60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

27Feb/1435

WALKING DEADLINE POD

Posted by Gee_Spot

Prijelazni rok, trendovi u ligi, NCAA i još ponešto u 2 sata i 15 minuta (pre)dugom razgovoru između Sickrea i Geea. Razgovori iza 22.00 su opet in, ali je barem unos ugljikohidrata prije podcasta out. I da - Scott Brooks is an idiot!

Filed under: bball 35 Comments
21Feb/1422

TRADE DEADLINE EXPRESS

Posted by Gee_Spot

Iza nas je zadnji dan tržnice, uzbudljiv kao da ga je režirao Dalibor Matanić. Kako se nije dogodilo bogzna što, odradimo to ekspresno, u jednu zoru prije odlaska na posao, od momčadi do momčadi.

BOBCATS

Ovo što su izveli na prvu se čini kao totalna i nepotrebna zbrka iz koje mogu izaći kao pobjednici samo u slučaju idealnog raspleta. Odrekli su se najboljeg igrača u tradeu i dokazanog back-up playa za dva imena koja ove sezone uopće nisu pokazala da su sposobna pomoći igranjem košarke (Adrien je ovdje ubačen samo kako bi lova štimala, buđenjem Tollivera ionako je spao na rolu šestog visokog).

U teoriji, odrekli su se jednog člana uže rotacije za dobiti potencijalnu dvojicu, ali u tome se i krije problem, za momčad koja se navodno bori za playoff zamijeniti nešto što funkcionira za nešto upitne iskoristivosti baš se i ne čini pametnim.

Prvo, nigdje nema garancije da će Ridnour biti u stanju ostati u komadu, odnosno da će ako i bude sposoban istrčati na parket moći pomoći - čovjek ne može pretrčati nikoga, gađa iz igre ispod 40% i u ovom trenutku tek je spot up tricaš koji zna driblati, ali s tim driblingom ne stiže nigdje.

Drugo, nadaju se da će Neal moći pokriti dio minuta na boku kao dvojka u rotacijama s Hendersonom i Kidd-Gilchristom što im je bio najveći problem od ozljede Taylora i, najvažnije, da im može donijeti toliko potrebnu tricašku opciju u rotaciju. Ovo je nešto logičniji potez, Neal bi trebao biti bolji izbor i od Gordona i od Douglas-Robertsa upravo zbog šuta, iako ostaje nekoliko problemčića poput obrane i činjenice da Neal također tek treba početi igrati korisnu košarku - ove sezone je potpuno podbacio, a ne zaboravimo da je i u Sprusima najbolje funkcionirao kao combo s loptom u rukama koji kreira šut isključivo sebi.

Recimo da je u Bucksima situacija bila takva da čovjek stvarno nije imao prostora za igrati kako zna i da će Bobcatsi u njemu dobiti ne samo potrebnog bočnog igrača već i osiguranje na playu u slučaju da Ridnour ne bude mogao pomoći (ovdje svakako treba još jednom naglasiti da Neal nije slasher i pick & roll igrač kao Sessions već da je i u roli jedinice prije svega skok-šuter), to zadovoljstvo morat će platiti znatno skuplje, 1.5 milja ove godine i onda još 3 milje dogodine obzirom da Neal ima i drugu godinu garantiranu.

Ukratko, vrlo je moguće da su se Bobcatsi ovim tradeom čak i oslabili i kratkoročno (koristit će dva slabija back-up igrača na poziciji jedinice nego do sada) i dugoročno (odrekli su se djelića capa dogodine). Iako Neal može donijeti dozu potrebne šuterske kvalitete da bi se imao funkcionalan napad, nameće se dojam da su ovaj posao odradili tek da nešto odrade jer stvarno, stvarno žele taj playoff.

BUCKS

Njima je najvažnije bilo riješiti se viškova poput druge Nealove godine, a usput su dobili i kompetentnog playmakera do kraja sezone što će svakako olakšati život ionako više combo stilu igre Woltersa i posebice Knighta. Adrien će pak teško do minuta pored gomile visokih koji čekaju na priliku.

CAVS

Spominjali smo kako im treba još jedan visoki na kojega se mogu osloniti, a ta je potreba postala još izraženija sve češćim Varejaovim zdravstvenim tegobama. Hawes se tu definitivno uklapa kao dokazani rotacijski igrač, a još je bolje što bi stilom igre trebao momčadi dati jednu dodatnu dimenziju.

Hawes neće pomoći u obrani, ali može biti od koristi napadu koji je živnuo od kada Jack omogućuje Irvingu što više igre bez lopte. Za razliku od Varejaoa i Thompsona, Hawes može zabiti šut s perimetra što će dodatno otvoriti prostor Irvingu i Waitersu za ulaze, a uz to je sposoban i vrtiti napad i razigrati s vrha posta, čime su dobili još jednu mogućnost da Irvinga stave u spot up akciju.

Obrambeno od njega nema koristi, ali s tim se uopće ne treba zamarati, za količinu pobjeda koja će biti potrebna za playoff na Istoku dovoljno će biti rasti napadački. Naravno, uvijek možemo postaviti pitanje zašto je bitno loviti playoff u ovakvom kontekstu kada to očito ne znači da si dobra momčad već da si dio očajne konferencije, ali to je već zadiranje u filozofiju i psihologiju, u ovom trenutku je bitno samo da se Cavsi nisu dodatno opteretili lošim tradeom. Doduše, Hawes će im otežati dolazak do visokog picka i smanjit će raspoložive minute mladim snagama poput Zellera i Bennetta, ali barem ih neće minirati iznutra u Bynumovom stilu.

Uostalom, nije da su se odrekli previše toga, Clark je ionako potpuno ispao iz rotacije koje ionako nije ni trebao biti dio, a Sims je ionako doveden da popuni roster i dodaje ručnike. Praktički, Sixersima su važnija dva picka druge runde koja su dobili nego ono što će eventualno izvući od spomenute dvojice.

CLIPPERS

Odradili su dobar posao, odrekli su se samo jednog picka druge runde i nevažnih prava i pri tome škartali ugovore Jamisona i Mullensa čime su ostali niti milju iznad granice poreza. Ne samo da su ostvarili znatnu uštedu ove sezone, riješivši se igrača od kojih ionako nisu imali koristi (i pri tome su otvorili dva mjesta na rosteru za veterane na minimalcu), već su poslavši Mullensa u Sixerse uštedjeli i milju koju su mu dužni dogodine.

HAWKS

Praktički, poslužili su se Clippersima kao bankomatom, dobit će nešto love da uzmu Jamisona i onda ga otpuste, a sve kako bi Sterling uštedio na porezu koji mora platiti.

HEAT

Očito su zadovoljni onim što su vidjeli kod Douglasa kao petog beka pa su odlučili škartati Masona kako bi otvorili dodatno mjesto na rosteru za eventualnog slobodnog veterana. Bitno je jedino da ga nisu morali sami otpustiti jer bi im se računao na capu i računu za porez, ovaku su dali nešto love Kingsima da stvar prođe što bezbolnije.

KINGS

Posao s Heatom će im valjda donijeti i nešto love da plate telefonski račun, mislim da ne postoji kombinacija koju nisu pokušali tijekom prijelaznog roka kako bi se dočepali nešto talenta. Usprkos svoj aktivnosti, na kraju će se morati zadovoljiti već u prethodnom postu spomenutim dovođenjem Terrya i Evansa koji su u ovim fazama karijere i u ovom kontekstu blago rečeno beskorisni. Ali, hej, barem su i u ovoj transakciji nešto uštedili (dvije milje tijekom dvije godine).

LAKERS

Nisu bitnije uspjeli smanjiti porezni račun, Hill i Kaman ostaju u klubu, ali su barem poslali Blakea u Warriorse i pri tome uštedjeli par milja. Bazemore i Brooks će dobiti priliku malo nabiti statistiku kod D'Antonia i to je manje-više to.

NETS

Dovođenje Thorntona je nejasan potez, ne toliko zbog njegovih loših igara ove sezone koliko zbog činjenice da već imaju krcatu rotaciju na bokovima i Andersona koji igra sličnu rolu revolveraša, samo na nešto učinkovitiji način.

NUGGETS

Riješili su se Millera, a zauzvrat su dobili priliku staviti Veselya pored Hicksona, Randolpha, Farieda i Arthura. Tužna situacija završila je tužnim tradeom, barem za njih. Wizardsi su presretni.

Play im je trebao pod hitno, dovođenje Brooksa iz Rocketsa solidno je rješenje iako u perspektivi više pokriva ozljedu Robinsona nego što pomaže kod trenutnog izostanka Lawsona (iako je sve bolje od Foyea s loptom u ruci 40 minuta). Samo, cijena koju su platili opet je bila visoka, ostali su bez Hamiltona koji je u tri sezone pokazao da može zabiti (ove sezone se potpuno specijalizirao za rolu tricaša), a uz to posjeduje i zanimljive fizikalije koje bi mogle poslužiti Rocketsima i u obrani.

PACERS

Poanta ovog tradea je da su očito postajali sve svjesniji kako od Grangera neće imati koristi. Od nominalnog prvog swingmana s klupe nisu dobili ništa iako je iza nas već dvije trećine sezone, a 33% za tricu nisu neka utješna nagrada koja može maskirati očiti manjak obrambenog i kreativnog potencijala kod nekadašnjeg prvog imena franšize.

Turner nije šuter, ali obzirom na Grangerove cigle to očito nije igralo ulogu, momak je barem živo tijelo za koje znaju da će ulaskom s klupe donijeti energiju u igru prema naprijed. Praktički, Turner je sličan igrač Stephensonu po tome što može uhvatiti skok i odmah povući kontru, što bi im u drugoj postavi trebalo koristiti više od ičega što je radio Granger.

U neku ruku zbog tog sličnog stila igre Turner bi možda mogao i proigrati kao što je to napravio i Lance, ovdje od njega nitko neće tražiti da igra obranu na najboljem bočnom igraču (to je rezervirano za Georgea), da kreira (to rade svi) ili da glumi šutera, a opet će mu nesebičnost suigrača ostaviti dovoljno prostora da se osjeća važnim, što mu je nezrelom kakav je, izuzetno bitno.

Uglavnom, Turner će ovdje imati priliku kakva se rijetko pruža, postati dijelom nećega većeg od njega samoga i pri tome se boriti za naslov - iskoristi li je i dokaže se, tko zna, možda on dobije novi ugovor umjesto Stephensona na ljeto i postane dio jezgre (istovremeno, ovo je i osiguranje u slučaju potencijalne krađe Stephensona od strane neke nadobudne franšize spremne ponuditi 12 ili više milja dotičnome).

Allen je dodan kako bi štimala lova, usput sada imaju još jednog iskoristivog visokog koji poput Copelanda neće dobiti minute jer ih jednostavno nema, a da bi za njega napravili mjesto morali su otpustiti simpatičnog Orlanda Johnsona koji je stilom igre ionako stvoren da nosi neku europsku momčad ili da trpa u NBDL-u.

RAPTORS

Ujiri ima poprilično debelu bilježnicu (ajde dobro, prije laptop) iz skautskih dana i nema sumnje kako je De Colo dobio priliku u Torontu jer je današnji GM nekoć u njemu vidio nešto. Francuz je solidan strijelac kojemu je najveći plus što može zaigrati na tri vanjske pozicije i kao takav će definitivno biti korisniji Raptorsima od Dayea kojemu je Casey ove sezone povjerio 33 minute.

ROCKETS

Opet su se odrekli jadnog Brooksa koji je Houstonu očito ono što je New Yorku Felton. Ali, ovaj put se možda isplatilo, nije sigurno da Hamilton može postati ozbiljan 3&D igrač, ali svakako vrijedi baciti pogled jer je momak već sada bolji i korisniji od veterana poput Brewera i Garcie.

SIXERS

Izmiksali su trećinu rostera, dobili 789 pickova druge runde i apsolutno si osigurali top 4 pick na draftu. Da vidimo, Grangera će gotovo sigurno odmah otpustiti, Clark može ostati do ljeta kao zamjena za Younga, Sims se može natjecati s Daviesom za titulu najgoreg visokog na rosteru, Maynor je trenutno peti play na rosteru, a Mullens će imati čast izbaciti ih iz ritma svojim nepromišljenim šutiranjem kad god pomisle da možda imaju šanse dobiti utakmicu (poetska je pravda da možda najgori igrač lige igra u najgoroj momčadi).

Jedino što mi u svemu ovome nije jasno - koga su otpustili kako bi napravili mjesta za sve ove pridošlice? Browna? Williamsa? Zašto se uopće pitam takve stvari?

SPURS

Potez bez kojega su mogli, ali teoretski je moguće da će imati više koristi od Dayea i njegove dužine obzirom da im je Leonard jedina prava trojka na rosteru nego od De Cola koji je praktički tek lošija haklerska verzija Manua i Marca.

WARRIORS

Dovođenjem Blakea su od momčadi koja je u sezonu ušla s 0 (nula) kreatora na klupi postali momčad s 2 (dva) playa iz pričuve, što je definitivno plus. Blake je danas doduše više šuter nego slasher, ali poanta je da može prenijeti loptu, odnosno da u njemu i Crawfordu sada imaju dva igrača koji mogu Curryu omogućiti igranje u spot up roli (a da ne govorim koliko im ovo sada olakšava oduzeti loptu Barnesu, više stvarno nema potrebe za njegovim "kreiranjem" akcije). Jasno, za tako nešto je nužno da ne igraju zajedno, već da ih se miksa sa starterima, ali to je za neku drugu priču.

WIZARDS

Ako bi jednu momčad trebali proglastiti pobjednikom ove otužne tržnice, onda su to definitivno oni. Trebao im je back-up play, doveli su najboljeg mogućeg koji je bio na raspolaganju i to bez da su se odrekli ičega bitnog. Millerov učinak pada iz godine u godinu i više stvarno nema smisla oslanjati se na njega na onaj način na koji je to radio George Karl (iako nema sumnje kako Andre može poslužiti i kao drugi bek uz Walla s vremena na vrijeme, najbolje je ipak ograničiti ga na onih 15-ak minuta dok se all-star Wizardsa odmara), ali je u odnosu na ono što su imali do sada ogroman iskorak, praktički preko noći su zamijenili najgoru back up situaciju na jedinici u ligi nekim koga možemo smatrati najboljim rezervnim playom u NBA. To je, mora se priznati, ogromna promjena, što bi se trebalo osjetiti i na igrama Wizardsa koji bi ubuduće trebali biti puno stabilniji i koncentriraniji tijekom svih 48 minuta.

Filed under: bball 22 Comments
20Feb/147

THE RANKINGS, WEEK 16.

Posted by Gee_Spot

Trade deadline je noćas, dakle ostaje manje od jednog dana da se eventualno dogovori poneka zanimljiva transakcija. Sudeći po svemu što čitamo i slušamo zadnjih dana, nastavlja se trend sve opreznijih poslova usred sezone po čemu NBA počinje neodoljivo podsjećati na NFL u kojem se tradeovi odrađuju isključivo preko ljeta. Jednostavno, kombinacija škrtog salary capa, bahatih poreza i sve lukavijih uprava otežava dogovore, nitko ne želi ostati bez dragocijenih resursa ako zauzvrat ne dobije mogućnost izaći barem neoštećen iz eventualne zamjene (a sve više GM-ova ne pristaje na ništa osim čiste pobjede). Drugim riječima, izbjegava se rizik, a kocku su spremni baciti samo oni koji smatraju (ili krivo vjeruju, što je bitna razlika koju ćemo u današnjem postu često dotaknuti) da im je pojačanje nužno potrebno kako bi napravili korak naprijed u razvoju.

Uglavnom, današnji rankingsi su u tom tonu, bacio sam pogled na svaku momčad, njen status i IOR učinak na određenim pozicijama kako bi odredio trebaju li im uopće pojačanja. Bez ikakve želje za prognoziranjem, već smo odavno naučili da nitko ništa ne zna dok stvar nije gotova - ovo je isključivo mišljenje jednog čovjeka o tome što bi se trebalo dogoditi, ne i što će se dogoditi.

Uz to, naravno, imamo i standardni osvrt na formu, a kategorije su odvojene radi lakšeg snalaženja iako su u puno slučajeva neodvojive jedna od druge. S tim da, priznajem, jedini razlog za postojanje kategorija je taj da mogu napisati riječ momentum 30 puta u postu. Pardon, 31 put.

01. THUNDER

MOMENTUM:

Nejasni poraz protiv Magica kojega možemo pripisati padu koncentracije pred all-star pauzu nije narušio dojam o njihovoj trenutnoj formi, ovo je momčad koja ima score 15-2 u zadnjih 17 utakmica i upravo čekaju povratak na parkete drugog najboljeg igrača pred sudar s Miamiem, koji je, treba li to uopće napominjati, obavezna lektira.

Ipak, nije zgorega osvrnuti se na njihov sudar protiv Blazersa, teškom mukom su izvukli pobjedu u gostima protiv momčadi koja im očito ne leži. Imaju 2-2, koš razlika u seriji im je identična, ali ono što se između svega ističe su problemi koje OKC ima s držanjem Aldridgea pod kontrolom. Ibaka je aspolutno nemoćan u 1 na 1 igri, bilo na perimetru ili u postu LMA se s čovjekom doslovno poigrava i ovo je matchup koji Brooks i društvo definitivno žele izbjeći u playoffu.

Praktički, da bi ga držali pod kontrolom morali su dati puno više minuta Perkinsu koji ga jedini može izgurati na bloku, odnosno Collisonu i Adamsu kao flasterima koju mu uopće ne dopuštaju da primi loptu agresivnim guranjem i frontanjem bez ikakvog razmišljanja o posljedicama (a nije ih bilo jer je kriterij dozvoljavao blago rečeno mušku igru). I iako je ovakva taktika upalila i pretvorila Aldridgea u promatrača (12 poena uz 23% šuta), OKC se usprkos tome jedva dokopao pobjede u zadnjim sekundama. Da su Blazersi imali malo bolju klupu i da nisu gubili prednost svaki put kada bi krajem prve i treće četvrtine krenule rotacije, pobjedili bi usprkos očajnoj partiji svog lidera, a razlog je jasan, OKC s ovom ultra sirovom petorkom, u kojoj 48 minuta na petici dobiva spomenuta trojka i gdje uopće nema mjesta za Duranta ili Jonesa na četvorci, muku muči zabiti čak i protiv slabašne obrane Portlanda.

U svakom slučaju, ovo je matchup za koji navijamo u playoffu.

TRADE DEADLINE:

Iako su njihove slabosti očite (treba im bolji centar od Perkinsa, također ne bi zgorega bilo na boku imati kompletnijeg startera od napadački ispodprosječnog Sefoloshe), teško je odlučiti se dirati u momčad koja u ovom trenutku izgleda kao prvi favorit za naslov. Uostalom, nije da se nudi neki logičan trade koji bi ih gotovo sigurno učinio favoritom, a loša stvar je što bi se u većini scenariji morali odreći nekoga od mladih igrača i picka Dallasa što je u njihovoj situaciji jednostavno besmisleno - em znaju od tih mladih igrača napraviti korisne članove rotacije koje onda cijede barem 4 sezone dok su na rookie ugovoru, em znaju kakav im talent treba i u stanju su ga pronaći u kasnim pickovima.

Ukratko, u ovom slučaju definitivno vrijedi ona - ako nije razbijeno, ne popravljaj.

02. CLIPPERS

MOMENTUM:

Vratio se Paul, ali je Redick opet out i ovo neprestano rotiranje startne petorke izgleda neće prestati tako skoro. Srećom, barem nemaju problema s bekovskim pozicijama i tu će Crawford opet uskočiti, ali zbog stalnog igranja bez jednog od udarnih igrača "tek" su treći napad lige. Poraz od Spursa pokazao je da najveći problem i dalje leži u obrani, Paul je odigrao jednostavno lošu partiju totalno van forme nakon duge pauze (nije mogao pobjeći Josephu 1 na 1 ni pod razno, a otvoreni šutevi su mu uglavnom bili cigle), ali primiti 1.14 poen po posjedu lopte u takvoj utakmici jednostavno je nedopustivo, posebice kada kontroliraš ritam i Spurse bez Parkera natjeraš da igraju brže i manje organizirano nego bi htjeli.

TRADE DEADLINE:

Nema sumnje kako bi sutra dali Dudleya ili pick za korisnu trojku ili trećeg visokog. Ali, obzirom na to da nemaju previše toga za ponuditi i da su već preko granice poreza (da, Sterling će platiti porez, minimalno, ali ipak iznenađujuće), nije da imaju previše realnih opcija osim eventualnog prikupljanja otpisanih veterana. Opet, obzirom da je ovo prva godina Docu na klupi i da su započeli projekt od 4 i više sezona, nema potrebe za panikom - momčadi poput njihove koje su na korak do borbe za naslov probleme riješavaju u hodu. Dodaju na ljeto Okafora i Piercea i riješe problem.

03. PACERS

MOMENTUM:

Malo su usporili, u prvih 40 utakmica imali su 7 poraza, sada ih imaju 5 u zadnjih 13. Razlog je pad napadačkog učinka, prije svega Georgeovog šuta (s 47% pao je na 40% u siječnju, a u veljači je na 36%, dakle njemu je all-star pauza došla kao naručena). Naravno, nije lako održati onakvu luđačku razinu igre kroz cijelu sezonu, ni motivacijski ni fizički nije moguće svaki tjedan u ovakvom ritmu igrati punom snagom (a niti je to pametno, čak i za relativno mladu momčad), ali takav pad u napadu jasno ukazuje na činjenicu da njihov lanjski najveći problem nije nestao - Pacersi će se jednostavno mučiti zabiti od večeri do večeri, a to nikako nije dobro ako ciljate skinuti Heat (nakon loših mjesec dana, po učinku u napadu pali su na podjelu 19. mjesta s - Pistonsima).

TRADE DEADLINE:

Iako je Grangerov ugovor potencijalan mamac, obzirom na kontekst teško je očekivati promjene. Jednostavno, trenutno imaju sve spremno, rotaciju od 8 ljudi s kojima su spremni poginuti, a Grangerov odlazak na ljeto već je programiran kako bi se oslobodio prostor za potpis Stephensona. Od ovako solidnog plana se odustaje samo u slučaju napada panike, a za tako nešto jednostavno nema razloga. U sljedećem pasusu pročitajte zašto.

04. HEAT

MOMENTUM:

Iako su se okrenuli visokim postavama, vratili Wadea u pogon i dobili LeBrona blizu 100% (nema sumnje kako će samozvani Kralj dati sve od sebe da u drugom dijelu sezone prestigne Duranta, takve klase same sebi daju izazove), ne prestaju padati u obrambenom učinku - trenutno su 26. po obrani šuta (16. ukupno obrambeno) što definitivno nije obilježje momčadi koja može osvojiti naslov. Praktički, u ovom trenutku je samo pitanje tko će prije dignuti formu na podnošljivu razinu do kraja regularne sezone, oni obrambeno ili Indiana napadački. S tim da Heat ima jednu olakotnu okolnost koja u neku ruku služi i kao opravdanje, ali i kritika - Norris Cole ima četvrtu najveću minutažu u klubu nakon Jamesa, Bosha i Chalmersa (Mario ga je pretekao sinoćnjom partijom za dvije minute). Zamislite još jednu momčad u ligi u takvom kontekstu i sada zamislite kakav bi score imala?

TRADE DEADLINE:

Oni su svoj trade deadline potez odradili ovog ljeta. Oden je ovogodišnji Birdman, o tome može li on donijeti novu razinu njihovoj igri ovisi puno više nego se itko nadao kada su ga potpisivali.

05. ROCKETS

MOMENTUM:

Dobili su 7 u nizu, imaju 15-4 od starta 2014. i očito je da su oni početni problemi prošli. Udarna petorka je kliknula, Harden i Howard odrađuju svoje i prva faza ovog projekta je prošla. Sada im treba solidna završnica regularnog dijela i čvrst playoff nakon kojega će se vratiti gladni i iskusniji. I po mogućnosti s boljom klupom.

TRADE DEADLINE:

Asik je očiti mamac, a očite su i potrebe Rocketsa - stoper na boku sposoban zabiti tricu i visoki sposoban skakati i igrati obranu. Također, obzirom da je Lin preskupi šesti igrač, a Beverley uz to što je stalno ozljeđen muku muči u bilo kojoj drugoj roli osim one spot up šutera (što stavlja prevelik pritisak na Hardena i Parsonsa), ne bi bilo loše da razmisle o tome tko će dugoročno preuzeti poziciju jedinice (želje za Rondom su super, ali nema šanse da ga dobiju jeftino, a to znači da od tradea neće biti ništa, i Ainge i Morey su previše tvrdoglavi). Dakle, puno je opcija otvoreno, a Asik i Lin su najveći mamci koje će imati. Morey ovo ne smije krivo odigrati i zato ne bi bilo iznenađenje da sve ostavi do ljeta umjesto da prihvati trade koji ne podiže razinu kvalitete i usput narušava sve bolju kemiju.

06. SPURS

MOMENTUM:

Pop kaže da je Parker out do daljnjega jer ga je ritam zadnjih par sezona s non-stop igranjem došao glave, ali Green je nazad u postavi, kao i Manu, Splitter će biti svaki čas, a sve bliži je i povratak Leonarda. Preostalih 28 utakmica moraju iskoristiti kako bi popravili score s top momčadima i kako bi posložili formu pred playoff.

TRADE DEADLINE:

Kako im je Kevin Love neuhvatljiv (a upravo bi on riješio sve probleme kao prva opcija u napadu i rasni skakač pod oba obruča - eto da i Spursi imaju neke sličnosti s prosječnom NBA momčadi), vjerojatno po dobrom starom običaju Spursa neće raditi ništa, osim eventualno dodati jednog otpisanog veterana za pod koš koji će uzeti minute Ayersu koji je četvrti visoki po minutaži, što nikako nije dobra stvar.

07. WARRIORS

MOMENTUM:

Javlja se panika oko trenutne situacije, imaju 7-9 score u zadnjih 16 utakmica i pali su iz druge klase Zapada u treću, praktički u borbu za playoff. Uz sve to Jackson ne dobiva produženje ugovora što očito dovodi do dodatne nervoze. S jedne strane, 12. mjesto po napadačkom učinku i nedostatak kreativnosti u napadu bodu u oči, ali projekcije na početku sezone su upozoravale da će gubitak Jacka i Landrya biti štetan jer nisu doveli nikoga sposobnog makar malo sakriti nedostatak dubine. S druge strane, obrana se popravila iznad očekivanja, ali, kada uračunamo da su doveli Iggya i da je Bogut zdrav veći dio sezone, ni to nije iznenađenje. Dakle, može se zaključiti kako je Jackson napravio prosječan posao, ništa bolji ili gori od onoga što bi ga napravio bilo koji prosječni trener.

Čovjek je vrstan motivator, ali, kao što to Bogutov bunt pokazuje, njegove psihološke igrice imaju rok trajanja. Iako je teško zamisliti playoff bez Warriorsa, forma Sunsa, Mavsa i Grizzliesa ne ostavlja prostora za kontempliranje, Warriorsi moraju djelovati, nekakav šok sistema je potreban kako bi se izbjegao najgori mogući scenarij.

TRADE DEADLINE:

Oni su svoj potez već povukli dovođenjem Crawforda, dodali su rosteru čovjeka koji u teoriji može donijeti dio onoga što im je lani pružao Jack, sada samo treba izabrati prave postave i podijeliti uloge (što će se teško dogoditi osim ako Jahve ne dojavi Jacksonu u snu kako miksati rotacije). A nije da u rukavu nemaju još jednog asa - iako se Jackson definitivno ne želi odreći Barnesa, za oživiti klupu možda ne bi bilo loše nazvati Sixerse i pitati ih bi li bili spremni odreći se Younga za budući draft pick i igrača na rookie ugovoru koji iza sebe već ima herojsko playoff iskustvo.

08. BLAZERS

MOMENTUM:

Već su počeli gubiti tlo pod nogama zbog kombinacije lošije forme i rasporeda (samo 5-8 u zadnjih 13), a gubitak Aldridgea na minimalno tjedan dana definitivno označava početak novog doba (gubitak Freelanda je nebitan, koliko god mu Stotts vjerovao više nego Robinsonu ili Leonardu, negativan igrač je negativan igrač bez obzira na prezime ili godinu rođenja). Imaju lakši period u kojem mogu preživjeti i bez svog lidera, ali bit će izazov pokušati pronaći formu iz prvog dijela sezone kako bi se u playoff ušlo u što boljoj situaciji. Također, nije zgorega spomenuti kako su u prethodne dvije sezone Blazersi usprkos svim problemima s ozljedama i klupom do all-star vikenda imali solidan score (prije dvije godine 18-16, lani 26-27) da bi se u završnici totalno raspali, dobrim dijelom zbog pada Aldridgeove forme i gomile prikupljenih minuta udarnih opcija (10-22 prije dvije godine, lani 8-21).

TRADE DEADLINE:

Treba im klupa, a najviše od svega još jedan solidan centar. Asik je idealno rješenje, ali za dobiti ga Blazersi bi se morali odreći nekog drugog člana jezgre što bi dovelo do novih rupa u budućnosti. Ganjanje vlastitog repa nikada nije rješenje, međutim nije ni igrati NBA sezonu s 5 igrača. Možda McCollum može poslužiti kao mamac, možda još netko misli da može izvući Wrighta iz depresije - kako god bilo nešto moraju napraviti.

09. SUNS

MOMENTUM:

Blazersima izmiče tlo pod nogama, ali ne i Sunsima, što je najbolji pokazatelj koliko je bitno rotirati 8 igrača. Evo, Miles Plumlee više nije u stanju potrčati bez da nekog faulira, padaju mu i skakački i realizatorski učinci, dakle težina uloge koju igra konačno se počinje osjećati, ali Sunsi svejedno imaju sjajnih 10-5 u zadnjih 15 jer u sredinu može uskočiti Markieff Morris. Istodobno su aktivni na sve strane svjesni da sutra može početi puštati na boku ili nekoj drugoj poziciji. Osim kod Geralda Greena, taj se nikada neće umoriti ubacivati trice preko ruke.

TRADE DEADLINE:

Imaju sve opcije otvorene - mogu složiti najbolji mogući paket za Lovea i tako riješiti pitanje franšiznog igrača ili mogu dovesti par pojačanja za učvrstiti slabije pozicije, posebice trojku i peticu. Pickovi u kombinaciji s Okaforovim ugovorom bez premca su najbolja kombinacija s kojom neka franšiza izlazi na deadline i to bi bila sramota ne iskoristiti u ovoj situaciji.

10. MAVS

MOMENTUM:

Carlisle drži momčad na stabilnom kursu usprkos svim problemima u obrani, Dirkova šuterska forma raste kako Ellisova pada, u pravom trenutku u rotaciju uskaču Harris i Wright, svima se mijenjaju role iz tjedna u tjedan - čovjek je jednostavno čarobnjak kada je izlačenje maksimuma iz igrača u pitanju.

TRADE DEADLINE:

Gle, svi znamo da bi Cuban rado doveo zvijezdu u klub. Samo, trenutno ih baš i nema previše u ponudi, a niti oni imaju neke specijalne resurse za ponuditi. Sklapanje ovog rostera u zadnji čas bilo je zadnja opcija, zbog toga ne vidim razloga da ga se dodatno šminka, posebice zato što se čini da im je povratak u playoff nakon godinu dana pauze suđen. Njima ionako ne trebaju sitni popravci obzirom da imaju poštenu rotaciju, njima treba play budućnosti, bočni igrač oko kojega mogu graditi i centar u kojega se mogu pouzdati, a to neće riješiti u jedno popodne.

11. RAPTORS

MOMENTUM:

Casey je čak i u ovako dobroj atmosferi (9 pobjeda u zadnjih 13 utakmica) odlučio zamijeniti Johnsona u petorci Pattersonom i to potpuno opravdano. Patterson je praktički danas ono što je Johnson bio prva dva mjeseca sezone šuterski, dok se Amir, duša momčadi i ljubimac navijača, od čovjeka koji zabija iz igre s fantastičnih 63% iako mu se većina pokušaja svodi na šuteve s poludistance pretvorio u smetnju - u siječnju mu je šut pao na 47%, što mu je povuklo ukupni napadački učinak ispod poena po pokušaju i pretvorilo ga u ispodprosječnog strijelca.

TRADE DEADLINE:

Ujiri definitivno spada u skupinu GM-ova koji su položili test Clinta Eastwooda - čovjek zna da su Raptorsi tu gdje jesu u puno većoj mjeri zbog konteksta nego sebe samih. Drugim riječima, zna da bi rasipanje resursa na kratkotrajno i skupo zadovoljstvo u maniri kako je to prošle godine napravio njegov prethodnik Colangelo donijelo više štete nego koristi. Štete jer bi im otežalo buduće transakcije i jer ih ne bi pomaklo s mjesta, a to je jedino bitno. Zato se i ne čuju glasine o tome kako bi se Raptorsi pojačali, već isključivo o tome kako su se spremni oslabiti da bi jednog dana možda i mogli računati dobiti Heat ili Pacerse u playoff seriji. Ova sezona je već dovoljan uspjeh sama po sebe da je jednostavno treba pustiti da se odvrti bez pucanja u vlastitu nogu.

12. GRIZZLIES

MOMENTUM:

Zvuči kao znanstvena fantastika, ali čak i bez Conleya su uspjeli izvući pozitivan rezultat, 4-3. Da, igrali su protiv Milwaukeea i Orlanda, a koš-razlika im je usprkos pobjedi viška negativna (-11), ali ovo je svejedno uspjeh koji se dogodio u pravi tren obzirom da se Conley potpuno pripremio za povratak tijekom all-star pauze.

TRADE DEADLINE:

Izgleda da traže još jednog šutera, što je dobar znak, upravo im swingman koji može zabiti tricu treba kako bi stabilizirali rotaciju.

13. WOLVES

MOMENTUM:

To je to, očekivali smo da će ozljede kad-tad stati na kraj njihovom playoff planu, a brutalni niz u kojem su istovremeno napale Pekovića, Lovea i Martina doslovno im je uništio svaku nadu. Imaju 2-6 u zadnjih 8, 4-6 od kada su ostali bez Peka, a to jednostavno nije dovoljno u situaciji kada morate pratiti Memphis, Dallas i Phoenix koji se lakoćom održavaju iznad 55% učinka. Praktički, dvije od ove tri momčadi bi se morale naći u sličnoj kalvariji ozljeda da bi Wolvesi uopće mogli pomisliti stići ovaj minus od 8 utakmica razlike (ne zaboravite da nije dovoljno da Minnesota pobjeđuje, već i da protivnici gube da se jaz smanji), što u situaciji kada je izgledno kako će bez Peka i Martina biti još nekoliko tjedana jasno poručuje kako je njihova sezona gotova.

TRADE DEADLINE:

Umjesto da iskoriste situaciju u kojoj su se našli (ukratko, imaju nešto što želi ostalih 29 momčadi, Kevina Lovea), izaberu najbolju ponudu (i dalje mislim da su Sunsi idealan partner za trade s kombinacijom pickova, mladih igrača i Okaforovim ugovorom) i naprave brzinski rebuilding koji neće rezultirati godinama patnje jer istog trena mogu nastaviti biti to što ionako jesu, osrednja momčad, samo bez tereta frustracija koje uzrokuje potreba da se zadovolji Love (i Adelman) koji ih drže taocima svojim ambicijama, Wolvesi i dalje pokušavaju "ojačati" trenutnu jezgru navodno ciljajući na veličine poput profesora Millera ili zombija Princea.

Osim što to razotkriva eru Flipa Saundersa kao još jednu pogrešnu stanicu na putu ove franšize (tip je simpatičan, ali ne sjećam se da sam ikada vidio manje sposobnu osobu kojoj se kroz godine povjerilo toliko izuzetnih poslova, nevjerojatno je kako vam je dovoljno da se jednom vaš put sudari s onim veličine kao što je Kevin Garnett i da onda možete trajati i trajati iako imate karizmu prosječnog člana mladeži SDP-a), ovakav razvoj događaja dodatno pogoduje školi mišljenja po kojoj je Kevin Love bivši stanovnik Minnesote.

Mislim, da ste vi on, koliko žestoko bi se zabili glavom u prvi nosivi zid nakon što vam GM javi kako ste se pojačali Princeom u očajničkom lovu na playoff? Dovoljno da propustite ostatak sezone zbog potresa mozga?

14. WIZARDS

MOMENTUM:

Taman što su prešli granicu od 50% pobjedom nad Blazersima, uslijedila je serija poraza koja ih je opet bacila u negativan score. Izgubili su 5 od 6, od čega čak 3 utakmice s 3 ili manje poena razlike, a četvrtu su prokockali nakon dva produžetka.

TRADE DEADLINE:

Pronaći back-up playa i centra bi bilo krasno, ali Ariza je u takvoj formi da ga se jednostavno ne žele odreći, Webster pak ima ugovor za kojim nitko ne bi posegnuo, a Porteru još nisu dali ni šansu. Tako da će vjerojatno preskočiti ovaj dan i koncentrirati se na ono što imaju.

15. BULLS

MOMENTUM:

Muke Wizardsa i Hawksa lansirale su ih u poziciju četvrte pozitivne momčadi na Istoku.

TRADE DEADLINE:

Poslavši Denga u Cleveland odradili su glavninu posla. Obzirom da su angažmanom Augustina sanirali najveći problem, produkciju na jedinici, nekako je logično očekivati da odrade sezonu s ovim što imaju, dobrim dijelom i zato što su se fino smjestili ispod same granice poreza.

16. PELICANS

MOMENTUM:

Anthony Davis ne odustaje, šanse za playoffom su završile onim nizom poraza početkom siječnja (8 za redom), ali uredno odrađuju posao protiv ekipa od kojih su bolji i imaju 8-5 od trenutka kada je raspored postao nešto povoljniji. Što je svakako sjajna vijest za pick Sixersa.

TRADE DEADLINE:

U njihovom slučaju nije toliko bitno pojačati se koliko je važno riješiti se Gordona ili Evansa. Ili barem spriječiti Dempsa da napravi novu štetu.

17. NUGGETS

MOMENTUM:

Izgubili su ga gubitkom playmakera. Prvo su makli Millera s rostera zbog jezičine, onda je otpao Robinson, a sada i Lawson. Istovremeno su otpale i njihove šanse za playoff.

TRADE DEADLINE:

Ali, zato bi se valjda trebale povećati šanse da nešto naprave već sada? Ne kužim potrebu gomilanja ovoliko osrednjih ugovora u jednu prostoriju, ovo je momčad kojoj definitivno ne bi smetalo posegnuti za Joshom Smithom ili nekim sličnim izgubljenim slučajem (mislim, McGee i Smith zajedno, tu kombinaciju moramo vidjeti za života).

18. HAWKS

MOMENTUM:

Ozljede su počele opasno gnjaviti, što je najvažnije raspored je postao užasno težak u najgorem mogućem dijelu sezone i sve skupa je rezultiralo sa 6 poraza u nizu koji su ih priključili borbi za playoff. Njihov pad praktički je otvorio treće mjesto na Istoku, sada nemamo samo Netse, Knickse, Cavse, Pistonse i Bobcatse u borbi za dvije pozicije već sve njih i Atlantu u borbi za tri.

TRADE DEADLINE:

Paralelno s padom forme postalo je jasno kako Ferry razmišlja potpuno jednako kao i Ujiri, naime i on je svjestan da je kontekst bio dobrim dijelom zaslužan za pozicioniranje pri vrhu konferencije i da eventualno pojačavanje nema smisla ako ne donosi prelazak iz srednje klase u višu (jasno, ne treba ni naglašavati da je u ovakvom postavljanju izuzetno bitna i podrška vlasnika, ako vas oni tjeraju na aktivnost kao što je bio slučaj dok je Ferry bio GM u Clevelandu nikakvi dugoročni planovi ne igraju ulogu). Uglavnom, zato i slušamo o mogućem tradeu Teaguea - ako se sjećate, momak je do zadnjeg trena visio u zraku i Hawksi su ga potpisali tek kada su se opcije na tržištu potrošile, što znači da nikada i nije bio njihov prvi izbor. Ipak, netko je trebao odigrati sve te minute na poziciji i tako se došlo do ugovora kojega bi Ferry bez problema sutra poslao iz grada za pravu ponudu. To naravno ne uključuje onu smijuriju koju svima uokolo nude Knicksi.

Naravno, otvorena je i opcija sitnog pojačanja, a u tom slučaju im definitivno treba jedna pošteni swingman jer su Korver i Carroll na ovom rosteru ugroženi poput crvene pande. Ozljedu Horforda su nekako sanirali interno zbog dubine rotacije pod košem, ali, ostanu li na duže bez jednog od dva ključna bočna igrača, gotovi su.

19. NETS

MOMENTUM:

Pa uhvatili su ga sasvim dovoljno onim nizom pobjeda u siječnju, a raspored postaje sve lakši. Dakle, dame i gospodo, pred nama je playoff ekipa spremna izletiti u prvoj rundi teška 90 milja poreza.

TRADE DEADLINE:

S tim da taj iznos raste - dodaju li Jordana Hilla iznimkom koju su dobili za ozljeđenog Brooka Lopeza, probit će granicu od 100 milja (Hillov ugovor bi platili trostruko zbog penala). Dovođenjem Marcusa Thorntona već su povećali cifru za tri milje obzirom da je njegov ugovor skuplji od paketa Terry-Evans koji je otišao put Sacramenta (sedam ako računamo i iduću sezonu). I da, to su tradeovi koji će nas čekati do kraja prijelaznog roka - hrpa prelijevanja iz šupljeg u prazno kako bi neki nesretnici pokazali gazdama da rade svoj posao. Ostaje nam se nadati da Silver od dolaska na tron svim silama radi na scenariju nekakvog skandala (po mogućnosti seksualnog) koji bi vlasnicima poslužio kao izlika da se riješe Prokhorova. Super, napravio je Barclays centar, ali zar nitko u NBA nije čuo za onu "tko s djecom ide u krevet, popišan se budi".

Osim zdravog Lopeza, njima prije svega treba plan i program sastavljen od strane racionalnog bića, ali na to će izgleda morati pričekati.

20. PISTONS

MOMENTUM:

Prvu utakmicu post-Mo ere su koristili svoju startnu visoku postavu samo 15 minuta i izgledalo je da kuže u čemu je problem. U sljedeće dvije se to vratilo na klasične Cheeksovske razina od 30 minuta i više, dakle Smith i dalje puca iz vana, Jennings i dalje radi što hoće, a Monroe i Drummonda i dalje plivaju u obrani - sve ovo govori da nisu naučili ništa i da je novi trener tek maneken koji poput trenutnog šefa i bivšeg kolege jednostavno nije svjestan da u trojcu Smith-Monroe-Drummond ima najgoru obrambenu unutarnju liniju lige i napad koji jednostavno ne može maskirati štetu. A tako bi jednostavno bilo proigrati samo da konačno daju šansu postavama koje funkcioniraju.

TRADE DEADLINE:

Prvo im treba čovjek koji može uvesti malo reda u način na koji se vodi momčad, a onda i swingman koji može koristiti novonastale minute na boku nakon što zakonom zabrane korištenje visoke postave. Obzirom na nejasnu budućnost Dumarsa, vlasnik je vjerojatno stopirao eventualne zamjene kako bi spriječio još veću štetu.

21. KNICKS

MOMENTUM:

Porazi od Bucksa i Kingsa pred all-star pauzu bili su zadnje upozorenje, ovoj momčadi pod hitno treba šok-terapija. Pojma nemam bi li novi trener trgnuo ovu hrpu nesretnika iz letargije, ali očito je da Woodson to ne može usprkos podršci koju ima od Carmela i Dolana (Lionel Hollins samo čeka priliku derati se na Feltona, ne kužim zašto to ne bi iskoristili).

TRADE DEADLINE:

Kao i uvijek, medijska mašinerija servira njihove želje kao ozbiljne razgovore iako nije tajna da nemaju ništa za ponuditi osim no-stara Shumperta i rookiea s 20 dobrih utakmica. Sretno s tim u lovu na čovjeka koji će vam preokrenuti sezonu. Ili više njih obzirom da im ne fali jedan pošteni bek, već barem dva.

22. BOBCATS

MOMENTUM:

I dalje jašu Big Ala na putu do playoffa, čovjek u siječnju i veljači ima double-double prosjek uz izuzetne postotke i održava ih na 50-50 ritmu (8-8 score u zadnjih 16 utakmica).

TRADE DEADLINE:

Očito žele playoff i spremni su se odreći ponekog picka kako bi pokrili rupu nastalu nakon ozljede Jeffa Taylora koja ih je ostavila bez swingmana na klupi (čak i ako svoju pick pošalju Bullsima i odreknu se onoga Blazersa, velike su šanse da će zadržati onaj Pistonsa). Što je ok, ali postoji li na tržištu itko vrijedan ikakvog odricanja? Kombinacije s Turnerom nemaju smisla iz jednostavnog razloga što bi napadu koji pati od manjka šuta dodali još jednog zidara, a dati loptu njemu u ruke i oduzeti je Sessionsu ima još manje logike.

U principu, najveći problem Bobcatsa u ovom trenutku nije taj manjak opcija, već prije svega manjak svijesti o vlastitim ograničenjima. Mislim, ako sa scoreom 24-30 nakon dvije trećine sezone vjerujete da radite nekakav specijalan iskorak dovođenjem prosječnog NBA igrača (koji je uz to poprilično skup), onda definitivno ništa niste naučili iz godina tavorenja na dnu.

Potpisivanje Ala Jeffersona je mnogim NBA analitičarima smetalo jer navodno Bobcatsima nije donosilo borbu za naslov, što je bezvezan pogled na stvari (kao da je u pitanju proces za koji postoji jedan scenarij ili da ga je moguće obaviti jednim potezom preskakanjem cijele faze polaganog razvoja) - bitno je da im je potpis takvog rasnog igrača omogućio da budu bolji nego što su bili. I stvarno, napravili su iskorak iz rugla u franšizu vrijednu respekta. Međutim, ovo glupiranje s kvazi-pojačanjima nema smisla jer momčad i dalje ne miče s mjesta, ali joj oduzima vrijedne resurse. Taj pick Blazersa možda ne izgleda kao nešto posebno, ali se uvijek može iskoristiti u nekom boljem tradeu. Da ne govorim koliko bi tek besmisleno bilo u nekom tradeu prokockati zadnju godinu Gordona koja dogodine donosi olakšanje i stabilan cap - momčadi koje se bore za nešto mogu si dopustiti mijenjati prostor za veterana s masnim ugovorom kojega neće u potpunosti opravdati, ali, što će to Bobcatsima? Baciti ove stvari tek tako, samo da bi zadovoljio trenutni impuls bez razmišljanja o široj slici, jednostavno je neozbiljno, a još je gore ako ste franšiza koja tek treba dokazati da zna što radi.

Ukratko, bit će ovo test karaktera koji će nam pokazati da li su Bobcatsi spremni postati Hornetsi ili će se pak ispod novog imena i dalje kriti poznata nesposobnost. Obzirom da je Cho upravo potpisom Big Ala i izborom trenera ipak pokazao da nije u istoj klasi s biserima poput Hammonda, Dumarsa, Kinga ili kako god se zvao nesretnik prisiljen slušati Dolana, vjerujem da će njihov potez, ako ga bude, biti nešto košarkaški logičniji od dovođenja Turnera.

23. KINGS

MOMENTUM:

Sav napredak Cousinsa i svi potezi s pojačavanjem momčadi pomalo padaju u vodu kada izgubiš 10 od 13 utakmica.

TRADE DEADLINE:

Oni ne odustaju od mućkanja rostera ne bi li dobili makar i minimalni povrat, ali u slučaju ovog posla s Netsima praktički osim uštede nemaju se čemu nadati. Doduše, bez obzira što je Thornton danas bolji igrač od Terrya, bilo je očito da njemu treba promjena scenarija. Terry pak možda uhvati formu da spoji tjedan košarke o kakvom je Thornton ove sezone mogao samo sanjati, ali to za njihovu budućnost neće značiti apsolutno ništa - ako ti je Jason Terry u 2014. dio bilo kakvih planova, onda se zapitaj nije li vrijeme da te planove zapališ.

I dalje im fale NBA starteri na dvojci i četvorci (da, Reggie Evans nije rješenje, čovjek će samo krasti skokove Cousinsu ako uopće i postane dio rotacije), a očito je da nitko osim DeMarcusa nije siguran u ovoj hiperaktivnosti koju iskazuje uprava (ponuda za Ronda je bilo dobar pokušaj).

24. CAVS

MOMENTUM:

Dobili su 5 za redom od otkaza Grantu, što možda znači da je šok terapija upalila, a možda i da su imali sreće s rasporedom. U svakom slučaju, borba za playoff još je otvorena, ali ju je nadglasala jedna apsolutno luda glasina - navodno je Joe Dumars susjed Danu Gilbertu koji živi u blizini Detroita i, u slučaju da Dumars dobije otkaz na kraju sezone, Gilbert će mu ponuditi mjesto GM-a Cavsa. Treba li uopće isticati da moramo navijati za ovakav rasplet događaja - pa netko u ligi mora biti i predmet sprdnje, ne mogu svi biti pametni.

TRADE DEADLINE:

Ako se i dalje misle pojačavati za završnicu sezone, ne bi bilo loše popraviti situaciju na boku i pod košem gdje im fali treći visoki (točnije, fali im prvi jer su Varejao i Thompson opcije dva i tri, ali kužite što hoću reći). S druge strane, možda je privremeni GM svjestan da bi ostanak u lutriji bio bolje rješenje - navodno su spremni trejdati Denga, što je u slučaju da im ne želi garantirati dugoročni potpis nakon sezone najpametnije što mogu napraviti.

25. JAZZ

MOMENTUM:

Nakon 4 poraza za redom uslijedile su 3 pobjede, među kojima i ona nad Lakersima u gostima koja je dala odgovor na pitanje o tome koja je najgora momčad na Zapadu.

TRADE DEADLINE:

Ni jedan veteran kojega misle ponuditi neće im donijeti očekivani povrat, zato se i ne moraju zamarati sa zamjenama.

26. CELTICS

MOMENTUM:

S 4 pobjede u zadnjih 6 utakmica možda se malo previše udaljavaju od dna za Aingeov ukus.

TRADE DEADLINE:

Za razliku od Hinkiea koji se drži od početka zacrtanog plana tankiranja, za Aingea znamo da je spreman na sve. Kao pripadnik moremoneyske religije, Ainge samo gleda interes, a to znači da je jednako otvoren trejdanju resursa za Lovea i prikupljanju novih resursa za Ronda. Ovakva širina mogućnosti, od te da Rondo uz Lovea bude temelj nove momčadi do njegove zamjene za nove pickove i mlade igrače, govori zašto je teško odrediti hoće li Boston išta raditi tijekom deadlinea. Za pretpostaviti je da bi Ainge radije izabrao ovu prvu opciju i zadržao Ronda, uostalom već je imao uspjeha sa sličnim prilivom veterana kada je Boston od lutrijske momčadi preko noći prevorio u šampionsku, ali njegovo prokletstvo ili ako hoćete veličina je u tome da nikada ne postupa po emocijama - ako mu netko da mladog igrača i dva picka za Rajona, plan će opet biti promijenjen.

27. MAGIC

MOMENTUM:

Iznenađujuće pobjede nad Oklahomom i Indianom u nizu jasno su pokazale da je ovaj roster uz malo više sreće mogao biti u zoni borbe za playoff na Istoku. Ili se možda uopće ne radi o sreći, možda je u pitanju jednostavno angažman obzirom da su itekako svjesni da im ta borba ne donosi ništa opipljivo - ne zaboravimo da su Vučevića držali na ledu 16 utakmica zbog sumnjivih razloga, tijekom kojih su se pozicionirali u skupinu ispod i učvrstili svoje pozicije u borbi za top 3 pick. Hennigan je lukav i zna da je ranije vraćanje Vučevića na parkete moglo donijeti neugodan niz pobjeda nakon kojih bi se Magic odvojio od Sixersa koji pak u zadnje vrijeme odrađuju takav posao da zaslužuju najviše loptica u lutriji.

TRADE DEADLINE:

Mnogi su u izlogu, ali čisto sumnjam da im i Afflalo može donijeti povrat koji žele, kamoli Big Baby.

28. LAKERS

MOMENTUM:

Urnebesno je gledati D'Antonievu facu dok iz napada u napad spuštaju loptu Kamanu na blok kako bi mu napumpali vrijednost i usput ignoriraju sve temelje njegova sistema.

TRADE DEADLINE:

Nema sumnje kako su u izlogu svi i kako se nadaju dobiti barem kasni pick za Gasola i tako mrvicu kompenzirati gubitak vlastitog dogodine. Istovremeno ne bi bilo loše naći momčad voljnu preuzeti dio ugovora (Kaman, Hill, Blake) za malu naknadu i tako smanjiti ili čak izbjeći porez - znam da se kupaju u novcu, ali plaćati ovolike penale nema smisla ako ste lutrijska momčad. Spomenuo bih i važnost toga da izbrišu Nasha iz knjiga, ali čemu kada nitko neće uzeti polomljenog čovjeka za ukras.

29. SIXERS

MOMENTUM:

Nižu takve poraze da je pitanje dana kada će zamijeniti mjesto s Bucksima.

TRADE DEADLINE:

Hinkie je vrlo jasno postavio stvari - tri veterana su dostupna ako ste spremni ponuditi pick prve runde, ako niste neka ih na rosteru, ionako više nitko ne može spriječiti pad u top 5 na draftu. U principu, od igrača koje nude je puno važniji prostor kojega imaju na capu i koji bi momčadi poput Lakersa ili Clippersa jednostavno morale iskoristiti - prije će im on donijeti poneki pick nego Hawes ili Turner.

30. BUCKS

MOMENTUM:

Šalite se?

TRADE DEADLINE:

Deadline bi se u njihovom slučaju mogao zvati i deadweight. Mislim, sigurno je da žele trejdati cijeli roster, ali problem je što su ga okupili ovoga ljeta i što za nijednog od igrača na njemu ne bi smjeli dobiti više od picka druge runde zaštićenog do 59. mjesta. Drugim riječima, svaki igrač kojega se oslobode bit će razlog za otvoriti šampanjac. S tim da i ovako i onako svi moramo početi piti znajući da postoji mogućnost da Embiid, Parker ili netko sličan završi u rukama Kohla i Hammonda.

Filed under: bball 7 Comments
16Feb/1418

NCAA TOP 16

Posted by Gee_Spot

Koristeći manjak NBA akcije, pogledao sam dovoljno utakmica u zadnja tri dana da mogu reći kako sam do sada u akciji barem jednom vidio sve top 16 ekipe i sve top 10 prospekte (jeeeee - kao da će to pomoći u proricanju budućnosti). Razina igre je klasično jedva gledljiva, ali uzbuđenja ne manjka, posebice jer ove sezone stvarno nema izrazitog favorita zbog ćega će i slaganje bracketa biti izuzetno važno - matchupovi će igrati bitnu ulogu. Opet, obzirom na to kako najzvučnija imena dižu razinu igre kako se približava ožujak, ne bi trebalo čuditi ako u Final Fouru vidimo barem 3 klasična programa koji su sinonim za NCAA. Uostalom, to je i vidljivo i po donjim rankingsima slaganim uz pomoć statistike za napadačku i obrambenu učinkovitost uz ogromnu dozu snage rasporeda, a sve na bazi podataka s nenadjebivog kenpom.com.

TOP 16

1. KANSAS (B12)

Kansas nije na broju jedan zbog dva ponajbolja prospekta u NCAA, već zbog najboljeg omjera obrambenog i napadačkog učinka na nimalo laganom rasporedu i ujednačenog učinka u svim fazama igre gledano kroz formulu četiri faktora. Osim nejasnog poraza od Texasa (odnosno, poraza koji je bio nejasan u tom trenutku dok se nije potvrdilo da je Texas zbog pada forme Iowa Statea i Oklahoma Statea možda i druga najbolja momčad na Zapadu), njihove igre od starta konferencijske akcije su sve bolje, imaju 12-2 u Big 12 okruženju koje osim Kansasa možda nema momčadi spremne osvojiti NCAA turnir, ali je zato krcat solidnim ekipama sposobnima izboriti ga (8 od 10 momčadi u konferenciji imaju šanse završiti među 64). Ono što je fascinantno je kako ljudi olako zaboravljaju da ovu momčad predvode tri brucoša koja iz tjedna u tjedan nadigravaju snažnije i iskusnije igrače od sebe. Wiggins, Selden i Embiid doslovno igraju sve bolje iz utakmice u utakmicu, a veteransku prisustvo Ellisa i Tharpea donosi mirnoću (i to doslovno, svaki put kada im treba koš ili skok ili obrambena reakcija, ova dvojica će nešto izvesti). Dva su problema očita, prvi je što gube previše lopti zbog nedostatka pravog playmakera na rosteru, drugi što nemaju dubinu (osim povremenih bljeskova combo beka Masona i back-up visokog Blacka, Self doslovno nema nikoga na klupi koga bi poslao na parket), ali ova petorka je već toliko dobra obrambeno i ima toliki potencijal u napadu da s pravom ciljaju na Final Four. Naravno, pod uvjetom da ostanu u komadu - Embiid ima problema s koljenom i leđima, nije ništa ozbiljno, ali ne bude li igrao duže vremena ili bude li na limitu minuta, šanse Kansasa padaju proporcionalno padu njegovog učinka iz razloga što je forma Kansasa rasla proprocionalno s tim što je Embiid dobivao više minuta i više prilika da nosi igru.

2. MICHIGAN STATE (BT)

Iako imaju 3 poraza u Big Tenu i gomilu problema s ozljedama, Izzova družina se kroz najteži period sezone pokazala kao žilava i, što je najvažnije, sposobna igrati kvalitetnu košarku u oba smjera. Porazi s par posjeda lopte u ovoj konkurenciji nisu sramota, posebice kada ste uvijek kratki za jednog ili dva startera. Nakon što su dobar dio sezone ozljede mučile Harrisa i Paynea koji se tek vratio na parkete nakon duže pauze, sada su napale playa Apllinga (zglob) i swingmana Dawsona (šaka). Obojica bi trebala biti na parketima za tjedan-dva, spremna nastaviti tamo gdje su stali, a to je dominirati kada su svi zajedno u igri. Harris i dalje oscilira šuterski od utakmice do utakmice u napadu, ali sve je bolji u obrani i kao kreator, što je ključni detalj u razvoju momčadi. Payne je malo smanjio potrošnju trica i opet se počeo češće spuštati u reket, Appling također stalno radi pritisak na sredine obrane ulazima i u tom unutar-van ritmu i jasnoj podijeli posla između tri udarne opcije leži glavna snaga Spartansa. Dobra stvar kod svih ozljeda je da su dobili klupu, proširili su rotaciju na 8 igrača u koje se možeš pouzdati (Trice, Kaminsky i Costello su više nego pristojno iskoristili svoje prilike). Imaju tricu, imaju ulaz i kontrolu lopte, skok i klasičnu tvrdu obranu s presingom vanjske linije i mišićima u postu. Ukratko, imaju klasičnu Michigan State momčad koja uvijek ima šansu ući u Final Four.

3. SYRACUSE (ACC)

Ovih 25-0 su fenomenalni, ali, realno, da su imali malo manje sreće, pobjede protiv Dukea i Pitta sada bi bili porazi i nitko se ne bi toliko uzbuđivao oko puta do savršenstva. 'Cuse je odlična momčad koja se balansom ubacila u ulogu jednog od favorita, ali nikako nisu apsolutni favorit. Njihova tvrda zona je tradicionalno ogroman problem, ali sve vrhunske momčadi imaju i dovoljno tricaša i barem jednog igrača sposobnog spustiti se na vrh posta koji je mogu razbiti. Napadački su čak i bolji zbog sjajne kontrole ritma i lopte za što je definitivno zaslužan i brucoš Ennis, ali i jasna filozofija igre u kojoj nema puno nepotrebnog rizika, kao i zbog gomile odličnih skakača u napadu. Međutim, ne može se preći preko očitog, a to je nedostatak rasnog talenta. Koliko god Ennis jahao na valu uspjeha momčadi i koliko god se svi trudili priključiti ga već definiranom vrhu lutrije (klasika, netko mora biti odgovoran za nečiji neočekivani uspjeh), činjenica je da momak nije elitni atleta koji može do obruča kad poželi, kao i da nije vrhunski šuter. Njegov najveći plus je stvarno nevjerojatna zrelost u organizaciji igre i potpuna svijest o vlastitim kvalitetama i limitima, ali to su stvari kojima zaokružuješ petorku, ne stvari oko kojih gradiš. Ono oko čega 'Cuse gradi napad je ujedno i najveći problem. C.J. Fair ima dobre brojke, ali on praktički igra 1 na 5 svaki treći napad i uzima gomilu šuteva preko ruke u stilu Duranta što definitivno nije iako ima visinsku prednost u većini mathcupova. Sve oko njega su sporedne opcije - Ennis je, već smo rekli, igrač koji će napasti kada mu se ukaže prilika, Cooney treba catch & shoot situaciju da potegne tricu, Grant koristi činjenicu da je četvrta opcija i stalno traži prostor za lagane poene, kao i Christmas koji zabija doslovno samo iz skoka u napadu ili podvaljivanja zicera. Boeheim je ovo sjajno posložio, ali Boeheim isto tako zna da Fair nije Melo, a ni Jabari Parker. Sad, mogu li ove sporedne stvari poput kontrole lopte, skoka i obrane sakriti nedostatke u kreaciji i šutu? Možda, iako im neće biti lako bez klupe koja je, nakon što su u prosincu ostali bez startnog krilnog centra Colemana (što je otvorilo prostor Grantu u petorci, ali ih ostavilo i bez dubine na pozicijama 3 i 4), sada dodatno oslabljena ozljedom koljena back-up petice Keite koji je u kombinaciji s Christmasom donosio 40 minuta kontrole reketa koju, bez takvih blokera stalno na parketu, jednostavno nije lako održati.

4. DUKE (ACC)

Nakon užasnog početka obrana se polako stabilizira zbog sve boljih igara Jeffersona koji skokom, energijom u obrani i spretnošću u realizaciji oko obruča dobro nadopunjava Parkera. Posloživši udarni dvojac pod košem, Coach K. je riješio glavni problem, a napad je pak skočio na još višu razinu i u ovom trenutku im na tom dijelu parketa malo tko u NCAA može parirati. Ključ svega je Parker koji fantastično miksa unutar-van igru i nosi Duke na leđima doslovno na isti način na koji je to Melo nekoć radio sa Syracuse tijekom svoje jedne godine u NCAA. Obzirom na agresivne i žestoke obrane koje se igraju na ovoj razini, neustrašivi način na koji Parker napada sredinu i iznuđuje slobodna kada nema dobre prilike za šut, jasno pokazuje da je momak kompletan napadač oko kojega će se moći graditi navala i na sljedećoj razini. Cook je odličan playmaker u oba smjera (odigrao sjajnu obranu na trenutno izuzetno popularnom Ennisu) koji uživa uzeti ključne šuteve, Sulaimon nakon kilavog starta dobiva sve više prilike i donosi još jednu dozu kreativnosti u startnu petorku uz izuzetan šut, dok je Hood svojom kombinacijom šuta i fenomenalnih fizikalija praktički neobranjiv na perimetru - ovako izgleda petorka koja se može boriti za naslov. Dva seniora, Thornton kao presing bek i tricaš, odnosno Dawkins kao stoper na boku i tricaš (obojica gađaju tricu iznad 45%) čisti su luksuz. Praktički, Duke je jednog solidnog rotacijskog visokog udaljen od uloge prvog favorita, jednostavno previše ovise o tome mogu li dobiti kvalitetnih 25 minuta od Jeffersona prije nego ovaj upadne u probleme s osobnima. Obzirom da su vanjski igrači nenormalno vrući, Coach K. u zadnje vrijeme daje sve više šanse trećem Plumleeu ne bi li dobio tog centra koji 10 minuta može postavljati blokove i skakati.

5. VILLANOVA (BE)

Isplivali su iz osrednjosti Big Easta na račun balansa kojega je Jay Wright posložio u obrani i napadu. Imaju rotaciju od 8-9 igrača, visinu na svim pozicijama i iskustvo, što su sve ogromni plusevi u obrani, dok se u napadu oslanjaju na slasherske kvalitete bekovskog dvojca Hilliard-Arcidiacono. Oba su combo bekovi u klasičnoj NCAA maniri, podsjećaju na dugogodišnji udarni dvojac Gatorsa Walker-Boynton ili, obzirom da je Arcidiacono klasični bijeli gunner, možda više na Dukeov par Smith-Scheyer. Uglavnom, to vam je NCAA košarka - imaš dva beka sposobna kreirati šut sebi i drugima, pri tome kontrolirati ritam i loptu (izuzetno bitno za 'Novu koja je jedna od sporijih ekipa kojoj je forte kontrola posjeda) i imaš temelje. Dodaj još kvalitetnog realizatora u postu poput Pinkstona i specijalista za tricu Bella i imaš momčad koja bi ove godine mogla nastaviti iznenađivati i u ožujku.

6. ARIZONA (PAC12)

I dalje imaju najbolju obranu u NCAA, ali ostali su bez startne četvorke Brandona Ashleya zbog loma stopala, izuzetno bitnog stretch igrača sposobnog zabiti i tricu, što im je dodatno oslabilo napad. Bez Ashleyevih dugih dvica manje je prostora za Gordona i Tarczweskog da napadaju u reketu, posebice da dominiraju u napadačkom skoku koji je bio bitno oružje, što se osjeti i na rezultatima - nakon 20-0 s Ashleyem u postavi, u zadnje 4 utakmice imaju 2-2. Obranama se sada jednostavno puno lakše posvetiti udarnom šuteru Nicku Johnsonu koji jednostavno nije kreator koji može nadoknaditi novonastali problem manjka opcija.

7. WISCONSIN (BT)

Nakon 16-0 izgubili su 5 od zadnjih 9, ali ne zbog pada učinka napada koji formulom 5 igrača na perimetru i dalje funkcionira više nego dobro, već zbog raspada obrane, odnosno činjenice da nemaju poštenog visokog čuvara obruča ili beka sposobnog odigrati presing. Ukratko, jednostavno imaju previše bijelog pigmenta da bi parirali atleticizmom većini ozbiljnih konkurenata. Unutarnja linija Dekker-Kaminsky u ovom periodu imala je problema držati priključak u skoku, a šuterski dvojac Brust-Gasser uredno je ostavljao prostora na perimetru, što su dva aspekta NCAA igre koja moraš imati pod kontrolom ako misliš ostvariti ozbiljan rezultat. Sad, obzirom da su veći dio sezone dobro maskirali svoja ograničenja i da je jedini loš poraz od ovih 5 onaj protiv skromnog Northwesterna doma, očito da i dalje imaju šanse isplivati kao druga momčad u Big Tenu (koji je daleko najbolja konferencija u NCAA), ali, realno, o Final Fouru mogu samo sanjati s ovako jednodimenzionalnom igrom u napadu i ovako tankom obranom.

8. MICHIGAN (BT)

Oživjeli su sezonu početkom konferencijskih utakmica i gubitkom McGarya koji je očito bio ogroman problem za obranu na startu sezone. Od kada je on završio na operaciji leđa i rehabilitaciji, imaju 12-2 ukupno (6-4 s njim u uvodnom, lakšem dijelu godine) i 10-2 u Big Ten utakmicama. Obrana i dalje nije elitna, ali napad posložen oko catch & shoot majstorija Nika Stauskasa jedan je od najboljih u NCAA, odlična su tricaška ekipa što je bitno jer time otvaraju prostor Robinsonu da odigra nešto 1 na 1 u sredini (momak nije lutrijski talent kako je najavljivano, ali je pokretan atleta koji zna iskoristiti priliku), a i skromnim centrima Morganu i Horfordu da uhvate skok u napadu i zabiju zicere.

9. FLORIDA (SEC)

Igraju opet divljačku obranu, gotovo na lanjskoj razini, ostavili su Tennessee na 41, odnosno Texas A&M na 36 poena. Problem je "samo" napad koji je previše ovisan o tricaškim partijama Michaela Fraziera, igrača druge godine koji je lani imao rolu povremenog specijalista da bi ove godine gubitkom tri prve lanjske opcije dobio duplo veću minutažu. Njegova šuterska forma postala je ključna za uopće ikakve rezultate jer bez njegovog širenja reketa nema ni tečnosti u napadu, odnosno prostora za ulaze dva pokretača, playa Wilbekina i swingmana Prathera. Također, tu je i pitanje koliko je SEC ove godine uopće dobar - čak ni Kentucky nije ono što smo očekivali da će biti, a od preostalih 12 momčadi u konferenciji samo su dvije u top 50, tako da je ovih 12-0 u konferenciji, iako zvuče impresivno, definitivno napuhan rezultat. Opet, imaju iskusnu petorku s 4 seniora, dakle na 4 pozicije imaju prednost u mišićima i iskustvu gotovo svaku večer, što znači da na krilima obrane, uz povoljan raspored, mogu maksimizirati potencijal.

10. CREIGHTON (BE)

Već sada je jasno da Doug McDermott gotovo nema konkurencije u lovu na titulu najboljeg NCAA igrača, ne poludi li Jabari Parker i ne spoji li niz utakmica preko 30 poena, Dougie će doći do trofeja kojega lovi drugu godinu za redom. Momak uopće ne igra obranu i u napadu je sve podređeno tome da dobije loptu u idealnoj situaciji, bilo u postu ili na perimetru, ali, obzirom da Creighton pobjeđuje usprkos očitom manjku talenta na rosteru, formula funkcionira. Tata Greg definitivno je sinu pomogao doći do NBA milijuna, međutim ujedno je posložio jedini mogući sistem koji ovakvom programu može donijeti uspjeh. Nemaju visinu (McDermott praktički igra centra non-stop okružen s 4 tricaša), brzinu (jedini slasher je šesti igrač, combo-bek Brooks) ili snagu, ali svi mogu zabiti otvoreni šut, svi se dodaju i svi su podređeni planu stavljanja najboljeg igrača u najbolju moguću situaciju. Sad, kako je Big East u raspadu, pobjede nad Georgetownom i Marquetteom nisu nužno mjerilo veličine, ali ona 21 tricu kojom su na komade rastavili Villanovu služi kao jasan podsjetnik za što su sposobni kada imaju svoju večer. Teško da mogu spojiti niz takvih utakmica, šanse da kiksaju su identične onima da iznenade, ali na njih, Wisconsin i Michigan definitivno treba paziti u ožujku upravo zbog tog raspona mogućih scenarija koje im donosi ta ovisnost o šutu s perimetra.

11. VIRGINIA (ACC)

Pobjedama nad Pittom i UNC-om istaknuli su se kao treća momčad ACC konferencije, možda i najbolje ove godine nakon neprikosnovenog Big Tena. Duke i 'Cuse su nedodirljivi na vrhu, a da je tome tako dokazuje i jedini poraz Virginie do sada u konferenciji baš protiv Dukea. Nije ovo atraktivna momčad kao ranije spomenuti trojac Creighton-Wisconsin-Michigan, definitivno ne ispaljuju trice svaki drugi napad, njihov forte je obrana kao u slučaju Floride ili Arizone. Imaju netipično visoke i čvrste igrače za ovu razinu na svim pozicijama što donosi i prednost u skoku, a u napadu se sve vrti oko swingmana Brogdona, glavnog kreatora i strijelca meke ruke zanimljivih all-round kvaliteta na boku.

12. KENTUCKY (SEC)

Buđenjem Gatorsa najveće razočaranje sezone više nije favorit ni u vlastitoj konferenciji. Osim Randlea, koji nastavlja skupljati solidne brojke, i Younga koji se nametnuo kao najbolji strijelac i šuter na vanjskim pozicijama, Calipari još nema jezgru na koju može računati svaku večer. Čak je i odlični bloker Cauley-Stein počeo toliko oscilirati u nastupima da je izgubio minute i ulogu startera pred brucošem Johnsonom, a o braći Harrison ne treba trošiti riječi, njihova nesposobnost da razigravaju i šutiraju najveći je problem ove momčadi. Koliko god talenta imao na raspolaganju, bez playmakera makar sposobnog kontrolirati ritam i loptu se jednostavno ne može igrati košarka na potrebnoj razini.

13. LOUISVILLE (AAC)

Russ Smith ima loptu još više u rukama nego lani, Pitino mu je povjerio i ulogu playa nakon što se vrlo brzo pokazalo da pridošla pojačanja ipak neće biti dovoljno dobre zamjene za Sivu. To mu je pomoglo i da napumpa statistiku i još jednom se nametne kao kandidat za prvu petorku NCAA košarke (praktički u kategoriji jedinica ozbiljna konkurencija mu je samo još jedan combo as, Shabazz Napier s UConna), ali i da se istakne kao bolji NBA prospekt sada kada je dokazao da može igrati i playa cijelo vrijeme. Ipak, to nije dovoljno da bi Cardinalse očekivali u prilici za obranu naslova - Hancock je neučinkovit šuter u povećanoj roli do koje je došao zbog otkaza Behananu, Harrell praktički samo kupi odbijance i zakucava ih, Blackshear se još više pretvorio u spot up opciju sada kada zbog manjka kreatora ima manje prostora, a od prinova se nitko nije nametnuo kao ozbiljna zamjena za Dienga i Sivu. Imaju dosta oružja i stvarno rijetko viđenu dubinu, kao i balans u oba smjera, ali manjak talenta se očituje i u porazima - svaku utakmicu koju su odigrali protiv ekipa koje su se motale oko naših top 16 do sada su izgubili (UNC i Kentucky dobili su ih u prvom dijelu sezone, Memphis i Cincinnati u drugom).

14. OHIO STATE (BT)

Doživjeli su raspad sličan Wisconsinu (6 poraza u 11 utakmica), samo na drugom kraju parketa. Njihova obrana i dalje je vrhunska, ali ne mogu zabiti da se postave na glavu - bekovski par Craft-Scott je ove sezone ubacio samo 32 trice zajedno, Ross nije uspio ponoviti lanjsku učinkovitost Thomasa (koji btw trenutno igra u Francuskoj) u roli prvog potrošača, a u postu imaju samo povremeni skok u napadu Amira Williamsa. Konkurencija u Big Tenu je ubitačna i svi ovi porazi neće ih ostaviti bez turnira, ali ne počnu li zabijati teško će u njemu trajati duže od par utakmica.

15. IOWA (BT)

Zanimljiva momčad koja ima iskustvo, rotaciju od 8 igrača i sasvim dovoljno visine i mišića da miksanjem zone s agresivnom obranom na loptu i čovjeka sakrije manjak atleticizma. Napad je posebna priča, nemaju bekove koji vode igru već vrte napade kroz tri vanjska igrača, šutera Gesella koji je odličan u roli bijelog gunnera, swingmana Dewyn Marblea koji je all-round motor i point forwarda Whitea (bijelac u Iowi koji se preziva White, sjajno) koji nema ni šut ni brzinu, ali skače i razigrava na vrhunskoj razini. Klasična nesebična momčad koja upravo tom širinom napada predstavlja nezgodnog protivnika.

16. WICHITA STATE (MVC)

Njihovih 26-0 i realna šansa da sezonu završe s 31-0 stvarno sjajno zvuče, ali, što god NCAA čistunci pričali o tome kako je takav niz impresivan i kako ga treba nagraditi puno većim poštovanjem, isto tako je činjenica da su cijelu godinu odigrali bez jedne jedine partije protiv svih ovih imena koja su nam se motala po rankingsima zadnja tri mjeseca. Gotovo ista ova jezgra je pokazala lani da može daleko i sada znamo da bi sve osim ulaska u Sweet Sixteen bilo razočaranje, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će se nositi s ulogom favorita.

ISPALI IZ TOP 16

OKLAHOMA STATE (B12)

Raspali su se u krivo vrijeme, konkurencija je ogromna i jednostavno si nisu mogli dopustiti ovakav period loših rezultata i frustracija. Prvo su ostali bez jedinog visokog igrača, Cobbinsa, što je dovelo do toga da je Smart doslovno u dijelovima utakmice morao čuvati protivničke centre kao najsnažniji igrač na rosteru. Zatim je iz momčadi zbog kretenizma izbačen i tricaš Clark, što je rotaciju svelo na doslovno tri igrača i praktički zaključilo sezonu visokih očekivanja koja je podgrijao i dobar ulazak u godinu - mislim, imali su 16-3 dok sve nije otišlo kvragu. Nemoć na parketu koja je očita bila u završnicama (kada ni Smart više nije imao snage nakon što je cijelu večer uglavnom dobivao batine igrajući sve pozicije i sve uloge na parketu) počela je frustrirati Smarta koji je u netipičnoj maniri za takvog ratnika, ali tipičnoj za ramaženog klinca, počeo nabijati stolice i publiku (za guranje onog debelog luzera ima oprost, ali što mu je jadna stolica skrivila). Što je dovelo do suspenzije od tri utakmice koja je niz poraza povećala na 7 (vjerojatno i 8 nakon što izgube u gostima od osrednjeg Baylora) i tako vjerojatno stala na kraj nadama o NCAA turniru (bez visokog igrača jednostavno je nemoguće očekivati da će dobiti Big 12 turnir, a bez toga neće dobiti ni pozivnicu). Nash nije NBA klasa, ali i on i Brown su solidni NCAA igrači i kad promotriš ovu situaciju očito je kako je u pitanju stvarno rijetko viđen niz nesretnih okolnosti koji je napao momčad vrijednu dočekati drugi tjedna turnira. Ispada kako je za Smarta greška bila vratiti se na sveučilište u želji da dokaže kako mogu bolje nakon lanjskog flopa u turniru, ali, tako to obično biva u životu, stvari ne ispadnu onako kako planiramo. Realno, ova situacija samo će pomoći Smartu u sazrijevanju, ali njegov karakter ionako do sada nije bio pod upitnikom, problem i dalje ostaje prije svega upitan vanjski šut. Ono, da je grijao klupu u NBA vjerojatno bi više napredovao kao igrač trenirajući i radeći na igri u idealnim uvjetima, ali, hej, barem ima to "predivno" NCAA iskustvo.

IOWA STATE (B12)

Hoibergovi tricaši naletili su na zid, Kansas ih je dva puta išamarao (u dvije utakmice protiv Selfovih atleta šutirali su tricu 14-51), a dobili su batine i od West Virginie koja je usred smjene generacija, točnije u potrazi za konkurentnim rosterom. Njihova pokretačka snaga je unutarnja linija s tri šutera koji istovremeno imaju dovoljno mišića za gurati se pod košem (ili u slučaju Nianga dovoljno mase), usput i razvući obrane. Kane je swingman, ujedno i glavni kreator iz ulaza, Niang igra ulogu razigravača s vrha posta kakvu je nekada ima Royce White, a Ejim uglavnom završava njihove akcije (48 poena protiv slabašnog TCU-a). Niang je igrač druge godine, šuter s osjećajem za asist, ali i tijelom nekoga tko sat tjelesnog odgoja umjesto u dvorani provodi u slastičarnici. Kane i Ejim su žilavi seniori koji u ovoj konkurenciji mogu zbog fizikalija igrati agresivnim stilom na kakvoga u budućnosti mogu zaboraviti. Uglavnom, limiti su očiti, iako kombinacija trica i zone oko reketa zna predstavljati problem, ove bolje momčadi s unutra-van igrom bez problema ih mogu preskočiti. Nemaju dubinu, osim Ejima nemaju ni čovjeka u sredini koji može zatvoriti reket, a bekovi teško da služe ičemu, što su sve razlozi zašto bi ulazak među 16 bio odličan uspjeh. A nije nemoguć ako im se poklopi povoljan raspored.

PITTSBURGH (ACC)

Ne mogu dobiti nikoga kvalitetnog, nakon poraza od Dukea i Syracuse izgubili su i od Virginie, ali i od North Caroline. Ukratko, ako ne možeš biti ni top 4 u konferenciji, kako ćeš biti top 16 ukupno? Dixonova momčad opet igra žilavu i dosadnu obranu, ali po običaju se muče zabiti svaki puta kada nalete na kvalitetu i tu 1 na 5 igra Lamara Pattersona koji je doslovno uzeo svu odgovornost ne pomaže. Ako ništa drugo, ove godine se barem ne treba zanositi time da mogu napraviti nešto u turniru.

NA RUBU TOP 16

UCLA (PAC12)

Anderson razigrava, Adams zabija, a LaVine daje iskru s klupe. Alfordova zona stabilizirala je obranu u kojoj nema izrazite kvalitete u skoku ili zaštiti reketa, ali još važnije je što je novi trener stabilizirao organizaciju koja se nakon godina mraka opet čini spremna na iskorak u elitu.

SAN DIEGO STATE (MWC)

Dominiraju slabašnom konferencijom, što je pohvalno, ali problem je što to rade isključivo obranom. Imaju izuzetnu visinu i gomilu fizikalaca tako da treba pripaziti na njih i u turniru, ali nemaju šut iz vana i muče se zabiti tako da ih se teško može smatrati potencijalnim ubojicom divova.

TOP 10 IOR

Za danas imam dvije liste, prvu složenu po brojkama i vlastitoj IOR formuli usavršenoj prošle sezone koja u obzir uzima naprednu statistiku, projekcije buduće uloge na osnovu sličnih prospekata te ocjene osnovnih vještina minus ocjene za atleticizam i fizikalije koje ću dodatni naknadno na osnovu rezultata draft mjerenja. Druga je pak bazirana na čistom osjećaju, uz klasično uvažavanje brojki, ali s dojmom kao ključnim faktorom u slaganju poretka.

Za ovu prvu treba istaknuti kako nakon top 8 imena koja odskaču u svim pokazateljima i sve se više odvajaju učinkom, dolaze redom role playeri s tim da Anderson iskače iz mase zbog gomile bodova u vještinama. Kad dodamo draft mjerenja možda će pasti, ali ističem kako ista nisu previše naškodila Porteru koji je bio pod sličnim upitnicima dok god nisu ispodprosječni. Grant je upao kao deseti sa sve većom ulogom u igri Syracuse. Iako je njegova trenutna razina ona dodavača ručnika, čovjek je tek gomila atletskog potencijala, ali je za dlaku ispred Dekkera, Stauskasa i McDermotta koji imaju izraženije role, ali i mizerne učinke u bitnim pokazateljima poput blokada, ukradenih i skokova, što jasno govori da im neće biti lako nametnuti se na sljedećem nivou.

1. WIGGINS (Kansas)

Previše šutira i to je najveći problem, a to u NBA neće biti slučaj - s pravim playom i puno više trke, Wiggins će imati prilike koliko hoće raditi na slabijim stranama igre dok zabija lagane poene. Iako nije ni kreator iz driblinga, ni za sebe ni za druge, eksplozivnost i prvi korak su vanserijski. Mali oscilira ne od utakmice do utakmice nego od akcije do akcije, u jednom napadu može baciti ciglu koja lomi tablu iz bezveznog 1 na 1 skok-šuta unazad, a već u sljedećem će istrčati kontru nakon vlastite blokade, protrčati na krilo i u savršenom skok-šutu iz okreta pogoditi suzu. Ukratko, Wiggins je projekt u izradi, što je i logično obzirom na godine. Hype je bio pretjeran, istina, ali ne treba zbog njega zanemariti činjenicu da je koristan na oba kraja parketa u svim segmentima igre usprkos tome što je daleko i od fizičke i mentalne zrelosti. Možda se čini da je problem što je u svemu tek dobar, u ničemu ne dominira, ali sistem ne poznaje nijanse, on samo kompilira brojke i po njima Wiggins uvijek izlazi na vrhu. U najboljem slučaju Paul George, u najgorem DeMar DeRozan kojega neće trebati čekati 4 godine.

2. PARKER (Duke)

Kada malo zagrebeš površinu, Parker nema ništa bolje učinke od Wigginsa kao šuter i strijelac, ali igra puno važniju rolu s puno više potrošnje što je sjajna stvar. Puno manje oscilira, ako ga šut i ne sluša znaš da će uvijek izmisliti koševe kad se spusti u reket. Problem su jedino obrambeni učinci, nema tijelo za igrati četvorku u NBA, a nema atletske pokazatelje da može igrati obranu na Wigginsovoj razini na boku.

3. EMBIID (Kansas)

Momku još nedostaje mase da bi dominirao, ali već sada, oslonjen čisto na eleganciju i IQ, imponira na oba kraja parketa. Ono što me svaki put kada ga gledam najviše oduševi je pregled parketa i jednostavnost rješenja koja ima, čovjek ima kreatorski potencijal, točnije kroz njega ćeš moći vriti napad u niskom postu što je rijetkost danas u ligi - većina centara kroz kojih se organiziraju akcije izvlače se na visoki post licem košu, ali osim Duncana teško je naći nekoga tko baca povratne iz bloka. Embiid ima tu kvalitetu, može postati kompletan igrač u niskom postu nakon što naravno doda masu. I tu je primjetna veličina Billa Selfa i zato mislim da bi netko trebao čovjeka učiniti najplaćenijim NBA trenerom - njemu je svejednu koliko godina imate, uvijek će izvući maksimum iz vas i učiniti vas najboljim igračem koji možete biti. Uostalom, pogledajte koga je tip sve prodao u ligu pod krinkom kvalitetnog igrača da bi se ubrzo pokazalo da se radi o čistoj prevari - za McLemorea je još rano, ali ranije smo samo u lutriji imali Robinsona i braću Morris, fakin Colea Aldricha i Xaviera Henrya, a onda i Juliena Wrighta (koga?) i Brandona Rusha također u lutriji. I ne, to ne znači da je Embiid prevara, tip je prava stvar.

4. RANDLE (Kentucky)

Randle previše podsjeća na Thomasa Robinsona (muškarac koji dominira nad dječacima) da bi se osjećao sigurnim. Istina, ima puno bolje brojke jer ne gubi toliko loptu i puno je bolji realizator na obruču, ali svejedno se ne mogu riješiti osjećaja da na idućoj razini neće moći ovoliko dominirati snagom. Mislim, sigurno neće biti epski flop kao Robinson koji jednostavno ne zna s loptom, nije loše ni ako bude novi Antonio McDyess, dapače, ali šanse da je u pitanju franšizni talent su mikroskopske. Čovjek nije kreator u sredini, ali s pravim playom može raditi čuda u NBA. Uostalom, uzmite u obzir da sve što sada postiže postiže i bez playa i bez poštene podrške iz vana.

5. SMART (Oklahoma State)

Smart će u NBA sigurno izgledati bolje nego u NCAA gdje nije imao prostora za koristiti svoje vrline, ali definitivno mora dodati bolji šut iz vana. Gledajući ga kako uzima loše šuteve i nepotrebno gubi lopte na ulazima lako je smetnuti s uma u kako lošoj momčadi igra (ne zaboravimo koliko su treneri problem na ovoj razini ako nisu dio kreme), pa tako zanemariti i one dobre strane, poput fantastične igre u obrani (spomenuo sam maloprije da čovjek dobar dio sezone čuva centre), odličnog skakačkog učinka za poziciju i lakoće kojom dolazi do obruča i iznuđuje kontakt. U NBA u kojoj će protivnicima biti puno teže bacati ga na pod trebao bi briljirati. Ali, naravno da će puno lakše biti ostati ispred njega ako ne digne šut barem na prosječnu razinu i tako si dodatno otvori prostor.

6. GORDON (Arizona)

Gordon ima gomilu energije, ali nema uopće šut niti ikakvu napadačku igru. U NBA će se sigurno snaći u tranziciji i s pravim playom koji će ga hraniti u pick igri i ulazima, ali trenutno se ne nazire prostor da razvije igru ozbiljne napadačke opcije, jednostavno je totalno sirov.

7. HARRIS (Michigan State)

Harris je izrastao u kompletnog igrača, ali nejasno je koliko može izdržati NBA ritam (kao i zašto odjednom ne može pogoditi tricu). Ima u njemu dovoljno Bradley Beala da se isplati riskirati.

8. VONLEH (Indiana)

Jednostavno ne kužim zašto se o ovom momku ne priča u istom dahu s ostalim top 5 prospektima. Vonleh je fizikalijama prototip idealne NBA četvorke, 208 cm sa 110 kila mase iako još nema ni 19, a sve to uz elitan raspon ruku i elitan atleticizam. Sad, da je u pitanju totalna sirovina, to bi mogao nekako razumjeti, ali mali ima meku ruku (zabije otvorenu tricu bez problema), može napasti iz driblinga (iako uglavnom izgubi loptu, ali poanta je da ima igru licem košu i da može i šutnuti i napasti u perspektivi) i baca se za svakom loptom. I to doslovno, nije stvar samo u tome da kupi skokove i gomila stop akcije na račun talenta, već ima mentalitet šljakera koji se ne gasi niti na trenutak. Praktički, izgleda da mu se zamjera zato što igra u stvarno lošoj momčadi u kojoj ne samo da nema dovoljno kvalitete, već je cijela stvar potpuno krivo posložena. Napad je praktički talac Yoggia Ferrella, minijaturnog combo beka koji potroši 3 od 4 lopte kada je na parketu, a preostale akcije za vrte kako bi se na šutu za tri otvorio senior Will Sheehey, igrač koji teško da ima kvalitete za nastavak karijere i u Europi. Dakle, ne samo da Vonleh nije na radaru, već nema ni mogućnosti ostvariti bolje brojke. Da je na Dukeu, svi bi pričali o njemu, tako mi brade Jamesa Hardena.

9. ANDERSON (UCLA)

Starta utakmicu kao play, završi je kao centar. Boris Diaw 2.0 za kojega se ni najmanje ne bojim usprkos svim upitnicima oko atleticizma - čovjek lani nije mogao pogoditi otvoreni šut, nakon jednog ljeta na 50% je za tricu. To sve govori o karakteru koji neće dozvoliti da ga moment pregazi.

10. GRANT (Syracuse)

Vanserijske fizikalije i atleticizam, ali bez imalo kvalitete na perimetru gdje će ipak završiti ako misli igrati u NBA - naime, završi li pod košem od vanserijskih fizikalija i atleticizma neće ostati ništa, dobit ćemo samo još jednog tweenera. Neka se za početak ugleda na Kidd-Gilchrista, ako već nema šut i pregled igre, može postati vrhunski stoper.

TOP 10 EYE TEST OF A DONKEY

Iako mogu zamisliti kako Embiid, Vonleh i Wiggins ostvaruju bolje karijere od Parkera, u ovom trenutku dvojbi nema, Parker je kompletan košarkaš dok su ova trojica na dugom putu koji može završiti svakako. Jednostavno, zašto riskirati kada imaš sigurnu stvar? Uglavnom, prva trojka me tjera da slinim svaki put kad ih vidim u akciji, sljedeća trojka me vozala od oduševljenja do razočaranja, a ovi nakon toga su ipak limitirani igrači, ali s dovoljno talenta da zaintrigiraju.

1. PARKER (Duke)

2. EMBIID (Kansas)

3. VONLEH (Indiana)

4. WIGGINS (Kansas)

5. SMART (Oklahoma State)

6. HARRIS (Michigan State)

7. RANDLE (Kentucky)

8. GORDON (Arizona)

9. HOOD (Duke)

Nevjerojatna kombinacija šuta i fizikalija, nije aktivan i nema all-round kvalitetu, ali pitanje je tko će ga moći braniti na perimetru obzirom da ima raspon ruku i tijelo kao Durant, samo što još bolje gađa tricu?

10. MCDERMOTT (Creighton)

Nemam pojma kako će se snaći na NBA perimetru, ali čovjek zna šutirati zatvorenih očiju, a i MVP je. Kako me nitko drugi nije impresionirao, neka ga među 10 - pravi trener će valjda znati iskoristiti najboljeg strijelca sveučilišne košarke.

Filed under: bball 18 Comments
13Feb/1418

2014. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Slijedi sedmi po redu no-stars izbor, kao naš tradicionalni pozdrav najbesmislenijoj košarkaškoj utakmici godine (serem, all-stars HKS-a je tisuću puta besmisleniji, ali kužite što hoću reći), ujedno i izuzetno simpatičnom kolektivnom slavljenju vlastitog uspjeha i životnog statusa kroz do savršenstva doveden circle jerk koncept.

Što se no-star rostera tiče, sistem izbora je sličan lanjskome. Prvi uvjet je i dalje vezan uz uzorak, igrač mora imati mjesto u top 8 rotaciji svoje momčadi i odigranih iznad 800 minuta (zaključno s 12. danom veljače), ali novost je da igrač ujedno mora biti i ispod granice od 20 bodova po IOR sistemu, dakle ispod donje razine prosječne korisnosti u rotaciji. Kako samo 11 igrača na Zapadu i 9 na Istoku zadovoljava ove kriterije, roster smo popunili s wild card pozivnicama za preostale igrače koji su također dio top 8 rotacije i imaju IOR ispod 20, ali, nemaju potrebnih 800 minuta. To je dovelo do nešto većih rostera, ali, koga briga, više je veselije, plus nema smisla rezati rotaciju na 12 imena obzirom da nam je u interesu da ovi najgori igraju što manje.

Usput ću spomenuti i igrače koji su zamalo upali u izbor, dijelove top 8 rotacije teške od 20 do 23 boda, čisto da vidimo koliko je još petokolonaša u NBA rotacijama koje je par promila bolji šut ili jedan postotak kvalitetniji skok dijelio od toga da postanu dio "elite".

Igrači u svakoj od ove tri skupine poredani su od najmanjeg do najvećeg IOR učinka, a zanimljivo je da imamo manje krame na Istoku nego Zapadu. S druge strane, na Zapadu imamo i puno više all-star klasa tako da nema razloga za paniku - svijet i dalje ima smisla. Valjda.

WEST

01. BEN MCLEMORE (KINGS)

IOR: -16

MIN: 1218

Zanimljivo kako se negativnosti vezane uz rookie klasu uglavnom usmjeravaju na Bennetta iako je Ben dobio puno više prilike da razočara. Ne samo da je Bennett odigrao 700 i kusur minuta manje, već je propustio i trening kamp kao i priliku da radi na sebi preko ljeta zbog operacije ramena, a uz to je u sezonu ušao s valjda 378 različitih zdravstvenih problema. McLemore s druge strane nije imao ni jednu otežavajuću okolnost osim neiskustva, ali fascinantno je da ni nakon ovoliko prilika koje dobiva još nije pronašao ni jedan jedini način na koji bi pomogao momčadi. Nevjerojatno je gledati nekoga tko je bolje koristio atleticizam u NCAA nego u NBA, što je stvarno teško izvesti obzirom na stil igre. Lako za to što nije u stanju kreirati iz driblinga, do drafta smo već očekivali takav razvoj situacije obzirom na brojke, ali nije u stanju napraviti razliku ni kretanjem. U napadu se ne može otvoriti kako bi primio loptu u catch & shoot situaciji, u obrani ne može držati korak. Dobar dio problema je glava, odnosno nedostatak borbenosti koji je očit, ali, ako uz sve to nema ni atleticizam, mogao bi ovo biti drugi epski flop Kingsa u lutriji za redom. I to usprkos tome što su potpuno promijenili upravu. Možda da promijene logo?

02. KENDRICK PERKINS (THUNDER)

IOR: -10

MIN: 1041

Ovisno o matchupu i tome kako se zvijezde poslože Perk i dalje može biti od koristi (pitajte samo Aldridgea koji neku večer nije mogao ni blizu posta protiv njega), ali to ne znači da zaslužuje ovoliko minuta i ovakav status kakav ima u Oklahomi. Opet, Brooks vjeruje da u njemu ima lidera u svlačionici, šampiona koji zna što je potrebno za otići do kraja i te stvari ipak imaju vrijednost koju nije moguće izmjeriti. Dok momčad pobjeđuje i dok god nije na parketu protiv Heata ili sličnih ekipa bez prave petice, tko mu može zamjeriti?

03. DEREK FISHER (THUNDER)

IOR: 6

MIN: 856

Dobra vijest je da će ga povratak Westbrooka učiniti viškom jer s čak dva negativna igrača u top 8 rotaciji ni Durant ne bi mogao izgurati playoff.

04. MO WILLIAMS (BLAZERS)

IOR: 9

MIN: 1163

Klupa Blazersa je usprkos svim pokušajima infuzije kvalitete i dalje katastrofa, a boljeg dokaza za to od Williamsa nema - čovjek je šesti igrač koji gađa ispod 40% iz igre i ne igra apsolutno nikakvu obranu, praktički jedina iznadprosječna stvar koju radi je zabijanje divljih trica s istekom napada preko ruke. Izračunajte sami kolika je korist od toga - najbolja stvar koja se Blazersima dogodila je njegova ozljeda u istom trenu kada se McCollum priključio momčadi, problem je samo što će treneru, kako to obično biva kada su veterani u pitanju, trebati previše da shvati kako im treba zamijeniti role.

05. JOSE BAREA (WOLVES)

IOR: 10

MIN: 949

Slično kao i Mo, Barea je netko tko bi trebao donijeti iskru s klupe, ali kao ni Mo više to ne može napraviti ulazom (godine, godine) već se isključivo oslanja na tricu. Driblanje i šut nisu isto što i driblanje i ulaz, samim time ni Barea nije ono što je bio, osim u onim rijetkim trenutcima, tipa svaku desetu utakmicu, kada ga ruka sluša dovoljno da bude koristan.

06. MIKE MILLER (GRIZZLIES)

IOR: 15

MIN: 1077

Mike je planirao ići u mirovinu nakon prvog naslova Heata, leđa su bila u toliko kritičnom stanju. Izdržao je još sezonu, donio nam onu utakmicu s tenisicom za sjećanje, a što mu je trebao povratak u Memphis, gdje ga trener još rauba i više nego treba zbog tradicionalnog manjka šuta na rosteru, danas nikome nije jasno. Praktički, ako ne zabija trice, Miller je igrač manje na parketu, što je za nekadašnjeg all-round majstora i vrhunskog atletu koji je skakanjem i energijom u obrani parirao svakom tamnoputom bratu stvarno poražavajuće.

07. FRANCISCO GARCIA (ROCKETS)

IOR: 16

MIN: 825

Xisco si je kupio godinu na rosteru Rocketsa lanjskom šuterskom eksplozijom u playoffu, ali ovogodišnjih 34% s perimetra nisu dovoljni da opravdaju povjerenje, posebice jer se zbog godina i sitnih ozljeda iz obrambenog igrača od povjerenja pretvorio tek u još jedan čunj na rosteru koji nužno treba defanzivne minute s klupe.

08. TAYSHAUN PRINCE (GRIZZLIES)

IOR: 18

MIN: 1263

Nevjerojatno je da Prince još uvijek ima startnu rolu u ligi usprkos padu u svim aspektima igre, a još je nevjerojatnije da u Memphisu i dalje nisu svjesni kako bi zamjenom njega za nekoga tko može pogoditi otvoreni šut automatski postali bolji usprkos tome što su upravo proživjeli nešto slično s priključenjem manekena prosječnosti, Courtneya Leea. Ali, tako je to u NBA, uprava će radije mučiti momčad nego priznati da su svojim prvim ozbiljnim tradeom od kada su u klubu rosteru samo dodali još jedan mrtvi ugovor.

09. DANTE CUNNINGHAM (WOLVES)

IOR: 19

MIN: 1003

Cunningham je još uvijek solidan u branjenju pick igre zbog pokretljivosti i dužine, ali od njegove pop igre u napadu nije ostalo ništa - gađa samo 38% s poludistance, a to je doslovno njegovo jedino oružje. Dodatan problem je i taj što zbog manjka kvalitetnih tijela na rosteru igra rolu trećeg visokog i mijenja ne samo Lovea, već i Pekovića, a to nikako nije dobro za njegove učinke u skoku i zaštiti reketa obzirom da je presitan i za četvorku, kamoli peticu.

10. WES JOHNSON (LAKERS)

IOR: 19

MIN: 1424

Njegov rezultat je praktički uspjeh, nikako loša stvar - nakon što je godinama u Minnesoti izgledao kao izgubljen slučaj, Johnson je konačno odigrao nešto nalik na korisnu košarku. Istina, za to mu je trebao D'Antoniev sistem naklonjen šuterima ukupanima u korneru, kao i povremena rola lažne četvorke na kojoj je imao još više prostora za šut, ali to je sasvim pristojna uloga dok god je u stanju energično igrati u obrani kao što je to radio prvi dio sezone dok se Lakersi nisu potpuno raspali.

11. BRIAN ROBERTS (PELICANS)

IOR: 19

MIN: 934

Roberts je tu također kao žrtva okolnosti, u gomili combo igrača nije uopće dolazio do prilike u prvom dijelu sezone, a igra sasvim solidno od ozljede Holidaya, čemu svakako pripomaže i što sada većinu minuta u screen akciji igra s Davisom umjesto Stiemsmom ili Amundsonom.

WEST WILD CARD

12. MARREESE SPEIGHTS (WARRIORS)

IOR: 2

MIN: 634

Speights ima široka ramena kojima može smetati u reketu i dobar je skakač, ali njegova zaljubljenost u vlastiti šut iz vana i prije svega suluda količina lopti koju troši (čovjek nije vidio šut koji nije bio vrijedan uzimanja, ima drugi najveći usage rate u momčadi nakon Currya, a ni pod razno nije ozbiljna opcija u napadu čak, s naglaskom na čak, ni u zamislima Marka Jacksona) anuliraju svaki eventualni plus.

13. SHAWNE WILLIAMS (LAKERS)

IOR: 3

MIN: 716

Otpušten pa vraćen, a opet skupio minuta za biti top 8 igrač - to sve govori o Lakersima ove sezone.

14. JOEL FREELAND (BLAZERS)

IOR: 5

MIN: 705

Treba li išta dodati o Thomasu Robinsonu kada ga je u rotaciji preskočio i Freeland?

15. DARRELL ARTHUR (NUGGETS)

IOR: 6

MIN: 713

U jednoj od Shawovih rošada donio je momčadi dosta dobroga u obrani u paru s Mozgovom, ali nova sitna ozljeda izbacila ga je iz ritma, a šuterski ionako više nije mogao opravdati povjerenje - nekoć idealna kombinacija obrambene pokretljivosti i šuta s poludistance, Arthur je nakon pokidane ahilove izgleda postao NBA starac koji neće doživjeti novi ugovor iako mu je tek 26.

16. ALEXEY SHVED (WOLVES)

IOR: 10

MIN: 544

Bareino ubrzano starenje otvorilo mu je vrata, ali izgleda da je NBA ipak prebrza za ruskog haklera koji ima više izgubljenih od asista i uglavnom baca cigle nakon stilski ugodnog skok šuta unazad. Ali, koliko god bolje njegov jumper izgledao od onog Philipa Seymoura Hoffmana, rezultat je i dalje isti.

17. DORELL WRIGHT (BLAZERS)

IOR: 14

MIN: 508

Osobno, Wright mi je najveće razočaranje na današnjem popisu. Iako i dalje jaše svoj jedan trik, šutiranje trica, ovaj put je to doveo do ekstrema - čak 72% šuteva s mu s perimetra. Manjak aktivnosti u oba smjera vjerojatno je i natjerao Stottsa da ga zakopa na klupu, posebice zato što je drugoj postavi nasušno potrebna kreativnost, ali nesposobnost da uklopi dokazanog igrača zadatka u rotaciju u ovakvom kontekstu kilave klupe ide i njemu na dušu. Stotts Wrighta uopće nije koristio u roli stretch četvorke, a iz nekog razloga ni u postavama s tri startera. Ako već ne može vjerovati klupi, Stotts je barem trebao napraviti bolji posao u miksanju igrača s klupe sa starterima, ali tu ima isti problem kao i Jackson u Warriorsima. U jednu ruku ne samo da uništavaju vrijednost rezervama poput Wrighta kada ga stavljaju u postavu s Freelandom i Robinsonom u kojoj će teško doći do otvorena šuta, već i pumpaju vrijednost startne petorke koja uvijek igra zajedno protiv slabijih postava protivnika. Time samo naglašavaju ovisnost o idealnom scenariju, što je nešto zbog čega će i Portland i Golden State platiti u playoff utakmicama.

RUBNI NO-STAR MATERIJAL

RICHARD JEFFERSON (JAZZ)

IOR: 20

Corbinovo povjerenje u istrošenog veterana je nevjerojatno, pretpostavljam da je iskusni igrač potreban na rosteru, ali to ne znači da mora gomilu vremena provoditi na parketu.

DRAYMOND GREEN (WARRIORS)

IOR: 20

Jackson voli Greenovu energiju, povremeno dotični može i zabiti nešto iz vana, ali to su više odlike dodavača ručnika koji može povremeno uskočiti na parket, nikako ozbiljnog člana rotacije od kojega stvarno trebaš učinak svaku večer.

STEVE BLAKE (LAKERS)

IOR: 20

Steve i dalje dobro šutira i to je manje-više to, s loptom ne može napasti nikoga, a i obrana mu je usprkos neospornoj želji blago rečeno nepostojeća.

ENES KANTER (JAZZ)

IOR: 21

Dobar dio sezone proveo je u potrazi za smislom i ulogom na parketu. S Favorsom će se teško slagati dok ispaljuje cigle iz vana, mora dodati šut s poludistance, ali ipak je najveći problem sporost u obrani i totalni podbačaj u skoku.

HARRISON BARNES (WARRIORS)

IOR: 22

Nije čovjek kriv što njegov trener vjeruje da je u stanju nositi drugu petorku. Barnes je stvoren da visi u kutu, zabija otvorene trice i igra solidnu obranu, to će valjda i Jackson shvatiti ovih dana.

MATT BARNES (CLIPPERS)

Možda su godine učinile svoje, možda je samo stvar u trenerovim zahtjevima, ali Barnes jednostavno nema onu energiju na koju smo navikli, u obrani je rupetina, a i šuterski je nikada gori. Ne pomaže mu što je prisiljen igrati više minuta nego bi trebao zbog toga što je i Dudley debelo (nije mi namjera rugati se izborom ove riječi) podbacio i čak mu prepustio startnu rolu.

IOR: 23

EAST

01. CODY ZELLER (BOBCATS)

IOR: 0

MIN: 877

Jadnim novacima nikada nije lako, sudar s NBA košarkom ogroman je šok za sistem i u principu bi ih trebali poštedjeti ovakvih izbora tijekom prvih par godina. Zeller uz to i ne dobiva previše minuta, niti 17 po utakmici, ali, iako tako ne izgleda statistički, dojam je ipak pozitivan - momak se očito trudi, ima sasvim solidne obrambene pokazatelje iako je još daleko od fizičkog vrhunca, tako da je daleko najveći problem taj što jednostavno ne može zabiti. U dresu Indiana Hoosiersa bilo je jednostavno dolaziti do laganih poena u reketu koji su ipak činili najveći dio njegove igre, u NBA je to pak puno teže, posebice kada si zadnja rupa u planu igre.

02. E'TWAUN MOORE (MAGIC)

IOR: 8

MIN: 920

Zbog eksperimenta s Oladipom kao kreatorom, Moore je ove godine pošteđen potrebe glumljenja playmakera s klupe, ali to mu nije previše pomoglo jer čovjek jednostavno nije dovoljno kvalitetan bek, on ovdje služi samo kao zakrpa jer može i driblati i pucati iako ništa od toga na razini koja pomaže momčadi. Ali, kao dio top 8 rotacije drugu godinu za redom on je svoj posao odradio, pomogao je Magicu da se što bolje pozicionira za lutriju.

03. TONY WROTEN (SIXERS)

IOR: 9

MIN: 1105

Wroten je još uvijek energetska bomba bez pozicije koja o organiziranoj košarci zna malo ili ništa. Definitivno nije jedinica, nije ni šuter, ali može trčati i skakati što je u ovogodišnjem run and gun izdanju Sixersa znalo biti od koristi. Obzirom da ima tek 20, a da na parketu fizičkom pojavom ostavlja dojam muškarca, u pravim rukama od njega bi se dalo složiti novog modernog combo beka tipa Bledsoe.

04. LAVOY ALLEN (SIXERS)

IOR: 12

MIN: 920

Da su Noel i Moultrie zaigrali ove sezone, Allenov učinak bi bio sasvim solidan za petog visokog kakvih na svakom draftu ima na desetke. Ovako, jebiga, čovjek nema ni visinu ni masu da se gura po reketu, a u tri sezone nije razvio ni pošteni šut s poludistance čime si je anulirao mogućnost isticanja pozitivnih stvari poput postavljanja blokova i svijesti o potrebi kretanja lopte - zaludu ti košarkaški IQ kada obrana uvijek igra 5 na 4 i praktički nemaš prostora biti od koristi jer nitko ne izlazi na tebe da bi screenom ili pravovremenim pasom nešto napravio.

05. HOLLIS THOMPSON (SIXERS)

IOR: 12

MIN: 1057

Hinkie je ovo sjajno zamislio i upravo zbog ovakvog osigurača plan tankiranja mu nije mogao propasti - Sixersi nemaju klupu, praktički prva dva visoka s klupe im ne igraju cijelu sezonu zbog ozljeda tako da je ta uloga dopala Allena, Wroten je iskoristio minute da naglasi potencijal, ali ujedno i dokaže da trenutno nije ni playmaker ni šuter već isključivo bek koji može trčati, a jadni Thompson je došao do minuta kao član uže rotacije, prije svega zbog obrambenog potencijala kojega nije stigao ni pokazati u ovom ludom agresivnom sistemu s hrpom preuzimanja u kojem uglavnom leti s jednog kraja parketa na drugi i ne stiže zatvoriti ništa.

06. TONY SNELL (BULLS)

IOR: 15

MIN: 875

Thibo sigurno nije ušao u sezonu s idejom da će Snellu dati top 8 minute, ali ozljeda Butlera, a zatim i trade Denga ostavili su ga bez opcija. Kao i svaki rookie, Snell ima problema s obranom, posebice kada treba pohvatati koncepte onako zahtijevnog sistema kakvoga primjenjuje Thibodeau, ali dobra vijest je da će mu to definitivno biti lakše kada ima minutažu. Momak nije i neće biti stoper u rangu Butlera ili Denga jer jednostavno nema takvu kombinaciju mišića, eksplozivnosti i karaktera (a nije da ih puno ima takvih), ali ima dužinu koja mu može pomoći u pravovremenom rotiranju i zatvaranju kada uhvati ritam obrane. Dakle, povrat ulaganja Bullsi mogu očekivati tek dogodine, a ove godine bi bili sasvim zadovoljni kada bi rookie barem zabijao korner tricu malo boljim postotkom - pogodio je tek 10 od 37 (27%), što je manje od ukupnog prosjeka za tricu koji također nije za hvaliti se (33%).

07. IMAN SHUMPERT (KNICKS)

IOR: 18

MIN: 1333

Mnogo je razloga zbog kojih su Knicksi na dnu, ali fokus se uglavnom vrti oko ozljeda ili ludosti Earla Smitha. Međutim, Woodsonova odluka da ukaže Shumpertu beskrajno povjerenje nije ništa manji problem - čovjek koji je onom jednom utakmicom protiv Indiane u playoffu imao postati novi ljubimac Gardena, još jednom je pokazao da je najveći problem njegovom izrastanju u kvalitetnog košarkaša taj što nema poziciju, a niti dovoljno zaokruženi talent da pokrije barem dio zahtjeva koje sa sobom donosi uloga combo-beka ili ozbiljnog swingmana. Iman nije kreator, nije stoper, a nije ni dovoljno dobar spot up šuter da opravda treću minutažu u momčadi iako mu se danas uloga svodi na stajanje po strani i čekanje rijetkih povratnih lopti. Obrana je posebna priča, igra dobar presing, ali čak i u potpunom nedostatku smisla u defanzivi Knicksa, njegova zbunjenost posebno se isticala, čak i pored jednog Bargnania.

08. ANTHONY TOLLIVER (BOBCATS)

IOR: 18

MIN: 901

Čovjek je solidan u roli povremene stretch opcije, ali, u nedostatku bočnih igrača nakon što su ozljede sredile Taylora i Kidd-Gilchrista, dobio je gomilu minuta na boku. To mu definitivno nije pomoglo obrambeno, ali je zato još više specijalizirao tricu - 80% šuteva su mu trojke i uz to ih pogađa s fenomenalnih 44%.

09. O.J. MAYO (BUCKS)

IOR: 19

MIN: 1129

Doveden da bude jedna od tri glavne opcije u još jednoj tipičnoj sezoni lova u mutnome u stilu Bucksa, Mayo se totalno srozao kao košarkaš - ne samo da je vrlo brzo digao ruke od sezone i pretvorio se u najgori oblik plaćenika koji igra od perimetra do perimetra bez da se oznoji, od nedavno je vlasnik i misterioznog oblika gripe koji ga je udaljio od momčadi koja će tijekom trade deadlinea očajnički pokušati pronaći kupca za čovjeka nekada smatranog najboljim igračem generacije i najboljim srednjoškolskim prospektom nakon LeBrona.

EAST WILD CARD

10. GARRETT TEMPLE (WIZARDS)

IOR: -22

MIN: 568

Zašto je dotični u ligi, to je misterij, navodno zbog znojenja u obrani i sposobnosti da jednako nebitno čuva obje vanjske pozicije, ali to da dobiva minute back-up playa pored Maynora prava je vijest - dvije godina nakon operacije križnih ligamenata jasno je kako čovjek doveden da bude prva zamjena Wallu nikada više neće ponoviti one igre iz prve sezone s Thunderom.

11. ALONZO GEE (CAVS)

IOR: -15

MIN: 628

Mike Brown je problematičan tip, ali mora mu se priznati da je za razliku od Byrona Scotta brzo shvatio kako nikako nije dobro kada ti igrač Geeovih kvaliteta dobiva gomilu prilika (u zadnje dvije sezone uvjerljivo prvi po ukupnim minutama). Mislim, dobar dio sezone radije je na trojci koristio Waitersa ili Dellavedovu, a Milesa da ne spominjem.

12. EARL CLARK (CAVS)

IOR: -12

MIN: 680

Da Brown nije savršen pak govori činjenica da je na startu sezone forsirao Clarka, ali i tu se relativno brzo uvjerio kako je šuter koji ne igra obranu bolji od igrača koji se trudi, ali niti može ikoga zaustaviti, a niti išta pogoditi (ovo je idealan opis i Geea i Clarka). Ako ništa drugo, Earl je još jedan podsjetnik zašto je Grant morao otići - nikada ne potpisuješ igrača na račun dvadesetak dobrih utakmica u dresu momčadi koja se raspada po šavovima, a pogotovo ne ako je prije toga cijelu karijeru bio nevidljiv.

12. KELLY OLYNYK (CELTICS)

IOR: -12

MIN: 785

Aingeov ljubimac je aktivan, voli trčati, timski je igrač i ne boji se napasti obruč. Problem je u tome što najveći dio sezone nije u stanju ništa zabiti izvan reketa iako je doveden kao stretch opcija jer fizikalijama i atleticizmom teško da može ostaviti traga u NBA. Možda samo treba vremena da se navikne na puno brži ritam kojim mora uzimati šuteve u NBA, a možda je jednostavno tek još jedno bijelo drvo.

14. WILL BYNUM (PISTONS)

IOR: -5

MIN: 564

Cheeksu se može prigovoriti svašta, ali ne i to što je Bynuma prikovao na klupu. Dumars je mogao pronaći i bolje rješenje od davanja novog ugovora istrošenom beku koji u karijeri tricu gađa ispod 30% i koji je uvijek više od razigravanja volio tražiti vlastiti šut.

RUBNI NO-STAR MATERIJAL

ALAN ANDERSON (NETS)

IOR: 21

Doveden da bude zamjena za Johnsona i Terrya, Anderson je u nizu ozljeda isplivao kao solidan ispušni ventil i ozbiljan član rotacije. Čemu može poslužiti samo kada zabija trice jednu za drugom - obzirom na godine i manjak pokretljivosti za beka, njegov utjecaj u ostalim fazama igre gotovo da i ne postoji.

KIRK HINRICH (BULLS)

IOR: 21

Veteran koji je već godinama pred raspadom izgleda odbrojava zadnje dane, s nikada gorom tricom (29%) teško može biti od koristi obzirom da nema ulaz, ali Thibo mu i dalje vjeruje zbog još uvijek kvalitetne role koju igra u obrani pa makar igrao s igračem manje u napadu.

ERSAN ILYASOVA (BUCKS)

IOR: 21

Malo ozljeda, malo klasično loš ulazak u sezonu zbog nepripremljenosti, malo očajna situacija u klubu - Ilyasova nikako da se oporavi od kriminalnog starta i užasnih šuterskih postotaka (nakon dvije sezone s tricom preko 40% koje su ga učinile jednom od atraktivnijih stretch opcija lige ove godine je na 29%).

RAYMOND FELTON (KNICKS)

IOR: 22

Kako igrati košarku s ovakvim bekovima? Knicksima treba šok terapija i ostanak Woodsona nakon all-star pauze stvarno neće imati previše smisla, ali, stvarno, zar je čovjek kriv što je Felton još jedno ljeto više vremene trošio tamaneći krafne nego trenirajući? Tako pada u vodu teorija da se Felton može fokusirati na košarku samo u New Yorku - čak ni igranje u omiljenom dresu ne znači ništa kada se spoje kurcobolja, ozljede i pritisak godina.

KENTAVIOUS CALDWELL-POPE (PISTONS)

IOR: 23

Još jedan rookie koji je bačen u vodu u prilično nezgodnoj situaciji u kojoj je teško mogao opravdati povjerenje. Ali, KCP barem ima utjehu u tome što je i ovom prilikom potvrdio da su brojke bile u pravu kada su u njemu vidjele bolji prospekt od McLemorea - za razliku od rookiea Kingsa, napad i obrana Pistonsa se ne raspadaju s njim na parketu, dobrim dijelom i zato što čovjek igra maksimalno jednostavno i ništa ne forsira, čuvajući se tako od nepotrebnih grešaka u ovoj fazi privikavanja.

MAURICE HARKLESS (MAGIC)

IOR: 23

Iako je popravio šut, Mo je izgubio gomilu minuta u odnosu na rookie sezonu zbog dovođenja Oladipa, igrača sličnih kvaliteta (atleticizam, atleticizam i atleticizam) biranog puno višim pickom. Zajedno funckioniraju solidno kao energetska bomba s klupe, ali ne u velikim dozama, a kako je tu i Afflalo, očito je da za mlado krilo Magica jednostavno nema previše prilike. Iako to ne znači da je neće biti više nakon all-star pauze - lani se otvorila slična rupa odlaskom Redicka i Harkless ju je popunio sasvim solidno, posebice energijom u obrani.

Filed under: bball 18 Comments
8Feb/1427

DOUBLE WHAMMY RANKINGS – WEEKS 14. & 15.

Posted by Gee_Spot

Dvostruki rankingsi ovaj put idu pošto se želim pozabaviti s NCAA idući tjedan (gomila utakmica čami na hard disku, a all-star pauza je idealna za pogledati ih), a, uz redovni no star izbor koji je također u pripremi, teško je ubaciti još jedan post. Tjedan nakon već se vraćamo normalnom ritmu uz neizbježno usmjeravanje energije i koncentracije prema trade deadlineu.

01. THUNDER

U sjeni sjajnih Durantovih partija, Westbrookovih iskakanja iz rotacije i rađanja klupe, pomalo nezapaženo prolazi činjenica kako je Thunder popravio najveće probleme u oba smjera. Pozabavimo se godinama najočitijima - skokom i osvojenim loptama u obrani, odnosno asistima i izgubljenim loptama u napadu.

Prije dvije sezone, na putu do prvog Finala, Thunder je bio momčad nošena valom sirovog talenta što je očito iz sljedećih podataka - hvatali su samo 72.1 posto raspoloživih skokova pod vlastitim košem (dovoljno za 23. mjesto), pretvarali su samo 13% protivničkih posjeda u izgubljene lopte (također dovoljno samo za 23. mjesto), imali su uvjerljivo najmanje asista u ligi (završili kao 30. što je bilo jasno naglašeno Durantovom, Hardenovom i Westbrookovom 1 na 5 igrom) i izgubili su najviše lopti u ligi (još jedno 30. mjesto).

Lani, prije nego su ostali bez Westbrooka u playoffu, već su se znatno popravili - popeli su se na 17. mjesto po postotku uhvaćenih obrambenih skokova, na 18. po broju protivničkih napada koje su pretvarali u mrtve posjede lopte, po asistima su došli na 23. mjesto, a po izgubljenim loptama na 27.

Bacimo sada pogled na učinke ove sezone - Durant i društvo su 9. po kontroli obrambenog skoka, 16. po ukradenim loptama, 12. po ukupnom broju asista i 24. po izgubljenim loptama. Dakle, očito je kako i dalje gube previše i ne osvajaju puno, ali to ionako kompenziraju kvalitetom u realizaciji i gomilom bacanja koje generiraju. Najvažniji je ovaj napredak u kontroli skoka jer je obrambeni skok ključno obilježje šampionskih momčadi, odnosno u asistima jer govori da se napad iz uglavnom izolacijskog pretvorio u puno organiziraniji i tečniji niz akcija koje uključuju i kretanje, a ne samo stajanje dok jedna od zvijezda pimpla loptu na vrhu perimetra.

Ovakav gotovo linearan napredak iz sezone u sezonu je fantastičan i jasno govori o važnosti dugoročnog plana, ali i o strpljenju potrebnom da se tako nešto izvede. Ukratko, nije samo Durant napredovao i odveo momčad na sljedeću razinu, Thunder je sazrio i kao momčad i pomogao Durantu da napravi iskorak u najboljoj maniri košarkaške sinergije u kojoj je teško razdvojiti individualno od grupnog. Kada dođe do takve kemije, onda znate da imate posla s kompletnom momčadi koja ima sve potrebno za odlazak do kraja, pitanje je samo hoće li im se sve posložiti već ove godine ili će morati još malo čekati.

02. PACERS

Pacersi su se neočekivano doveli u trenutni centar zbivanja na tržnici potpisom Andrewa Bynuma. Minimalan je to rizik obzirom na financije, sjajnu atmosferu u klubu na svim razinama, ali i činjenicu da su ga makli kao opciju Heatu, međutim logično je pitati se - čemu gnjavaža obzirom na sve bolju klupu i jasno definiranu podjelu minuta na poziciji (Hibbert i Mahinmi dijele rolu glavnog čovjeka obrane uz mrvice koje je na petici dobio dvojac Scola-West).

Stvar je pak poprilično jednostavna - iako Vogel redovno koristi 9 igrača, startere i 4 rezerve kojima se priključi ili George ili Stephenson, samo trojica od tih igrača s klupe opravdavaju povjerenje i ostavljaju dojam ozbiljnih rotacijskih čimbenika. Mahinmi je ispod potrebne razine koja bi opravdala ovakve minute, prije svega zbog apsolutne beskorisnosti u napadu gdje ostvaruju učinke kakve bi Pacersi dobili da umjesto njega na parket pošalju drvo ili tiranosaura.

Zbog toga je izgledno kako će, bez obzira na solidnu zaštitu reketa i općenitu obrambenu kvalitetu koju ovakva rotacije iskazuje, u eventualnom finalu Istoka i Finalu morati srezati rotaciju na 8 ljudi. Samo, igrati sa Scolom u sredini nikada nije dobra ideja i tu bi opet mogli upadati u rupe kao lani kada su u roli drugog centra koristili štetnu kombinaciju Hansbrougha i Mahinmia (jedan je bio smrt za obranu, drugi kuga za napad).

I tu na scenu stupa Bynum - iako se njegova pokretljivost ni pod razno ne može mjeriti s Mahinmievom, u ovih 20-ak utakmica s Cavsima pokazao je da može zatvoriti reket tijelom (plus je i što ima bolji postotak blokada od Francuza) i da može poslužiti u pozicionoj obrani koju Pacersi ionako preferiraju (Vogel za razliku od Browna sigurno od njega neće tražiti da iskače prema perimetru kako bi smetao u screen igri). Dakle, uspije li održati taj obrambeni balans, Bynum bi svojim talentom u napadu trebao biti napredak u odnosu na ovo što su imali do sada, još jedan plus koji bi, koliko god beznačajan se činio na prvi pogled, Indianu učinio još boljom momčadi.

Ali, problem je što se ovaj potez bazira isključivo na teoriji. Naime, Mahinmi je centar koji realizira s 42% iz igre (uz to je i jedan od onih ispaljivača cigli koji su iz nepoznatog razloga zaljubljeni u svoj šut s poludistance) i gubi svaku petu loptu koja mu dođe u ruke, a tu Bynumovih 42% iz igre i slična potreba za uzimanjem loših šuteva ne donose pretjeranu prednost. Istina, Bynum je u stanju primiti loptu u postu i ne izgubiti je u treptaju oka, što je za napad poput Indianinog koji muku muči s postotcima šuta itekako bitno (kada ne šutiraš baš najbolje, onda te svaki napad manje duplo boli), ali tu doslovno govorimo o minimalnim pomacima u napadu koje bi ionako vjerojatno anulirali obrambeni minusi.

Mahinmi je to što je, Bynum je pak do prije dvije godine bio najbolji post up strijelac lige. Davši mu ugovor, Bird se prije svega kladio na malu mogućnost da potonji opet dosegne barem dio nekadašnje veličine i tako sakrije najveći problem njihovog plana igre - strah od osobnih Hibbertu. Ne uspije li oklada i ostane li Bynum na onoj otužnoj razini iz Cavsa, neće biti previše razloga da dobije Mahinmieve minute.

Još jedna crtica o Pacersima - ovoga ljeta nisu šminkali samo roster, već i stručni štab, stoga bacimo pogled na eventualne promjene koje je donio McMillan. Prvo treba razlučiti očito - razlika između Shawa i McMillana vidljiva je već u tituli jer je trenutni trener Nuggetsa lani nosio titulu su-trenera, dok je ispred Natea naziv pomoćnika. To je što se tiče tehnikalija, pokušajmo uočiti promjene do kojih je dovele zamjena napadačkih koordinatora.

Prva i najočitija je nešto brža igra, točnije češće korištenje tranzicije koje samo po sebi pumpa broj posjeda - što se igre na postavljene napade tiče, Indiana i dalje ne žuri s realizacijom napada. I tu je McMillanov pečat očit, njegova filozofija se bazira upravo na kontroli ritma i lopte, točnije spoju potpunih krajnosti, dakle ili ćete iskoristiti kontru i završiti napad u 5 sekundi ili ćete vrtiti akciju i tražiti idealnu poziciju 24 sekunde.

Čak i usprkos nešto bržoj igri s više rizika (a rizik je definitivno kada imate Stephensona koji leti u kontru kad god može) ovogodišnji Pacersi su ostvarili mali napredak u kontroli lopte (s 27. mjesta su došli na 22.), ali ne dovoljan da zadovolje McMillana i to im i dalje ostaje najveći problem.

I ostale promjene uglavnom su vezane uz stil igre i trenutno ne donose preveliku razliku u učinku (Pacersi su lani bili 20. a ove godine su nakon solidnog početka i koketiranja s gornjom polovicom opet potonuli na 19. mjesto). Tako da imamo puno manje post up akcije (Shaw nije doslovno koristio trokut, ali je ugradio neke njegove elemente u unutar-van stil igre i definitivno je volio početi akciju preko Hibberta ili Westa ili je barem završiti spuštanjem lopte na blok) koju kompenzira puno više pick & roll igre i puno više catch & shoot akcija. Iako su obojica bili playmakeri, Shaw je preferirao igrati kroz visoke igrače, a McMillan kroz vanjske i ta razlika u dizajnu napada osjeti se i na ovogodišnjem izdanju Pacersa.

03. HEAT

Nakon onog nezgodnog niza gostovanja i tri poraza za redom Miami se smirio, s 8 pobjeda u 10 utakmica, ali obzirom da je jedan od poraza bilo ono gaženje od strane Oklahome, Spoelstra nije sjedio prekriženih ruku. U tri utakmice nakon toga glavna promjena je sve veće korištenje pravih centara - Bosh do ovog perioda nije odigrao više od nekoliko minuta na svojoj prirodnoj poziciji četvorke, posebice nije igrao u paru s Birdmanom, a nakon tri utakmice već pričamo o uzorku od 30 minuta po utakmici gdje centra igra Birdman uz malu pomoć Odena i nekih 15 do 20 minuta po večeri gdje Miami igra s klasičnom postavom s dva prava visoka. Ukratko, shvatili su da se na onaj način više nije moglo i da obrana, a posebice skok, trebaju mali poticaj.

Još jedan znak da im gori pod petam je i odustajanje od Wadeovog specijalnog režima - Wade je upravo odigrao tri utakmice za redom s prosjekom od 35 minuta po večeri.

A tu je i pitanje LeBronove obrane, točnije pristupa u defanzivi - u ove tri utakmice imao je 11 ukradenih, što je daleko najbolji učinak u tri utakmice za redom u bilo kojem dijelu sezone (drugi najbolji učinak u nizu bio mu je 8), a, vjerovali ili ne, ovo mu je ujedno bio i prvi put da je na nekoj utakmici ove sezone imao više od jedne blokade (općenito su mu sve šljakerske brojke u padu, ali je zato podigao realizatorske kako bi prikrio razliku u učinku - sve oči su na Wadeu i njegovim potrošenim koljenima, ali LBJ se majstorski čuva i produžuje si trajanje).

Sve ovo govori kako Miami ubacuje u brzinu više i kako će Heat prije svega trebati suditi na osnovu ovoga što će pokazati od sada pa do kraja sezone. A sve što je bilo potrebno za buđenje je da im Durant uputi izazov.

04. SPURS

Nakon što su izgubili 5 od 7 zbog desetkovane rotacije (startali su izvjesnog Jeffersa iz NBDL-a na bokovima samo da bi ga sutradan otpustili, što je valjda prvi put i za takvog lika kao što je Pop), ali prije svega brutalnog rasporeda (zaredali su im Portland, Oklahoma, Miami, Houston i žilavi Chicago, a znamo kako igraju protiv top konkurencije i kada su zdravi, kamoli u ovakvom izdanju), dobili su 3 od iduće 4 i, najvažnije, dobili su nazad Splittera i Greena. S tim da su ovu četvrtu protiv Netsa izgubili jer je Pop po običaju odmorio većinu startera, bez obzira na manjak Ginobilia i Leonarda koji su još tjednima udaljeni od povratka. Rano je za paniku, Spursi se još stignu oporaviti, ali i ovo je primjer kako splet nesretnih okolnosti u krivom trenutku (čitaj: pred sam početak playoffa, što su Spursi za dlaku izbjegli) može uzdrmati formu i onih najboljih i bitno odrediti rasplet sezone.

05. CLIPPERS

I dalje nema Paula, Redick se opet ozljedio, ali tu je Crawford da uskoči i posluži kao partner Blakeu u držanju kursa. U cijeloj situaciji, dok čekamo završni dio sezone da vidimo s kakvom će formom koja momčad u playoff, u slučaju Clippersa najzanimljivije je pratiti ove poteze s dovođenjem "pojačanja". Nakon Turkoglua, koji bi trebao pomoći pokriti dvije najveće rupe, rotaciju na boku, ali i pod košem, doveli su i Vujačića u tko zna kojoj po redu rošadi šestog beka. Iz ovih poteza očito je samo kako Doc ima glavnu riječ u dovođenju igrača, čovjek stvarno voli veterane s playoff iskustvom (i Hedo i Sale igrali su u popriličnom broju playoff bitaka s njegovim Celticsima). Neka druga korist ili plan se ne naziru u svemu ovome, a treći visoki i dalje je tražena roba iako Doc negira da ima potrebu za nekim takvim.

06. WARRIORS

Pozitivan trend je da obrana igra sve bolje i bolje, u zadnjih 6 utakmica samo su dva puta primili preko 90 koševa (i to 91 i 92) i to usprkos tome što je Bogut i dalje limitiran na 28 minuta po utakmici (što je dobra vijest za ostatak lige, jer da igra 35 minuta Warriorsi bi valjda imali obranu u rangu Pacersa). Nije stvar samo u tome da Iggy i Bogut odrađuju lavovski dio posla i pokrivaju većinu parketa, već odlično funkcioniraju kao momčad - njihovi visoki, a posebice centar, gotovo nikada ne izlaze iz blokova, što znači da nema preuzimanja na pick & rollu. Curry i Thompson nisu stoperi, ali se uvijek trude i prolaze kroz ili oko screenova, ostavljajući svom čovjeku tek šut s poludistance - iako više uopće ne igraju zonu već čovjeka, taj detalj je ostao isti. Dodaj tome i odličan defanzivni učinak klupe koja ima dužinu na svim pozicijama (i sada je još dobila O'Neala nazad, a uskoro možda i Ezelia) i jasno je zašto su Warriorsi ovako dobri defanzivno - zato što se nikada ne gase na tom dijelu parketa i onda uz to još imaju fenomenalnog centra u pozadini i igrača sposobnog zatvoriti perimetar na boku.

Negativan trend je pak sve veća ovisnost napada o Curryu. Ako Thompsonu ne ide šut i ako protivnik oduzme prostor Leeu u sredini, oni praktički nemaju rješenja. Osim klupe koja nije u stanju kreirati si ništa prema naprijed, veliki krivci su Bogut preko kojega danas više uopće ne možeš spustiti loptu u post jer su ogromni izgledi da je izgubi, odnosno Iggy koji se nakon ozljede potpuno pogubio u roli pick & roll playmakera i uopće primarnog razigravača (da ne govorim da mu pada i postotak s trice, što olakšava protivnicima zatvaranje ostalih opcija). Praktički, to znači da Warriorsi nemaju unutar-van igru i da sve uglavnom moraju započeti iz vana, ali i da usprkos svoj razigravačkoj kvaliteti ostatka rostera nemaju drugog poštenog playmakera iz driblinga koji će napasti sredinu. To stvara ogroman pritisak na Currya, posebice u 2 na 2 igri i tranziciji, što i dovodi do sve one gomile nepotrebno izgubljenih lopti koja je praktički najveći uteg njihovom napadu.

Dobra vijest je da im nije nužno potrebno nešto mijenjati na rosteru, već da ne bi bilo loše izgraditi nešto drugačiji sistem u napadu koji bi potencirao dobra strane rostera poput kretanja lopte i šuta, a minimalizirao loše poput manjka driblera ili napadača u postu (mislim, forsiranje Thompsona kao slashera ili Barnesa u postu nema smisla, to što Jackson vjeruje u njih ne znači da će odjednom obojica postati učinkoviti u tim aspektima igre i tu leži još jedan razlog zašto je napad slabiji nego bi trebao biti, zbog lošeg odabira opcija).

Obzirom da imaju dva ponajbolja tricaša lige, imaju osnovni preduvjet za tečni napad - gomilu prostora u sredini. Samo treba nekako naći načina to maksimalno koristiti, a jedan od uvjeta je i više Currya bez lopte, što bi značilo da moraju više u rotaciju uključiti Crawforda jer ove visoke bekovske linije s Iggyem ili Barnesom na dvojci ili Iggyem ili Thompsonom na jedinici u ovom trenutku ne pomažu. Definitivno treba držati oko na Jacksonu dok traži rješenja - coach Mark sjajno je stvorio karakter i izgradio kemiju, ali oni vas mogu odvesti do jedne razine, sada je potrebno nešto nalik na sistem da bi se napravio korak dalje.

07. BLAZERS

Još se drže iznad 70% učinka, ali nakon suluda dva početna mjeseca malo su se ohladili u napadu - iako su i dalje prvi učinkom sa 112.5 poena na 100 posjeda, šuterski su pali na 10. mjesto (Batum se smirio, a i Lillardu i Matthewsu padaju postotci trice iako su još uvijek preko 40%), što se osjeti i na količini trica koje ubacuju (s 11 po utakmici iz prosinca na 8 po tekmi u novoj godini). Dakle, teži raspored i utakmice protiv kvalitetnijih obrana učinile su svoje, ali ključno je primjetiti kako su Blazersi odgovorili na manjak prostora u napadu - povećanim brojem skokova, slobodnih bacanja i boljom obranom (odnosno onoliko dobrom koliko može biti bez presing na loptu i bez zaključanog reketa - i dalje su 20. po učinku na tom dijelu parketa). Ukratko, oslanjanjem na sve ono što čini ozbiljnog i zrelog izazivača, što je dobra vijest jer raspored nema namjeru postati išta lakši u tjednima pred njima.

08. ROCKETS

Siječanj je prvi mjesec ove sezone u kojem su protivnike držali ispod 100 koševa u prosjeku, a s Dwigthom na parketu praktički su bili najbolja obrana lige nakon Memphisa u istom tom periodu. To nam govori da su se uigrali i da je sve manje ispadanja u rotacijama, ali i da su odustali od taktike agresivnih izlazaka na pick igru koji su često ostavljali rupu iza Howardovih leđa (Dwight će i dalje bez problema preuzeti beka, ali samo ako to situacija nalaže, nikako po defaultu). U ovoj novoj, više zonskoj postavi, izgledaju puno solidnije, s Beverleyem na lopti, Dwightom u zadnjoj liniji i trojicom igrača uokolo s isključivo 1 na 1 zaduženjima.

Obrambene pomake, a posebice manje primljenih koševa, moglo bi se povezati i uz sve smireniji napad, Rocketsi su pali na 7. mjesto po ritmu i sve više napuštaju run and gun kako bi vrtili akciju kroz Howarda u postu. Za sada se to pokazuje dobrim, učinak ne pada usprkos manjku tranzicije, a plusevi su sve veći obrambeni angažman Howarda, ali i više energije u defanzivi koja ostaje vanjskim igračima obzirom da ne moraju više juriti glavom bez obzira prema naprijed baš u svakoj akciji.

Ukratko, polako sazrijevaju kao momčad i pronalaze identitet na parketu, a ne samo u teoriji kakvu je osmislio Morey.

09. SUNS

Navodno su aktivni u potrazi za pojačanjima - i dok su glasine o Gasolu brzo ugašene njegovom novom ozljedom (dodao bih srećom jer, iako bi npr. trade Okafora za Gasola imao smisla, izgleda da su Lakersi tražili i nekakav bonus u vidu picka ili mladog igrača što bi stvarno bilo nepotrebno u situaciji gdje praktički rentaš istrošenog veterana koji nije u stanju ostati mjesec dana u komadu), ne bi bilo zgorega dovesti jedno ili dva pojačanja na trojci i petici kako bi izdržali u playoff ritmu do kraja. Šteta jedino što im nikakav potez ne može pomoći u ovom gadnom nizu utakmica koji još traje - nakon poraza od Rocketsa, do all-stara ih čekaju utakmice protiv Heata i Warriorsa.

10. RAPTORS

Imaju 20-12 bez Gaya i drugi najteži raspored na Istoku iza sebe, što jasno poručuje da je usprkos povremenim zastojima njihov put prema trećem mjestu i dalje potpuno otvoren. U zadnje 32 utakmice sezone imaju samo 13 gostovanja i to uglavnom na Istoku, imaju sređenu rotaciju, sve boljeg centra, sve širu klupu i all-stara u DeRozanu - sezona iz snova postat će još bolja.

11. WOLVES

Pekova ozljeda popriličan je problem jer sada imaju samo dva igrača na koja se mogu osloniti svaku večer, a i to je upitno obzirom na Martinovu sve veću ovisnost o prostoru na perimetru (čovjek još uvijek solidno dolazi do slobodnih, ali zadnje tri sezone učinak s linije mu se doslovno prepolovio, nekada je bio u rangu Hardena) i Loveov ukočen vrat.

Gledajući ovaj roster čak i u idealnom izdanju u oči upadaju dva problema. Prvi je nedostatak raznovrsnosti kod udarnih opcija što dovodi do problema u organiziranju napada - Peković je fenomenalan realizator kada primi loptu u postu nakon picka, ali, iako sve više pokazuje da ima i solidan šut s poludistance, praktički od njega nema druge koristi osim u takvoj akciji. Rubio je poseban slučaj, ako ne sudjeluje u screen igri ili vuče kontru, on praktički nema uloge u napadu (Brewer je slična priča, ako ne trči od njega nema koristi jer nije pouzdana spot up opcija). Dakle, složiti učinkovit napad od ovakvih dijelova nikako nije lako, a posebice to nije lako kada na klupi nemate opcije s kojima možete kombinirati.

Drugi problem je to davanje ovlasti Adelmanu u slaganju rostera prilagođenom njegovoj viziji zbog čega su potrošili ogroman novac na Martina i Brewera što je očiti primjer kratkoročnog razmišljanja. I to kratkoročnog na kvadrat obzirom da su šanse da se Adelman zadrži duže od ove godine čak i ako ulove tu osmu poziciju minimalne, čovjek je još prošle godine htio u mirovinu put Oregona. Dakle, potrošili ste milijune i ostali bez prostora na capu kako bi doveli igrače za sistem čovjeku koji sutra neće biti tu - još jedan razlog zašto Wolvesi još dugo neće napraviti iskorak prema vrhu.

12. MAVS

Pobjedom nad Memphisom drže i dalje prednost u lovu na osmu poziciju, a u tome im je, osim ozljede Conleya, pomogla i sve bolja igra Harrisa i Wrighta koji su u kontekstu slabih igara Calderona i Dalemberta ne samo super zamjene, već praktički spasitelji sezone.

13. GRIZZLIES

Conleyeva ozljeda gadan je udarac u najnezgodnijem trenutku dok se bore za hvatanje priključka s Mavsima i Sunsima. Ne radi se o ničem ozbiljnom i Conleyev gležanj bi trebao biti spreman i prije all-star pauze, ali u međuvremenu su Grizliji bili prisiljeni koristiti Calathesa kao startera, a to znači da nisu imali nikakvih šansi protiv Thundera i Dallasa. Potpis Dariusa Morrisa kojemu je ovo već treći klub u NBA ove sezone neće previše pomoći, definitivno moraju pronaći beka sposobnog driblati bez da se pogodi u stopalo pa makar to značilo da se moraju odreći jednog od kvalitetnih visokih.

Ako ništa drugo, obrambena renesansa uzrokovana povratkom Gasola (koji je lani bio "samo" obrambeni MVP lige) i dovođenjem aktivnih bočnih igrača se nastavlja, imali su najbolju obranu u siječnju (i to bez Tonya Allena) i nastave li ovako do kraja godine bi mogli opravdati visoka očekivanja s početka godine (osobno sam ih smatrao prvim favoritom za titulu najbolje obrane lige).

14. WIZARDS

Briljantne pobjede nad Oklahomom, Warriorsima, Sunsima i Blazersima okrenule su sezonu, konačno su probili 50% učinka, ali, još važnije, dokazali su i sebi i drugima da su definitivno top 5 momčad na Istoku. Naravno, ne bi to bili Wizardsi da između ovih pobjeda nisu izgubili od Celticsa, Jazza i Cavsa. Odrastanje nikada nije lako, posebice ne s očevima (ili maćehama) poput Wittmana i Grunfelda.

15. HAWKS

Iza njih je jedan miran period u kojem su dobili sve što su morali, isto tako izgubivši od boljih. U idućih mjesec dana čeka ih težak raspored s puno gostovanja (10 od 14 utakmica na strani) i čak 5 back to back datuma što bi značilo da će vjerojatno pasti ispod 50% (negativan score nisu imali od početka prosinca). Ali, ne izgube li potpuno tlo pod nogama, završnica sezone je dovoljno mekana da vrate sve izgubljeno i potvrde se kao playoff momčad.

16. NUGGETS

Ionako male šanse Denvera da izbore playoff u situaciji u kojoj ti 50-50 učinak definitivno neće biti dovoljan, postale su još manje gubitkom Natea Robinsona. Čovjeku je tako sjajan niz od tri sezone tijekom kojih je bio jedan od najboljih combo bekova s klupe u ligi prekinut pucanjem ligamenata koljena, što ujedno vjerojatno znači i kraj jedne karijere pune uspona i padova - obzirom na težinu ozljede i 30 godina na leđima, šanse da ikada više gledamo Nate Robinson show nisu prevelike. Ali, zato imamo ovo za vječnost.

17. PELICANS

Imaju 7-2 u zadnjih 9 utakmica s Davisom u postavi, bez obzira na gubitak Holidaya, toplo-hladno partije Gordona i načetog Evansa koji više ne igra nego igra. Osim Davisa, najzaslužniji za ovaj odličan rezultat su centri, odnosno odluka da Ajinca starta na petici i da sve minute na poziciji nakon njega idu Stiemsmi i Witheyu. Ovo teško da je troglavo centarsko čudovište, ali sva trojica su u stanju patrolirati reketom na 15-ak minuta, što je po prvi put ove sezone njihovu inače očajnu obranu učinilo iznadprosječnom (istina, imali su i lagan raspored, ali od uvođenja nove rotacije s teškim peticama primili su preko 100 samo 2 puta u 11 utakmica).

Ono što je najvažnije je da se u tom periodu napad nije potpuno raspao iako većinu utakmice igraju tri na pet u ofenzivi zbog limita Aminua i centara - tu na scenu stupa Davis koji je do sada puno ubojitiji bio s Andersonom kada je imao raširen reket nego pored nekog drveta, ali u ovom nizu i to se promijenilo, Davis je preuzeo odgovornost i igra više minuta, zabija 23 koša uz 11 skokova, 2 asista i skoro 5 blokada, što znači da je povećao produkciju u svakom pogledu iako mu je kontekst znatno teži. To je super vijest za Pelicanse koji su obzirom na ozljede drugog i trećeg igrača već trebali otpasti iz playoff trke, ali jednostavno ne odustaju (to je također dobra vijest i za Sixerse).

18. KINGS

Malone je protiv Toronta konačno dao šansu niskoj postavi s Gayom i Cousinsom kao parom visokih nakon što je odbijao koristiti takvu postavu u prvih 25 utakmica Rudyeva boravka u Sacramentu. Opet, iako 4-5 pick & roll između Gaya i Cousinsa izgleda sjajno (definitivno bolje od kombinacije Griffin-Jordan koju isto imamo prilike vidjeti u zadnje vrijeme), loša stvar je očajan učinak bekova bez kojega neće biti prostora za značajniji napadački napredak. Također, vanjska linija u sastavu Thomas-Fredette-McLemore definitivno ne može udovoljiti obrambenim zahtjevima trenera, ali, ako ništa drugo, Malone je barem odlučio kombinirati i igrati se s postavama što je u ovom trenutku definitivno poželjnije od tvrdoglavog jahanja klasičnih postava s Thompsonom ili Grayom.

19. BULLS

2-3 na turneji po Zapadu ne zvuče loše, ali porazi od Kingsa, Pelicansa i Warriorsa definitivno nisu dobro izgledali (protiv Davisa i Cousinsa nisu uspjeli ubaciti preko 80, a protiv Kingsa su ujedno gađali 28% iz igre). Uglavnom, nakon ovakvog niza učvrstili su poziciju na dnu napadačkog učinka uz Sixerse i Buckse.

20. NETS

Kidd polako odustaje od recepta igranja s 9 igrača koji dobivaju između 20 i 30 minuta, protiv Indiane je jahao startere na standardni NBA način, ali to mu nije pomoglo izbjeći 4 poraza u zadnjih 6 utakmica. Dva su doduše bila s jednim poenom razlike, ali obzirom na sreću koju su imali u ranijem periodu kada su na sličan način u zadnjim sekundama dobili 4 utakmice, nemaju se pravo žaliti obzirom da se radi o tipičnom primjeru poravnavanju postotaka koji su nekada protiv, a nekada za vas.

Veći su problem brutalni porazi od Thundera i Pistonsa koji su ukazali na dva glavna problema - prvi je taj što Deron čak ni napucan inekcijama više nije u stanju kreirati većinu napada, a drugi je što bez Kirilenkove aktivnosti u obrani nisu u stanju čuvati vlastiti koš ni pod razno. Obzirom da je Garnett na drastičnom režimu odmora i da Kirilenku leđa očito ne dopuštaju ozbiljnije priključenje rotaciji, obrana bi se mogla pokazati kao glavni problem u pokušaju da prežive pritisak Bobcatsa, Knicksa i Pistonsa u borbi ove četiri momčadi za zadnje dvije playoff pozicije.

21. KNICKS

Da je ovo najbolja Carmelova sezona u karijeri pokazuju tri podatka. Prvi su definitivno skokovi - čovjek koji je u prosjeku na 10.3 uhvaćenih raspoloživih skokova dok je na parketu, sada je skočio na 13.4 što mu je apsolutno najbolji rezultat. Drugi su izgubljene lopte - s prosjeka od 11.2 pao je na 8.5 na 100 napada što su smiješne brojke za nekoga tko toliko igra 1 na 5 i samo dodatno pokazuju koliko je nazaustavljiv kao strijelac. Treći su blokade - skok sa 1 na 1.6 možda se ne čini prevelikim, ali jasno ukazuje da je Melo sazrio kao igrač i da se trudi voditi primjerom, ne samo statistikom. I dok je tako, Knicksi imaju šanse za playoffom bez obzira ne glupe poraze koje i dalje redovno doživljavaju.

22. BOBCATS

Povratkom Kidd-Gilchrista obrana se opet stabilizira, što samo još jednom potvrđuje da je nakon petice sposobne čuvati obruč najveći plus u obrani kada imate dva velika swingmana sposobna čuvati sredinu od ulaza s perimetra, ali i istovremeno braniti šut iz vana i pomagati u udvajanjima u postu. Dovoljan je i jedan, a dva kao u slučaju Bobcatsa su čisti luksuz, a to brojke i dokazuju - s njima dvojicom u postavi (MKG + Henderson), Bobcatsi primaju ispod poena po napadu, u svim ostalim bitnijim postavama u kojima je samo jedan od njih na parketu primaju preko poena.

23. PISTONS

Statistika s početka sezone im još daje šansu i jasno govori da u ovoj momčadi ima potencijala, ali obzirom da su u zadnjih mjesec dana najgora momčad lige uz Buckse, pitanje je koliko je preokret realan čak i ako tsunami pohara upravu koja tvrdoglavu održava status quo (što je i razumljivo, jer su svojim potezima i doveli do ovakvog stanja). Smith je ove sezone ispalio 173 trice i pogodio njih 40, što je uvjerljivo najgori rezultat u povijesti obzirom na potrošnju, a Jennings ima nevjerojatnih 10 utakmica u kojima je šutirao ispod 30% iz igre. Ako postoji u nekom rječniku fraza izraz "upucati sam sebe u nogu", slika pored bi trebao biti njihov logo.

Najbolje od svega, Cheeksov veliki pokušaj preokreta je zamjena rookiea Popea u petorci Singlerom i rezanje rotacije na način da praktički Stuckey ulazi u igru umjesto jednog od tri visoka. Ukratko, samo novi pokušaji krpanja nečega što je očito pokvareno i što zahtijeva potpuniju reparaturu od ovakvog pristupa u kojem se očito više vodi računa o masiranju ega nego o rezultatima.

24. CELTICS

Da mi je netko rekao da će Celticsi do kraja sezone imati novi niz od tri pobjede rekao bih mu da je lud, ali i to se dogodilo - raspored im je donio Magic, Sixerse i Kingse, a Stevens i ekipa su to iskoristili i to čak usprkos tome što je Rondo na limitu minuta (propustio susret sa Sacramentom). Istina, treba imati sreće da ti se poklopi ovakav raspored (plus su Kingsi zaigrali bez Gaya), ali očito je kako u ovoj momčadi ima dovoljno karaktera i kako će lov na lutrijske loptice biti otežan sa svim ovim šljakerima i veteranima uokolo, koliko god limitirani bili.

25. LAKERS

Nek vas ne zavara sjajna Gasolova igra u siječnju, double-double prosjek uz niz stvarno na papiru briljantnih partija dovoljni su da natjeraju na razmišljanje kako je Pau ipak atraktivan potencijal za ljetnu tržnicu, možda i za trade deadline. Ali, jedan mjesec dobre košarke ne može maskirati stalne probleme s ozljedama, uostalom i ovaj niz prekinut je novim problemima sa zadnjom ložom, probleme koji na sav glas viču da ovo tijelo s 33 godine ne može izdržati ritam NBA košarke potreban da bi nosio epitet ozbiljne opcije vrijedne više od midlevela. I ne zaboravimo da su tijekom ove Gasolove prezentacije Lakersi ostvarili 3-12 uz uvjerljivo najgoru obranu u ligi - primali su 111.1 koševa na 100 posjeda, što je gori učinak od ovih 109.8 s koliko je Jazz prikovan na zadnje mjesto. Drugim riječima, od one Rambisove postavke obrane i čuvanja obruča s početka sezone nije ostalo ništa, dobrim dijelom i zato jer je Pau dobio većinu minuta u sredini na račun puno aktivnijeg i korisnijeg Hilla. Zanimljivo, novi niz pobjeda Lakersa poklopio se upravo s njegovom ozljedom - istina, nije teško dobiti Cavse i Sixerse ovoga svijeta, ali puno je lakše tako nešto ostvariti kada imate visokog sposobnog rotirati se na vrijeme umjesto mumije.

26. CAVS

Grant je konačno dobio nogu, potpuno zasluženo zbog gomile lutrijskih pickova koji se nisu materijalizirali u ništa konkretno i gomile nepotrebnih ugovora ovoga ljeta koji im nisu ni najmanje pomogli. Ali, to je tek početak, jer za izgraditi ozbiljnu franšizu trebat će stvoriti kulturu odgovornosti (nju je bilo nemoguće ostvariti u kontekstu GM-a koji je od iste bježao istovremeno forsirajući razmišljanje izvan okvira kojim je opravdava svaki svoj potez, u principu dokazavši da je tanka granica između vizionara i budalaša - ovaj prvi nekonvencionalnim potezima stvara novu vrijednost, ovaj drugi obično misli da je ovaj prvi dok ga teret rezultata ne okarakterizira kao ono što stvarno jeste).

Uz to, pitanje je koliko je moguće graditi ozbiljan identitet s ovakvim vlasnikom i ovim trenerom (zašto su vratili Browna nakon što su ga već jednom otpustili ostat će vječni misterij, poznato je da je Brown dobio otkaz kako bi se dalo prostora Jamesu da izabere vlastitog trenera u slučaju da je ostao u Clevelandu, ali da li ga je Gilbert doveo kako bi pokazao da je napravio krivu odluku i kako bi na još jedan način insinuirao da je James krivac za takav potez, naime on je siiigurno želio ostaviti velikog obrambenog gurua prije nego ga je razmažena zvijezda natjerala da izabere drugi put, ili je pak Grant odlučio dati šansu svom starom prijatelju iz studentskih dana koji je dobio nogu prije nego je ovaj zasjeo na položaj GM-a, ne znam, ali koji god razlog da su imali nije bio racionalan i to nikako nije dobro).

Istina, Clippersi sasvim fino funkcioniraju sa Sterlingom kao vlasnikom, ali da bi anulirali takav loš utjecaj morali su dovesti takve lidere kakvi su CP3 i Griffin, a onda još i masno platiti Riversa. Plus Sterling nije spreman trošiti kao Gilbert da bi pod svaku cijenu dobio naslov (takav mentalni sklop uništio je i onu generaciju Jamesa, a izgleda da je stao na put i ovoj, stalno gomilanje talenta iz vana bez unutarnjeg razvoja jednostavno ne vodi ničemu, posebice kada je talent kojega dovodite sa strane nedovoljno dobar i preskup). Sličan put se ne nazire u bližoj budućnosti Clevelanda jer Irving fascinira nezrelošću koliko i igrom, a još jednog oslonca nema nigdje na vidiku. Naravno, Gilbert je preveliki egoist da bi priznao poraz i za razliku od braće Maloof ima previše novca da bi tek tako odustao od svoje igračke, što znači da će Brown vjerojatno biti taj koji će biti žrtvovan ove ili iduće sezone.

Obzirom na težinu situacije koju su samo naglasile Dengove izjave o problemima na treningu i nedostatku ikakve hijerarhije unutar franšize (stalno curanje informacija iz svlačionice jasno govori da je ovaj roster trenutno sve osim momčadi) i sve otvoreniji rat između Browna i Irvinga koji je kulminirao sjedanjem potonjeg na klupu u utakmici protiv Lakersa, lov na playoff ostaje san i sukladno tome trebalo bi se fokusirati na pronalaženje novog GM-a i novi visoki draft izbor (nema tih rana koje potencijal kombinacije Embiid-Irving neće izliječiti).

Naravno, to bi značilo da su Cavsi konačno spremni na odricanje od Varejaoa, možda i Waitersa koji očito nije kompatibilan s Irvingom, a, zašto ne, i Denga u nekom novom tradeu. Ostati na Grantovom putu i samo zamijeniti jednog nesposobnog birokrata drugim ovaj put neće biti dovoljno.

Kao što neće biti dovoljna ni nova startna postava s Jackom uz Irvinga - iako je tako nešto Brown odavno trebao isprobati jer Irvingu treba čovjek koji ga može staviti u spot up situacije (to je uloga koju su lani u Scottovom sistemu igrali mnogi, između ostalih i Luke Walton). Samo, to neće riješiti najveći problem ove momčadi - nedostatak kreacije. Sve i da Irving popravi učinkovitost, to neće sakriti činjenicu da Cavsi na rosteru do dolaska Denga nisu imali poštenu sporednu opciju, kao i da je njihov par visokih nekompatibilan. Varejao je solidan u pick igri i čak zna razigrati iz posta, ali nije igrač kroz kojega možeš vrtiti napade. U nedostatku opcija Brown je kao rješenje vidio Thompsona koji nema ni šut ni IQ za igrati značajniju ulogu u napadu, ali je svejedno dobivao previše prilike. Sastojaka danas ima, ali posložiti sve kako treba u zadnjoj trećini sezone i to u ovakvoj atmosferi nemoguć je zadatak i za puno veće napadačke stručnjake od Browna.

I dok je nesumnjivo napravljena gomila krivih koraka u slaganju igre prema naprijed, puno veći problem danas predstavlja obrana koja je pod Brownom trebala postati relevantna. Neko vrijeme Cavsi su se kretali oko prosjeka, što je bio znatan napredak u odnosu na grozne partije pod Scottom, ali ozljeda Varejaoa i nedostatak kemije unutar ekipe opet su ih vratili unazad, smjestivši ih još jednom u donju trećinu.

Uglavnom, u ovom trenutku samo 5 momčadi su pripadnici donje trećine po učinku u napadu i obrani, Jazz, Lakersi, Bucksi i Sixersi. Cleveland je peta momčad - iako nije trebao pripadati ovoj kremi, s 24. učinkom napada i 24. učinkom obrane, Cleveland je s razlogom tu gdje je, u području "izuzetne" lutrijske kvalitete.

27. JAZZ

Favors ima problema s kukom zbog kojih je propustio 4 od zadnjih 6 utakmica, što je dovelo do 4 poraza Jazza s ukupnim minusom od 50 koševa (ove dvije koje je igrao, Jazz je dobio). Ove sezone bez Favorsa imaju 0-6, usporedbe radi bez Haywarda su na 2-3, a bez Burkea na 1-13 (15-19 s njim kao startnim playom). Naravno, sve ovo ne znači previše na ovako sitnom uzorku i u ovakvom kontekstu, ali zaključak bi bio otprilike ovakav - bez Favorsa nemaju šanse jer ostaju i bez ono malo obrane što je inače igraju, bez Burkea pak nemaju NBA napad.

28. MAGIC

Malo su živnuli povratkom Vučevića, bez njega su ove sezone na 2-16, a u 34 utakmice s njim na parketu imaju score 13-21. To je glavni razlog zašto imaju 3-3 u zadnjih 6 utakmica, a mali poticaj im je dalo i okretanje visokoj petorci s Harrisom na trojci uz Davisa i Vučevića. Kako ni Oladipo ni Harkless nisu šuteri, njegovo prisustvo na parketu nije minus u odnosu na ono što su navikli, a plus je definitivno solidna obrana na perimetru i prije svega visina i masu koju donosi u petorku obzirom da je Oladipo usprkos energiji i spretnosti ipak perolaka kategorija koju bi u ovom nizu utakmica George i Durant uništili u postu.

29. SIXERS

Iskopaju pobjedu svakih 5-6 utakmica, ali je pad u svakom pogledu očit. Čak je i MCW, iako ključan u svim pobjedama (zadnje 4 dobili su s 2, 3, 4 i 2 poena) zbog presinga i slash & kick igre, naišao na rookie zid, a posebice su se raspali Turner i Hawes koji su nakon odličnih početaka opet pali na svoje standardne razine igrača s klupe.

30. BUCKS

Koliko je ova momčad izvan vremena i prostora, najbolje govori podatak da im je Nick Calathes kao starter ubacio 22 poena. A obrana je navodno bolji dio momčadi - napad ne može zabiti ništa čak ni usprkos novoj stretch postavi koju je izmislio Drew, s dva playa, Knightom i Woltersom, dva tricaša, Middletonom i Ilyasovom, i Sandersom u sredini s dovoljno prostora da čak i on može nešto ubaciti u koš. Antetokounmpo dobiva minute, ali ona postava s njim na dvojci u startnoj roli bila je nešto najgore što su ove sezone koristili - ubacivali su samo 0.76 poena po napadu što je daleko najgori rezultat koji je ove sezone ostvarila neka petorka u 50 ili više minuta valjda u svim profesionalnim i amaterskim košarkaškim ligama na planeti (malo pretjerujem, ali usporedbe radi, ona grozna postava Warriorsa sa svih 5 rezervi - Douglas, Bazemore, Barnes, Green, Speights - u svoje vrijeme, koje je hvala Bogu prošlu, ostvarivala je 0.94 poena po napadu).

Filed under: bball 27 Comments
4Feb/1422

THE REAL ALL-STARS 2014.

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za post koji se piše sam od sebe, izbor 12 najboljih igrača u svakoj konferenciji po IOR učinku aka još jednom pokušaju valorizacije individualnog doprinosa kolektivnom uspjehu.

U odnosu na lani, Zapad ima još više igrača koji su prešišali 100 bodova (sjetite se, imaginarna granica između elite i ostalih) zbog prelaska Aldridgea i Currya u viši rang, odnosno zbog kvantnih skokova Davisa i Cousinsa, ali su i ostali bez Kobea koji praktički preskače sezonu i bez Dwighta koji je, to nakon tri sezone slabijih partija možemo definitivno tvrditi, završio na granici prve opcije i druge banane kako bi na njoj ostao.

Istok pak i dalje pati od nedostatka rasnih prvih opcija, praktički je samo George uskočio na mjesto Wadea kako bi se pridružio na vrhu Jamesa i Anthonyu, ali u odnosu na lani primjetna je nešto veća gustoća u razredu ispod njih zbog iskoraka Hibberta, Walla i Lowrya, odnosno preseljenja Jeffersona i Millsapa na Istok. Dobro, pad učinka zbog razno raznih razloga Ronda, Chandlera, Smitha, Piercea i Denga baca sjenu na cijelu priču, ali, hej, treba zadržati malo optimizma obzirom na stanje u kakvom se trenutno nalazi slabija konferencija.

Krenimo odmah s bitnim, uz osvrt na svakog tko je to zaslužio plus neizbježne usporedbe s rosterom koji će u stvarnosti nastupiti na all-star utakmici.

WEST

1. KEVIN DURANT, IOR 174

2. CHRIS PAUL, IOR 142

3. KEVIN LOVE, IOR 133

4. JAMES HARDEN, IOR 118

5. ANTHONY DAVIS, IOR 113

I imamo i prvu petorku.

Durantov skok je fantastičan, ali ne i neočekivan ako pozorno pratite gotovo školski napredak koji čovjek ima iz sezone u sezonu. Ostane li na ovoj razini do kraja sezone, bit će vlasnik drugog najvećeg IOR-a u ove tri godine koliko ga računam (najveći je lanjskih LeBronovih 178 bodova) i, što je najluđe, obzirom na to da ima tek 25 godina, nije isključeno da će u iduće dvije-tri sezone napraviti još jedan iskorak u kvaliteti igre. Što u principu znači da mu nedostaje tek prsten ili dva kako bi i službeno mogli reći da upravo gledamo dvije od tri najbolje trojke koje su ikada kročile na NBA parkete (treća je naravno Bird i ono što mi je u cijeloj priči zanimljivo je ne samo all-round kvaliteta i igra u oba smjera koja im je zajednička, nego i sposobnost da igraju i na boku i pod košem, praktički nisu trojke već više 3.5 igrači, što je samo dokaz da je polivalentnost izuzetna vrlina u ovom sportu).

Paul je imao svoju klasičnu uber-učinkovitu sezonu do ozljede, potvrdivši da je još uvijek za klasu iznad svakog drugog playmakera u ligi, uključujući i Stepha koji je osvojio srca fanova suludim šuterskim partijama. Ipak, Paul je još uvijek puno učinkovitiji igrač u ulazima (češće je na liniji slobodnih za 13% u odnosu na ukupan omjer potrošenih lopti), a najveća razlika vidljiva je u omjeru asista i izgubljenih gdje je Paul i dalje klasa za sebe u odnosu na Curryev ipak ispodprosječan rezultat za elitnog playa. Također, Steph igra 3 minute više i troši 5% napada više kada je na parketu, a rezultat toga je 5 poena viška u prosjeku. Kada bi prilagodili Paulovu minutažu, ta razlika bi pala na 3.5 poena, a kada bi Paul uzimao 30% napada umjesto 25%, govorili bi o samo 1.5 poena prednost Currya iako ovaj poteže 4.5 trice više po utakmici. Ukratko, CP3 ostaje jedan od rijetkih igrača koji bi da hoće mogli predvoditi ligu u barem 3 statističke kategorije.

Loveove brojke su nenormalno dobre, a ovaj iskorak možemo pripisati još većoj količini trica, nevjerojatnoj šuterskoj i skakačkoj učinkovitosti i prije svega povećanom broju akcija koje završavaju njegovim asistima. Love je danas doslovno Minnesota, one man team, a pogled na učinak ostalih govori da bi bez njega ovo bila sigurna lutrijska momčad (imaju samo četiri startera od čega je jedan bek koji nije u stanju gađati 40% iz igre, zatim je tu Brewer koji igra važniju rolu nego što bi trebao i kao šlag na kraju dolazi potpuni izostanak klupe). Ono što je najfascinantnije je da Loveov učinak ogromnim dijelom proizlazi iz napada zbog slabašnih obrambenih učinaka, dakle teza kako bi bio igrač u rangu Jamesa ili Duranta kada bi igrao u oba smjera definitivno se može izreći.

Harden je na svojoj standardnoj razini usprkos problemima sa ozljedama dobar dio sezone (i potpunim izostankom obrambenih bodova u njenom većem dijelu), a Davis je praktički kao i Love - one man team, samo što umjesto tricama vrijednost donosi stop akcijama (razmislite o tome, prosječna NBA momčad ima oko 94 posjeda lopte u utakmici, a Davis će ih ostaviti bez 10% njih samo svojom pokretljivošću i energijom). Što će tek biti od njega kada bude igrao u sistemu u kojem će se za njega vrtiti akcije umjesto u ovom u kojem još uvijek većinu vremena služi kao smetlar, pokušajte sami zamisliti (već sada se ne srami potrošiti svaki četvrti napad, što je dobar znak).

Uglavnom, treba li uopće naglasiti koliko je blesavo ne staviti momka među 12 i to na all-staru koji se održava u njegovom gradu? Nije teško shvatiti narativ, treneri uz to što moraju voditi računa o koncepciji momčadi uvijek daju prednost veteranima i barem na Zapadu nisu napravili značajniji propust, ali svojim očima sam gledao barem 5 utakmica u kojima je Davis doslovno sam-samcat uništio protivnika igrom u oba smjera, stvarajući razliku tom kombinacijom dominacije u reketima koju ne možete stići osim ako niste ozbiljna momčad koja se bori za playoff i imate potrebnu dubinu. Ako to nije obilježje game changera, onda ne znam što jeste, a to bi ujedno trebao biti i opis all-star igrača.

6. STEPHEN CURRY, IOR 112

Naravno, sve ono maloprije spomenuto iz pasusa o Paulu služi i kao odraz Curryeve veličine - nakon što je lani statistički bio na rubu all-star izbora (trinaesti), ali i definitivno bolji izbor od suigrača Leea koji je priliku dobio po defaultu jer netko mora biti nagrađen za neočekivan uspjeh momčadi, Steph je iz playoffa prenio ovu novu ulogu franšiznog igrača s povećanim volumenom lopti i agresivnijom igrom iz driblinga, skočivši u rang napadačkih opcija oko kojih možete posložiti šampionske momčadi.

7. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 108

Aldridge je definitivno dobio poticaj zbog sjajne igre cijele petorke i partnerstva s Lopezom koje mu je olakšalo dolaženje do skokova (daleko najbolji učinci u karijeri), ali ujedno je povećao i odgovornost u napadu (još više razigrava i troši još više lopti) ne izgubivši na poslovičnoj učinkovitosti. Ukratko, čovjek je sazrio, na Blazersima ili nekom drugom je sada da u idućih 4-5 godina oko njega poslože roster koji može otići do kraja.

8. BLAKE GRIFFIN, IOR 106

Blake još jednom igra svoju već klasičnu all-round sezonu, s tim da pod Docom dobiva više šansi u pick igri i spot up situacijama nego u postu. Učinci su slični, ali rad na igri licem košu definitivno bi trebao donijeti kvalitetu više u budućnosti.

9. DEMARCUS COUSINS, IOR 100

Cousins je preko noći praktički postao Griffin, samo veći i zbog toga potencijalno sposobniji sijati paniku i u obrani. Čovjek je srezao loše šuteve, pretvorio se u šljakera koji stalno napada sredinu i uz sve to pokazuje znakove volje za napredovanjem u obrani, a to znači da bi dogodine vrlo lako mogao biti najbolji all-round visoki na Zapadu, samim time i ligi, nakon Davisa.

Ovih 9 su nedodirljivi, čak i nakon što im pročešljamo narative. S tim da bih izbor zaokružio sljedećom trojicom koja također malo odskaču od iduće skupine, a to su Goran, Dirk i Dwight.

10. GORAN DRAGIĆ, IOR 97

10. DIRK NOWITZKI, IOR 97

12. DWIGHT HOWARD, IOR 96

Dragićeva eksplozija je fenomenalan primjer koliko se određena vještina u pravom sistemu može pretvoriti u napadačku opciju oko koje se može izgraditi pobjednički identitet. Dragić je sjajan, ali Dragić je isto tako rezultat momčadi koja apsolutno radi za njega i trenera koji ga nikada ne stavlja u loše situacije. Kad god može Dragić će povući kontru, ali, ako situacija nije idealna, usporit će igru, vrtit će pick & roll ili dati loptu i krenuti u potragu za idealnom spot up situacijom. Ako ga obrane odluče udvajati i postvetiti mu dodatnu pažnju, Sunsi će odmah napasti u sredini, gledajući samo tko u datom trenutku ima prednost, bio to Plumlee, Frye ili Markieff u postu ili ako je Green na nižem igraču u post će gurnuti njega (nevjerojatno je da itko spušta loptu Plumleeu u 1 na 1 situaciji, ali to je Hornacekova filozofija, vjeruj u igrače i njihovu sposobnost da mogu koristiti višak prostora iako to oni nisu u stanju opravdati, dakle nije toliko bitno to što će Plumlee baciti loptu u bunar koliko je bitno razviti instinkt igranja na pravi način, do the right thing u svakom trenutku). Koliko god i ovaj rezultat potvrdio da je Dragićeva sezona nešto posebno, nije on odveo Sunse tu gdje jesu koliko su oni odveli njega, zato ako mene pitate ignoriranje njegovog fantastičnog učinka i nije bitno – Phoenix Sunsi su stotinu puta važniji, smisleniji i jednostavno bolji od nekakvog revijalnog all-star rostera skrpanog po tko zna kakvom ključu.

Dirk je i dalje Dirk, s manje obrambenih i skakačkih kvaliteta, ali i sa slabijim partnerom nego ga ima npr. jedan LaMarcus.

Dwight i Rocketsi se pak još uvijek navikavaju jedni na druge, McHale još nije siguran treba li trčati ili spuštati loptu u post, odnosno kratki su za jednog igrača koji može pomoći Howardu pod košem, ali ono što je najvažnije je da Howard izgleda kao netko sposoban opravdati svoj ugovor. Dwight nikada nije bio Shaq koji nosi sve pred sobom i zbog toga napadački treba sistem izgrađen oko pick & rolla kako bi dao maksimum, ali kako Rocketsi za tim nemaju potrebe, njegova rola na tom djelu parketa bit će ona sporedne opcije. Obrambeno, također je jasno da nema onu eksplozivnost s kojom je stizao zatvoriti istovremeno i perimetar i reket, ali ono što ima je i dalje elitna kombinacija sposobnosti izlazaka i 1 na 1 guranja u sredini, što znači da se oko njega i dalje može posložiti šampionska obrana u sistemu po izboru. Jedina razlika u odnosu na dane u Orlandu je što će mu u tome trebati pomoć još 4 suigrača jer više ne može sam.

I to je idealnih 12. Prvi ispod crte su:

MIKE CONLEY, IOR 94

SERGE IBAKA, IOR 92

MANU GINOBILI, IOR 91

NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 88

Svi oni su ispred Parkera i Lillarda, all-star igrača koji su dobili poziv jer je netko iz San Antonia morao biti pozvan zbog scorea, odnosno jer je trebao još netko iz Blazersa da bi objasnili njihov iskorak (nisu mogli pozvati cijelu petorku iako je to jedino pošteno, Lillard ne bi mogao imati ovako dobru sezonu bez Wesa, Nicka i Robina, plus njegov izbor dodatno naglašava fascinaciju mainstreama koševima za pobjedu sa zvukom sirene, kao da 47 minuta prije toga imaju manju vrijednost).

TONY PARKER, IOR 86

DAMIAN LILLARD, IOR 78

KOBE BRYANT, IOR 46

Kobe nema što raditi na ovakvoj utakmici jer uopće nije igrao, ovaj izračun je za period dok je bio na parketu i obzirom na uzorak ne govori ništa, osim što ukazuje na pad koji ga čeka u zadnjih nekoliko godina karijere.

EAST

1. LEBRON JAMES, IOR 165

2. CARMELO ANTHONY, IOR 118

3. PAUL GEORGE, IOR 117

Ova trojka strši iznad ostatka, James je na svojim klasičnim Jamesovskim visinama koje nam se više ne čine svemirske zahvaljujući Durantovoj eksploziji, Melo igra sezonu karijere u svakom pogledu, a George je naglo odrastao kako bi Pacerse pretvorio u ozbiljnijeg izazivača od lani.

4. BROOK LOPEZ, IOR 100

Uopće nema sumnje da bi Brook na ovakvom Istoku održao vrhunsku formu da je u stanju ostati u komadu. Ovako, uzorak je malen, naravno da ne može nastupiti na all-staru zbog ozljede i nije sramota što ga se uopće ne spominje. Ali, navodim ga čisto da vidimo koliko je ionako talentom tanka konferencija izgubila njegovom ozljedom, čovjek je praktički izrastao u najbolju klasičnu post up peticu u ligi.

5. DWYANE WADE, IOR 99

Ozljede, česte pauze, gubitak eksplozivnosti i nesposobnost igranja na istoj razini od utakmice do utakmice - sve su to simptomi bolesti zvane starost, bolesti koja ne štedi nikoga, pa tako ni čovjeka koji je do jučer imao argumente za smatrati se top 5 igračem u ligi. Ne više, neki mlađi su sazreli, neki mladi su eksplodirali i svijet se samo tako okrenuo i ostavio Dwyanea na mjestu. Još uvijek je to dobro, ali jebiga, nije nadmoćno, barem ne u dovoljno redovnim količinama.

6. KYLE LOWRY, IOR 90

Lijepo od trenera da su izabrali barem jednog igrača Raptorsa, ali, nažalost, odlučili su se za krivoga. Lowry je motor koji pokreće Toronto, čovjek je konačno uspio izbjeći upadanje u klasične rupe (problemi u svlačionici, ozljede) i izgurati sezonu do kritične all-star točke nakon što je već par puta bio na najboljem putu samo da bi se raspao nakon par mjeseci. Može li ponoviti ovako nešto još tri-četiri godine za redom? Talent je tu, iako se ne bih kladio zbog povijesti bolesti.

6. ROY HIBBERT, IOR 90

Obrambeni igrač godine koji je titulu osvojio valjda već u prosincu.

8. AL HORFORD, IOR 88

8. CHRIS BOSH, IOR 88

Dvije rasne četvorke koje glume petice, u nekim drugim ulogama ostvarili bi možda i veće učinke (posebice Bosh), ali što je tu je, definitivno su krema Istoka. S tim da opravdani izostanak Horforda otvara još jedno mjesto u ovom našem izboru zbog čega ćemo odbrojavati do 14.

10. JOHN WALL, IOR 87

10. JOAKIM NOAH, IOR 87

10. DAVID WEST, IOR 87

Na Westu se pomalo osjeća zub vremena, također i sve veća oslonjenost na Georgea, ali jedna stvar se nije promijenila - kada Pacersima treba koš po cijenu života, njegov post up je još uvijek prva opcija. Dakle, George je najbolji igrač Indiane, ali najvažniji je još uvijek čika David. Noah je krenuo u sezonu u svom stilu, polako, rastafara, ali je zato uhvatio formu i rasturio u siječnju, vrativši se na lani dosegnutu all-star razinu igre, a Wall je konačno isplivao kao najbolji play na Istoku dugoročno gledano (doduše, u tome mu je pomoglo srozavanje Irvinga koji je prošle godine u ovo doba bio na sličnom učinku).

13. AL JEFFERSON, IOR 86

14. LANCE STEPHENSON, IOR 84

Kao što smo rekli, ako već Brook i Horford nisu dostupni, imamo dva wild carda i njih dobivaju Big Al i Lance. Gdje god se našao, Jefferson odrađuje svoj posao dok god ima dovoljno lopti u postu i tu konstantu treba cijeniti, pa makar rezultirala s tek 2 playoffa u 10 godina karijere.

Stephenson je pak ljepilo Pacersa, čovjek koji all-round igrom i krpanjem rupa omogućuje lakši život svima oko sebe (da ne govorim da ovakvim iskorakom njega i Georgea prednost Heata na bokovima postaje sve manja, što je i najvažnije), ali, istovremeno sve te kvalitetne opcije uokolo olakšavaju život i njemu. Mislim, nije problem izgledati kao sjajan obrambeni igrač dok si uglavnom zauzet čuvanjem slabije protivničke opcije na boku dok onu glavnu čuva George (a da ne govorim da još iza leđa imaš Hibberta, pa ti ni krivo donesena odluka uglavnom neće predstavljati mrlju na rezimeu), isto kao što nije problem biti učinkovit u napadu dok god biraš šuteve i uglavnom završavaš kontre (Stephensonovih 19% potrošnje su uvjerljivo najmanji postotak kod svih spomenutih imena u današnjem postu, manji čak od jednog Ibake koje još ne zna napasti iz driblinga ili post up situacije, a kada uzmeš da su uglavnom nabijeni na račun gomile minuta koju provede s drugom postavom i da su još niži kada igra u startnoj petorci, sve skupa ukazuje da je Lance četvrta opcija u momčadi, igrač zadatka, a takvi ipak ne bi trebali nositi epitet all-stara). Čak je i njegov kreatorski napredak prije svega vezan uz potrebu da se Hilla stavi u što više spot up situacija u kojima je bolji realizator od njega nego uz neku pretjeranu kvalitetu Stephensona kao playmakera.

Opet, kada toliko doprinosite momčadi s najboljim scoreom u ligi na toliko razina, logično je da ćete imati i dobru statistiku. Samim time je i logično da ćete okruženi ovakvom kramom od konkurencije za čije probleme je dobrim dijelom kriv nedostatak talenta isplivati kao potencijalni all-star. Ali, svaka momčad koja razmišlja o tome da mu ovo ljeto ponudi ugovor treba dobro razmisliti o svemu ovome navedenom prije nego se odluči za cifru koju će ponuditi jer, u nekoj manje idealnoj sredini, Lance bi definitivno bio manje idealan suigrač.

Prvi ispod crte:

PAUL MILLSAP, IOR 83

Konstatno dobar, čak i bolji nego ikada zbog poboljšanja u obrani i sve većeg šuterskog dometa.

Igrači izabrani na all-star koji nisu dio ove top klase:

DEMAR DEROZAN, IOR 79

KYRIE IRVING, IOR 71

JOE JOHNSON, IOR 64

DeRozanov izbor se može tolerirati, njegov učinak je taman na all-star granici i obzirom da igra sve bolje iz tjedna u tjedan od odlaska Gaya do kraja sezone vjerojatno će i biti potvrđen kao kvalitetna druga banana. Irving ima pedigre i jedna loša sezona može mu se tolerirati, posebice obzirom na očajan kontekst u kojem se nalazi, a na kraju krajeva birali su ga navijači. Kvragu, Istok je toliko tanak da se može razumjeti i to što su treneri posegnuli za Johnsonom (iako je Stephenson očito logičniji izbor) u nedostatku swingmana isto kao što su lani posegnuli za Holidayem u nedostatku playeva. Plus, Joe je veteran koji pristojno stari, uz to i višestruki all-star koji iza sebe ima dobar mjesec s nizom atraktivnih clutch trenutaka (a vidjeli smo na primjeru Lillarda da to itekako pali, treneri očito nemaju vremena za ništa više osim pogledati sažetke tu i tamo).

Ali, izostanak Lowrya, Dragića i Cousinsa (Davis će svoju pozivnicu vjerojatno dobiti kao zamjena za Kobea) samo dokazuje da titula all-star nema dubljeg značaja i da se u nju ne možemo pouzdati jednoga dana kada se budemo pokušavali sjetiti tko je stvarno obilježio sezonu 13/14.

I za kraj, dužnost da vode konferencije trebali bi dobiti ljudi pod čijom rukom su momčadi napravile najveći iskorak, a ne samo oni koji imaju tu sreću sjediti na čelu potencijalnih šampionskih rostera. Dakle, Zapad vodi Jeff Hornacek uz pomoć Terrya Stottsa zaduženog za napad (zanimljivo, ova titula mu je pripala i prošle godine iako Blazersi nisu bili ni izdaleka ovako atraktivan izbor), a Istok pak pripada, kome drugome, Franku Vogelu (obrana) i Eriku Spoelstri (napad).

Filed under: bball 22 Comments