DAY ELEVEN – STERLING SILVER STANDARD

WIZARDS @ BULLS

Opet gledamo istu prvu četvrtinu kao i toliko puta do sada – Bullse koji se muče zabiti u napadu (s tim da im ovaj put iz obruča cure i ziceri do kojih dolaze jer Wizardsi očito igraju u nižoj brzini, kao momčad svjesna da ima šestu utakmicu doma) i pokriti sve opcije protivnika u obrani (Boozer je inače nepokretna rupa na toj strani parketa, ali obratite pažnju na njegovo kretanje u završnici ovih četvrtina, čovjek jednostavno ne može igrati čak ni konstantno lošu obranu 12 minuta u komadu tako da je tvrdoglavo ostajanje pri ovom uzorku izmjena još manje jasno), Wizardse koji zabijaju više od pola svojih prilika.

Ovaj put nema čak ni energije kod Gibsona, odnosno barem je nema u onim luđačkim količinama na koje smo navikli. Druga postava s njim, Augustinom i Noahom po običaju vraća Bullse u egal, ali bez onog furioznog ritma na koji smo navikli. Dojam je da Wizardsi jednostavno imaju previše neforsiranih grešaka, odnosno da istovremeno itekako sve imaju pod kontrolom bez obzira što se rezultat okreće protiv njih. Za Chicago je ključno ne upasti u novu rupu tijekom treće četvrtine kako bi specijalna postrojba u zadnjih 12 minuta mogla energiju utrošiti na nešto drugo osim stizanja minusa, ali, naravno, to im ne uspijeva – Chicago doslovno nema nikoga raspoloženog u napadu u ovim trenutcima (odnosno, imaju Gibsona i Augustina, ali oni moraju čekati do određene minute da uđu u utakmicu – što nije ironično da se čovjek poznat po tome da ne gleda na minute i da preferira filozofiju kako trebaju igrati najbolji bez obzira na sve, uključujući i ozljede, odjednom pretvorio u ovako pedantnog raspoređivača minuta?) i Wizardsi opet grade lijepu zalihu pred završnu četvrtinu.

U kojoj nakon nezgodnog uganuća gležnja Gibsona i prisilnog slanja Boozera nazad na parket postaje jasno da ovom prilikom nikakvog povratka neće biti – bez Taja da stop akcijama i skokovima u napadu maskira nesposoban napad, Bullsi su osuđeni na propast. Wizardsi tako rutinski privode jednu kamilicu od utakmice kraju, a najveći rutiner od svih bio je Wall – nije sjajno šutirao, kao uostalom ni cijelu seriju, ali je odlično vodio utakmicu od početka do kraja kontrolom lopte, ritma i zabijanjem kad god je trebalo. Svi ostali su također odradili posao, a opet se pokazalo kako je sigurnost koju Nene donosi neprocijenjiva, njegovo prisustvo i all-round talenti olakšavaju život svima, a ponajviše bekovima koji s njim pod košem ne moraju nositi svu odgovornost za akciju na isteku napada što je protiv vrhunskih obrana kritično.

Bullsi su pak ubacili 69 koševa u utakmici na život i smrt pred svojom publikom, poraženi su još u Washingtonu izgubivši susret u kojima Wizardsima nije igrao do tada najbolji igrač. Takva pljuska jasno je potvrdila tko je alfa momčad u ovoj seriji, a nakon energetske potrošnje koju su, posebice Noah i Gibson, trpili u prethodnim susretima, nije ni čudo da im za ovu nije ostalo ništa. I da će od svih njihovih “pokušaja” jedino biti zapamćen onaj ulaz Snella kakav se rijetko vidi i na najbližem vam haklu.

GRIZZLIES @ THUNDER

Thunder otvara utakmicu akcijom za Sefoloshu koja završava tako da Thabo deset sekundi dribla u mjestu i onda uzima skok-šut za koji je i prije nego ga je pustio iz ruke jasno da neće ući – više smisla bi imalo da je otkotrljao loptu u aut i tako spriječio Memphisa da krene u tranziciju nakon skoka. Uglavnom, tu je već jasno što nas čeka do kraja od strane domaćina. S tim da ima i nekoliko novosti, uglavnom na drugoj strani – Z-Bo uništava Perkinsa 1 na 1 načinom koji do sada nismo vidjeli u seriji i nosi Memphis do ranog vodstva tijekom većeg dijela prve četvrtine, a i Prince se budi iz kome (ovo govori u prilog onima koji su protiv isključivanja aparata nakon što ista nastupi, kao i onima koji tvrde da se život može pojaviti na najmanje očekivanim mjestima) i pogađa čak tri skok šuta protiv obrane Thundera koja ga ignorira i koristi njegovog čuvara uglavnom za pokrivanje određene zone.

Brooks rano vadi Sefoloshu i ubacuje Jacksona ne bi li dobio dodatnu opciju u napadu, ali u principu samo slabi obranu preko koje tako Memphis ubacuje čak 30 poena u četvrtini (treći put u seriji da im je to pošlo za rukom). Na drugoj strani KD i Russ ubacuju 21 od 22 poena za domaćina u prvih 11 minuta i 59 sekundi, a niz prekida Ibaka tricom u zadnjoj sekundi. Klupa Oklahome u nastavku ubacuje trice, uspijeva po jednu pogoditi Jacksonu, Fisheru i Butleru, ali ona prednost s početka utakmice se i dalje ne topi. I to ponajviše zaslugom Mikea Millera koji ju je s tri trice (11 poena u 12 minuta druge) ne samo održao već i povećao do 11. Sa sinoćnjim izdanjem Perkinsa kao dodatnim utegom to nije lako stići, čim se vratio na parket za zadnjih 5 minuta Gasol i Z-Bo su odmah zabili dva zicera i još je Memphisu uspjelo standardno zatvoriti reket (Thunder je zabio samo 6 poena u tom periodu iako su na parketu bili i Durant i Westbrook i Jackson i Ibaka, dakle možemo reći top 2 petorka koju imaju na raspolaganju za ovog specifičnog protivnika, eto toliko je Perkins nebitan u ovoj fazi igre).

U trećoj Memphis otvara sjajnom košarkom koja izluđuje obranu Thundera – nije ni čudo obzirom da vjerojatno prvi put vide takve kompleksne akcije. Šalu na stranu, Memphis vrti osnovne 3 na 3 akcije kako bi otvorio igrače, Gasol razigrava s visokog posta šutere koji se oslobađaju nakon jednog bloka, Memphis trpa lakoćom i dolazi do čak +20. Brooks ovaj put Jacksona baca na parket još ranije, ali bez povrata (osim ako povratom ne smatrate lošu obranu Jacksona), njihov napad i dalje proizvodi više cigli od ciglane iz Sladojevca. Ovdje treneru Oklahome ne preostaje ništa drugo nego zaigrati na kartu autsajdera, što je po svemu viđenom u ovoj seriji i idealna opis Duranta i društva – pet minute prije kraja treće vadi Perkinsa iz igre i uvodi Fishera i Butlera uz udarni trojac, nadajući se da će ultra-niska postava tricama oživiti šanse njegove momčadi.

Joerger ne reagira na vrijeme, ostavlja predugo u igri Z-Boa (sve do minutu prije kraja treće) i serijom trica (četiri komada) Oklahoma je u čas posla smanjila minus za 14 poena i došla u šansu ukrasti utakmicu u zadnjoj četvrtini. Memphis je jednostavno izgubio ritam u napadu, Thunder je hitrinom spriječio dotok lopte do posta i ovo već postaje smiješno na koji način momčadi odustaju od sve discipline koju iskazuju čim se pruži prilika iskoristiti mismatch. Još je gore što je Joerger dopustio da mu se ovo dogodi iako je u prethodnoj utakmici on bio taj koji je napravio ključni posao korištenjem niske postave. Totalno ludilo.

Memphis tako još jednom ulazi u završnicu s mizernom prednošću koja definitivno nije dovoljna pored Duranta i Westbrooka, a pogotovo nije dovoljna u kontekstu serije u kojoj se oni raspadaju na kraju dok Oklahoma izmišlja napade s 4 poena. Uglavnom, Grizliji sada konačno igraju s niska 4 oko Gasola i čovjek bi pomislio kako će Memphis ponoviti barem dio one sjajne igre iz prvih 30-ak minuta utakmice. Međutim, treba im nešto više od 4 minute da ubace prve poene, što znači da je niska postava Oklahome u 9 minuta primila 6 poena, od čega 4 s linije slobodnih. Totalno ludilo.

U clutch period zadnjih 5 minuta tako ulazimo u egalu, kao da ništa nije bilo, osim što Brooks ostaje vjeran dobitnoj formuli (eto, shvatio je čovjek da s Perkinsom ne može dalje, još da Presti shvati da ne može dalje s Brooksom i svi možemo odahnuti). Joerger pak s druge strane igra s klasičnom petorkom obzirom da niska nije napravila ništa, ali prebacivanje Duranta s Randolpha, kojega je u ovim matchupovima čuvao u prethodnim utakmicama, na Gasola bitan je dio ove utakmice – Ibaka se uspio gurati s Randolphom (to je bitno i za preostale utakmice jer smanjuje potrebu za Perkom, naravno pod uvjetom da je Ibaka u stanju ponovno odigrati ovakvu obranu na čovjeku koji ga je do sada nosio po reketu), a Durant visinom i dužinom uspijeva smetati Gasolu na način kako to nikada ne bi mogao Zachovoj snazi. Grizliji tako ne uspostavljaju dominaciju u sredini, OKC zabija sasvim dovoljno šuteva i eto nas u još jednom produžetku, toliko uobičajenom da se više nitko i ne uzbuđuje. Totalno ludilo.

Brooks u produžetku pokušava balansirati obranu i napad izmjenama Perkinsa za Butlera, ali Grizliji opet imaju više opcija, nakon rupetine u koju su upali konačno su opet zaigrali košarku i nalaze načina doći do obruča. OKC pak ili zabije ili promaši skok-šut, a tako se ne može dobiti playoff serija protiv ovakvog protivnika krcatog veteranima. Ili može kad ti isti veterani upadnu u rupe od 5 minuta bez koša? Štogod, Durant i Westbrook puno teže dolaze do slobodnih bacanja u ovom ritmu i s ovako gustim reketom, tu su ispod prosjeka tijekom cijele serije, a sinoć ih je Memphis u tom pogledu totalno razbio.

Jedino što im još daje šansu je ova niska postava koja je do sada igrala toplo-hladno. Uspiju li držati pod kontrolom Memphis dok je Perkins na parketu i onda dobiti šutersku eksploziju od nekoga s klupe u pravom trenutku, imaju itekakve šanse doći doma igrati sedmu, na kraju krajeva usprkos svom jadu do sada su mogli dobiti ovu seriju da su imali još samo malo više sreće s ludim šutevima nego što jesu. Očekivati pak da će Durant eksplodirati pored ovakvog Allena i momčadi kojoj se cijeli plan bazira na zatvaranju njega i puštanju ostalih da ih dobiju, odnosno pored plana igre koji nije evoluirao od razdoblja Krede, već je stvarno postalo iluzorno.

WARRIORS @ CLIPPERS

Brzom reakcijom Lige (namjerno kažem Lige umjesto Silvera jer očito je kako su preostalih 29 vlasnika itekako ozbiljno shvatili ovu situaciju čim je prvi sponzor otkazao suradnju Clippersima) oblak Donalda Sterlinga koji se nadvio nad playoff, a posebice nad ovu seriju, maknut je s dnevnog reda i sada se svi mogu posvetiti košarci (a određenih 29 i zgrtanju novca). Još jednom aplauz za najefikasnije moguće rješenje i, opet naglašavam, brzu reakciju koja ne dovodi u pitanje daljnji smisao Clippersa koji sada znaju da je gazda – bivši. Pa makar iz cijele priče izašao sa 700 milijuna dolara odštete (toliko iznose skromnije procjene tržišne vrijednosti Clippersa).

Sociološki dio priče ionako je urnebesno smiješan na toliko razina (pokušaji da ga se analizira i usput zadrži politička korektnost i optimizam bez cinizma pogotovo) i super je da ga više nema u blizini jer će ionako biti zaboravljen do sljedeće afere, a što se ovog konkretnog dijela priče tiče, sada još samo ostaje vidjeti tko će od iduće sezone posjedovati NBA franšizu (ovo je sjajna situacija za ekipu iz Seattlea koja već ima spremnu ponudu i projekte, iz vedra neba im se pružila još jedna prilika nakon što su ostali bez Kingsa i Bucksa s tim da ova čak i nema vlastitu dvoranu ili neku povijest povezanu sa zajednicom, a konkurencija bi mogli biti eventualni lokalni moćnici, neki možda čak i okupljeni oko Magica, koji bi rado zadržali klub na trentnoj lokaciji i na tržištu koji itekako može održavati dva NBA kluba). Koliko sam skužio, liga čak može i ugasiti franšizu i ostaviti Sterlinga bez ičega bude li radio probleme, tako da je najrealniji rasplet taj da sam proda klub što prije. U takvim situacijama obično ne zaradiš koliko bi htio, ali, prisustvo ove skupine iz Seattlea koja je navodno bila spremna dati duplo veće cifre i za Kingse i za Buckse pod uvjetom da ih mogu dovesti na sjever, gotovo da garantira kako će iz ove situacije izaći bez omiljene igračke, ali i bez financijskog ožiljka.

Nego, vratimo se seriji. Rivers i Jackson obasuli su nas zadnjih dana patetikom izvan parketa (prvi licemjernim prijetnjama o odlasku, kao da nije znao gdje dolazi, a drugi licemjernim prozivanjem Riversove odluke da nastavi trenirati iako je i sam više puta do sada dokazao, a posebice u odnosu prema neistomišljenicima poput pomoćnih trenera ili Boguta, da je jedini princip koji priznaje onaj čistog oportunizma), sada je bila prilika vidjeti što su nam pripremili za utakmicu.

Clippersi očekivano odmah bacaju lopte u post, pokušat će igrati na snagu protiv Greena i Leea. To ne izgleda estetski lijepo, nije čak ni naročito učinkovito, ali dovodi do dvije brze osobne Greena, zbog čega već u trećoj minuti utakmice na parketu imamo Speightsa. To nikako nije dobro, kao što nije dobro ni da Jackson nekoliko minuta kasnije umjesto čak i u ovoj situaciji pouzdanog i rastrčanog Leea uvodi Jermainea O’Neala umjesto npr. Harrisona Barnesa koji bi Clippersima barem dao misliti. Prvi period tako prolazi bez ikakve šanse da Warriorsi uhvate ritam i s Clippersima koji usprkos osrednjem izdanju dolaze do +10.

Jackson još jednom svoju tvrdoglavost pokazuje početkom druge kada na parketu protiv Collisona i Crawforda drži Blakea i svog Crawforda umjesto da iskoristi ovu situaciju kada Paula nema na parketu da nabije poene preko Stepha i Klaya. Srećom, obojica ubrzo ulaze na parket i u društvu Iggya, Barnesa i Greena uskoro dolaze u egal. Pored stalnih udvajanja Griffina i brzih rotacija prema perimetru ove iznenađujuće solidne obrane, Clippersi nemaju velikog izbora osim bacati loptu Jordanu koji osim svakog drugog slobodnog zabija čak i horoke, međutim to je svakako bolja opcija za Golden State od toga da šutiraju Redick, Paul ili da Blake ima otvoren put prema obruču. Uz agresivnu igru u obrani, Warriorsi uvijek mogu računati na to da će Iggy zaustaviti jednog od vanjskih (sinoć počeo na Paulu koji je u prvom poluvremenu zabio samo 5 poena, kasnije preuzeo Redicka koji je gađao 3-8 bez trice). Čak i nakon što Green opet sjeda na klupu zbog osobnih, ulazi Lee i momčad ne gubi na ritmu. Dakle, tu je stvar jasna da jasnija ne može biti – ako misliš igrati small ball, onda je Barnes prva (i jedina) zamjena s klupe.

Možda ovo zvuči previše radikalno, ali Jackson ne mora stalno igrati niskom postavom, naime može fabricirati visoku postavu bez Speightsa ili O’Neala. Recimo, za one dvije-tri minute po poluvremenu kada treba odmoriti Stepha jednostavno stavi Iggya na playa, Leea u ulogu screenera te Klaya, Greena i Barnesa uokolo. Ova postava ne bi došla u one situacije kada Barnes ne služi ničemu u napadu jer bi s Greenom reket bio dovoljno raširen, a obrambeno bi mogla biti prava muka, pogotovo kada bi Jackson s njom zaigrao 2-3 zonu koju iz nekog razloga ne koristi u ovoj seriji iako Clippersi sa svojim manjkom pouzdanih šutera zovu na takav stil obrane (koji Warriorsi itekako znaju igrati, iako su ga koristili puno manje ove sezone nego prošle). Ne znam, ali mi se čini da bi dugonje poput Iggya i Klaya bile prave nemani u pokrivanju zona između perimetra i reketa, dok Barnes, Green i Lee imaju sasvim dovoljno mišića da pravovremenim udvajanjem unište svaki pokušaj u reketu.

U nastavku gledamo sličnu igru s početka, Clippersi siluju u postu, a Jackson brzinski ubacuje O’Neala umjesto Greena, nadam se kako bi Jordana faulirao netko manje bitan. Međutim, ubrzo Lee upada u probleme s osobnima, a Jacksonu ovaj put ne treba tri utakmice da shvati uzorak, na parketu su odmah i Green i Barnes. I tako se Warriorsi ne daju, ali manjak tijela u situaciji kada trojici startera nad glavom vise problemi s osobnima (uz Leea i Greena moraju paziti i na Klaya) uzima danak u četvrtoj. Crawford i Paul nalaze rupe u često stihijskim rotacijama i redovno dolaze do obruča, a Griffin i Jordan rade u postu i Clippersi opet imaju solidnih +10. Koje Warriorsi usprkos namjernom fauliranju Jordana ne uspijevaju smanjiti.

Obzirom na sve viđeno, bio bi šokiran kada ne bi gledali sedmu utakmicu (osim u slučaju neke sulude šuterske partije Paula, Redicka i Crawforda koja bi anulirala prednost koju na perimetru ima Golden State). Prvo, osim ako dobiju Joeya Crawforda kojem je svejedno da li sudi Sotoni u paklu (vjerojatno bi mu odmah dao tehničku bez nekog posebnog razloga osim da pokaže da je veća faca od njega), Warriorsima definitivno neće svirati ovoliko osobnih u udvajanjima visokih Clippersa, dakle za očekivati je da će na parketu puno duže imati najbolje igrače (Lee sinoć samo 28 minuta, Green 27). Drugo, Rivers do sada nije pokazao želju igrati bez svojih centara (s razlogom kojega smo već spominjali, postoji ogroman rizik da sjajni bekovi i krila Warriorsa pojedu njegove swingmane za doručak), tako da nas i dalje čeka potpuni sudar stilova u kojoj jedna momčad preferira kaos kako bi si dala šansu, a druga svim silama pokušava usporiti igru kako bi iskoristila mismatch. S tim da je ovo čemu Warriorsi teže puno prirodnija prilagodba za njihov roster od ovoga što pokušavaju Clippersi koji tako dobrim dijelom sami sebi podmeću nogu.

FIRST ROUND INTERMEZZOPOD

Kreha i Gee u dvosatnom osvrtu na prvu rundu. Koji je trebao trajati sat vremena i početi puno ranije nego je. Međutim, energije očito nije manjkalo, a i kako bi uz Najbolju Prvu Rundu Playoffa Ikada. Da li je ovo novi kolektivni počeo donositi ploda što se ravnopravnosti tiče, makar i po cijenu skraćivanja života izazivačima? Ili je sve tek plod slučaja? Odgovor na to pitanje, kao i na mnoga druga, ovdje nećete saznati, ali to ne znači da ih treba prestati tražiti.

DAY TEN – SPUR OF THE MOMENT

HEAT @ BOBCATS

Bobcatsi i Jefferson odlučili su da je dosta junačenja, čovjek je izgurao kroz tri utakmice i doživio playoff nastup pred svojim novim navijačima – za nešto više u situaciji kada Miami ima 3-0 stvarno nema potrebe. Njegov izostanak Clifford koristi kako bi ubrzao igru prema naprijed gdje Walker maltretira Chalmersa i Colea u izolacijama, ali uvodi i značajne promjene u obranu gdje Bobcatsi igraju s puno više izlazaka visokih prema perimetru i puno više rotiranja što im dozvoljava Biyombova pokretljivost. Uostalom, tako su igrali i kroz sezonu kad god bi na parketu bila druga postava i posebice Biyombo, puno agresivnije u zadnjoj liniji, ali do sada ovakav pristup nismo gledali jer je Clifford srezao rotacije koristeći uglavnom samo Zellera kao zamjenu za startni visoki dvojac.

Miami standardno uspavan s prvom postavom, ali ovaj put ne uspijeva im specijalno živnuti ni ulascima Andersena i Jonesa. Bobcatsi igraju s puno više energije i ne samo da se drže u egalu već i vode najveći dio prvog poluvremena igrajući najduži period kvalitetne košarke u seriji. Naravno, to ne odgađa neizbježno – samo je pitanje kada će ih nedostatak opcija u napadu koštati prve rupe koju će Heat iskoristiti da se odvoji i zaključi ovu seriju. Što se događa sredinom treće kada Spoelstra vadi Haslema i umjesto Andersena odmah uvodi Jonesa. Niska postava do kraja četvrtine lakoćom gradi +13 na leđima Jamesa koji rašireni reket koristi za potpunu dominaciju u sredini namještajući zicer za zicerom nakon ulaza.

Do kraja je sve stvar rutine, koliko god se trudili Bobcatsi ne mogu ozbiljnije napasti prednost Heata. Da je kojim slučajem barem netko šuterski bio u stanju pratiti Kembu, možda su i mogli završnicu učiniti napetom, ali s Nealom na 0-7 za tricu to je nemoguće učiniti. Miami ide na zasluženi odmor dok ne sazna ime sljedećeg protivnika, dok Michael Jordan može biti zadovoljan sezonom, kockanje s Jeffersonom se isplatilo, pronašao je trenera na kojega može računati i odličnog glue igrača poput McRobertsa koji je neophodan za kemiju u momčadi, a i mladi poput Kidd-Gilchrista, Zellera i Biyomba dokazali su da mogu biti od koristi. Sada treba napraviti sljedeći korak, a to bez vrhunskog beka-šutera neće biti lako (da ne kažem da je gotovo nemoguće takvoga naći na tržištu – cijela situacija miriše na max ponudu za Haywarda ovo ljeto ili Thompsona iduće, što je još i dobro dok god se drže dalje od Stephensona).

HAWKS @ PACERS

Gledamo već klasičnu izjednačenost (i traljavu košarku) na startu, Pacerse kako se muče zabiti osim ako idu preko Westa, Hawkse kako nalaze načina pratiti ritam čak i bez podrške trica (samo jedna u prvih 12 minuta) preko cijelu seriju raspoloženih Teaguea i Millsapa. Mislim, da Korver uspijeva barem dijelom podsjetiti na onaj stroj koji je bio tijekom regularne sezone, nije blesavo pomisliti kako bi Hawksi pomeli Pacerse.

Atlanta prva baca izazov i to preko čovjeka koji je na trenutak pomislio da je upravo Kyle Korver – Mikea Scotta. Momak se do sada nije proslavio u seriji gađajući trice, zabio je tek 2 od 9 u nebitnim minutama, a i kroz sezonu s 31% šuta nije baš bio idealna tricaška opcija, pronašavši se u roli šutera s poludistance (gađao sjajnih 48% između lakta i perimetra – jedan Aldridge, jasno u puno težoj roli, gađa 44% s tog područja). Međutim, sinoć zabija 4 za redom, sve preko Scole koji jednostavno ne može stići iz reketa na vrijeme pokriti ga.

Time gradi prednost od 12 poena koja je po defaultu problem za Pacerse, a da ne govorim da se radi o još jednoj pljusci njihovom poljuljanom samopouzdanju koja totalno utišava dvoranu. Ukratko, utakmica je tu riješena – pokaže li se da su Pacersi ovim porazom ostali bez druge runde, a po svemu do sada viđenom očito je kako nisu u stanju dobiti dvije utakmice za redom jer jednostavno nemaju stabilnu igru na koju se mogu osloniti, poetska pravda i idealan epitaf njihovoj sezoni je da se to dogodilo zbog Mikea Scotta.

Uglavnom, Hawksi do kraja četvrtine protiv uništenih Pacersa ubacuju još 5 trica (dvije Korver, po jednu opet Scott te Carroll i Mack, s tim da je ovaj potonji odigrao odličnu rolu kao playmaker s klupe ne samo šutom već prije svega ulazima) i odlaze na odmor s +21. Koje bi teško stigli i oni Pacersi iz prosinca, a kamoli ova družina od vješala. Koja u nastavak ulazi sa svojom startnom petorkom, dakle s Hibbertom i dalje na parketu kao da će im to pomoći stići ovakav minus. Koji postaje sve veći i veći, sada je probuđen i Korver (što nikako nije dobro za Indianu pred povratak serije u Atlantu) koji s dvije trice na startu jasno daje do znanja da ovdje iznenađenja neće biti (Hawksi u jednom trenutku imaju i +30).

Pacersi do kraja uspijevaju smanjiti na 10 vlastitim baražom trica preko Watsona, Georgea i Copelanda koji je konačno ugledao svjetlo dana (protiv ovakvog protivnika njegovo prisustvo samo zbog te šuterske komponente imalo bi više smisla od onoga Mahinmia ili Hibberta, stoga možemo očekivati da u sljedećoj dobije priliku puno ranije), ali pobjeda Atlante ni u jednom trenutku ne dolazi u pitanje, Hawksi su jednostavno šuterski i dalje previše vrući (suludih 15 od 27 ubačaja s trice ukupno), a tu su i Millsap i bekovski dvojac Teague-Mack da ulazima koriste nedostatak centra u sredini i, najgore od svega, ništa veću pokretljivost zadnje linije Indiane kada je u ovoj nižoj verziji s Westom i Copelandom ili Scolom (nisu fleksibilni s promjenama, istina, ali teško je biti fleksibilan kada na rosteru nemaš igrače sposobne donijeti nešto novo).

SPURS @ MAVS

Spursi su u startu totalno izvan ritma, i to ne igrom (po običaju lakoćom nalaze put do reketa) već realizacijom – da se ne radi o toliko iskusnoj momčadi čovjek bi pomislio da su se usrali koliko su zicera na obruču promašili Parker, Duncan i Leonard. Nije Dallas igrao ništa posebno u obrani koliko je San Antonio, u nastojanjima da drugačijim tipom akcija razigra napad, valjda tražio nešto za što se može uhvatiti. Bez stalnog pick & rolla nije bilo ni potrebe za stalnim preuzimanjima Dallasa tako da je Marion imao puno striktniju rolu na Parkeru nego inače (iako su i na branjenju pick igre u ono par situacija pokazali novi pristup, s visokim koji ostaje u pozadini što je bila nova prilagodba Carlislea kojoj je svrha bila zaustaviti eventualno rolanje Duncana do što bolje pozicije u postu, ali ujedno i zbuniti protivnika koji je upravo potrošio dva dana pripremajući se za drugačiji stil obrane s direktnim preuzimanjem).

Spursi tako uglavnom pokušavaju igrati na Timmya u post, ali i forsirati flex akciju, međutim zbog gomile promašaja sav trud pada u vodu. Dijelom je za to kriv bio sam plan igre – otvaranje Splittera izvan reketa licem košu kako bi se pokrenuo napad nije se činilo potrebnim, to je stil koji ne funkcionira bez pravog ljudstva (Diaw je puno opasniji kao šuter i razigravač i ovo je trebalo čuvati za njega, izvlačenje Splittera izvan reketa ni najmanje nije utjecalo na obranu Dallasa iako Splitter nesumnjivo zaslužuje minute zbog odlične obrane na Dirku i pick & rollu).

Dallas je tako ni kriv ni dužan zadržao Spurse na jadnih 2 poena tijekom prvih šest minuta utakmice, dok su u napadu jednostavno nastavili igrati svoju igru kroz 2 na 2 akciju bekova s Nowitzkim. Koja je zbog agresivnijih rotacija San Antonia (u nastojanju da zatvore reket s četiri igrača oko boxa ostavili su više prostora na perimetru) otvarala još više prostora za šut iz vana i, između ostaloga, Leonarda pretvorila u promatrača (uz totalni nedostatak samopouzdanja u napadu, momak doslovno pliva u obrani i kasni u pokrivanju Ellisa na šutu od kada ih je Pop povukao prema sredini).

Spursi puno bolje izgledaju čim su se na parketu našli Ginobili i Diaw, s ovakvim dodavačima puno lakše je vrtiti pokretne napade s gomilom cutova i screenova, iako Spursi i dalje previše forsiraju post-up akciju preko Duncana nadajući se da će unutar-van balansom raširiti reket. To u ovim trenutcima ne izgleda sjajno, ali Pop je svjestan da mora razigrati Timmya jer njegova dominacija u sredini otvara puno više prostora za ostale nego Parkerovi ulazi. Kako god, Spursi barem konačno izgledaju kao momčad s planom, a zahvaljujući dvojcu s klupe uskoro se napadački vraćaju u utakmicu.

Konačno se počinju isplaćivati i obrambene promjene, prije svega prelazak iz zone oko boxa na nešto više nalik 3-2 matchup zoni (Leonard ovdje izgleda posebno živo zadužen za prostor centralno ispred reketa). Čestim miksanjem obrana Popovich vraća Carlisleu za prethodne utakmice, Mavsi djeluju totalno izneređeno, a Spursi nastavljaju sjajno reagirati u oba smjera. Po potrebi miksaju pritisak na zonu s loptom s čistom 1 na 1 igrom, odlično čitaju akcije i potpuno drugačije brane pick igru s Dalembertom (agresivno udvajaju bekove) nego s Dirkom (1 na 1).

Nakon što su prešli u vodstvo Pop na parket baca Bonnera kako bi i dalje imao stretch postavu na raspolaganju i, iako Bonner ostvaruje Scalabrineovski “učinak”, samo njegovo prisustvo je dovoljno da se Spursi i dalje kotrljaju – ovdje postaje jasno da u ostatku serije Duncan i Splitter trebaju igrati zajedno što je manje moguće, minute na četvorci mogu pokriti Diaw, Bonner i Leonard i tako raširiti obranu Dallasa. Dakle, napad je pronašao ritam, 1 na 1 obranu kažnjavaju kroz post, zonu razbijaju kretanjem u pozadini, a i obrana funkcionira samo tako – Spursi izgledaju sjajno.

U principu, jednostavno su sjajno reagirali ovisno o tome koja je oružja protivnik primjenjivao i ne samo da su konačno pronašli ritam u oba smjera, nego su prikazali najboljih 12 minuta košarke uopće u seriji, napravivši prednost od 16 koševa pred početak treće četvrtine.

U kojoj nastavljaju na isti način, skeniraju situaciju i napadaju protivnika tamo gdje je najslabiji, s bitnom razlikom da su sada svi raspoloženi – Leonard tako kažnjava Ellisa u postu dok je Marion zabavljen Parkerom, a Splliter napada Cartera nakon što je Carlisle ekspresno na parket poslao nisku postavu čim je Dirk zaradio četvrtu osobnu nakon par minuta igre.

I pokazao se to kao dobar (i sretan) potez, Mavsi uspijevaju prepoloviti razliku pogađajući šuteve i šireći obranu Spursa, ali San Antonio i dalje ima sve pod kontrolom – čuvaju reket defenzivno, a u napadu ulaskom Ginobilia i Diawa opet dobivaju onu kvalitetu više. Carlisleov zadnji očajnički potez za vratiti se u utakmicu je ostaviti na klupi Ellisa i Calderona i pokušati napraviti preokret obranom. Harris, Carter, Blair i Crowder fizikalijama i energijom uz pomoć Dirka konačno usporavaju Spurse, ova rijetko korištena postava ostaje na parketu čak 9 minuta i donosi Mavsima egal (ušli su u igru na -13 na malo manje od 3 minute prije kraja treće).

Spursi na samom kraju vuku bolje poteze, Diaw opet ključan i to doslovno s najvažnijom tricom na utakmici, a Dallas ovaj put nema sreće, bacaju sve karte na Ellisa koji ne uspijeva odigrati savršenu završnicu kao u prošloj utakmici. Obzirom na prikazano potpuno zaslužena pobjeda Spursa – bez obzira na muke sa zabijanjem na početku prve i četvrte (točnije, kada su na parketu umjesto Ginobilia i Diawa šljakeri poput Greena i Splittera) izgleda da su konačno pronašli ritam kakav im odgovara, razigrali klupu koja je drugu utakmicu za redom odigrala bitnu ulogu i posložili idealne rotacije tako da ih u zadnje tri utakmice možemo očekivati u puno boljem izdanju. S tim da je Dallas do sada ispucao sva moguća iznenađenja, sumnjam da čak i Carlisle više može nešto izmisliti, dakle ostaje im jedino biti bolji u svojoj verziji košarke u dvije od tri preostale utakmice.

R.I.P. JACK RAMSAY

What is this game that runs through my mind? It is a ballet, a graceful sweep and flow of patterned movement, counterpointed by daring and imaginative flights of solitary brilliance. It is a dance which begins with opposition contesting every move. But in the exilaration of a great performance, the opposition vanishes. The dancer does as he pleases. The game is unified action up and down the floor. It is quickness, it is strength; it is skill, it is stamina; it is five men playing as one. It is tenacity on defense, it is quick penetration on offense. It is taking advantage of every offensive opportunity. It is stifling the opponent, it is jamming up the one on one player. But most of all, it is the spirit of winning as a team. It is the solidarity of a single unifying purpose, the will to overcome adversity, the determination never to give in. It is winning; it is winning; it is winning!

DAY NINE – CURRY POWER

BULLS @ WIZARDS

Wizardsi igraju bez suspendiranog Nenea, a Bullsi bez osnovne košarkaške vještine – šuta. Još jednom su nam priuštili grozno izdanje, više od 4 minute nisu ubacili koš, a najgore od svega nisu uspjeli ni usporiti oslabljenog protivnika koji je opet pogađao skok-šut za skok-šutom i nabijao ritam kad god je to mogao kako bi iskoristio Wallove kvalitete u tranziciji (sjajni ulasci u utakmicu cijele petorke s Bookerom koji je opet uskočio umjesto Brazilca kao i toliko puta do sada tijekom sezone). Od druge utakmice serije već to spominjemo, ali, nakon četiri ovakva uvoda za redom, to pitanje se nameće samo po sebi – zašto Thibodeau ne starta barem s Gibsonom od svih mogućih promjena koje može napraviti? Ova postava s Hinrichom, Dunleavyem i Boozerom atletski jednostavno ne može pratiti ovakvog suparnika (to se najbolje osjeti u načinu na koji gube lopte, ne u nekakvim riskantnim pasovima ili ulazima već uglavnom tijekom običnog driblinga od točke A do točke B između dva polukruga), dakle u startu žrtvuješ obranu, a najgore od svega često ne mogu ništa ni zabiti – Chicago je izgubio svaku prvu četvrtinu ove serije, a sinoć su bili posebno loši s rupom od 12 poena zaostatka nakon 8 minuta.

Čim se Gibson našao na parketu momčad je malo živnula, njegovi skokovi u napadu vjerojatno su najveće oružje koje Bullsi uopće imaju ofenzivno (pomogla je i druga osobna Gortata koja je nešto ranije nego bi to Wittman htio na parket dovela Goodena), ali tek početkom treće kada su on i Noah zajedno na parketu protiv rezervnog dvojca visokih Washingtona, koji vjerojatno ne bi vidio ni sekunde zajedno da nije manjka tijela u rotaciji (govorim o Harringtonu i Goodenu), Bullsi uspijevaju izgledati kao momčad sposobna parirati ove večeri.

Naravno, sad netko može zaključiti kako Gibson dobrim dijelom svoj učinak i stvara protiv ovakvih nedoraslih protivnika i da zato izgleda bolje nego stvarno jeste, ali čovjek uredno igra svaku završnicu, dakle redovno igra protiv najboljih. Dakle, ako može igrati na kraju, zašto ne bi i na početku, pogotovo sada u playoffu kada je kraj sezone ovako blizu i sve izgledniji?

Uglavnom, čim su se na parket vratili Gortat i Booker, Wizardsi uspostavljaju ravnotežu u reketu i u prvi plan izbijaju talenti njihove vanjske linije. Wall je lakoćom ulazio u sredinu, Beal je igrao veteransku košarku uvijek bivajući u pravo vrijeme na pravom mjestu, a Ariza je trpao preko Butlera kao u prvoj međusobnoj utakmici ove sezone nakon koje je zbog njegovih trica Chicago odustao od pretjeranog rotiranja i naredio Jimmyu striktno pokrivanje. Koje je funkcioniralo u preostala dva susreta regularne sezone i prve tri playoff utakmice, ali kad-tad je do ovoga moralo doći, ne samo zato što je Arizi obzirom na ono što je pokazao u sezoni jedna ovakva utakmica suđena, već i zato što Butler diše na škrge u nastojanjima da igra u oba smjera punom parom.

Wizardsi tako grade novo dvoznamenkasto vodstvo koje raspoložena startna petorka održava do standardne zamjene Noaha s Gibsonom. Tada Bullsi upadaju u još veći deficit jer Wittmanu ne pada na pamet vaditi raspoloženog Gortata i Arizu kako bi održao nekakve prividne uzorke rotacije, tako da prednost na startu četvrte iznosi čak 20 koševa. To je previše čak i za Taja i Joakima u obrambenom turbo izdanju (s tim da je Taj bio jedini koji je imao više od druge brzine i u napadu) – u jednom trenutku Wizardsi ostaju skoro 5 minuta bez poena, ali Bullsi ovaj put nemaju raspoložene šutere u vidu Augustina ili Dunleavya koji mogu tricama pomoći topiti razliku (samo 4 od 19 sinoć s perimetra). Koliko god se visoki trudili, Washington zabija taman dovoljno da se drži na ugodnih desetak koševa razlike i mirno privede utakmicu kraju opet odličnim minijaturama Gortata, Arize i dva mlada beka.

Washington se tako iskupio za propuste iz prošle utakmice, a nama se samo ostaje nadati da će ovo završiti što prije kako više ne bi gledali ovakvo mučenje u napadu kakvo nam Bullsi prikazuju veći dio sezone.

CLIPPERS @ WARRIORS

Mark Jackson nije najmudriji čovjek na svijetu, ali ima dovoljno soli u glavi da ovom prilikom povuče pravi potez – starta s niskom petorkom koja je odlično odigrala gotovo u svakoj prilici koju je dobila tijekom serije, posebno u zadnjoj četvrtini prošle utakmice. S Greenom umjesto O’Neala već imamo prilike gledati Warriorse kakve želimo, razigrane i rastrčane. U obrani preuzimanjima i aktivnošću nadoknađuju manjak centimetara, u napadu šire obranu s tri igrača sposobna zabiti tricu uokolo pick & roll akcije.

Naravno, sve to dobro zvuči, ali bez Curryeve eksplozije upitno je bi li bilo dovoljno. Ovako, sve izgleda idealno – Steph zabija 5 trica u 5 minuta (preko ruke, iz kontre, nakon picka, iz utrobe Zemlje – svejedno) i Warriorsi odjednom imaju dvostruko više poena od Clippersa. Kad tome dodamo odličnu partiju Leea, fenomenalan Iggyev all-round učinak (posebno obranu na Redicku) i još jedno sjajno Thompsonovo izdanje protiv Paula u oba smjera, nije ni čudo što je obrana Clippersa nestala s lica zemlje i dozvolila 39 poena u 12 minuta i ogromnih +15.

Clippersi imaju otežavajuću okolnost u ovom cirkusu sa Sterlingom, ali, budimo realni, svatko s pola mozga u glavi zna da je Sterling budala, do sada itekako poznata po rasizmu (koje ćemo se svi skupa uz malo sreće konačno riješiti i dobiti prvu franšizu koja će otići za milijardu dolara). Paul i drušvo su sinoć bili jednostavno rastureni, a eventualnu tezu o dekoncentraciji neka čuvaju kao još jednu ispriku za slučaj da opet ispadnu u prvoj rundi.

Uglavnom, pokušali su srezati razliku u periodu dok je Curry bio na klupi, uglavnom preko Crawforda kojem ovo igranje slobodnim stilom itekako paše, ali nikako nisu mogli ispod 10. Čim se udarna petorka vratila na parket i čim je Steph dobio loptu u ruke razlika opet raste. Rivers ne radi nikakve promjene na početku treće (iako bi u ovoj već izgubljenoj utakmici itekako logično bilo pokušati s Crawfordom umjesto Jordana ili barem Barnesa), Warriorsi održavaju razliku sjajnom igrom kompletne petorke i četvrta četvrtina postaje nebitna.

I tako opet imamo seriju. Clippersi imaju problema na svim razinama kluba, to je u ovom trenutku očito, ali ni jedan im nije veći od mismatcha koji predstavlja ne samo struktura nove udarne petorke Warriorsa, već i njena inspiriranost. Izbacivši post-up uopće iz plana igre, Curry i društvo zahtijevaju prilagodbu i bit će zanimljivo vidjeti koliko će Riversu trebati da odustane od forsiranja igre na snagu koja do sada nije donijela previše. A problem je što im obzirom na visinu i građu Thompsona, Iggya i Greena prijeti opasnost da izgube bitku niskom postavom upravo zbog – snage, točnije zbog nedovoljnog izbora fizikalaca na bokovima.

RAPTORS @ NETS

Po prvi put u seriji Raptorsi otvaraju utakmicu protiv startera Netsa na dominantan način. Igraju agresivno u obrani, posebice u reketu kojega zatvaraju po cijenu otvorenog šuta, a u napadu Lowry i DeRozan ulaze u sredinu kada požele. DeRozan tako nastavlja sjajnu formu iz prethodnih utakmica, njegove solo akcije postale su temelj napada Raptorsa i sada su već iz sfere loših šuteva koje Netsi žele, prešli u sferu akcija koje treba spriječiti pod svaku cijenu. Lowry pak, nakon prethodne partije u kojoj je bio nevidljiv, ovdje nije mogao podbaciti. Kod Netsa nitko ni približno raspoložen i ovo ne miriše na dobro za Brooklyn jer njihova najveća snaga do sada bila je upravo rutinska prednost koju je njihova najbolja petorka ostvarivala protiv Raptorsa.

Torontova klupa na čelu s Vasquezom lakoćom održava prednost od 10 ili više koševa, a prvi ozbiljniji pokušaj Netsa da se vrate u utakmicu događa se krajem druge kada Pierce nizom sjajnih poteza uzima stvar u svoje ruke i smanjuje je na 7 poena razlike. Netsi jašu Piercea i u nastavku i za čas su u egalu, a onda i u prvom vodstvu večeri. Raptorsi nastavljaju napadati preko Lowrya i DeRozana, ali, obzirom na način na koji je Pierce vratio Netse u vozačko sjedalo, čini se kako nas čeka još jedna završnica u kojoj će prednost biti na stranu iskusnije momčadi.

U zadnjih 5 minuta tako se ulazi u egalu, a tada Casey vuče ključni potez i na parket šalje postavu s pet šutera, ali, još važnije 5 pokretnih igrača koji mogu pratiti Netse obrambeno na način sličan kako to oni rade na drugoj strani, udvajanjima u sredini i preuzimanjem na perimetru. S tri slashera (Lowry, DeRozan i Vasquez) i dva visoka sposobna pogoditi otvoreni šut (Patterson i Johnson), Toronto uspijeva doći do koševa, dok na drugoj strani potpuno izbezumljuju Netse koji doslovno u tom periodu nisu ubacili ni jedan jedini poen. Nula. Ništa. Pierce je ostao bez energije koju inače čuva za ovakve prilike jer se istrošio u stizanju one početne prednosti, a tijekom cijele večeri nije mu se pridružio nitko (Williams je uzimao samo alibi šuteve i promašivao ih, a Johnson je bio totalno van ritma, DeRozan ga je sjajno držao 1 na 1 u postu čak i bez pomoći, kamoli kada bi stiglo udvajanje).

Netsi igraju toplo-hladno i do sada su se uvijek dočekali na noge, ali ova petorka Raptorsa koja je završila utakmicu po prvi put u seriji donosi izazov koji se čini mogućom prekretnicom.

ROCKETS @ BLAZERS

S dva drvena centra u sredini Rocketsi nemaju takvu šutersku širinu i gube na ritmu, ali barem drže Aldridgea dalje od koša osuđenog isključivo na šut s poludistance. S tim da Blazersi uopće ne forsiraju tu opciju (mudro čuvaju svog najboljeg igrača za kasnije faze utakmice), napadajući Rocketse uglavnom preko Hardena na kojemu iz post-up situacija zabija tko se sjeti (nakon što su jahali ovu opciju poprilično u prvoj utakmici, Houston se prilagodio šaljući Howarda na pomoć, ali sada je Howard previše zaokupljen čuvajući leđa Asiku da bi sakrivao Bradine slabosti). Rocketsi pak prate ovaj puno manje zabavni ritam od onoga na kojega smo navikli isključivo preko raspoloženog Parsonsa koji kombinacijom trica i ulaza drži svoju momčad u minimalnoj prednosti.

Prvo ozbiljnije odvajanje dolazi krajem prve kada otkriće prošle utakmice Daniels zabija dvije trice, a nakon što ovaj put visoka postava Rocketsa dominira nad niskom postavom s Wrightom na četvorci, Stotts ekspresno vraća Aldridgea na parket ne bi li nekako održao pod kontrolom minus koji u ovom periodu konstantno iznosi oko desetak poena. Iako LMA zabija par skok-šuteva, s njegovim učinkom relativno pod kontrolom i Lillardom kojemu za vrat puše Beverley, Blazersi nemaju dovoljno vatre da prate Rocketse koji, usprkos tome što veći dio večeri igraju s dva centra, nalaze načina redovno doći do koševa i to ne samo kroz svoje standardne opcije, već dobivaju i neočekivanu pomoć od Asika koji sjajno koristi činjenicu da Aldridge stalno jednim okom pazi na Howarda kako bi na vrijeme stigao pomoći Lopezu.

U nastavku gledamo sličnu priču sve do sredine treće kada se Aldridgeu, kroz kojega se sada već vrti svaki napad (i to poprilično uspješno, što znači da Houston i dalje gubi ovaj matchup usprkos svoj energiji usmjerenoj prema njemu), konačno s par trica pridružuje Lillard, a uz to Blazersi dobivaju pomoć iz neočekivanog izvora – Robinsonova energija u skoku i obrani odlično je sakrila nedostatke koji su u drugoj četvrtini nedostajali niskoj postavi s Wrightom protiv ove druge postave Rocketsa, posebice Jonesa. Portland tako ulazi samo s -5 u četvrtu, ali i, što je važnije, razigran i u ritmu kojega Houston uglavnom nema, dobrim dijelom zbog toga što je Harden počeo nizati grešku za greškom u ulazima u ovaj Asikovim prisustvom zgusnut reket.

Rocketsi pak ne odustaju od izolacija za svog ključnog strijelca, ali on očito nije raspoložen kao u prošloj utakmici i Portland konačno polovinom zadnje četvrtine lomi utakmicu i dolazi do prve prednosti još od kraja prvog perioda. Batum i Lillard pogađaju skok-šuteve, Matthews ima više energije od svih swingmana Houstona zajedno, a sve što Houston u ovom trenutku zna je ili izolirati Hardena na trici ili baciti loptu Howardu u post iako ni jedno ni drugo sinoć nije nešto naročito funkcioniralo. Obzirom na to kako razigrano Portland djeluje i kako se Houston čini disfunkcionalnim, +5 Blazersa, njihova najveća prednost na utakmici, na tri minute prije kraja ostavljaju dojam da je večer zaključena.

McHale pak ima još jedan adut, baca na parket Danielsa umjesto Asika, Dwight i Harden iznuđuju slobodna napad za napadom u ovoj raširenoj varijanti napada, a istovremeno Dwight radi čuda u obrani, blokira dva ulaza iz pozadine istovremeno držeći Aldridgea pod kontrolom i eto Rocketsa opet u igri. U drami zadnje minute obje momčadi u više navrata jedva izvlače živu glavu (Blazersima treba gomila skokova u napadu i trica Williamsa da dođu u vodstvo, Rocketsima treba promašaj Wrighta sa slobodnih i potpuni kolaps obrane protivnika u ključnim momentima – Harden dva napada za redom lakoćom dolazi do obruča) i eto nam još jednog produžetka nakon još jedne klasične četvrtine ove sulude serije koja je definitivno obilježila ovaj sjajni playoff pun napetosti (umjesto da se primire, ovdje stvari iz dana u dan postaju sve luđe, što samo potvrđuje da je NBA košarka zakon).

U zadnjih 5 minuta presuđuje činjenica koja je zamalo presudila regularni dio – Portland jednostavno igra bolju momčadsku košarku i ima puno više raspoloženih igrača. Houston i dalje nastavlja forsirati Dwighta i Hardena, a najgore od svega je što imaš osjećaj da i jedan i drugi usprkos svoj pažnji koju imaju i dalje nisu zadovoljni već žele i one lopte koje ne završe u njihovim rukama. Taj poredak, koji bi ionako valjda trebao biti ovisan o matchupu, i uopće filozofija igre kod njih još nisu definirani i nakon ove serije postavlja se pitanje može li McHale biti čovjek koji će stvari postaviti na mjesto. Blazersi ne traže imena na dresu kad igraju košarku, oni traže najbolje opcije i zato lakoćom uzimaju ovaj produžetak, a samim time vrlo vjerojatno i seriju – nije da Houston nema talenta, uostalom individualne kvalitete su ih i dovele u priliku jer da nije bilo Hardenove i Howardove lucidnosti u ključnim momentima ne bi uopće imali šansu, ali, kao momčad u ovom trenutku nisu ni približno zreli kao Blazersi.

DAY EIGHT – KINGS OF THE COMBO

PACERS @ HAWKS

Odlično otvaranje Indiane, George i Stephenson zabijaju trice, Hill i West napadaju obruč, čak i Hibbert izgleda živ (prva blokada u seriji, i dalje ne može izaći na perimetar, ali puno odlučnije pokriva područje reketa i jednostavno se brže rotira), dok na drugoj strani Hawksi promašuju prva 4 pokušaja za tricu. Čudnom se čini jedino odluka Vogela da nakon druge osobne Stephensona u igru umjesto Watsona, koji igra solidnu seriju i koji je bio ključan čovjek u jedinoj pobjedi, ubaci Turnera koji je u zadnje dvije utakmice gotovo ispao iz rotacije. Ali, pokazalo se to punim pogotkom, Turner zabija 8 poena za redom i Indiana u ovoj prvoj četvrtini ubacuje za njih sjajnih 29 poena protiv Hawksa koji izgledaju kao momčad koja je s negativnim scoreom ušla u playoff i koje u igri drži samo sjajan šuterski učinak Millsapa koji koristi činjenicu da ga nijedan visoki Pacersa ne može pratiti na perimetar.

Naravno, kako to obično biva s Pacersima, nakon jedne plodne slijedi i jedna sušna (ili često više njih) četvrtina. Nakon junaka Turner se pretvara u tragičara, što je izdanje koje puno češće gledamo, Scola i Watson ne mogu zabiti ništa na strani drugu večer za redom i Atlanta energičnom igrom bekovskog dvojca Mack-Williams za čas dolazi u egal. Pacersi su totalno izvan ritma, zabijaju samo 13 poena u četvrtini, dok kod domaćina s odličnom partijom nastavlja Millsap i samo tako, bez nekog posebnog razloga osim činjenice da su mogli pogoditi koš i računati na usluge klupe, Hawksi -7 iz prvih 12 minuta pretvaraju u +6.

Treću otvaraju s dvije trice Korvera i Carrolla i ovdje se već nazire novi krah Pacersa koje tada u život vraćaju dvije brze osobne Millsapa na cijelu večer agresivnom Westu – s 4 na kontu najraspoloženiji igrač protivnika ide na klupu, West ide na posao u post protiv sitnog Scotta, a Hawksi sa samo jednim kreatorom na parketu u vidu Teaguea više ne uspijevaju onako uspješno napadati obranu Indiane koja tako preuzima kontrolu nad utakmicom. Budenholzer lukavo vraća na parket Millsapa protiv Scole i Mahinmia, ovaj brzinski ubacuje 7 poena kombinacijom ulaza i trice, Hawksi grade malu prednost, ali povratkom Westa na parket Indiana opet dobiva smisao u oba smjera, a Millsap nestaje iz utakmice kao faktor.

Korver i Teague zabijaju trice i drže Atlantu u minimalnoj prednosti, ali Indiana upornom igrom preko Westa dolazi do prilika, da bi se konačno odvojili tricom Georgea nakon 2 na 2 igre s Westom i onda konačno i tricom samog Westa koji je tako okrunio sjajnu večer (doduše, promašio je dva slobodna i onda faulirao Korvera na trici, ali tko radi taj i griješi). Dokazao je još jednom da je lider ove momčadi, sa svim dobrim i lošim što ide uz to (dobro je što uopće imaju lidera, loše što se radi o čovjeku starom 34 godine s lošim koljenima koji tehnički nije u stanju nositi momčad iz večeri u večer 36 minuta po utakmici), a zahvaljujući njegovoj i Hillovoj energičnoj igri možda su pronašli i recept koji bi seriju mogao zaključiti u sljedeće dvije utakmice (naravno, kako su u pitanju Pacersi, pitanje je hoće li plan moći sprovesti u djelo) – stalnim pritiskom u napadu na Teaguea i Millsapa izmoriti dva ključna kreatora Hawksa u obrambenim zadaćama i staviti im još veći teret na leđa.

Doduše, da West i Hill ovako mogu igrati svaku večer, onda vjerojatno ne bi ni došlo do ovakvog kolapsa Indiane, ali izvuku li još par ovakvih utakmica iz sebe u stanju su olakšati život svima, posebice Georgeu koji je upravo zbog njihovih poteza sinoć imao i dovoljno prostora i dovoljno kvalitetnih prilika za odigrati kvalitetnu all-round utakmicu, posebice dobru u napadu gdje je odlično miksao ulaz i šut za tri (iako je i on poput Westa na kraju promašio dva slobodna i tako dao Hawksima šansu da si produže život, što baca sjenu na sve rečeno i samo još jednom naglašava koliko je ova momčad psihički fragilna).

SPURS @ MAVS

Odličan potez Carlislea na početku, prvih 6 minuta svu akciju vrti preko Calderona (Ellis je pod Leonardovom pratnjom), točnije napada kilavu obranu Parkera na pick & rollu – Jose ili zabija otvorene skok-šuteve dok se Parker gega prema njemu ili baca lobove suigračima iza leđa Splittera ili Duncana (još jednom naglašen nedostatak Spursa u branjenju pick igre zbog manjka atleta u sredini, posebice ovako elitne kao što je Dallasova). Pop ljutito zove time-out već nakon dvije minute, ali što se ovdje može napraviti – kreneš li preuzimati, Calderon je prekvalitetan da ne napravi nešto protiv visokog igrača Spursa, a da ne govorimo što Dirk može protiv Parkera.

Treba samo igrati svoju igru, posebice prema naprijed, gdje Dallas isto tako nema nikakvih rješenja za Parkera i Duncana koji dobivaju sve 1 na 1 dvoboje. Ubrzo im se priključuje Ginobili kako bi dodatkom još jednog kreatora stavili dodatni pritisak na obranu Dallasa. Calderon i Dirk uskoro spajaju nekoliko promašaja za redom, prestaju izgledati kao Nash i Dirk iz najboljih dana i eto Spursa u prednosti – protiv porozne obrane Dallasa zabili su 34, od čega Parker 12.

Klupa Spursa ovom prilikom začudo ne gubi prednost, ali Carlisle nije ostao bez asova u rukavu – poseže za niskom postavom s Marionom na četvorki bez Dirka koja se pokazala ubojitom u prošloj utakmici, posebice obrambeno. Mavsi dolaze do nekoliko lopti viška zbog grešaka Spursa, na drugoj strani trpaju iz pick & rolla (niska postava Spursa ima Leonarda na Marionu, što otvara dodatan prostor i za drugog beka Dallasa), a pokušaj Spursa da zonom odigraju obranu kako bi sakrili činjenicu da Parker ne može obraniti ništa, odmah kažnjava Ellis tricom. I samo tako Dallas potpuno okreće momentum i dolazi u prednost koju povećava odmah na startu treće – ovaj put napadaju Spurse akcijama za Dirka na laktu.

Ovdje je već bolno očito da ni dvije i pol utakmice kasnije Popovich još nije pronašao rješenje kako razigrati sporedne opcije pored stalnih preuzimanja Dallasa (koji pak drugu utakmicu za redom ima višak raspoloženih igrača). Parker i Duncan mogu do koša kada požele, međutim Leonard u ovoj seriji napadački ne postoji, a otvorenih šuteva gotovo da nema. Mavsi se kockaju s odlukom da puste Parkeru i Duncanu da dođu do poena, ali i spriječe sve ostale, što za sada donosi rezultat. Ne udvajaju i ne pomažu, dozvoljavaju mismatch u obrani svaki napad, s tim da im je povrat taj što su Spursima oduzeli sistem – momčad u kojoj je kruženje lopte i kretanje igrača svetinja pretvorili su u izolacijski stroj koji trpa, ali nema dušu. A to da Carlisle iz četvrtine u četvrtinu uzima mjeru Popovichu stalnim sitnim preinakama i da je uvijek za korak ispred da ne spominjem.

Spurse u egal vraća klupa (koliko je ova serija izvan okvira govori i podatak da su u sve tri utakmice bolje odigrale gostujuće klupe što je stvarno rijetkost), ali i nekoliko odličnih obrambenih poteza Ginobilia koji igra puno agresivniju obranu na pick igri i na Calderonu i Ellisu. Naravno, na to Carlisle odgovara tako što Ellisa stavlja u hand off akcije kako bi dobio dodatno ubrzanje bez lopte i tako ostavio Manua u prašini prije ulaza. Pop pak ostavlja Parkera i Duncana duže nego inače na klupi zadovoljan igrom rezervi i načinom na koji kruži lopta, ali Dallas također igra odlično i koristi svaku priliku (Ellis opet kažnjava pokušaj Spursa da zaigraju s 5 igrača oko reketa i Leonardovu posvećenost timskom konceptu s četiri šuta iz vana, ukupno je imao 4-4 u zadnjoj četvrtini, 5-5 ukupno čim bi se Leonard zbog zonskih zaduženja malo maknuo od njega – s Leonardom na ruci bio je na 1-8).

U završnici Spursi konačno podsjećaju na sebe, odustaju od forsiranja pick i post igre i vraćaju se flexu s gomilom križanja i kretanja bez lopte kako bi zbunili obranu Mavsa, Leonard zabija par trica, Duncan dijeli par asista, Ginobili i Diaw se sjajno otvaraju kroz blokove, ali Ellis igra utakmicu karijere, barem u playoffu, i zabija iz ulaza preko Duncana za novu šansu. Spursi imaju zadnji napad, ovaj put biraju jednostavni pick & roll koji Ginobili pretvara u polaganje na obruču i iako ga pokušavaju tempirati ostaje još 1.7 sekundi koje Carter koristi da zabije tricu za pobjedu iz kornera preko Manua.

San Antonio tako gubi još jednu utakmicu, ali barem su pronašli sebe – odigrali su sjajnu zadnju četvrtinu, shvatili da pokretnim napadom mogu i dalje trpati bez opasnosti koje donosi pick igra i prevelika ovisnost o Parkeru. Da nije bilo Ellisove fantastične realizatorske četvrtine i Carterove trice sada više nitko ne bi govorio da su u problemima iako se po prvi put nakon zadnjih minuta utakmice broj 1 čini kako su opet u seriji.

HEAT @ BOBCATS

Ovaj napad Heata s Haslemom na parketu je negledljiv, treću utakmicu za redom Bobcatsi sa šepavim Jeffersonom ih drže u šaci u uvodnim minutama i treći put za redom Miami se vraća u utakmicu čim Haslem sjeda na klupu. S tim da ovaj put Spoelstra ne uvodi Andersena po logici centar za centra, već Lewisa što je donekle dobar znak jer pokazuje da je trener Heat svjestan da im treba netko tko može raširiti reket (iako nije jasno zašto čuva nisku postavu samo za kraj druge i četvrte četvrtine i to uglavnom za samo 3-4 minute akcije).

Čim su krenule rotacije, Miami lakoćom stiže minus boljom igrom u napadu i s definitivno više energije u obrani, ali sjajnih nekoliko poteza jednonogog Jeffersona u zadnje dvije minute prve četvrtine opet vraćaju Bobcatse u vodstvo (zabio je 15 od 27 poena Bobcatsa). Uspijevaju ga održati neko vrijeme čak i s drugom postavom, ali Heatu je dovoljno tek nekoliko kvalitetnih obrambenih reakcija (prije svega udvajanja na perimetru) i raspoloženi Wade i Bosh u napadu da dođu u egal. U prvu ozbiljniju prednost na utakmici odlaze po običaju ukazivanjem niske postave s Jonesom, a za ostalo je brine LeBron (s 9 poena za redom na kraju druge prednost odvodi na +12). Zanimljivo, Haslem se po običaju vraća za zadnje tri minute četvrtine, ali Spoelstra ga vadi nakon minutu, kao radi trećeg faula, a u biti samo zato da može ubaciti Andersena (mislim da nitko ne vodi toliko računa o egu igrača kao Miami o svojoj klupskoj legendi).

Heat ovaj put ne dozvoljava Bobcatsima povratak u utakmicu kao u prethodnom susretu, odrađuju odličnih 5 minuta tijekom kojih dižu prednost s 12 na 19 koševa, a nakon što se Haslem sam izbacio iz utakmice s dva brza faula, s Jonesom u postavi (njihovoj najboljoj u ovoj seriji, Chalmers, Wade, Jones, LeBron i Bosh, uz dozu Andersena s klupe) za čas odlaze na +26 i zaključuju utakmicu. Jefferson odrađuje ovu četvrtinu do kraja, ali više ne ulazi zbog revije rezervi u zadnjih 12 minuta koja valjda više nije gledao ni Jordan (valjda je ostao do kraja, ali nisam siguran jer sam već prebacio na sljedeću utakmicu).

Bobcatsima još ostaje oprostiti se od publike jednom dobrom partijom, svakako boljom od ove, po mogućnosti uz još jednu četvrtinu Jeffersona prije nego čovjeka pošalju na zasluženi odmor.

THUNDER @ GRIZZLIES

Oklahoma od početka forsira igru kroz Ibaku, valjda kako bi pronašli treću opciju u napadu i usput natjerali Gasola da napravi poneki faul ili barem izađe iz reketa. Međutim, Ibaka nije dorastao toj 1 na 1 roli, tako da Memphis lagano održava ritam koji im paše, dok Thunder po običaju izgleda dobro samo u tranziciji (Durantov klimavi šut i banalni način na koji gubi lopte očito ukazuje da mu je koncentracija i dalje upitna iako je trud u obrani i razigravanju suigrača neupitan).

Srećom po njih, barem se mogu osloniti na obranu koja ne izgleda ništa manje čvrsta od one Grizlija koji osim ponekog poena Gasola i Randolpha nisu dobili ništa od ostatka momčadi. Oklahoma prva upućuje izazov, Jackson konačno pokazuje znakove života i s par šuteva budi napad Thundera (šutevi upadaju i Butleru i Westbrooku, s tim da je Russov kao i obično totalno nerezonski) i eto prve ozbiljnije prednosti na utakmici.

Memphis djeluje totalno impotentno, Sefolosha je odlično odsjekao Conleya, a s visokima pod kontrolom jednostavno je premalo akcije na bokovima da nešto naprave (samo 35 poena u prvom poluvremenu sve govore, to je učinak koji čak i ovakav Thunder može nadmašiti). Slična priča je i u drugom dijelu, Ibaka i Gasol nastavljaju svoj dvoboj s tim da Ibaka sada ubacuje šuteve puno boljim postotkom i prednost Thundera raste do 11 koševa što je uvijek opasno područje, posebice za ovako šuterski neraspoložene Grizlije protiv kojih OKC opet igra zonsku obranu s čovjekom koji bi trebao čuvati Allena, a to je ovom prilikom KD.

S Durantom u ulozi libera i s Jacksonom koji nastavlja gdje je stao u drugoj četvrtini, aktivno i učinkovito, OKC ubrzo odlazi na +14 i ulazi u zadnjih 12 minuta s popriličnom prednošću. Memphis pokušava s niskom postavom doći do daha, Joerger ubacuje Millera umjesto kipa čovjeka nekada znanog kao Z-Bo, a ključni potez je zamjena nevidljivog čovjeka Leea najvećim x-faktorom Memphisa u seriji Udrihom (koliko je NBA luda liga, najbolje govori činjenica da taj isti Udrih ne bi vidio ni minute da Calathes nije suspendiran).

Grizliji tako odjednom postaju šuterska sila s dvije Udrihove trice i jednom Millerovom, Udrih opet muči Jacksona u oba smjera, a ujedno pruža i opciju još jednog slashera koja je itekako dobrodošla sada kada je reket Oklahome nakon 36 minuta konačno otvoren (što uz Udriha i Conleya za ulaze koristi i Allen). Thunder tako samo nemoćno gleda kako se sve što su gradili tri četvrtine topi s onim klasičnim telećim pogledom na facama – nakon što je Gasol zabio još jednu suzu s vrha reketa i odveo Memphis na +5 izgledalo je kao da je utakmica gotova.

Srećom po Oklahomu, u ovoj seriji Memphis je usavršio izgubiti dobiveno – ovo im je treća utakmica za redom u kojoj ostaju bez značajne prednosti u završnicama i dopuštaju protivniku da izbori produžetak (također treći za redom). Dvije dobre obrambene reakcije i dva dobra poteza Jacksona kasnije OKC ima šansu u dodatnih 5 minuta i koristi je – Joerger očito smatra da je čarolija niske petorke napravila svoje, vraća Randolpha, reket Oklahome se opet sužava i Memphis gubi utakmicu uz dva loša poteza Conleya (Sefolosha je ustpio mjesto raspoloženom Jacksonu što je play Memphisa pokušao iskoristiti, ali sinoć nije bila njegova večer, nije pronašao ritam ni u jednom trenutku). Jackson ključan i u produžetku, nosio je napad umjesto Duranta, napadao sredinu i realizirao jedan ulaz te 8 od 8 slobodnih.

Oklahoma se tako provukla i sada opet ima ulogu favorita u seriji od 3. Pohvalno je što su odustali od forsiranja neraspoloženog Duranta i pretvorili ga više u radnika, to im je definitivno pomoglo razigrati Ibaku i posebice Jacksona. Budu li imali četiri ozbiljne opcije u ostatku serije, bit će lakše igrati i Kevinu, pokaže li se ovo tek slučajnom eksplozijom ostaju im isti problemi kao i do sada. Uz onaj najočitiji – Memphis ne igra ništa lošije bez Z-Boa na parketu i ne budu li niske postave Oklahome u stanju nadigrati protivničke (Jackson je igrao 37 minuta i zabio 32 poena, od čega samo 9 u 13 minuta protiv niske postave Memphisa, plus tijekom tih 37 minuta izgubio je 4 lopte, od toga dvije tijekom tog perioda), ne trebamo se čuditi ako i u idućim utakmicama budemo gledali Memphis kako ulazi u zadnju minutu s par posjeda prednosti.

DAY SEVEN – LUCKY BREAKS

RAPTORS @ NETS

Serija nastavlja tamo gdje je stala, starteri Netsa igraju bolje u oba smjera, točnije imaju više opcija, od startera Raptorsa koje u igri drže Valanciunasova upornost i gomila teških šuteva koje DeRozan nastavlja pogađati. Čim su krenule izmjene, učinak Netsa pada, Toronto lakše dolazi do poena i egala, pa čak i male prednosti, a Netsi se vraćaju u vozačko sjedalo u zadnjim minutama druge čim su starteri opet na parketu. Ritam je izgleda uspostavljen, do kraja će ga biti teško razbiti, stoga će odlučivati sitnice poput Pierceovog lošeg ulaska u partiju ili Valanciunasovih problema s osobnima zbog kojih je šansu dobio Hansbrough (i tako nam omogućio gledati dvoboj Hansbrough-Plumlee, san svake domaćice germanskih korijena).

U nastavku ista priča, starteri Netsa lagano dižu prednost i održavaju je, a DeRozan pokušava solo akcijama držati Raptorse u blizini. Utakmica upada u takav ritam da se svaka pogođena trica čini najvažnijim ubačajem na utakmici pored valjanja u blatu i gomile faulova koji se sviraju na sve strane (što je još jedna prednost za Netse koji imaju više opcija na klupi). Pogođeni otvoreni šutevi u ovakvom kontekstu imaju ogromnu vrijednost, a tu Netsi cijelu večer mogu računati na Williamsa i Johnsona (standardno sjajan u postu). Kada im se krajem treće konačno pridodao Pierce s nekoliko odličnih poteza, brzinski odlaze preko 10, što se u tom trenutku za ovakve Raptorse bez previše raspoloženih opcija (Lowrya nema nigdje) čini kao smrtna presuda.

5 minuta prije kraja Netsi imaju +15, igraju na rutinu i pogađaju dovoljno iz igre da održe prednost na ovom festivalu slobodnih (ukupno 74 bacanja na utakmici) u kojem Toronto nikako nije uspijevao uhvatiti ritam ni pronaći raspoloženu postavu (uz DeRozana koji je posustao na kraju jedini igrač za kojega možemo reći da je odradio odličan posao bio je Patterson). Do kraja su Raptorsi s par trica smanjili prednost i završnicu učinili zanimljivom, ali rutina Netsa u tim trenutcima se pokazala itekako bitnom. Rutina i nešto bolji postotci šuta – u sudaru u kojem su obje momčadi pogodile jednak broje trica i slobodnih, odnosno u kojem je sva prednost koju Netsi ostvare ukradenim loptama anulirana skokom Toronta, pravovremeni šutevi Johnsona i Williamsa bili su više nego dovoljni da se posao odradi.

BULLS @ WIZARDS

Washington odmah pokušava nabiti ritam, s tri brza ubačaja na samom početku napada pokušavaju Bullse natjerati na otvoreniji stil igre u kojem više do izražaja dolaze napadi nego obrane. I dok ih Wall blitza brzinom, Bullsi vrte svoje temeljite napade ne bi li nekako održali priključak, igraju korverovske akcije za Dunleavya koji se tako konačno razigrao u jednom prvom poluvremenu serije. Ali, sudar stilova je očit, kao i to da Wizardsi imaju više opcija u napadu od tranzicije (dobro kretanje lopte u postavljenim napadima). Thibodeau pak nije bio spreman za neki radikalan potez poput startanja s Gibsonom ili stavljanja Butlera na Walla kako bi otežao život Wizardsima na početku utakmice, a bez prilagodbi ne možeš očekivati ni drugačije rezultate od dosadašnjih – Wizardsi su opet ubacili 30 u prvoj četvrtini, pri čemu su Bullsi na nekoliko minuta ostali i bez Noaha zbog dvije osobne.

Doduše, napadački pomaci su vidljivi, zahvaljujući akcijama preko i za Dunleavya našli su nekako načina zabijati i bez Augustina što nije mala stvar – i sami su ubacili 28, što im je najbolje otvaranje neke utakmice u seriji.

U drugoj četvrtini pak gledamo onu najbolju postavu, Gibsona i Noaha s Augustinom i Butlerom, dakle gledamo kombinaciju odlične obrane i solidnog napada koja Wizardse drži pod kontrolom do same završnice kada Ariza s par poteza (plus, na parketu se našao i Booker koji očito ne leži Bullsima) pokreće seriju koja se nastavlja i u trećoj četvrtini i zahvaljujući kojoj Wizardsi opet izgledaju kao bolja ili barem eksplozivnija momčad. Chicago se vraća opet preko Dunleavya koji je na polovini treće zabio skoro pola poena momčadi, a ništa manji problem za Washington nije ni selekcija šuta – previše se zadovoljavaju dugim dvicama (i previše ih promašuju) protiv postave s Boozerom, Hinrichom i Dunleavyem koju je itekako moguće napasti.

Bullsi tako dolaze i do važne prednost preko nove trice Dunleavya prije nego na Wizardse u zadnjoj četvrtini puste Noaha i Gibsona. Četvrtinu otvaraju samo tako, s još jednim ubačajem Dunleavya za tri, odlaze na +7 i grade pristojnu prednost pred završnicu. U kojoj ovaj put nemaju toliko problema pratiti Washington jer Wizardsi ostaju bez Nenea i to u najgorem mogućem trenutku – čovjek je izbačen iz utakmice zbog pokušaja odrubljivanja glave Butleru u nekakvom vudu ritualu taman nakon što je zabio dva koša i uhvatio nekakav ritam u blijedom nastupu u kojem je do tada uglavnom izbjegavao guranje s Noahom i umjesto toga uzimao hrpu skok-šuteva (Noah je odradio odličan posao ostavljajući mu prostor za šut, radije pazeći na ulaz).

Wall i Beal uzimaju stvar u svoje ruke, čak i vraćaju Washington u prednost, ali u završnici obrana Bullsa ipak odnosi prevagu. Obje momčadi promašuju slobodna, ali Bullsi dobivaju još jednu tricu (12-24 u večeri, Dunleavy 8 od 10), ovaj put od junaka Butlera (zabijao svaki put kad je trebalo i izbacio Nenea) i ovom prilikom spašavaju živu glavu. I ne samo to, ako Nene kojim slučajem dobije utakmicu suspenzije imaju samo takvu šansu vratiti se doma s 2-2 – bez centra u punom pogonu Wizardsi teško mogu održati onako visoke postotke šuta kao iz prve dvije utakmice (sinoć samo 43%), a, iako od Bullsa ne treba očekivati ovakvu šutersku večer, činjenica je da obrana Wizardsa bez Nenea puno teže brani sredinu što bi moglo otvoriti dovoljno prostora u reketu da lude večeri Augustina ili Dunleavya ne budu nužno potrebne.

ROCKETS @ BLAZERS

Houston otvara utakmicu s Asikom na Aldridgeu, ali i s dvije trice Beverleya i Dwightom koji nastavlja ubijati u pojam Lopeza. LMA nije toliko agresivan pored Asikove visine tako da Blazersima treba neko vrijeme da se razbude i to uglavnom šutevima Matthewsa i Batuma (ali i dobrom rolom Williamsa s klupe), dok Rocketsi za to vrijeme napadaju iz svih oružja – ono što su Beverley i Howard započeli, nastavljaju Harden i Parsons – i vrlo brzo dolaze do desetak koševa prednosti. U drugoj četvrtini tricu zabija čak i Troy Daniels, igrač sredinom sezone priključen iz NBDL-a upravo zbog šuta (odigrao solidnu partiju s 3 trice i dobro koristio priliku koja se ukazala zbog Parsonovih problema s osobnima, možda bude ono što im treba do kraja serije jer u prve dvije utakmice nisu dobili ništa od swingmana s klupe).

Međutim, dosta je par inspiriranih minuta Lillarda sredinom druge da se prednost rastopi – niska petorka Rocketsa jednostavno nema dovoljno kvalitete u defanzivi da zaustavi protivnika koji u ovakvim postavama ipak ima prednost zbog individualnih obrambenih pluseva (drugim riječima, nemaju rupe na boku kao Houston, a u Wrightu i Batumu imaju dovoljno dužine da brane perimetar i reket).

Tako smo opet u egalu i u nastavku gledamo klasičnu revolverašku košarku kao do sada – Aldridge se razigrava i nosi teret u napadu zabijajući preko Asika, dok na drugoj strani Rocketsi pariraju igrajući svoju košarku na koju su u prošloj utakmici zaboravili, napadaju s perimetra preko Hardena i Parsonsa ulazima i tricama. Opet grade nešto manju prednost, a niska postava Blazersa ovaj put ne uspijeva stići razliku jer Rocketsi ne padaju na isti trik, ostavljaju dva visoka u igri i obranu pod kontrolom.

Iako u zadnjih 5 minuta ulaze s 9 koševa prednosti, Rocketsi opet ne uspijevaju pratiti ritam u završnici. Dijelom zbog Howardovih bacanja (iako je bio solidan, zabio 4 od 6), a puno više zato jer prvo Aldridge, a onda i Lillard, u svojem stilu trpaju kad požele. Ovaj put niska postava Blazersa funkcionira, ubacuju gomilu skok-šuteva, a Harden ne uspijeva okruniti odličnu utakmicu propuštajući dvije prilike za pobjedu. Nekim čudom promašuje i Lillard pa tako opet imamo produžetak u kojem niska postava Blazersa s Williamsom umjesto Lopeza djeluje razigranije na startu. Međutim, iako su ostali bez Parsonsa zbog šeste osobne (opet priliku dobiva Daniels), Rocketsi nemaju namjeru pustiti ovu utakmicu, stalno napadaju koristeći sve slabosti vanjske linije Lillard-Williams. I usprkos gomili grešaka i ishitrenih šuteva na obje strane upornošću Hardena i Lina na ulazima i pravovremenom tricom junaka Danielsa (koji će kao još jedno Moreyevo otkriće samo povećati legendu o GM-u Rocketsa – i njega imaju na ugovoru dogodine za manje od milje kao i Beverleya i Parsonsa) Houston dolazi do prednosti koju ovaj put čak ni oni ne uspijevaju prosuti.

Obzirom na još jednu dramu reći da su Rocketsi zaslužili pobjedu možda je pretjerano, ali sudeći po svemu što smo gledali u seriji definitivno ne bi bilo pošteno da Blazersi imaju čistih 3-0. Portland je odlično nadoknadio slabiju večer Aldridgea šuterskim učinkom Batuma i iznenađujuće svježim izdanjem Williamsa, ali protiv Houstona u najboljem izdanju, s energičnim Howardom koji ne traži loptu već radi pod koševima i s napadom koji počinje s perimetra, a ne iz posta, ovaj put nisu mogli. S tim da to što su se Rocketsi vratili svom stilu i identitetu kojega su gradili cijelu sezonu ne znači da je došlo do promjene momentuma – Blazersi su i noćas imali bolju šutersku večer (Houston i dalje ne zna kako ozbiljnije usporiti nisku postavu ili Aldridgea iako je svakako pomak da su pokazali barem nešto u tom pogledu), dakle u ovom fascinantnom run and gun obračunu i dalje je sve potpuno otvoreno.

DAY SIX – BARE NECESSITIES

PACERS @ HAWKS

Kako su Pacersi pritiskom na Teagueu i preuzimanjem nakon picka pronašli način kako im obrambeno parirati, Hawksi na startu ove utakmice forsiraju akcije za i preko Korvera, inače poprilično ignoriranog u prva dva sudara, kako bi razbudili svog najboljeg šutera. Gomila off screen akcije i hand off igre kreirala je solidne catch & shoot prilike, ali Korver se baš i nije proslavio učinkom, kao uostalom ni cijela momčad – trice su pucali kad god su stigli, ali nisu ih zabijali (1-14 u prve 24 minute), dobrim dijelom zbog kvalitetnog pokrivanja Indiane, a dijelom zbog činjenice da im je Korver ionako jedini iznadprosječni šuter na rosteru i da je stoga ova taktika daleko od sigurne (Carroll i Millsap su točno na ligaškom prosjeku od 36%, Teague i Antić malo ispod na 33%).

Problema sa zabijanjem imali su i Pacersi, opet smo gledali nedostatak ideja i agresivnosti u pronalaženju puta do obruča. Upali su u male probleme kada je George zbog osobnih ustupio mjesto Watsonu (na što su Hawksi reagirali ubacivanjem Williamsa umjesto Carrolla), ali pravovremenim ubacivanjem trica držali su priključak s Atlantom čiji pokušaji ozbiljnijeg odvajanja su tako bili na vrijeme zaustavljani. Prvo poluvrijeme tako završava rezultatom koji sve govori o razini igre, 39-38, dakle s ritmom na ispod 80 koševa i postotcima šuta od kojih boli glava.

U trećoj četvrtini Hawksi opet kreću u pokušaj odvajanja, s tim da im ovaj put uspijeva doći do dvoznamenkaste prednosti čim je upalo nekoliko bomba s perimetra u relativno malim razmacima. Ovo su već opasne situacije za Indianu jer njima nikada nije lako stizati minus, pogotovo u večeri kada Scola nije raspoložen kao u prethodnoj i kada Vogel zaboravlja na dobitnu kombinaciju iz prošle utakmice s Georgeom uz Watsona i Hilla (Stephenson je igrao odlično, praktički cijelu večer bio je jedini igrač Pacersa u nekom pozitivnom ritmu, ali nikada nije dobar znak za momčad kada od njega trebaš previše i to onda razvučeš na cijelo drugo poluvrijeme bez da nađeš još jednu raspoloženu opciju). Indiana se tako i dalje muči držati priključak, a trice Atlante sada već upadaju s 50% učestalosti.

Iako je Vogel u završnici pokušao s dvojcem Scola i West pod košem uz Georgea, Stephensona i Watsona, napad im je i dalje izgledao užasno – usprkos svim ovim opcijama koje mogu zabiti izvan reketa, akcije Indiane uglavnom su se vrtile oko izolacija na središtu perimetra s četiri igrača koji stoje uokolo i gledaju. I iako je trud Pacersa neosporan, činjenica je da ni u jednom trenutku nisu prijetili preuzeti kontrolu nad utakmicom, što zbog vlastitih problema u napadu, što zbog činjenice da su Hawksi ubacili tricu svaki put kad bi se pojavila mogućnosti dolaska u egal. I tako je Atlanti jedno sjajno šutersko poluvrijeme bilo dovoljno da po drugi put u tri utakmice skine prvog nositelja i vrati barem dramu u ovo estetsko mučenje.

THUNDER @ GRIZZLIES

Memphis dobro otvara utakmicu, kontroliraju reket i to posebno u napadu gdje Gasol i Randolph napadaju obruč iz driblinga umjesto iz klasičnog post-upa, na što Perkinsa i Ibaka nemaju odgovor. Iako dvije brze osobne svirane Gasolu razbijaju ovaj ritam, stvar u svoje ruke tada uzima Conley – Sefolosha je konačno završio na njemu kao primarni obrambeni igrač, ali, čim je on ustupio mjesto na parketu Jacksonu, Conley je koristio nesposobnost dvojca Westbrook-Jackson da odigra poštenu obranu kako bi počeo razbijati razbijati zadnju liniju ulazima (ovom dvojcu bi zakonom trebalo zabriniti igrati ostatak serije u istoj postavi). Ovdje se tako pokazalo nešto što smo kod Grizlija rijetko mogli vidjeti prije Joergera – Memphis i bez Gasola na parketu može vrtiti poštene košarkaške akcije i to ne samo preko screen/roll akcija za svog playa, već imaju i sasvim pristojnu flex igru u pozadini.

Svo ovo vrijeme Oklahoma je bila u podređenom položaju jer sami u napadu nisu radili ništa. Osim ulaza Westbrooka i neuspješnih pokušaja da igraju kroz Duranta u post-up akciji na laktu prezentirali su svoju klasičnu stihiju koja je uz nemoć obrane da dođe do stop akcija djelovala dodatno depresivno. Uvijek isto, samo se čeka da Durant ili Westbrook nešto naprave iz vedra neba, što protiv momčadi s ovako jasnim planom igre i definiranim kvalitetama nije lako, posebno ne u sporom ritmu koji im odgovara i koji Thunderu ne dozvoljava da se razmaše kroz tranziciju ili barem da dođe do otvorenog šuta s perimetra. Odluke Brooksa poput one da početkom druge četvrtine na klupu u isto vrijeme sjedne i Russa i KD-a također ni najmanje ne pomažu.

Polovinom druge vrijeme je za nisku postavu Oklahome, ali čak ni ona ne uspijeva ubrzati igru ili raširiti obranu Memphisa kako bi barem natjerali protivnika da izvuče jednog visokog – ovako je sve što gledamo kako se Durant muči i nekako uspijeva držati Zacha 1 na 1. Grizliji tako imaju sve pod kontrolom i da nije upala jedna od onih klasičnih nerezonskih trica Westbrooka bili bi zadržali Oklahomu na 33 koša za 24 minute i totalno izvan ikakvog ritma. Digao je na kraju druge Thunder obranu, povratkom Sefoloshe na Conleya i povremenim pokušajima čiste zone odigrali su nekoliko odličnih defanzivih akcija za redom, ali realno zaslužili su puno veći zaostatak od samo 8 koševa. Tu se ponavlja ona priča iz prethodne utakmice, Memphis igra bolju košarku, ali zbog vlastitih limita, prije svega šuterskih, ne uspijeva se odvojiti dovoljno kako bi bio siguran od iznenadnog buđenja Duranta ili Westbrooka.

U nastavku ista priča, OKC ne radi ništa kako bi pomogla Durantu doći do koševa čak ni u periodu dok je Allen na klupi, a Memphis je više nego zadovoljan pustiti Westbrooku prostor da zabija duge dvice. Grizlije imaju takvu kontrolu nad ritmom utakmice da čak i Prince i Udrih dolaze do koševa na obruču čistom aktivnošću protiv ovih labilnih obrambenih postava Thundera, a takvima su se do sada pokazale sve osim startne. U zadnjih 6 i pol minuta tako OKC ide na zadnji juriš u pokušaju da stigne tih čini se od prve četvrtine stalnih 10 razlike, s tim da Brooks ovdje vuče sjajan potez koji se pokazao ključnim – vraća Westbrooka na Conleya i udvaja ga na svakom picku, dok Sefolosha ignorira Allena na perimetru i služi kao osigurač za Ibaku ili Perkinsa koji izlaze visoko izvan reketa. Ovo rezultira sa skoro 6 minuta bez koša Memphisa, točnije 12 propuštenih napada i 5 izgubljenih lopti u kojima je Sefolosha kao libero u pozadini napravio ogroman posao pravovremenim rotacijama.

Thunder se tako vraća u igru, s ovakvom podrškom obrane čak i napad kilav poput njihovog sinoć može stići minus, u zadnjoj minuti tako smo u egalu. Tony Allen je od junaka postao tragičar, njegovo prisustvo na parketu omogućilo je Oklahomi da igra obranu 5 na 4, a njegovim potezima obilježena je i sama završnica. Nakon 6 minuta Allen konačno koristi činjenicu da ga Sefolosha ignorira i zabija jedan ulaz, a onda i sjajnom reakcijom na Westbrookov ulaz krade loptu i zabija iz kontre za plus 4. Sljedeći napad pak nepotrebno faulira Westbrooka s leđa na trici i daje šansu Oklahomi da opet izjednači i drugu utakmicu za redom izvuče produžetak. U kojem i drugi put za redom Memphis ne pokazuje ni najmanje znakove nervoze obzirom na još jednu zamalo prokockanu odličnu partiju u regularnih 48 minuta, u dodatnih 5 opet su lucidnija košarkaška momčad, rano stvaraju prednost i ovaj put jednostavno nemaju dovoljno vremena prokockati je.

Potpuno zasluženih 2-1, bila bi sportska nepravda da je Thunder dobio jednu ili obje ove dramatične završnice obzirom na sve ono što nisu pokazali tijekom svih ranijih minuta. Durant je odigrao najslabiju šutersku partiju u seriji, još jednom debelo ispod svog standarda i pravo pitanje za OKC nije mogu li visiti dovoljno blizu da iščupaju jednu pobjedu Memphisu, već mogu li zaigrati dovoljno dobru košarku da malo pomognu svom najboljem igraču da ih odvede u sljedeću rundu.

CLIPPERS @ WARRIORS

Konačno odlična utakmica obje momčadi od starta – Warriorsi opet u pick akciji s agresivnim Curryem (fenomenalno kažnjava udvajanja i spore obrambene rotacije u pozadini s 4 namještena zicera za redom) i rastrčanim Leeom uz povremene catch & shoot kombinacije za Thompsona, Clippersi pak spremni pokazati svu raskoš opcija u napadu i napredak koji su ove sezone napravili u obrani. Nakon odličnog starta ritam malo pada, Warriorsi otvaraju dodatne prilike Clippersima svojim tradicionalnim gubljenjem lopti (prilagodba Clippersa na branjenje pick igre bila je jednostavna, izbjeći rotacije i ne pomagati na igraču koji postavlja blok Curryu nakon što ostane sam, ali i sasvim dovoljna da napad Warriorsa zašteka), a ovaj put nema šuta iz vana da ih izvlači. Clippersi tako krajem prve dolaze do prednosti koju čisto na račun viška kvalitete održavaju do trenutka kada kratkom šuterskom eksplozijom prijete prvim ozbiljnim odvajanjem. Do kojega nije došlo samo zato jer je niska postava Warriorsa dobro odigrala u oba smjera (Green ne samo da je dobro držao Jordana, već je i izbacio Clipperse iz ritma zbog potrebe da igraju na njega više nego treba kako bi iskoristili visinsku razliku), a usput je Thompson pogodio i prvu tricu na utakmici uopće za Warriorse.

Clippersi u nastavku i dalje imaju momentum, obrana na perimetru i rotacije prema sredini funkcioniraju odlično, a u napadu je Blake sve raspoloženiji i Jackson za njega nema rješenja – O’Neal i Lee ga ne mogu čuvati na perimetru, prebrz je i previše spretan s loptom, a Green ga ne može držati pod košem. Golden State ne igra loše, ali bez trice u napadu i s ovakvim mismatchem kakvoga predstavlja Griffin samo je pitanje trenutka kada će se Clippersi odvojiti, naravno, ako u međuvremenu nešto sami ne naprave kako bi promijenili kontekst.

I pokušavaju, potpuno se prebacuju na niske postave, Jackson čak pokušava i s uber-sitnom petorkom u kojoj Green i Barnes glume visoke. Ovakav pristup usporava Clipperse koji iz nekog razloga uporno pokušavaju odmah kazniti ovakav raspored bacanjem lopti u post Griffinu iako se to do sada pokazalo kontraproduktivno osim ako bi takva situacija došla prirodno u toku igre nakon njihove klasične akcije. U zadnjoj četvrtini Warriorsi tako polako hvataju priključak, u obrani pokušavaju koristiti pokretljivost da miksanjem zona, presinga, udvajanja i preuzimanja, ukratko kaosa, natjeraju Clipperse na izgubljene lopte, samim time i poneki lagani poen iz tranzicije, a u napadu im širina konačno donosi povrat u vidu 4 trice (duplo više nego u prethodne tri četvrtine zajedno, tri Curryeve preko ruke iz teških situacija i jedna Klayeva iz klasičnog istrčavanja u korner) i prije svega prostora za sjajnog Thompsona koji ulazima i post-up igrom na Paulu radi ogroman posao.

Clippersi su nekako održavali prednost cijelo vrijeme, ali zahvaljujući probuđenom napadu, točnije činjenice da su Steph i Klay konačno podsjetili na Splash Brotherse, Warriorsi su par puta bili u egalu, dapače promašaji Paula i Griffina s linije slobodnih u zadnja dva napada Clippersa (koji su u večeri ukupno promašili 13 od 23 bacanja, dakle gađali su debelo ispod 50%) dali su im šansu da povedu prvi put nakon prve četvrtine ili barem izbore produžetak, ali ovaj put Curryev pokušaj preko ruke nije uspio. Četvrtina i pol inspirirane košarke tako se ipak nisu pokazali dovoljnima, iako je sada barem očito da Warriorsi u ovoj seriji nemaju drugog izbora nego jahati niske postave i zaigrati na kartu kaosa u obrani i napadu, odnosno da moraju pokušati natjerati Clipperse na ishitrene pokušaje u napadu, bilo 1 na 1 akcijom ili kroz forsiranje post-up situacija (sinoć su im odlično parirali u tranziciji u drugom dijelu kada su zaigrali obranu visoko na perimetru). Ostanu li u onim half court gabaritima u koje ih Jackson uporno pokušava uklopiti, šanse su im minimalne jer Clippersi jednostavno imaju puno više opcija u oba smjera.

DAY FIVE – UNIVERSITY OF LMA

BOBCATS @ HEAT

Ružan početak utakmice, Jefferson vidno limitiran u kretnjama olakšava Heatu igranje obrane, dok s druge strane Haslemovo prisustvo i ovaj put unakazuje Heatov napad. Utakmica u ritam ulazi tek kada zbog druge osobne iz igre izlazi Kidd-Gilchrist, Bobcatsi više nemaju nikoga za poslati na LeBrona i ovaj lakoćom ulazi u sredinu i zabija, a Heat preuzima potpunu kontrolu nakon što je Birdman zamijenio Haslema – u minutu već su na plus 10. Obzirom na Jeffersonovo stanje i uopće mlitav ulazak u utakmicu, ovdje se činilo da je stvar već gotova, ali Heat u drugoj četvrtini nije uspio povećati prednost. Niska petorka ovaj put nije imala specijalnog učinka i na odmor se odlazi s istom razlikom kao na kraju prve.

U nastavku uporni Bobcatsi koriste kilavost Heata i Haslemovo prisustvo da puno aktivnijom igrom dođu na 4 razlike. Jefferson igra na rutinu, McRoberts zabija otvorene šuteve, Kemba napada sredinu – to ih dijelom drži u utakmici i na to smo navikli. Ali, ključna promjena je agresivnost kojom su Henderson i Kidd-Gilchrist napadali Wadea i Jamesa iz driblinga, koristeći manjak pritiska obrane Heata na bokovima da dođu do slobodnih bacanja ili barem natjeraju obranu Miamia na rotiranje prema sredini kako bi otvorili šut s poludistance za nekog od tri udarna igrača.

Naravno, sve ovo nije bilo dovoljno da se okrene utakmica – Andersenovim ulaskom Heat opet odlazi na desetak koševa prednosti, a čim su uporni Bobcatsi opet došli na 4, Wade je s par solo akcija stvorio novu zaštitnu mrežu. Bobcatsi opet dolaze na 4, ovaj put Heatova niska postava odgovara. Bobcatsi su općenito pogodili gomilu skok-šuteva, od kojih su najbitnije bile Kembine trice, to ih drži u blizini sve do kraja, ali ukrasti Heatu završnicu u kojoj su na parketu raspoloženi (doduše, samo napadački) James, Wade i Bosh okruženi s dva tricaša (zanimljivo, bez Raya, ili s Coleom i Chalmersom ili Jonesom i Chalmersom), nije lak zadatak. Iako su imali šansu – na minus 3 u zadnjoj minuti prokockali su dva posjeda, onda im je LeBron poklonio loptu što je Kemba iskoristio da novom tricom smanji na samo 1 poen razlike, ali više se nije moglo.

Utakmica je simbolično završila s 4 razlike koji su bili glavna tema večeri, ali možda bi bolje bilo da je završila s 2 ili 3 jer to je bliže ocjeni za prikazanu košarku. S tim da se Bobcatsima nema što zamjeriti, oni su pružili svoj maksimum u ovom trenutku, ali ovakav obrambeno neinspiriran Heat i toliko nesposoban odigrati koncentrirano duže periode u napadu ruši im prosjek. Ali, odradili su posao, to je najvažnije koliko god u trenutcima izgledalo negledljivo.

MAVS @ SPURS

Dallas ni na startu ove utakmice nema rješenja za Parkera i Duncana, preuzimaju svaki pick ne bi li izbjegli pretjerano rotiranje, ali uzalud, u kombinaciji s Dirkom i Montom koji na drugoj strani ne mogu ništa zabiti utakmica se čini osuđena na sličan rasplet kao i prošla. Ali, s tim se ne slaže Carlisle koji vrlo brzo vuče sjajan potez – vadi Dirka iz igre i ubacuje Harrisa kako bi niskom postavom s Marionom na četvorki raširio i ubrzao napad, ali i olakšao svojoj momčadi igranje obrane – ako će preuzimati svaki pick, onda je definitivno bolje da na Parkeru ostanu Marion ili Wright nego Dirk.

I samo tako vraćaju se u igru i dolaze do prednosti, Harris nastavlja gdje je stao u prošloj utakmici, a proradio je i Ellis. Carlisle miksa klasičnu postavu s niskom i u drugoj četvrtini i potpuno razbija obranu Spursa, Ginobili je jedini igrač domaćina spreman pratiti razigrani Dallas u kojem je i Dirk počeo zabijati trice iz kontre. I dok se Dallas potpuno raspucao, Spursi su se mučili zabiti, opet nisu imali previše raspoloženih opcija i uz to ih je miksanje obrana Dallasa (periodi preuzimanja na picku s periodima zone kada bi igrali visokom postavom) tjeralo na ogroman broj izgubljenih lopti, što momčad ovisna o šuterskoj učinkovitosti teško može nadoknaditi.

Međutim, čak i veći problem od napada bila je obrana – da su nešto uspjeli obraniti u trećoj četvrtini, možda su mogli doći i u egal. Ali, defanziva se očito pogubila u utakmici u kojoj im Dallas jednostavno nije dozvoljavao uhvatiti ritam ni na jednom kraju parketa sjajnim planom igre – na kraju treće već imaju 88 koševa na kontu, a kada su početkom četvrte otišli na +20, Pop je odmah bacio ručnik, jedva dočekavši da počne s planovima za sljedeću tekmu.

Forsiranje tranzicije u svakoj prilici, niska postava i gomila raspoloženih šutera bili su recept Dallasa u napadu, a fauliranje prilikom svakog ulaza, općenito agresivna igra na loptu i miksanje obrana poslužili su kao temelj u obrani. Nakon 8 četvrtina, iako je rezultat 1-1, puno je važniji dojam, a on kaže da je Dallas dobio četiri, u dvije su bili podjednaki, a Spursi su dobili samo prvu i zadnju četvrtinu utakmice broj jedan.

Ukratko, Dallas je upregnuo sve svoje potencijale da ovu seriju učini zanimljivom i nemaju ni najmanje volje predati se bez borbe. Spursi će morati pokazati puno više od Parkerovih ulaza, Timmya u postu, Manua 1 na 5 i Leonarda na Ellisu ako žele odgovoriti na izazov. Pa da vidimo što je to Pop smislio za sljedeću jer ovakva bezidejnost u oba smjera kod Spursa davno nije viđena.

BLAZERS @ ROCKETS

Opet sjajno otvaranje fascinantne serije (usprkos novom udarcu u koljeno koji je zaradio u završnici prošle utakmice, Beverley je u petorci i to je najvažnije za Rocketse kako bi uopće imali šanse u ostatku serije). Howard uništava Lopeza u postu dok kamera uporno pokazuje Hakeema (zanimljiva slučajnost – The Dream je jedini čovjek u povijesti s 46 poena i 18 skokova ili više u playoff utakmici uz Aldridgea i Dwighta, to samo po sebi dovoljno govori kakve ovdje klase gledamo), dok LaMarcus s druge strane nastavlja trpati i to uglavnom preko Dwighta.

Pokušali su Rocketsi sa svojim najboljim obrambenim igračem na prvoj opciji Blazersa, ali bezuspješno (dobrim dijelom i zato što Dwight nije igrao striktnu 1 na 1 rolu već je i dalje izlazio visoko na pick ostavljajući LaMarcusu prostora koliko želi, tako da je ovo bilo i gore rješenje od Jonesa prošlu utakmicu), Aldridgeov šut je jednako nezaustavljiv kao i Dwight na drugoj strani u postu. McHale čak baca na parket postavu s dva tornja, Asik dobiva prvu značajnu priliku uz Dwighta još od otvaranja sezone, ali ni on ne uspijeva ništa više nego faulovima zaustaviti Aldridgea da šutira (plus, Stotts odmah baca nisku postavu na ovu kombinaciju i dodatno joj zagorčava život).

I dok su se dva najbolja čovjeka na parketu nadigravala (treba li napominjati da je sve ovo lektira i da se ne smije propustiti ni sekunda ove serije), Rocketsi su održavali laganu prednost držeći pod kontrolom Lillarda i ne dozvoljavajući Blazersima da pokreću napade preko Matthewsa na Hardenu u postu. Na poluvrijeme se ipak odlazi u egalu – koliko god bio fascinantan način na koji je Dwight trpao, takvim stilom igre potpuno je isključen Parsons, a i Harden je bio osuđen na mrvice (solidnih par minuta u drugoj četvrtini kada je spojio ulaz i par skok-šuteva, ali uglavnom nevidljiv). Blazersi pak nisu nasjeli na takvu igru, oni inače rijetko udvajaju ili pomažu u sredini, ne skrivaju čak ni Lillarda, a sve kako bi Matthews i Batum uvijek bili striktno na protivničkim šuterima. Houston je tako praktički samo igrao njima u prilog ostavljajući dva ključna kreatora bez 2 na 2 igre u kojoj dolaze do prostora.

Portland izgleda puno bolje u otvaranju drugog dijela dok gradi svoju prvu ozbiljniju prednost na utakmici, LMA nastavlja zabijati, ali i kao momčad su u ritmu, lopta puno bolje kruži dok Houston zabavljen izolacijama za Dwighta kao da je zaboravio na svoj identitet trke i trica (a i Howarda u nastavku Blazersi puno bolje brane zahvaljujući pravovremenom pomaganju Aldridgea). Čim su s nekoliko dobrih obrambenih reakcija za redom došli do tranzicije, živnuli su Parsons i Harden i utakmica je opet u egalu.

Barem dok na parketu nije završila niska postava Blazersa – prvo su s Aldridgeom uništili još jedan pokušaj Rocketsa da najboljeg igrača na parketu pokušaju braniti Asikom, a onda su Lillard, Matthews, Williams i Wright s Lopezom ili Freelandom kao jedinim visokim izrešetali nisku petorku s kojom im je pokušao parirati McHale. Na pola četvrte Blazersi tako dobivaju još jednu bitku i drže prednost od 8-9 poena sve do zadnje dvije minute. Tada s par individualnih grešaka i par promašaja otvaraju priliku Rocketsima za tranziciju, Parsons i Harden smanjuju razliku na 4, ali Blazersi ne rade strukturne greške kao Rocketsi u prvoj utakmici i ne dopuštaju povratak. Ako su prošlu iščupali, ovaj put su definitivno zaslužili pobjedu.

Ta rutina kojom su kontrolirali utakmicu i uopće dojam veteranskog iskustva koji su ostavljali stajao je kao potpuna suprotnost nervozi i čestim zastojima Rocketsa koji sinoć nisu napravili ništa da promijene momentum. McHale je još jednom stavio upitnike iznad sebe nepotrebnim forsiranjem napada kroz Howarda, kao da je napad bio problem u prvoj utakmici – oni jednostavno nisu bili u stanju braniti Aldridgea, a nistu to bili ni nakon dva dana priprema između susreta. Dok ne riješe ili barem ublaže muke koje im LMA donosi, teško će imati šanse vratiti se u seriju. Najgore od svega, njihova napadačka moć im i dalje daje šanse bez obzira na dva gostovanja u Portlandu, takvu razinu napadačkog talenta teško je otpisati, ali morat će dobiti puno bolju partiju od Dwighta u obrani i usput razbuditi Hardena i Parsonsa u napadu jer bez takvog balansa su gotovi.

DAY FOUR – NEXT GENERATION

HAWKS @ PACERS

Uz očekivano prebacivanje Georgea na Teaguea kako bi se usporilo jedinog vanjskog igrača Hawksa s pouzdanom slash & kick igrom u startnoj petorci (zanimljivo je ovo, barem u kontekstu protivnika koji nemaju all-star kreatore na bokovima pa si treneri mogu dopustiti luksuz fokusiranja na jedinice – Pop je odmah krenuo s najboljim bočnim stoperom na najboljem protivničkom dribleru, Vogelu je trebala jedna utakmica da shvati, a za Brooksa nismo sigurni da je uvidio problem i nakon dvije), u obrani Pacersa novost je bila i skrivanje Hibberta na Millsapu (i dalje zeznut matchup jer Millsap također redovno izlazi na perimetar, ali puno više igra na ulaz i preko laktova tako da Hibbert ovdje neće biti totalno beskoristan kao protiv specijalca kakav je Antić). Također, preuzimali su puno češće nego smo navikli od njihove obrane kako bi ostavili što manje prostora u sredini. Taktika daleko od idealne, ali svakako su bolje izgledali na startu ove utakmice nego u prvoj.

Doduše, govorim o obrani – napad je i dalje fascinirao nedostatkom ideje. Osim par poteza Westa koji su samo potvrdili da je igranje kroz njega praktički jedina ozbiljna opcija koju u ovom trenutku imaju, Indiana se mučila zabiti, a posebice je grozan s bezglavim ulazima i nepotrebnim carinjenjem lopte bio Stephenson (go figure). Ali, barem nisu upali u rupu protiv startera kao u prvoj utakmici. Hawksi jesu zabijali otvorene trice, međutim kreirali su puno manje kvalitetnih prilika i puno su manje dolazili do obruča. Jasno, to ne znači da razliku ne može napraviti klupa – nekoliko dobrih poteza Williamsa koji su podsjetili na onog igrača prije ozljede i trica Macka i eto prvog ozbiljnijeg pokušaja odvajanja Hakwsa na utakmici koje su pod kontrolom držali šuterski raspoloženi Scola i odluka Vogela da na parketu drži Watsona na štetu prvo Hilla, a zatim i Stephensona (ovo potonje je pak natjeralo Hawkse da posjednu Korvera i ubace nekog bržeg beka koji može trčati za Watsonom dok se Teague zabavlja Hillom).

Vogel je sve u svemu solidno vukao poteze, ali nejasno je zašto barem protiv druge postave Hawksa ili barem dok je na parketu Mike Scott koji je praktički šuter s poludistance, nikako klasični NBA visoki, ne pokuša s nekakvom niskom petorkom ili barem pruži priliku tricašu Copelandu umjesto što forsira klasičnu postavu koja ne donosi rezultat – Hawksi su tako ovaj put najveću prednost napravili dok je na parketu bio Mahinmi (doduše, o tome je možda trebalo misliti tijekom sezone, međutim Pacersi su Pacersi upravo zbog toga što nikada ne igraju drugačije osim s dva klasična visoka, od njihovih najčešće korištenih 20 postava sve uključuju neku kombinaciju Westa, Hibberta, Scole i Mahinmia).

U nastavku kao da je prijetnja Watsona njihovim ulogama probudila Hilla i Stephensona, Pacersi na nekoliko minuta podsjećaju na onu staru momčad prije potopa sposobnu napasti sa svih pozicija – Hill ulazi u sredinu i igra na snagu protiv Teaguea, a Lance odustaje od nepotrebnog driblanja i igra konkretno, ide na šut ili ulaz čim primi loptu. Ovaj bljesak u kombinaciji sa solidnom obranom polako je počeo izbacivati Hawkse iz ritma, a kada su se na parketu opet našli raspoloženi Watson i Scola razlika skače čak do +16. S Hillom i Watsonom kao stalnim prijetnjama iz driblinga te šuterski raspoloženim Georgeom i Scolom, ova postava riješila je utakmicu – Vogel ih je ostavio na parketu i na početku četvrte kada su Hawksi bili bez Teaguea, Williams nije ponovio epizodu iz prvog dijela (ovom prilikom je izgledao više kao Williams kojega gledamo ovu sezonu) i nakon tri minute bez koša Atlante stvar je s plus 20 bila rješena.

Sada će bit zanimljivo vidjeti kako će Pacersi reagirati u sljedećoj utakmici. Bekovski par Watson-Hill pokazao se puno učinkovitijim u napadu zbog kombinacije šuta i ulaza kojim otvaraju prostor ostalima, ali prvenstveno zbog toga što ni jedan ni drugi ne carine nepotrebno loptu poput Stephensona. Plus su totalni mismatch za Korvera na dvojci – Budenholzer ga je pokušao ostaviti u igri kao trojku, ali bez Carrolla na Georgeu obrana Hawksa dodatno puca. U ovoj utakmici Scola nije bio ništa manje važan, njegov šut s poludistance raširio je reket, ali pitanje je mogu li dobiti još jednom od njega takvu rolu. Međutim, s ovim obrambenim pomacima i pronalaženjem raspoložene vanjske linije koja tjera protivnika na prilagodbu, barem na trenutak izgleda kako je najgore iza njih.

NETS @ RAPTORS

Netsi nastavljaju sa svojom igrom, rutinski u napadu, energično u obrani i još jednom zbunjuju Raptorse koji u prve 4 minute dobivaju tek 4 poena od opet razigranog Valanciunasa koji očito uživa u seriji u kojoj dominira fizikalijama. Međutim, Pierce brzo zarađuje dvije osobne, izlazi iz igre puno ranije nego je planirano, a obrana s Teletovićem nije ni približno onako dobra kako smo navikli (Kidd je ovdje mogao posegnuti i za navodno spremnim Kirilenkom, ali očito je smatrao da je Teletovićeva trica važnija za kontroliranje obrane Toronta) – Raptorsi uspijevaju na šutu osloboditi DeRozana i Rossa, Lowry ima prostora za pick igru sa svojom peticom i napad je odjednom budan.

Očekivano dobre ofenzivne role Vasqueza i Pattersona s klupe dodatno povećavaju prednost, a ove večeri odlična realizacija DeRozana u 1 na 1 akciji odvodi je i do 11 poena plusa. Kidd je u ovom periodu čak i pretjerivao sa zamjenama, rotirao je 11 igrača u potrazi za raspoloženom petorkom, dok su Raptorsi jednostavno jahali svojih top 7 imena i tako malo po malo postajali itekako ozbiljan konkurent u ovoj seriji (mislim, Netsi su dobrim dijelom izgradili identitet oko limita minuta u stilu Spursa i redovnom korištenju 10 ili više igrača u ozbiljnim rolama, poštujem što Kidd i dalje želi nastaviti s takvim stilom igre, ali koja je stvarna potreba i za Teletovićem i Blatcheom, odnosno i Thorntonom i Andersonom?).

Startna petorka Netsa na početku treće opet dominira kao i na startu utakmice i uopće u svim dosadašnjim minutama odigranima u seriji, lakoćom dolaze u egal igrajući odlično na oba kraja parketa, uskoro i u vodstvo, ali Pierce opet brzinski zarađuje treću osobnu, zatim i četvrtu. Johnson je bio odličan u postu, Williams i Livingston rastrčani, Pierce prijetnja samim prisustvom na perimetru – Toronto i nakon 7 četvrtina još ne može reći da zna braniti ono što ova četvorka prezentira kada je zajedno na parketu. Praktički, ono što ih je držalo u igri u ovom periodu bila je odlična epizoda Amira Johnsona (skokovi u napadu, šut, napadanje obruča – kada on ovako igra, Raptorsi su druga momčad), a ono što ih je vratilo u igru je obrana Netsa bez Piercea, točnije obrana s Teletovićem.

U zadnjoj četvrtini tako Kidd pokušava sakriti Mirzu na Rossu igrajući s Kirilenkom i Plumleem pod košem, ali Toronto je već pokazao da protiv ovih funky postava nema problema s nalaženjem puta do poena – Patterson i Vasquez nastavljaju s pick & pop majstorijama, DeRozan nastavlja zabijati dovoljno iz solo akcija, Valanciunas dominira u reketu, a Lowry konstantno napada sredinu. Raptorsi tako imaju +3 do Pierceova povratka 5 minuta prije kraja, ali ostaju na nekoliko minuta bez DeRozana koji također upada u probleme s osobnima. Casey umjesto Rossa na parket u ovim ključnim minutama stavlja Fieldsa radi obrane na Johnsonu i ostavlja ga čak i nakon povratka DeRozana za zadnje tri minute. U koje tako obje momčadi ulaze u egalu, ali i s dvije promjene u odnosu na idealne petorke, Raptorsi s Fieldsom umjesto Rossa, a Netsi s Kirilenkom umjesto Livingstona.

Ovo potonje nije imalo nikakvog smisla, s Fieldsom na parketu moglo se Derona sakriti u obrani i pustiti Livingstona na Lowrya, a pogotovo jer AK-47 i nije čuvao DeRozana već se motao oko Fieldsa i očito je trebao služiti kao pomoć u udvajanjima i preuzimanjima. Međutim, svoju individualnu sjajnu partiju DeRozan je okrunio u završnici kada je zabio dva skok-šuta iz izolacija, prvo preko Piercea, a onda i Johnsona. Kad je Kidd na njega prebacio Kirilenka, Lowry je jednostavno Williamsa ostavio u prašini. Pierce je u završnici u dva navrata izborio dodatno bacanje nakon koša, ali kombinacija razigranog napada Raptorsa i energične obrane u kojoj je Torotno na trenutke kopirao Brooklyn agresivnim pritiskom s puno preuzimanja, što im je u dobroj mjeri omogućio Fields, bila je previše. Casey je odlično odradio završnicu (tko bi to rekao obzirom na sve one grozote koje smo gledali u prvim mjesecima sezone), pravovremeno je miksao obrambene i napadačke postave tijekom prekida i Raptorsi su sačuvali prednost.

Dobra vijest za Brooklyn je da su imali šansu dobiti utakmicu do zadnjeg trenutka, što je usprkos svim problemima s ritmom kojega nisu imali većim dijelom susreta (dijelom opravdano zbog Pierceovih problema s osobnima, dijelom nepotrebno zbog Kiddovih propusta) jasan znak da i dalje vode glavnu riječ u seriji. Toronto teško da može računati na šansu samo na osnovu DeRozanove 1 na 5 igre, ali danas definitivno znaju da imaju 8 igrača na koje se mogu osloniti u preostalim utakmicama. Ključno je pak da znaju da itekako mogu napasti obruč Netsa i tako zavladati reketom i ubacivanjem poena, ne samo skokovima. Protiv pritiska Netsa sigurno će i dalje gubiti lopte više nego bi trebali (čak 37 u prve dvije utakmice), ali uspiju li dio toga vratiti kroz dominaciju u skoku (sinoć +22 skoka ukupno) imaju šanse. Još da spoje večer u kojoj će nešto ubaciti s trice s dominacijom pod obručima i eto nam promjene momentuma. U svakom slučaju, nakon sljedeće utakmice puno toga će biti jasnije.

WIZARDS @ BULLS

Pokušao je Thibodeau od starta s Boozerom na Neneu i smanjivanjem pritiska na zonu s loptom od strane Noaha, s puno više statičnog nego zonskog pokrivanja u netipično konvencionalnom izdanju čak i za postavu s cementom zalivenim Carlosovim nogama, bez previše rotiranja i pomaganja kako bi spriječili napadanje reketa od strane centara Wizardsa. Ali, sve što je time dobio bilo je više prilike za Wizardse iz vana koje su ovi, totalno fokusirani i samouvjerni, uredno kažnjavali. Beal, Wall i Nene, pa čak i Booker, su šutom iz vana držali Wizardse na oko 60% realizacije i Bullse činili totalno bezidejnima – izađu li prema vani kao što inače rade, Nene će ih ubiti na bloku, ostanu li na bloku, Wizardsi su ih u stanju izrešetati. Ono što je u cijeloj priči nevjerojatno je da Washington ovako dobro u napadu nije igrao od veljače, kada su, gle čuda, zadnji put imali Nena u komadu. Da čovjek može odigrati više utakmica u sezoni i da ga stalne ozljede ne izbacuju iz ritma, ove godine na Istoku, obzirom na ono što je pokazao u prva dva mjeseca prije nego su ga leđa usporila, definitivno bi bio all-star (Noah je recimo svoje najgore utakmice odigrao, već standardno, u tom periodu kada je Nene briljirao, samo bilo je to toliko davno da se nitko ne sjeća).

Još jedan bitan detalj je i podatak da zbog ozljede Nenea i kasnog dolaska Millera, Wizardsi praktički nisu ni imali šanse odigrati svoju najbolju košarku tijekom završnice sezone s idealnom rotacijom. Ali, zato su ušli u playoff s potencijalom za napraviti korak naprijed, za razliku od Bullsa koji su odavno to što jesu – momčad koja pobjeđuje obranom tjerajući protivnike na lošije opcije. A kada dobijete protivnika koji ima unutar-van igru i ne dozvoljava mu da ga stjerate u slijepu ulicu i prisilite na uzimanje loših šuteva, dakle kada ste prisiljeni igrati košarku u kojoj morate nešto i zabiti, Bullsi se tu jednostavno ne snalaze. Tako je Washington imao +17 u jednom trenutku prve četvrtine, zabili su čak 31 poen u istom periodu i da Augustin nije ubacio u Nate Robinson brzinu (tri trice za redom) i održao ih na desetak poena zaostatka, Chicago bi se našao u crnoj rupi.

Ovako, bili su tek u zmijskoj jami iz koje se još dalo iskopati, posebice kad bi našli načina kako obranom pratiti Augustina u napadu. Inače to nije problem, Noah i Gibson kao zadnja linija s Augustinom dio su tri od pet najboljih napadačkih petorki Bullsa, a istovremeno u dvije od tri, inače drugoj i trećoj najčešće korištenoj postavi ove sezone, drže protivnika ispod 100 poena (uz njih troje tu je naravno i Butler, uz ili Hinricha ili Dunleavya). Dakle, Chicago itekako može sakriti Augustinove minuse u obrani. Problem je pak prenijeti to na 48 minuta, a kako se pokazalo to je jedini način na koji mogu biti konkurentni protiv Washingtona.

Čim se ova trojka našla na parketu u završnici druge četvrtine, Chicago je zaigrao svoju igru pritiska na loptu, Washington je bio prisiljen igru prebaciti u post, ali ovaj put Nene nije imao rješenja pored aktivnih Gibsona (opet uništio centre Wizardsa skokom u napadu) i Butlera koji su pravovremenim pomaganjima konačno podsjetili na obranu Bullsa na kakvu smo navikli. Wizardsi nisu stali, lopta je kružila i tražio se što bolji šut, ali uraganskih 5 minuta Chicaga u oba smjera doveli su utakmicu u egal (zanimljivo, Augustin u ovom periodu uopće nije izlazio s parketa, a standardno masnu minutažu dobili su i Gibson i Noah, Butlera koji nije ni izlazio iz igre da ne spominjem).

U nastavku Wizardsi održavaju korak prednosti dok Hinrich ne sjeda na klupu ranije od planiranog zbog osobnih – čim je Augustin opet stupio na parket, show u napadu se nastavio. Kada se krajem treće njemu pridružio i Gibson, Bullsi konačno dolaze u vodstvo i uz ogromne količine energije drže ga sve do zadnjih par minuta. Prisilili su Wizardse da uzimaju šuteve koje ne žele, isključili su unutarnju liniju, ali ih nisu uspjeli izbaciti iz igre – napadačka širina Washingtona omogućila im je da se drže u blizini i iskoriste odlične poteze Walla i Beala u završnici kada su Bullsi vidno počeli osjećati posljedice potrošnje zbog činjenice da im samo jedna postava daje potreban balans u igri. I bile su vidljive ne samo u obrani gdje su Noah i Gibson igrali u petoj brzini, već i u napadu – Augustin se sve teže odvajao od svog čuvara (odigrao je 41 minutu od mogućih 53), što je značilo da gledamo previše Hinricha, a to nikada nije dobro.

Wizardsi su tako imali šansu riješiti sve u 48 minuta, Beal nije zabio, ali zato je nisu propustili u produžetku. Hinrichovo promašeno slobodno bacanje na stranu, Wizardsi su bili bolji u tih dodatnih 5 minuta kao što su i do sada u seriji – sinoćnjih 47% šuta iz igre usprkos tome što su Bullsi barem pola utakmice igrali svoju fanatičnu obranu u najboljem mogućem izdanju govore sve što treba znati o ovom matchupu, Washington u ovom trenutku igra jednostavno pre-dobro u napadu da ga momčad koja mora na parketu držati Boozera čisto da Noah i Gibson ne umru od srčanog udara zaustavi.

Serija je tako skoro gotova – šanse Bullsa da dobiju 4 od 5 su minimalne čak i u puno boljim okolnostima iz jednostavnog razloga što momčad koje ne može računati na napad teško može dobiti nekoliko utakmica za redom (mislim, sretno s planom igre koji od Augustina zahtijeva 25 poena da bi se uopće održali u igri). U okolnostima u kojima Wizardsi imaju ovakvu širinu u napadu, to je gotovo nemoguće (za parirati im trebalo bi držati Gibsona i Noaha 48 minuta na parketu, a, iako nije isključeno da će Thibo to i pokušati, jasno je da njihov stil igre to ne bi izdržao). Pogotovo nakon ovakve dvije partije Walla i Beala u Chicagu – s ovakvim učinkom bekova, Washington već može planirati igru za Atlantu ili Indianu jer zaustaviti takav balans unutar-van opcija je kako smo već ustvrdili užasno teško (Booker sigurno neće opet zabiti 3 skok-šuta, to je bila perverzija koja je najbolje pokazala da se Washingtonu sve otvorilo, ali Nene, Gortat, Wall, Ariza, Webster, Miller i Beal itekako su u stanju iskoristiti svaki višak prostora koji im se ponudi). Da, sinoć su klinci isto imali nekoliko početničkih grešaka, ali napravili su još jedan korak naprijed u odnosu na ono što su prikazali u prvoj playoff utakmici i nije pretjerivanje reći kako jedva čekam gledati ih dogodine u novoj playoff seriji s ovakvom bitkom koja izgrađuje karakter u životopisu.