ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Mar/147

MAD DIARY, DAY EIGHT

Posted by Gee_Spot

Je li moguće da se povijest ponavlja i da je Shabazz stvarno novi Kemba? Pa, izvjesno je da gledamo nešto slično jer samouvjerenost kojom su Huskiesi ušli u utakmicu protiv Spartansa stvarno imponira. Rastrčani i raspucani izbezumili su Izzovu momčad u prvih deset minuta, nakon čega je Michigan State posezao i za zonom ne bi li nekako spriječio ulaze Napiera i Boatrighta, odnosno energiju u postu Danielsa. Bolja obrana i usporavanje ritma su pomogli, kao i kontrola lopte – imali su čak 4 izgubljene u prvih 5 minuta, uglavnom zbog toga što nisu bili u stanju igrati brzinom koju je nametao UConn. Najviše je pak pomoglo buđenje Harrisa koji ulazima i šutom iz vana utakmicu dovodi u egal uz pomoć dvije trice Paynea.

U nastavku obojica kreću tamo gdje su stali, trpaju iz vana i grade prvu ozbiljniju prednost za Spartanse, ali onda stvar u svoje ruke uzima Shabazz – tricama i ulazima ne samo da anulira 9 poena prednost već počinje novu seriju koja nakon Boatrightove trice iznosi +10 (ako računate, napravili su 26-7 u deset minuta, točnije više su zabili od 24. do 34. minute nego u 23 minute prije). Spartansi su opet upali u brži ritam igre, opet su im počele ispadati lopte i opet su bili bez ideja.

Praktički, čini se kako je šuterska uspješnost uspavala Paynea i Harrisa, uopće nisu napadali sredinu za razliku od raspoloženog bekovskog dvojca protivnika (Shabazz je zabivši 9 od 9 slobodnih sam ubacio više od cijele momčadi Spartansa koji su stavili 7 od 8). I na trenutak je izgledalo da im neće ni trebati više, Harris je opet zabio tricu, još jednu je dodao i Valentine (sinoć 3 od 3 uz standardno odličan posao u obrani i organizaciji igre), Payne je čak zabio nešto u postu, počeli su dolaziti na liniju i samo tako su (opet uz pomoć povremene zone) došli na razliku od jednog posjeda lopte, ali onda Appling faulira Napiera na šutu za tri i utakmica je gotova (combo bek Spartansa cijeli turnir igra izvan forme, ozljeda je očito ostavila traga i ova bezvezna reakcija samo je potvrdila loš dojam, sreća je samo što je rezervni play Trice bio spreman odraditi dobar dio minuta i sakriti njegovu nemoć).

Bila je ovo Shabazzova večer, on je odradio svoje do kraja (između ostalog zabio je i ta sva tri bacanja), a Harris i Payne su promašili svoje skok-šuteve. U utakmici koju su obilježile serije koševa isprekidane energičnom obranom Huskiesi su imali MVP-a u Shabazzu, ali i jednostavno više energije. Kada su u završnici Daniels i Boatright ostali bez zraka i ideja, borbenošću je ogroman posao odradio Giffey. Spartansi pak cijelu večer nisu pokazali takvu želju, nedostajala je energičnija partija Dawsona, Harris i Payne previše su tražili lagodna rješenja poput šuta umjesto da rade u sredini, što se na kraju i osvetilo. Shabazz na drugoj strani nije tražio ništa, samo bi uzeo.

Michigan čak nije uspio ni ostvariti prednost u skoku i praktički ih je šut za tri držao u igri cijelu večer (što je UConnu i odgovaralo, iako nisu igrali zonu, preuzimanjima i udvajanjem očito su natjerali Spartanse da izbjegavaju igru unutar perimetra). Na kraju su sa šutom i poginuli, iako svakako treba još jednom istaknuti manjak inspiracije kod udarnih igrača (Payne je u ovoj utakmici morao biti mismatch kao do sada i puno više miksati unutar-van akcije) i gomilu neforsiranih grešaka koje su Napieru i društvu omogućile desetak posjeda viška što je previše za nadoknaditi kada nisi u stanju barem zagospodariti reketom.

Sve što treba znati o Kentuckyu imali smo prilike vidjeti kod prve izmjene na utakmici – kako nije bilo Cauley-Steina zbog ozljede zgloba, ulogu trećeg visokog preuzeo je Marcus Lee, još jedan brucoš, još jedan top 25 igrač generacije, koji je u povećanoj roli zakucavao i skakao kao da to radi cijelu sezonu (odigrao samo minutu do sada u turniru iako bi igrač takvih fizikalija i atleticizma u bilo kojem drugom programu bio ključan sastojak). Nevjerojatno, ali svi kao da su čekali turnir da se prezentiraju u najboljem svjetlu. Young je opet bio dobar, točnije učinkovit, a to je bilo dovoljno da ih ostavi u egalu iako dva udarna igrača u ovom nizu pobjeda, Aarron Harrison i Randle, nisu bili previše raspoloženi u prvih 20 minuta (Harrison nije mogao zabiti ništa, a Randle je bio pod kontrolom, svaka čast Robinsonu koji je usprkos manjku mase odlično držao Randlea 1 na 1 u obrambenoj formaciji u kojoj je uvijek najvažnije nakrcati reket tijelima kako bi protivniku ostavio što manje prostora za dolazak do obruča).

Michigan je utakmicu rano okrenuo u svom smjeru, igralo se sporo, bez gubljenja lopte i bez faula, dakle bez laganih poena, a u tom nadigravanju učinkovitost njihovog napada imala je itekakvu šansu protiv čistog talenta Wildcatsa – kada imaš četiri igrača sposobna stvoriti višak driblingom na perimetru, onda previše statična obrana nema svrhu, jedan od njih će uvijek naći načina kreirati nešto. Stauskas je bio posebice raspoložen, i šuterski i kao pokretač, što je također bilo bitno – svaka momčad koja je došla ovako daleko ima svog MVP-a, a utakmicu ranije Michigan State je ispao upravo jer je njihov (Payne) odigrao slabije od protivničkog (Napier). Da ne spominjem koliko su Wilbekin i Kaminsky dominirali u svojim partijama. Ovdje pak nije bilo dvojbe da je Stauskas bio najbolji igrač u prvih 20 minuta.

Uglavnom, Wildcastsi su morali bitno ubrzati igru i puno više iskoristiti slabosti nepostavljene obrane Wolverinesa ako su mislili okrenuti smjer zbivanja, ukratko utakmicu su iz domene finese morali pretvoriti u sirovu bitku. U nastavku su to i pokušali, agresivnije su zaigrali Randle i oba Harrisona, ali Michigan se uredno održavao u egalu šutem iz vana i održavanjem ritma koji im odgovara (Beilein je na trenutak posegnuo za postavom s dva visoka i zonom, ali većih znakova panike nije bilo). Međutim, agresivniji Kentucky uspio se u završnici nametnuti kroz visinsku prednost (Calipari je opet zaigrao na kartu ultra visoke petorke s Poyhtresom umjesto Younga) i jednostavno bolju igru dva igrača koja su i najzaslužnija što su tu gdje jesu – Randle je nosio sve pred sobom u sredini, kupeći skokove u napadu dok igrači Michigana još nisu ni pomišljali ići na skok, a Harrison šuter je zabio ključne trice. Tako su u završnici uvijek imali malu prednost, dovoljnu da im ostane zadnji napad iz kojega je Harrison opet zabio tricu i riješio stvar kao da je to nešto najlakše na svijetu (takva samouvjerenost koja je produkt dominacije u srednjoškolskoj konkurenciji zna biti i problem kada igrač nije svjestan svojih mana, ali u turniru se pokazala kao najveći plus igrača Kentuckya).

Michigan teško da je mogao odigrati bolju utakmicu, dobili su produkciju od svih igrača rotacije u skladu s njihovim prosjecima, izgubili su samo 7 lopti, odlično su se držali u skoku usprkos manjku tijela, zabijali su učinkovito i nisu dozvolili protivniku lagane poene ni s linije ni iz kontre, ali nije bilo dovoljno. Kentucky se izvukao na račun dubine talenta, ali i srčanosti kakvu su očito pronašli u pravom trenutku – cijelu sezonu su bili skup pojedinaca, da bi onda kada je najvažnije postali momčad i tu treba skinuti kapu Calipariju koji nije dizao ruke od ovog projekta bez obzira koliko se na trenutke činio promašenim. S tim da je, ako se vratimo na tezu o važnosti individualne kvalitete, možda najvažniji faktor bio taj što su u završnici Aaron Harrison i Randle nadigrali Stauskasa koji je izgubio par lopti u kritičnim trenutcima i uz to nije mogao staviti nijednu tricu u drugom poluvremenu (tu se vidio i nedostatak boljeg playa, Stauskas i LeVert su odlično odrađivali posao razigravača, ali da su imali boljeg beka pored sebe od brucoša Waltona bili bi još opasniji kao sekundarne opcije). Da je upala barem jedna trica i da je izgubio barem loptu manje, vrlo vjerojatno bi Wolverinesi bili ti koji bi slavili na kraju. S tim da je besmisleno čovjeka kriviti za išta, on je nosio ovu momčad i odradio svoj posao najbolje što je mogao, ali protiv momčadi koja ima tri puta više NBA potencijala to na kraju nije bilo dovoljno.

Filed under: bball 7 Comments
30Mar/147

MAD DIARY, DAY SEVEN

Posted by Gee_Spot

Wisconsin je imao problema napadački u startu, protiv dužine i zatvorenog reketa Arizone teško su dolazili do prilika, ali su usprkos svemu ubacili dovoljno za ostati u blizini. Tarczewski je istjerao Kaminskog iz reketa, na što je ovaj uzvratio ubacivanjem trica (Frank možda nije pokretan kao braća Plumlee ili Zeller, ali njegova kompletna igra u napadu definitivno bi jednog dana trebala biti faktor u NBA), a odličnu individualnu partiju odigrao je i Jackson – kad bi obrana Arizone oduzela sve druge opcije, on bi nekako našao put do sredine i zabio.

Međutim, problem Badgersa u prvih 20 minuta nije bio samo u tome što su bili manje efikasni u napadu, to je protiv najbolje NCAA obrane bilo i za očekivati, već što nisu pokazivali sposobnost da mogu dodatno usporiti Wildcatse prema naprijed. Naravno, Gordon i društvo ispalili su svoju kvotu cigli koje dolaze po defaultu, ali istovremeno su preko Tarczewskog u postu i preko Johnsonovih ulaza imali učinkovite opcije u postavljenim akcijama. Također, koliko god se trudili kontrolirati loptu i ritam, Badgersi su dozvolili više tranzicije i trke (od kojih Arizona živi) nego su trebali.

U nastavku Ryan radi bitnu preinaku, smanjuje pritisak na perimetru i povlači igrače prema zadnjoj liniji oko boxa, zatvarajući tako prostor bekovima Arizone za ulaz, ali i olakšavajući udvajanje Tarczewskog čiju masu Kaminsky sam nije mogao držati pod kontrolom. Wisconsin tako ubrzo dolazi čak i do prvog vodstva na utakmici uz pomoć par trica jer su Wildcatsi tim potezom protivničke obrane postali ovisni o tome koliko će poena izvući iz tranzicije i koliko će ubrzati ritam, ali i o tome kako će Johnson i McConnell reagirati na puno više prostora za šut s perimetra.

I začudo, oba beka su odmah zabila trice vrativši minimalnu prednost Arizoni, usput opet otvorivši sredinu što će se pokazati ključnim jer će upravo preko Gordonovog i Hollis-Jeffersonovog atleticizma oko reketa održati egal i izvući produžetak. Wisconsin je uz spori ritam u koji je utakmica ušla i koji im je potpuno odgovarao imao čak i šut za pobjedu, ali morali su se zadovoljiti s dodatnih 5 minuta iako su Kaminsky i Jackson u završnici nastavili predstavljati izazov obrnuvši uloge, centar je bio na perimetru i zabijao trice, a bek je ulazio u sredinu i tjerao obranu na reakcije. Odlična igra Kaminskog na perimetru izbacila je centra Arizone iz igre, Tarczewski ga nije mogao pratiti izvan reketa, tako da je peticu Badgersa preuzeo Gordon, a to je pak olakšalo Franku da uđe u sredinu, kupi skokove u napadu, zabije poneki zicer na obruču i iznuđuje slobodna.

I to se pokazalo presudnim – onog trena kada je utakmica iz obrambene bitke fokus prebacila na napad, Arizona se našla u ulozi autsajdera, za briljantnu partiju Kaminskog nije bilo rješenja, a istovremeno Wildcatsi tijekom 40 minuta jednostavno nisu našli dovoljno rješenja prema naprijed na koje su se mogli osloniti. Iako razlika od 1 poen i totalna neizvjesnost u završnici ukazuju da je ovo moglo otići u oba smjera, dalje ipak ide svestranija momčad (uz muda Jacksona i mismatch koji je predstavljao Kaminsky treba istaknuti i tihu, ali svestranu partiju Dekkera).

U drugoj utakmici Florida je odradila posao protiv Daytona, njihova obrana oduzela je prostor u sredini (krilni centar Oliver oko kojega se vrti najveći dio akcija praktički je zabio samo trice, dakle od pokretača se pretvorio u sporednu stretch opciju – koliko god dobro odradio taj posao, bez njega u sredini Flyersi nisu ista momčad, a čovjek sinoć nije imao ni asista ni skoka u napadu ni koša iz reketa) i potpuno uštopala najvažnijeg šutera Siberta (nula poena).

Wilbekin je opet bio motor svega, Frazier je zabio svoju kvotu šuteva, a Young zakucao ono što je morao i već nakon 20 minuta utakmica je bila gotova. U nastavku Dayton se skok-šutom pokušava vratiti u utakmicu, kao junak se nametnuo swingman Pierre koji je zabio 14 poena, ali Wilbekin je svaki put našao načina ugasiti nadu nekim odličnim potezom, bilo ulazom u sredinu ili tricom. Rutinska pobjeda favorita da rutinskija ne može biti.

Filed under: bball 7 Comments
29Mar/140

MAD DIARY, DAY SIX

Posted by Gee_Spot

Otvaranje iz snova za UConn, Napier paljbom iz vana odmah gradi prednost koja će se pokazati dovoljnom do kraja. Odlično igra i Boatright, oba beka Huskiesa nemaju problema kreirati priliku sebi ili suigraču protiv obrane koja nema ni žestine ni visine (unutarnja linija UConna, inače kronični problem, sinoć je definitivno i skakački i defanzivno bila dominantna). S druge strane, Iowa State nailazi na ogroman pritisak, stalnim preuzimanjem na perimetru i udvajanjima u sredini UConn im je maksimalno otežao život. Jednostavno, bez Nianga napad Cyclonesa nije ni približno tečan kao što smo navikli, dosta toga ovisi o individualnom nadahnuću Kanea i Ejima kojima Napier i Daniels stalno pušu za vrat (i u isto vrijeme ih nadigraju prema naprijed). Olie je bio svjestan da je ključ utakmice uštopati dva glavna pokretača i sve je bazirao na tome, što je otvorilo vrata za Hoguea da gomila poene. Ali, svi njegovi ubačaji su bili šminka, kao i razlika od samo 5 koševa na kraju - Shabazz i društvo su ovo prelomili početkom drugog poluvremena, tako da ni pokušaji Iowa Statea u završnici da se očajničkim presingom i fauliranjem vrate u utakmicu nisu bili dovoljni, razlika izgrađena u prvih 35 minuta bila je prevelika, kao što je i UCoon bio prevelik mismatch u ovom kontekstu ozljede najboljeg visokog igrača, bitnog tricaša i ključnog playmakera.

Tennessee je pokušavao uspostaviti igru kroz sredinu i Stokesa, ali Michigan je stalnim miksanjem obrana i jednostavno angažiranošću odlično parirao mišićima protivnika, kontrolirajući reket i skok. S druge strane zabijali su skok-šut za skok-šutom, Stauskasu koji je nastavio s odličnim partijama pridružili su se i ostali i nakon prvih 20 minuta činilo se kako Tenneesse nema rješenja ni u obrani ni u napadu. U nastavku Wolverinesi i dalje zabijaju skok-šuteve, ali nestaje intenziteta u obrani, Volsi strpljivom unutar-van igrom dolaze do laganih poena u sredini – bekovi im nisu zabili ništa iz vana, ali su ulazima održavali minus na podnošljivoj razini. Ipak, iako razlika na kraju pokazuje minus od samo jednog posjeda lopte, činjenica je da je Michigan i u zadnjih 5 minuta, kada je očito bio slabija momčad, zabijao sasvim dovoljno da održi ranije stečenu prednost i izbjegne pretjeranu dramu u zadnjim minutama.

I ako su ove dvije utakmice u neku ruku bile izvjesne zbog načina na koji su pobjednici izgradili ranu prednost koja im je pomogla izdržati do kraja, preostale dvije donijele su dramu do zadnje sekunde u pravoj maniri March Madnessa.

Louisville je dobro otvorio utakmicu, razigrani Smith je ulazima i šutem iz vana držao napad podmazanim, a Harrell i Hancock su bili raspoloženi za odraditi svoj dio posla od samog početka (skakanje i šutiranje). Međutim, Kentucky je opet dobio odličnu partiju od svojih vanjskih igrača, braća Harrison i Young su zabijali, ali, protiv Cardinalsa još važnije, kontrolirali loptu i tempo, ne dozvolivši Pitinovoj družini da se ozbiljnije odvoji. Dapače, nakon što se istopilo početnih desetak poena prednosti Cardinalsa i nakon što su Johnson i Randle zagospodarili u sredini osudivši Smitha i društvo samo na šut iz vana (Randle je opet bio odličan, u njemu sve manje vidim Thomasa Robinsona, a sve više Antonia McDyessa, ali Johnson je bio još bolji, u turniru izgleda kao najbolji centar generacije nakon Embiida), Kentucky je odjednom izgledao kao bolja i kompletnija momčad. Egal se održavao do nekih 7 minuta prije kraja kada je Hancock u svom stilu serijom ubačaja utakmicu odveo u smjeru Louisvillea (10 poena za redom), ali ovaj put je tih par minuta inspiracije došlo prerano. Kentucky je stisnuo u obrani, zagospodarili su pod košem gdje se praktički kao treći visoki Randleu i Johnsonu priključio Poythress (momak je cijelu sezonu proveo u sjeni, kao igrač druge godine ispao je iz rotacije jer je Young bolji šuter, ali sinoć je njegova sirova snaga bila presudna u pravom trenutku iako je šansu u završnih 5 minuta dobio zbog Youngovih osobnih).

Cardinalsi jednostavno nisu mogli ni braniti ni napasti ovakvu unutarnju liniju, posebice ne u zadnjih par minuta kada su ostali bez Harrella, praktički jedinog visokog vrijednog spomena. Aaron Harrison, onaj što je više dvojka, je uz pomoć Randlea rutinski priveo stvar kraju jer bez Harrella obrana Louisvillea nije mogla braniti ništa, posebice ne pick igru ovakvih atleta, brucoši su zabili sve što su morali i tako dobili Cardinalse u nečemu u čemu su ovi mislili da su nenadmašni, infarktnim završnicama. Kentucky je ionako tijekom turnira igrao na višoj razini, a Louisvilleu se osvetila ovisnost o trenutku inspiracije Smitha i Hancocka, koji protiv atletski i fizički dominantnije konkurencije nije bio izvediv. I Calipari je samo tako još jednom dokazao da se recept gomilanja vrhunskog talenta itekako isplati, bez obzira što su neki čistunci samo čekali da ispadne u prvom krugu kako bi ga optužili za izdaju NCAA košarke (zanimljivo kako veteranske momčadi poput Iowa Statea i Tenneessea nisu uspjeli okrenuti utakmice nakon velikog minusa, a Kentucky usprkos neiskustvu jeste - to vam govori sve što trebate znati o važnosti talenta čak i na ovoj razini igranja košarke). Ako ste još među onim nojevima koji nisu primjetili, Calipari je već promijenio sveučilišnu igru (pogledajte samo lakoću kojom Krzyzewski i Self pristaju na one and done igrače u svojim programima), a, hvala Sili, sve glasnije priče o novčanoj kompenzaciji igrača, novim limitima godišta za ulazak u NBA i jačanje NBDL-a kao potencijalne konkurencije u otimanju talenta, promijenit će je još i više i to definitivno na bolje.

Utakmica između MSU-a i Virginie imala je sličan tok kao treća, Spartansi su odlično ušli u susret zabivši gomilu skok-šuteva, ali Virginia je lagano naštimala obranu pojačavši pritisak na perimetru dok su istovremeno šuterski proradili Harris i Brogdon. Držali su se tako u egalu do 5 minuta prije kraja, u utakmici najboljih obrana večeri u kojima se reket čuvao po cijenu života, dok Payne nije ubacio u brzinu više (a već je igrao na MVP levelu), i to u oba smjera. Njegovi skokovi, blokade, pasovi, ulazi, trice i opća dominacija na par minuta bili su dovoljni za izgradnju nove prednost koju Cavaliersi više nisu mogli stići. Usprkos upornim partijama dva ponajbolja igrača jednostavno nisu dobili dovoljno od ostatka momčadi, posebice unutarnje linije (drveni centar Tobey je u 10-ak minuta napravio više nego udarni visoki Mitchell preko kojega su i Payne i Dawson prelako zabijali) dok su na drugoj strani Payneu pravovremenu podršku pružila barem još dvojica - spomenuti Dawson je stalnim kretanjem koristio višak prostor koji nastaje fokusom obrana na Harrisa i Paynea da nizom zicera i napadačkih skokova trpa pod košem usprkos manjku centimetara (ali ne i mišića, po masi je definitivno stvoren igrati četvorku na ovoj razini iako je prve dvije sezone proveo na boku kao trojka), a Harris je razigravao i igrao obranu kad već nije mogao doći do otvorenog šuta veći dio večeri zbog viših Harrisa i Andersona, dok je prirodni matchup Brogdon odmarao na šljakeru Valentineu.

Filed under: bball No Comments
28Mar/140

MAD DIARY, DAY FIVE

Posted by Gee_Spot

Iznenađujuće lepršava utakmica između Daytona i Stanforda na startu, od dvije ekipe koje igraju precizno i polako nije se očekivalo toliko trke i brzih šuteva. A posebice se nije očekivalo da ti šutevi upadaju takvim postotkom, ali očito su obje momčadi imale jasan plan igre. Dayton je tranzicijom i odličnim šutem iz vana parirao visini i dominaciji u reketu Stanforda što je već polovinom prvog dijela počelo davati rezultate, a do kraja poluvremena prednost Flyersa već je bila očita i rezultatski i u odnosima na parketu. Iako su Nastić i Powell odradili svoje pod košem s 32 poena ukupno, odluka Daytona da se fokusira na obranu perimetra bez obzira što su povremeno gubili bitku u sredini bila je ključna.

Tijekom cijele večeri Stanford nije imao raspoloženog beka, osim povremenih bljeskova Randlea koji je do kraja prikupio 21 poen nisu imali dovoljnu širinu, dok je Dayton s druge strane imao gomilu raspoloženih opcija. Prije svega sjajnog šutera Siberta koji je bio zadužen zabiti skok-šut svaki put kada je trebalo. Odlična realizacija iz vana natjerala je Stanford da često napušta zonu i prelazi u 1 na 1 formaciju, ali ni to im nije pomoglo, Flyersi imaju više kvalitetnih pojedinaca kojima je dodatan prostor u sredini samo pomogao da pronađu način redovno dolaziti do koševa (Oliver opet sjajan uz klasičan all-round učinak, odlične role energičnih Smitha i Sanforda). Uglavnom Dayton je više od pola utakmice imao sve pod kontrolom, u napadu su uvijek imali rješenje, a njihovo stalno rotiranje 8 korisnih igrača naspram petorke Stanforda donijelo je čak i značajnu prednost u obrani omogućivši im da igraju agresivno s puno preuzimanja i puno rotiranja jer su znali da, u slučaju problema s osobnima ili umora, uvijek čeka spremna zamjena.

Wiconsin je odlično otvorio utakmicu protiv Baylora, agresivnom 1 na 1 obranom spriječili su Baylor da se razmaše kao u dvije prethodne utakmice, a na drugoj strani su preko Kaminskog u postu i brzim pasovima secirali zonu protivnika. Kada su počele upadati trice Brustu, bilo je jasno da su oni stvar napadački riješili, s ovakvom unutar van-igrom zabijali su kad god je trebalo (zanimljivo je da Kaminsky cijelu večer nije potegnuo tricu, sinoć se od njega tražilo rudarenje pod košem i to je odradio vrhunski s 19 poena). Pitanje je bilo samo može li Baylor od nekuda izvući seriju trica da se vrati u utakmicu, ali protiv Jacksonove, Brustove i Gasserove sjajne obrane vanjski igrači Bearsa nisu mogli doći do šuta ili otvorenog puta prema reketu cijelu večer. Sve što su zabili, zabili su preko Austina i Jeffersona u sredini, a to nije recept s kojim možete protiv ovakve svestrane momčadi kao što je Wisconsin.

Nešto uzbudljivije bilo je u utakmici Arizone i San Diego Statea koju su Aztecsi sjajno otvorili preko Thamesa koji je ulazio u sredinu kako je htio. Wildcatsi nisu stavljali poseban pritisak na njega, držali su se zadanih matchupova iako je bilo očito da McConnell ima problema s kontrolom protivničkog lidera, a istovremeno su sami imali problema zabiti protiv čvrste 1 na 1 obrane, ali i protiv full court pressa kojega je San Diego povremeno primjenjivao. Dodamo li da je istovremeno i Josh Davis, krilni centar Aztecsa, potpuno zasjenio Gordona skakačkom energijom u napadu, jasno je zašto je u prvom dijelu SDS izgledao kao bolja momčad, u jednom trenutku su imali i +8, što je u sudaru ovakvih sjajnih obrana i limitiranih napada poprilična prednost.

A obrane su stvarno sjajne, s gotovo NBA fizikalijama duž cijele petorke, a posebice u unutarnjoj liniji, nije ni čudo što uspijevaju igrati čovjeka i dominirati bez potrebe za specijalnim rasporedima ili trikovima osim povremenog presinga. U nastavku gledamo sličnu priču, SDS pod Thamesovim vodstvom stalno drži prednost i izgleda kao moćnija momčad (nije stvar u samo u boljem skoku sinoć, već i u činjenici da oni na vanjskim pozicijama umjesto šutera imaju uglavnom mrcine, dok Arizona ipak ima tradicionalniju NCAA rotaciju s tri combo beka u rotaciji koja, kada su zajedno na parketu, obranu ipak čini ranjivom), ali Wildcatsi se drže u blizini svojim tradicionalnim receptom, energijom unutarnje linije (sinoć su uz Gordona dobra igrali i Tarczewski i Hollis-Jefferson).

Ipak, ključnu rolu u završnici igraju bekovi McConnell i Johnson, rade pritisak na obranu, ali i napad Aztecsa i onda još u završnici sjajnim individualnim reakcijama rješavaju stvar (McConnell krade loptu Thamesu iz koje Johnson polaže u kontri, a onda Johnson zabija ključnu tricu i još hladnokrvno stavlja 10 od 10 slobodnih do kraja kada su Aztecsi faulovima pokušali doći do dodatnih posjeda lopte), dok na drugoj strani Thames nema takav luksuz, suigrača sposobnog preuzeti stvar u svoje ruke. Razmišljajući o utakmici fokusirao sam se na to kako se radi o povoljnom matchupu za Arizonu jer SDS definitivno nema napad koji može izazvati njihovu obranu, zaboravljajući pri tome da isto vrijedi i obrnuto. Tako da je praktički presudilo tek to što je Arizona ipak imala beka viška i malo više opcija prema naprijed kada je bilo najvažnije.

UCLA nije toliko dobro izgledala protiv Floride, držali su se veći dio utakmice u blizini rezultatski, ali Gatorsi su bili ti koji su kontrolirali tempo od početka do kraja. Jednostavno, protiv njihove obrane nije bilo lako zabiti, posebice na perimetru (samo 3 trice Bruinsa), a istovremeno su preko Fraziera i Wilbekina lakoćom razbili zonu protivnika, čime su otvorili i više prostora u sredini za Prathera da napada 1 na 1. Napadački, bila je ovo najbolja partija Donovanove momčadi do sada u turniru, visokom postotku šuta koji ih uvijek prati dodali su i hrpu trica i očito je kako ovakvim izdanjem definitivno figuriraju kao prvi favorit (ukratko, kada se Wilbekinu doda i Frazier, onda je to već puno, puno bolje). Za dobiti jaču momčad Bruinsi su ipak trebali nešto i obraniti, ali očito je manjak atleticizma i fizikalija na perimetru bio presudan (uz zonu, nije funkcionirao ni presing). Također, usprkos solidnom učinku Adamsa u 1 na 1 situacijama protiv Fraziera (kao veteran se spuštao u post i zabijao preko šutera Gatorsa), nisu imali dovoljno raspoloženih igrača prema naprijed, Anderson je bio pod kontrolom od samog starta, a od ostalih bekova nisu dobili ništa. Tako se ipak ne može protiv fizički nadmoćnog protivnika.

Filed under: bball No Comments
28Mar/147

THE RANKINGS, WEEK 21.

Posted by Gee_Spot

Ludilo ožujka nastavlja se noćas, ali prije toga red je baciti pogled na stanje u Ligi. Iako već svi čekaju playoff, neki ga neće dočekati. Stanje na Istoku je manje-više mirno, Bullsi su na putu da postanu treći nositelj što igrama u zadnjih par mjeseci i zaslužuju, a nije da je raspored ostalih previše bitan obzirom da protiv Pacersa i Heata nitko nema prevelike šanse, bez obzira koliko se oni lošim igrama trudili najaviti napet playoff. Praktički, sve je definirano osim osme pozicije, a i tu je odluka u rukama Hawksa – Knicksi jednostavno nisu dovoljno sposobni sami izboriti osmu poziciju, ali odluči li Atlanta da im je važniji kvalitetniji pick od ovog mučenja s ozljedama, možda i uspiju. Naravno, to će prije svega biti zasluga Phila Jacksona, a ne spleta okolnosti.

Na Zapadu pak vlada totalni kaos. Spursi se profiliraju kao prvi nositelj, Thunder i Clippersi su im za vratom, Rocketsi zaokružuju gornju četvorku, ali sve ovo naniže i dalje je pod ogromnim upitnikom. Blazersi i Warriorsi, koji su do jučer djelovali sigurno, odjednom su se doveli u probleme, ozljede i loša forma (a u slučaju Warriorsa i ne baš sjajna atmosfera oko trenera čiji potezi se sve glasnije preispituju i u upravi) smanjili su prednost pred upornim pratiteljima tako da ovo više nije trka samo između Sunsa, Grizlija i Mavsa za zadnje dvije pozicije, već između 5 momčadi za tri. March madness na kvadrat.

1. CLIPPERS 86.5

Imaju 10-2 u ožujku uz dva nepotrebna poraza od Denvera i Pelicansa što im definitivno nije trebalo ako misle izazvati Spurse i Thunder za bolje startne pozicije u playoffu (ironija cijele situacije je da su veći dio sezone momčad koja ne kiksa, pobjeđuju u utakmicama u kojima moraju sjajnim učinkom, a onda se poskliznu kada je to najmanje poželjno i to usprkos sjajnom nivou igre ). Ovako im se treće mjesto čini suđeno (Spursi su ih u međuvremenu pretekli kao momčad s najboljom koš-razlikom u ligi), a ono im po trenutnom stanju stvari (koje za tri dana može biti potpuno drugačije) vjerojatno donosi sudar protiv Warriorsa ili Blazersa. S prvima imaju 2-2 u sezoni uz gomilu drame, to je sudar kakav se samo poželjeti može u prvom krugu, dok s Portlandom imaju 1-1 i treću utakmicu u gostima zadnji dan sezone. Obzirom na kaos koji vlada na Zapadu, tu će im možda čak trebati i pobjeda kako bi izbjegli Warriorse, odnosno kako bi si namjestili Portland. Najluđe od svega, otvorena je i opcija da usprkos svom trudu opet u prvoj rundi dobiju Memphis, a znamo kako to završava.

2. SPURS 85.9

Imaju 13-0 u ožujku, niz od 15 pobjeda i dalje traje, a razinom igre i stanjem u svlačionici (samo je Bonner out, ali bit će spreman do playoffa) prizivaju naslov. Naime, to je uvjerljivo najduži niz pobjeda ove sezone (zanimljivo, sljedeći najbolji rezultat je 11, a njega su ostvarili Portland, Clippersi i – Spursi), a takva ostvarenja su obično obilježja šampionskih momčadi. U zadnjih 10 sezona samo dva puta su momčadi bez dvoznamenkastog niza otišle do kraja (Spursi 2005. i Lakersi 2010.), ali oni su barem imali šampionski pedigre, dakle jezgre koje su već osvajale naslove i koje su znale kako treba igrati u playoffu. Spursi odgovaraju na oba uvjeta, a jedina momčad u ligi koja ima sličnu kombinaciju pedigrea i sposobnosti je Heat (njihov najveći niz ove sezone iznosi 10 pobjeda, nije impresivan kao lanjskih 27, ali je dvoznamenkast).

3. THUNDER 85.6

Dva poraza od Dallasa i po jedan od Lakersa i Sunsa u ožujku samo su još jednom naglasili probleme koje imaju s obranom perimetra i to ne samo od kada je Sefolosha out. Ove tri navedene momčadi su top 5 po postotku šuta za tri (bolji od njih su još samo Wizardsi i Spursi), a više trica od Oklahoma ove sezone primili su samo Cavsi, Knicksi i Sixersi tako da je vidljiv uzorak. Kako se jedna momčad poput Thundera može naći u ovom probranom društvu? Pa o Knicksima i Sixersima ne treba trošiti riječi, njihove greške u preuzimanjima, manjak egzekucije u obrani i uopće nesposobnost da se igra na tom dijelu parketa su opjevane, dok su Cavsi puno bolji primjer jer Brooks ima sličnu trenersku filozofiju kao Brown, zapakirati se u reket i ostaviti protivniku prostor nek vas pokuša dobiti iz vana. To čuvanje zadnje linije je npr. nešto na čemu Bobcatsi baziraju svoju obranu, ali zar nije indikativno da je Clifford u manje od godinu dana uspio stvoriti nešto što Brooks nije unaprijedio već tri sezone? Problemi Thundera s obranom perimetra počeli su odlaskom Rona Adamsa u Bullse, sjajni defanzivni asistent bio je Thibodeauova želja zbog sličnog stila zonskog presinga u halfcourtu sa stalnim rotiranjem, a Thibovi odnosi s upravom dobrim dijelom su zahladili upravo zato što mu nisu produžili ugovor (Adams je jedan od skupljih asistenata u ligi, a znamo da Bullsi razmišljaju kao Linić kada su uštede u pitanju). Uglavnom, Adams je odlučio pridružiti se Celticsima i pogodite koja je momčad ove godine top 5 po najmanjem broju primljenih trica? Da, Boston.

4. HEAT 84.1

Protiv Indiane su igrali gotovo zonsku obranu, 1 na 1 s fokusom na zaštitu zadnje linije, što je totalno netipično obzirom da je upravo njihov presing idealan za iskoristiti slabosti Pacersa u kontroli lopte. Ali, očito s Odenom ne mogu drugačije, on nema brzinu da se rotira i pokriva prostor u njihovom agresivnom branjenju perimetra. Osim toga, zbog Odena pati i napad, visoka postava znači manjak šutera, tako da nije ni čudo da imaju 3-3 s njegovom povećanom minutažom, odnosno zbog odluke da više koriste visoku petorku (čak je i Haslem startao par puta). I nije samo problem što se još uigravaju s Odenom koji je u deset utakmica u ožujku već odigrao više minuta nego u prethodna dva mjeseca, već što zbog manjka raspoloženih ljudi Spoelstra još nema definiranu rotaciju, a samim time ni stil igre. Mislim, čovjek je sinoć u ključnim trenutcima posezao za Lewisom i Haslemom, Allen ima problema s gležnjom, a Battier s time što je preminuo. Bez Battiera nemoguće je igrati s Jamesom na četvorci jer jednostavno nemaju nikoga tko može odraditi njegovu rolu trojke u napadu, četvorke u obrani (to je mogao Miller, ali on više ne stanuje ovdje, a Beasley i Lewis nisu zaslužili povjerenje). Možda se iz ovoga nešto izrodi (iako za sada ne izgleda dobro, cijela poanta ovog uigravanja Odena je uštopavanje Hibberta, ali Roy je sinoć zabijao pored Grega 1 na 1 kad je htio i tako cijelu priču učinio besmislenom), međutim po prvi put u zadnje tri godine čini se kao da Spoelstra ne eksperimentira s razlogom kako bi izvukao maksimum iz rostera već iz čiste nemoći. Usprkos svemu, bili su u igri do zadnje sekunde protiv Indiane pokazavši da imaju određene rezerve (tipa, nadu da će netko od trenutnih mrtvaca proigrati) dok su Pacersi igrali najbolje što mogu u ovom trenu i jedva su se provukli.

5. ROCKETS 83.2

Tri poraza za redom od Thundera, Bullsa i Heata malo su ih spustili na zemlju, ali barem je Dwightova ozljeda gležnja došla u idealnom trenutku (lagan raspored s tri lutrijske momčadi), bez njega su dobili 3 za redom uz pomoć razigranog Asika prije nego se Dwight vratio i uspio održati Ala Jeffersona pod kontrolom. Uglavnom, odlična forma koju pokazuju zadnja tri mjeseca i dalje je tu.

6. PACERS 83.1

Pobjeda nad Heatom nije bila lijepa za oči, ali im je donijela još jednu utakmicu prednosti u borbi za prvu poziciju, a to nije mala stvar. Iako je teško vjerovati momčadi u kojoj se Lance Stephenson nametnuo kao prva opcija i koja ima negativnu koš razliku u ožujku, šanse za skinuti Heat im se definitivno povećavaju ako će prve dvije utakmice i eventualno sedmu igrati doma. Ako ništa drugo, tijekom cijelog ovog perioda barem nisu popuštali u obrani.

7. WARRIORS 81.7

Iza njih je solidan ožujak, score im je 8-4, ali svejedno ih samo jedna utakmica dijeli od Phoenixa, Dallasa i Memphisa. Iggy nakon zadnje lože i prsta ima probleme s koljenom koji zahtijevaju doziranje minuta do playoffa kako se stvari ne bi pogoršale, a to uz Leeve probleme (rame, zadnja loža) nikako nije dobra vijest pred ključnih mjesec dana sezone. A tu su i sve glasnije priče o nezadovoljstvu uprave Jacksonom koje su novo poglavlje dobile odricanjem Jacksona od svog pomoćnika Scalabrinea, dovedenog od strane GM-a. Definitivno nije tipično da u ovoj fazi sezone netko otpušta jednog od pomoćnika, dakle ovdje imamo materijala za samo takve pretjerane zaključke.

8. GRIZZLIES 81.6

S 11-3 u ožujku i deset pobjeda za redom u svojoj dvorani potvrdili su da su uhvatili formu u pravom trenutku, oni definitivno neće ispasti iz top 8 osim u slučaju totalne katastrofe. Svi su zdravi, posložena je odlična rotacija s Leem na dvojci umjesto Allena bez ikakvih trzavica (što samo govori kakav je Tony timski igrač), klupa je bolja nego ikada (Calathes je zadnja dva mjeseca odličan, onaj niz utakmica u kojima je startao umjesto Conleya i gomila minuta preporodili su ga), a Conley i Gasol igraju svoju najbolju košarku ove godine, posebice obrambeno.

9. BLAZERS 80.6

U manje od mjesec dana prosuli su sve što su gradili cijelu sezonu, u ožujku su na 5-9. Sreća im je okrenula leđa, ali tako to ide – idealno zdravlje ne može trajati cijelu godinu, kao ni sjajni rezultati u gustim završnicama (u ovom periodu tri poraza su stala u 4 poena razlike). Naravno, najveći problem je izostanak Aldridgea (posljedično i nedostatak klupe) koji je nakon prepona sredio i leđa – od kada su počeli njegovi problemi s ozljedama početkom veljače, Blazersi su nanizali više poraza (14 u 26 utakmica) nego u cijeloj sezoni do tada (13 u 46 utakmica).

10. MAVS 80.5

Imaju 7-5 u ožujku uz brutalan raspored i dvije pobjede protiv Thundera, ali još su daleko od sigurne zone. Iako je napad konstatno odličan i iako se obrana malčice popravila, očito je kako Dirk posustaje, upravo je odigrao najgorih mjesec dana košarke u sezoni, što je rezultiralo sve većim prebacivanjem odgovornosti na Ellisa i Calderona. To teško da je dobra vijest u ovako zahtjevnoj završnici.

11. RAPTORS 80.4

Iako Netsi izgledaju sve bolje, posebice na svom parketu, Toronto će teško pasti ispod četvrte pozicije, drugim riječima divizija je njihova. Forma je solidna (i dalje su top 10 u oba smjera), raspored lagan (8 od 11 utakmica igraju protiv lutrijskih momčadi) i to će biti sasvim dovoljno za obraniti prednost domaćeg terena pred Netsima.

12. SUNS 79.6

Nevjerojatna sezona se nastavlja, nanizali su 5 pobjeda (9-5 u ožujku), skidaju svakoga koga moraju i još jednom su usred sezone mijenjali igru, opet su priključili Bledsoea i to ovaj put puno više u spot up rolu (na početku sezone role njega i Dragića bile su obrnute) dobivši tako impuls kvalitete u pravom trenutku.

13. BULLS 79.2

Noah u ožujku ima preko 7 asista po utakmici u prosjeku iako je napad i dalje u donjoj trećini tijekom ovog perioda – možete misliti gdje bi tek bili bez njega. Jimmy Butler je pak po svim pokazateljima danas najbolji stoper u ligi, a ako ne vjerujete da postoje dovoljno dobri alati za utvrditi nečiju obrambenu vrijednost, bacite pogled na utakmice, a zatim i na box score čovjeka za kojega je Butler bio zadužen (u prosjeku igrači za koje je zadužen pucaju ispod 40%, a posebice su nemoćni u 1 na 1 situacijama). Uglavnom, od negledljive momčadi postali su hit i u playoffu ih ne želi nitko normalan.

14. WOLVES 78.8

Goru obranju od njih u ožujku imaju samo Bucksi, Lakersi i Jazz. To sve govori o koncentraciji na što bolji dojam. Peković opet ima problema s gležnjem, ali barem je šansu da pokaže što zna dobio Dieng. U ovakvoj postavi teško je igrati dobro obranu, posebice kao rookie, ali napadački i skakački dio obećavaju solidnog igrača rotacije makar dobar dio brojki bio napumpan stilom koji Minnesota igra.

15. WIZARDS 78.6

Nisu doživjeli značajniji pad bez Nenea, dapače score im je identičan, ali imali su stvarno lagan raspored (dva puta Orlando, Lakersi, Jazz, Bucksi i Sixersi donose 6 od 8 pobjeda u ovom periodu). Sada se stvari malo zahuktavaju i bit će zanimljivo vidjeti na kojem će mjestu završiti i koga će dobiti u prvom krugu, posebice jer će i Gortat trebati poštedu zbog problema s leđima, a i Beal po običaju ima nekakve zdravstene probleme, ovaj put s kukom.

16. BOBCATS 77.3

Da je obrana solidna, to znamo, ali u ožujku su čak uspjeli nešto i zabiti (prvi put u sezoni otišli preko 100 u prosjeku tijekom mjesec dana igre).

17. NETS 77.2

Imaju 10-0 doma plus top 10 obranu i napad u trećem mjesecu.

18. KNICKS 76.7

Porazima od Lakersa i Cavsa maksimalno su si otežali život i sada doslovno ovise o tome hoće li se Atlanta opet raspasti. S druge strane, barem su kupili mir potpisom Jacksona, napravivši ono u čemu su najbolji – doveli su zvučno ime (kad već nema raspoloživog igračkog talenta, poslužit će i novi direktor). Phil je svakako plus u odnosu na trenutnu situaciju, ali ne zaboravimo da su Knicksi do prije par godina već imali kompetentno vodstvo u Donnyu Walshu i da su sve ono dobro što je dotični napravio upropastili u dvije godine potpisavši na brzinu tri dostupna imena bez vođenja računa o kompatibilnosti ili nekom planu (Amare, Melo i Tyson). Dakle, očito se u New Yorku može napraviti posao, uostalom njihova situacija uopće nije loša, dapače već od 2015. je idealna, ali problem je ta stalna potreba za dokazivanjem koja im ne dozvoljava zen trenutke kontemplacije. Možda Zen master uspije donijeti mir i možda za razliku od Walsha uspije držati Dolana dalje od odlučivanja o smjeru franšize, što bi po defaultu trebalo rezultirati dobrom momčadi jer ovo je ipak New York. Samo, to nikako nije lak posao kada se radi o vlasniku koji je navikao gurati nos u, na kraju krajeva, svoje poslove. Međutim, kako god priča završila, Phil iz nje neće izaći kao gubitnik – odradi li ugovor do kraja, Knicksi će vjerojatno imati solidnu momčad sa zdravim temeljima, dođe li do prekida imate će kofere pune dolara. On je u cijeloj priči definitivno najbolje prošao.

19. HAWKS 76.4

Ovdje je stvar jednostavna – izbjegnu li nove ozljede (a Antić je opet out, ovaj put zbog zgloba, dok Korver ima probleme s leđima), zadržat će playoff poziciju jer imaju nešto lakši raspored od Knicksa i pristojnu prednost. Međutim, tu se javlja još jedan moment – uđu li u playoff, osim par utakmica u svojoj dvorani čeka ih i 15. pick. Ispadnu li iz trke slučajno ili vlastitom odlukom, mogli bi se popeti za barem 5 mjesta, a da ne govorim da će sudjelovati u lutriji.

20. PISTONS 76.2

Obrambeno su se malo popravili kako su ozljede poharale Atlantu, Pelicanse i kako su neke momčadi jednostavno odustale od sezone, ali zato su potonuli napadački. Razlog je opet Josh Smith koji je upravo odradio najgorih mjesec dana godine, zaronivši ispod 40% šuta iz igre što ga nije spriječilo da poveća potrošnju. Nevjerojatno.

21. PELICANS 75.3

Ako već moraju dati pick Sixersima, Pelicansi su barem odlučili da ne bude previsok. 8-5 u ožujku su sjajan rezultat, posebice kada uzmemo u obzir kakve postave na parket šalje Williams (ovom prilikom mu se ništa ne može ni zamjeriti, u outu je trenutno 5 od 8 udarnih igrača). Za sve je zaslužan Anthony Davis koji je tijekom sezone stalno dizao razinu igre da bi sada bez igrača i sistema koji mu sakrivaju loptu zabijao 27 po utakmici uz 12 skokova za 40 minuta igre u prosjeku.

22. NUGGETS 74.2

Nakon McGeea, Galinaria i Robinsona za sezonu je izgubljen i Hickson, taman nakon što je našao rolu podizača energije s klupe u Shawovom sistemu. Usprkos svim problemima i novom padu razine igre Denver ima 7-8 u ožujku, ali obzirom da ih u preostalih 10 utakmica čeka 8 playoff momčadi sa Zapada, očito je da do kraja neće izdržati tim tempom.

23. CAVS 73.5

Irving je po običaju stradao od netipične ozljede mišića ruke (nikako da završi jednu sezonu u ritmu), a Cavsi su nakon očajnih 2-6 koji su ih izbacili iz trke za Hawksima bez njega napravili 3-2. Ali, u pitanju je čisti splet okolnosti, dobili su tri utakmice s 9 koševa razlike (od čega su dvije bile protiv Knicksa i Pistonsa) i to herojstvima Jacka (13 poena u zadnjoj četvrtini protiv Knicksa u svom stilu, skok šutom iz driblinga s poludistance), greškama Raptorsa u završnici (toga smo se nagledali ove sezone) i onda opet Jackovom odličnom partijom u zadnjoj četvrtini (11 poena protiv Pistonsa). Da su izgubili ove tri utakmice nitko ne bi ništa rekao, ovako ipak treba spomenuti da se teško sjetiti makar i ovako malog niza bez obzira na protivnika u kojem su Cavsi s Irvingom za komandama zabijali kao top 10 napad kao što su to sada s Jackom u lanjskom izdanju i razigranima Dengom i Waitersom.

24. KINGS 73.4

Iako se muče dobiti utakmicu zbog totalnog raspada napada koji je sada na kratko ostao i bez Thomasa, postoje razlozi za zadovoljstvo. Cousins igra sve bolju obranu, što je sjajna stvar obzirom na datum i kontekst, a čak su i ekipno ovaj mjesec bili 12. obrana lige što je Malonea vjerojatno natjeralo da plače od sreće.

25. CELTICS 71.8

Imali su i gorih rezultatskih perioda od ovih 3-9 u ožujku, ali teško da su igrali gore. Bili su ispodprosječni u oba pravca, tako da je glavno pitanje koliko će utakmica poštede dobiti Jeff Green zbog istegnuća vrata kako bi dostigli Orlando koji ima tri utakmice prednosti, pardon minusa.

26. MAGIC 69.5

Nisu mogli zabiti ništa u ovom mjesecu, imali su niz od 9 poraza (ukupno 2-10 score) usprkos tome što Afflalo i dalje puca iznad 40% za tricu. Nemaju Nelsona već 4 utakmice, ali su barem ojačali obranu reketa i skok igrom s dva centra dodavši O'Quinna uz Vučevića (igra s Harrisom na četvorci jednostavno ne drži vodu defanzivno).

27. JAZZ 68.5

Mlada petorka Burke-Burks-Hayward-Favors-Kanter igrala je ove sezone zajedno samo 66 minuta. Iako se radi o uzorku nedovoljnom za ikakve ozbiljnije komentare, Corbin je svejedno uporno prodavao priču kako nije koristio mlade jer su im postave s veteranima davale više šanse za uspjeh. Što je apsurdna izjava za momčad koja trenutno ima score 23-49 i Richarda Jeffersona kao dio tri najčešće korištene petorke, a o najgoroj obrani najveći dio godine da ne pričam – mislim, koliko bi gora bila da su Favors i Kanter proveli poneku minutu zajedno u zadnjoj liniji.

28. LAKERS 66.6

Nikome nije jasno kako, ali opet su ostvarili poneku pobjedu (4-7). Trik je jednostavan, D'Antoni je ubacio u još veću brzinu i njihov suludi ritam itekako još uvijek može iznenaditi nespremne (s 106 posjeda lopte po utakmici otišli su prilično daleko od prosječnih 94, čak i Sixersi nisu imali više od 100). Run and gun na kvadrat.

29. BUCKS 66.5

Šteta za Woltersa, njegova slomljena ruka označila je pad napadačke lepršavosti, a obrambeno su ionako iz tjedna u tjedan najgora momčad lige. Također, izgleda da će i Ilyasova zbog stalnih problema sa stopalom napustiti rotaciju do kraja sezone što brojku značajnih izostanaka penje na 4 (Sanders, Delfino, Ersan i Nate).

30. SIXERS 64.1

Imaju 0-13 score u ožujku, a zamalo su ostali bez savršene nule zbog nespretnih Knicksa. Obzirom da imaju 8 playoff momčadi do kraja na repertoaru, mogli bi stvarno sezonu završiti bez nove pobjede (Detroit ili Boston doma su im jedine nade, točnije smetnje koje mogu pokvariti plan zvan najviše loptica u bubnju).

Filed under: bball 7 Comments
25Mar/143

MADCAST – SWEET SIXTEEN EDITION

Posted by Gee_Spot

Frančeski u gostima kako bi se osvrnuli na prvi vikend ludila odličnog turnira i najavili sljedeći.

Filed under: bball 3 Comments
24Mar/147

MAD DIARY, DAY FOUR

Posted by Gee_Spot

Stanford sa svojom 2-3 zonom sastavljenom od NBA fizikalija (imaju čak i velikog playa, dva poštena swingmana i dva prava visoka) definitivno nije bio idealan matchup Kansasu koji muku muči sa šutiranjem trica, ali, s druge strane, Stanford barem nema gomilu šutera i atleta na vanjskim pozicijama koji su u stanju igrati presing na loptu i potezati trice kao što ih je imao Eastern Kentucky. Tako da ovaj matchup nije bio ništa specijalno teži od onoga u prvom krugu, samo drugačije zahtjevan, a to je pokazao i rezultat, točnije egal tijekom prvih 20 minuta.

Problem je bio samo u tome što je u prvom krugu Kansas u drugih 20 minuta odradio posao bacivši se na posao pod koševima, a to je formula koja ovdje nije mogla proći obzirom na Powella i Nastića u sredini zone. Dakle, trebalo je smisliti nešto drugo, tipa ubaciti šut iz vana. Selfova obrana nije imala problema sa kontroliranjem skromnog Stanforda prema naprijed, ali ako ne možeš zabiti, uvijek postoji šansa da u završnici odlučuje bacanje novčića, a takve situacije si favorit ne smije dopustiti.

Uglavnom, Self je dao više minuta nego bi htio rezervnom playu Frankampu, samo zato što je čovjek ubacio dvije trice, dakle očito se tražila bilo koja raspoložena opcija (njegova dva ubačaja ujedno su bila i jedine trice Kansasa u do tada 60 minuta igre u turniru). A tako igrati nije lako, posebice kako je Stanford tijekom utakmice, uz standardno solidnu partiju combo šerifa Randlea koji je potpuno nadigrao Tharpea, dobio odlične partije od Powella i Nastića. I dok su ova prva dva imena na NBA radarima i njihove dobre igre nisu iznenađenje, Nastić je trpajući iz reketa samo dodatno istaknuo nedostatak Embiida.

Najgore od svega, unutarnja linija, posebice Black, bili su još najmanji problem. Vanjski nisu napravili ništa, a to se prije svih odnosi na Wigginsa koji je u zonu gledao kao 90-godišnja baba s Urala u laptop, nemoćan da je razbije šutom ili driblingom (Parkerova partija je prema ovome bila vrhunac košarkaške renesanse, a ironija cijele situacije je da si je Embiid najviše pomogao ne igrajući – kada centar koji ima problema s leđima i koljenima odjednom izgleda kao siguran prvi pick, onda vam je jasno kakav su dojam ostavili Parker i Wiggins u ovom turniru). I tako je Stanford solidnom partijom u obrani i jedva solidnom ukupno (ako je Kansas bio smiješan sa svoje 4 trice u utakmici, što reći za Stanford koji ih je ubacio – nula) iščupao pobjedu. Bilo je nekoliko navrata kada se činilo da Jayhawksi imaju puls, prvo kada je Black na par minuta kupio svaki mogući skok i napadao sredinu (da bi ubrzo potom ispao zbog 5 osobnih), zatim kada je Tharpe zabio tricu (da bi nedugo nakon toga bacio par napada u bunar), a onda i na kraju kada je Frankamp pogodivši tricu utakmicu skoro doveo do produžetka (da bi sljedeći napad promašio cijeli obruč). Ali, ti trenutci su bili toliko rijetki da stvarno nisu vrijedni spomena, momčad koja je odigrala bolju obranu i djelovala smislenije (čitaj: imala je kakav-takav identitet) ide dalje.

A onda smo dočekali i nju, ljepoticu turnira. Bilo je do sada gomilu gustih završnica, ali utakmica između Kentuckya i Wichita Statea bila je bitka od prvog do zadnjeg zvuka sirene i to uz hrpu fenomenalne košarke. Caliparievi brucoši kliknuli su u pravom trenutku, a usput su pokazali da imaju i ogromna muda, ne predajući se ni u jednom trenutku i rutinski obranivši minimalnu prednost u završnici. Dobiti ovakvog protivnika stvarno je podvig, Wichita State, to smo već odavno utvrdili, nije toliko moćna momčad koliko to govori score, ali su u ovoj utakmici s razlogom bili favoriti jer u Earlyu, Bakeru i Van Vleetu imaju jezgru NBA potencijala.

Međutim, Kentucky takvog potencijala ima još više i to se sinoć pokazalo. Harrisoni su drugu utakmicu za redom odradili fenomenalan posao, Randle je bio Randle, a uz to su konačno dobili i jednu korisnu šutersku večer od Younga i kvalitetnih 40 minuta na petici od centarskog dvojca. Gdje su ovakve partije bile do sada, više nije važno, važno je samo da malo bolja od dvije odlične prezentacije košarke ide u sljedeću rundu, kao i da imamo za pamćenje zadnju NCAA partiju Earlya (skok-šuterska rola karijere, 30 poena bez obzira na pozicijiu, zabio bi da je bacio iz svlačionice), potvrdu haklerskog talenta Bakera (ako Nate Wolters može igrati 20 minuta u Ligi, moći će i on), dokaz da je Randle neustrašiv, a ujedno i naznake da braća Harrison znaju igrati košarku i zaslužuju titule elitnih prospekata s kojima su ušli u sezonu.

Kvalitetnu košarku smo gledali i u sljedećoj utakmici, u kojoj se Niangovom ozljedom North Carolini pružila šansa da iznenadi s razlogom više postavljeni Iowa State. Do te šanse su trebali doći dominacijom u reketu protiv Niangovim izostankom dramatično oslabljene sredine protivnika, ali nakon sjajnog otvaranja utakmice i sami su ostali bez praktički najboljeg visokog, Bricea Johnsona, koji je izvrnuvši zglob stvari vratio u ravnotežu. Iowa tako brzinski preuzima kontrolu utakmice tricama i pokretnim napadom kojim je očekivano dominirao Kane, ali i koji se često pretvarao u statičan dok su preostala četiri suigrača tek stajala sa strane i širila sredinu kako bi Kane nešto napravio 1 na 1. Očito da bez Nianga nema one tečnosti, a to je UNC koristio da ostane u blizini, usprkos ne pretjerano inspiriranoj partiji Paigea.

Ali, zato je centar Meeks, koji je zbog Johnsonovog izostanka dobio puno više prilike, posebice u post up situacijama, odlično odrađivao rolu prve opcije, dok su McAdoo, Tokoto i McDonald u svom stilu šljakali u svojim epizodnim rolama. I tako smo imali dramu do samog kraja, s jedne strane raspoloženu rotaciju Tar Heelsa, s druge gomilu trica i Kanea kojemu se u nastavku pridružio i Ejim. Iowa je igrala najbolje što može, ubacili su svaki put kada je trebalo, UNC se uporno držao, ali, ako bi na kraju ipak trebali tražiti razlog zašto je pobjeda otišla na stranu nositelja, taj je definitivno ispodprosječna partija Paigea. Bez svog najboljeg unutarnjeg igrača u rotaciji i bez dominantne partije daleko najboljeg beka ipak nije bilo moguće protiv ekipe koja je, iako oslabljena, imala na raspolaganju svoju prvu i drugu opciju u punom pogonu. I tako nam se otvara još jedna potencijalno sjajna utakmica, Napier protiv Kanea, Daniels protiv Ejima, a uz to ćemo imati prilike gledati što su Ollie i Hoibert, dva buduća NBA trenera, pripremili jedan drugome.

Nakon što su secirali Duke ulazima, Mercer se protiv Tennesseea vratio ispaljivanju trica, protiv Stokesa u sredini se nije imalo što raditi. I zabijali su je pristojno, taman da se održe u utakmici petnaestak minuta, ali problem je bio što nisu mogli obraniti ništa. Pokušali su udvajanjem Stokesa i McRea, pokušali su zonom, ali niti su zaustavili odličnu unutar-van kombinaciju Volunteersa, niti su zaustavili sporedne opcije – šuteri Richardson i Barton iskoristili su dodatan prostor da tricama i ulazima grade razliku i tako bez puno drame zarade prolazak dalje. I nije stvar samo u tome da je Mercer tu slučajno jer način na koji su oni nadigrali Duke jasno govori da ovo nije bezvezna momčad, već jednostavno da Tennessee nakon jedne prosječne sezone zadnjih mjesec dana igra odlično. Uostalom, nakon 3 pobjede za redom u kojima im je ždrijeb bio naklonjen (dvije momčadi izvan forme i jedan autsajder) u to ćemo se imati prilike uvjeriti već protiv Michigana koji će itekako dobro morati ubacivati tricu protiv jedne odlične obrane krcate atletama sposobnima miksati svaki mogući stil igranja u defanzivi.

Trka, trice i presing Stephen F. Austina nisu bili ozbiljnija prijetnja za UCLA, ponajviše zbog puno više opcija koje na raspolaganju ima Steve Alford. Razigrani Anderson i šuterski raspoloženi Adams ipak su na razini za koju jedan skromni roster nema rješenja, a raznolikost u obrani koju Bruinsi imaju ostavljala je napad protivnika bez ideje, miksanje full court pressa s 2-3 zonom jednostavno je bilo previše u situaciji kada moraš zabijati iznad mogućnosti da bi uopće mogao pratiti protivnikov napad.

Ove dvije kamilice pak bile su ništa prema vodi od utakmice koju smo gledali u susretu Baylora i Creightona. Ovdje je sve već bilo gotovo nakon doslovno 7 minuta, Doug i društvo pokazali su nevjerojatno nesposobnost napadanja Baylorove zone, što je posebno čudno obzirom da su tricaška momčad i da Baylor svojim 1-3-1 rasporedom često ostavlja korner otvorenim (jedini Dougiev pokušaj iz kuta završio je airballom iako nikoga nije bilo u blizini). I dok je Creighton prema naprijed djelovao kao da je taj tren cijela momčad probuđena usred noći i poslana na parket bez pristupa umivaoniku, Baylor je igrao kao na cracku, pet napada za redom ubacili su nerezonske trice kao da bacaju loptu u ocean. Ovih 15 poena u 3 minute sami po sebi ne bi trebali biti smrtna presuda, ali ako ste momčad poput Creighton koja nema obranu, onda vam postaje vraški teško vratiti se u utakmicu protiv očito raspoloženog protivnika kada ne možete računati na poneku stop akciju.

I tako je Creighton u utakmici u kojoj se trebao bojati protivničke visine izgubio od bekova, Heslip i Cherry su ih izrešetali pa potrebe za Austinom i Jeffersonom nije ni bilo. Inače, upozoren sam kako usporedbe Austina s Byronom Mullensom nisu fer zbog činjenice da dugonja Baylora nema jedno oko, što je informacija s kojom je izašao u javnost početkom godine ne želeći da se kao srednjoškolac gleda drugim očima (sorry na igri riječi) već kao jedan od najvećih prospekata generacije (lani je na startu prve NCAA sezone bio smatran lutrijskim potencijalom). To je potez za respekt, kao što je to i Austinova igra u odnosu na ono što smo gledali prošle godine – momak konačno koristi visinu za čuvanje obruča i čak je postao i pristojan skakač iako je još uvijek previše lagan i previše visi na perimetru, a od tuda upravo i proizlaze usporedbe s legendarnim Byronom. Jednako su visoki, mekani i skloni uzimati loše šuteve za kakvim ne bi posegnuo ni jedan ozbiljni bek. Uglavnom, kako nova znanja šire vidike, očito je da Austin ne može zabiti ništa iz vana s razlogom (to doduše ne odgovara na pitanje zašto uzima skoro dvije trice po utakmici), a ujedno je postalo jasno i zašto Mullens igra onako kako igra – taj momak nema oba oka. Vidite kako je lako s dovoljno podataka složiti smislenu teoriju koja drži vodu.

A manjak akcije imali smo i u zadnje dvije utakmice večeri. Virginia se nakon početnih problema protiv presinga Memphisa brzo nametnula kao kvalitetnija momčad, počeli su se odvajati polovinom prvog poluvremena preko raspoloženog Harrisa, ali i uz pomoć dubine, sa sedam razigranih igrača koji igraju sjajnu obranu i u stanju su odraditi posao u napadu (ogromna prednost Cavaliersa je što imaju četiri pouzdana driblera sposobna kontrolirati loptu i razigrati, to je protiv ovakve obrane ključ) već do poluvremena imali su prednost koja je za limitirani Memphis bila neuhvatljiva. Tigersi nemaju šut koji ih može vratiti u utakmicu, imaju taj jedan trik zvan obrana perimetra, ali to je moglo upaliti protiv skromnog George Washingtona, protiv jedne od boljih ekipa u NCAA to jednostavno ne prolazi.

Otprilike slično se provela i Gonzaga protiv Arizone, njihovi vanjski igrači nisu mogli disati protiv atleticizma Wildcatsa, a oslanjanje samo na Karnowskog u postu protiv ovakvog protivnika nije dovoljno jer za razliku od Oklahoma Statea on nije prisiljen čuvati tešku peticu bekovima. Ukratko, potpuna dominacija u obrani koja je rezultirala hrpom laganih poena u napadu (Buldozi su imali čak 21 izgubljenu loptu, što prevedeno znači da su Gordon i društvo samo trčali i zakucavali u kontrama). Gonzaga je u half courtu igrala solidno, doduše to protiv Arizone nije ni teško, ali uzalud, koliko god solidnu obranu igrali za Arizonu su druga liga, a kada uz to dodaš ovakvo mizerno izdanje u napadu, sve je jasno - da igraju seriju od 7, Pangos i društvo možda bi jednu utakmicu održali u egalu dulje od 30 minuta.

Filed under: bball 7 Comments
23Mar/1415

MAD DIARY, DAY THREE

Posted by Gee_Spot

Sudar između Gatorsa i Panthersa donio je očekivano mučenje, barem u prvom poluvremenu. U drugom su Gatorsi ipak odlučili nešto zabiti, uglavnom preko razigranog Wilbekina koji je doslovno jedini kreativac u momčadi, kada igra on, igra i Florida. Pitt to nije mogao pratiti, svog Wilbekina nisu imali, a ni Gatorsi nisu imali namjeru pustiti nogu s gasa u obrani gdje je Young suvereno vladao reketom. Obzirom na potpunu kontrolu koju su imali u zadnjih 20 minuta, možemo reći kako su opet odradili posao.

Louisville se za mučenje s Manhattanom osvetio na Saint Louisu, ali, uz njihovu obranu, razlog za samo 29% protivničkog šuta iz igre u prvih 20 minuta bili su i standardno slab šuterski učinak protivnika, kao i činjenica da su igrali bez jednog od boljih igrača, MVP-a prve utakmice, Loea zbog problema s osobnima. U nastavku je proigrao Loe (dok nije dobio četvrti faul), stisli su u obrani i pokazali Cardinalsima da je i oni mogu igrati na fanatičnoj razini, razlika se istopila, ali St. Louis jednostavno nema napadačku kvalitetu za odraditi posao do kraja, opet su upali u rupu, Smith i Hancock su kao u prvoj utakmici ubacili nekoliko koševa u pravim trenutcima i stvar je bila gotova. Pitino ide među 16.

Nakon ove dvije depresivno naporne utakmice u kojima je svaki ubačaj djelovao kao kopanje u rudniku, Michigan i Texas bili su melem za oči, a to sve govori obzirom da je i ova utakmica imala, blago rečeno, sušnih perioda. Ali, barem su igrali brzo tražeći što bolji put do obruča uz gomilu paljbe s perimetra. U takvom ritmu Texas jednostavno nije imao šanse, usprkos hrpi rastrčanih bekova, atleta na boku i masom u sredini nisu imali talent, posebice šuterski, koji može pratiti Stauskasa i kompaniju, a to je bilo vidljivo na startu i u završnici kada sve te atlete nisu bile u stanju pogoditi ocean. Sve je bilo riješeno nakon 10-ak minuta kada su Wolverinesi otišli na +15, Texas nije zabijao svoje prilike, a kod njih su igrali svi, kompletna petorka je bila raspoložena (Morgan je skakao i držao svoje u sredini, Walton sve bolji kako sezona odmiče, Robinson i LeVert standardno opasni), ali opet treba istaknuti šefa koji je s 8 asista u svom stilu kaznio svako udvajanje – Stauskas je još jednom istaknuo zašto je bolji NBA prospekt od jednog McDermotta, zbog jasno definirane role na sljedećoj razini (catch & shoot tricaš na pozicijama 2 i 3, ako Anthony Morrow traje u ligi već šest sezona onda će i ova light verzija Korvera barem deset, nemojte da vas nedostatak pigmenta zavara).

San Diego State je odmah krenuo punom parom protiv North Dakota Statea, Thames je otvorio utakmicu s dvije trice i nije spuštao nogu s gasa do kraja (30 poena, 5 asista), za njega ne baš sjajna obrana Bizona nije imala rješenja. U obrani je pak stari lisac Steve Fisher, inače svojevremeno trener legendarnog Fab Fivea, postavio netipičnu zonu veći dio utakmice kako bi oduzeo prostor Bjorklundu u sredini, a bez svog glavnog igrača u postu NDS nije imao rješenja. Braun je pokušavao ulazima održati priključak, ali pored žilave obrane protivnika ubacio je samo 2 od 14 pokušaja. Uglavnom, kada se SDS, koji u svom stilu nije imao nikoga razigranog prema naprijed osim Thamesa, konačno ozbiljnije odvojio krajem poluvremena, do kraja više nije bilo promjena, s dva udarna igrača zaustavljena, zaustavljena je i Dakota.

Dayton je u utakmicu sa Syracuse ušao odlučno, šibajući trice i napadajući zonu bez straha kroz sredinu, održavajući se u egalu tijekom 40 minuta. I ne samo da su bili u egalu, već su cijelu večer izgledali kao bolja momčad, čak ne znam kojeg bi pojedinca istaknuo jer je od njih sedam koji su imali značajne role svaki odradio posao. Syracuse po običaju nije mogao ubaciti ništa, Fair je nastavio s lošim igrama u zadnjih mjesec dana ostavivši momčad bez prve opcije, Cooney nije mogao zabiti ništa protiv atleta na boku Daytona (ogroman plus je što ne igraju kao većina NCAA momčadi s combo šuterom na dvojci, već imaju igrače od 195 cm na bokovima), tako da je opet sav teret pao na Ennisa koji jednostavno nije takav tip igrača, nije strijelac koji može držati momčad iznad vode. Dayton je tako i u završnici imao prednost, Narančasti ni u jednom trenutku, iako razlika nikada nije bila veća od dva posjeda lopte, nisu odavali dojam momčadi koja može uzeti ovu utakmicu snagom volje (doduše, u drami slobodnih bacanja u zadnjim sekundama s dva promašaja Daytona s linije došli su do prilike, ali Ennis nije zabio dva skok-šuta za redom).

Sudar Wisconsina i Oregona donio je stilski pomak, slično utakmici Texasa i Michigana imali smo prilike gledati atraktivnu košarku s puno ritma kojega su uglavnom održavala tri combo beka Oregona. Jospeh Young je odigrao fenomenalnu partiju, noseći momčad s 29 poena, ali ni stalno nabijanje ritma i ulazi Loyda i Callistea nisu štedili Badgerse koji su se u svoj ovoj trci pogubili u prvom dijelu primivši čak i za njihovu slabašnu obranu previše, 49 poena. U nastavku su malo stali na loptu, zagospodarili reketom s čak 14 skokova u napadu, ali ni razigrana petorka, 11 trica i energične partije Kaminskog i Dekkera u oba smjera nisu bili dovoljni da se odvoje sve do zadnje minute. Nakon što je Brust zabio tricu za +2, Oregon nije uspio napraviti ništa osim poslati gomilu igrača na liniju slobodnih, što je napumpalo razliku i odlučilo ipak zasluženog pobjednika koji je usprkos dobroj igri pokazao da su slabosti u obrani stvarne, posebice protiv momčadi s atletama koji su vas u stanju pretrčati 1 na 1.

Michigan State odlično je otvorio utakmicu protiv Harvarda, sjajnim kruženjem lopte uspijevali su zabijati redovito i na postavljenu obranu, što je u kombinaciji s fizičkom nadmoći u oba smjera brzo donijelo kontrolu nad utakmicom. Izgledalo je da je sve gotovo već nakon 25 minuta, ali Harvard je u sebi imao još jednu seriju koju je donio klasični recept trica i presinga koji ih je u 5 minuta vratio u egal i držao u utakmici od kraja. Zabili su 4 trice, upornim pritiskom na loptu ukrali čak 9 lopti iz kojih su onda dolazili do laganih poena iz tranzicije. I samo tako smo u zadnjim minutama opet imali dramu iz koje su se Spartansi izvukli čisto na račun kvalitete. Harris je zabio dvije hladnokrvne trice kada je bilo najpotrebnije, napadali su sredinu i izuđivali slobodna i nisu propuštali baciti dodatni pas ako je za tim bilo prilike. Odrađivanje posla tako je u jednom trenutku postalo borba za goli život, da bi se na kraju opet sve svelo na – doin’ work, što je idealan opis za ovo što su u dvije utakmice pokazali Izzo i društvo.

I u zadnjoj utakmici noći ‘Nova nije uspjela parirati UConnu, u sudaru dviju momčadi čija igra se bazira na perimetru pobjedu je odnijela ona s najboljim igračem na parketu. Wildcatsi su kontrolirali utakmicu prvo poluvrijeme, odnoseći pobjedu u napucavanju tricama, ali u nastavku je Shabazz ubacio u brzinu više i jednostavno uzeo ponuđeno. 21 poen u 20 minuta i energija za koju protivnik nije imao rješenja usprkos puno više korisnih tijela na rosteru. Dapače, usprkos visinskoj prednosti na papiru, Villanova je izgubila i bitku pod obručima, njihovi visoki nisu bili prijetnja u postu što je Ollieu omogućilo da veći dio utakmice igra s niskom petorkom, s tri beka i dva spot up krila, a to je kombinacija koja Huskiesima najbolje odgovara. I upravo su potonja dvojica, Giffey i Daniels, odradili lavovski dio posla kontrolom skoka. Na kraju se čak i rotacija UConna pokazala dubljom, iako ‘Nova igra redovno sa šest igrača, to nije bilo dovoljno protiv čak sedam raspoloženih na koje je mogao računati Ollie koji je sinoć dobio korisne minute čak i od back-up centra Biraha i petog vanjskog Samuela koji je s 11 poena zabio najviše u sezoni. Ukratko, ‘Nova je nastavila s padom forme dokazavši i nakon završnice regularne sezone da su momčad koja niti smrdi niti miriše, a UConn je pak krenuo u suprotnom smjeru, s najboljim partijama u pravom trenutku.

Filed under: bball 15 Comments
22Mar/143

MAD DIARY, DAY TWO

Posted by Gee_Spot

Madafaka. Ove momčadi iz Atlantic Sun konferencije kao da su se pretplatile na ulogu najvećih iznenađenja, nakon što je Florida Gulf-Coast lani ušla među 16, Mercer je izbacivši Duke definitivno izveo najveći podvig ovog turnira. Znali smo da je Duke ranjiv zbog slabašne obrane sredine, ali s perimetrom nisu imali problema, a kako je Mercer uglavnom tricaška momčad, rutinska pobjeda ovdje se nametala kao logičan izbor.

Međutim, očito dobro pripremljeni protivnik nije se uopće zamarao šutiranjem – inače pucaju preko 20 trica po susretu iz kojih zabijaju više od trećinu poena, a sinoć su ih opalili samo 13 za 15 poena (19% od ukupnog zbroja). Uz to su usporili ritam i prilagodili ga svojim potrebama, usput stalno napadajući sredinu koristeći sporost reakcija kod Dukea, posebice Parkera pored kojega su prolazili kao da ne postoji.

Sa 63% realizacije unutar perimetra i 23 pogođena slobodna neugledni Mercer tako je kirurški precizno razotkrio sve probleme ovogodišnje momčadi Blue Devilsa. Coach K, koji je evo drugi put u tri godine ispao od totalnog autsajdera, opet je vadio Parkera vani u obrambenim sekvencama, još jednom naglasivši njegove probleme s defanzivom (Parker nije u stanju braniti reket, to je očito, ali sinoć je, usprkos tome što su svi igrači Mercera seniori stariji 3 ili 4 godine, svejedno bio teži i snažniji od bilo kojeg protivnika i viši od svih osim centra Courseya), ali još gora je bila igra u napadu drugog najboljeg strijelca ove godine u NCAA.

Mercer je miksao obrane, od zonskog presinga preko klasične 2-3 zone do stalnog udvajanja čovjeka u sredini, a upravo su ovim zadnjim potpuno zatvorili individualne pokušaje Parkera i Hooda da nešto naprave ulazima (obojica imaju problema s čitanjem igre, ako ne iznude faul ili dođu do obruča uglavnom nemaju plan B). Praktički, da Cook i Sulaimon nisu odradili sjajne šuterske partije s trice i da Duke nije imao čak 16 dodatnih pokušaja nakon skoka u napadu (a to dovoljno govori da im nikakav nedostatak fizikalija nije smetao da igraju obranu), Mercer bi potpuno nadigrao jednog od najvećih trenera svih vremena i najzvučnije ime NCAA košarke. A nije da ih ni ovako nisu pošteno osramotili, kako je vrijeme odmicalo nemoć se uvukla u svaku poru momčadi, a iskusniji protivnik samo se punio samopouzdanjem koje mu je u završnici osiguralo pobjedu.

Otvara li ovo put Tennesseeu među 16? Ili Mercer u sebi ima još jednu vrhunsku partiju? Obzirom na to kako Volunteersi trenutno igraju, posebice u obrani, prije će biti ovo prvo. Nakon što su se plasirali među 64 nakon razigravanja s Iowom, razbili su Massachusetts (potpuna kontrola od prve sekunde) koji je svoje najbolje partije odigrao prije par mjeseci. Za razliku od njih Tennessee je idealno tempirao formu, Stokes i McRae sjajan su dvojac, i ne samo da im se smiješi Sweet Sixteen, već imaju šanse i protiv Michigana kojem neće biti lako s njihovim mišićima diljem petorke.

Ni Arizona nije briljirala protiv Webber Statea, ali za razliku do Dukea oni se barem uvijek mogu osloniti na obranu – kada držite protivnika na 30% šuta iz igre, onda možete preživjeti s 9 od 16 pogođenih slobodnih bacanja. Gordon sjajan, njegov pristup u obrani i količina energije koju ulaže na tom dijelu parketa zaslužuju potpuni respekt, na stranu to što ima drvenu ruku. A kad smo već kod ruku, zar u neku ruku ima veće razlike između njega i Parkera? Obojica igraju samo na jednoj strani parketa, na drugoj su potpuno ovisni o trenutku inspiracije (Gordon o kontri ili pravovremenom pasu, Parker o naivnom beku koji će mu dozvoliti blokadu s leđa), dakle obojica su prospekti koji tek trebaju razviti all-round igru neophodnu za biti ozbiljna opcija na idućoj razini. Zato pretvaranje da ovaj draft sadrži igrača franšizne vrijednost mora prestati - ok, svi smo popušili hype, ni prvi ni zadnji put jer nada uvijek prodaje proizvod, ali ovdje nema LeBrona ili Wadea, nema čak ni Carmela. Ono što imamo je hrpa talentiranih momaka koji će uz puno rada možda jednog dana biti ozbiljni NBA igrači, međutim ni jedna franšiza zbog njih neće preko noći postati sila.

Baylor je od svih više postavljenih ostavio možda i najbolji dojam, iako dobrim dijelom za to zasluge idu nemoći Nebraske da pogodi neki od gomile otvorenih šuteva koji su im se nudili. Kao što je običaj u NCAA, ako ne možeš ništa pogoditi, onda se barem potrudi imati fanatičnu obranu, ali usprkos svom trudu visinska razlika je bila nešto za što Nebraska nije imala odgovor, Jefferson i Gathers su ih razbili pod košem, čak je i Byron Mullens 2.0 (znan i kao Isaiah Austin) dominirao u sredini (igrači Baylora pucali su suludih 48 slobodnih, ta taktika fauliranja svega što se kreće u pokušajima da se vrate u utakmicu jedna je od većih gluposti viđenih do sada na turniru, dobrim dijelom zato što je Baylor zabijao slobodna).

Još jedno iznenađenje koje to nije pobjeda je Stanforda nad New Mexicom, koji je tako još jednom napustio turnir podvijena repa. Kao i obično, pokazalo se kako fanatična obrana nije dovoljna ako ne možeš nešto zabiti, a oni to protiv zone Stanforda i uopće dužine na perimetru jednostavno nisu bili u stanju. Iako je Bairstow odradio svoje pod košem usprkos gužvi, bekovi su im ubacili samo 4 trice, dok je na drugoj strani briljirao combo Randle i to u oba smjera.

Creighton je odradio svoje protiv Louisiane, McDermott je zabio 30, Wragee je stavio 4 trice, a pri tome su primili previše (opet u svom stilu) od jedne od gorih ekipa koju sam vidio na turniru, uglavnom tricaške momčadi koja sinoć nije mogla ubaciti ništa s perimetra.

Kansas se mučio protiv nezgodnog matchupa zvanog Eastern Kentucky, njihov fanatični presing u kombinaciji s tricama bio je muka za momčad čija dva najveća problema su upravo čuvanje perimetra i lopte. Međutim, slično Floridi ili Arizoni dobili su na silu podigavši intenzitet u obrani (viđena je čak i 1-3-1 zona i izgledala je sasvim dobro) i konstantno napadajući sredinu. Skok u napadu bio je ključan, imali su ih 5 u zadnjih 6 minuta, s tim da rezultat ni približno ne priča stvarnu priču, odvojili su se tek kada je Kentucky sve karte bacio na full court press i ostavio reket nezaštićenim. Zanimljivo je da Jayhawksi nisu ubacili ni jednu tricu, svaki ubačaj bio je rudarenje pod košem, a ključni doprinos dali su upravo visoki koji su odlučno koristili fizičke prednosti. Standardno uporni Ellis, Black koji je upao u petorku umjesto Embiida i Traylor, inače četvrti u rotaciji pod košem (7 skokova u napadu, 14 ukupno), odradili su lavovski dio posla.

Oklahome State priredila je još jedno mučenje, gubili su se u obrambenim rotacijama dozvolivši Gonzagi gomilu laganih koševa, a istovremeno u svom stilu nisu uspjeli ubaciti šut iz vana, ovaj put čak ni pogoditi slobodno (58%). Njima sila nije pomogla kao Kansasu, ne zato što znaju manje Jedi trikova, već zato što nemaju visinu pod koševima. Smart i Nash su pokušavali, ali Smart je usprkos svom trudu ipak vanjski igrač, a Nash je cijelu večer bio u problemima s osobnima. Smart je tako odradio svoj dio posla, posebice u obrani, ali to je bilo premalo. Gonzaga je jednostavno uzela ponuđeno, u postavljenim napadima su ili strpljivo čekali da obrana negdje ispadne (što se redovno događalo prilikom presinga) kako bi uzeli najbolji mogući šut ili su jednostavno bacali loptu Karnowskom u post da iskoristi visinu i stalni mismatch.

George Washington se svojom zonom držao protiv Memphisa, ali problem je bio što se Memphisu poklopila netipično solidna šuterska večer, posebice u otvaranju utakmice. Najbolji šuter od njihova četiri startna beka (zanimljivo, sva četvorica su seniori, a jedini visoki u postavi je igrač druge godine), Crawford, nije mogao promašiti u tom periodu, a usput su presingom radili poprilične probleme protivniku koji je najveći dio večeri izgledao izgubljeno. Iako rezultat govori kako je ovo bilo očekivano neizvjesna utakmica (u kojoj su Colonialsi bili trendovski pick zbog slabe forme Memphisa u završnici sezone), činjenica je da su Tigersi vodili cijelu večer i da su na svaki izazov imali odgovor, posebice lider Joe Jackson koji je ulazima lakoćom napadao zonu. Ukratko, kamilica od utakmice u kojoj od George Washingtona nismo vidjeli apsolutno nikakve ideje prema naprijed.

Wichita State je razbila Cal Poly, slično Arizoni krenuli su u petoj brzini od samog starta obrambeno, odmah pokazavši tko je gazda u ovoj utakmici. Nisu dozvolili ni jedan otvoreni šut, potpuno su dominirali u skoku i to je rezultiralo s 37 poena protivnika.

Ostali favoriti nisu bili toliko dominantni, ali su odradili posao.

Virginia je također trebala 30 i nešto minuta da riješi zonu očajne Coastal Caroline koja je uz to netipično kvalitetnom tricaškom večeri dobar dio utakmice čak i vodila, dok je UCLA zaigrala ozbiljno tek u drugih 20 minuta protiv Tulse nakon što su se prvu polovinu utakmice u obrani uglavnom odmarali.

Iowa State je po svom običaju dozvolila protivniku, skromnoj NC Central, da ostane u utakmici 30-ak minuta lošim reakcijama u obrani, ali za njih je ionako puno veći problem gubitak Nianga koji je slomio stopalo i tako ih ostavio bez ključnog igrača. Ne samo da će bez njega manjak visokih u obrani biti još očitiji, već ni napad neće biti toliko tečan bez njegovih point forward/stretch four kvaliteta, postat će puno tradicionalniji jer sada ovise o combo kvalitetama Kanea da drže napad podmazanim, skoro kao svaka druga momčad u konkurenciji.

Od sudara Kentuckya i Kansas Statea možda smo očekivali više vatre, ali Caliparieva momčad napravila je što je morala. Andrew Harrison je odlično uštopao Marcusa Fostera koji nije imao rješenja za njegovu netipičnu kombinaciju visine i atleticizma na poziciji (zato je momak i dalje NBA prospekt iako još nije dokazao da je košarkaš), a bez sjajne partije brucoša KSU jednostavno ne može zabiti dovoljno. Iako su netipično pokušavali zaigrati zonu kako bi usporili Randlea i iskoristili manjak šutera kod Kentuckya, plan im je pao u vodu zbog odlične šuterske partije drugog brata, Aarona, dok je Randle istovremeno u svom stilu dominirao pod obručem bez obzira na udvajanja. Kentuckyu i dalje nedostaje dubina, premalo je tu rasploženih igrača, ali obzirom da su solidno odigrali ovu završnicu sezone i da sve bolje izgledaju obrambeno, posebice u branjenju pick igre (tu je ključan potez bio zamjena preminulog Cauley-Steina živim Johnsonom), Wichita State bi mogla biti ozbiljno izazvana.

Preostale dvije utakmice očekivano su donijele dramu na kvadrat.

VCU nije izdržao protiv Stephen F. Austina, jedno od očitijih potencijalnih iznenađenja nije podbacilo. I jedna i druga momčad su presingom i tricama pokušavali napraviti prednost u utakmici brzog ritma koji je po logici stvari više trebao odgovarati nositelju – VCU živi od toga da protivnika uvuče u tranzicijsku bitku u kojoj se tako dobro snalaze. Međutim, žilavi SFA nije odustajao usprkos gomili izgubljenih lopti i (za ovogodišnje izdanje Ramsa) dobroj šuterskoj partiji, nalazili su načina zabiti u sredini protiv loše zadnje linije obrane i održati se u blizini do završnice kada je stvar u svoje ruke uzeo njihov najbolji igrač Desmond Haymon. Klasika, tipični NCAA combo bek koji je u kritičnim trenutcima zabio dvije trice za produžetak, a onda u sličnom stilu odradio i dodatnih 5 minuta. Ovakvog pojedinca VCU nije imao, taj manjak talenta prema naprijed na vanjskim pozicijama uz rizike koje u zaštiti obruča donosi presing (često ispadanje i igrač manje u reketu) bili su dovoljni da izgube utakmicu koja se desetak minuta prije kraja činila dobivenom, a da ne govorim da su na 35 sekunda do kraja, a to je jedan napad u NCAA, imali +6. Ali, kao što nas je košarka na ovoj razini odavno naučila, trica i presing na loptu (i naravno zona, iako je ovdje nismo gledali previše) u stanju su napraviti čuda u kontekstu manjkavog talenta (prosječna momčad biva sretna ako ima dva igrača sposobna driblati i jednog koji može šutnuti).

Ruski rulet pak bila je partija između UNC i Providencea, u kojoj je Carolina obranom na perimetru i kontrolom skoka došla u šansu dobiti utakmicu. Friarsi nisu uspjeli održati šutersku formu prikazanu tijekom osvajanja Big Tena, dužina Tar Heelsa ih je potpuno ostavila bez ideja, tako da je sve u svoje ruke uzeo play Cotton koji je odradio klasičnu turnirsku predstavu, bio je jednostavno nezaustavljiv s 36 poena i 8 asista. Međutim, čak ni takvom partijom nije zasjenio ogromna muda Marcusa Paigea koji je usprkos upola slabijem učinku (19 poena, 4 asista) bio pravi kada je bilo najpotrebnije (trica u zadnjoj minuti i odlična obrana u zadnjih par akcija). UNC je tako potvrdio da formula jednog beka i četiri šljakera pali, a Friarsi mogu žaliti što nitko nije bio u stanju pomoći Cottonu s par skokova ili ponekom tricom da izbore prolaz u drugi krug. Šteta, jer obje momčadi su ga zaslužile.

A kad smo već kod Fratara, podsjetimo se i jednog od najvažnijih trenutaka u povijesti NCAA košarke, a to je dan kada je Rick Pitino preuzeo upravo Providence. Došavši na čelo malog katoličkog sveučilišta većđ tada trenerski guru stvorio je NCAA košarku kakvu danas poznajemo. Naime, trica je uvedena u turnir i kao pravilo tek 1986. na njegovoj drugoj i zadnjoj sezoni kao trenera. Iako inovacijama obično treba neko vrijeme da ih se prigrli, Pitino je odmah shvatio da bi redovno zabijanje poena više po napadu od protivnika, uz ekstremnu dozu izborenih dodatnih lopti putem presinga koji je dio njegove filozofije od prvog dana, dalo šansu neuglednom programu poput njegovog koji nema pristup vrhunskom talentu protiv puno većih i zvučnijih protivnika. I tako je Rick, u prvoj službenoj sezoni trice, ovom formulom jedan program koji je do jučer bio u rasulu iz prvog pokušaja doveo do Final Foura, podignuvši sebi rejtnig do neba (Knicksi su mu odmah dali ključeve franšize) i usput potpuno promijenivši način na koji je NCAA razmišljala do tada (dobrim dijelom i svojim utjecajem na trenere uokolo - playmaker tadašnje momčadi bio je današnji trener Gatorsa, Billy Donovan).

Filed under: bball 3 Comments
21Mar/145

MAD DIARY, DAY ONE

Posted by Gee_Spot

DAY 0

U razigravanju nisam pogodio ni jednu od četiri utakmice, dakle turnir je počeo baš kako spada. S tim da, naravno, ni jedan od ovih rezultata nije bio iznenađenje – MSM je izgubio od Albanya u utakmici dviju momčadi (koje su slučajno tu gdje jesu) zato što nisu ubacili dovoljno trica iako su ostali negdje na svom prosjeku s 12 od 37 (suludo zvuči, ali to je takva momčad, doslovno imaju samo tricu, a protivnik im je veći dio večeri igrao - zonu). Albany je pak iskoristio visinsku razliku i trpao u reketu, s 57% šuta iz igre kontrolirali su utakmicu koliko je to moguće u ovim uvjetima od početka do kraja.

Cal Poly se provukla protiv Texas Southerna u utakmici koja je mogla otići na obje strane, prije svega jer su suprostavili momčadski kvalitetnu partiju Texasu kod kojega je igrao samo jedan čovjek, centar Murray, koji na kraju jednostavno nije mogao zabiti dovoljno.

NC State je na leđima Warenna razbila Xavier, odigrali su dobru obranu i stvarno klikaju na tom dijelu parketa, a izgleda kako je Warenn stvarno toliko dobar da sam može donijeti pobjedu igrom u napadu. Prva usporedba koja mi pada na pamet je Andrew Nicholson, on je na sličan način nosio svoje neugledno sveučilište prije par godina do turnira kompletnom igrom u napadu kao pravi triple threat strijelac iako je uz zabijanje imao i puno više odgovornosti u obrani i skoku.

Utakmica Iowe i Tennesseea bila je prava drama kakvih ćemo se nagledati ovih dana, Iowa je imala sve pod kontrolom do kraja kada su pokazali klasičnu boljku, jednostavno nisu mogli obraniti ništa kada je bilo najpotrebnije. Tennessee je stvarno uhvatio formu u pravo vrijeme, ne samo da su odigrali odličnu obranu u zadnjih 5 minuta i u produžetku, već su i zabili kada je trebalo, a najveći posao očekivano su odradili nositelji Stokes (4 bitna skoka u napadu) i McRae (par trica u pravo vrijeme).

DAY 1

Prvo pa muško. Iako, poraz Ohio Statea realno uopće nije iznenađenje – očekivano, ovo je bila utakmica na nož, a OSU se sam nabio na oštricu činjenicom da je promašio gomilu zicera i tako još jednom, na najgori i najradikalniji mogući način, pokazao da su njihovi ovogodišnji problemi s napadom stvarno bili duboki. Najbolje je to ocrtala jedna akcija početkom drugog poluvremena kada su dva igrača išla sama u kontru i nisu uspjela realizirati polaganje bez ijednog protivnika u blizini. Dayton takve kriminalne propuste nije imao, oni su svoje zabili redovno ulazeći u sredinu gdje su često nailazili na blokade i zid, ali su i sasvim dovoljno ubacili, posebice s linije. Aaron Craft se oprostio solidnom partijom, ali on jednostavno nije rođen da bude prva opcija, a to je ove sezone često bio prisiljen biti.

Wisconsin je odradio lagani trening protiv katastrofalnog Americana koji je u 40 minuta imao 11 ubačaja iz igre, Jackson ulazima i Brust šutem su bili više nego dovoljni za apsolutnu dominaciju i potvrdu da je Ryanova momčad u pravom trenutku ušla u vrhunsku formu.

Pitt je brzinski razmontirao Colorado, presingom su ih od prve sekunde natjerali na gomilu izgubljenih lopti i hrpu ishitrenih nerezonskih šuteva iz kojih su onda tranzicijom dolazili do laganih polaganja. Nakon 20 minuta bilo je već 46-18, sve poslije nije bilo važno.

Drugo iznenađenje, koje je to bilo još manje od prvog, pobjeda je Harvarda nad Cincinnatiem. Intelektualni snobovi su poveli od samog početka i nisu puštali prednost ni trenutka, što uopće nije čudo ako znamo za probleme koje Bearcatsi imaju s realizacijom postavljenih napada ili uopće bilo kakvih pokušaja realizacije, bilo šutem ili polaganjem. Oni jednostavno nisu momčad koja može stizati čak i najbanalnije minuse, dok Harvard sjajnim kretanjem u napadu nema problema s redovnim zabijanjem čak i protiv ovako čvrste obrane u sredini koja je u par navrata žestokim full court pressom čak bila u prilici doći u prednost. Ali, na kraju dalje ide bolja košarkaška družina, tu sumnji nema – kada ovako odigrate protiv jedne od najboljih obrana u NCAA, koja je uz to bila posebno raspoložena, onda vam je stvarno mjesto u sljedećem krugu. Spartansima neće biti lako, ali Izzova ekipa ipak ima nešto što će im pomoći da izbjegnu iznenađenje – mogu zabiti. Uglavnom, nakon Crafta oprostili smo se i od Kilpatricka uz misao da nećemo žaliti ako ih više nikada ne vidimo kako igraju košarku – nemojte me krivo shvatiti, u ovom kontekstu su bili sjajni, njihovo srce je neosporno, ali nemaju ono nešto za iduću razinu (Kilpatrick može biti combo u trećoj petorci neke NBA momčadi ili šerif u nekom manjem euro klubu, Craft može biti solidan starter u Bundesligi).

Syracuse je također odradila svoj trening protiv Western Michigana, ali za razliku od Wisconsina nisu pokazali top formu. Stoga im je ovakva utakmica dobro došla da se napucaju samopouzdanjem koje će im biti potrebno da izbjegnu pretjeranu dramu u idućoj rundi protiv razigranog Daytona.

Oregon je odradio svoje protiv BYU-a i njihove zone, nije to bila očekivana utakmica na puno koševa, ali za razliku od protivnika koji je doslovno igrao s dva beka (Carlino i Haws su pravi revolveraši bez savjesti, ovog prvog su vjerojatno izabrali i zato što je ljepuškast kao Jimmer), oni su na raspolaganju imali razigrano 5-6 igrača, dovoljno da kontroliraju susret ulazima i energijom u oba smjera iako nisu mogli zabit tricu ni pod razno (1 u prvih 33 minute). U biti, pravo je čudo da su obzirom na manjak šuta iz vana uopće održavali prednost cijelu večer, ali bekovi su im lakoćom ulazili u sredinu zone i namještali zicere, tu je bio ključ.

Spartansima nije dobro krenulo, Harris je dobio zadatak čuvati protivničkog najopasnijeg strijelca Saddlera, žilavog combo beka koji ga je ekspresno doveo u probleme s osobnima, ali to se nije osjetilo na rezultatu, prije svega jer je Payne bio neriješiva zagonetka za visinom limitiranog protivnika. Centar MSU-a uzeo je stvar u svoje ruke i umjesto šutiranja odlučio se za napadanje sredine, što je bio temelj na kraju priče ipak rutinske pobjede (17-17 s linije, rekord NCAA turnira).

Florida se mučila protiv zone Albanya (Frazier zabio prvu tricu tek u 30. minuti), tako da se već u prvoj utakmici vidio njihov nedostatak kreativnosti kod unutarnje linije, kao i nedostatak šuterskih opcija, ali su dobili na svoj način, borbenošću i upornošću. S tim da im je trebalo dobrih 30 minuta da slome Albany stalnom kombinacijom presinga i energične igre u reketu.

Michigan je odradio svoj trening protiv Wofforda, uz dobre partije Robinsona i Stauskasa, kao i Villanova protiv Milwaukea (zabili su samo 4 trice, ali su briljirali obrambeno). Obje momčadi su iskoristile činjenicu da su imale prednost u fizikalijama, što nije uvijek slučaj obzirom da se temelje na igri s perimetra.

St. Joe – Uconn, , St. Louis – NC State i Oklahoma – NDS donijeli su očekivano dramu, iako sumnjam da bi ijedan filmski scenarist u strahu od toga da ne pretjera baš svaku stavio u produžetak.

Warren nije uspio drugu večer sam iščupati pobjedu, uništio je jednu ozbiljnu obranu kao da ne postoji s 28 poena (i pri tome promašio 4 slobodna u završnici što je pomoglo protivniku da izbori produžetak), ali istovremeno je St. Louis iskoristio slabosti obrane protivnika da zabije 83, što je tek šesti put ove sezone da su išli preko 80, od čega su još dva puta to napravili u produžetcima. Raspucane i rastrčane Billikense predvodio je šljaker Rob Loe, koji je s 4 trice i 15 skokova, ali i energijom u završnici, doslovno nosio momčad, frustrirajući unutarnju liniju protivnika koja ni usprkos rotaciji od 4 krupna skakača nije za njega imala rješenje, jednostavno su bili prespori za pratiti ga na perimetru, a kada bi i izašli čovjek bi samo protrčao pored njih i zabio zicer ili uhvatio odbijanac.

Oklahoma je napravila sve što je mogla, ubacili su svoju kvotu trica, držali su utakmicu na brzom ritmu koji im odgovara i usporili su dva najbolja igrača Bisonsa, Bjorklunda i Brauna, ali svejedno su veći dio utakmice bili u minusu. Minimalnom, ali ipak minusu. Doduše, u minusu nisu bili u završnicama, u svaku su ušli s malom prednošću, ali i krajem prvog poluvremena i na kraju utakmice North Dakota je dobila šuterski impuls od neočekivanog heroja, beka šutera Alexandera koji je noćas odigrao utakmicu karijere, ubacio je 28 poena, većinu u ključnim trenutcima (ulaz i trica koji su minus pretvorili u +4 na poluvremenu, trica za produžetak, a onda u produžetku još 6 poena iz ulaza koje mu je prestravljena obrana Soonersa dala radije nego da ih ubije u pojam tricom).

Saint Joseph je pak od starta nametnuo ritam, uspijevali su spustiti loptu u post dovoljno često da iskoriste manjak visokih kod UConna, Galloway je bio standardno sjajan iz vana, ali Shabazz i društvo uvijek su našli načina tricom ili kontrom nakon ukradene lopte održati priključak. Sva četiri standardna startera, dakle dva combo beka i dva spot up krila, zabili su barem po dvije trice, 11 ukupno, a energija Napiera na perimetru i Danielsa u sredini dala je potrebnu dozu obrane iako sinoć njihovo konstantno preuzimanje koje im omogućuje brzina na svim pozicijama baš i nije smetalo Kanačeviću i društvu da dođu do laganih poena u sredini. Daniels je bio posebno sjajan u završnici, s blokadama, skokovima, trčanjem, ulazima i šutom iz vana donio je dozu NBA koja je na kraju protivnika ostavila bez rješenja. Ovaj put nije bio problem spora i troma unutarnja linija kao u slučaju Loea protiv NC Statea, već umor kod visokog dvojca Hawksa koji je, kao i ostatak petorke, odigrao skoro cijelu utakmicu u komadu (svi preko 40 minuta, klupa ih je dobila samo 9 ukupno). Pored takve rotacije, čak je i tijelima siromašan UConn na jednu večer dijelovao kao prava sila.

Texas i Arizona odigrali su atraktivnu utakmicu, u svom stilu s puno trke i tranzicije, a pri tome su imali i prave petice koje rade razliku u visokom Bachynskom i masivnom Ridleyu (obojica će sigurno dobiti barem NBDL pozivnicu na račun fizikalija). Dakle, utakmica je stvarno bila za gušt, a Texas je u ritmu koji nije ostavljao previše obranama na kraju imao više raspoloženih pojedinaca i mrvice efikasniju obranu. Carson nije potezao tricu (bolje, jednostavno nije dobar šuter), potpuno se posvetio ulazima i bacanju povratnih, ali ni raspoloženi šuteri ni razigrani centar nisu pomogli, na kraju su jednostavno dozvolili previše laganih poena i uhvaćenih odbijanaca u krivo vrijeme.

Louisville je neočekivano imao dramu protiv Manhattana, nisu mogli zabiti skok šut protiv žilavog presinga na perimetru. Pitino je tako dobio malo svog lijeka, Smith i Jones se nisu snašli protiv žilavih i fizički nadmoćnih protivnika koji su nadirali sa svih strana. Da su mogli nešto ubaciti iz vana, Jaspersi bi dobili, ali uglavnom su se oslanjali na trku i ulaze, tako da su Cardinalsi nekako kontrolirali utakmicu, koju su na kraju uz puno muke i dobili čistu na silu (čak 16 skokova u napadu, sjajna partija Harrella s 12 skokova i 3 blokade, plus 24 ubačena slobodna, Smith 8 od 11) i iskustvo (skoro pa ništa cijelu utakmicu, a onda tri trice u zadnja 4 napada, jedna Smith, dvije Hancock).

San Diego je s druge strane očekivano bio na konopcima protiv New Mexico Statea, ali na kraju su dobili koš svaki puta kada je trebalo od Thamesa koji je u maniri klasičnih combo heroja nosio momčad u napadu, a usput je i doslovno zaustavio kretanje lopte obranom na protivničkom playu (i istaknuo kandidaturu za NBA, u gomili kvalitetnih combo bekova njegova obrana trebala bi mu donijeti mjesto back-up playa na nekom rosteru). Aggiesi jednostavno nisu dobili dovoljno od vanjske linije da prate Aztecse, uzalud im solidne partije visokog dvojca Bhullar-Nephawe.

Filed under: bball 5 Comments
21Mar/143

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Danas o Ligi ekspresno, cijeli tjedan je posvećen NCAA košarci, piše se dnevnik događanja (osvrt na prvi dan trebao bi biti na blogu taman pred početak utakmica drugog dana), tako da danas imamo samo rankingse.

Inače, ne sjećam se kada sam zadnji put gledao ovakvu završnicu sezone u kojoj se čini da većina favorita puca po šavovima. Osim Spursa, naravno. Obzirom da Thunder, Heat i Pacersi imaju greške u sistemu koje u manje od mjesec dana do playoffa još nisu sanirane (to su redom: kilava obrana kod Thundera, a da sam malo zlobniji dodao bi i limitiran trener, manjak iskoristivih tijela kod Heata i nesposobni napad kod Pacersa) i obzirom da Clippersi i Rocketsi, uz dužno poštavanje, ipak trebaju odrasti, otvara se put Timmyu i ekipi da ipak osvoje još taj jedan naslov, ma koliko mi šutjeli o tome.

Mislim, gledam na to ovako - lani su ostali uskraćeni za nekoliko sekundi, a dogodine će već Clippersi, Rocketsi, možda i Warriorsi, biti sposobni otići do kraja, dakle konkurencija će biti strahovita, a oni će biti godinu stariji. Iako imam osjećaj da samo ovo rekao već sto puta - za njih je ovaj playoff sad ili nikad. I zato, ostanu li u komadu cijelim putem, smatram ih prvim favoritima jer Pop je zadnje dvije sezone zaokružio igru i ovo nije ona ista momčad koja je izgubila od Thundera prije dvije godine jer još nije znala kako se postaviti bez Timmya ili Manua u naponu snage ili kako kolektivno braniti individualno moćnije protivnike. Danas znaju jer su i sistem i svi igrači na rosteru otišli za korak dalje, krcati su i jednostavno igraju fenomenalnu košarku na oba kraja parketa. A taj estetski dojam nije za podcjenjivati, sjetimo se samo Dallasa prije tri godine. Upornost i vjera u svoj put se isplate.

Što se ostalih važnijih trendova tiče, skok Sunsa u rankingsima, usprkos tome što Dallas i Memphis i dalje imaju dvije utakmice prednosti, jasno poručuje da opuštanja nema, svaki njihov pad Phoenix je i dalje spreman iskoristiti. Atlanta je pak pobjedama nad Torontom i Bobcatsima potvrdila da su se vratili na pravi put, to su rezultati kojima se top 8 na Istoku čini zaokružen iako su Knicksi odličnim igrama u zadnje vrijeme isplivali kao potencijalna prijetnja (jedina preostala). Sada kada je Phil tu, treba očekivati da uđu u playoff i dođu barem do finala konferencije jer poznato je da Jacksonovo sjedenje na tribinama stvara posebne pozitivne vibracije koje ishitrene skok šuteve s poludistance čine preciznima poput polaganja u kontri (sorry, ne mogu odoliti). Treba još primijetiti da je Denver još jednom promijenio smjer sezone, ovaj put zaigravši čvrstu obranu, Shaw se ne predaje iako je situacija odavno postala bezizlazna.

Uglavnom, stvari su posložene mjesec dana prije kraja (a sudeći po većini utakmica u ovom periodu i puno ranije), sada samo treba dočekati da konačno počne prava stvar.

01. CLIPPERS 83.9

02. SPURS 82.6

03. THUNDER 81.9

04. HEAT 81.2

05. PACERS 81.1

06. ROCKETS 80.8

07. WARRIORS 80.1

08. BLAZERS 78.8

09. MAVS 78.5

10. RAPTORS 78.4

11. SUNS 76.5

12. GRIZZLIES 76.2

13. BULLS 76.1

14. WIZARDS 75.6

15. WOLVES 74.2

16. NETS 72.9

17. BOBCATS 72.2

18. KNICKS 72.1

19. NUGGETS 71.9

20. HAWKS 71.8

21. KINGS 71.4

22. PELICANS 71.1

23. PISTONS 70.4

24. CAVS 70.2

25. CELTICS 68.8

26. MAGIC 64.8

27. JAZZ 64.6

28. LAKERS 63.6

29. BUCKS 62.4

30. SIXERS 58.1

Filed under: bball 3 Comments
19Mar/140

PRINT YOUR BRACKETS 2014. – WEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Možda najmanje zanimljiv dio bracketa, s prvim nositeljem koji muku muči sa zabijanjem otvorenih šuteva (nikada dobar znak ako želite osvojiti naslov), ali i hrpom potencijalno zanimljivih utakmica već od prvog kruga.

Sudar Arizone (1) i Webber Statea (16) neće biti jedna od njih. Iako su poprilično uvjerljivo osvojili svoju otužnu Big Sky konferenciju, ovi niže rangirani Wildcatsi su svejedno imali čak 11 poraza u sezoni, prije svega zbog kriminalne obrane koja ni pod razno ne može iskoristiti potencijalne slabosti ovih favoriziranih Wildcatsa. Doduše, mogu zabiti tricu i imaju nešto visine na rosteru, dakle ne treba ih podcijeniti, ali momčad Seana Millera to ionako ne radi, njihova kvaliteta dobrim dijelom upravo i počiva na tom mentalitetu terijera.

Wisconsin (2) će imati mrvicu teži posao protiv Americana (15), uvjerljivo najbolje obrane Patriot lige i top 50 defanzive po kenpom.com. Jasno je i zašto su dobri, imaju pravog centra u Tonyu Wroblickom koji je lakoćom dominirao nad slabašnom konkurencijom, ali pored Kaminskog će se ipak naći u mismatchu na oba kraja parketa, tako da im ni eventualna odlična šuterska izvedba neće previše pomoći.

Creighton (3) bi lakoćom trebao izrešetati Lousiana Lafayette (14), momčad bez obrane koja u napucavanju s najboljim napadom NCAA košarke nema apsolutno nikakve šanse.

Zato nimalo lagan posao ne čeka San Diego State (4) koji odmah ide na zid New Mexico Statea (13). Iako su navikli na rat u reketu protiv onog svog, kvalitetnijeg, New Mexica, momčadi koja ima problema sa vanjskim šutom definitivno neće biti lako zabiti dovoljno poena protiv tri igrača iznad 210 cm, od kojih jedan ima preko 230. Razlog zbog kojega ne treba vjerovati u iznenađenje je taj što, usprkos dominaciji u sredini, Aggiesi muku muče sa zabijanjem svih tih otvorenih šuteva iz vana. Dakle, Thames i društvo na vanjskim pozicijama će dobiti bitku na perimetru, a uspiju li iskontrolirati skok, odnosno barem parirati pod oba koša, to bi trebalo biti dovoljno da se provuku dalje. Izgube li pak potpuno bitku u skoku o kojoj u dobroj mjeri ovise zbog slabog šuta, sve je moguće.

Slična drama čeka i Oklahomu (5). Iako se radi o solidnoj momčadi koja se najbolje osjeća u run and gun elementu, kada potežu trice i kada brzinom mogu sakriti manjak centimetara, njihova obrana je blago rečeno klimava. Može li zaustaviti pouzdani napad North Dakota Statea (12) predvođen odličnim swingmanom Taylorom Braunom koji ulazima otvara prostor za odličnog realizatora u postu Marshalla Bjorklunda? Neće biti lako, ali olakotna okolnost je definitivno što ni NDS ne igra obranu, dakle sve ovisi o tome tko će kontrolirati ritam, odnosno hoće li trčanje odnijeti prevagu nad organiziranim napadima. Stoga mala prednost ipak momčadi s boljim bekovima, Oklahomi, iako su šanse Dakote daleko veće od prosječne 12. momčadi, uglavnom jer imaju možda i dva najbolja igrača na parketu.

Baylor (6) je neočekivano proigrao u zadnjih mjesec dana, čak su došli do finala Big 12 gdje ih je zaustavila Iowa State. Najveći njihov minus je i dalje trener, Scott Drew možda danas koristi više 2-3 zonu od onih urnebesnih 1-3-1, međutim problem je i dalje sličan, poslije Syracuse možda su i najčišća zonska momčad u NCAA, ali to jednostavno ne donosi rezultate, a perimetar je uvijek širom otvoren. To je definitivno dobra vijest za Nebrasku (11) koja inače nije sjajna tricaška momčad, ali s tri beka u petorci sposobna zabiti s perimetra definitivno bi mogli odigrati iznad vlastitog prosjeka.

Najveći problem Nebraske bit će iskontrolirati skok pored Baylorovih razbijača Jeffersona i Gathersa. Uspiju li spriječiti dominaciju Bearsa u reketu, dat će si šansu. Samo, obzirom da će pri tome i njihovi bekovi morati nadigrati minijaturnog, ali pouzdanog slash & kick majstora Cherya i tricašku mašinu Heslipa, ispada kako bi ovo ipak mogao biti malo pretežak zadatak za njih, usprkos tome što imaju puno jači trenerski um na klupi u Timu Milesu koji je već nakon dvije godine jedan neugledan program doveo do turnira usprkos talentu kakvoga Baylor obično ni ne regrutira.

Oregon (7) je nešto veći favorit protiv Brigham Younga (10) zbog čudne odluke komisije da ovako visoko postavi momčad koja nije bila ni blizu tome da skine Gonzagu s trona ove godine ne baš sjajne West Coast konferencije. BYU je čista run and gun momčad koju nosi sjajni šuter Haws dok ritam održava combo bek Carlino. Oregon nema obranu za potpuno ih zaustaviti, ali s druge strane BYU svojom 2-3 zonom doslovno izaziva gomilu odličnih tricaša Oregona da ih izrešetaju. U ovakvoj utakmici na 90 koševa ključan bi mogao biti skok, a tu će najvažniji biti doprinos Mikea Mosera – uspije li jedini ozbiljni visoki Ducksa uhvatiti dovoljno lopti u napadu, visinska prednost mormona neće biti nikakav faktor.

A nakon BYU, trebali bi se oprostiti i od Gonzage (8). Ovogodišnja momčad bez Olynyka i Harrisa nije pokazala razinu lanjske dominacije, osvojili su konferenciju, ali nema tu igrača koji može povući. Pangos je praktički isti kao što je bio kao brucoš, ako ne i lošiji, tako da je glavna snage ove godine obrana sredine koju donose lanjske zamjena Olynyka i Harrisa, Dower i Karnowski. S njima je ovo snažnija momčad, ali i puno manje talentirana, a to bi Oklahoma State (9) trebala iskoristiti.

Iako su njihove slabosti upravo pod košem, puno veći mismatch predstavljat će njihove opcije – tko će na rosteru Gonzage čuvati Smart, Browna i Nasha? Pangos, Bell i Stockton su patuljci koje će Smart gurati u post i preko kojih će Brown potezati kad poželi, a ni jedan visoki Bulldogsa nema noge da prati Nasha uokolo dok glumi stretch četvorku.

ROUND OF 32

Obrana Arizone pak neće imati takvih problema, Gordon će pojesti Nasha, Smart neće imati prostora u sredini pored Hollis-Jeffersona i Tarczewskog, a Johnson će izmoriti Browna. Naravno, neće biti lako ni Arizoni protiv žilavih Cowboysa i Smartova presinga, ali oni su naučili dobiti utakmice obranom. Jednostavno, ne vidim načina kako Oklahoma može zabiti više poena u ovoj utakmici, osim ako ne dobije partije karijere od sva tri svoja najbolja igrača.

Wisconsin u Oregonu dobiva idealnog protivnika, momčad skromnog talenta koja ne može iskoristiti manjak njihove rotacije pod košem jer ni sami nemaju dovoljno tijela u sredini. Ova utakmica će se odlučiti tricama, a tu Wisconsin s 5 šutera u petorci i solidnom 1 na 1 obranom na perimetru (koja će biti još izraženija jer tri vanjska igrača Oregona ne mogu iskoristiti manjak centimetara kod bekovske trojke Badgersa) definitivno ima prednost.

Creighton ima sličan idealan ždrijeb kao i Wisconsin, misli li Baylor igrati zonu 40 minuta protiv McDermotta i Wraggea neće se dobro provesti. S druge strane, i Creighton bi mogao zaigrati više zone nego inače čisto kako bi lakše iskontrolirali skok pored dominantne unutarnje linije Baylora. To nije idealno rješenje, ali je barem rješenje, dok Baylor tako nešto u obrani nema.

I San Diego State je favorit protiv Oklahome, oni žive od uskraćivanja kvalitetnih šuteva momčadima koje ovise o trici, a to će im pogotovo biti jednostavno protiv Oklahome koja nema visinu kojom bi igru prebacila u post i tako malo razvukla fokus obrane.

SWEET SIXTEEN

Međutim, protiv Arizone žilavost na perimetru neće biti pretjerano važna. Puno važnije bi bilo ubaciti nešto iz vana, a to Thames i društvo ne mogu ni protiv puno slabijih protivnika. Idealan je ovo ždrijeb i za Arizonu, nominalno je zadovoljena forma jer San Diego ima rezultate, ali kao matchup su potpuni autsajder.

A da je komisija itekako promišljala ove scenarije potvrđuje i potencijalni sudar Creightona i Wisconsina. Obje momčadi žive na perimetru, obje ne briljiraju u defanzivi, ali Wisconsin je u svakom pogledu malo bolji. McDermott će možda biti najbolji igrač na parketu, ali pored Dekkera i Kaminskog to se neće previše osjetiti.

ELITE EIGHT

I konačno imamo sudar dviju krajnosti, sjajnog šuterskog napada i fanatične obrane. Kaminsky i Dekker su uvijek matchup problem jer izvlače obranu vani, a to bi moglo zasmetati čak i Arizoni. Doduše, uvijek imaju opciju Gordona gurnuti na peticu kako bi jurio za centrom Badgersa, ali na kraju se sve svodi na to da će trebati ubaciti koš više od jednog od pet najboljih napada u ligi. Može li to momčad koja muku muči čak i sa slobodnim bacanjima, kamoli tricama? Njihova obrana je stvarno remek-djelo i Gordon je stvarno budući defanzivni game changer na NBA razini, tu sumnje nema, ali teško je zamisliti tako skroman napad u Final Fouru.

Filed under: bball No Comments
19Mar/140

PRINT YOUR BRACKETS 2014. – EAST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Manje atraktivan po imenima, ali ništa manje zanimljiv dio ždrijeba, dapače. Tri osvajača turnira iz ponajboljih konferencija (Big 12, Big Ten i ACC) i momčad s najboljim scoreom u regularnom dijelu četvrte od klasičnih top 6 (Big East). Ždrijeb je jak na vrhu, a sve počinje s Virginiom (1) koja je apsolutni favorit nad Coastal Carolinom (16), statistički drugom najgorom momčadi u turniru.

Villanova (2) je svoj šok doživjela u prvom krugu izgubivši od Seton Halla, tu su se jasno vidjeli njihovi limiti i nedostatak prve opcije. Međutim, njihova kombinacija obrane i tricaške širine bit će previše za Milwaukee (15), petu momčad u više ne pretjerano reprezentativnoj Horizon konferenciji, koja je ujahala u turniru na krilima nekoliko dobrih šuterskih partije kakve baš i nisu imali tijekom ranijeg dijela sezone.

Iowa State (3) trebala bi nastaviti s pobjedama i protiv neugledne North Carolina Central (14), protivnika s dosta seniora, ali bez previše talenta.

Nešto teži posao čeka Michigan State (4), treba zaustaviti run and gun Delawarea i nisku postavu s četiri beka. Spartansi također najviše vole šutirati, ali u ovom dvoboju ulazi u sredinu Harrisa i Paynea bit će ključni na putu do pobjede bez previše drame. Izostanu li, mogla bi ovo biti noć duža od očekivanog.

E, ali drame zato neće nedostajati u donjem dijelu ždrijeba koji donosi potpuno neizvjesne utakmice koje će biti gušt pratiti, barem u završnicama (idealno za prva dva dana turnira).

Cincinnati (5) je poznat po svojoj sjajnoj obrani, ali njihov napad doslovno ovisi o učinku combo beka Kilpatricka kao jedinog pouzdanog šutera i driblera. Kako opet nije toliko dobar da može dodati sam sebi, Bearcatsi često upadaju u crne rupe koji bi presing Harvarda (12) mogao učiniti kritičnima. Uz to, Harvard ima i širinu u napadu potrebnu da izazove ovako rasnu obranu jer ne uzimaju glupe šuteve (tako je to kada si osvajač Ivy lige, uvijek si pametniji od drugih).

Iskusni su, ovoj jezgri ovo je treći nastup u turniru, bore se za svaku loptu i imaju taman jednog skakača u sredini o kojemu ovisi zaštita reketa. Ali, manjak centimetara nadoknađuju na perimetru gdje umjesto klasične formule tri ili čak četiri beka koriste samo jednoga uz tri swingmana. Ukratko, ovdje sve miriše na iznenađenje, barem ako gledamo startne pozicije.

Utakmica na nož bit će i sudar između North Caroline (6) i Providencea (11). UNC ne može zabiti tricu da se postavi na glavu, ali su u zadnjem dijelu sezone podigli igru u obrani i pod košem i na perimetru, odlično koriste višak energije i tijela u sredini kako bi dominirali u skoku i definitivno će imati najboljeg beka na parketu u sjajnom playu Marcusu Paigeu.

Protivnik im je pak uhvatio formu u pravom trenutku, osvojili su Big East preko Creightona (naravno, Big East je danas isključivo ime, odlascima Pitta, ‘Cuse, Louisvillea, UConna i Cincinnatia njegovo osvajanje nema težinu kao nekada), dakle njihova kombinacija šuterske kvalitete (imaju par tricaša više od Tar Heelsa) i žilavosti pod košem (također odlična skakačka momčad s kvalitetnom unutarnjom linijom) dokazano je uspješna.

Kad još dodamo da u Bryceu Cottonu, minijaturnom combo beku koji podsjeća na bivšeg playa Gatorsa Boyntona, imaju čak i pandan Paigeu, razloga da malu prednost damo Friarsima ima sasvim dovoljno.

Žilavi Connecticut (7) također je tek papirnati favorit protiv Saint Joseph’s (12), još jedne momčadi koja je uhvatila formu u pravom trenutku i osvojila ACC preko VCU-a. Kevin Ollie je izvukao maksimum iz momčadi bez poštenog visokog igrača, posebice iz obrane koja je odlična usprkos manjku centimetara zbog kombinacije presinge i agresivnih preuzimanja na perimetru.

To bi trebao biti najveći problem pretežito tricaškoj momčadi koja u Langstonu Gallowayu ima jednog od najboljih šutera u NCAA. Napier i Boatright, oko kojih se sve vrti u igri UConna, bit će ključni igrači, uspiju li zabiti dovoljno iz vana preko protivnikove zone i pri tome natjerati protivnika na šuteve koje ne želi uzeti, dobili su utakmicu.

S tim da St. Joe’s ima još jednu kartu na koju može odigrati, a to je Halil Kanacevic u sredini, njegovi skokovi i igra u postu mogli bi predstavljati mismatch koji je teško riješiti kada nemaš nikoga ni približno sposobnog (masivnog) gurati se u reketu. Ipak, ako su Napier i društvo išta pokazali ove sezone, to je da ne odustaju od borbe do samog kraja, dakle oni sami sebe neće upucati u nogu. Što je u ovakvom sistemu natjecanja često i najvažnije, zbog toga mala prednost njima.

Četvrti sudar možda donosi i najmanje drame, prije svega zbog loših partija koje Memphis (8) prezentira u završnici sezone. Manjak rasnih šutera u napadu je bolno očit, kao i slabosti u zaštiti reketa zbog manjka centimetara. To je kao naručeno za zonu koju povremeno igra George Washington (9), solidna momčad koja ima i dva prava visoka u rotaciji i sasvim dovoljno slashera i šutera da prati nešto brži ritam igre Memphisa. Praktički, Tigersima je jedina šansa presing i nametanje ritma, ali obzirom da je ovaj put protivnik iskusna petorka s uvježbanim pokretnim napadom u kojem je kretanje ključ, teško da mogu stvoriti kaos kakav im je potreban da se provuku dalje.

ROUND OF 32

Kvaliteta Virginie pak bit će prevelik zalogaj za solidne Colonialse, Brogdon, Harris i Perrantes u stanju su konstantno šutirati, napadati sredinu i razigrati što će se pokazati prevelikim zalogajem za njihovu obranu, dok ih s druge strane čeka zid pod košem u ne previsokoj, ali dubokoj i energičnoj rotaciji visokih.

Villanova je itekako ranjiva u eventualnom tricaškom napucavanju s UConnom, ali njihova širina i prije svega skakačka dominacija trebali bi rezultirati s puno više pokušaja za nerezonsku tricu, samim time donijeti i nešto nalik stabilnosti u vjerojatnom kaosu od utakmice.

Iowa State trenutno gađa tricu izvan pameti, ali za proći Providence (ili UNC) trebat će im i skok i obrana, dva segmenta igre koji štekaju od utakmice do utakmice. Ipak, Hoiberg je već usavršio igranje bez klasičnih visokih, sa stalnim preuzimanjima maskira slabosti u zaštiti obruča, a kontrolom lopte i obrambenog skoka protivnicima ostavlja mrvice. Uglavnom, njihova šuterska kvaliteta sa svih pozicija i stalno traženje mismatcha kojega su Kane i Ejim u stanju iskoristiti trebali bi biti sasvim dovoljni za doći do drugog tjedna turnira.

Do kojega bi trebali doći i kompletirani i razigrani Spartansi preko Harvarda. Izzo prije svega preferira zaštitu obruča i taj prostor koji ostane na perimetru mogao bi poslužiti Harvardu da utakmicu učini zanimljivom, ali pitanje je koliko dobro mogu braniti ipak fizički dominantnog protivnika koji bi kontrolom reketa u oba smjera trebao kontrolirati i utakmicu.

SWEET SIXTEEN

Ovdje već nemam pojma što odabrati. Sve četiri preostale momčadi su podjednako solidne, s tim da su Virginia i MSU bolje balansirane po pozicijama i fazama igre. 'Nova i ISU manje su konvencionalne, što uopće ne mora biti minus u ovakvom sustavu natjecanja gdje često presuđuje šuterska inspiracija. Ukratko, pojma nemam koga bih izabrao, zato idem čisto po simpatijama, svjestan da ni jedna od ove četiri momčadi nije toliko dobra da može računati na četiri sigurne pobjede u nizu čak i protiv nešto slabijih protivnika, a kamoli u ovakvoj konkurenciji. Ipak, jedna od njih će na kraju balade izvesti i taj podvig i završiti na Final Fouru.

Sudar Virginie i Spartansa po meni dolazi krug prerano, obje momčadi su uhvatile formu u pravom trenutku i bit će ovo prava poslastica jer ipak su u pitanju dvije najbolje momčadi u ovom dijelu bracketa. Igraju slično, sa zaštitom sredine kao temeljem obrane, kontroliraju skok i loptu te podjednako dobro šutiraju. Ovdje prave prilike za mismatch nema, tako da će odlučiti individualni dvoboji, prije svega Harris protiv Brogdona. Kako je Gary ipak kompletniji igrač i bolji šuter, dajmo malu prednost Spartansima koji mogu staviti Dawsona na protivničkog Harrisa i tako mladog Perrantea pretvoriti u puno važniju opciju nego bi trebao biti.

U drugoj utakmici čeka nas još jedno napucavanje tricama, s tim da ‘Nova dolazi kao naručena za Iowu jer nema kvalitetne strijelce u postu koji mogu napadati obruč, dakle olakšavaju im posao u obrani. Napadački pak Cyclonesi imaju idealnu šansu testirati svoj stil igre protiv ipak manje talentiranih pojedinaca, dakle ovdje bi Kaneova i Ejimova individualna kvaliteta trebala napraviti onu ključnu razliku.

ELITE EIGHT

Spartansi imaju mišiće za dobiti bitku u skoku i dovoljno kreativnosti u napadu za napasti sredinu Cyclonesa, ali i ovdje će ključno biti branjenje perimetra, kao i kontrola ritma (ne smiju upasti u trku s Kaneom i društvom). Izzova povremena zona neće biti od koristi, trebat će biti spreman na stalno kretanje lopte i igrača u napadu Iowa Statea, a to neće biti lako odraditi s jednim danom pripreme. Nečiji niz će morati puknuti, pa neka to onda bude u ljepotici od utakmice u kojoj će dalje onaj tko više zabije. Kane i Ejim ili Harris i Payne? Budući NBA trener Hoiberg (čovjek se ne srami priznati da puno više prati NBA i da u igru svoje momčadi ubacuje puno više pro elemenata) ili legenda Mel Brooks, pardon Tom Izzo? Ovo je čisto bacanje novčića, ali ipak biram balansiraniju momčad s boljom zaštitnom mrežom u vidu po cijenu života čuvanog obruča, a to su Spartansi.

Filed under: bball No Comments
18Mar/140

PRINT YOUR BRACKETS 2014. – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Wichita State (1) čeka pobjednika sudara između Cal Poly (jedina momčad s negativnim scoreom u sezoni koja je izborila završni turnir) i Texas Southerna (osvajači najgore konferencije u NCAA uz čak 14 poraza u sezoni). Ukratko, nema sumnje kako će bez većih problema zabilježiti i 35. pobjedu za redom i to vjerojatno protiv Texas Southerna (16) koji bi run and gunom i tricama trebao iznenaditi sporu organiziranu košarku protivnika.

Šetnju će imati i Michigan (2) protiv Wafforda (15), potonji su iskoristili posrtaj Davidsona koji obično predstavlja ove godine užasnu Southern konferenciju, a sve kako bi im Stauskas i društvo zabili 20 trica. Presing za koji su sposobni ovdje neće biti od koristi.

Da ovaj dio bracketa obiluje autsajderima u donjem dijelu ždrijeba potvrđuje i dvoboj Duke (3) – Mercer (14). Doduše, Mercer se izborio za turnir ispred lanjskog najugodnijeg iznenađenja znanog pod imenom Florida Gulf-Coast, uvjerljivo su vladali neuglednom konferencijom tijekom cijele godine, dakle nisu totalno bezopasni, ali teško da mogu braniti i reket i perimetar dovoljno dobro da zaskoče Parkera i društvo.

Louisville (4) je kažnjen niskom startnom pozicijom zbog loše skrojenog i laganog rasporeda, ali način na koji su gazili sve pred sobom jasno govori da je Pitino još jednom spreman otići na Final Four. Jedan skromni Manhattan (13), koji je tu umjesto Ione, teško da može stati na put, posebice ako su se ispucali u konferencijskom turniru. Pored presinga Cardinalsa neće se naigrati, tako da im je savršena šuterska večer nužna ako misle ostati u igri duže od 10 minuta.

Saint Louis (5) čeka pobjednika razigravanja između NC State i Xaviera (12) u kojem bi trebala presuditi širina ovih drugih koji uz odličnog beka Christona imaju i više nego dovoljno centimetara za baciti na sjajnog Warrena, unutar-van strijelca koji bi npr. jedan Ohio State učinio izazivačem. Ovako, jednostavno nema suigrače koji mogu iskoristiti višak prostora koji redovno otvara na perimetru, ali i pod košem.

Uglavnom, može li žilava obrana Saint Louisa sakriti manjak ikakve ideje u napadu? Ili će zona Xaviera biti dovoljna da kontrolira ritam utakmice dok Christon i društvo traže put do koša? Obzirom na trenutnu formu, ovdje je iznenađenje realno, bez obzira tko zaigrao protiv nositelja.

Massachusetts (6) čeka slična drama, idu na pobjednika sudara između Iowe (11) i Tennesseea. Iowa je igrala solidno veći dio godine, ali im se obrana potpuno raspala u zadnjih nekoliko tjedana, dok se Tennessee razigrao, posebice u defanzivi. Međutim, manjak dubine i šuta za tri neće biti lako sakriti protiv zone Iowe, koja uz to ima i sasvim dovoljno skakača da ne dozvoli protivniku dominaciju u skoku.

Može li kombinacija zone i kvalitetnog napada biti dovoljna za još jedno iznenađenje? Zašto ne, UMass nije pouzdana šuterska momčad, a ovako visoko rangirani su ionako na račun igara u prvom dijelu sezone, dakle ni momentum im nije idealan, baš kao ni Iowi.

Texas (7) i Arizona State (10) još je jedan sudar limitiranih momčadi, u kojem će zona Texasa i žilavo branjenje reketa definitivno biti izazov za sjajnog Carsona i društvo. Zabije li Carson dovoljno trica, dalje ide njegova momčad, zaustave li ga i pri tome dominiraju u skoku, prednost ide Texasu. Kako su obje momčadi podjednako sklone kiksu i nisu u stanju igrati na istoj razini iz večeri u večer, odrediti ovdje protivnika čisto je bacanje kocke. Osobno se radije kladim na momčad koja može nešto zabiti iz vana, a to su Sun Devilsi.

Calipariev Kentucky (8) uhvatio je formu u pravom trenutku, voda je došla do grla i stisli su u obrani, čak nešto i zabili iz vana u završnici konferencije. Doduše, Kansas State (9) neće biti lagan protivnik jer je njihov fenomenalni brucoš Marcus Foster bolji bek od ijednog kojega Calipari ima na raspolaganju, ali, uspiju li odigrati relativno ozbiljnu utakmicu (što je uvijek upitno kada imate braću Harrison na vanjskim pozicijama), Randle i dvije prave petice u sredini bi trebali pomesti pod s visokima ovih drugih Wildcatsa.

ROUND OF 32

Wichiti će sudar protiv Kentuckya biti prva utakmica protiv prave turnirske momčadi u sezoni, iako je i to upitno tvrditi obzirom na razinu igre koju Caliparievi brucoši pokazuju veći dio godine. Uglavnom, obzirom na činjenicu da se Wildcatsi ne mogu pouzdati u šut, Baker bi trebao dominirati utakmicom kao najbolji bek na parketu, dok će Early smanjiti utjecaj Randlea čak i više nego njegovi bekovi koji mu uglavnom odbijaju dodati loptu.

Michigan bi trebao dobiti šutersku bitku s Arizona Stateom čisto zbog više opcija, iako nikada nije lako ići dalje ako nemate pouzdanu obranu. Duke pak s tim neće imati problema, njima se otvara idealan ždrijeb, Iowa je momčad koja teži nadigravanju i koja ne može braniti istovremeno perimetar i reket, dakle kao stvorena da maskira njihove defanzivne mane.

Louisville pak još jednom nabija razliku protiv nedorasle konkurencije, momčadi s jednom opcijom protiv njihove obrane nemaju šanse. Pitino itekako zna izvući maksimum iz situacije, a to će osjetiti i, barem po ovoj prognozi, Xavier.

SWEET SIXTEEN

Može li Wichita preživjeti drugi sudar za redom protiv ozbiljnog programa, ovaj put jednog od favorita i uz to lanjskog osvajača? Koji je, ni manje ni više, do kraja stigao upravo preko njih? Komisija očito nije htjela ostati bez moguće reprize lanjske drame, pa nas tako čeka pravi spektakl. Praktički, ključni dvoboj će se odvijati pod košem, pitanje je mogu li Harrell i Van Treese bez Dienga iskontrolirati Earlya. Ostave li Wichitu bez laganih poena i dodatnih napada, trebali bi ići dalje. Jednostavno, ovakav žilavi protivnik nakon cijele sezone kamilice bit će preveliki šok za Shockerse.

Duke pak i ovom prilikom ima sreće, Michigan je također još jedna momčad po mjeri koja ne može testirati limite njihove obrane i unutarnje linije. Doduše, šuterski itekako mogu kazniti njihove slabosti, ali Blue Devilsi su jednostavno svestraniji i dublji, mogu ući u tricaški dvoboj i pratiti ga šut za šut, dok Robinson teško može pratiti Parkera.

ELITE EIGHT

U sudaru dva ponajbolja trenera NCAA košarke malu prednost bi ipak trebao imati Coach K. S gomilom bekova i šutera bit će prijetnja obrani Cardinalsa tijekom 40 minuta, presing protiv ovoliko talenta neće biti od koristi, a s druge strane Louisville nema visoke opcije koje mogu kazniti slabost obrane protivnika u sredini. Smith će ulaziti i trpati kao i lani u istoj utakmici, ali ovogodišnji visoki nisu dostojna zamjena za Dienga koji je prošle godine bio ključan igrač šutevima s vrha reketa u pobjedi koja je Pitinovu momčad odvela na Final Four. Održe li Parker i Jefferson skok u egalu, njihov napad bi trebao biti prevaga.

Filed under: bball No Comments
18Mar/140

PRINT YOUR BRACKETS 2014. – SOUTH

Posted by Gee_Spot

ROUND OF 64

Obzirom na to da je Kansas bez Embiida i da se Syracuse zadnjih nekoliko tjedana raspao napadački (posebice Fair), ovaj dio ždrijeba čini se suđen Gatorsima (1). Koji u prvom krugu neće imati teži posao, čeka ih pobjednik razigravanja između Albany i Mount St Mary’s. Ovi prvi su sezonu završili kao četvrti u jednoj od najgorih NCAA konferencija, dakle posrećilo im se dobiti tri utakmice u nizu u pravom trenutku kako bi zaigrali u turniru, dok su ovi drugi iznenadili poznato turnirsko ime, Robert Morris, usprkos 16-16 u sezoni. Ni jedna ni druga momčad dakle nemaju što raditi u ovakvoj završnici, ali zato ovo i je madness. MSM (16) bi trebao biti taj koji će dobiti čast biti pregažen od Floride, njihove trice bit će prevelik zalogaj za Albany.

Kansas (2) neće imati takvu šetnju, Eastern Kentucky (15) možda nema visokog igrača na rosteru, ali zato svi pucaju (i pogađaju) trice i trče. Cijelu sezonu su bili rame uz rame s Belmontom koji je kućno ime NCAA turnira, na kraju su ih i sredili u razigravanju u konferencijskoj turniru. Ima tu nekoliko bekova sposobnih biti profesionalni košarkaši umjesto računovođa, dakle mogu zaprijetiti čak i presingom Kansasu.

Koji zna imati problema s čuvanjem perimetra i posebice muku muči s kontrolom lopte. Dakle, nije nemoguće zamisliti krajnost u kojoj će ih klasična Pitinovska kombinacija trice i ukradenih lopti iznenaditi, iako je realni ishod i dalje prolaz dalje na osnovu čiste dominacije unutarnje linije, čak i bez Embiida njihova trojka u sredini Wiggins, Ellis i Black bit će noćna mora za protivnika koji ne zna igrati zonu.

Syracuse (3) usprkos svim problemima u zadnje vrijeme ne bi trebao imati sličnih problema s Western Michiganom koji nije dovoljno dobar šuterski da napadne njihovu zonu, a definitivno nema ni bekove koji bi mogli odgovoriti na presing Ennisa i društva.

UCLA (4) iza sebe ima osvojen Pac-12 turnir i Andersona i Adamsa u punoj formi, a takvom razvoju događaja Tulsa (13) teško može stati na kraj usprkos solidnoj obrani punoj atleta sposobnih odigrati presing. Njihova C-USA konferencija odlaskom Memphisa i SMU (koji je da spomenem i to apsolutno najveći previd komisije, momčad Larrya Browna s 23-9 definitivno je zaslužila mjesto u turniru) praktički je iz mid-major/srednja žalost kategorije postala nebitna, Tulsa taj status neće promijeniti, pogotovo jer nemaju zonu koja može malo usporiti talente u napadu Bruinsa, dok UCLA ima više nego dovoljno driblera koji će znati protiv pritiska na loptu.

VCU (5) je poput Kansasa dobio protivnika koji bi dan mogao učiniti zanimljivim do samoga kraja, Stephen F. Austin je momčad koja je napravila maksimum, dominirala lošom konferencijom (18-0) uvijek zeznutom kombinacijom presinga i trice. Nemaju visinu, ni jedan bitan rotacijski igrač nema preko 2 metra, a VCU za razliku od Kansasa to neće biti u stanju pretvoriti u mismatch. Međutim, VCU je upravo na toj klasičnoj autsajderskog formuli presinga i trice izgradio program, dakle u ovom sudaru bi njihovo iskustvo i obrana trebali prevagnuti. S tim da je uvijek moguće da protivnik iskoristi jedan loš šuterski dan kakav se ove godine momčadi Shake Smarta često zalomi.

Ohio State (6) pak čeka utakmica na nož protiv Daytona (11), sve ovisi o tome hoće li moći zabiti dovoljno. Dayton može ubaciti, imaju i šutere i slashere, lopta i igrači stalno kruže u potrazi za slabostima i uhvatili su napadačku formu u pravom trenutku. U obrani imaju taman toliko centimetara i mišića da ne dozvole potpunu dominaciju u reketu, dakle Craft i društvo morat će zabiti nešto iz vana, a to je izazov cijelu sezonu. Favoriti su za provući se, ali minimalni.

New Mexico (7) je prava turnirska momčad, to su dokazali i pobjedom nad favoriziranim San Diego Stateom u finalu konferencijskog turnira, a dvoboj sa Stanfordom (10) bit će pravi test. Komisija je lukavo spojila dvije momčadi koje preferiraju zonu, ali imaju potpuno drugačiji napadački stil. Dok Lobosi vole stati na loptu i ugušiti ritam bacajući loptu u post svom visokom dvojcu Bairstow-Kirk, Stanford preferira trku i brže napade kako bi sakrili manjak talenta. Ako njihov udarni igrač, combo-bek s NBA potencijalom Randle bude raspoložen, možda mogu zabiti dovoljno iz vana, iako je New Mexico favorit zbog spomenutih visokih igrača, prije svega Bairstowa, koji mogu dominirati u reketu. Uspiju li stalnim napadanjem živjeti na liniji slobodnih i skratiti dužinu u sredini zone Stanforda za par centimetara (drugim riječima, natjerati visoke Stanforda na gomilu prekršaja), trebali bi ići dalje.

Dvoboj Colorada (8) i Pittsburgha (9) ne bi trebao biti toliko neizvjestan koliko impliciraju redni brojevi, Colorado igra veći dio sezone bez najboljeg igrača Dinwiddiea koji je ostao bez koljena, ostavivši ujedno momčad bez daleko najboljeg šutera i kreatora oko čijih ulaza se sve vrtilo u napadu. Njegovim gubitkom glavno oružje je postao centar Scott, ali njegovi skokovi u napadu i prisustvo u reketu ne bi trebali smetati Pitt koji u Talibu Zanni ima idealan protuotrov. Zatvore li reket, Panthersi bi trebali utakmicu dobiti na perimetru jer protivnik nema nikoga sposobnog čuvati Lamara Pattersona. Eto, konačno i da Pitt prema nekome izgleda kao tečna napadačka momčad.

ROUND OF 32

Dakle, ovdje bi trebali gledati uglavnom nositelje. Florida u Pratheru i zadnjoj liniji ima idealnu kombinaciju za uštopati Pattersona, samim time i napad Pitta pretvoriti u negledljiv, iako će Wilbekin i Frazier imati posla dok probiju protivnikov žilavi presing na perimetru s puno preuzimanja. Ako ovo ode preko 60, možemo otvoriti šampanjac.

Kansas će imati još jedan test protiv zone New Mexica, ovo je utakmica u kojoj će definitivno morati zabiti nešto iz vana, ali definitivno imaju šanse jer Lobosi nisu presing momčad, dakle Wiggins i društvo imat će dovoljno lopti da na račun tranzicije, slobodnih i ulaza kontroliraju rezultat. Inače, ovo je utakmica u kojoj bi Embiid bio konačno rješenje, njegovo prisustvo u sredini izbilo bi protivnicima glavni adut, ovako je itekako moguće da na račun kontrole reketa i skoka dalje ide iskusnija momčad. Black i Ellis će morati raditi 30 i više minuta, sve manje od toga je voda na mlin Lobosima.

Syracuse bi opet trebao imati nešto lakši posao zbog obrane, bilo da ih dočekaju Dayton ili Ohio njihova zona odnijet će prevagu, a puno više drame donosi potencijalni sudar između UCLA i VCU. Već smo spomenuli kako Bruinsi imaju dovoljno bekova za odgovoriti na presing, a njihova zona bit će problem za šuterski limitirani VCU u postavljenim napadima. Ramsi potežu puno trica po defaultu, ali ih ne zabijaju previše, a u tom kaosu bi talent Andersona i društva trebao prevagnuti.

SWEET SIXTEEN

Protiv Gatorsa pak talent neće pomoći, trebat će i obrana, a tu će ključno biti izmoriti Wilbekina i zatvoriti Fraziera. Dopuste li im lagane poene kao što često znaju zbog limita unutarnje linije koju čine braće Wear i nešto mršaviji Tony Parker, upast će u rupu koju Anderson i Adams neće moći pokriti, posebice ne s LaVineom u ovako skromnom izdanju.

Drugi dvoboj donosi sudar trenutnih očajnika, dviju ekipa koje su naletile na zid u najgorem mogućem trenutku. Vrati li se Embiid do ovog datuma, Kansas će dobiti šansu napasti obranu Syracuse, ali bez njega konačno bi im se o glavu trebao obiti nedostatak šuta iz vana i poštenog playmakera protiv momčadi koja je stvorena da eksploatira baš takve minuse.

ELITE EIGHT

A ovdje bi se manjak talenta konačno trebao obiti o glavu Boeheimovoj družini. Florida nije toliko šuterski dobra da bi tek tako razbili zonu, ali ne vidim načina na koji Ennis ulazima u sredinu, Grant skokom u napadu ili Fair ciglama s poludistance mogu ozbiljnije zaprijetiti bedemu Gatorsa i zabiti dovoljno. Jednostavno, ovaj ždrijeb je kao naručen da se Donovanova momčad progura do Final Foura i vikenda u Teksasu.

Filed under: bball No Comments