DAY THIRTY-EIGHT – BETTER OFF DEAD

PACERS @ HEAT

Indiana otvara muški, s Westom koji konačno uspijeva razbiti Lewisa nekoliko puta na screen igri i žestokom obranom u kojoj reket zatvara svih 5 igrača. Ovaj put nisu jednostavno odlučili ostaviti Hibberta i Westa u sredini i pustiti Bosha i Lewisa da ih rešetaju, već su zaigrali gotovo pa zonski presing sličan onome Miamia, s većinom igrača oko lopte i utrajanjima u reketu dok se za pokrivanje ostalog brinu preuzimanja i rotiranja. Igra je ovo potpunog kaosa na koju nisu navikli i koja puno više troši igrače stalnom potrebom za agresivnim kretanjem, a to nije dobro iz razloga što će Vogel možda morati posezati za klupom više nego u prošloj utakmici kada je pobjedu dobrim dijelom temeljio na tome što u drugom dijelu utakmice gotovo da nije miksao postave (naravno, i na tome što je LeBron veći dio utakmice proveo na klupi).

Ono dobro je da ovom agresivnošću u obrani na početku zbunjuju Heat koji u 6 prvih minuta zabija smiješnih 6 poena, iako domaćini vrlo brzo rade ključnu prilagodbu – stavljaju Jamesa u izolacije na perimetru bez mogućnosti brze pomoći Stephensonu i njihov najbolji igrač kreće na posao, razbija sve pred sobom ulazima u sredinu, kreira svu akciju Heata i vrlo brzo je Miami u vodstvu, a sva agresivnost Indiane s početka izbrisana je. Ulaskom rezervi po običaju prednost samo raste, s tim da je ova druga postava Heata koja se pokazala opasnim oružjem u seriji sada još jača za Birdmana (ili, ako hoćete, manjak Haslema) – rade suludih +15 u manje od 8 minuta i praktički utakmica je rješena prije povratka najboljih na parkete. Cole, Allen, Birdman i Battier uz asistenciju Wadea i Jamesa su stvarno nešto posebno naspram jada Pacersa – srezao je Vogel rotacije maksimalno, sve uzalud, Scola i Watson su nemoćni, a svaka minuta ostalima je samoubojstvo.

Do kraja druge Heat koristi raspad Indiane da izgradi finih +26 i tu se više nema što vidjeti, sramežljivi pokušaji Pacersa tijekom treće su suzbijeni, a završnica je festival klupa (odnosno nije jer Vogel drži startere na parketu da se pirjaju u vlastitoj sramoti, a i da razlika ne otiđe do 40). Indiana je tako pregažena brže i lakše nego se nadao čak i najveći pesimist, već nakon 15 minuta, potvrdivši tako tezu da pobjedom u prošloj utakmici nisu dobili apsolutno nikakav momentum. Ono što su dobili pak je saznanje da ova jezgra bolje od ovoga ne može. Prošle godine smo još mogli vjerovati kako će napredak u napadačkom dijelu igre donijeti ključni pomak koji će im pomoći da preskoče Heat, ali nakon još jedne sezone ispodprosječnog napadačkog učinka i to na ovakvom Istoku, jasno je da do potrebnog iskoraka, makar u prosječnost, neće doći.

Dakle, sada se treba okrenuti budućnosti, Heat je u četvrtom Finalu u isto toliko godina, a Pacersi moraju smisliti načine kako popraviti napadački učinak.

Na papiru najlakša opcija koju imaju je naći boljeg playa – u ligi u kojoj bez problema osvajate naslove s raznim Fisherima i Chalmersima, nedostatak rasnog all-star napadača na boku ili pod košem prikazao je Hilla kao potpuno irelevantnog igrača iako bi npr. u Miamiu ili Rocketsima bio nezamjenjiv član petorke. Na njegovu žalost, kada nemaš kome redovno spustiti loptu u post i kada nemaš swingmana koji zna driblati (dobro, osim Lancea) playmaker koji može održati napad živim je nužnost, combo bek čija najveća kvaliteta je 3&D igra ne može popuniti te rupe.

Problem je samo u tome što kvaliteta kakvu Pacersi trebaju ne leži uokolo i tu će trebati pošteno zapeti kako bi možda potpisali Lowrya, Bledsoea ili barem Thomasa (realno, sve su to glupa nagađanja, ni jedan od ovih slobodnih igrača vjerojatno neće napustiti klub u kojem se trenutno nalazi i koji ima više nego dovoljno prostora da ih zadrži), odnosno kako bi nekoga dobili tradeom. Posebice će im se opcije smanjiti ako potpišu Stephensona, što bi se definitivno trebalo dogoditi – Lance je igrama u playoffu zaslužio produženje od 8 do 10 milja, a njegovim ostankom Pacersi idu debelo preko capa i s te strane ostaje im samo još midlevel na raspolaganju (naravno, ponudi li netko Lanceu veću cifru, DeRozanovski ugovor ili čak viši, to nema smisla matchirati). Drugim riječim, sve bi se na kraju moglo svesti na to da Watsonu i Hillu pridodaju Greivisa Vasqueza.

Tako da je opcija tradea možda i najrealnija, ali koga mogu ponuditi osim samog Hilla čijih 8 milja nikome nisu primamljivi? Hibbert definitivno ima težinu, Mavsi i Blazersi ubili bi za takvog centra, ali ono najbolje u igri Indiane bazirano je oko njega – čak i da dovedu poštenu napadačku opciju u zamjenu, obrana im više nikada neće biti ista. Međutim, možda je to cijena koju moraju platiti, Hibbert ide sve stariji i sve gori, umjesto da ove godine napravi korak naprijed nakon odličnih prvih par mjeseci odigrao ja najslabiju košarku u zadnje tri godine i možda im svima treba promjena. Ovo će dobro trebati izanalizirati, šteta bi bilo odreći se Stephensona samo kako bi se fokus napada opet pomaknuo na Hibberta ako je uopće Stephensonov razvoj razlog za manje lopti Hibbertu (sumnjam obzirom kako su dobro funkcionirali protiv Wizardsa), a onda opet, što će ti dva swingmana od kojih ni jedan nije top strijelac kao top opcije? Još veća šteta bi bila odreći se ponajboljeg obrambenog centra u ligi ako je razlog za njegove muke neslaganje s trenerom ili manjak vjere u smjer franšize ili činjenica da je jednostavno smotan u glavi kao i u kreativnom aspektu igre u napadu.

O poboljšanju klupe ne treba pričati, to je nužnost. Kockanje sa Scolom nije uspjelo, čovjek je prestar za ozbiljnu rolu, od Turnera također neće imati koristi, a i Watson je također na putu prema dolje i očito je kako će tu imati puno posla u slaganju nekakve dubina koja im može koristiti ne samo kroz sezonu nego i u playoffu. Još jednom, s ne previše prostora na capu (ili uopće bez prostora ako potpišu Stephensona). Međutim, svi ti pokušaji bit će uzaludni ako George ne napravi korak ili dva naprijed i sazrije kao igrač, kao čovjek i, za Pacerse najvažnije, kao napadačka opcija. Dok je on na ovoj trenutnoj razini, Indiana jednostavno ne može biti izazivač i tu leži sva mudrost, koliko god vremena mi trošili na priče o sporednim glumcima.

Usporedbe radi, prošlogodišnji IOR iznosio mu je 97, a ovogodišnji 105 – to je premalen napredak da bi se ova momčad kotrljala s tri sporedne opcije i jednim često beskorisnim igračem u napadu poput Hibberta koji je, da stvar bude gora, željan aktivnije role. S tim da nitko ne zna odgovor što je stvarnost, ove loše partije protiv Atlante (kada je bio doslovno neupotrebljiv) i Miamia (kada nije bio ni upola dobar kako to inače zna biti zbog smallball postava koje je Heat uspio nametnuti od utakmice broj 3 nadalje) ili ona sjajna serija protiv Wizardsa (kada je nadigrao Nenea i Gortata s fantastičnim učinkom u postu). Upravo zbog takvih fluktuacija teško se odreći Hibberta kao nesposobnog, očito nije takvo drvo kakvim se činio većim dijelom sezone, ali definitivno nije ni dovoljno pouzdan da bude išta više od četvrte ili pete opcije.

Nego, da se vratim na Georgea. Do all-star pauze igrao je na razini koja je Pacersima potrebna, njegov tadašnji IOR od 117 bio je 7. u ligi. Ovaj gubitak od 12 bodova odnosi se prije svega na napadački učinak i jasno je da tu ima još puno prostora za napredak – kada mu prva dva mjeseca ove sezone postanu konstanta (možemo reći i kada bude prezentirao više igre u rangu s onim što je odradio u petoj utakmici prije nekoliko dana), onda Pacersi mogu računati s napretkom kao franšiza. A za to će ipak morati pričekati i da George dosegne igračku zrelost, dakle još 3-4 godine, ali i da riješi osobne probleme s kojima je i počeo pad njegove forme.

S tim da Bird ima jedan potez kojim već u startu može popraviti napadački učinak i jednog i drugoga – pronaći trenera koji će bolje posložiti kockice od Vogela. To uopće ne bi bilo pretjerivanje jer nešto slično su izveli Pistonsi kada su kreatora svog uspjeha, Carlislea, zamijenili Larryem Brownom ne bi li tako dali onaj zadnji poticaj rosteru. Iako se Mark Jacskon već bahato nudi putem TV-a kao rješenje (njegovo hvaljenje talenta na rosteru Pacersa očiti je pokušaj žicanja još jednog posla i ključni dokaz zašto je tip toliko nepodnošljiv), puno bolja opcija za Birda bio bi sukomentator Van Gundy koji bi sigurno našao načina izvući maksimum iz ovoga što Indiana trenutno ima.

Što dakle, nakon svog bunovnog trabunjanja, možemo izvući kao neki zaključak? Ukratko – da je najbolje ne dirati ništa na rosteru dok se ne vidi što može popraviti nova trenerska ruka s nekakvim novim, smislenijim sistemom i usput čistiti cap. Za iduće ljeto, kada bi Kevin Love, pod uvjetom da u međuvremenu na postane član Warriorsa, mogao završiti na tržištu kao slobodan igrač ili za neko drugo ime poput Ronda, Millsapa i sličnih, dakle igrača koji mogu uskočiti u rotaciju. Ili za ljeta nakon toga kada će, ne pretjeraju li s novim ugovorom Stephensonu, imati dovoljno prostora da oko Georgea slažu novu momčad – osim Hillove zadnje godine i možda Stephensonove, imat će cijeli cap na raspolaganju da to odrade. Dugoročno dakle prognoza nije loša, kratkoročno ne obećava previše bez izrazitog rasta iznutra. Poanta je pak da se konačno svi skupa pomirimo sa stvarnošću u kojoj Heat može jedino sam sebe skinuti s vrha Istoka, a posebice Pacersi. Što prije prihvate vlastite limite, pronađu identitet i posvete se radu kako bi poboljšali ono što jesu, bolje za njih, ali i nas koji ovo pratimo.

DAY THIRTY-SEVEN – ALIVE AND KICKING

THUNDER @ SPURS

Pop je pripremio dvije promjene koje bi trebale popraviti krvnu sliku Spursa, uveo je Bonnera umjesto Splittera kako bi raširio reket u napadu izvlačenjem Ibake prema perimetru i prebacio je Leonarda na Westbrooka kako bi barem malo smetao playu Thundera na svim onim ulazima i šutevima koje uzima lakoćom. Spursi definitivno djeluju živahnije, Duncan je aktivan koliko je to moguće u ovom mumificiranom stadiju, Green zabija dvije trice i sve ovo skupa im donosi 32 poena na kontu tijekom prve četvrtine (uvjerljivo najviše od kada je Thunder kompletan u seriji), ali recepta za zaustaviti Oklahomu očito nemaju – gosti također zabijaju 32 koša i usprkos svemu vode veći dio uvoda. Ibaka je Splittera, junaka dosadašnjeg playoff iskustva Spursa, preselio na klupu i sveo ga na ulogu rezervne petice, a sličan učinak ima i druga dodatna napadačka opcija koju su dobili u trećoj utakmici – Jackson koristi činjenicu da ga čuva Parker i stalno napada srce obrane domaćina, što do te mjere iritira Popovicha da vadi najboljeg strijelca iz igre i mijenja ga Ginobiliem ne bi li nekako stablilizirao obranu. Rotiranje igrača daje Spursima da dođu do daha, ali poanta prve četvrtine je i dalje slična onome što smo gledali u Oklahoma Cityu – kada su tri najbolja igrača Thundera zajedno na parketu, mogu do koša kada i kako požele.

Brooks se toliko sigurno osjeća u ovom matchupu da početkom druge na parketu nema ni jednoga od trojice udarnika i Spursi svejedno ne mogu napraviti značajniju prednost, ali zato uspijevaju usporiti ritam i igru ubaciti u nižu brzinu, točnije transformirati je iz čestog tranzicijskog nadigravanja u gomilu organiziranih napada u čemu se definitivno bolje snalaze, posebice s ovim raširenim reketom. Bez obzira na promjenu stila, Spursi i dalje mogu zabijati istom učinkovitošću preko sada već totalno kompromitirane obrane Thundera u kojoj se Ibaka gubi između pokrivanja Diawa i Bonnera na perimetru i trčanja za Parkerom i svim ostalim prolaznicima kroz reket, dok Oklahoma sve karte baca na 1 na 5 rješenja Duranta (uzima šut preko koga god poželi i uglavnom zabija, ali nema otvoren put u sredinu gdje Spursi stretch postavama usprkos uvijek imaju dovoljno tijela) i Westbrooka (za sada pod kontrolom). S daleko najboljom petorkom uopće (Diaw i Manu uz Parkera, Timmya i Leonarda), krcatom igračima sposobnima vrtiti loptu s jednog kraja napada na drugi, domaćin u završnici četvrtine uspijeva izgraditi +10 pred odlazak na odmor. Sada su zabili 33 poena, ali, najvažnije, konačno im uspijeva odigrati pristojnu obranu i ne gubiti lopte (što je u njihovom slučaju važnije za obranu nego napad, Spursi previše toga polažu na kontrolu lopte i ritma, uopće na vrhunskoj tranzicijskoj obrani, da im previše kontri potpuno narušava koncept i naglašava manjak atleticizma – izbivši Thunderu trku iz ruku i osudivši ih na nadigravanje, uzeli su im dobar dio opcija).

Diawova kreativnost i prije svega sposobnost da, uz stretch element u napadu, bude i dodatno tijelo u reketu, ključna je u ovom periodu i nije čudo da ga Pop ostavlja na parketu i na startu treće (čovjek donosi sve prednosti smallballa u napadu, ali i klasične visoke postave u obrani), Bonner ipak ne može igrati u oba smjera. Spursi tako nastavljaju sa seciranjem obrane i kontrolom utakmice, igraju najbolju verziju svoje 1 unutra, 4 vani košarke s gomilom prostora za ples Parkera u sredini i usput drže svoj reket pod kontrolom. Prednost samo raste, ulaskom rezervi krajem četvrtine čak do +21 (dok je Westbrook na klupi funckioniraju čak i čiste smallball postave domaćina, s Leonardom kao četvorkom i tri beka uokolo). Oklahoma je sada već u fazi u kojoj ih protivnik želi, s dvije udarne usamljene opcije usred pustoši u napadu, usput i totalno pobijeđeni prema nazad kruženjem lopte i šuterskim učinkom ala San Antonio (Green i Mills nastavljaju zabijati trice).

Zadnja četvrtina tako opet ne služi ničemu osim da se isprazne klupe, Spursi su neočekivano lako razbili goste potpunom kontrolom – nisu gubili lopte, nisu dozvoljavali tranziciju i kaos, lopta je kružila na njihov prepoznatljiv način (23 asista) i zabili su više nego dovoljno trica (13) da obranu drže na petama cijelu večer. Taktički su sproveli u djelo sve što su zamislili prezentacijom vrhunske košarke u kojoj su kretanje igrača i lopte i pravilan raspored ključni, za što im je naravno trebala i hrpa raspoloženih individua. Parker i Duncan su vukli kada je trebalo, Leonard je usporio Westbrooka koliko je to ljudski moguće, ali, od svih mogućih junaka najvažniji posao su odradili Manu i Diaw. Glupo je uopće govoriti o njima u kontekstu učinka klupe obzirom na role i minute koje su igrali, puno važnija je all-round perfekcija koju su prezentirali. Ginobili je sjajno odigrao obranu na Jacksonu, po potrebi čak i na Durantu i Westbrooku, istovremeno bivajući ključni kreator prema naprijed s pravovremenim ulazima, asistima i tricama koje lome psihu, dok je Diaw praktički radio isto kao 10 centimetara i 20 kilograma uvećana verzija.

Pored ovoliko raspoloženih haklera, energija Oklahome se na trenutak ugasila, ali ne treba sumnjati da će već u idućoj utakmici pred svojom publikom opet biti na razini, što bi trebalo utjecati i na učinak. Međutim, važnost ove pobjede za Spurse je takva da ne treba čuditi ako za dva dana konačno budemo imali priliku gledati utakmicu koja će biti izjednačena od početka do kraja – nakon svih batina koje im je OKC priuštio zadnjih godina, San Antonio je ovakvom partijom konačno razbio psihološku barijeru dokazavši sam sebi da može igrati svoju najbolju košarku čak i protiv ovog protivnika. To je možda i važnije za razvoj serije od svih ovih prilagodbi koje je Pop odradio u pripremi utakmice – ovo samopouzdanje im neće izbiti čak ni eventualna nova runda batina u sljedećoj.

DAY THIRTY-SIX – DELAYING THE INEVITABLE

HEAT @ PACERS

Kao i uvijek kada im treba malo stabilnosti, Pacersi se na početku okreću traženju Hibberta u postu i sporim napadima u kojima je kontrola lopte i ritma ključna. Obrambeno igraju malo opreznije, radije ostavljaju Bosha i Lewisa same na šutu nego da izađu previsoko iz reketa i ovakav pristup na početku donosi rezultat. Iako je Lewis zabio svoj prvi šut uopće u seriji i iako je Bosh opet pokazao da je u dobroj šuterskoj formi, nema Jamesovih i Wadeovih ulaza u sredinu da razbiju obranu i dignu napadačku učinkovitost na Heatovsku razinu. U ovakvom valjanju u blatu gosti se tako ne snalaze na prvu i Indiana gradi prednost od 8 poena koja se ubrzo čini još većom zbog LeBronova dva faula koja ga šalju na klupu ranije od očekivanog.

Međutim, čim su krenule izmjene Heat se vraća u igru preko sjajne druge postave u kojoj se Cole, Battier i Allen bacaju na glavu u obrani i dižu presing na novu razinu, stižu udvajati i u postu i na perimetru, usput trpajući na drugoj strani kroz raspoloženog Raya. Ključno je da Spo vrlo brzo vraća Bosha umjesto Haslema, ova postava s četiri tricaša i Wadeom tako briše sve minuse i potpuno okreće utakmicu. Ne samo da su opet otvorili prostor u reketu, već su i obrambeno totalno zblesirali Pacerse koji opet ne uspijevaju baciti loptu u post i zaigrati iznutra prema vani, već se uglavnom oslanjaju na individualne poteze s perimetra.

Da stvar bude luđa, James je igrao samo 10 minuta u prvom dijelu jer je odmah po povratku na parket zaradio treću osobnu, ali Miami zbog toga nije najmanje patio, dobrim dijelom jer je Spo odlično prilagođavao rotacije. Naime, uz spomenuti ekspresni povratak Bosha na parket, držao je Wadea puno duže u igri nego što je to inače običaj, a, kada se konačno odlučio za zamjenu njega i Jamesa kako bi LeBron preuzeo ulogu prve opcije okružene s četiri šutera u ovoj drugoj postavi, uslijedio je taj treći faul nakon kojega je zaigrao čak 5 minuta bez oba svoja udarna kreatora bez većih potresa bacivši Douglasa na parket (dobro, to što su prošli bez kazne za ovakvu postavu veze nema s ičim što je Miami radio koliko s tim da su Pacersi užasni). S druge strane, Vogel je uporno pokušavao pronaći kombinaciju visokih koja može iskoristiti ovu nisku postavu Heata (forsiranje Scole radi poena), ali time je samo izbacio Westa i Hibberta iz ritma.

O igri Indiane u toj drugoj četvrtini sve govori podatak da su protiv ovakve petorke Heata (ponavljam, Douglas je na 5 minuta glumio LeBrona) ubacili 11 poena, 33 ukupno u prvom dijelu, ne uspjevši izgraditi nikakvu prednost na osnovu kvalitetnog početka i Jamesovih problema umjesto toga dozvolivši Miamiu da dočeka treću četvrtinu s plus 9.

Na početku treće Indiana izgleda jednako bezidejno, ali opet imaju sreće jer Jamesu sviraju još dvije osobne za manje od 4 minute igre, što znači da će imati prilike igrati do kraja četvrtine s najboljom petorkom protiv Miamia bez najvažnijeg igrača – ovo je jednostavno situacija koju moraš iskoristiti da dobiješ na čistu snagu. Ovdje domaćinu, kojem ionako svi vanjski faktori idu na ruku, pomaže povratak Haslema na parket – Hibbert i West su počeli vladati u sredini pa je Spoelstra pokušao odmoriti Bosha od guranja s Hibbertom, ali u krivom trenutku. U tri minute koje je Udonis proveo na parketu napad Heata je nestao, Pacersi su fokus s visokih prebacili na perimetar (tu Udonis nije u stanju ni približno dobro izlaziti kao Lewis ili Birdman) i serijom 13-2 vraćaju se u prednost.

Miami u zadnjih 12 minuta na parketu uglavnom ima sve igrače koji mu trebaju i drže se praktički u egalu ponajviše zbog prostora koji su Pacersi ostavili na perimetru Boshu i Lewisu (Rashard je nadoknadio sve promašaje iz prethodne dvije utakmice, ubacio je 6 trica, od čega dvije u zadnjih par minuta koje bi mu, da je Miami izvukao pobjedu, donijele titulu MVP-a utakmice i definitivno x-faktora serije iako mu ovo potonje ionako ne gine), ali Indiana ima svog jokera ove večeri. George se razigrao tijekom onih minuta bez Jamesa na parketu, a nije da ga je James mogao previše braniti kasnije s 5 osobnih, tako da je posao uglavnom pao na Wadea, ali pomoći nije bilo – Paul je konačno odigrao utakmicu kakva se od njega očekuje s vremena na vrijeme, ubacio je 21 poen u zadnjih 12 minuta miksajući ulaze i šuteve iz vana i praktički je sam nosio Indianu održavajući korak prednost pred Heatom.

Koji je maksimalno koristio na reket koncentriranu obranu protivnika – uz Lewisa i Bosha, koji su ubacili po dvije trice, u zadnjih 12 minuta ubacili su ih 7 ukupno (čak i Wadeu upadaju dvije), imali su čak i priliku za pobjedu, ali ovaj put je šut Bosha iz kornera bio neprecizan.

Uglavnom, Pacersi su tako za minimalnu pobjedu trebali suludo vruću partiju Georgea i najgoru playoff partiju Jamesa u karijeri (7 poena za 24 minute) što je film koji sigurno više nećemo gledati istovremeno. Za iduću utakmicu je bitno samo da Miami u ovom novom izdanju s Lewisom izgleda sve bolje (West sinoć opet nije bio značajan faktor, dijelom i jer su ga ignorirali u korist Hibberta, ali prvenstveno jer pored Lewisa ne može doći do prostora koji mu treba da operira na laktu ili niže) i da su posložili ubojitu rotaciju od 1 do 9 (koja bi bila još puno, puno bolja da kojim slučajem imaju mogućnost koristiti Birdmana umjesto Haslema). Također, odluka Pacersa da se više baziraju na zatvaranje reketa nije donijela očekivanog ploda, Bosh i Lewis su ih izrešetali i tako potpuno anulirali nedostatak poena u sredini. Istina, Heat je ubacio samo 22 poena u reketu i uz to su pucali samo 8 slobodnih, to definitivno ne izgleda dobro, ali, da je James imao prilike odigrati svoju standardnu utakmicu i to s ovakvom podrškom iz vana te brojke bi sigurno bile veće, a samim time i Indiana bi već sada bila bivša.

Ovako, odgodili su eutanaziju za još dva dana, ne pomaknuvši smjer u kojem se serija kreće ni za milimetar.

DAY THIRTY-FIVE – POWERLESS, PART 2.

SPURS @ THUNDER

Agonija Spursa se nastavlja i u drugoj utakmici od kada je Thunder kompletan. Istina, otvaraju tricama Leonarda i s puno agresivnijim i učinkovitijim Parkerom, Ibaka ne pogađa svaki šut s poludistance i uz to Oklahoma već nakon par minuta gubi Jacksona zbog izvrnutog zgloba (vratio se početkom druge, iako vidno usporen), ali, bez obzira na drugačiji i povoljniji kontekst, ishod ostaje isti – Thunder dominira, a Spursi pokazuju sve svoje limite.

Ako Tony ili Manu ne kreiraju nešto prostora sebi za realizaciju (i to isključivo za skok-šut, ulazi do obruča su pored Ibake rijetki poput crvene pande), Spursi doslovno moraju fabricirati poene, a stvarati dovoljno zicera kretanjem lopte i igrača u playoff utakmici protiv top 5 NBA obrane jednostavno je nemoguće na konstantnoj razini bez barem tri opcije sposobne napasti 1 na 1 i tako se izboriti za malo prostora ili barem natjerati obranu na rotiranje. Fascinantno kako nešto što ih u većini matchupova čini strojem za koševe, ta dubina i sposobnost da realiziraju kroz najbolju opciju tko god to bio, protiv ove obrane predstavlja njihovu slabost – mislim, ovo mora biti glava najvećim dijelom, nema te taktike koja ovako može začepiti kvalitetan napad, iako sporedne opcije Spursa jednostavno nisu spremne nositi teret koji im sistem stavlja na leđa, a on je popriličan obzirom na limite glavnih. Pokušavao je Pop s Diawom, ali on kao i Timmy ima isti problem, jednostavno nisu dovoljno dobri atlete da se provuku pored zadnje linije Oklahome koja sada ima i dovoljno mišića i eksplozivnosti, tako da je sve ostajalo na perimetru s kojega pak nisu dobili vanserijsku šutersku partiju nužnu da se kotrljaju.

Problemi u obrani još su i veći baš zato što Thunder nema tu potrebu da odigra savršenu košarku kako bi došli do poena, već samo prisustvo Ibake i dodatnog šutera dovoljno je razvuklo obranu Spursa da Durant i Westbrook mogu zabijati 1 na 1 lakoćom. S njima u punom pogonu neka specijalna podrška i nije potrebna, dovoljno je da suigrači otvaraju reket kvalitetnim pozicioniranjem, ali i da koriste prostor koji im ostane kada se netko iz pozadine rotira prema udarnom dvojcu jer će Durant i Westbrook uvijek pronaći čovjeka na ziceru (sinoć 15 asista njih dvojice, Spursi ukupno 17).

Uglavnom, ako baš nisi u stanju usporiti ni jednog ni drugog i onda još to ne možeš pratiti u napadu, logično je da nisi ravnopravan protivnik, što se počelo nazirati već sredinom druge četvrtine kada je Durant šuterskom eksplozijom (11 poena u 5 minuta, s tim da su kičmu lomile dvije trice za redom u rasponu 20 sekundi) napravio razliku od 15 koševa. Slično kao i u prethodnoj utakmici, svaki pokušaj Spursa da naprave korak naprijed rezultirao bi s dva koraka natrag i već sredinom treće Oklahoma ima +25 (sada je Westbrook u naletu, ubacuje 13 od 25 poena Thundera u četvrtini) i tu je utakmica praktički gotova.

Nakon dvije ovakve pobjede jasno je da će Spursi morati nešto poduzeti, ali problem nastaje kada se pitamo što? Uključimo li regularnu sezonu, OKC ima score 6-0 protiv San Antonia i očito je da su im u glavi, a to je možda u ovom trenutku i najveća prepreka, dakle ni ono što bi trebalo funkcionirati kod Spursa ne funkcionira jer gube fokus čim protivnik napravi prvu razliku, kreću frustracije i osjećaj nemoći, tako netipični za ovu skupinu veterana. Uspije li Pop nekako sanirati ovu psihološku štetu, ni taktički mu ne preostaje previše rješenja.

Napadački očekivati neku prilagodbu jednostavno nema smisla, Spursi imaju svoj sistem i sve što treba je vrtiti ga učinkovitije. Dakle, s više Diawa i Duncana kao razigravača na vrhu posta i više cutova i spot-up akcije za Parkera, Manua, Millsa i Belinellia, a posebice s većim šuterskim učinkom Leonarda i Greena – njihovih 13 poena su mizerno malo, ako ne izvuku glavu iz guzice i preuzmu veću odgovornost u napadu Spursi nemaju nikakvu šansu – Spursi definitivno imaju opcija za držati napadački priključak. Ima tu i mogućih rješenja s postavama, od više stretch opcija (Bonner je sinoć odradio solidnu audiciju u garbage timeu što je praktički bilo cijelo drugo poluvrijeme, sigurno će dobiti šansu u idućoj) do više niskih petorki s Leonardom kao četvorkom, samo ih treba pronaći.

Obrambeno će pak biti puno teže dignuti razinu igre jer Spursi jednostavno nemaju presing igru potrebnu da se pod kontrolu stavi barem jedan od dva najbolja igrača na parketu, s Parkerom i tromom unutarnjom linijom nije lako stvarati bilo kakav pritisak na loptu čak i ako bi Leonard igrao čistog flastera na Durantu. Praktički, ostaje im samo svoju ionako zonsku filozofiju gurati još više od ekstrema, možda umjesto match-up zone oko boxa zaigrati s čistih 2-3 (ili 3-2 koje su uspješno prezentirali protiv Mavsa) i potpuno zatvoriti reket za ulaze pa izazvati Duranta i Westbrooka da ih pokušaju razbiti šutem iz vana. Obzirom da Leonarda ne igra obranu s puno kontakta koja smeta Durantu već se više oslanja na svoju dužinu, možda da on i Green zamijene role – Leonard na Westbrooku, to bi moglo usporiti playa Thundera, dok će Durant ionako zabijati preko ispruženih ruku Greena kao što to radi i preko Kawhijevih (tu je uočljiv još jedan za Spurse netipičan detalj, dozvoljavaju previše otvorenih šuteva, pravovremena zatvaranja po kojima su poznati kao da ne funkcioniraju i tu je veći problem pasivnost Spursa koji su često uhvaćeni u raskoraku između potrebe da čuvaju reket i brane šutera nego neko naročito bogatstvo opcija Thundera).

U svakom slučaju, vjerovanje da su Spursi ovdje favoriti isparilo je poput ostataka ljetnog pljuska – izgleda da je napredak Duranta, Westbrooka i Ibake, pa ako hoćete i Brooksa koji je u ovom playoffu evoluirao više nego u svim prethodnima (sinoć opet ubacio Lamba kad je otpao Jackson, mali odradio sjajan posao u obrani gdje je dužinom učinio obranu Thundera još opasnijom) toliki da sva poboljšanja zadnjih par godina u koja su ulagali Spursi (razvoj Greena, Leonarda i Splittera, dodatak Diawa i uopće poboljšanje klupe) ipak ne znače previše. Osobno sam vjerovao da je Spursima ove godine jednostavno suđeno (što je misao koja se činila definitivnom nakon što je Ibaka zaradio ozljedu), ali sada je jedina definitivna potvrda da dominacija Oklahome nad njima zadnjih godina nije slučajna, Thunder jednostavno igra svoju najbolju košarku upravo protiv njih zbog te razlike u talentu udarnih opcija koja je jednostavno prevelika i na papiru, a kamoli kada je Timmy ovako nemoćan pored Perka i Ibake (što je možda i ključno, bez obzira na pozne godine Timmy u sredini je i danas opcija na koju se igra uvijek kada zagusti, a to protiv Oklahomina bedema pod košem jednostavno ne prolazi), kada je Leonard umjesto Nove Nade (koju nam Pop uporno pokušava prodati) tek jedan od onih statista što simbolično ginu na putu do srca Zvijezde Smrti i kada je Parker ovako temeljito ostavljen u prašini u odnosu na Westbrooka koji izgleda kao dvije klase moćniji igrač.

Dok je s jedne strane tako, a s druge Spursi izgledaju kao što su na momente protiv njih izgledali Blazersi, dakle kao juniori protiv seniora, jasno je tko ovdje ima prednost. Pričekajmo petu tekmu da vidimo mogu li se Spursi sabrati i dati svoj maksimum jer inače sedmu sigurno nećemo gledati u ovom odjednom na glavu okrenutom playoffu. Za razliku od Pacersa, koji su se opet počeli baviti svim drugim osim vlastitom igrom i tako se potpuno izbacili iz igre, Spursi još imaju šanse za provući se – povratkom Ibake na šetnju mogu zaboraviti (paradoksalno, prve dvije lagane pobjede izbacile su ih iz ritma više nego Thunder, jednostavno nisu bili spremni za ovakvu razinu igre protivnika nakon onakvog uvoda), ali definitivno mogu dići kvalitetu igre u oba smjera i barem poginuti muški ako ništa ne upali. Nakon svega što su prošli zadnjih godina, barem su toliko dužni sami sebi. Zatvoriti reket, uzeti s podignutim laktovima svaki skok u obrani, šibati trice i nadati se da je Sila uz njih.

DAY THIRTY-FOUR – SMALL BALLS

PACERS @ HEAT

Netko drugi bi bio zadovoljan s onim odrađenim do sada i jahao bi rotaciju koja je donijela pobjedu u prošloj utakmici, ali ne i Spoelstra. Čovjek se uživa igrati opsesivnog stručnjaka i u dva dana pripreme za novu utakmicu jednostavno je odlučio da sve one dobre stvari iz prošlog susreta (Lewis na Westu i LeBron na Stephensonu) postanu standard od početka. Bez Haslema na parketu i s receptom dva stretch visoka koji izvlače Hibberta i Westa iz reketa, Miami konačno otvara utakmicu vrhunski, bez problema dolaze do poena – LeBron ima otvoren put u sredinu i niže ulaz za ulazom (4 polaganja na obruču i 3 asista u vidu povratnih prema perimetru) dok Bosh zabija sve što potegne iz vana (13 poena na otvaranju uz 3 trice). Ovo je previše za Pacerse koji tako već na startu upadaju u rupu iz koje se nisu iskopali cijelu utakmicu – Miami dominira igrom do te mjere da vode svih 48 minuta.

Najluđe od svega, Lewis drugu utakmicu za redom nije ubacio ništa (obruč se vjerojatno i sada trese od njegovih cigli), ali samo njegovo prisustvo na parketu tjera Westa dva koraka više prema perimetru i to je dovoljno da LeBron i društvo nađu prostora za doći u sredinu i razbiti obranu Indiane. Istu stvar gledamo i u obrani – Lewis je sposoban sam smetati Westu dovoljno da ovaj ne uništi Miami u reketu, a bez potrebe da na startu svakog posjeda udvajaju dva visoka Indiane, Miami si može dopustiti igrati svoj zonski presing i rotirati se na vrijeme za udvojiti svaku opasnost naknadno, posebice Hibberta kojega su potpuno isključili iz utakmice spriječivši dotok lopte do njega. Uglavnom, ovaj iznenađujući x-faktor tako je Miami, od momčadi koja je prve dvije utakmice igrala gotovo bez smallball postava, opet preko noći pretvorio u potpune zagovornike igre s pet igrača na perimetru (gledali smo i luđih stvari u playoffu, sjetimo se samo Collinsa na Dwightu, ali da će Lewis neutralizirati D-Westa, to je bilo teško očekivati – samo još jedan dokaz zašto je playoff zakon).

Šteta što zbog ozljede Birdmana (udarac u bedro, ništa opasno) trener Heata na raspolaganju nema i idealnu drugu petorku jer bi utakmica vjerojatno završila već u drugoj četvrtini – ovako je opet prisiljen na parket staviti u sredinu Haslema (koji čak i u sinoćnjoj kontroliranoj utakmici uspijeva biti jedini igrač Heata s minusom u rubrici +/-, s njim na parketu Heat, dakle momčad koja ima score 11-2, do sada u playoffu ima -43 za 114 minuta što ih je proveo u igri), ali i ostati vjeran niskoj postavi s Coleom, Battierom i Allenom uz koje se izmjenjuju ili Wade ili James. Scola zabija nekoliko skok-šuteva s lakta za redom i tako vraću nekakvu rezultatsku ravnotežu iskrom u napadu, ali već povratkom startne postave postaje jasno da obrana Indiane ovdje jednostavno nema rješenja, Heat opet prelako dolazi do prilika u sredini. Praktički, gostima ostaje samo osloniti se na napad, ali, sa Stephensonom pod kontrolom (James, Wade i Cole se izmjenjuju na njemu konstantno ga stavljajući pred nove izazove), sve što im ostaje je forsirati Westa (što je bitno, upravo o tome može li u idućoj utakmici razbiti Lewisa 1 na 1 ovisi koliko dugo će se još Indiana motati u ovoj seriji – očekujem hranjenje loptama na visoki post od prve sekunde utakmice broj 5) i nadati se da Hill i George mogu nešto napraviti iz spot-up situacija.

To sinoć nije dovoljno, Miami se na startu treće odvaja odličnom LeBronovom rolom (i dalje koristi prostor u sredini, ali i zaokružuje učinak s dvije trice), Heat tu već opasno koketira s 20 razlike, a Indiana sada i doslovno ostaje bez Hibberta koji kupi četvrtu osobnu. Figurativno su bez njega ionako cijelu večer, presing Heata uništava i ono malo kreacije na vanjskim pozicijama koja bi mogla otvoriti prostor za Roya, a pravovremene rotacije i udvajanja u postu ako bi lopta i došla do njega rade ostatak posla. Pacersi jednostavno ne mogu izigrati obranu Heata na način na koji to Miami može njihovu, a tu nije problem samo sve bolja obrana Heata, već i Pacersi sami, nema tu više ni trunke onog kruženja lopte iz prve utakmice kada su tražili rupe iza leđa obrane (da ne govorim da su i u prethodne dvije godine lakše nalazili načina doći do svog centra).

Ironija situacije je da Pacersi igraju najbolje kada je Stephenson u pozadini i kada se lopta vrti kroz post, ali, iako u ovom trenutku definitivno gledamo previše Stephensona s loptom, Lance doslovno izgleda kao jedini čovjek voljan preuzati odgovornost tako da krivica definitivno nije na njemu već prije svega na stručnom štabu koji ne nalazi načina osloboditi druge opcije, a i pasivnost Georgea zaslužuje kritike – momak je trebao voditi momčad u ovom playoffu, a bez njegovog iskoraka Indiana jednostavno nema dovoljno talenta prema naprijed da ozbiljnije zaprijeti dominaciji Heata na Istoku. Teško je reći da je jedna od ovih stvari problem, jednostavno se radi o hrpi njih koje samo naglašavaju ključnu činjenicu – Pacersi moraju još itekako puno raditi da postanu izazivač, a za to što su nas “razočarali” kriva su isključivo naša očekivanja, ništa drugo (usprkos solidnom rezultatu, ne bi me čudilo da Bird makne Vogela preko ljeta, ovoj momčadi definitivno treba nova vizija).

Uglavnom, do kraja treće četvrtine utakmica je gotova (iako, realno, bila je gotova čim su James i Bosh kliknuli na onih par slash & kick akcija na startu), Miami ima i +23 tijekom četvrte i praktički samo njihovo opuštanje u zadnjih 5 minuta omogućava Indiani da smanji rezultat i prikrije činjenicu da su u seriji postepeno padali od ranga izazivača do ranga školarca. Mogu li barem spasiti dojam/obraz i u idućoj utakmici doma konačno na mišiće dobiti jednu utakmicu u svom stilu i tako barem ponuditi mogućnost da se serija opet okreće prema visokim postavama i valjanju u blatu gdje leži taj mikroskopski tračak nade koji im ostaje?

DAY THIRTY-THREE – ISBACKA

SPURS @ THUNDER

Thunder je pripremio gomilu šokova za Spurse od starta. Standardno suludu atmosferu dvorane koja je u stanju svaki dobar potez domaćina popratiti kao da je riječ o koncertu Beatlesa dodatno je raspametio povratak Ibake. O čemu se ovdje radi, da li su Ibaku nakljukali nekakvim hormonima ili ga poslali kod one babe koja je ordinirala na Diegu Costi, nemam pojma, ali, čovjek je od nekoga tko je u jednom trenu trebao propustiti playoff, postao najbolji čovjek na parketu makar se spustio usred serije padobranom – zabijao je skok šut za skok šutom, trčao, skakao i radio sve one stvari koje radi inače (navodno ozljeda lista sama po sebi nije toliko problematična koliko je problematična mogućnost da u slučaju njenog pogoršanja stanje može postati kronično – popriličan je ovo rizik koji poduzimaju, posebice obzirom na 2-0 koje Spursi već imaju na kontu).

Obzirom na Westbrookovo katatonično izdanje (gubi lopte na sve strane) i još jednu sramežljivu Durantovu večer, ovakav Ibaka bio je nužno potreban na početku, s tim da još veći šok izazivaju neki drugi potezi Scotta Brooksa. Ima nešto u onim naočalama jer čovjek nikada nije odrađivao kreativniji posao kao trener nego što je slučaj u ovom playoffu. Obrambeno uvijek lucidan, po prvi put u karijeri počeo je raditi prilagodbe prilagodbi radi, ignorirajući unaprijed zacrtani plan i izazivajući vlastiti poredak stvari. Pa je tako konačno izbacio Sefoloshu iz rotacije odlučivši da je pametnije raditi pritisak na vanjsku liniju Spursa preko napada (s Jacksonom u postavi više nema odmaranja na Sefoloshi, čak i Parker sada mora paziti na spot-up opciju na strani bez lopte, što automatski otežava Spursima igrati zonu oko reketa), a onda je bitne minute u rotaciji dao i malom Lambu koji je do sada u playoffu odigrao ukupno 41 minutu.

Spursi pak odlično prate sve izazove, prvo preko agresivnog Leonarda i pouzdanog Timmya, a onda i preko veze Diaw-Ginobili. I upravo je Manu odličnom tricaškom partijom najzaslužniji zašto se Thunder nije odvojio krajem druge četvrtine kada su proradili i Durant i Westbrook i kada se činilo da će energija Oklahome dovesti do prve ozbiljnije prevage na utakmici. Već tada se naziru rupe u oklopu Spursa, ne samo da raširena obrana nije ni približno učinkovita kao u prve dvije utakmice, već s Ibakom u postavi Thunder u nekim trenutcima ima tri najbolja igrača na parketu, a to kad-tad mora donijeti rezultat (bogatstvo opcija koje on donosi nije samo vidljivo u napadački opasnijoj i obrambeno kvalitetnijoj visokoj petorci, već i u tome što s njim na petici OKC konačno na raspolaganju ima nisku postavu koja može odigrati obranu – upravo je jedna takva napravila prvu značajniju prednost za domaćina).

U trećoj četvrtini Oklahoma nastavlja gdje je stala – Ibaka i dalje ima snage za utjecati na igru iako u trentucima vidljivo šepa, Westbrook igra sve bolje, Durant počinje zabijati i opet se brzinski odvajaju na pristojnih desetak razlike, ali Diaw i Ginobili također nastavljaju s odličnim igrama i nekako drže priključak. S tim da je naglasak na ovom nekako – Spursi doslovno žive od šuta, ne uspijevaju ući u zaključan reket Oklahome koji se drži čak i bez Ibake (Adams sve solidniji, gledajući ga u playoffu stvarno ne vidim više razloga da dogodine imaju Perkinsa na salary capu kada mogu istu stvar, masu i mišiće u sredini, dobiti od klinca na rookie ugovoru) i posebice ne uspijevaju doći do laganih poena – Westbrook im više ne poklanja lopte, standardno ne kupe skokove u napadu (s tim da su u prvom poluvremenu napravili iznimku od tog pravila) i nitko ne može doći na liniju slobodnih.

I tu dolazimo do njihovog klasičnog problema, manjka atleticizma i rasnih prvih opcija koje mogu kreirati poene kada sve drugo stane, što je u ovoj situaciji dodatno naglašeno slabijim Parkerovim izdanjem (očito ga i dalje muče prepone jer nema onu klasičnu eksplozivnost na koju smo navikli). Ako će Durant i Westbrook naći načina napraviti svoje i ako će Ibaka igrati ovako u sljedećim susretima (a jedno ne ide bez drugoga u predivnoj sinergiji koju košarka nudi), onda Spursima definitivno treba puno više od Parkera, a možda i Leonarda koji vjerojatno jedini na rosteru ima atleticizam na račun kojega može ulaziti u sredinu tražiti kontakt tijekom cijele utakmice (samo, i tu dolazimo do one već klasične priče o momku koji se ipak ne osjeća ugodno u roli top opcije).

S ovakvim manjkom rješenja kod gostiju utakmica je tako gotova sredinom četvrte kada Thunder odlazi na +16. Potpuno zaslužena pobjeda, posebice zbog ovog narativnog momenta – u seriji koja se činila gotovom kao karijera Dragutina Lesara, povratak ozljeđenog ratnika donio je nadu. I ne samo to, već je probudio i one duhove u ormaru Spursa za koje smo mislili da će ostati zakopani ovom prilikom (i koje bi Miami zaokupljen vlastitim problemima teško izvukao na površinu). Sad, može li Ibaka odigrati još barem tri puta ovako u iduće četiri utakmice da bude x-faktor? Može li Pop naći rješenje za održati reket zatvorenim za Duranta i Westbrooka kao do sada te istovremeno pokriti dvije dodatne stretch opcije u Jacksonu i Ibaki? Kako razigrati Parkera i Leonarda kako bi se stavio pritisak na zadnju liniju obrane Thundera?

Nakon dvije dosadne utakmice koje su playoff bacile totalno u pozadinu, činjenica da si uopće možemo postavljati ovakva pitanja, koja su finale Zapada trebala učiniti poslasticom sezone, sjajna je stvar.

DAY THIRTY-TWO – FINDING THE FORMULA

PACERS @ HEAT

Haslem je opet na parketu na startu i Miami otvara s nevjerojatnih 4 koša za 7 minuta (da stvar bude gora, jedan od njih je i od table utrpan odbijanac Udonisa) – manjak prostora, energije i uopće ideje kod Heata je takav da Spoelstra ubrzo odustaje i od niskog braniča na Stephensonu, što se pokazalo dobrim potezom prošlu utakmicu, kao da je Chalmersova obrana problem (s tim da ovaj put na Hillu nije bio James koji je bio zadužen za ošamućenog Georgea, već Wade) – obrana svih na perimetru cijeli ovaj playoff je, blago rečeno, toplo-hladna (u svakoj utakmici, pa čak i prošloj, naići ćete na nekoliko situacija u kojima James ili Wade potpuno zaborave što trebaju raditi i koga čuvaju što je totalno netipično za obojicu u ovom dijelu sezone). Miami je malo živnuo ulaskom Birdmana i niske postave ili je možda bolje reći da su malo živnuli izlaskom Westa obzirom da je ovaj na brzinu opet pokazao da ga Battier ne može, a James ne želi čuvati, međutim ne dovoljno da smanje prednost Pacersa koja se sada već redovno vrti oko desetak poena.

Za Indianu je ključno da ne izgube sve što su stekli čim na parket stupe rezerve, a to ovaj put nije slučaj – George već ima dva faula tako da isključivo Stephenson vodi postavu s 4 nova igrača od koje Vogel ne odustaje. I radi to sjajno, igra direktno na Jamesa u oba smjera i uz pomoć Scole uspijeva im čak i povećati prednost. Heat se budi tek novim ukazanjem visoke postave i odlukom da udvajaju Westa čim se približi reketu – James tjera Stephensona na previše 1 na 5 akcije (super je ne samo što je Lance u ovoj seriji ključan vanjski igrač Pacersa, već i što ga Miami napada svim mogućim oružjima kako bi ga izbacili iz ritma), igra kroz post ne ide i Miami malo po malo minus koji je u jednom trenutku iznosio 15 smanjuje na samo 4 koša. Uz odličnu obranu (Lewis bio sjajan u guranju s Westom u ovom periodu dok je Bosh sjedio na klupi zbog osobnih) bitno je istaknuti i razloge za buđenje u napadu – osim što je James imao lakši posao kreirajući šut za sebe protiv Stephensona nego Georgea (koji je sjedio na klupi također zbog treće osobne), Heat je konačno počeo trčati kontre i zabijati iz ulaza. Za dizanje ritma zaslužne su obrambene reakcije, ali i činjenica da su Pacersima u završnici četvrtine na parketu Butler i Watson (i Hill je na klupi zbog treće osobne) koji nisu ni približno dobri obrambeni igrači, a posebice ne toliko tranzicijski moćni kao Hill i George.

U trećoj četvrtini Miami nastavlja s preuzimanjem kontrole nad utakmicom nametanjem ritma i sve razigranijim Wadeom koji je praktički najveća razlika u odnosu na prvi dio utakmice – njegovi ulazi u post i cutovi izluđuju obranu Pacersa, a o preciznosti da ne govorimo (upada mu sve što baci prema obruču, pa čak i trica). Iako je odlično zabijao i u prethodne dvije utakmice, Wade do ovog trenutka nije mogao reći da je dobio matchup protiv Stephensona – dvoboj njih dvojice provlači se od početka serije i definitivno nosi najveću napadačku težinu. Wadeova kreacija na vrhu reketa i sve bolji šut iz vana tako su obilježili buđenje Heata koje Pacersi nisu mogli lako pratiti jer su opet vrlo brzo na parketu imali Butlera i Watsona zbog Hillovih i Georgeovih problema s osobnima, a istovremeno Stephenson i West nisu nalazili rješenja na nove obrambene matchupove koje je Spo bacio na njih.

Pokušao je George iskoristiti višak prostora koji mu je ostao fokusom na Lancea i Westa da solo akcijom održi Indianu na životu, ali ući s Heatom u završnicu s minusom nikada nije preporučljivo – Spoelstra je za kraj čuvao najbolju smallball kombinaciju koja je tricama i trkom dodatno rastavila obranu Pacersa na komadiće (James na četvorci okružen Boshom, Wadeom, Coleom i Allenom na perimetru). Konačno opet gledamo Miami s prostorom u sredini za Jamesa da se napad vrti, Allen zabija pravovremene trice i utakmica je gotova (također, opet gledamo Colea na već izmorenom Stephensonu koji nakon guranja s Jamesom veći dio utakmice više nema noge za napasti brzog beka Heata koji ga ganja po parketu, a imamo prilike gledati i Jamesa na Westu kada je najpotrebnije – od kuda mu energija za odraditi još ovo u završnici nakon svega?).

Izuzmemo li očajno šutersko otvaranje utakmice kada je Miami bio na putu da zabije 35 koševa na poluvremenu i kada ih je spasilo tek buđenje krajem druge četvrtine, nakon ovakve predstave u zadnjih 30-ak minuta možemo reći kako je Miami riješio problem Indiane. Spo je za razliku od prethodne dvije utakmice (a posebice zadnje) pronašao idealan omjer smallball i klasičnih postava, a uz to je s dva odlična obrambena poteza (James na Stephensonu kao najaktivnijem kreatoru Pacersa i udvajanje Westa u postu čim primi loptu) našao način kako usporiti udarne opcije Indiane bez previše rizika. Uz taktičke pomake koje Miami radi iz utakmice u utakmicu dok protivnik uglavnom gleda, moramo istaknuti i individualni rast – James je braneći sve igrače na parketu osim Hibberta i istovremeno koristeći svaku rupu u napadu još jednom pokazao svu svoju all-round veličinu, Wade je našao idealni ritam kao cuter/slasher koji operira na laktu i tako daje napadu potrebnu post opciju da bi se napala ovako čvrsta 1 na 1 obrana, a u rastrčanom Lewisu dobili su još jednu stretch opciju koja izvlači Westa samim prisustvom na parketu sposobnu istovremeno igrati obranu u visokoj postavi (iako nije ubacio ni koš, njegova igra bila je x-faktor).

I ovo zadnje je možda i najvažnije, Battier ne može čuvati Westa čak ni uz pomoć, ali Lewis je ne samo solidno držao poziciju 1 na 1 već se i odlično kretao u preuzimanjima i udvajajnjima na perimetru kada bi West sudjelovao u pick igri. Uspije li on ponoviti ovakvu partiju u idućim utakmicama, to će značiti da Spo na raspolaganju ima čovjeka koji igra slično Boshu i tako omogućuje Heatu da uvijek na parketu ima visokog koji može širiti reket i pomoći defanzivno (Haslem i Battier služe samo u jednom smjeru i što ih je manje na parketu to bolje).

Dakle, Miami s Boshom i Lewisom stalno ima nekoga tko može izvući Westa iz reketa, imaju Udonisa i Birdmana koji mogu dovoljno izgurati Hibberta iz zone u kojoj može lagano primiti loptu, imaju LeBrona i Wadea na razinama koje George i Stephenson ne mogu pratiti i imaju Colea kao sljedeći najrazigraniji x-faktor od svih potencijalnih aktera na obje strane (ključne trice i presing) – ukratko, imaju seriju. Konačno su pokazali da čak i ovakav sakati roster očito ima više nego dovoljno opcija da ispliva pored limitirane Indiane kojoj, ako misle uzvratiti, sada trebaju George i Hibbert iz prvog dijela godine. Očekivati pak da oni toliko dignu razinu igre i da još dobiju 3 od iduće 4 utakmice znanstvena je fantastika.

DAY THIRTY-ONE – POWERLESS

THUNDER @ SPURS

Oklahoma ulazi u utakmicu agresivno i energično, igraju najbolje što je valjda moguće u ovoj postavi s Collisonom, ali s druge strane ih čeka jednako spreman protivnik svjestan da opuštenost nije opcija u ovom periodu sezone, bez obzira na to tko stoji s druge strane. Usprkos svim naporima gostiju u obrani, Spursi tako izlaze kao pobjednici prve faze utakmice, a najbolji igrač na parketu je Splitter – rastrčan u oba smjera, čuva obruč na jednoj strani, a na drugoj ga napada (nakon ovakvog playoff izdanja mislim da se više nitko ne pita da li je ugovor koji je dobio prošlo ljeto pošten).

OKC se napadački budi prebacivanjem na nisku postavu, za razliku od prošle utakmice kada su uglavnom predstavljali rupe u obrani u ovoj su Jackson, Westbrook, Durant i Butler uz pomoć Adamsa nadigrali Spurse koristeći 1 na 1 kvalitetu i prije svega brzinu da zabiju preko obrambeno sumnjive postave Spursa s Manuom, Millsom i Belinelliem (Diaw i Splitter ili Duncan su u reketu, ali ova trojica vani prelako ispadaju na driblingu, dijelom i zato što Manu drži Duranta na perimetru dok Diaw igra libera na bloku i pokriva Butlera).

U drugoj četvrtini pritisak Thundera staje jer Brooks pokušava istovremeno odmoriti i Duranta i Westbrooka na par minuta, to je prva novost jer do sada kroz playoff obično je Durant bio na parketu početkom druge kako bi se izbjegle situacije da ne parketu nema barem jednog all-star strijelca, a također je očita i tendencija trenera Oklahome da se sve više okrene visokim postavama kako bi održao kakav-takav obrambeni nivo. Tako je potpuno odustao od one eksperimentalne postave s Durantom i četiri šutera, ali i petorke s tri beka uz Duranta i jednog visokog koju gledamo cijelu sezonu (radije na parketu drži Butlera u smallball kombinacijama).

Međutim, sve skupa ne dovodi do većih pomaka – čim su se na parketu našli Parker, Leonard i Duncan, Spursi skidaju prednost, stiskaju u obrani i dolaze u prednost, koja u završnici druge četvrtine odlazi čak do +14 – Brooks na parketu uz Adamsa drži Jonesa koji je odigrao solidnih par minuta umjesto Duranta početkom četvrtine, pokušava valjda dodatnom šuterskom prijetnjom izvući Spurse iz zone oko reketa, ali sve što dobiva je to da domaćini nalaze lagane šuteve protiv njegove jednako u reket stisnute obrane koja se s ovako dva neiskusna igrača u sredini jednostavno ne uspijeva na vrijeme rotirati prema otvorenim igračima.

Takav minus se teško stiže s defanzivnom startnom postavom na početku treće i nakon što Spursi odlaze na +19, Brooks već nakon 3 minute poseže za Butlerom umjesto Collisona i Jacksonom umjesto Sefoloshe. Međutim, jedno je kada ovakvu postavu pošaljete na rezerve Spursa, a nešto sasvim drugo kada moraju igrati protiv najbolje petorke – minus samo raste, domaćin odlazi na +25 koje onda idućih desetak minuta održavaju lakoćom neprimjerenom trenutku, sve dok OKC konačno ne baca ručnik početkom četvrte (do kraja imamo prilike ne gledati rezerve s dna klupe i najgori playoff poraz u povijesti Thundera).

Pouka je da kakvu god postavu Brooks poslao na parket, Spursi ovdje mogu izgubiti utakmicu samo ako na istu dođu direktno s bifteka zalivenog litrama lagera. S obranom kojoj je bez prisustva najvažnijeg šutera s poludistance i bez poštenih tricaša previše jednostavno igrati zonu i pretvoriti Duranta i Westbrooka isključivo u skok-šutere, Spursi ovdje imaju startnu prednost s kojom se tako iskusna i uigrana momčad uopće neće ni pokušati igrati.

Uglavnom, nakon orgazmičkog prvog kruga upali smo u stanje koje ne da nije odmaranje nakon seksa, već je prije totalna katatonija. Mislim, kada ti se razmišljanje o tome koga će tko izabrati na draftu ili ispunjavanje excella statistikom čini puno boljim izborom zabave od gledanja utakmica i analiziranja akcija, to sve govori. Što je neopisivo tužno i znak da je sezona pri kraju. Uživajmo u ljetu.

DAY THIRTY – MULTIPLICITY

HEAT @ PACERS

Haslem. Opet. Zašto? Mislim, jasno je što Spoelstra pokušava, s više masivnih tijela zgusnuti reket, igrati konzervativnije na pickovima s manje izlazaka i rotacija, olakšati život Boshu i Jamesu stavljajući im lakša obrambena zaduženja, ali, Udonis potreban da bi tako nešto funkcioniralo više neće proći kroz ta vrata (neću reći nikada jer sam isto mislio i zadnje dvije godine pa mi je dokazano suprotno, ali ovo izgleda stvarno loše tijekom cijele sezone, a u playoffu je još i gore).

Miami je tako opet obrambeno kilav bez obzira na prilagodbu (prvenstveno zbog fantastičnog učinka u napadačkom skoku Indiane, Haslem tu nije od nikakve pomoći), točnije nedovoljno je tu napretka u sredini da kompenzira nedostatke u napadu koji standardno nema potrebne širine kada igraš 4 na 5, Hibbert jednostavno ne izlazi na Haslema i radije čuva reket. Za momčad baziranu na konceptu otvaranja reketa za ulaze najboljih igrača ovako pucati samome sebi u nogu totalno je nepotrebno.

Čim su krenule rotacije i čim su na parketu šuteri koji mogu izvući Westa i Hibberta ili Mahinmia prema perimetru (ili barem Birdman koji može izvesti oštri cut prema obruču), Miamiev napad kreće u seriju koševa i brzinski stiže u egal i do prednosti, a obrana igra još i bolje. Heat s Haslemom ne može igrati svoj presing, ali već s Birdmanom, puno pokretnijim (na kraju krajeva i skakački kvalitetnijim) i eksplozivnijim igračem, mogu, a udvajanja ovaj put odlično funkcioniraju i sa samo jednim visokim (iako Spoelstra izbjegava koristiti takve postave, samo 13 minuta ukupno u cijeloj večeri, uz samo 5 minuta Jamesa na četvorci).

Miamiu pomaže i činjenica da West ulazi u probleme s osobnima, što Vogela prisiljava dati koju minutu više klupi koja sinoć ne dobiva ništa od Watsona i Scole za razliku od prve utakmice (Heat pak osim od Birdmana dobiva kvalitetnu rolu u oba smjera i od Colea). Pacersi tako totalno ostaju bez ritma u drugoj četvrtini, puno preciznija obrana Miamia drži ih samo na 16 poena. James odlično čuva Georgea, bez Westa nemaju mogućnosti dominirati u reketu i u ovom periodu izgledaju totalno bezidejno (osim Stephensona koji ima svoju privatnu bitku s Wadeom).

Srećom po Pacerse, Haslem je na parketu početkom treće i eto im prilike za vratiti se u egal i doći do nove prednosti (okreću +6 Heata u vlastitih +7). Utakmica koja nije obilovala brzinom upada u blatnjavi ritam koji totalno odgovara Indiani sve dok Heat ne dobiva infuziju s klupe u vidu Allena, Colea i Birdmana. Indiana takav luksuz nema, Vogel može samo gledati kako Heat zabija trice i odličnom obranom za čas briše prednost (posebice treba istaknuti odličan posao koji su odrađivali Allen i Cole na Georgeu i Stephensonu, sjajna je ovo bila taktička zamisao Spoelstre koja je natjerala Pacerse da napadaju individualne matchupove i tako dodatno zaborave na kretanje lopte koje ih je krasilo u prvoj utakmici – gušći reket i preciznije rotacije imaju tendenciju tako djelovati na napadačku razigranost.

U zadnjoj četvrtini ni jedna ni druga momčad nemaju namjeru potrčati, svaka je na svoj način zatvorila reket i u mučnoj košarci Miami u završnici jednostavno ima kvalitetu više jer James uvijek može izmisliti nekakav poen, dok je kod Indiane stalo sve (ukljujući i srce u jednom trenutku kada je West krenuo put svlačionice – ništa ozbiljno što bi trebalo utjecati na idući susret). Umjesto da okrenu utakmicu u svom smjeru, LeBron i društvo pronašli su nekakvo hibridno rješenje, uzevši Pacersima utakmicu njihovim stilom. Bosh tako nije odigrao ni minute na petici, a ovo žrtvovanje napada definitivno je pomoglo zadržati Hibberta pod kontrolom. Ali, nije bilo ključno – Hibberta pod kontrolom je prije svega držala kompletno opreznija obrana Miamia i potpuni gubitak smisla u napadu Indiane, a i do jednoga i drugoga dovele su promjene u drugom dijelu, točnije rošade matchupova.

S Jamesom na Hillu, Pacersi su napade vrtili preko Stephensona koji je tako morao uglavnom inicirati napade i prenositi loptu, a tu su ga izgubili kao sekundarnog kreatora, njegova spot-up igra i posebice dodatni pasovi bili su najbolje što je Indiana imala u prvoj utakmici. Također, pokušavajući staviti njega i Georgea u situacije bliže košu da iskoriste prednost nad Coleom/Chalmersom, odnosno Allenom/Wadeom, propustili su bacati lopte Hibbertu koji je tako bio osuđen na povremeni otpadak (samo 9 šuteva na utakmici, od čega su pola bila polaganja nakon skoka u napadu). Udvajanja Miamia su funkcionirala odlično, a, ako bi nekim čudom Indiana i došla u priliku napraviti nešto u pozadini nakon pick igre, sada ih je čekala ključna prilagodba – jedan visoki bi uvijek bio u blizini obruča jer, ako bi Bosh i izašao vani, a Birdman pokriti korner, LeBron bi se samo spustio s Hilla u sredinu. Miami je tako praktički dobio utakmicu na visinu, izvrnuvši matchup totalno na glavu vodeći se logikom “ako Miami odgovara Indiani, onda moramo prestati biti Miami”.

Spoelstra se ovim potezom totalno iskupio za Haslema (s druge strane, kako mu zamjeriti ako misli da je Battier još veći hodajući mrtvac od Udonisa), dokazavši još jednom klasu i potvrdivši tko je mozak operacije (naravno, bez LeBronovih talenata i sposobnosti da zakrpa sve rupe ni on se ne bi mogao ovako igrati). Iako je upitno može li Miami izgurati seriju samo ovakvim stilom, jer previše je riskantno igrati ovako sporo i isključivo na obranu, odnosno odreći se vlastitog identiteta i prihvatiti stil protivnika uz nadu da će lucidnija egzekucija presuditi. Što je sinoć bio slučaj, usprkos naizgled mizernom broju koševa Miami je zabio 50% iz igre uz 40% za tricu, ali uz samo 7 poena iz kontre i samo 11 ubačenih slobodnih uspjevši pri tome Pacerse ostaviti na još slabijem učinku iz svih kategorija – svaki posjed lopte je doslovno bio zlata vrijedan. Međutim, s malo više Hibberta na bloku, malo više Westa u utakmici i prilagodbama na matchupove, Pacersi su itekako još u igri jer, iako sinoć nisu dobili bitku, rat se još uvijek vodi po njihovim uvjetima.