati i u borbu za medalju. Ovako stvarno nemaju poštenog igrača za guranje ispod koša što neće biti problem u prvoj skupini, pa ni ovoj drugoj, ali četvrtfinale bi trebao biti ipak preveliki zalogaj. Očekujem da ova trojica basketara odigraju jako dobro prvenstvo ako se momčad opet ne raspadne kako samo valjda oni i Slovenci znaju.

5. TURSKA

GEE: Njihov dvojac pod košem Asik-Ilyasova stvarno zvuči moćno, ali nije to ni upola impresivno kako bi bilo da je tu i Kanter, dakle igrač kojem stvarno možeš baciti loptu na blok u nadi da će nešto napraviti. Ova dvojica su ipak igrači ovisni o sistemu, a sistem i Turska, posebice na gostovanjima, nikada nisu išli zajedno. Mislim, tko su bekovi koji će ovo organizirati? Plus, tu je Turkoglu i dalje bog i batina, a nikada nije dobro biti zarobljenik ega igrača čije vrijeme je nepovratno prošlo i koji je nula u obrani. Ne bi im vjerovao ni da darove nose, stoga mi nije jasan vaš optimizam – obojica ste ih gurnuli među top 5.

KREHA: U mom slučaju nije optimizam već nepoznavanje gradiva. Na papiru unutarnja linija je strava, Asik, Ilyasova i Hedo izgledaju ubojito. Sumnjam da će Hedo biti imalo u blizini top forme, ali ionako će zabiti kad će zatrebati. I izaći čim se zadiše. Hedo je turski odgovor na Mikija Rapajića. Vanjske igrače slabo poznam. Jel ima tu išta?

EMIR: Ništa senzacionalno nemaju na vanjskim pozicijama, ali nisu im bekovi tolike rupe da će curiti preko njih na sve strane, osim kada i ako budu igrali protiv tri od četiri momčadi koje su ostale u ovom odbrojavanju. Kako na ovom prvenstvu nema previše ujednačeno dobrih momčadi, onda mislim da bi Turcima mogla Asikova obrana, uz Ilyasovu, Turkoglua i Preldžića, biti dovoljna za prvu poziciju ispod velike četvorke.

4. GRČKA

GEE: Oni su se izdigli iznad mentaliteta kaosa karakterističnog za dvije trećina ekipa na ovom prvenstvu, sjajno rade već godinama, imaju sistem i što je važnije imaju balans. Lider je i dalje dobri stari Spanoulis koji živi za ovakve trenutke, uostalom sjetite se samo što je napravio na nedavnom Final Fouru. Zizis je solidna podrška vani iako bi bilo puno bolje da je i Calathes odlučio zaigrati, ali, jasno njihova glavna snaga je strašna unutarnja linija s all-rounderima Papanikoloauom i Fotsisom. Imaju i pravu peticu u korisnom Bourousisu zbog čega smatram da im se Francuzi s onim kilavim visokima neće moći oduprijeti, a da su kojim slučajem doveli i Koufusa, kladio bih se na njih i protiv Španjolske u Finalu. Kosta je idealan stoper za Gasola, izvukao bi i poneku osobnu sjajnim kretanjem bez lopte, što bi bio sjajan uvod u trening kamp Grizzliesa. Šteta što je i Kosta poput drugog Amera grčkih korijena Calathesa odlučio ljeto radije provesti u pravoj domovini pripremajući se za NBA. U svakom slučaju top 3 repka.

KREHA: Rijetka momčad koja ima uravnoteženu vanjsku i unutarnju liniju. Moj problem je što mi svi liče na Odisejeve unuke te ih stoga izuzetno slabo razlikujem. Jel Spanoulis ćelav? Vječno su u krugu favorita, ali kao da su uvijek ispod radara. Nakon svih ovih godina uvjeren sam da je to zbog prezimena. Što su afro-amerikancima imena to su Grcima prezimena. Pretzel-izis, anyone?

EMIR: Grčka i Litva su korak iza Španjolaca i Francuza, ali me ne bi iznenadilo da na kraju ipak Grci budu na postolju, pa i na najvećoj stepenici. Spanoulis je apsolutno božanstvo u ovim okvirima, a Grci imaju jako puno dobrih košarkaša koji znaju igrati te mogu donijeti pobjedu. Činjenica da nisu previše pomlađivali momčad govori da imaju velike ambicije na ovom natjecanju, a to bi vrlo lako mogli i opravdati.

3. LITVA

GEE: Krcati su pod košem, možda i više nego Grci, ali nemaju nikoga vani. Na zadnjih par reprezentativnih okupljanja se dokazalo da Pocius i Seibutis nisu ozbiljna rješenja na vanjskim pozcijama, tako da će im to i ovom prilikom visiti iznad glave – tko može razigrati Valanciunasa i Motiejunasa, odnosno rasteretiti Kleizu? Mislim, Litvanci su, ovo im je nacionalni sport i stavljam ih u polufinale više po defaultu, ali jednostavno ne vidim u njima momčad koja može do vrha.

KREHA: Žive za košarku što ih u mojim očima automatski stavlja medalju oko vrata. Nakon dva razočaravajuća natjecanja vrijeme je za povratak. Imaju svoj sistem igre gdje lopta kruži dok se i gledateljima i protivnicima ne zavrti. Uvijek mi se sviđao taj racionalni šuterski gen koji njeguju. Unutarnja linija je defitivno forca Litve, a vani su tanki i samo s jednim pravim plejem, Kalnietisom. Jedva čekam gledati kako JoVal nosi ekipu do polufinala u najboljoj old-school centarskoj maniri.

EMIR: Ako sam istaknuo nekoliko košarkaša od kojih na ovom natjecanju očekujem da naprave neke stvari, Valančiunas bi mogao biti MVP natjecanja. Užitak ga je bilo gledati u mlađim kategorijama, u Torontu je prošle sezone nagovijestio da može biti jedan od boljih centara NBA lige, a u reprezentaciji uvijek daje puno više od očekivanog. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Litva igrati kada na rosteru praktično nema klasičnog playa (Kalnietis je igrao često na dvojci prošle godine u paru s Calathesom), a sve skupa su tu samo tri beka. Tko će organizirati igru? Kleiza? Možda sam ih ipak trebao gurnuti ispod Grčke. No, vjerujem Valančiunasu.

2. FRANCUSKA

GEE: Parker u repki nije onaj Parker iz Spursa, to je prvo. Je li sjajan i može li zabiti 30? Apsolutno, ali ovo nije sistem koji radi za njega, već sistem kojega on vuče. Batum je sjajan atleta i all-round igrač, ali one njegove NBA vrline u ovoj sporijoj, kontroliranijoj i ograničenijoj igri neće biti toliko vidljive. De Colo daje širinu i ovo je stvarno kvalitetna vanjska linija, iako mislim da bi bila još kvalitetnija da su poveli i Fourniera koji bi bio sjajan šesti igrač. Ali, nebitno, njihov problem nakon svih ovih godina više nije šut iz vana, ali zato je visina. Noah je out zbog ozljeda, Turiaf jer je neupotrebljiv, a Seraphin se odlučio posvetiti dijeti umjesto repki, pa je sve palo na leđa drvenih Ajince i Petroa. Koji mogu pomoći protiv slabijih protivnika, ali protiv Gasola i talentiranih Grka koji će ih izvući iz reketa? Diaw je tako jedini oslonac, ali taj oslonac usprkos masi teško da može izdržati 30 minuta iz večeri u večer i tako cijeli turnir. Napad će biti sjajan, ali, ne zatvore li reket, opet će ostati za dlaku kratki.

KREHA: Čudno je reći za ekipu koja u sastavu ima Diawa da bi im dobro došlo neke mase u reketu. Ostalo se zna, dokle ih Tony dogura, dogura. Batum mi, kao što si spomenuo uvijek djeluje ograničeno u euro kontekstu. Najatletskija momčad turnira, po tko zna koji put zaredom. Ne vjerujem im sa linije slobodnih bacanja. Emire, zašto su ti oni prva momčad na renkingu?

EMIR: Zbog teorije velikih brojki. Jednostavno, dugo su tu negdje pri vrhu pa je red da nešto osvoje. Od svih ovih centara koji nedostaju realno treba žaliti samo za Noahom, ostalo nije toliko bitno. Čitam intervju s Batumom koji je oduševljen Ajincom. Praktično je rekao da je čovjek naučio igrati košarku što ipak ne vjerujem, ali, ako Batum tako kaže, tko sam ja da sumnjam. Uglavnom, ta unutarnja linija s Ajincom, Diawom, Petrom i Lauvergneom nije za baciti, Batum je tu da poveže linije, Gelebale da ga mijenja, a Tony, De Colo, Diot i Huertel da rade pizdarije iz vana. Batum je solidno izgledao u reprezentaciji u posljednje vrijeme, ako bude razigran teško ga može netko ozbiljno čuvati na ovom prvenstvu, a Tony je Tony – najbolji igrač koji će igrati u Sloveniji. Ja navijam za zlato.

1. ŠPANJOLSKA

GEE: To što dolaze bez Gasola starijeg, Ibake pa i bez Mirotića otvara vrata ostalim repkama – da su kompletni, ovaj turnir bi izgubio svaku draž što se tiče prvog mjesta. Ovako, momčadi s kvalitetnim unutarnjim linijama poput Grčke ili Litve i Francuzi s Parkerom imaju mogućnost da se provuku do zlata. Doduše, Marc Gasol je još uvijek najbolji visoki na turniru, pa se problemi mogu javiti samo ako zbog ozljede ili osobnih bude igrao manje od 30-35 minuta po večeri. Vanjska linija je krcata, a tempo koji će nabiti Rubio i Calderon bekovi Litve, Turske, pa čak i Grčke, teško mogu pratiti. Tu su i Rudy i Lull, majstori 1 na 5 košarke koji će uživati u sporednim spot-up rolama s puno slobodnog prostora obzirom da su naviknuti glumiti prve opcije. Praktički jedino je pitanje mogu li Mumbru ili Claver zakrpati skakački tu poziciju četvorke (šuterski svakako mogu, tu napad neće patiti ni najmanje) da donesu balans. Uglavnom, zbog iskustva Calderona i Gasola, kao i kvalitete ostalih, vjerujem da mogu do kraja. Navarro im neće faliti ni najmanje, dapače bit će gušt navijati za njih bez takvog lika, bitno je samo da se Rudy i Lull ne otmu kontroli pa ga prizovu u sjećanje.

KREHA: Izostanak Navarra je pojačanje. Uvijek sam mrzio tog šminkerčića od beka. Rubio i Gasol su mi među najdražim NBA igračima. I sad ih imamo prilike gledati praktički u kvartu. Yess! Jurobasket je zakon. Prvi favoriti dok god se Francuzi ne povećaju, a Litvanci ubrzaju. Ono što je potencijalni problem jest da će im se igra strmoglaviti kad Marca napune osobnima. Bit će zanimljivo vidjeti kako reagiraju u tim trenucima i tko će se prometnuti u lidera. Opcija ima jako puno, pitanje je tko ima najveća jaja. Moj glas ide RR-u, naravno.

EMIR: Objektivno su najveći favoriti turnira, ali, kada im mi danas damo po pički, odmah će biti panike (šalim se, ali kada bi ih stvarno pobijedili, nisam siguran da do panike ne bi došlo). Nisu Španjolci toliko jaki pod košem. Marc Gasol je uistinu veliki, ali i jedini pravi oslonac. Rudyja valjda mrzi cijela Europa pa bi mogao dobiti nekoliko nokauta tijekom turnira, a koliko god vi ne cijenili Navarra, činjenica je da je on znao uzeti loptu u ruke kada je bilo najpotrebnije i riješiti milijun utakmica. Sada bi to valjda trebao činiti Gasol uz pomoć Rubija. Ne znam, meni se ne čini to toliko jako da bi ih uzeo za neprikosnovene favorite turnira. Ono što ih izdvaja je činjenica da su posljednjih godina naučili pobjeđivatii pa u Sloveniju dolaze samouvjereni. Razumijem zašto su i dalje prvi favoriti, ali se ipak nadam da će Tony konačno uzeti naslov, posebice jer mu je onaj prije dvije godine izmakao zato što su Španjolci bili u naponu snage. Sada nisu.

3Sep/1327

EUROZONA 16-9

Posted by Gee_Spot

16. IZRAEL

GEE: U ovoj nesretnoj grupi bez problema bi trebali do sljedećeg kruga, mislim da su Eliyahu i Casspi prevelik zalogaj i za Ukrajinu i za Nijemce (a imaju i masu iskustva uokolo). Da se budući član Mavsa, Gel Mekel, nije odlučio odmoriti od repke kako bi što spremniji dočekao kamp, imali bi šanse i za ući među osam. Ne znam, možda ste ih previše podcijenili, a možda sam ja previše pod dojmom uvjerenja kako bi nas vjerojatno dobili da su s nama u grupi jer se još uvijek sjećam one šetnje kroz reket od prije nekoliko godina izvjesnog Tamira.

KREHA: Izrael se nije kvalificirao na WC od 1986. pa je šteta ne nastaviti niz. Otkad je Oded Kattash prestao igrati ne pratim ovu repku. Ako Casspi igra glavnu ulogu, jel onda ovo niskobudžetna direct-to-video drama?

EMIR: Ma kakvi podcijenili. Realno, osim Eliyahua, koji je pravi basketar, i Casspija, koji bi po svim zakonima prirode ubrzo trebao postati koristan NBA igrač, Izraelci nemaju nekoga tko bi mogao povući. Doduše, hrpa igrača im igra u Maccabiju što automatski znači da imaju iskustva za napraviti eventualno iznenađenje, a ova skupina im garantira prolazak u drugi krug.

15. POLJSKA

GEE: Ovdje sve ovisi o Gortatu – on je u ovoj repki neprikosnoveni lider i zvijezda oko koje se sve vrti. Tako da je s jedne strane super da uopće ima volje igrati iako je stopalo navodno bilo dobar razlog da (još jednom) uzme odmor (letio u Phoenix na snimanje usred priprema), a s druge je upitno koliko on uopće ima volje odraditi ovoliko utakmica u ovakvom ritmu punom snagom. Osobno mislim da je došao samo radi PR-a i da skine obvezu prema repki s glave, dakle tu vidim šansu za nas jer, ako je Gortat blizu 100%, mi nemamo obranu za zaustaviti ga.

KREHA: Istina, mi nemamo mesa pod košem zahvaljujući sjajnom Džazminovom otkantavanju Pašalića. Svejedno, ako nismo sposobni zatvoriti jednog solidnog centra, onda ne znam što smo radili na pripremama koje su imam osjećaj duže nego ikada. Sjećate se kad se početkom 90-ih repka okupljala dva tjedna prije i uvijek su kukali kako nema vremena za uigravanje, a opet bi donijeli par medalja kući. Možda bi trebali opet krenuti s tom praksom jer gore ne može. Jel' ima Poljska još koga osim Marcina? Gdje je Lampe?

EMIR: Tu je Lampe. On i Gortat na papiru tvore jedan od boljih centarskih tandema ovog prvenstva, a da im je bilo kakva pomoć s vanjskih pozicija, možda bi mogli i nešto zakomplicirati. Situaciju s Gortatom bit će zanimljivo pratiti – ako bude nabrijan, mogao bi potpuno dominirati u četiri susreta u skupini (osim protiv Marca Gasola), a, ako je Gee u pravu i ako ni stopalo ni glava ne budu na mjestu, onda su najebali. Navodno je Asik u nekoj pripremnoj utakmici 'pojeo' Gortata što nije dobar znak.

14. BOSNA I HERCEGOVINA

GEE: Mirza bi nakon mučenja u Netsima trebao eksplodirati na ovom turniru i to je manje-više sve što očekujem od njih. Imaju Amera (Wright) koji nije bio u stanju igrati niti Division I košarku, imaju ono drvo Sinanovića i imaju Acu Petrovića na klupi. Sve razlozi da ih u onoj zeznutoj skupini smatramo totalnim autsajderima, iako mislim da će Mirza biti dovoljan za jedno iznenađenje, tipa pobjedu nad precijenjenom Crnom Gorom.

KREHA: Trenutno se ne mogu sjetiti neke Acine momčadi koja je dobro igrala na turniru. (razmišlja). (još razmišlja). Ne, ništa. Mašić je u sastavu? Jadni Mirza i Nihad.

EMIR: Inače, ja sam se umalo zvao Mirza po najboljem Mirzi koji je držao košarkašku loptu. Mama je, kao sportski zaljubljenik, navijala da dobijem ime po Delibašiću. Uglavnom, nisam baš siguran da će neka mama željeti dati svoje ime po Teletoviću, koji na ovom prvenstvu ima ulogu koju imaju Vesely i Jerebko, a ni po pratećem osoblju nema prevelike razlike između BiH ili Češke i Švedske. Jebote, morali su aktivirati Andriju Stipanovića da pomogne pod košem.

13. NJEMAČKA

GEE: Katastrofa, realno su u rangu Švedske i Finske s ovakvim rosterom, ali rezultati s Dirkom su se pobrinuli da dobiju najlakšu grupu na turniru, time i mogućnost plasmana dalje. Navodno vode izuzetno mladu selekciju pa je teško reći koliko su loši, ali obzirom da im je Schaffartzik u mojoj knjizi prvo ime, onda se može reći da su poprilično loši.

KREHA: Da je bar Schroeder na rosteru pa bi se veselio gledati njega i Pleissa u akciji. Ovako Dirk-less i Sch-less mogu samo iznenaditi nekim nebrušenim biserom. Ima li takvih? Sudeći po najavama teško. Zašto smo ih tu stavili? Zbog Merkelice?

EMIR: Ne znam ni ja zašto i kako su Švabe ovako visoko iako sam sudjelovao u rangiranju. Moram priznati da su na zadnjih par natjecanja povremeno igrali lijepu košarku, a ovaj plasman na našim rankinzima je valjda nagrada za one snimke NBA na DSF-u koje su jedno vrijeme bile jedini doticaj s ligom. Uglavnom, skupina im je takva da im treba tek pobjeda nad Ukrajinom da idu dalje, to je jedini razlog zašto su narasli u ovim rankinzima.

12. ITALIJA

GEE: Otpao je Bargnani, što nije nikakav problem jer s njim nikada nisu imali srce. Što mi nije jasno jer Belinelli je od mladih dana znao uzeti stvar u svoje ruke i biti lider, možda mu to uspije i na ovom prvenstvu bez "smetnji" u vidu Galloa i Andreice, dakle u situaciji gdje je očito tko bi trebao biti prva opcija bez da se s nekim tuče za tu ulogu i tako narušava ionako kilavu kemiju (selekcija u kojoj svi pucaju, a nitko ne radi, mediteranska klasika). Bude li on zvijezda i uspije li ovaj Datome donijeti onaj dašak šuterskog ludila koji je svih ovih godina prije donosio Basile, možda mogu u drugi krug preko klimave Rusije. Ali, to je jedno veliko možda.

KREHA: Ma daj, Gallo smetnja? S njim su konkurentni. Ovako su opet Talijani.

EMIR: Pa zar nisu Talijani pored svih stranaca koji igraju i igrali su u njihovoj ligi mogli naći nekog poštenog centra koji će znati obraniti reket i dati mu državljanstvo? OK, Diener nije loš igrač i nije da imaju nekog dobrog klasičnog playa osim njega, ali Belinelli ionako može organizirati napad jako dobro. Ovako, bez ikoga da brani reket, svaka momčad koja ima iole boljeg centra stvarat će im probleme. Ali, barem će biti zabavni - Belinelli, Diener, Datome i meni iznimno dragi Gentile su pravi basketari koji znaju i mogu potegnuti kad treba. I kad ne treba.

11. MAKEDONIJA

GEE: Kužim da ih je lako okarakterizirati kao one hit wonder, ali nekako mislim da momčad s Mekalebovskim i Antićem nije ni boy ni pop bend. Ovo je solidna košarkaška družina koja zna udarati i zabijati – ne očekujem polufinale, ali mislim da ste ih podcijenili s ovim plasmanima ispod 10-og mjesta. Mislim, bez obzira što su dvije godine stariji, koliko trenutno ima igrača boljih od Bokčeta na ovom turniru? Tip si kreira šut lakoćom, uđe li u seriju - doviđenja, a, iako više nije onako brz i eksplozivan, daleko je još od problema koji sitne bekove hvataju u 30-ima. Jedan turnir sigurno ima u nogama, na kraju krajeva radije vjerujem dokazanom igraču nego nekim likovima koji u zadnji tren upadnu na roster kao što je ovaj play od Crne Gore.

KREHA: Oveachievers, please try harder! Najdraža priča oko ove repke je kako su suigrači nagovorili Gečevskog da odigra još jedan turnir. Tommy points za timski duh! Samo zbog ovoga sam ih morao staviti iznad Italije. Možda i Srbije sad kad je Teo otpao. Kakva greška!

EMIR: McCalebb je strašan, Antić je dobio NBA ugovor pod stare dane, ali dalje od toga ja ne vidim. Činjenica da su morali nagovarati Gečevskog da im se pridruži dovoljno govori o njihovoj širini. Mislim da je ova pozicija realna, a, ako se uspostavi da je dva puta dovoljno imati dva i pol igrača za četvrtfinale, onda je to dodatni pokazatelj da se prvenstvo ne smije igrati u ovom terminu.

10. CRNA GORA

GEE: Vidim da ih je Emir ubacio u top 7 i vidim sličnu tendenciju kod mnogih, pa me zanima zašto? Možda da je tu Peković, ali varate se ako mislite da Vučević aka The Russian From Switzerland može zatvoriti reket i biti tip igrača koji će istovremeno zabijati 20 kao od šale pod košem, posebice u ovako tvrdoj skupini. Imaju visinu, ali glavni problem je što nemaju beka – ovaj Amer je druga liga, tako da očekivati od njega i lokalne ekipe na bokovima da se proguraju pored Makedonije, Litve i Srbije djeluje poprilično ambiciozno. Može Pavićević biti dobar trener, ali neće on razigravati ovu ekipu.

KREHA: Uvjeren sam da Vučević neće moći previše sam. Dubljević može raširiti reket i tako ga rasteretiti, a ostatak momčadi će gristi u obrani. Deseto mjesto je taman.

EMIR: Jebiga, fale im Peković i Todorović, ali imam neki osjećaj da će ostvariti dobar rezultat na leđima potpune eksplozije Vučevića. On i Dubljević bi mogli zanimljivo izgledati zajedno, iako je činjenica da su mogli nabaviti boljeg Amera od Ricea koji je ipak igrao u Bayernu i to tek solidno. Crnogorcima visina neće biti problem, tako da će dosta toga ovisiti o tome mogu li Rice, Bakić, Ivanović i Šehović napraviti dovoljno pritiska da bi oslobodili prostor centrima. Mislim da će dobiti Makedoniju što je dovoljno za drugi krug, a kako se tamo križaju s skupinom u kojoj osim Francuza ne valja nitko, moguće su i dvije dodatne pobjede i četvrtfinale.

9. SLOVENIJA

GEE: Lako za Crnu Goru iznad Makedonije, još ste me više iznenadili stavivši Slovence ispod Hrvatske. Ok, i oni su momčad koja donosi vječna razočaranja, kratki u glavi i bez identiteta, ali su domaćini. Imaju Dragića kao prvu opciju, Slokara i Nachbara da malo razbiju monotoniju. Šteta što nema Lorbeka (za Udriha manje-više, on bi pored Dragića ionako samo sijao nepotrebnu nervozu) – Erazmus više nije u naponu snage, ali je i dalje kvalitetan strijelac pod košem koji bi ih sigurno učinio puno opasnijima. Možda sam ga uvijek cijenio više nego treba, ali s takvim unutar-van dvojcem Slovenci bi mogli i do polufinala u ovom kontekstu.

KREHA: Naravno da sam sve ex-Yu stavio ispod Hrvatske, pa barem na nekom renkingu da su naši visoko. Nije da baratam s previše podataka tako da se komotno mogu prepustiti patriotskim osjećajima ovih nekoliko dana dok se opet ne sudarim sa štangom realnosti u najboljem Fab Melo stilu. Blaženo neznanje. Meni je Dragić legenda i vjerujem da ih može progurati u drugi krug. Sve ostalo bi bilo iznenađenje. Mislim, svi briju kako je domaćinstvo neka prednost, ali mislim da zapravo i nije, pogotovo kada nemaš širinu. Većina igrača ionako nije doma, samo ih više ljudi žica ulaznice. A, ako krenu loše u turnir, slijedi medijska oluja.

EMIR: Ma domaćinstvo je sigurno prednost. Ako ništa, pogurat će ih se da prođu drugi krug. Imaju solidnu momčad – Dragić će to dobro predvoditi, Vidmar, Slokar i Begić bi barem trebali smetati pod košem, a Nachbar, Lakovič i Blažič koristiti prostor koji će Dragić otvarati.

2Sep/134

EUROZONA 24-17

Posted by Gee_Spot

24. VELIKA BRITANIJA

KREHA: Kako to da je Velika Britanija zadnje rangirana? Možda zato što su jebeno netalentirani za sportove s okruglom loptom (uključujući i nogomet, Steven Gerrrard je rijetka iznimka), a u turnir su ušli zahvaljujući glupom sustavu koji okuplja SVE europske zemlje koje imaju više od dva košarkaška igrališta. S guštom sam im dao zadnje mjesto sjetivši se priče jednog mog prijatelja koji je bio odličan košarkaš i tijekom rata je izbjegao na otok. Priča je kratka i glasi otprilike (uključi mostarski naglasak): " Bog the mazo, pa oni nemaju pojma. Svako malo sam treneru objašnjavao šta treba raditi na terenu. I na utakmici i na treningu."

EMIR: Ipak vjerujem više njima nego Belgijancima iz nepoznatog razloga. Nije mi jasno samo zašto Deng usprkos svim ozljedama ne igra na ovom turniru. Baš bi mu "falilo" da odigra još 38-40 minuta u prosjeku. I da, mislim da bi FIBA radi Denga trebala na sve turnire uvesti NBA dužinu utakmice jer je njemu sve ispod 46 minuta u prosjeku premalo.

GEE: Bez Denga (koji je valjda konačno odradio dug prema svojoj drugoj domovini) i svih ostalih (da li je Ben Gordon ikada zaigrao za repku?) vrijeme je da se ovaj užasni eksperiment konačno završi. Britanci nemaju tradiciju ni talent, ali ih to ne sprječava da nas teroriziraju stručnjacima i komentatorima Eurolige. Nažalost, još jedno prvenstvo na kojem će u prosjeku gubiti po 20 razlike neće biti dovoljan razlog da NBA više nikada ne sleti u London, kao ni da Joel Freeland dobije izgon iz Oregona. I da, ova grupa koju su skrojili Francuzima je katastrofa, po meni tri možda i najgore ekipe u ovom trenutku se nalaze na jednom mjestu plus Njemačka koja odavno nije bila ovako loša.

23. BELGIJA

GEE: Imaju onog Hervellea što su ga davne 2005. iz nekog razloga draftali Nuggetsi, točnije tadašnji GM Kiki Wandeweghe koji se upisao u povijest potrošivši peti pick prve runde na Nikoloza Tskitishvilia. Kiki je danas bez posla, a Belgijanci bez šansi iako je Hervelle imao solidnu karijeru u Madridu i danas Bilbau. Ali, jednu mogu dobiti zahvaljujući sjajnoj odluci organizatora da posloži ovakvu grupu.

KREHA: Kako preživjeti izostanak DJ Mbenge?

EMIR: Jebote, Mbenga je Belgijanac, to zaboravih. Hervelle je sasvim pristojan košarkaš, a činjenica da, osim njega, na playu imaju još jednog solidnog igrača koji igra u Španjolskoj (Van Rossom) i još jednog koji sad odlazi na Pirineje s Apenina (Tabu), uistinu ih stavlja iznad Britanije. No, to je to. Uzet će vjerojatno tu pobjedu i biti zadovoljni.

22. ČEŠKA

GEE: Imaju tri imena koja zvone u glavi, bivšeg Celtica Jiria Welscha (koji je pomogao da Jim O'Brien dobije otkaz i da se era Pierce-Walker završi potrebnim rebuildingom), nesretnog Veselya i ovog malog Satoranskog kojega možda vrijedi pogledati da vidimo da li je NBA materijal. Jasno, dok on krene put Washingtona, sunarodnjak Vesely bi već mogao biti bivši, od njega ne očekujem ništa ni na Euru nakon dvije grozne godine u NBA. Uglavnom, nekakvu jezgru imaju, ali prije dvije godine nisu se uspjeli plasirati niti među 24, dakle očito nemaju širinu. A nitko od spomenutih nije toliko dobar da ih izdigne iznad Gruzije, Poljske i Hrvatske... Ok, povlačim to što sam rekao, ako Satoranski i Vesely opravdaju pedigre, imaju šanse.

KREHA: Već vidim Veselyja kako se u utakmici protiv nas vraća u svoje slavne europske dane. Mislim, kad krene na ulaz tko će ga čuvati? Uz ovu ekipu mi se nameće još nekoliko pitanja. Koliko će biti izgorjeli od sunca njihovi igrači? Da li će ih dresovi žuljati i faulovi više boljeti? Jel to isto ulazi u skauting report?

EMIR: Vesely bi ovo prvenstvo trebao shvatiti kao jednu od posljednjih prilika da potvrdi potencijal zbog kojega je svojedobno smatran jednim od talentiranijih europskih košarkaša. Ako bi ovdje imao dobre brojke, onda bi se možda i mogao izvlačiti kako mu u Washingtonu nisu dali pravu šansu, ali nam je svima jasno da on u NBA-u teško može uspjeti radi nedorečenosti pozicije. Ipak je daleko on od Kirilenka s kojim su ga uspoređivali. No, ono što je svojedobno radio u Partizanu moglo bi biti dovoljno da s Češkom zakuha neke stvari, pogotovo jer sam siguran da oni vide, preko nas naravno, šansu za ulazak u drugi krug. Imaju Česi nekoliko solidnih igrača: spomenuti bekovski par Welsch-Satoranski, od kojih je ovaj drugi imao odlične brojke prošle godine u ACB ligi, ali i korisnog veterana Bartona te dva zanimljiva mladca - da budem iskren, za Davida Jelineka i Jakuba Kudlaceka nisam baš čuo, ali oba igraju u dobrim klubovima, a Jelinek ima i solidnu sezonu iza sebe.

21. FINSKA

GEE: Ako se ne varam oni su nas razbili prije nekoliko godina na nekom natjecanju? I onaj Koponen igra skroz solidno u Khimkiju, bolji je play od ijednog kojega mi imao. Srećom nismo s njima u grupi, ujedno i šteta što su dobili najtežu skupinu, u prvoj (ili našoj) možda bi mogli izboriti i prolaz dalje.

KREHA: Čista ofenzivna momčad, uvijek simpatični i na trenutke izuzetno nezgodni protivnici. Ne frcaju talentom, ali imaju pamtljiv stil igre. Jel' im možemo predložiti trejd, damo im Drapera i jednog od Delaša za Koponena?

EMIR: Trebao bi im dati i Rudeša da bi uopće razmislili o tome. Koponen je dobar igrač, a ne mogu vjerovati da Hanno Möttölä još igra za reprezentaciju. Kako je riječ o momčadi kojoj ne fali igrača za dalekometnu paljbu, oni su svog Amera doveli za pod koš - Gerald Lee je igrao ove sezone u Budućnost, a tih 10 koševa i 4 skoka u ABA ligi nije nešto reprezentativno. Moj plus Finskoj je i činjenica da u svojim redovima imaju jednog Ahonena. Mislim da Roope nije ništa u rodu Janneu, ali kada nosiš prezime jednog od najdražih mi sportaša svih vremena, onda imaš plus kod mene.

20. GRUZIJA

GEE: Ne znam, prije dvije godine su bili žilavi, mislim da su u stanju tući momčadi iz srednjeg doma poput naše s vremena na vrijeme, ali nema Zaze zbog ozljede, kao ni onog nesretnika iz Netsa. Ali, tu je zato besmrtni Tskita! Kojega sam spomenuo već drugi put u manje od kartice. Podsjetite me zašto se uopće bavimo ovim?

KREHA: Zato što se prvenstvo odigrava u susjedstvu. Gruzija? Nadam se da Zaza ima koje muško dijete da nastavi niz.

EMIR: Da je Zaza tu, bilo bi to jako zanimljivo iako ne znam funkcionira li 'Zaza efekt' van Atlante. Ovako mi je to ekipa koja navodno ima par zanimljivih mladih momaka, ali o kojoj ne znam gotovo ništa.

19. UKRAJINA

GEE: Ne mogu vjerovat da je Fratello i dalje trener, mislio sam da se radilo o nekoj epizodi. Hm, sada sam zabrinut za sudbinu Izraela i Njemačke, u nekoliko godina Mike je sigurno postavio dobru obranu, a imaju i centra koji može braniti u Kravtsovu i beka koji može zabiti u Gladyru. Bit će zeznuti, sve mi se nekako čini da bi mogli dobiti ili jedne ili druge i plasirati se dalje. Drago mi je da nisu s Hrvatskom u grupi. I da, kakva užasna grupa je ova A, Francuzi praktički mogu odmarati Parkera i Batuma do drugog kruga.

KREHA: Ukrajincima je play bivši Sacramento King Eugene Pooh Jeter. U ovom slučaju ne treba računati na ponavljanje formule McCalebb II.

EMIR: Fratello je tu, par solidnih igrača također, a visine im sigurno ne manjka. Dovoljno za dvije pobjede. Treća bi im dovela drugi krug tako da se Izraelci trebaju pripaziti.

18. ŠVEDSKA

GEE: Osovina Jerebko-Taylor nije loša, definitivno mi je drago što nisu s Hrvatskom u grupi. Mogu se pokoškati s Fincima, možda čak i mlakim Talijanima. Ali, nemaju ni širine ni znanja ni tradicije, jednostavno ne vjerujem ekipama koje ne nastupaju redovno na ovakvim natjecanjima gdje doslovno svatko može nastupati (oni i Česi jedini nisu igrali prije dvije godine).

KREHA: Koliko puta ćeš puta još spomenuti kako ti je drago da nismo s nekim u skupini? A još smo u donjem domu.

EMIR: Koliko god nisam siguran da će Vesely napraviti nešto na ovom prvenstvu, toliko sam uvjeren da će Jerebko odigrati odlično natjecanje. Prošlu sezonu nije bio dobar u Detroitu, ali riječ je o kvalitetnom igraču, pogotovo u europskim okvirima. Pitanje je tko će mu uz Taylora pomoći. Ovaj Amerikanac (Erik Rush) mi izgleda bezveze, a bitno je da su se Šveđani internacionalizirali s dva Kongoanca i jednim Fočakom. Neka Afrikanaca i Bosanaca u Švedskoj.

17. LATVIJA

GEE: Ostali su mi u sjećanju kao žilava ekipa, s dosta mišića i centimetara, ali ne i previše vještine. Kako igraju bez stvarno dobrog klinca iz Partizana, Davisa Bertansa (sredio koljeno), manjak kreacije bit će dodatno naglašen tako da ne vidim kako mogu živu glavu izvući iz zeznute skupine krcate sličnim ekipama. Mogu skinuti jedan skalp nekome nekonstantnom i sklonom mentalnim pogreškama poput ex-Yu ekipa, ali ne i više od toga. I ne, Biedrins im ne bi pomogao. A na turnir ne ide ni Timma!

KREHA: Oni mi spadaju u kategoriju plutajućih mina, mlađahni s nešto talenta. Sreća pa nismo s njima u skupini!

EMIR: Latvijci posljednjih godina ostvaruju solidne rezultate u mlađim kategorijama, ali nikako da to povežu u nešto više. Moguće da je to zato što nemaju pravog vođe, a Daviš Bertans je to svakako trebao biti. Ovako su ostali na njegovom bratu Dairisu, a ako sam dobro zapamtio i Martins Meiers je jedan od mladih igrača koji se istaknuo na natjecanjima za mlađe kategorije. I ne, nikako im Biedrins ne bi pomogao, ali onaj tko im ostavi šut za tri nebranjen definitivno je najebao.

1Sep/1318

EUROZONA 2013.

Posted by Gee_Spot

Iako mi nikada neće biti jasno zašto se ovo nesretno natjecanje igra svake dvije godine i zašto je prošireno na 24 imena, kao nekome tko je odrastao i živi za košarku, osjećam dužnost (arhivsku najviše) napraviti najavu predstojećeg turnira bez obzira na očitu subjektivnu nesklonost. Ovaj put nije u pitanju izgubljena oklada (što mogu, pratit ću ga čak i s tribina - plan je posjetiti par utakmica i odgledati Gasola i Rubia uživo), ali, da bi ga ipak odradili kako dolikuje i da bi sakrio svoje neprijateljstvo prema nečemu ovako užasno produciranom, držeći se one dalmatinske kako čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam, u pomoć su priskočili Emir i Kreha sa svojim prognozama.

Dakle, plan je kroz iduća tri dana od ponedjeljka do srijede odraditi po 8 momčadi i to od najgorih prema najboljima držeći se naših rankinga (koje možete vidjeti u slici ispod - svatko je poredao momčadi od 1 prema 24, negdje služeći se rasporedom, negdje služeći se power ranking formulom), koji su rezultat prosječnog rezultata pojedinačnih lista (tamo gdje je zbroj bio isti, prednost je dobila repka s višim plasmanom na pojedinačnoj listi). Naravno, svi ste dobrodošli staviti barem top 3 predviđanje u komentare, a dobrodošli su i osvrti na moguća iznenađenja koja bi začinila ovo mučenje od turnira.

Ono što je Makedonija napravila prije dvije godine spasilo je događaj jer su donijeli dašak uzbuđenja i iznenađenja u nešto što se, posebice nama s hrvatskom putovnicom, čini kao vječna repriza reprize (generacije prolaze, ali mi se ne mrdamo iz zone četvrtfinala, osim prema dolje). I da, nemojmo sada o tome što činjenica da jedna prosječna reprezentacija za euro pojmove angažmanom prosječnog američkog haklera za američke pojmove uspijeva izvesti takav podvig govori o talentu općenito u Europi. Uživajte. Ako možete.