60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Sep/145

HAPPY CAMPERS – EAST

Posted by Gee_Spot

S današnjim danom i službeno počinje kamp za svih 30 momčadi, a to znači da su rosteri manje-više kompletirani. Jasno, bit će još tradeova do početka sezone (i tu ne mislim samo na ove pizdarije koje izvode Sixersi, Rocketsi i Ainge, već pravih tradeova u kojima će se mijenjati igrači koji stvarno imaju šanse igrati u ligi), kao i rezova dok se rosteri ne zaokruže na dopuštenih 13 do 15 imena s ovih samo za potrebe kampa dopuštenih 20 (koje mnogi ionako neće do kraja popuniti).

Danas i sutra tako bacamo pogled na ono što se događalo na tržnici u zadnja dva mjeseca od kada smo je napustili i kada je većina posla već bila obavljena uz neizbježni osvrt na imena koja su dobila poziv u kamp.

BUCKS

Ostavili smo ih kako balansiraju s prostorom u želji da dovedu Bledsoea, ali na kraju su se zadovoljili tradeom s Clippersima u kojem su za polomljenog Delfina (koji bi u najboljem slučaju mogao sredinom sezone pojačati rotaciju neke momčadi koju napadnu ozljede, jasno ako stopalo dozvoli) i Raduljicu (otišao po laganu lovu u Kinu) dobili Dudleya. Nije da im treba još opcija na boku, ali takav veteran, jasno pod uvjetom da opet pronađe formu kakvu je imao prije prošle sezone, sigurno može pomoći momčadi bez iskustva na perimetru. Uz njega finiširali su i posao s Baylessom, potpisali svoje rookie izbore druge runde O'Bryanta i Inglesa i tako zaokružili roster na 14 imena. Za ono zadnje mjesto trebali bi se boriti Chris Wright i Kendall Marshall koji nemaju garancije tako da je moguće da ih otpuste obojicu tijekom kampa kako bi imali prostora za ubaciti eventualno pojačanje tijekom sezone. Ili barem nečiji loš ugovor - jedna su od rijetkih momčadi kojima je nakon ljeta ostalo prostora na capu, oko 8 milja. Uz ovih 16 imena, dodali su još dva NBDL igrača za potrebe trening kampa, centra Michaela Erica i swingmana Elijaha Millsapa. Kako Bucksi nemaju svoju NBDL filijalu već od ove sezone uz još 12 klubova koriste usluge Fort Waynea, jasno je kako nisu potpisali ove igrače radi ekskluzivnih prava već čisto da imaju dovoljno tijela za treninge (a možda i da udobrovolje nekom agentu). Uostalom, ako će i slati tijekom godine nekog svog igrača u NBDL, onda će Ingles i O'Bryant svakako imati prednost.

BULLS

Nalazimo ih u situaciji u kojoj smo ih i ostavili, sramežljivo koketiranje s Loveom nakon što su ostali bez Mela prekinuto je njegovim prelaskom u Cavse, tako da im je ostalo samo srediti rubove rostera jer su 12 udarnih imena već imali. Prvo su potpisali combo beka Moorea iz Magica za minimalac koji je polovično garantiran što vjerojatno znači da će on ostati na rosteru kao peti bek, a eventualno će još dva imena pronaći među četvorkom koju vode u kamp. Uz dobrog starog poznanika Mohammeda koji bi mogao ostati kao šesti visoki, tu su još poznato NBA ime Solomon Jones (on je skačući između NBA, NBDL i Kine već dogurao do 30 godina, klasični šljaker koji osim mišića u sredini nema previše toga za ponuditi) koji će biti konkurencija Nazru. Tu su još solidni bek šuter English (nije se proslavio lani u Europi, ali barem nije nabijao prazne brojke kao što rade u NBDL-u) i Ben Hansbrough koji imaju minimalne izglede zadržati se dulje od kampa. Imaju nešto NBA iskustva, ali ni jedan ne donosi u rotaciju nešto što već nemaju. Uglavnom, opcije su potrošene, Reinsdorf može biti zadovoljan jer su daleko od poreza i tako će i ostati (svaki budući midlevel kojega dodaju ovoj jezgri nije im prijetnja jer cap će rasti, a tampon zona je već sada prevelika), a uz sve to borit će se za vrh Istoka. Sjajan facelift.

CAVS

Već u sedmom mjesecu smo ih proglasili pobjednikom tržnice jer su vratili Jamesa, a obzirom da je u međuvremenu u klub sletio i Love, što možemo dodati? Da su imali najbolje ljeto u povijesti nakon onoga što je odradio Riley u ljeto 2010? Stigao je i Marion za minimalac, što je dobra vijest za njihovu klupu jer Shawn je barem dokazao da pod stare dane još uvijek može igrati ozbiljniju rolu od Millera i Jonesa koji su tu više radi atmosfere u svlačionici nego konkretnog učinka. Uglavnom, njegovim potpisom roster je zaokružen na 12 garantiranih ugovora, dok će za preostala tri mjesta na rosteru konkurirati više igrača. U biti, obzirom da je relativno izvjesno kako će Ray Allen potpisati za njih negdje tijekom sezone (u najboljem slučaju već nakon kampa kojega veteran ne želi prolaziti ni pod razno), prije se radi o dva mjesta. Konkurenciju su smanjili poslavši u Boston trojac stigao iz Jazza, dakle Murphya, Thomasa i Lucasa, a onda su od Bostona pristiglog Bogansa odmah poslali u Sixerse kako bi izbjegli ikakve primisli o plaćanju poreza (nije doduše da ni sami nisu mogli otpustiti potpuno negarantirani Bogansov ugovor, ali, hej, tako možemo reći da su istu stvar mogli postići i da su odmah otpustili trojac koji su poslali u Boston - pa što bi GM-ovi radili da se ne bave ovakvim pizdarijama?). Dakle, ostali su s borbom između Kirka i Amundsona za rolu petog visokog (Kirk ima malu prednost zbog toga jer je viši i snažniji, plus još nije dokazano beskoristan kao Amundson, a i ima nešto sitno garantirano, desetak posto ugovora od pola milje), a u kamp još idu potencijalni treći play AJ Price (lani se nije proslavio u Wolvesima), jednodimenzionalni bek šuter Chris Crawford (ispaljivao trice za Rocketse u ovogodišnjoj ljetnoj ligi), još jedan combo bek Stephen Holt (odradio četiri sezone na istom sveučilištu kao Dellavedova, dakle Cavsi se očito nadaju kako bi još jednom mogli pogoditi i pronaći rotacijskog igrača za kikiriki, a obzirom da je Holt odličan šuter i da ima solidne fizikalije definitivno ne bi čudilo da izbori prednost pred Priceom) te NBDL veterana koji se okušao i u Italiji i na Filipinima, Shanea Edwardsa (koji nema nikakve šanse upasti na roster osim ako Cavsi ne žude za igračem profila Alonza Geea, energičnim krilom bez previše vještine).

CELTICS

Ainge trguje i trguje, ali njegov trud najbolje opisuje ona stara "puno zuji malo meda daje". Čekao je s finiširanjem posla oko Turnera do zadnjeg dana (tehnički, u trenutku pisanja ovog posta još nije potpisan) a zašto, da bi mogao imati uokolo 6-7 igrača koji zajedno neće nikada skupiti 100 NBA minuta? Da bi imao na raspolaganju negarantirane ugovore koji mu mogu dovesti Erika Murphya kako bi imao jednog Murphya, pa makar taj igrao za Finsku, na rosteru? Vrh svega je što se, kada se pojavila opcija da pokupi neki nebitni pick od Cavsa, odrekao jedinog od te ekipe koji dokazano može poslužiti kao košarkaš u rebuilding momčadi (Chris Johnson je pao kao dar s neba Sixersima kojima treba i nešto NBA igrača – solidan atleta koji može odraditi 3&D rolu u oba smjera, ništa više od šutera iz kuta koji je uz to spor i treba bit otvoren da zabije jer mu treba vječnost da šutne, ali precizan kvragu, i to s NBA tijelom). Uglavnom, slanjem Bogansa u Sixerse, otpuštanjem Babba i spomenutog Johnsona te konačnim potpisom Turnera, Boston će imati svojih 20 imena za kamp od čega njih 16 s garantiranim ugovorima, što pak znači da nas čeka neki novi trade u Aingeovom stilu (tipa, da zamijeni Powella za frižider pun Gatoradea s, a kim drugim, Sixersima) ili otpuštanje uz plaćanje garantiranog novca (tu je opet rookie Powell izvjestan kandidat, dužni su mu tek minimalac za rookiea). Dakle, ni Murphy koji ima petinu ugovora garantirano, a ni neki od ostalih imena koja su pozvali nemaju nikakvih šansi zadržati se na rosteru osim ako nekim tradeom Ainge ne otvori dodatna mjesta. A ta ostala imena uključuju Christiana Watforda (kojega su već stigli otpustiti i opet potpisati u svoj debilnosti NBA pravila), nekadašnju stretch četvorku Indiane koji je proveo prošlu sezonu u Izraelu, zatim Tima Fraziera, combo beka s Penn Statea kojemu su dozvolili provesti čak 5 godina u NCAA programu jer se početkom seniorske godine polomio (kakvih na bacanje ima gomilu i koji sigurno nije bolji od Presseya, a Pressey nije nešto naročito dobar) te Rodneya McGrudera, zanimljivog strijelca s Kansas Statea koji je lani također igrao u Izraelu (tko zna, možda je gazda Wyc mekan na igrače koji su proveli neko vrijeme među odabranim narodom) i kojega bi definitivno bilo zanimljivije vidjeti u akciji od Marcusa Thorntona. Thornton je pak najbliže izlaznim vratima, njegov agent od dolaska u Boston traži novi klub i možda će upravo njegovim odlaskom Boston pasti dovoljno ispod granice poreza da odahne (s Turnerovim potpisom za dio midlevela opasno se približavaju penalima što je za klub u ovom stadiju gradnje rostera koji nije potrošio ni iznimke stvarno nepotrebna situacija).

HAWKS

Ne samo da od svog onog manevriranja s prostorom na kraju nije bilo ništa, naime u njega su ubacili naknadno i Bazemorea, ali i svoje igrače poput Macka, Scotta i Branda (samo Ayon je završio u Realu), već su dobili šamarčinu rasističkim skandalima oko vlasnika i GM-a. Tako se potvrdilo da bez pravog čovjeka na vrhu nema ni pravog kluba (to kako su ovi manjinski partneri zabili noževe u leđa svom "lideru", a zatim i njegovom čovjeku Ferryu, priča je za dobar TV film s Corbinom Bernsenom i Markom Harmonom u glavnim ulogama), što je šteta jer su lanjskim potezima i prije svega igrom potvrdili da je ova od Spursa preuzeta kombinacija Ferry-Budenholzer idealna za napraviti korak naprijed. Ovako ostaju u pat poziciji s Budenholzerom u roli trenera i GM-a dok se ne nađe rješenje. Ferry teško da će se vratiti u klub jer novom vlasniku, tko god to bio, definitivno ne treba čovjek s mrljom, a do tada će životariti. Na što su kao Hawksi ionako već navikli. Uglavnom, ubacivši sve igrače u prostor čak su i ostali s nekih 4 milje bonusa koje nemaju na što potrošiti, a tu je i ona room iznimka koja je trebala ići Bazemoreu za čim nije bilo potrebe jednom kada su riješili pitanja holdova. Što se tiče zaokruživanja rostera, Muscala je tek šesti-sedmi visoki u rotaciji, ali će vjerojatno ostati zbog polovine od 800 000 koja mu je garantirana, čime bi zaokružili roster na 15 imena. Za kamp su još pridodani dobro znani Pittman (koji je nakon epizoda u Kini i po NBDL-u te playoffa u Portoriku spreman za novi NBA pokušaj) i izvjesni rookie Jarell Eddie, trojka koja je šutirala ispod 40% iz igre tijekom seniorske godine.

HEAT

Osuđeni na minimalce, zaigrali su paničnu igru dovođenja svih raspoloživih imena koja bi mogla poslužiti kao zaštitna mreža u slučaju ozbiljnije Wadeove ozljede. Reggie Willims i Shannon Brown, nakon što su gotovo nestali s NBA radara očajnim nastupima prošle sezone, tako su zaradili negarantirane ugovore i borit će se za jedno od 4 raspoloživa mjesta (jedanaesto je u međuvremenu dobio Shawnee Williams, stretch četvorka koja nije ni stretch, a ni četvorka). U kamp tako vode pravu ergelu rubnih imena, a da ironija bude potpuna jedno od njih je i Chris Johnson - kada sam vidio da su potpisali to ime odmah nakon što su Celticsi otpustili svoga Johnsona, pomislio sam da su imali sreće i da su riješili pitanje Wadeove zamjene pronašavaši svoju verziju Troya Danielsa. Nažalost, pokazalo se da su potpisali onog drugog Chrisa Johnsona, centra s Floride i NBDL ikonu, koji se svaki kamp smuca po NBA rosterima, a zatim i raznim svjetskim ligama. On bi trebao biti konkurencija Justinu Hamiltonu (ima pola minimalca garantirano zbog čega mu dajem prednost u ovoj borbi), Khemu Birchu (ovo ljeto smo ga najavili kao novog Varnada tako da je na pravom mjestu) i Shawnu Jonesu (po NBA mjerilima je twenner, u NCAA pak glumio centra četiri godine u osrednjoj konferenciji, dakle tip je barem žilav) za ulogu petog visokog, a tu su još krilo James Ennis (pola ugovora garantirano) te Andre Dawkins s Dukea (3&D veteran na NCAA razini koji je lani izgubio dobar dio minuta pred klincima kao senior, što nije dobar znak, i koji će u NBA prenijeti eventualno ovaj 3 element) i Tyler Johnson s Fresno Statea (bijeli tricaš u tijelu playa koji je na svom programu igrao trojku jer je bio jedan od boljih atleta, svaka čast njegovom agentu što mu našao bilo kakvu gažu, a kamoli pod okriljem NBA kluba), rookie dvojac koji će se uključiti u borbu za Wadeovu zamjenu sa spomenutima Williamsom i Brownom.

HORNETS

Potpisali su ugovor i s Hairstonom kada je ovaj riješio ili barem primirio svoje legalne probleme, čime su zaokružili roster na 14 imena (jedno dodatno bi se moglo otvoriti ako otpuste Jeffa Taylora koji ima garantirani minimalac, a to je moguće ako ga optuže za nasilje nad djevojkom - u ovom trenutku zbog niza NFL skandala vezanih uz obiteljsko nasilje vlada prava hajka na ovakve slučajeva i nijedna organizacija sigurno ne vidi interes uz to da se veže uz potencijalnog negativca, posebice ako je u pitanju marginalan igrač kao Taylor). Kao što smo spominjali u sedmom mjesecu, ubacili su Robertsa u prostor i tako si ostavili room iznimku za potpisati još jednog igrača. Obzirom na Vonlehovu operaciju abdomena zbog koje će propustiti kamp i minimalno prvih mjesec dana sezone treba im još netko pod košem, tako da nije ni čudo da su od četiri igrača koja vode u kamp čak tri visoka. Imamo tu veterana Maxiella kao prvog favorita kojem bi minimalac mogao postati garantiran, zatim Dallasa Lauderdalea, nekadašnjeg centra Ohio Statea koji je u svoje vrijeme bio zamjena i Koufusu i Sullingeru da bi nakon epizoda u Europi i NBDL-u opet pokušao sreću u NBA kampu te jedinu pravu peticu u ovoj konkurenciji, Briana Qvalea, legendu i mrcinu Montana Grizzliesa koji definitivno zaslužuje smucati se po rubovima NBA rostera. Tu je još Justin Cobbs, solidan combo bek s Californie, dobar slasher i šuter, ali daleko od NBA kombinacije atleticizma i fizikalija (jasno, ime koje treba zapamtiti ako pratite ostale lige svijeta i okolice).

KNICKS

Riješavali su rubna mjesta na rosteru dovevši iz Kingsa šljakera Acya i izgubljenog Outlawa, dali su garantirani ugovor Earlyu i time praktički došli do svojih 15 imena za novu sezonu. U kamp su pozvali odličnog NCAA tricaša Gallowaya, 26 godina starog Sancheza koji je odradio jednu sezonu na lokalnom sveučilištu i tako valjda upao u oku Allanu Houstonu (GM-u nove NBDL franšize i filijale Knicksa) te jednog od braće Ware - potez je ovo koji više smisla ima za Westchester Knickse nego za ove Knickse koji su nama bitni (praktički, GM Houston je ovim potezom dobio pravo na tri igrača jer po pravilima svaki NBA klub ima pravo tri imena s manje od tri sezone NBA iskustva koja odrade trening kamp zadržati u NBDL filijali godinu dana na NBDL ugovoru).

MAGIC

Finiširanjem posla s Ridnourom stali su na 14 imena na rosteru, a za ovo zadnje borit će se centar Dedmon koji se tu mota od kraja prošle sezone (negarantiran ugovor) te u kamp pozvani Siva, Curry, Batts i Crawford. Siva i Curry imaju možda i najviše šansi zaraditi ugovor obzirom koliko su užasno tanki na playu (nije da će njihovim dodatkom postati dublji, ali eto), Crawford je swingman s Northwesterna bez očite specijalne vještine kakvih uokolo ima na stotine, a Batts je tipična NCAA četvorka s viškom mišića i manjkom centimetara kakvih uokolo ima... ma kužite što hoću reći, Orlando nije zanimljiv ni kada bira NBDL potencijale.

NETS

Kod njih se obzirom na stanje capa nisu ni očekivali značajniji potresi vezani uz roster, na onih 13 garantiranih ugovora i dva negarantirana za Gutierreza i Jeffersona dodali su dvije kamp pozivnice za dva mlada i još uvijek perspektivna centra, Reeda i Jordana, od kojih će jedan zasigurno ostati na rosteru što vjerojatno znači da je meksički reprezentativac bivši.

PACERS

Praktički su zaključili tržnicu s negativnim rezultatom ostavši bez Stephensona, a onda im se dogodila ozljeda Georgea i sve učinila nebitnim. Dodali nisu nikoga iako imaju iznimku u visini midlevela koju su dobili ostavši bez Georgea na sezonu, a tu je uvijek i opcija da otvore dodatan prostor na capu otpuštanjem Scole kojem je samo 1 milja garantirana. Ili barem da dobiju mjesto na rosteru jer sada su na 14 imena. Ali, zato su nakrcali nebitnih imena na roster za potrebe kampa - uz Whittingtona kojega su potpisali još tijekom ljeta i koji u kamp dolazi nakon ozbiljne ozljede stopala, tu su još uglavnom relativno poznata NBA imena (poput Whittingtona bez ikakve garancije). Razbijač Onuaku bit će direktna konkurencija nasljedniku McRobertsa za rolu šestog visokog, s tim da puno veće šanse za petnaesto mjesto ima jedan od tweenera koji može odraditi poneku minutu na poziciji trojke gdje trenutno nemaju nikoga osim Solomona Hilla i Damjana Rudeža. A mogu birati između od Wizardsa odbačenog defanzivca Singletona, od Sixersa odbačenog atlete bez izrazite kvalitete Thomasa i Faira koji je lani na Syracuse trošio gomilu lopti za gomilu loših šuteva i mizeran učinak. Uglavnom, nakon što čovjek skuži da će umjesto Georgea tisuće NBA minuta pripasti ovakvim likovima, a od svih ovih imena zajedno teško da bi složili poštenog igrača, ne ostaje mu ništa nego popiti kratku.

PISTONS

Nalazimo ih u istoj situaciji u kojoj smo ih ostavili, s garantiranim ugovorom viška koji jasno pokazuje da je Stan djelio lovu šakom i kapom ne uspijevajući pri tome odbaciti ništa od balasta s rostera. Najgore od svega, dozvolili su da situacija s Monroeom dođe u za njih mrtvi kut, ostali su bez većine opcija i samo tako mogu ostati bez kvalitetnog mladog visokog igrača bez da dobiju išta zauzvrat što je jednostavno neozbiljno. Nema sumnje da će Stan trener maskirati dosta propusta Stana managera, ali ovako kilav start nove uprave nije im trebao. Uglavnom, uz 16 imena koja su dužni voditi u kamp i od kojih će u najgorem slučaju jednoga morati otpustiti uz isplatu punog ugovora (update - to će vjerojatno biti Gray koji po svježim vijestima propušta kamp zbog problema sa srcem), potpisali su još 4 imena nek se nađu. Veteran Thabeet definitivno im nije potreban, kao ni Cook kojemu Van Gundy kao starom poznaniku iz Orlanda očito pokušava pomoći da pronađe angažman, a tu su još Lorenzo Brown koji nema nikakve šanse upasti na roster pored tri playmakera (a i nije da se proslavio lani u Sixersima) te izvjesni Josh Bostic, tweener koji stiže iz druge NCAA divizije i koji je tako preko igranja u Belgiji, Francuskoj, Rusiji i NBDL-u stigao i do kampa NBA momčadi. Stan sigurno voli maskote koje dokazuju da se upornošću može postići puno toga u životu, pa ako će energija koju će ovaj momak pokazati u kampu ostaviti nekakav trag na pristup Drummonda ili Smitha ili Monroea, onda se valjda isplatilo.

RAPTORS

Na brzinu su zaključili ljeto tako da naknadno nije ni bilo previše prostora za dodatke. Trinaest imena su već imali zakapareno, realizirali su ugovor s Nogueirom, a onda su dodali i Stiemsmu za garantirani minimalac i to je trenutno njihov roster za novu sezonu. Međutim, previše je tu visokih, a premalo bekova, tako da nije isključeno kako ćemo vidjeti još poneki potez. Idealno bi bilo kada bi tradeom ili makar stretchanjem nebitnih Hayesa ili Fieldsa (ili obojice) otvorili mjesto barem za Cherrya koji ulazi u kamp kao peti bek nakon odličnog nastupa na ljetnoj ligi. Također, dat će šansu i Jordan Hamiltonu iako za instant strijelcem na bokovima imaju puno manje potrebe.

SIXERS

Nisu ništa radili ni u sedmom mjesecu, a nisu ni nakon. Jasno, ako ne računamo gomilu nebitnih tradeova. Pa su se tako uključili u posao između Cavsa i Wolvesa kako bi za Younga dobili prvi pick Heata, garantirani ugovor Shveda i garantirani ugovor Mbah A Moutea (koji je ionako doveden prvenstveno da bude mentor Embiidu s kojim ga veže više od poznanstva - ovaj ga je naime otkrio na jednom od svojih kampova u Africi i od tada praktički uzeo pod svoje). Zatim su doveli Thabeeta i odmah ga otpustili, a isto će vjerojatno napraviti i s Bogansom koji im apsolutno nije potreban - njegovih negarantiranih 5 milja im ne znače ništa za eventualni trade jer ionako imaju prostora na bacanje. Uz 8 imena koja imaju garantirane ugovore u kamp tako vode još njih 11 koji će se boriti za preostala mjesta (12 ako ipak odluče zadržati Bogansa). Od lani poznatih imena tu su na potpuno negarantiranim ugovorima i dalje Sims i Thompson kao dvojac koji je zaslužio ostanak na rosteru, odnosno još Ware, Williams, Varnado i Davies kao imena koja ničim nisu zaslužila ostanak. Od novih imena tu su još od Celticsa pokupljen i danas u postu već spominjan šuter Chris Johnsona za kojega bi se iznenadio da ne upadne među 15, zatim dva šljakera koja definitivno zaslužuju priliku da pokažu nisu li bolji od Varnada ili Daviesa, JaKarr Sampson i lokalna zvijezdica Ronald Roberts te dva izbora druge runde, KJ McDaniels i Jerami Grant koji su dobili prednost ispred NBA veterana Malcolm Leea (do zadnjeg dana je visila opcija da dobije poziv u kamp, inače čovjek se se nakon dvije sezone u Minnesoti i treće u kojoj je promijenio tri kluba bez da skupi nastup za ijednoga pokušava vratiti nakon nevjerojatnog niza ozljeda koje su ga u tri godine limitirale na 35 utakmica, a obzirom da uz ostajanje u komadu nije bio u stanju zabiti ni skok-šut, nije ni čudo da nije upao čak ni na ovakav roster) i Pierra Jacksona kojem su nakon ljetne lige čak dali gotovo cijeli garantirani minimalac iako je zaradio ozljedu zbog koje će propustiti sezonu. I dok davanje šanse jednom od rookiea pored Leea nije iznenađenje, čudi odluka da otpuste Jacksona kako bi napravili mjesta za McDanielsa. Očito tih 400 000 koje su mu dali smatraju garancijom da će ih čekati dok se oporavlja od puknuća ahilove.

WIZARDS

Agresivno su na tržnici pokupili masu visokih, zaustavili se na 13 imena tik ispod granice poreza i kada zadrže Glena Ricea, a hoće jer osim što zna igrati momak ima i pola minimalca već garantirano, ostaju tek s jednim mjestom i jednim minimalcem na raspolaganju (ne mogu preći apron ni pod razno jer su odradili sign & trade s Bostonom za Humphriesa). Dakle, možda zadrže nekoga iz kampa, a na popisu imaju čak 6 imena. Jasno, među njima nema previše visokih osim vječnog projekta Daniela Ortona koji će vjerojatno opet završiti u NBDL-u, taj dio rostera je zaključen. Prije svega im treba još jedan pošteni combo bek, što u teoriji otvara vrata Davidu Stocktonu, ali u praksi je teško zamisliti da ovaj minijaturni play bez šuta ikada zaigra u ligi. Vander Blue također nema fizikalije za NBA swingmana niti kvalitete s loptom ili šut iz vana za igrati beka, tako da će do posla eventualno doći netko od tri veterana koji se nude kao opcije na boku. Damion James dogurao je već do zrelih godina, ali ne i statusa rubnog NBA talenta (trojke bez šuta i driblinga baš i nisu u potražnji), Xavier Silas još jednom će pokušati kroz kamp doći dalje od NBDL-a ili drugorazredne europske lige, a Rasual Butler očito još nije spreman za mirovinu pa će, nakon lanjskog dokazivanja da je njegovo vrijeme prošlo u dresu Pacersa, isto pokušati i u dresu Wizardsa (valjda ih je oduševio u onih 9 minuta koje je igrao protiv njih tijekom polufinala Istoka).

Filed under: bball 5 Comments
27Sep/146

IOR TOP 10 – CENTERS

Posted by Gee_Spot

Bitna napomena - Al Horford i Brook Lopez bi sigurno bili među deset da imaju dovoljno minuta. Nažalost, tako to ide oduvijek s ovom pozicijom - ako imaš 5 rasnih petica u ligi, dvije će sigurno biti ozljeđene. Iako nema puno vrhunskih imena, prosjek je dosta solidan i puno je onih s kojima se može do naslova kao zapovjednicima obrane i sekundarnim ili čak sporednim opcijama u napadu gdje služe tek za zabiti zicer. Zanimljivo je vidjeti da, poput playeva, pravi centri igraju isključivo jednu ulogu, nisu toliko isprepleteni kao igrači na pozicijama između 1 i 5, što samo naglašava njihovu važnost kao organizatora igre na oba kraja parketa.

1. DWIGHT HOWARD, 102 IOR

2396 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Dodatak Dwighta nije značajnije popravio obrambeni učinak Rocketsa ni u regularnoj sezoni, a u playoffu se brzinski razotkrilo da napretka nije ni bilo. U principu, Dwight je imao istu ulogu kao i Asik godinu ranije, glumiti jedinog defanzivca i krpati rupe koje ih je bilo previše, što zbog nikakvog balansa na rosteru i uopće manjka tijela, što zbog činjenice da Kevin McHale i njegov stručni štab drže drogiranima Moreya kako bi i dalje zadržali posao jer ne vidim drugog načina objasniti činjenicu da momčad, koja u dvije sezone nije naučila osnovna pravila moderne NBA obrane, može i dalje imati istog trenera.

Ako ništa drugo, Dwight je nakon loše sezone u Lakersima barem pokazao da je živ. Teško da ćemo ikada više gledati onog dominantnog atletu kao nekada, ali njegove kvalitete uz Hardena i poštene defanzivne igrače u poštenom obrambenom sistemu sigurno mogu Rocketse odvesti daleko. Skakački i kao zaštitnik reketa Dwight je i dalje top klasa, a njegova pokretljivost u branjenju pick igre i rotacijama jedino je što je činilo Rocketse prosječnima. Napadački pak nikada neće dobiti maksimalan broj bodova za estetiku, ali njegova igra leđima i realizacija sve su bolji - neće količnom lopti ili raznovrsnošću rješenja moći parirati jednom Jeffersonu ili Cousinsu, međutim njegove udice i one cigle s ramena upadaju češće nego svi fini pokušaji spomenutog dvojca. Jasno, Dwighta ne udvajaju ni približno toliko često kao njih dvojicu što mu i olakšava posao, tako da ovo nije nikakva usporedba ionako potpuno drugačijih igrača, već više podsjetnik kako čovjek nije ni izbliza takvo nebitno drvo kakvim ga smatraju. Uostalom, znate li tko je jedini igrač uz njega koji je lani zabijao više od 18 poena uz više od 55% šuta? LeBron James. Doduše, još su to radila dvojica, ali u zanemarivom broju utakmica. I, zanimljivo, imena im se poklapaju s onima iz uvoda, dakle s onom dvojicom centara koji nam fale na ovom popisu - da, u pitanju su Brook Lopez i Al Horford (koliko nam godišnje zadovoljstva uskrate te slučajne nesreće?).

Inače, u kombinaciji s Asikom koji je viši i masivniji Dwighta se moglo smatrati i četvorkom, ali, kako je Omer glavnom čuvao četvorke i izlazio prema perimetru u tim twin towers situacijama, odnosno kako je Dwight isključivo igrao rolu zadnjeg čovjeka, nisam dvojio baš sve minute pripisati mu na petici.

2. DEMARCUS COUSINS, 95 IOR

2298 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Mike Malone je u svojoj prvoj sezoni kao trener prije svega pokušavao usaditi neke vrijednosti prema igri u obrani svojoj momčadi tako da se isključivo fokusirao na trpanje reketa tijelima i kontrolu skoka (Kingsi su bili najbolja skakačka momčad lige jer su, osim što su konačno kupili odbijance u obrani, zadržali i ono što ih je krasilo i ranije, a to je izuzetna sposobnost kupljenja skokova u napadu) te spriječavanje zicera pod svaku cijenu - zakasniti u rotaciji možeš, ali ako do toga dođe moraš zaustaviti protivnika faulom. Reći za neučinkovitu obrambenu momčad da je napredovala zvuči kao cinizam, ali u slučaju Kingsa to je istina - obzirom na ono što su bili, lanjski minimalni pomaci izgledali su čudesno.

Malone je pri tome izvukao i tri sjajne individualne sezone od Thomasa, Gaya i prije svega DeMarcusa koji je tako konačno maksimizirao barem svoj napadački potencijal dok je defanzivno, a to je i tipično za zadnjeg čovjeka obrane, imao isti identitet kao i momčad - trudio se, ali nije znao kako. Prema naprijed je to pak bilo puno, puno bolje jer se sav trud isplatio. Istina, i dalje je uzimao previše dugih dvica, ali ih je i pogađao puno bolje (postotke između lakta i perimetra popravio je za 10% što zvuči puno dok taj podatak ne stavimo u kontekst - do sada je bio kriminalan, sada je tek prosječan, dakle daleko od toga da je postao David West). Međutim, najveći pomak bila je igra pod koševima gdje je uz hrpu odličnih poteza u pivotu pokazao i izuzetnu agresivnost koje je dovela do puno bolje realizacije na obruču i puno više izborenih slobodnih. Ukratko, pokazao je da u ligi u ovom trenutku nema takve sile u sredini kombinirajući najbolje od stilova igre Zacha Randolpha i Ala Jeffersona uz napomenu da je puno bolji razigravač s lakta od obojice i da kao takav lakoćom može podnijeti da se kroz njega vrti većina napada.

Ljeto s repkom je samo potvrdilo napredak, a rad s Thibodeauom bi se trebao osjetiti i na obrambenom učinku. U svoju petu sezonu na max ugovoru Cousins tako ulazi kao igrač bez upitnika, barem ne onih koji bi se ticali njegovog talenta. Hoće li pak Kingsi biti u skorije vrijeme spremni pratiti ga, to tek ostaje da vidimo.

3. JOAKIM NOAH, 93 IOR

2820 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Odigrao je uvjerljivo najveću količinu minuta u životu, ne samo zato što je konačno izbjegao ozbiljne ozljede, već i zato što ga je Thibodeau nastavio koristiti kao praktički glavnog razigravača. Proces započet još lani u odsustvu Rosea kulminirao je u završnici sezone kada je Noah briljirao ne samo kao razigravač s lakta ili perimetra već i kao slash & kick igrač, što dovoljno govori o stanju na rosteru Bullsa (godinu ranije su barem imali Natea Robinsona u toj ulozi od prvog dana, lani su pak usred sezone pronašli Augustina koji je ipak bolji u spot-up roli nego kao kreator iz driblinga - njegove pick & roll akcije završavale su uglavnom šutom iz vana). Ta povećana minutaža i drugačija uloga u napadu su ujedno i najveće promjene u odnosu na ono što gledali od Noaha do sada - njegova obrambena pokretljivost i kvaliteta, posebice bitni u sistemu Bullsa kod branjenja pick igre i izolacija, su opjevane, kao i fanatična energija koja se manifestira nebrojenim skokovima, blokadama, preciznim rotacijama i presječenim dodavanjima. Naravno, dobro su znani i realizatorski limiti - svaki pokušaj ubačaja koji nije polaganje, u njegovim rukama je avantura.

4. AL JEFFERSON, 90 IOR

2553 MINUTE (100% NA POZICIJI)

Trebalo je Alu deset sezona da naleti na trenera koji će ga znati staviti u pravu obrambenu rolu i iskoristiti njegovu masu. Napadački pak to nije bilo bitno drugačije od onoga što smo navikli, majstor post igre i dalje je pucao previše dvica, ali zadržao je efikasnost usprkos povećanom volumenu lopti i kontekstu u kojem se dobar dio akcija vrtio kroz njega. S tim da je imao i jedan bonus kojega ćemo manje gledati iduće sezone, u karijeri nikada nije zabio više zicera zahvaljujući McBobu. Clifford je opet dobro prepoznao da s dva ovako solidna post i pop igrača može igrati hi-low košarku i tu su McRobertsovi asistentski instinkti dobro došli kada je pravovremno trebalo poslati loptu Jeffersonu s lakta u sredinu.

4. ANDRE DRUMMOND, 90 IOR

2619 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Da, to ti je život, neki ljudi ga prođu od početka do kraja bez da ikada imaju prilike trenirati franšiznog centra, a jednom Van Gundyu, eto, posrećilo se tako nešto dva puta. Stan je došao u Detroit samo zato što s Dreom u dogledno vrijeme opet može igrati Finale, ne zato što mu nedostaje NBA ili zato što je gladan moći (iako nije na odmet da je apsolutni šerif u klubu). Jedina razlika - čak ni Dwight nije bio ovako fizički moćan i ovako dobar atleta s 20 godina. Drummond je još daleko od košarkaša, za biti tako nešto ipak moraš imati šut dalje od metra i sposobnost dodati loptu suigraču bez da ga pogodiš u nakurnjak, ali čovjek je sila prirode koju možeš pustiti na parket da trči i skače i dobit će ti utakmicu u "run Forrest run" stilu (da je Dumars potrošio novac na boljeg playa od Jenningsa, da nije doveo krivog trenera i da nisu unakazili Smitha, dakle da Dumarsa nije pregazilo vrijeme, možda bi to s pobjeđivanjem vidjeli već prošle godine).

6. TIM DUNCAN, 87 IOR

2158 MINUTA (98% NA POZICIJI)

Timmy! Ovdje je sve jasno, da igra 36 ili više minuta umjesto 29 do 30 po večeri, Timmy bi i dalje bio prvi centar lige. Iako su ove godine osvojili naslov, njegovo izdanje nije bilo onako bezgrešno kao lanjsko, suludi blokerski učinak (prošle godine daleko najbolji u karijeri) pao je na prosječnu razinu, isto kao i nevjerojatan učinak sa slobodnih (lani preko 80% prvi put u karijeri, sada opet oko onih 70% na koje smo navikli). Štoviše, šut s poludistance također se malo srozao što nije dobro jer pod stare dane sve više služi kao pop, odnosno stretch opcija, nego što radi u postu. Ali, s druge strane, 38 mu je godina i igra najbolju pozicionu obranu reketa u ligi tako da stvarno nema smisla biti picajzla. Ono što treba je biti zahvalan što još uvijek uopće imamo prilike gledati jednog od najvećih svih vremena, hodajućeg Billa Russella.

Što se ovih 2% koje nije odradio na poziciji zadnjeg čovjeka tiče, tu se radi tek o minutama provedenim s Baynesom koji je toliko bolno spor da je Pop radije na četvorkama držao Tutanduncana nego čovjeka u najboljim godinama (doduše, Baynes je dobro došao u jednoj tekmi protiv Rocketsa gdje nije bilo Splittera kako bi se gurao s Howardom dok je Timmy trčkarao za Terrenceom Jonesom). Sve ostale kombinacije Timmyu su omogućavale ekskluzivnu koncentraciju na reket, a činjenica da je Splitter u međuvremenu izrastao u jednog od pokretnijih i prije svega preciznijih visokih braniča u ligi (ovo što je igrao prošle godine i ono što je igrao prije dvije sezone u obrani razlikuju se kao nebo i zemlja, Spursi danas ne bi bili prvaci bez rada kojega su Pop i društvo uložili u njegov razvoj kao obrambenog igrača - praktički su u ruke dobili drvenog fizikalca solidnog atleticizma i od njega su napravili kopiju Noaha).

7. MARC GASOL, 86 IOR

1970 MINUTA (100% NA POZICIJI)

30-a je pred vratima, a to nikada nije dobra vijest za teretne petice kakva je Gasol. Iako ne treba očekivati drastičan pad, mislim da možemo reći kako su najbolje godine ipak iza njega jer je pokretljivost, koja je ionako bila netipična za takvog tenka i koja je dobrim dijelom rezultat toga da u 5 godina u ligi, dakle do lani, nije imao ozbiljniju ozljedu, prošle sezone dobrim dijelom isparila. Naravno, ozljeda koljena usred sezone glavni je razlog, ali raubanje ljeto prije i nakon sezone s repkom sigurno ne pomažu. Sporije noge nisu se toliko osjetile u obrani (barem ne na učinku iako je golim okom itekako bilo vidljivo da izlasci prema vani i ono boksersko plesanje na petama unazad nisu više graciozni i precizni, koliko graciozno i precizno može biti nešto najprije nalikuje plesanju medvjeda na melodiju harmonike), ali u napadu je bilo očito da Marc ne može do pozicije u sredini kad poželi. Njegova igra u napadu tako se sastojala od nikada više dugih dvica koje je uz to zabijao nikada slabijim postotcima, a i skakački je odradio sezonu ispod razine all-star centra. Uglavnom, dio igre u napadu bi se trebao vratiti s ulaskom u pravu formu i popravljanjem zdravstvenog stanja, ali obzirom da ni on ni Randolph ne postaju mlađi, doba grizlija kao izazivača iz sjene je, bojim se, zauvijek prošlo.

8. CHRIS BOSH, 81 IOR

2531 MINUTA (79% NA POZICIJI)

Chrissy je jedini petica na ovom popisu koja to definitivno nije, ali treba mu skinuti kapu što je usprkos igranju van pozicije odrađivao odličan posao. Obrambeno, jasno, to nije funkcioniralo vanserijski kao godinu ranije, odnosno funkcioniralo je onoliko koliko su Bosh i ekipa uspijevali presingom otežati put lopte do reketa (jednom kada bi lopta tamo došla prelako su primali koševe, bili su ispod ligaškog prosjeka po broju primljenih polaganja što si ozbiljan izazivač ne smije dopustiti), ali njegovo izrastanje u stretch peticu ove sezone bilo je pogonsko gorivo Heata otprilike kao i preseljenje Jamesa u rolu četvorke godinu ranije. Jednostavno, u takvom manjku opcija nešto je trebalo stvoriti, a to je nešto je bio Bosh kao solidan tricaš (elitni šut s poludistance ne treba ni spominjati, tu je odmah iza Nowitzkog, a debelo ispred jednog Aldridgea). Uz žrtvovanje sistemu u oba smjera, Bosh je i solidno skakao i i solidno čuvao reket usprkos manjku centimetara i posebice mase za tu ulogu. Nažalost, izgleda da ga čeka slična rola i u novom Heatu jer McBob sigurno neće moći igrati peticu veći dio večeri.

Inače, od minuta koje je odigrao u svojoj prirodnoj roli, 392 je odradio s Birdmanom, a 140 s Odenom uz podjednako dobre brojke. Skok-šut i pokretljivost u obrani uvijek dobro dođu, bez obzira na nominalnu ulogu.

8. NIKOLA PEKOVIĆ, 81 IOR

1663 MINUTE (100% NA POZICIJI)

Peković je karijeru izgradio i milijune zaradio na činjenici da je elitni finišer u sredini - pas koji on uhvati nakon bloka ili cuta gotovo sigurno je realiziran jer nema te sile koja može zaustaviti njegovu kombinaciju meke ruke i ogromne mase kada se sjuri prema obruču u dvokoraku. Nešto slabije mu ide realizacija u postu nakon driblinga, ali i tu je, ovisno koliko blizu obruču primi loptu, u stanju jednim potezom izgurati igrača, dobiti dodatnih nekoliko centimetara prostora i položiti iz okreta. Još jedan aspekt njegove igre koji je iznadprosječan je skok, posebice napadački, jer ni u NBA nema previše igrača sposobnih izgurati s pozicije čovjeka koji ne donosi samo 130 kilograma mase, već i 130 kilograma koji uvijek traže kontakt.

Ovakav tip igrača moguće je ugraditi u momčad ako imate elitne playmakere sposobne mu dati loptu u pravom trenutku i ako u obrani imate čovjeka koji može sakriti njegov nedostatak lateralne pokretljivosti i općenito atleticizma. Wolvesi su ovo prvo imali, ali drugo nažalost ne jer i Love je patio od sličnih problema - koliko god njihovo partnerstvo bilo sjajno u napadu, obrambeno nije štimalo ni pod razno zbog previše sličnih nedostataka. Uglavnom, dok ga ne vidimo u obrani u kojoj će ga se moći sakriti, Peković ostaje prije svega odlična opcija u napadu koja, usprkos popriličnoj jednodimenzionalnosti, tjera protivnika da mu prilagođava igru i tako otvara prostor suigračima samim prisustvom u reketu.

10. MARCIN GORTAT, 75 IOR

2655 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Slično Pekoviću, Gortat je prije svega odličan realizator iz pick igre (kao i Pek, postavlja tako čvrste i precizne blokove da si uvijek dozvoli korak prednosti pred obranom) koji manjak elitne učinkovitosti u postu (nema takvu masu kao Tiranosaurus Pek) nadoknađuje pouzdanim šutom s lakta. Manje siledžija, ali puno pokretljiviji, konkretniji je i funkcionalniji obrambeni igrač, što je Wizardsima dobro došlo obzirom da u Neneu imaju još jednu mrcinu pod košem. U biti, teško je reći tko je između njih dvojice bio klasični centar jer su se lakoćom izmjenjivali u ulogama, i u napadu (gotovo jednako često su dobivali loptu u post ili u pick igri, uz jedinu bitniju razliku u tome što je Gortat kao finišer zabio više zicera, dok ih je Nene kao razigravač s lakta više namjestio) i u obrani gdje su preuzimali visoke ovisno o tome gdje se nalaze, a ne nužno tko su. U biti, ako je ijedna momčad u ligi imala doslovne twin towerse, to su Wizardsi, zbog čega i čudi mali pad u obrambenom učinku u odnosu na godinu ranije (ajde, pripišimo to činjenici da je Okafor bolji defanzivac od obojice iako im napadački nije ni do koljena), ali prije svega jedva prosječna napadačka učinkovitost (kada još dodaš da, uz dva visoka koja znaju igrati košarku, imaju jednog slash & kick majstora poput Walla, pa onda još lani možda najboljeg 3&D igrača u ligi u vidu Arize i takav talent poput Beala, pravo je čudo da ne igraju bolju košarku, ali imam i za to objašnjenje, a ono se krije u rečenici "The Randy Wittman Experience"- dati njemu ovakvu momčad na raspolaganje je paljenje resursa u rangu održavanja izbora za predsjednika iako već imaš premijera). Međutim, kako je Gortat nominalno petica, onda ćemo se i mi držati te podjele uloga. Nene je tako svoje minute kao centar odrađivao u ostalim kombinacijama, a kako ih je samo 578 od svojih 1560 odradio bez Marcina, jasno je kako mu pripada uloga krilnog centra. Ta-taaaa.

Filed under: bball 6 Comments
26Sep/144

IOR TOP 10 – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Već smo spomenuli u prethodnom postu kako su Jamesu nedostajale dvije minute da tehnički zadovolji i uvjete za izbor na prvo mjesto u ovoj konkurenciji. Inače, zanimljivo je spomenuti da je James lani prvi put od dolaska u Heat imao slabiji učinak kada bi igrao četvorku dok mu je prethodnih godina efikasnost uglavnom bila viša što je bio bliže košu i to za ne baš zanemarivih 11%. Prošle sezone pak padala je čak za 24% što je možda znak da je ovo eksperimentiranje s igranjem u postu kao primarnom djelatnošću prošlost. A plan o dovođenju Kevina Lovea i ulazak u novu sezonu sa znatno manje planiranih kilograma to potvrđuju (nije isto gurati s pod košem sa 120 i 110 kg). Uostalom, sjetimo se svih problema koje je Spoelstra imao dok ga je definitivno gurnuo pod koš (praktički, tek nakon što je osvojio naslov LeBron je prigrlio rolu koju je do tada igrao sporadično). Kako nam je već više puta potvrdio svoju hladnu proračunatost košarkaškog robota, ne treba čuditi ako tako nešto već duže vremena nije imao na umu. Dosta je bilo šljakanja, vrijeme je za uživanje, jasno koliko to jedan robot može.

1. KEVIN LOVE, 125 IOR

2797 MINUTA (73% NA POZICIJI)

Slično Hardenu, Love je one man offense - uz manje od trećine potrošenih posjeda (točnije 27% po utakmici uračunamo li mu uz standardni napadački učinak i asiste koji vode i do koševa iz igre i do slobodnih) odgovoran je za skoro trećinu poena po večeri vlastite momčadi (31%). Ona njegova čudesna i jedinstvena kombinacija skoka u napadu i šuta iz vana malo je oslabila (točnije, više visi na perimetru nego li skače za odbijancima pod protivničkim košem, iako definitivno nije samo šuter - s 34% akcija koje završava u post i sve boljom kombinacijom udica i poteza u pivotu, Love je jedna od boljih strijelaca u sredini u ligi, što znači da Cavsi trenutno imaju dvojicu takvih i da Blatt neće dugo trajati ako iz ovoga što ima na raspolaganju ne izvuče minimalno top 5 NBA napad iz prvog pokušaja), ali svejedno je odigrao najbolju košarku karijere. I da, ta karijera zapravo tek počinje.

Ono po čemu je također sličan Hardenu je činjenica da se previše pažnje posvećuje onome u čemu navodno nije dobar, obrani, a premalo njegovim dobrim stranama, ali i to će se promijeniti s pobjedama jer takav je to proces. A nije da, opet isto kao i s Hardenom, ijedan ozbiljni statistički pokazatelj Lovea gleda kao negativnog obrambenog igrača - nitko protiv njega ne nabija statistiku (dobro, nitko osim Davida Leea), a obrambeni učinak je čak i malo slabiji bez njega na parketu. Istina, nema stop brojke kao Harden jer je užasan bloker i kradljivac za takvu klasu igrača, ali ima nešto što Harden nema - pristup svaku večer. Lovea možete optužiti za puno propusta u obrani, ali svatko tko redovno gleda Wolvese zna da do njih ne dolazi zbog kurcobolje - Love trči, istrčava i pokušava pokriti svaki šut i svaki otvoreni put prema košu. Problem je što kao slabašni atleta to jednostavno ne može odraditi na vrijeme (njegove defanzivne brojke u reketu gdje može koristiti snagu su puno bolje). Tko zna, možda će Blatt znati još bolje iskoristiti njegovu borbenost nego su to do sada znali uglavnom treneri bez ambicije (jedine dvije sezona u kojima je imao poštenog trenera, a to su prve dvije Adelmanove u klubu, Love je od mogućih 148 utakmica odradio samo njih 73, a sve ostalo bila je kalvarija - sezona McHaleova dugo pripremanog odlaska kada je usput još i zamijenio Wittmana na klupi, zatim ulozi nedorasli Rambis i onda ovaj lanjski Adelman koji je već u prvoj utakmici nove sezone požalio što je odgodio mirovinu).

Inače, Love je odradio sasvim pristojnih 27% minuta na poziciji petice (nije da može zatvarati sredinu puno gore od Pekovića), što je definitivno previše za takav profil igrača. Uglavnom su to bile minute u paru s Cunninghamom (od 757 ukupno što ih je odigrao u sredini, s najboljim pick & roll braničem Wolvesa odradio ih je 686) i tijekom njih Wolvesi nisu bili puno gori nego inače - Love je dovoljno žilav za držati sredinu, a čovjek zvan Dante ima noge za rotirati se i to je donekle pokrivalo manjak mišića i visine ove kombinacije. U svakom slučaju, dobra je ovo vijest za Cavse gdje će sigurno biti još više potrebe za tim da Kevin uskače na peticu. Love ionako trpa bez obzira što igrao, a saznanje da s njim na petici, uz malo taktičkih postavki, možete imati prosječnu obranu nikako nije loše. Jasno, radi se o kratkim periodima jer na duže staze to nema nikakvog smisla, tako da bi omjer Loveovih minuta pod košem mogao biti indikativan za rasplet prve sezone redizajniranih Cavsa.

2. CARMELO ANTHONY, 114 IOR

2982 MINUTE (64% NA POZICIJI)

Iza Mela je najbolja sezona u karijeri, u to nema nikakve sumnje. Nije ušao u playoff? Koga briga, ovo je samo dokaz da je NBA zanimljiva i zabavna čak i među ovim takozvanim luzerima. Uostalom, gdje ćeš veće ironije od toga da se baš njemu zalomi da ne uđe u playoff dok igra najbolju košarku obzirom da je u pitanju čovjek koji u prethodnih 10 godina ni jednom nije propustio doigravanje. To jasno govori koliko je blesavo suditi igrače isključivo po momčadskom uspjehu (ujedno to govori i da je u Nuggetsima imao puno bolje suigrače). Uglavnom, skakački i blokerski je ostvario najbolje partije karijere, odigrao je najviše minuta od rookie sezone, a nikada nije bio bolji ni kao strijelac kombinirajući elitni šut za tri s najpreciznijim ciljanjem slobodnjaka u životu. Uz sve to imao je i smiješan broj izgubljenih za čovjeka koji ima takvu odgovornost u napadu. Možda je trebalo čekati 11 sezona, ali konačno je sve sjelo na mjesto.

Zanimljivo da je odigrao puno više minuta kao trojka nego godinu ranije, čak 1082 (20-ak ih je odigrao i kao petica), što je definitivno skrenulo Knickse s lani zacrtanog kursa. Nažalost, Woodson, koji je toliko dobroga napravio za Mela u ove dvije godine (potpuno je prilagodio igru kako bi iskoristio njegove potencijale - to što je čovjeka gurnuo u rolu četvorke nije ništa manje dobar posao od onoga što ga je Spoelstra odradio s LeBronom, s tim da je sistem više radio za Mela dok je u Miamiu LeBron bio taj koji je više radio za sistem), pokleknuo je pred težinom situacije i na silu je tražio minute za Bargnania, razbivši tako rotaciju na startu sezone od čega se Knicksi nisu oporavili do kraja. Tu je Melo ostao bez dosta minuta u pravim stretch postavama (Bargnani nije stretch igrač već tri sezone i vrijeme je da ga prestanemo takvim smatrati, u biti najbolje bi bilo da ga prestanemo smatrati dobrim košarkašem). Doduše, kao što rezultati pokazuju, to njemu osobno nije smetalo ni najmanje - učinak mu je bio gotovo identičan bez obzira na nominalnu poziciju jer ionako je srž njegove igre i dalje skok-šut (čak 81% akcija tako završava), dakle jasno je kako je u pitanju elitni strijelac koji se konačno u tom pogledu šuterske efikasnosti potvrdio kao ravan LeBronu, Dirku, Durantu i Loveu.

Sad nas čeka vidjeti kako će ga koristiti Fisher i Jackson, Phil bi ga sigurno rado vidio u trokutu kao point-forwarda u stilu Pippena ili Odoma, ali obzirom na manjak pouzdanih strijelaca među visokima teško će ga se moći odreći u roli četvorke, što znači da će morati koristiti puno manje smallball postava nego bi željeli ako misle imati dovoljno šutera na raspolaganju.

3. BLAKE GRIFFIN, 112 IOR

2863 MINUTE (88% NA POZICIJI)

Blake iza sebe ima još jednu odličnu sezonu, ali, realno, to je više zasluga Riversova plana koji ga je stavio u puno više izrađenih akcija od one gomile izolacija u postu kojima ga je častio Del Negro (da ne govorimo kako je dobio više minuta i više lopti). Njegov iskorak, ako će ga biti, tek se očekuje, za prvu godinu u nečemu nalik na sistem i on i Jordan bili su sjajni (definitivno su postali neodvojivi, na njihovoj moći pod košem i gomili minuta koje odrađuju zajedno slažu se temelji ozbiljnog izazivača). A osim što je svim skepticima potvrdio da je apsolutni all-star krilni centar, a ne tek nekakva mašina za zakucavanje, Blake je pokazao da može odraditi i dio prljavog posla. Ovih 12% što ih je odigrao na petici bili su sasvim solidni, dapače, obzirom na to kako su očajno igrali Hollins i Mullens pravo je čudo da Rivers nije češće koristio postave s Blakeom i 4 vanjska. Opet, činjenica da je Jordan odigrao odličnu sezonu i da je pri tome vodio Clipperse po ukupnom broju minuta na parketu sakrila je većinu eventualnih propusta. Obzirom na značajna pojačanja u odnosu na prošlu sezonu u rotaciji visokih, za očekivati je da Blakea gledamo još manje u ovoj roli, ali dobro je znati da i ta opcija može pomoći ako zatreba.

4. ANTHONY DAVIS, 111 IOR

2358 MINUTA (75% NA POZICIJI)

A što reći, momak ima tek dvije sezone iza sebe, a već se svi natječu oko toga tko će mu predvidjeti uspješniju budućnost. Samo su još dva igrača u povijesti uz njega imala manje od 21 godine tijekom sezone u kojoj su ostvarili 20 ili više poena, 10 ili više skokova i 2 ili više blokade. Tim Duncan i Shaq O'Neal. Šta se tu ima dodati? Jedino da u ovo doba instant gluposti treba stati na loptu i pustiti čovjeka da se razvije svojim ritmom i pri tome itekako imati na umu kontekst. Dakle, uživajmo u putovanju i u ovom slučaju, zašto se uvijek opterećivati ciljem?

Evo, ako su Pelicansi nešto dobro napravili to je da su ga dobrim dijelom čuvali od centarske uloge i da su ga usmjerili više u spot up i pick & roll situacije. Možda ga u nekim slučajevima i premalo koriste, ali uvijek se treba vratiti na činjenicu da su iza njega tek dvije sezone u ligi i da bi veći teret u napadu možda bio i kontraproduktivan. I dok u tu ulogu u sistemu još i možemo sumnjati, čuvanje od previše minuta na petici nije podložno kritikama. Posebice u sezoni u kojoj je Ryan Anderson odigrao 22 utakmice - da on nije bio ozljeđen, sigurno bi bilo i više minuta za Davisa na petici. Doduše, u tom slučaju bi opasno curilo u obrani, ali napad je bio toliko dobar da je u većini slučajeva to maskirao - postava s njima dvojicom i trojcem Holiday, Evans i Gordon uokolo bila je više nego solidna s +4.1 poena plusa na 100 posjeda. To možda ništa ne znači za širu sliku NBA lige (mislim, Kingsi su imali postavu koja je odigrala 130 minuta više zajedno, dakle u pitanju je puno ozbiljniji uzorak, i koja je ostvarila +10.9 u sezoni pa su svejedno završili tu gdje jesu), ali njima bi svakako otvorilo puno više opcija nego su ih imali tijekom sezone. Ovako je jednostavno bilo previše Stiemsme, Witheya, Ajince i Smitha.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se u budućnosti okrenuti više ovim napadački opasnim petorkama u kojima Davis odrađuje veći dio posla u obrani energijom ili će nastaviti s pristupom kojim su Spursi čuvali Duncana godinama. Dovođenje Asika definitivno ukazuje na ovo potonje, ali, kako god bilo, za Davisa problema nema - takve klase svoj posao odrade bez obzira s kim ih okružili i u koju rolu ih gurnuli.

5. LAMARCUS ALDRIDGE, 98 IOR

2498 MINUTA (89% NA POZICIJI)

LMA je dobio još veću rolu u napadu nego inače i reagirao je na svoj klasični način, zabijanjem gomile skok-šuteva s poludistance, ali i izuzetnim i pomalo netipičnim all-round učinkom (gomilu napada su vrtili preko njega, a, konačno slobodan od toga da se gura s najboljim skakačem protivnika, bacao se za skokovima kao nikada ranije). Čovjek nema tricu u arsenalu zbog čega nije toliko šuterski efikasan kao Love, Melo ili Dirk, ali bio ga je užitak gledati kako blista od zadovoljstva igrajući u ovoj verziji Blazersa. Za to dobrim dijelom treba zahvaliti Robinu Lopezu koji ga je spasio od rudarenja pod košem - zadnji put je ovoliko malo minuta na petici (samo 11%) LMA odradio kada je imao Odena na 60 utakmica i još uvijek funkcionalnog Przybillu.

6. DIRK NOWITZKI, 96 IOR

2628% MINUTA (73% NA POZICIJI)

Usprkos godinama ne pokazuje znakove posustajanja. Istina, čak i sve veća količina skok-šuta i sve više spot up situacija u koje ga treba staviti dokazuju da je vrijeme rasne prve opcije prošlost, ali i dalje je tu onaj problem kojega malo tko može riješiti - ako ti je skok-šut neobranjiv i gađaš ga kao malo tko u povijesti igre, što te spriječava da sve slabije noge maskiraš upravo povećanjem šuteva iz vana (količina trica koju je ispalio lani u odnosu na ukupne pokušaje također je sličnija stilu igre u Nelsonova doba nego onome što je pružao pod Johnsonom ili Carlisleom do lanjske sezone kada je bio stacioniran isključivo na laktu). Ne samo da je Carlisle dosta koristio Dirka kao centra, već je to funkcioniralo odlično - te postave su bile toliko napadački dobre da nikakvi obrambeni problemi, a bilo ih je, nisu mogli previše štetiti pa je Dirk igrao najviše smallball košarke od run and gun dana s Donom i Steveom.

7. SERGE IBAKA, 90 IOR

2666 MINUTA (76% NA POZICIJI)

Vrhunski obrambeni igrač i efikasan ispušni ventil u napadu - kao takav Ibaka nema premca u ligi kao treća opcija (pogotovo sada kada nema Bosha u konkurenciji, iako bi Irving mogao biti taj koji će ga izazvati). Na petici je također itekako koristan - postave s njim u sredini su napadački, a i općenito, učinkovitije. Istina, Ibaka u njima nije toliko moćan defanzivno, ali rijetki treneri bi se doveli u sitauciju da takvog blokera u ovakvom kontekstu koriste manje minuta na petici u jednoj sezoni nego što su korišteni Love ili Nowitzki. The Scott Brooks Experience.

8. DAVID WEST, 86 IOR

2472% MINUTE (96% NA POZICIJI)

Dobri stari West gotovo ekskluzivno je četvorka, što ne treba čuditi obzirom na manjak elitnog atleticizma i fizikalija (igrači njegove građe obično puno ranije počinju gubiti tlo pod nogama, a on kao da je bolji što ide stariji), ali ni obzirom na činjenicu da je identitet Pacersa izgrađen oko formule veličine u svakom trenutku. Čak i ovih 4% koje mu se vode kao minute na petici su odrađena sa Scolom i Allenom u kombinaciji, a to sve govori o Vogelovom inzistiranju na visokim postavama s pravom peticom u sredini. Koje je ponekad možda bilo i kontraproduktivno - iako nije u pitanju velik uzorak, kombinacija West-Scola bila je ne samo najbolja kombinacija kada je zabijanje u pitanju, nego čak i skakački i po količini asista. Međutim, kako su obojica isključivo krilni centri i to poprilično spori i ne baš skočni, Vogel je radije na parketu imao Mahinmia.

9. PAUL MILLSAP, 83 IOR

2482 MINUTE (89% NA POZICIJI)

Odigrao je najbolju košarku života, ali u kontekstu u kojem je imao odriješene ruke veći dio sezone. Nije iskoristio samo veći volumen da napumpa brojke, već je odradio i nikada bolji all-round posao. Inače, za čovjeka ne baš idealnih fizikalija, kojega su u Jazzu koristili čak i kao trojku (Tyrone Corbin Experience), odradio je popriličan broj minuta na petici, većinom s Mikeom Scottom u jednoj od onih ubitačnih stretch postava koje je Budenholzer počeo sve više koristiti prema kraju sezone.

10. DAVID LEE, 77 IOR

2288 MINUTA (82% NA POZICIJI)

Lee nam je treći igrač na listi za redom koji je više smrtnik nego božanstvo gledajući atletsko-fizičke predispozicije, ali i treći na listi za redom s iznadprosječnim košarkaškim IQ-om i izuzetnim voljnim momentom. Usprkos godinama i kritikama odradio je još jednu kvalitetnu sezonu kao praktički druga opcija Warriorsa, a po potrebi je glumio i centra. Što u teoriji nema smisla, ali u praksi se pokazalo skroz iskoristivim. Odradio je 418 minuta kao petica, uglavnom s Greenom (bilo je tu i postava s Barnesom ili čak Iggyem na četvorci). Inače, ovaj dvojac David-Draymond je imao sjajan učinak u svim postavama, ali svejedno je Jackson umjesto ove kombinacije više vjerovao petorkama sa O'Nealom ili Speightsom na petici (Lee i Bogut su naravno davali najbolji učinak od svih visokih dueta). To je u regularnoj sezoni još nekako i prolazilo, ali u playoffu je bilo jasno da, kad već nema Boguta, bolje je igrati smallball s Leeom i Greenom i nadati se da ćeš zabiti koš više nego se mučiti s visokim ministrantima koji bi, kao, trebali čuvati reket i učiniti momčad opasnijom nego to jeste. Tako da je za očekivati da će ove godine Kerr puno više jahati opciju B ako ona opcija A s Bogutom ne bude dostupna, pa makar dijelom žrtvovao dio obrambene kvalitete kako bi napravio korak naprijed po pitanju napadačke efikasnosti.

Filed under: bball 4 Comments
23Sep/1419

IOR TOP 10 – SMALL FORWARDS

Posted by Gee_Spot

1. LEBRON JAMES, 168 IOR

2902 MINUTE (55% NA POZICIJI)

LeBron je za dlaku zadržao titulu IOR favorita, ali pad njegovog obrambenog učinka nije prošao nezapaženo. Sjajna igra u napadu pokrila je dobar dio rupa, ali nije mogla potpuno maskirati činjenicu da je LeBron od iznadprosječno učinkovitog obrambenog igrača postao prosječan (za 0.4 poena po pokušaju, odnosno za 4 poena na 100 posjeda mu je pao obrambeni učinak što se pokazalo prevelikim udarcem i za obranu Heata). Naravno, kada je tako kompleksan sustav kao NBA obrana u pitanju, teško je reći koliko je za taj pad zaslužan sam James, a koliko sve slabiji Wade i nikad gora rotacija Heata u sredini.

Gubitkom Millera i smrću Battiera, koji su sezonu ranije odradili lavovski dio posla u rotaciji omogućivši Spoelstri da Jamesa promovira u najbolju četvorku u ligi, LeBron se bio prisiljen vratiti na perimetar više nego je to itko želio (osim možda njega samoga). Postave s dva klasična visoka ili Lewisom i Beasleyem kao visokim krilima postale su tako konstanta zbog čega je LeBron, nakon što je sezonu ranije gotovo dvije trećine minuta proveo kao visoki, prošle godine na četvorci odradio tek 45% minuta. Točnije, 1592 minute je proveo na prirodnoj poziciji, a samo 1310 na onoj koja mu je, slučajno ili ne, donijela dva naslova (tu treba tražiti i dio razloga zašto Heat nije bio toliko uvjerljiv kao godinu ranije, jednostavno su izgubili onaj prostor koji su Jamesu otvarala dodatna krila i bez obzira na bljeskove Lewisa u playoffu ova momčad je jednostavno postala konvencionalnija, a samim time i puno lakša za braniti).

Potvrda je to samo one teze da je LeBron ultimativni ljudski začepljivač rupa i da je usprkos tome što je najveća zvijezda u svom sportu u suštini i najveći šljaker kojega imamo kada treba odraditi posao. Simpatičan je i podatak da je James za dvije minute ostao kratak da simbolično uđe u konkurenciju i kao četvorka (1312 je brojka koju smo postavili kao granicu da bi se igrač uopće kvalificirao za izbor jer se radi o trećini mogućih minuta koje su na raspolaganju u jednoj sezoni). Jasno, prednost ima pozicija na kojoj je odradio više minuta i tehnički ne može sjediti istovremeno na dva trona, ali, sama činjenica da ga ujedno možemo smatrati i najboljim power forwardom lige samo potvrđuje o kakvoj se igračini radi.

Inače, dok sam skupljao podatke o postavama Heata, šokirao sam se više puta kakvih sve grozota se čovjek sjeti tijekom godine u pokušajima da održi stroj u komadu. Mislim, ne možeš vjerovati da je Spoelstra u ikojem trenutku pomislio kako ima smisla dati priliku petorci Cole-James-Beasley-Lewis-Birdman pa makar to bilo 7 minuta u cijeloj sezoni (ujedno su to rijetke i spomena nebitne minute koje je James odradio van svoje dvije udarne pozicije).

2. KEVIN DURANT, 166 IOR

3122 MINUTE (71% NA POZICIJI)

Iako tako ne izgleda na prvi pogled, KD je definitivno jedan od kandidata za titulu ironmana NBA lige. U sedam sezona propustio je samo 16 utakmica, a lanjska mu je bila četvrta u kojoj je odradio preko 3000 minuta (sve ovo ukazuje da je odluka o propuštanju odlaska na WC bila mudra). U takvim okolnostima nije problem nabiti brojke, ali ih je problem nabiti onako učinkovito kako on to čini. Uglavnom, iako je zasluženo odnio prvu titulu MVP-a (poklopilo mu se sve bitno u narativnom pogledu, od slabijeg izdanja Jamesa i Heata do činjenice da je nosio momčad bez Westbrooka), LeBrona još nije skinuo s trona, ali sama činjenica da je došao ovoliko blizu usprkos specifičnom stilu igre koje je i dalje previše ovisan o skok-šutu (LeBron je skoro 40% akcije prenio u post, dok je 80% Durantove igre još uvijek šut kojega može ispaliti preko koga hoće) dovoljno govori o kakvom se ovdje talentu radi. Da li je iduća sezona ona u kojoj radi konačni iskorak i preuzima titulu prvog imena lige?

Tehnički, KD je odigrao pristojnih 26% minuta u nižim postavama kao četvorka, samo defenzivno te postave jednostavno ne odgovaraju zahtjevima u bitnim minutama (ali su se sasvim solidnima pokazale u drugim četvrtinama ili općenito protiv inferirornijih protivnika, dakle isključivo kao B opcija). Preostalih 3% korišten je kao bek-šuter u postavama uz Perrya Jonesa i dva klasična visoka što je isto zanimljiv dodatak itekako potreban ovoj u startu tankim rosterom limitiranoj momčadi (sjetimo se da je u rookie sezoni KD igrao isključivo kao dvojka kako bi ga zaštitili od pretjeranog raubanja u onoj fazi dok još definitivno nije bio fizički spreman za NBA košarku).

3. PAUL GEORGE, 105 IOR

2898 MINUTA (85% NA POZICIJI)

George se bez sumnje potvrdio kao klasa, ali ne treba smetnuti s uma da je njegov nedostatak napretka kao učinkovitog strijelca i prije svega kreatora (još uvijek je previše loših driblinga bez jasnog cilja u njegovoj igri, s tim da je teško odvojiti iste od manjka šuterske moći na rosteru) dobrim dijelom sakriven eksplozijom Lancea Stephensona koji je, odrađivanjem posla u organizaciji igre, znatno olakšao život najboljem košarkašku Pacersa. S tim da Georgeov doprinos ostvaren samim volumenom šuteva koje je uzimao i neprestanom aktivnošću u oba smjera nikako ne treba zanemariti, dapače. Njegova igra u obrani je vrhunska, a posebice treba istaknuti lakoću kojom zaustavlja niže bekove - dok na poziciji trojke još i postoji popriličan broj igrača koji mu mogu parirati fizikalijama, ove slabije jede za doručak jer je istovremeno u stanju i nadjačati ih i pratiti ih brzinom. Odradio 449 minuta na dvojci, sasvim pristojno obzirom na Lanceovo prisustvo. Teoretski, u toj roli uz još jednog krupnijeg swingmana (sada je vrijeme za obvezni trenutak prisjećanja kako je to moglo biti da je Kawhi danas član Pacersa) još bi više dominirao, iako mu trenutno zbog slabosti u slash & kick igri puno više odgovara ova rola koja zahtijeva manje finese, a više rada.

4. KAWHI LEONARD, 90 IOR

1923 MINUTE (88% NA POZICIJI)

Iako je opet dobar dio sezone proveo ozljeđen (u zadnje dvije godine propustio je u prosjeku po 20 utakmica tako da je odluka da ne nastupa ovo ljeto za reprezentaciju mudar potez), nametnuo se kao ključni igrač Spursa, što je na kraju potvrdio i u Finalu gdje je šuterski bljesnuo u pravom trenutku i tako okrunio energičnost koju uvijek ima u igri. Kawhi nije i vjerojatno nikada neće biti rasni kreator, ali kombinacija šuta, kretanja bez lopte i obrane, uz solidan ulaz, dovoljni su da ga promoviraju u elitnu opciju na poziciji. Talent ima, posebice gledajući fizikalije i atleticizam kojima može utjecati na utakmicu - njegova sposobnost da bude najbolji skakač na parketu usprkos manjku centimetara ili da zaključa protivničkog playa nisu ništa manje bitni od ubacivanja koševa iz pick & rolla ili pogađanja trica u serijama. Inače, Pop ga je dosta sramežljivo koristio u roli četvorke, samo 239 minuta, a tih 12% su i neki prosjek kako bi to moglo izgledati ubuduće obzirom da ipak nema konstituciju kao LeBron ili Melo, ili barem visinu kao KD, da se dobar dio večeri gura u sredini.

5. ANDRE IGUODALA, 81 IOR

2040 MINUTA (77% NA POZICIJI)

Sjajno je krenuo u sezonu, pokazao se kao pun pogodak, igrao možda i najbolju košarku u karijeri (posebice šuterski) do ozljede koja ga je potpuno izbacili iz ritma (od početka siječnja do all-stara bio je totalno van forme, a, iako se digao do playoffa i odradio dobru seriju kao uostalom i cijela momčad minus Jermaine O'Neal, bez Boguta nije bilo dovoljno pare za iznenaditi Clipperse). Nije ovo bio klasični Iggy jer u ovom kontekstu jednostavno nije imao previše prostora za igrati s loptom i kreirati (Curry efekt), a i obrambeno je nosio puno manji teret jer se uglavnom nije morao baviti playevima (Klay efekt). Opet, usprkos sporednoj roli našao je načina ostaviti traga - obrana je s njim na parketu bila bolja za 7 poena i njen učinak je padao ispod 100 primljenih poena na 100 posjeda što su već teritoriji Bullsa i Pacersa (čak ni Bogut nije imao takav utjecaj), a nakon Currya bio je drugi asistent i slasher momčadi, odrađujući rolu kreatora uglavnom tijekom minuta na dvojci. A odradio ih je 22% i to dobar dio s Thompsonom u paru, dakle bivajući praktički organizator igre u tim postavama. Ovih 1% koji nedostaju otpada na 20-ak minuta koje je proveo ili kao jedini bek na parketu ili kao lažna četvorka.

6. NICOLAS BATUM, 75 IOR

2956 MINUTA (86% NA POZICIJI)

Još jednom se potvrdio kao duša Blazersa, često u sjeni Lillarda i Aldridgea, ali bez sumnje je on taj koji drži stroj podmazanim. Kada tok napada stane i treba nešto smisliti u hodu, lopta ide Batumu koji se još jednom nametnuo kao izuzetan sekundardni kreator, pouzdan šuter i solidan obrambeni igrač (posebice u pomaganjima i branjenju pick igre gdje nerijetko dobiva zadatak čuvati protivničkog playa i tako sakriti Lillirdove nedostatke), ali i odličan strijelac iz 1 na 1 situacija (s jedne strane definitivno zaslužuje više lopti zbog izuzetno efikasnog načina na koji rješava izolacije na perimetru i u postu, a s druge je pitanje kako bi se snašao da fokusi obrana nisu okrenuti prema Lillardu i Aldridgeu - klasična je ovo košarkaška kvaka 22 na koju odgovor može dati samo vrijeme jer nema sumnje da će Batum kad-tad zaigrati u situaciji u kojoj će tražiti puno više od njega u pogledu zabijanja koševa).

Stotts ga je ove sezone počeo dosta koristiti i kao četvorku i to je funkcioniralo solidno iako Batum nije fizikalac u rangu najvećih imena na poziciji (10% vremena), a puno manje je igrao na dvojki nego je to bio slučaj ranije (samo 4% minuta), međutim i tu se javlja pitanje koliko je u pitanju trend kojega diktira roster, a koliko eventualni plan razvoja igre (ove sezone su jednostavno imali puno više opcija na vanjskim pozicijama iako tako nešto reći za bilo koju liniju u njihovom slučaju zvuči urnebesno). Zanimljivost - Nic ima i 5 minuta na petici ove sezone.

6. DEMAR DEROZAN, 75 IOR

3017 MINUTA (58% NA POZICIJI)

Slično Jamesu, i DeRozanu je malo nedostajalo da se nađe na obje liste, ali trade Gaya i otvaranja mjesta Rossu u petorci definitivno su ga gurnuli u rolu većeg swingmana. Njih dvoje su odigrali čak 1476 minuta zajedno kao par na boku i dok je u napadu teško razlučiti tko je što iako su se odlično nadopunjavali (Ross kao isključivo catch & shoot opcija koja igra bez lopte, DeRozan kao kreator iz driblinga), obrambeno je podjela puno jasnija - DeRozan je isključivo čuvao krupnije swingmane osim ako ne bi dobio zaduženje pratiti najboljeg protivničkog beka (a i tu ga je Casey stavljao isključivo na playmakere kao presing opciju i definitivno se nije pokazao kao igrač sposoban ikoga isključiti iz igre). Kad maknemo Rossa iz priča i dodamo Gaya, Salmonsa i Fieldsa (koji je iz nekog razloga dobivao previše minuta u onom prvom dijelu sezone dok je Gay bio u klubu - kakvog smisla ima gurati Rudya na četvorku kako bi otvorio mjesto za šutera ako ćeš onda te minute dati Fieldsu), DeRozan je svejedno skupio 1273 minute kao dvojka, a u nekoliko navrata igrao je čak i Gayevu rolu (dobio 7 minuta kao četvorka). Uglavnom, potvrdio se kao solidan igrač koji ima malo Gaya u sebi po pitanju te kombinacije ne baš sjajne učinkovitosti i stila igre (doduše, tu treba istaknuti i odgovornost trenera koji ga stavlja u nepotrebno previše pick & roll i iso situacija, iako treba priznati da je upravo u tom segmentu igre napravio najveći korak naprijed), ali koji se, usprkos ni približno tako moćnim fizikalijama koje imaju neki na ovom popisu, uspio nametnuti kao kvalitetan all-round swingman.

8. RUDY GAY, 71 IOR

2531 MINUTA (85% NA POZICIJI)

Rijetko kada granični all-star igrač mijenja klub usred sezone, ali Gayu je to pošlo za rukom već drugu godinu za redom. Razlog je naravno astronomski ugovor kojega Gay, koliko god solidan bio, teško može opravdati, posebice dok igra stilom prve opcije. Malo više šljakerskog u njegovoj igri ne bi škodilo obzirom na nedostatak vrhunskog napadačkog talenta - iako plaćom i volumenom napada koje troši Rudy priziva jednog Mela, on to definitivno nije. S druge strane, fizikalije i atleticizam koji posjeduje u rangu su najvećih klasa na poziciji i s te strane opravdanja za slabašan skakački i prije svega obrambeni učinak nema, to su dijelovi igre u kojima bi trebao dominirati pored konkurencije. Sad, očekivati da se nešto promijeni nakon što je kontu skupio preko 90 milijuna već postaje iluzorno.

Doduše, nakon prelaska u Kingse podsjetio je malo na onog Rudya iz Memphisa čisto jer je stao u red iza Cousinsa, dakle u primjereniju rolu, a izgledalo bi to još i bolje da su Kingsi imali dovoljno bekova da prate ovu dvojicu. Sad, obzirom da će ove godine stanje na vanjskim pozicijama biti jednako loše, ako ne i gore, očito je da će Gay opet imati primarnu rolu na perimetru. Ta promjena uloge usred sezone zanimljiv je aspekt lanjskog tradea - u Raptorsima, gdje je perimetar bio krcat, Gay je odigrao samo 3 minute kao drugi bek, a čak 21% vremena igrao je četvorku kako bi otvorio mjesto u petorci za dodatnog šutera. Po dolasku u Kingse koji su imali roster krcat visokim šljakerima pak prilike u toj roli nije ni dobivao (tek 19 minuta što iznosi jedva 1% od minuta što ih je odigrao u Sacramentu), ali je zato proveo čak 12% vremena u ulozi beka-šutera. Ironija situacije je da su ga u Torontu tjerali s perimetra kako bi dobili što efikasniji napad, dok su ga u Sacramentu trebali upravo tamo kako bi imali bilo što (to sve govori o stanju u kojem se ta dva kluba nalaze i itekako objašnjava smjer u kojem idu). Kvragu, u jednom trenutku Malone je čak pomislio kako bi bilo dobro imati Gaya, Outlawa i Williamsa na vanjskim pozicijama s dva klasična visoka u sredini - iako je taj eksperiment trajao samo 3 minute, činjenica da je u bilo kojem trenutku sezone Rudy Gay bio najniži igrač u postavi zvuči sjajno. Dok je, kao i sve kod Kingsa, ne vidite u akciji.

9. CHANDLER PARSONS, 70 IOR

2783 MINUTE (88% NA POZICIJI)

Parsons stiže u Dallas nakon sezone u kojoj je definitivno potvrdio kvalitetu i to u godinama kada bi razvoj i penjanje na ovoj listi trebali biti logičan nastavak putanje. Carlisle će svakako znati koristiti njegovu nesebičnost i uopće vrhunski napadački repertoar, isto kao što će ga znati sakriti u obrani. Obzirom na Dirkovo prisustvo vjerojatno neće biti potrebe da ga koristi kao četvorku onoliko koliko je to radio McHale (ovih 12% otpada na takvu rolu, s tim da je igrao i zanemarivih 26 minuta kao dvojka). Kako ono kažu Ameri, match made in heaven.

9. TREVOR ARIZA, 70 IOR

2723 MINUTE (91% NA POZICIJI)

Nakon što je osvojio naslov s Lakersima (i odradio itekako bitnu rolu u predzadnjem naslovu Phila Jacksona zabijajući trice kao sumanut), Ariza je potpisao onaj bahati ugovor s Rocketsima koji je istekao tek prošlo ljeto. 33 milje na 5 godina onda su se činile malo previše za nedokazanog swingmana koji je postao vruć s perimetra u pravom trenutku, a kada su zaredale ozljede i kada je Ariza izgubio sposobnost zabijanja trica iznadprosječnim postotkom, Houstonu nije trebalo dugo da prizna pogrešku. I tako je čovjek u najboljim košarkaškim godinama ubrzo završio u New Orleansu (nažalost, u krivom trenutku jer je zatim Chris Paul odlučio da mu je potrebna promjena sredine), a zatim i u Wizardsima, igrajući jednu razočaravajuću sezonu za drugom i pravdajući tek epitete kvalitetnog obrambenog igrača. Sve do prošle sezone kada su zdravlje i šuterska ruka opet kliknuli taman na vrijeme da mu zarade novi ugovor i to ni manje ni više nego opet s Rocketsima, opet s Moreyem i opet za istu cifru (doduše, ovaj put je riječ o godini manje). Hoće li se Rocketsi još jednom opeći ili je pred 30. rođendan Ariza konačno posložio stvari u glavi i nogama, spreman da odradi nekoliko sezona u ovom vrhunskom izdanju iz Washingtona? Ostaje da vidimo, za sada je jasno samo da je Houston solidno zakrpao problem odlaska Parsonsa 3&D igračem koji u teoriji odlično nadopunjuje Hardena na boku i kod kojega barem ovaj D nikada nije bio upitan (lanjskih 41% za tricu će teško ponoviti, ali bi trebao ostati iznad 35% što mu je prosjek karijere, posebice ako će ga Harden pronalaziti u kornerima za koje se specijalizirao i gdje mu je Wall dobrim dijelom i zaradio novi ugovor).

Inače, neke velike all-round koristi od njega nema, Wittman ga je minimalno koristio kao drugog beka (samo 163 minute), a još je više limitirao povremene izlete u nisku postavu s tri šutera, Wallom i jednim visokim u kojima je Ariza glumio četvorku (77 minuta ukupno).

OSTALI

Gallinari bi se motao ovdje oko ruba izbora da nije ozljeđen, a Pierce je i u poznim godinama bio spreman uskočiti među 10 za slučaj da se DeRozan ili LeBron nisu kvalificirali. I dok je teško reći hoće li se Gallo ikada vratiti na razinu prije ozljede, za Piercea je jasno kako neće okrenuti sat unatrag. Deng je igrač koji bi to još uvijek mogao, jasno pod uvjetom da godine raubanja nisu napravile nepopravljivu štetu (u Clevelandu je izgledao kao da su nema volje ni hodati, kamoli trčati). I to je manje-više to što se tiče provjerenih top opcija na poziciji, nakon njih slijede specijalci poput Carrolla ili Dunleavya, a mlade snage se tek trebaju dokazati. Odbijemo li Georgea, na četiri drafta prije ovogodišnjeg u lutriji su izabrana četiri igrača koja su trebala biti budućnost lige na poziciji, ali Turner, Barnes, MKG i Porter su još uvijek daleko od ikakve konstante i potencijal koji su pokazali daleko je od zvjezdanog. Tko zna, možda nova klasa promijeni situaciju, jasno pod uvjetom da Parker i Wiggins uopće odigraju većinu svojih minuta na ovoj poziciji (kod Parkera je izvjesno da će biti korišten u roli četvorke dobar dio vremena, a kod Wigginsa nije izvjesno ništa obzirom u kako lošu situaciju je sletio).

Filed under: bball 19 Comments
21Sep/147

IOR TOP 10 – SHOOTING GUARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s pregledom po pozicijama koji bi, uz malo sreće, mogao završiti taman do pred početak trening kampa. Tada slijedi još jedan osvrt na tržnicu i poteze koje su klubovi vukli u protkla dva mjeseca smanjene aktivnosti, nakon čega se bacam na finiširanje projekcija i pripremu najave sezone. Također, vezano uz želje za IOR listom, ili ću je uskoro prilagoditi i uploadati u obliku filea kojega može skinuti tko želi ili ću je jednostavno staviti u post kao popis (samo se moram riješiti viška brojki i boje u excellu jer u original izdanju definitivno nije za javnost).

1. JAMES HARDEN, 120 IOR

2777 MINUTA (92% NA POZICIJI)

O njegovom napadačkom učinku ne treba trošiti riječi, uz to što je jedan od najboljih strijelaca na bokovima s potpunim arsenalom košarkaških rješenja u realizaciji, Brada je i jedan od boljih playmakera u ligi. Fascinantno je da mu sve ove godine učinkovitost nije pala usprkos činjenici da se napad Rocketsa uglavnom vrti oko toga da on uzme loptu i nešto s njom napravi (odbijemo li 25 poena koje zabije i 15 koje namjesti i koji su netto vrijednost po večeri, brutto je zaslužan za ishod skoro trećine posjeda Rocketsa što je teret koji rijetki mogu nositi - kada imate nekoga tko vam može stvoriti više od trećine poena trošeći manje od trećine napada, pa recimo da vam je puno lakše igrati košarku). Dapače, obzirom da mu se repertoar, uz briljantnu slash & kick igru, sastoji od viška nepotrebnih skok-šuteva preko ruke koji su uglavnom rezultat činjenice da mora kreirati u hodu, jasno je kako bi ta efikasnost možda bila još i bolja kada bi imao i nekakav sistem koji bi ga usmjerio. Nažalost, sistem Rocketsa je upravo "daj loptu Hardenu i makni se s puta", što nas dovodi do Kevina McHalea, a time i do onoga o čemu vrijedi trošiti riječi - obrane.

Koliko god Rocketsi bili učinkoviti na napadačkom dijelu parketa (četvrti u ligi), jasno je da ovako banalnom igrom nisu ozbiljna prijetnja u playoffu i tu će morati napraviti određene promjene. Ali. McHalea ne možemo zanemariti ni kada pričamo o obrani koja se smjestila u prosječnost usprkos tome što su doveli Dwighta Howarda. Naravno, s igračima poput Hardena, Parsonsa i Jonesa na parketu nije lako ni posložiti bolju defanzivu, ali zanimljivo je kako Harden, valjda zbog eksponiranosti, skuplja većinu kritika iako je odgovornost na mnogima. Jasno je kako je njegova uloga u obrani ona čistog skretničara koji usmjerava promet prema Howardu koji ovaj kao elitni libero i dalje vrhunski čisti (posebice u branjenju pick igre gdje su Rocketsi bili solidni samo zbog Dwightove pokretljivosti), međutim taj sistem protiv ozbiljnih napada s više opcija nije bio održiv jer Jones i Parsons jednostavno nisu bili u stanju odraditi rotacije na vrijeme i zatvoriti leđa Howardu (vrijedi i obrnuto, kada bi na perimetru plivao netko od njih dvoje nije nigdje bilo Hardena da pomogne). To da se godinu dana griješi u istim stvarima umjesto da ih se nekako zakrpa, odnosno da se jednostavno nadaš da ćeš individualnom briljantnošću isplivati u kriznim situacijama (Harden će smisliti nešto naprijed, Dwight će pokriti sve u obrani), neozbiljno je za momčad koja se smatra liderom po pitanju analitike u sportu. Tko zna, možda Ariza kao čovjek koji zna igrati obranu promijeni ovaj odnos na parketu, ali to će teško promijeniti odnos javnosti prema Hardenu. I to je donekle pošteno obzirom da pravi lider, uz to i adekvatno plaćen, mora voditi primjerom u svakom segmentu igre.

Problem je samo što se brojke nikako ne mogu složiti s percepcijom da je Harden katastrofalan obrambeni igrač. Rocketsi su jednako prosječni i kada je Harden na parketu i kada je na klupi, a činjenica da Dwight briše dobar dio grešaka ne dovodi ni do situacija u kojima protivnici protiv Hardena nabijaju statistiku. Ležerna uloga u defanzivi omogućuje mu da se kocka i napada linije dodavanja zbog čega se svrstao među bolje kradljivce lige, a kada uzmemo u obzir da često zna izvući i osobnu u napadu, jasno je kako Harden po utakmici "zamrači" par posjeda protivnicima, što je uostalom i poanta svake defanzive, dakle po stop akcijama je skroz solidan. IOR, kao ni nijedna druga statistika bazirana na učinku, ne može vidjeti nijanse koje vidi golo oko, stoga gledajući Bradu kroz širi kontekst koji uključuje prizmu cijele lige dolazimo do zaključka kako nije ništa lošiji od prosjeka. Da, možete ga sramotiti kroz izolacije ili post-up igru (jasno, ako imate talent koji je to u stanju), ali sretno s tim - sve su to taktike koje izbacuju napad iz ritma i koje same po sebi nisu efikasne na duži rok. U onome bitnom, branjenju pick igre i pokrivanju spot-up opcija gdje tek treba imati pošten pristup prema zadatku kombiniran s prosječnim atelticizmom i fizikalijama, Harden je uglavnom pristojan i ne kasni ni upola onoliko koliko se tome posvećuje pažnje (definitivno je primjetna razlika u naporima koje ulaže od utakmice do utakmice, čak i četvrtine do četvrtine, što se može pripisati i tezi kako čovjek s toliko obveza u napadu jednostavno ne može naći energiju za igrati punom snagom u obrani, a možda jednostavno još uvijek nije dovoljno sazrio da shvati da bez vođenja primjerom u pripremi i pristupu ne može biti prvak).

Pristojno, naravno, nije dovoljno ako sanjate o naslovu i tu će i Harden i Rocketsi morati još puno raditi na koncepciji i planu igre kako bi se iz talentirane skupine zabavljača pretvorili u potencijalne prvake NBA. Ali, za taj korak naprijed trebat će odgovoriti na puno kompleksnija pitanja poput "kakav sistem uigrati" i "kakav roster složiti" od "kako popraviti Hardenov pristup u obrani".

Što se tiče minuta, ovih 8% koje nije odigrao kao startna dvojka uglavnom je proveo u postavi s Linom i Beverleyem na trojci. Inače, postava je to koju smo gledali nepotrebno puno, a i to nešto govori o tome koliko su Rocketsi imali manjak ozbiljnih opcija na bokovima u svojoj rotaciji (treći bočni po minutama im je bio Garcia, a četvrti Casspi kojega su se jedva dočekali riješiti). Stoga, kada drugi put budete gledali neki od ovih klipova s Hardenovim lošim obrambenim reakcijama koji su sada u modi, a znamo kako to ide s trendovima, jaše ih se dok konj ne crkne, sjetite se malo i svega dobroga što čovjek radi - ako smo prateći NBA svih ovih godina (to je u mom slučaju ekvivalent za sazrijevanje kao čovjeka, što je neopisivo patetično) nešto naučili, onda je to da stvarno nema smisla kritizirati nekoga zato što nije savršen jer time zaboravimo na one njegove dobre stvari koje su ga uopće dovele u situaciju da ga stavljamo pod povećalo. To je jedna od onih kvaka 22 u životu, a uz to, kao što davno reče Eric Cantona koji je i sam bio toliko kritiziran zbog svog stila života i igre, "savršeno jednako dosadno".

2. DWYANE WADE, 98 IOR

1775 MINUTA (90% NA POZICIJI)

Wadeov pad je očit i po ovom sklizanju ispod zamišljene granice prvih opcija. Na stranu sada ozljede zbog kojih zadnjih sezona propušta gomilu utakmica, njegov all-round učinak i dalje je impresivan, posebice u ovim brojećim, jednostavnim statsima (bez Kobea u blizini, Harden je ostao kao jedina dvojka uz njega s više od 15 poena, 4 skoka i 4 asista u prosjeku). Međutim, kroz malo naprednije je očito kako obrambeno to više nije ista ona sila koju smo cijelo desteljeće smatrali najboljim blokerom na vanjskim pozicijama u povijesti lige i koja je time bila itekako bitna za obranu svoje momčadi, odnosno kako više nema noge za nositi glavnu rolu u napadu. Manjak eksplozivnosti doveo je do toga da više nije u stanju živjeti od ulaza, smanjuje mu se i volumen i učinkovitost (tipa, gubi previše lopti obzirom na sporednu rolu, a to nikako nije dobra vijest za novu sezonu u kojoj će opet morati ponijeti veći teret u kreaciji), a u Finalu se dobro vidjelo kako sofisticiranija obrana reketa poput one Spursa može itekako oduzeti kuteve koje je navikao koristiti da dođe do poena. Dodaj na to manjak šuta iz vana i slabije učinke u obrani i jasno je da će njegovih zadnjih par godina biti zanimljiva pustolovina u kojoj će ključno biti pronaći mu dovoljno post-up situacija kako na dno ne bi povukao i sebe i Heat. Ako to itko može, onda je to Spoelstra, ali, očekivati od Wadea da stari graciozno kao Kobe nakon što je od dribble-drive igrača i rasnog kreatora koji ne treba akcije postao post-up opcija kojoj trebaju blokovi da si stvori prostor, čini mi se previše optimistično.

Inače, ovih preostalih 10% koje nije proveo kao dvojka, Wade je odrađivao u svim mogućim ulogama. Spoelstra je muzao stotine postava ne bi li dogurao momčad do cilja, a neke uključuju čak i Wadea kao playa uz Allena (npr. to je i postava koju je Spoelstra koristio u završnici playoffa kada je na sve načine pokušavao oživiti momčad i šteta je što nije dobila i više minuta tijekom sezone), odnosno Wadea kao trojku uz Chalmersa i Colea.

3. MANU GINOBILI, 85 IOR

1550 MINUTA (56% NA POZICIJI)

Dobri stari Manu odradio je još jednu sjajnu sezonu u svom stilu, dakle kao fenomenalan slash & kick hakler s klupe koji vrti većinu napada momčadi kada je na parketu. Tu se ništa specijalno nema za dodati jer u toj roli ga gledamo godinama, a jedina bitna razlika u odnosu na nekoliko prethodnih sezona je u tome što je lani imao sasvim solidan zdravstveni karton te je praktički bio jedan od stalnijih nositelja Spursa.

Međutim, kontekst je malo zanimljiviji nego inače. Ovih 56% na dvojci nekako djeluju malo, ali u biti se radi o čistim tehnikalijama. Bez obzira na postavu, Manu je uglavnom igrao s loptom, tako da manjak petorki u kojima je bio jedini bek ne znači previše za ono što su Spursi prikazivali na parketu (zbog ozljede Millsa u novoj sezoni bi ga u roli prvog beka mogli gledati nešto češće jer poštene zamjene za Parkera nema na vidiku). Još veća novost u odnosu na ranije sezone krila se u igri s tri beka - ako ćemo Millsa voditi nominalno kao playa, odlučiti se tko je što između Manua i Bellinelia nije lako (a ni bitno zbog sistema Spursa u kojem je poželjno da svaki igrač ima sposobnost slash & kick igre, bez obzira inicirao napad ili primio loptu u spot-up situaciji). Međutim, gledajući gomilu njihovih utakmica detalji koji se se iskristalizirali ticali su se uglavnom obrane - u paru s Greenom bi Manu tako isključivo čuvao dvojke, dok je uz Talijana isključivo bio zadužen za višeg i jačeg protivničkog igrača. Kako je s Bellineliem odigrao čak 660 minuta, to sam mu odlučio pripisati ih pod trojku čisto obrane rade, ali, naravno, svima nam je jasno da su ovo ionako nebitni detalji i da je puno važnije kako te postave funkcioniraju u stvarnosti. A kao što naslov Spursa pokazuje funkcioniraju sasvim dobro, za što je itekako zaslužna i Manuova forma. I, možda i više od svega, fenomenalno partnerstvo s Diawom - njih dvojica tvorili su najbolju kombinaciju šestog i sedmog čovjeka u ligi, a, za uvjeriti se u to koliko su moćni bili, dosta je pogledati njihovih 956 zajedničkih minuta u kojima je napadački učinak Spursa redovito probijao plafon (jedini regres bi doživjeli u skoku).

4. JIMMY BUTLER, 78 IOR

2591 MINUTA (88% NA POZICIJI)

Usprkos mizernoj šuterskoj sezoni (28% za tricu i 39% ukupno) potvrdio se kao budućnost Bullsa na boku. Uostalom, uzeti mu za zlo što je bio loš u ionako kriminalnom napadu (Bullsi su bili čisti dokaz da akcije ne znače ništa bez talenta, njihovi flex napadi su bili kompleksniji od onih Spursa, što je i logično jer im je trebalo puno više blokova i cutova da bi oslobodili igrača, ali uzalud kad ti je prvi šuter Dunelavy ili Augustin - samo još jedan dokaz da u NBA komplicirano ne znači nužno i bolje). Loš šut s perimetra kompenzirao je poboljšanom igrom u ulazima (poduplao prosjek slobodnih) i uopće povećanom potrošnjom. I dalje je njegova rola u napadu striktno prateća, ali ovaj puno širi raspon opcija u budućnosti obećava značajniji doprinos i na toj strani lopte. S tim da je njegov najveći plus i razlog zbog kojega je ovoliko visoko ponajprije igra u obrani. Butler je fenomenalan 1 na 1 stoper koji terijerskom igrom davi prvu opciju protivnika i može doslovno sve jer ima i noga i mišiće, dakle ako treba i stisnuti čovjeka na perimetru i izgurati ga u sredini. Bullsi bi imali odličnu obranu i bez njega jer Thibodeauov sistem pritiska na loptu u postavljenim napadima, s dva visoka kao što su Noah i Gibson koji su u stanju oduzeti sve kuteve za ulaz u sredinu i braniti pick & roll visokim izlascima, uvijek funkcionira, ali Butlerova sposobnost da 1 na 1 isključi svog čovjeka ono je što ih je činilo elitnima. Zato su funkcionirali i s jednim sidrunom poput Boozera u sredini i zato će puno lakše biti živjeti s Gasolom i Mirotićem u rotaciji.

Što se minutaže tiče, Jimmy je igrao isključivo dvojku (možete smatrati da je i u paru s Dunleavyem bio trojka obzirom da je posao šutera odrađivao Mike, ja to nisam uzimao u obzir) uz poneku minutu s dva beka i Dengom na četvorci dok Luola nisu poslali u Cleveland da prodaje odjela iza pulta. Nakon toga se puno češće našao u roli s dva beka, uglavnom Hinrichom i Augustinom, sve naravno kako bi se malo otvorio taj nesretni napad.

5. LANCE STEPHENSON, 74 IOR

2752 MINUTE (98% NA POZICIJI)

Potvrdio se kao granični all-star talent i definitivno rasni NBA igrač, ujedno i jedan od iritantnijih tipova u ligi. Nasljednik Wadea na poziciji ako ćemo gledati čisti all-round učinak, za njega skupljanje brojki nije problem. Bit će ga zanimljivo vidjeti u Hornetsima u puno zahtijevnijoj roli - nije samo pitanje hoće li veći volumen pratiti odgovarajuća učinkovitost (u Pacersima je ipak bio tek treća, a nerijetko i četvrta opcija, bez obzira što je često igrao s loptom kao organizator napada), već i hoće li ostati obrambeno solidan obzirom da će u Hornetsima puno više igrati protiv trojki i da će dobivati općenito teža zaduženja u obrani (u Indiani je to sve odrađivao George pa su Lanceove fizikalije izgledale dominantno protiv slabijih i često talentom limitiranijih swingmana). Igrao isključivo dvojku, uz tek 60-ak minuta uz dva beka (Hilla i Watsona uglavnom).

6. GORDON HAYWARD, 72 IOR

2800 MINUTA (56% NA POZICIJI)

Hayward je do sada u karijeri doslovno od sezone do sezone mijenjao poziciju, nekad igrajući dvojku, nekada trojku, ovisno o potrebi. I u svim situacijama učinak bi mu ostajao sličan, što znači da mu je praktički svejedno kako ga koristili - npr. gledajući obranu lani je bolje funkcionirao kada bi čuvao trojke, godinu ranije kada bi čuvao dvojke. Poanta je da svaki posao odrađuje jednako solidno i da je idealan za rotaciju na boku upravo zbog toga. Sad, naravno da ne vrijedi novac koji je dobio ovo ljeto, ali kad pogledaš kakva je suša na bokovima posebice kada su bekovi-šuteri u pitanju...

Kod njega je zanimljiv kontekst, doslovno je cijelu sezonu proveo na parketu ili s Burksom ili s Jeffersonom ili obojicom. Točnije, 1623 minute je odigrao s Jeffersonom kao dvojka (ova rečenica valjda govori sve što treba znati o protekloj sezoni Jazza jer Richarda Jeffersona ni vlastita majka ne bi držala na parketu onoliko koliko ga je držao Corbin), što iznosi 58%, a još 1226 minuta je odradio s Burkeom kao trojka (to je još 44%, a ovaj višak od 2% čini onih 56 minuta u kojima je Corbin mislio da bi bilo cool koristiti Jeffersona kao stretch četvorku uz njega i Burksa). Uglavnom, povećani volumen i odgovornost koje je dobio prošle sezone potvrdili su da mu ipak najbolje leži 3&D rola (iako mu nema smisla zamjerati na slaboj efikasnosti jer je kao prva opcija bio prisiljen uzimati gomilu loših šuteva te nije imao luksuz situacije u kojoj netko kreira za njega), a u obrani je ovisno o partneru dobivao i zaduženja - kada bi na parketu bio s Burksom čuvao bi većeg protivničkog swingmana, a s Jeffersonom je bio zadužen za manjeg.

7. KLAY THOMPSON, 69 IOR

2869 MINUTA (89% NA POZICIJI)

Agent Klaya Thompsona sigurno nije zadovoljan sedmom pozicijom na ovoj listi, ali, uz malo truda još uvijek može Klaya prikazati kao najbolju two-way dvojku u ligi. Naime, Hardenova "defanziva" je opjevana (iako ni u kojem scenariju Klay ne može biti ispred Brade - jedno je biti treća opcija zadužena uglavnom za šutiranje koja po utakmici ima između 3 i 4 ulaza i koja od 19 lopti u prosjeku 15 šutne iz za njega kreirane akcije, a nešto sasvim drugo biti glavom i Bradom taj isti napad koji sve mora sam sebi servirati), Wade i Manu su jednom nogom u mirovini, Jimmy je nešto slično Hardenu samo u drugom smjeru, a Lance i Hayward su čisti swingmani kojima je forte all-round učinak i koji će već dogodine možda biti u izboru za najbolju trojku ovisno o ulogama koje će im dodijeliti novi treneri. Dakle, Klay tu ostaje kao prava, klasična dvojka, uz to rasna 3&D opcija.

Thompsonov najveći plus je što zbog kombinacije dužine i brzine može pratiti protivničke playeve i tako sakriti slabosti Stepha Currya u kretanju na perimetru, ali, iako Paul i društvo protiv njega nisu na pikniku, nije da ih Klay može potpuno isključiti iz utakmice na način na koji to rade jedan Leonard, Sefolosha ili njegov suigrač Iguodala (drugim riječima, čovjek nije elitni stoper iako bi se to dalo pomisliti obzirom koliko se u zadnje vrijeme priča o njegovoj igri na tom dijelu parketa). Iggy je, spomenimo i to, odradio svoj dio posla u sakrivanju Currya (koji je tako uglavnom bio zadužen za tek treću vanjsku opciju i zbog čega mu obrambene brojke izgledaju skroz solidno), usput baš uvijek držeći prvog protivničkog swingmana omogućavajući tako Klayu da se fokusira isključivo na igrače protiv kojih ima visinsku i dužinsku prednost. Onda opet, Klay je sličnu rolu odrađivao i godinu ranije i bez Iggya i, iako nije bio toliko uspješan protiv vrhunskih krilnih igrača, playeve je već tada držao pod kontrolom.

Dakle, sjajan šuter i uporni obrambeni igrač idealne dužine i solidne brzine, s minimalnim sposobnostima driblinga i kreacije (njegove brojke u post-up akciji su solidne i to mu je od situacije do situacije snaga s tim da bi je Kerr trebao znatno bolje rasporediti - Jackson je pretjerivao s usporavanjem akcije kako bi loptu spustio do "povoljnog" matchupa, a zbog te potrebe trenera da vrti post-up akcije za sve sa pulsom - vjerojatno bi ih naredio i za Tyriona Lannistera - napad Warriorsa je i bio toliko slabašan usprkos ovakvim šuterima i asistentima diljem rostera) - koliko god to ne zvuči kao nešto vrijedno max ugovora, stanje u ligi na poziciji dvojke je tako opskurno (a to dokazuje i ovaj izbor sa samo jednim top talentom) da će potražnja odraditi svoje. Uostalom, obzirom da momak ima 24 godine nekog ozbiljnog rizika i nema, a, poklopi li se sve kako treba, moguće da u njemu imamo novog Reggiea Millera, beka koji samo zahvaljujući kombinaciji dužine i strahovito brzog izbačaja može catch & shoot igru učiniti osnovom ozbiljnog napada (jasno, da bi ovo doživjeli morali bi ga prije razdvojiti od Currya što je očito teže napraviti nego pomisliti).

Što se minuta tiče, Klay je čak neke odradio i na jedinici (iako isključivo uz Iggya tako da, iako se nominalno njega smatra playom jer je jedini bek u tim postavama, napada nije vrtio on već Andre), a neke i na trojci uz dva beka, posebice nakon što se rosteru priključio Blake (drugi bek je naravno bio Steph). Međutim, njegova najveća snaga je da usprkos visini i dužini NBA trojke igra isključivo kao bek - Warriorsi imaju iznadprosječnu dužinu na svim pozicijama u mnogim kombinacijama, posebice na bokovima (Green može igrati trojku, a Barnes i Iggy su također uskakali na dvojku), što definitivno pomaže obrambenom učinku momčadi, ali i pojedinaca.

8. KYLE KORVER, 68 IOR

2408 MINUTA (70% na poziciji)

Dobri stari Kyle dočekao je trenera i sistem koji su maksimalno iskoristili njegove dobre strane. Doduše, i ranije kod Jerrya Sloana u Jazzu i kasnije kod Thibodeau u Bullsima za njega se vrtilo masu klasičnih akcija s blokovima za što bolje catch & shoot situacije, a da ne govorimo koliko je tek opasan kao stretch opcije tijekom pick & rolla ili na nepostavljenu obranu nakon tranzicije ili skoka u napadu. Međutim, nitko od tih majstora košarke nije ga koristio na način na koji je to prošle godine radio Budenholzer, davši mu 34 minute (najviše u karijeri i to u 33-oj godini) po utakmici i potpuno odriješene ruke. Napad Hawksa, dobrim dijelom baziran na principima širenja reketa, najbolje je štimao s Korverom od kojega je dobivao ne samo tih 9 poena po susretu iz čistih catch & shoot akcija (samo Thompson i Dirk su zabili više poena na taj način prošle sezone), već i čovjeka koji je svojim kretanjem udarao ritam napadu i otvarao prilike drugima.

Budenholzer ga je 30% vremena koristio i u roli trojke s dva beka, uglavnom Teagueom i Mackom (lani je tako provodio puno više vremena jer je i bivši trener Drew volio igrati s Harrisom i Teagueom kao slasherima koji mu bacaju povratne na perimetar).

9. WESLEY MATTHEWS, 67 IOR

2780 (80% na poziciji)

Još jedan veteran koji je odigrao sezonu karijere, Matthews se iz uvijek pouzdanog 3&D sporednog igrača prometnuo u ozbiljnu catch & shoot opciju (samo su Klay, Kyle, JR Smith i Redick ubacili više poena na taj način prošle sezone), ali i povremenog sekundarnog playmakera i kreatora iz spot up ili čak post up akcija. Sazrio je u pravom trenutku, u naponu je snage i okruženost talentom definitivno mu je pomogla. Naravno, i dalje je u pitanju prije svega vrhunski specijalist (drugu sezonu za redom više od 50% šuteva su mu trice), ali ta povremena sposobnost da se uključi u akciju na višoj razini ono je što ga čini, recimo to tako, idealnim sastojkom na poziciji s kojim definitivno možete osvojiti naslov.

Jedina veća zamjera njegovoj igri može se uputiti činjenici da ne može braniti veće bočne igrače. U ovih 20% minuta koje je odigrao kao trojka, uglavnom u postavama s dva playa (najčešće Lillardom i Williamsom), Blazersi su curili na sve strane, izgubivši i onaj rijetki dio obrane koji im funkcionira, a to je branjenje bokova (kad je uz njega Batum, to je potpuno druga pjesma, ali obzirom koliko je Dorell Wright, doveden da odradi te minute, plivao u obrani, Wes je još bio i dobro rješenje kao rezervni veliki swingman).

10. JOE JOHNSON, 64 IOR

2575 (66% NA POZICIJI)

Dobri stari Joe upao je u zadnji tren među 10 zahvaljujući tome što Redick nije skupio dovoljan broj minuta (ako se netko ne sjeća pravila određenih u prvom postu o playmakerima, za ući u izbor potrebno je barem 1312 minuta). Upao je čovjek i na još jedan all-star, a usput je i utrpao gomilu poena, kombinirajući igru u postu (najpoštenije bi ga bilo voditi pod visokog igrača jer je većinu sezone proveo otvarajući napade iz reketa) s ponajboljim šutem za tri u karijeri. Kidd ga je sjajno dozirao prilagodivši mu konačno minutažu godinama i tako je izvukao iz njega jednu stvarno efikasnu sezonu, u biti šuterski najučinkovitiju u karijeri. Joe je tako pokazao da će i pod stare dane biti koristan igrač u manjoj roli što je donekle utješno saznanje za Netse koji su mu dužni 50 milja tijekom iduće dvije godine. Naravno, treba napomenuti kako je ovaj napadački korisni Joe došao u paketu s potpuno beskorisnim obrambenim igračem - Kidd je forsiranjem čestog preuzimanja i match-up zone pokušavao sakriti manjak kvalitete u defanzivi, odnosno činjenicu da nema igrače ni za presing ni za čuvanje reketa, ali nijedan trik nije bio u stanju sakriti nedostatak pokretljivosti u Johnsonovim nogama. U napadu, posebice postavljenom kroz post, se još i može nekako živjeti sa samo dvije brzine, ali igrati obranu bez sposobnosti trčanja nije lako - pored njega je mogao protrčati tko je htio u 1 na 1 igri, a pokušaji sakrivanja u zonskim obranama davali su jednake rezultate jer istrčavanja prema perimetru ili pokretljivosti za precizno rotiranje nije bilo ni u tragovima.

Ovih preostalih 34% Johnson je provodio s dva beka u postavi, od toga 24% s Williamsom i Livingstonom u kombinaciji koje je odlično funkcionirala i koja je startala čak 32 puta u drugom dijelu sezone kada je Kidd sve posložio. S tim da je udarni dvojac Netsa u sezoni bio upravo kombinacija Johnsona s Pierceom koja je sama po sebi toliko fluidna da je tu teško odrediti tko je igrao koju rolu, samo znamo da su dva bočna igrača glumila visoke - Johnson je bacao povratne iz posta Pierceu koji je igrao rolu stretch četvorke (postave s tri beka i jednim visokim u kojima je baš striktno igrao četvorku gotovo da nisu postojale, Kidd ga je tako koristio samo 12 minuta u cijeloj sezoni). Situacija s ovom momčadi postaje još više zbunjujuća ako bi radije računali Alana Andersona kao dvojku (što je potpuno racionalan izbor), a Johnsona kao trojku - u tom slučaju Johnson ne upada u kombinacije za izbor na ovoj poziciji jer je s Andersonom odradio 33% minuta, većinu bez dva beka, što znači da se one uglavnom ne poklapaju s onih 34% koje smo spomenuli maloprije. Uostalom, u toj fluidnosti i postavama s tri ili četiri swingmana koji se mogu lakoćom prebacivati iz role u rolu te tako što lakše swithcati u obrani i ležala je cijela mudrost njihove solidne sezone.

OSTALO

Već smo spomenuli kako je Redick zamalo upao u ovu kategoriju nespektakularnih trećih opcija za koje vrijedi vrtiti akcije, IOR od 66 bodova bi bio dovoljan, ali nema minuta, a i njegova obrana je ipak razinu ispod Matthewsa i Thompsona. Ellis se dokazao kao sjajan slasher i pick & roll igrač, dakle u nekom idealnom svemiru bi većinu minuta odrađivao na jedinici, ali, kako je ostao slabašan šuter i katastrofalan obrambeni igrač, bodova jednostavno nije bilo dovoljno. Međutim, to su igrači koji svakako imaju šanse upasti u ovu skupinu dogodine, dosta je da Korver ili Matthews imaju slabije sezone (što uopće ne bi bilo čudno obzirom da su odradili možda i najbolje u životu u zrelim godinama, dakle regres je itekako moguć). Joe Johnson je na putu prema dolje s kojega nema povratka, slično kao i Kevin Martin koji bi još do prije godinu dana kucao na vrata top 10. I slično kao i Kobe koji je praktički propustio sezonu, a prognoza za ubuduće mu nije sunčana (IOR projekcija mu se vrti taman negdje oko ove zone 60 bodova). Jedini mladi igrač koji bi mogao napraviti skok i uskočiti u ovu klasu već dogodine je Bradley Beal (šanse su poprilične, posebice ako uzmemo u obzir playoff partije koje je pružio, ali nikada ne znaš s rosterom poput ovoga Wizardsa). Možda i Oladipo u relativno dalekoj budućnosti.

Ostale dvojke su uglavnom igrači zadatka koji popunjavaju petorku, od solidnih 3&D opcija (Green, Lee, Morrow, Meeks, Miles, Ross) preko combo slashera (Gordon, Jackson, Bradley) do instant napadača (Young, Smith).

Filed under: bball 7 Comments
16Sep/1425

THERE ARE NO FIBA GAMES TODAY PODCAST

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za osvrnuti se na WC, a gdje ćeš pozvanijih stručnjaka za to od seronja poput Sickrea i Geea. Osvježena forma podcasta zahtijeva od vas da kliknete na ovu traku ispod, točnije na onaj trokutić koji predstavlja "play", s tim da, naravno, to ne radite prečesto. I da, kad smo već kod toga, netko voljan sponzorirati podcast i tako ovim putem reklamirati svoj proizvod, obrt, tvrtku, korporaciju ili projekt neka slobodno kontaktira autore. Verziju za daunloud pak možete naći ovdje (točnije kliknete na ovaj meta-link i sejvate ga)

Filed under: bball 25 Comments
15Sep/1421

WC RECAP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za neizbježni osvrt na ono što smo imali prilike gledati proteklih par tjedana. Doduše, ono malo slobodnog vremena radije sam posvetio borbi protiv Lazarevića (čovječe, internet je predivna stvar kada ti odgovor na upit poput "how to kill lazarevic" može uljepšati dan) pa se nema smisla pretvarati kako mi je FIBA košarka naročito zabavna, ali da sam pogledao pristojan broj minuta - jesam. Možda i previše ako uzmemo u obzir da se radi o drugorazrednom natjecanju u kojem smo ostali uskraćeni i za onaj jedini potencijalni uber-dvoboj između Amera i Španaca u finalu. Dobro, turnirski sistem natjecanja dijelom nadoknađuje taj manjak estetske kvalitete dodatnom dozom drame, koliko dramatično može biti nešto što u dvije od tri udarne završne utakmice (jednom polufinalu i finalu) donosi dva revijalna susreta u kojima se unaprijed zna tko pobjeđuje.

Uglavnom, uz sve tekme koje je prenosio HRT, a to su uglavnom bile tekme Hrvatske uz par časnih iznimki (uz jadan tretman košarke na nacionalnoj televiziji pozitivan detalj koji treba istaknuti je što smo se konačno riješili Cvitkovića i Skansija umjesto kojih je očekivano solidno posao odradio Šapit) i one na bivšem DSF-u koji je, naravno, uz sve utakmice druge faze uredno prenosio i svaku sekundu "svoje" USA repke uopće, drugo mi nije ni trebalo iako je FIBA ponudila i svoju verziju tournament passa što je jedna od rijetkih stvari koje su napravili dobro (uopće nemam namjeru komentirati službenu statistiku koju nude na stranici i koja je na razini seoskog natjecanja iako im svaka čast na odluci da se riješe one dodatne skupine i tako mučenje skrate za dvije utakmice, npr. na Eurobasketu za do naslova trebaš odigrati 11 susreta, ovdje 9).

Stoga, nekoliko rečenica o svakom sudioniku turnira uz neizbježne rankingse. Koji su i ovom prilikom napravljeni uz pomoć napadačke i defanzivne efikasnosti (to je nešto što će i FIBA valjda imati na svojim stranicama do 2019.), provučene kroz snagu rasporeda naravno, kako bi što jasnije, a svakako jasnije nego to goli rezultati u ovakvom kaotičnom sistemu natjecanja dozvoljavaju (određivanje pobjednika tijekom jedne utakmice totalna je besmislica - možda i ima neku draž u ovim reprezentativnim okupljanjima, ali Euroliga bi stvarno trebala zamijeniti Final Four barem sa bolji u 5 serijom), sagledali stvarnu kvalitetu pojedine momčadi. S tim da sam ipak odvajao ekipe po fazama natjecanja jer nema smisla da statistička briljantnost npr. jedne Španjolske ili očajni Turski učinak zasjene relanost koja im je okončala, odnosno produžila nastup (drugim riječima, Španjolci su možda brojkama druga momčad turnira, ali ne mogu biti ispred Srbije koja je ipak bila bolja kada je bilo potrebno).

24. EGIPAT

ORTG: 82.3
DRTG: 125.8
NET +/-: -43.5
SOS +/-: -40

Poetska pravda bi bila rangirati ih zajedno s Korejom kao što smo napravili u najavi turnira kada su nam upravo te dvije momčadi dijelile zadnje mjesto, ali, treba biti pošten prema Koreji i reći da je Egipat još za mrvicu lošiji. Neki kažu da je batina iz raja izašla, ali stvarno ne vidim kakve koristi može imati egipatska košarka od gubljenja vremena i sebi i ostalim repkama na ovakvim natjecanjima. Može FIBA pokušavati pravdati ovakve poteze širenjem popularnost košarke, moj je pak dojam da je ovako samo smanjuje u onim zemljama u kojima je nekome bitna.

23. KOREJA

ORTG: 89.5
DRTG: 120.2
NET +/-: -30.7
SOS +/-: -30.1

Jedino zanimljivo vezano uz njihov nastup je spomen Amerikanca koji ih je predvodio, 38 godina starog beka Stevensona koji se nakon desetljeća i pol smucanja po Europi skrasio u Koreji i izabrao ime Moon Tae-jong odavši time počast nekome tko se zove Montae Young. Ili možda La Monte Youngu. Ili možda Monti Ellisu i Nicku Youngu. Uglavnom, zanimljiv način naturalizacije vašeg simboličnog Amera kojega dopušta FIBA - zašto ovako nešto nisu napravili i naši? Što fali imenu Oliver Lafajetović?

22. IRAN

ORTG: 93.5
DRTG: 108.7
NET +/-: -15.2
SOS +/-: -14.5

Tu su došli da dobiju Egipat i to su i napravili. Haddadi je dobro odradio turnir uz sjajne partije protiv Srbije i Francuske koje su jedino vrijedno spomena.

21. FINSKA

ORTG: 90.5
DRTG: 104
NET +/-: -13.5
SOS +/-: -12.3

Kako brzo se srušio san o solidnoj ekipi. Finci ne da nisu opravdali wild card koji im je uručila FIBA već su napravili i popriličan korak unazad u odnosu na Eurobasket izadnje. Atleticizam na bokovima im ovaj put nije pomogao u skupini sa samim snagatorima, ali time je poraz od slabašnih Dominikanaca još bolniji. Uz obrambenu nemoć (forte im je braniti perimetar, a uglavnom su igrali protiv ekipa koje žive u reketu), napad je bio totalno izvan ritma, osim standardnog Koponena nije bilo ni šuta, kamoli kreacije. Murphy totalni promašaj, ali barem može računati na gažu u Finskog kada ga Cavsi uskoro otpuste.

20. PORTORIKO

ORTG: 100.7
DRTG: 111.6
NET +/-: -10.9
SOS +/-: -11.9

Nikad gora reprezentacija ovog neslužbenog člana Sjedinjenih Američanskih Država, odmah ostali bez Arroya (gležanj stradao u drugoj tekmi protiv Senegala), samim time i bez pola pogona. Barea je odlično koristio slabašnu konkurenciju da nabije brojke (najviši prosjek poena na turniru uz više nego solidne postotke među kojima posebno blješte 53% za ovu kvazi-tricu) i to je manje-više sve što smo imali prilike vidjeti.

19. ANGOLA

ORTG: 101.6
DRTG: 110.8
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -10.7

Dvije pobjede u grupi djeluju sjajno, mislim toliko ih je imala i Srbija prije početka drugog kruga. Međutim, kad uzmeš u obzir da je uz onu neizbježnu protiv Koreje pala i Australija koja je svim silama pokušavala izbjeći Amere, jasno je kako score u njihovom slučaju ne govori ništa. Po učinku su možda još uvijek najbolja ekipa na kontinentu, ali Senegal polako preuzima primat ovim plasmanom među 16 i Diengovim prisustvom. Međutim, Angola je u Yanicku Moreiri dobila svoju zvijezdu kojom može parirati NBA talentu Senegala - momak je odradio odličan posao pod koševima, 18 poena i 8 skokova odlično zvuče (partija protiv Australije bila je fantastična), a u njegovom slučaju su i rezultat efikasne igre, ne samo volumena. Izgleda da je jedna godina pod Larryem Brownom na SMU bila dovoljna da momak stasa u košarkaša s ozbiljnom budućnošću, ako ne u NBA (ipak se radi o talentu za rub rostera), onda svakako za jednu solidnu euro momčad. Inače, odradit će još samo seniorsku sezonu za SMU, već su mu 23 godine (prve dvije je proveo u JUCO sistemu tako da je u NCAA došao kao junior, odnosno igrač treće godine, ali u rukama USA trenera je već godinama) i prava je šteta da Mudiay nije dobio priliku igrati na sveučilištu - s njima dvojicom, žilavim Kennedyem pod košem i combo majstorom Mooreom na perimetru, a posebice s Brownom kao dirigentom, bila bi to minimalno momčad za Sweet 16.

18. FILIPINI

ORTG: 95
DRTG: 102.4
NET +/-: -7.4
SOS +/-: -8.8

Ugodno iznenađenje, mogli su komotno završiti među 16 umjesto Senegala da su imali malo više sreće protiv Hrvatske ili Portorika. Izuzetno zanimljiv nastup zbog ubitačnog stila igre, presing često preko cijelog terena u obrani kombiniran s run and gunom u napadu. I previše, previše loših Blatcheovih šuteva. Opet, bez Blatcheova prisustva u sredini u oba smjera teško bi uopće imali šanse tako da mu itekako mogu progledati kroz prste, situacija je ovo u kojoj su obje strane izvukle korist.

17. UKRAJINA

ORTG: 93.3
DRTG: 100.6
NET +/-: -7.3
SOS +/-: -6.7

Dobro su i igrali obzirom da su ostali bez Gladyra već na startu turnira. Žilava 2-3 zona iznenadila je Tursku i solidno se držala desetak minuta protiv Amera, ali manjak košarkaša sposobnih ubaciti loptu kroz mrežicu ipak se pokazao prevelikim teretom. Uz sve to ostali su i bez domaćinstva Eurobasketa dogodine (kao što znamo, jedna grupa je završila i u Hrvatskoj, a domaćini su još i Latvija, Njemačka i Francuska koja će odraditi najveći dio posla) tako da je budućnost ovog projekta na čelu s Fratellom upitna. Obzirom na ono što im se događa u dvorištu, mislim da ih zaboli neka stvar.

16. SENEGAL

ORTG: 88.9
DRTG: 108.5
NET +/-: -19.6
SOS +/-: -17.1

Zalutali u drugi krug, ponajviše zahvaljujući prijateljski raspoloženim Hrvatima (Senegal brate, di ćeš na Hrvate, što bi reko Luka Bulić). Ok, tri utakmice u tri dana, a onda još ta treća rano popodne - to su stvarno uvjeti koji bacaju upitnik na smisao ovakvih natjecanja osim kao sredstava za laku zaradu, međutim ni to nije opravdanje za način na koji je naša obrana puštala jedinog beka Senegala da ulazi u sredinu i razigrava. Spomenuti gospodin Dalmeida solidan je igrač u francuskom prvenstvu i uz nadahnutog Dienga, koji je opravdao očekivanja i nametnuo se kao nositelj ove reprezentacije idućih 15 godina, uspio je od potencijalnog predmeta sprdnje Senegal prikazati kao pristojnu repku. Koš-razlika, čak i provučena kroz snagu rasporeda, jasno pokazuje da oni to baš i nisu (bili bi iza Irana na rankingsima ako im ne bi uračunali plasman među 16 i tu dodatnu utakmicu na kontu kao uspjeh), ali, hej, barem nisu u rangu Koreje i Egipta.

15. DOMINIKANA

ORTG: 90.3
DRTG: 99.5
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -7.8

Zaslužili su barem da im ime pišem kako im piše na prsima kako ih se ne bi miješalo s onim drugim otočanima - plasman u drugu rundu apsolutni je uspjeh. Doduše, Finci i Ukrajinci su se raspali pa im je bilo lakše nego se očekivalo, ali svoje su napravili dobivši Zeland i Finsku (imali su nesreću igrati protiv Ukrajinaca na otvaranju dok su ovi još imali Gladyra u akciji). Očekivano, Garcia najbolji strijelac i dominantna figura (uvijek me fascinira kad jedan tako opskurni NBA igrač strši kao govno u punču pored konkurencije na svim razinama, od fizičke spreme do talenta), ostalo nije vrijedno spomena. Osim dosadne upornosti koja ih je krasila od početka do kraja i koja je protiv Zelanda bila ključna.

14. ZELAND

ORTG: 96.4
DRTG: 102.1
NET +/-: -5.7
SOS +/-: -4.6

Provukli su se dalje bez Penneya u top formi (godine su izgleda učinile svoje), ali su imali nešto za što bi na primjer i Hrvati i Grci ubili - gomilu energije pod košem. Šljakali su Zelanđani kako već to oni znaju, a od svih njihovih mladih NCAA talenata (a spominjali smo Loea i Webstera prije turnira) najviše pažnje je pljenio njihov Kenneth Faried, Isaac Fotu koji igra na Hawajima (da, i tamo imaju NCAA program i to solidan, dakle ako imate dovoljno godina i centimetara, a uz to se i polu-profesionalno bavite košarkom u ovim bespućima, ne budite blesavi i pošaljite im snimku).

13. MEKSIKO

ORTG: 104.7
DRTG: 109.5
NET +/-: -4.8
SOS +/-: -3.1

Ayon je odradio još jedan odličan turnir s repkom koji mu je donio svježi ugovor s Realom, ekipa je dobila one dvije tekme koje je morala i plasirala se među 16 uz solidan nastup, posebice u napadu. Dakle, Meksiko je odradio svoje na najbolji mogući način, svi su sretni, mariachi sviraju, Fausto Galvan ne mora odradit meksičku verziju slučaja Escobar. Muy bien.

12. HRVATSKA

ORTG: 102.7
DRTG: 102.1
NET +/-: 0.6
SOS +/-: -1

Majko mila. Kad bih sad krenuo pisat sve što mi padne na pamet i što mi se mota po raznim fileovima već danima, ovaj post bi poprimio razmjere scenarija nove sapunice. Stoga ću veći dio toga ostaviti za sutra i podcast koji planiram odraditi s Krehom - pitanja u komentarima ili na adresu gee@ispodobruca.com dobrodošla kako bi nas malo usmjerila. Sada samo kratko, koliko je to moguće.

Pisao sam nakon lanjskog uspjeha, a pisao sam i prije ovogodišnjeg neuspjeha - rezultati nisu realan prikaz ove momčadi. Talent koji imamo na rosteru definitivno ne garantira vrhunske rezultate, uz to trener ima viziju igre koja se nikako ne poklapa s igračima koje ima na raspolaganju. Hrvatska je jedna prosječna repka koja je prošle godine uz puno sreće i puno muda nakon godina neuspjeha napravila posao, ove godine pak nije bilo ni previše sreće, a ni muda baš nisu bila na mjestu. Tu prosječnost možemo opisati sljedećom rečenicom - napadački bljeskovi su vrh koji nekako krpa obrambene rupetine koje su pak dno. Kad sve oduzmeš i zbrojiš, uvijek nekako dođeš u ravninu, u osrednjost rezerviranu za one koji nisu u stanju ono dobro u vlastitoj igri pretvoriti iz povremenog u konstantu.

Naravno, kada se iznevjere očekivanja, običaj je tražiti krivca koji će opravdati to što se nešto imaginarno, ma zamisli, nije ostvarilo iako je realnost u vidu brojki jasno poručivala što možemo očekivati. Da ne ponavaljam stvari koje sam pisao još nakon Slovenije kao dežurni cinik, držimo se striktno matematike. Lani je nakon čak 11 odigranih utakmica Hrvatska ostvarila napadački učinak na 100 posjeda ili ORTG težak 101.9 poena, dok je obrambeno on glasio 101.9. Dakle, momčad koja je došla u polufinale napravila je to s nulom kao razlikom, što je učinak koji u 9 od 10 slučajeva momčadi ne garantira ni prolazak u četvrtfinale tako krcatog natjecanja, kamoli ulazak među 4. Nakon dva produžetka s Grčkom (u kojima smo komotno mogli izgubiti tri puta čime smo samo okrunili gomilu gustih završnica u kojima smo se provukli na turniru) i nakon poklona zvanog Ukrajina u četvrtfinalu, uslijedila su dva brutalna poraza koja su imala jednaku dokaznu vrijednost kao i pobjede, samo što ih nitko nije htio uzeti u obzir zbog ekstaze izazvane četvrtim mjestom. A oni su, kao i spomenuta napredna statistika, jasno ukazivali da Hrvatska nije ušla u nikakvo zlatno doba, već da je tek napravila prvi korak prema oporavku.

Na ovom natjecanju nakon šest utakmica ostvarili smo sličan učinak, plus od 0.6 poena na 100 posjeda previše je sličan lanjskom rezultatu da bi to bila slučajnost. Kontekst je bitno drugačiji jer igrati 5 utakmica manje i uz to imati nešto lakši raspored definitivno nije istovjetno onome što se događalo u Sloveniji (uostalom, nakon prilagodbe rasporedu Hrvatska ima negativan učinak, to donekle stvar stavlja u perspektivu), ali princip je sličan. Posebice kada bacimo pogled na konkretnije i opipljivije stvari poput igre kako bi malo obojali kontekst.

Ona u suštini nije bila ništa drugačija nego u Sloveniji. U napadu smo i dalje ovisili o Bogdanovićevoj inspiraciji i Tomićevu prisustvu na parketu, dakle nekakav ozbiljniji plan igre nije postojao, a osim Simonovih bljeskova opet nije bilo konkretne bekovske igre u kreaciji. Dakle, puno improvizacije kao i obično. U obrani smo opet plivali držeći se zonskog presinga i izlazaka visokih igrača na pick igri, s tim da je bilo primjetno kako se radilo i na nekim dodatnim rješenjima. Uz zonu, koju smo opet igrali na kapaljku i to uglavnom kada bi Tomić bio na klupi (što je van pameti jer je on naš najmanje pokretljiv visoki igrač), bilo je tu i solidne 1 na 1 obrane s preuzimanjem koja se kroz turnir iskristarilizirala čak i kao određena snaga na tom dijelu parketa (iako ni to nije izgledalo sjajno čim bi neki od naših sporih visokih ostao na beku). A nekakav impuls nam je bio itekako potreban obzirom da smo bez Drapera bili neuvjerljivi i u presing igri - izuzevši borbenog Simona, nismo dobili ništa od polomljenog Ukića (pitanje je može li on igrati čak i u Cedeviti obzirom na apsolutni nedostatak lateralne pokretljivosti) i nesretnog Lafayettea koji valjda još nije vidio blok u koji se ne vrijedi zabiti (od srca se nadam da čovjek neće u dogledno vrijeme završiti na nekom gradilištu jer bi se vjerojatno zaletio glavom u prvi nedovršeni nosivi zid koji bi ugledao).

Nažalost, Repešina filozofija branjenja perimetra i ranog pritiska na loptu nikako se ne uklapa s profilom igrača koje ima na raspolaganju i sav trud uložen u pripremu na ovom dijelu parketa, kao i obično, uglavnom se pokazao prosutim, dok je o napadu iluzorno govoriti jer je jasno da naš izbornik tu neke pretjerane filozofije i nema osim onih osnovnih postulata poput dijeljenja lopte i potrage za najboljim otvorenim šutom (recimo, ne bi bilo zgorega da smo imali neke uvježbane akcije koje bi otvarale prostor da se tako nešto odigra u povoljnijim uvjetima, a ne da sve ostane na frazama).

Samo, govoriti o Repeši kao isključivom krivcu nema nikakvog smisla ako ne mislite pri tome i umanjiti uspjeh u Sloveniji - taj isti izbornik s istim idejama i stilom vođenja igrao je polufinale, dakle ako je bio dobar tada, ne može preko noći postati potpuno pogrešan. Za tango je potrebno dvoje, što u ovom slučaju znači da je dobar dio krivnje i na igračima. Repešino korištenje igrača i raspodjela minuta apsolutno su vrijedni kritike (npr. nenormalno je da u drugoj četvrtini protiv Francuza na klupi istovremeno držiš tri najbolja kreatora - Tomića, Bogdanovića i Šarića - jer to je nešto što si ne može priuštiti ni Popovich s rotacijom od 9 ozbiljnih košarkaša, a kamoli netko s ovako tankim rosterom), ali i tu treba na umu imati neke očite limite. Tipa, svima nam je jasno da Tomić mora igrati više od 20 minuta kako bi ostvarili što bolju igru, ali kako to izvesti kada taj Tomić to očito fizički ne može? Mislim, čovjek igra u klubu svaki treći dan po 20 minuta i tako već godinama (u Realu nikada nije prešao tu granicu u svim natjecanjima, u Barci je u prvoj godini skočio na 24, ali već lani se vratio na 20), očekivati da odjednom u reprezentaciji odigra 30 minuta četiri puta u pet dana jednostavno je nerealno. Kako je usprkos činjenici da ima takvu limitiranu rolu došao do titule "najboljeg euro centra" ne pitajte mene, ja tu košarku ne pratim detaljno, ali kada je gledam ne vidim u Tomiću ništa što bi opravdalo epitet "najbolji". Mislim, zamislite ga s deset centimetara manje u roli krilnog centra, onako skromnog dometa na šutu i mizernog atleticizma? Usprkos osjećaju za igru i košarkaškom IQ-u ne bi imao karijeru ni u regionalnoj ligi, dakle o čemu tu pričamo?

Puno veći problem od toga što Tomić igra premalo je razlika između toga što ga u klubu mijenjaju dva solidna centra, dok u repki to radi Žorić, igrač čije sposobnosti najbolje odgovaraju ulozi desetog čovjeka. On pak u Hrvatskoj igra rolu šestog čovjeka što znači da je na parketu previše minuta (što ujedno jasno govori da je mit dubina ove reprezentacije - čak i bez otkaza, ona nema više od 4-5 igrača na koje može računati kao jezgru). Previše minuta jednako je previše lopti koje mu dođu u ruke, a to pak znači previše loših šuteva i previše izgubljenih lopti (nevjerojatno da netko tko se profesionalno bavi košarkom i čak pristojno zarađuje nije u stanju uhvatiti malo kompliciranije dodavanje ili udariti loptom o pod bez da mu se odbije od noge). Na par minuta njegova energija može sakriti minuse, u prevelikoj roli nema te energije koja može pokrpati rupe njegovog basketanja (to je posebice vidljivo u obrani gdje ga kvalitetniji protivnici redovito ostavljaju na petama dok polažu zicer za zicerom u otvorenom reketu - da igra samo protiv sebi talentom ravnih, onda bi možda nešto i obranio).

Sličnu štetu kao Žorić već godinama radi i Ukić koji više nije igrač ni za rotaciju, ali to svejedno Repešu ne spriječava da ga jaše pola utakmice (i to često i u suludoj bekovskoj kombinaciji s Lafayetteom koja je trebala biti svedena na minimum - s dva takva beka nemoguće je išta obraniti). Naravno da s takvom igrom (bez) bekova nije lako kreirati igru, ali nije da nema talenta uokolo - umjesto da bekovi koji to ne mogu otvaraju prostor Tomiću, Bogdanoviću i Šariću, njih trojica su trebala to raditi za ostale. Naravno, to je bitno drugačije od onoga što se od njih traži inače - Bogdanović je ipak prvo, drugo i treće strijelac za kojega se radi, Tomić također treba bekove da ga razigraju jer je igrač finese, a ne snage koji će nositi napad (protiv Francuza bez centra odigrao je najbolju partiju na turniru, ali, usporedimo li ga s jednim graničnim NBA igračem poput Baynesa, jasno je da on nema ni noge ni mišiće za odraditi posao u reketu kao prva opcija), a Šarić je još previše zelen.

S tim da je usprkos neiskustvu Šarić opravdao dobar dio očekivanja i njegovu potvrdu kao nositelja ipak bilježimo kao razlog zbog kojega ovaj turnir nije ispao totalna katastrofa za reprezentaciju. Tu Repeši treba čestitati na načinu na koji ga je uveo u repku i kako je iz jedne sporedne role postao nezamjenjiv. Problem je doduše što je Šarić još uvijek više šljaker nego kreator, ali obzirom na godine to je i razumljivo (naravno, to nije opravdanje za činjenicu da drugog šljakera pod koševima nemamo pa tu, kao i mnoge druge role, krpa isljučivo taj klinac). Njegova lucidnost, borbenost i na kraju krajeva bezobraznost, davali su šarm našem napadu, dok je u obrani možda bio i najgori igrač među ovim nositeljima. Dijelom je tome zaslužan pogrešan sistem koji ga je često ostavljao u situaciji da krpa rupe iako ni on nije takav igrač, kao uostalom ni jedan naš visoki. Iako često najmlađi na parketu, Šarić ne plijeni atleticizmom i njegove često drvene igre u obrani jasno pokazuju da na tom dijelu parketa ne samo da treba još puno učiti, već da će ga trebati itekako dobro sakrivati kroz karijeru. Ako ništa drugo, sada je barem jasno da od igre na perimetru nema ništa zbog ćega će izgubiti dobar dio prednosti koju je do sada imao zbog visine i snage pred trojkama s kojima se povremeno jačao, ali s pravilnim popunjavanjem i razvojem igre pod košem može postati solidan krilni centar kroz kojega možete vrtiti napade na laktu (jedna usporedba - Giannis nije pokazao previše, međutim kada uzmeš u obzir da leti kao gazela po parketu i da može onu visinu i dužinu koristiti na perimetru i na više pozicija u oba smjera, uopće nema dvojbi koga bi radije imali na rosteru idućih 10 godina).

Koga tu još treba spomenuti? Rudeža koji odradio katastrofalan turnir čak i u ovoj smanjenoj roli koju je imao (Šarić mu je pojeo dobar dio minuta iz Slovenije)? Markotu koji je ionako višak pored Rudeža (koliko jednodimenzionalnih stretch četvorki jedan roster može podnijeti?)? Stanje dakle nije sjajno, a još je manje sjajno jer Repeša nije našao zajednički jezik s Hezonjom. Nije ga razigrao s jednim okom usmjerenim na budućnost na način na koji je to lani napravio sa Šarićem. Međutim, to su problemi unutar kuće, očekivati da bi klinac koji još nije odigrao ozbiljne minute u seniroskoj košarci značajnije popravio igru iluzorno je. Uglavnom, poanta je da ovaj roster nije sjajan i da izbornik nije isključivi krivac. Iako osobno smatram da je njegovo vrijeme na klupi repke prošlo, ne zbog krivo postavljene igre i minimalnog razvoja, već zbog one nepotrebne izjave da je do poraza protiv Senegala došlo zbog određenih mentalnih grešaka.

Naime, posao trenera nije samo crtati po ploči, treba imati i viziju i biti spreman pripremiti momčad na svaki izazov, pa tako i na onaj kada treba izazvati vlastiti mentalitet. Ako to nije u stanju, onda kvragu, jednostavno nije za taj posao. Repeša kao da treba idealnu situaciju s idealnim igračima da napravi rezultat, a ako mu nešto nije po volji, onda to nije njegov problem. Mislim, kakva je to vražja logika? U jednu ruku njegov pristup igračima kao odraslim i zrelim individuama dao je poticaj reprezentaciji nakon godina spoticanja, ta doza ozbiljnosti i odgovornosti koju je tražio od njih pomogla je u stvaranju atmosfere i kemije za uspjeh u Sloveniji, ali za biti lider nije dovoljno raspodijeliti role i čuvati svoju guzicu, trebaš nešto i staviti na kocku. Repeša to očito nije u stanju, a to što pazi na svoju zonu ugode radije nego da izazove nekakav potres, jasan je znak da repka s njim na čelu ne može napraviti korak naprijed, odnosno da će taj korak biti skromniji nego što bi po logici stvari trebao biti jednom kada klinci stasaju i kada se pronađe 5-6 igrača zadatka na koje se može osloniti.

Mislim, ako imaš sastojke za pitu od jabuka i ti uporno čekaš da se oni pretvore u sir kako bi radio pitu od sira, onda jebiga. Taj kvazi-idealizam i mirnoća koje Repeša odaje dobro dođu na početku projekta kada se nešto, inače okruženo s puno strasti i malo razuma, tek treba zarolati, ali, za preći iz faze infantilnosti u onu zrelosti ipak treba i nešto osobnosti i karizme, a ne samo hrpa toplog zraka. Opet ponavljam, nisu ni igrači ništa manje krivi jer ovo je i njihova realnost - o njihovoj inspiraciji dosta toga ovisi u ovom "sistemu", a nje jednostavno nije bilo dovoljno. Nositelji su odradili solidan posao, dapače, ali bez prave dubine preživjeti u ovakvom tipu turnira jednostavno nije moguće (Simon je sjajno krenuo i bio naš najbolji igrač prvih nekoliko utakmica, ali je kasnije pao ispod razine Slovenije što je bio još jedan udarac, a kad još dodaš da smo igrali i bez Rudeža u lanjskom izdanju, onda je jasno da se s tri i pol igrača nije moglo bolje pa sve da je Repeša svaki potez povukao kako treba).

Uglavnom, toliko o momčadi s natpisom HEP na prsima. Možda sam pretjerao u nekim stvarima, možda sam na neke i potpuno zaboravio, ali, hej, bitno mi je ionako bilo popuniti kvotu riječi. Ako sam lani mogao pisati gomilu teksta kada su imali neutralnu koš razliku, onda moram i ove godine barem jednako kada su ostvarili sličan učinak. He he.

11. AUSTRALIJA

ORTG: 107
DRTG: 101
NET +/-: 6
SOS +/-: 2.7

Karma je kuja, a sada su to na svojoj koži osjetili i Australci. Ispali su od Turske u utakmici u kojoj su napravili toliko mentalnih grešaka da su njen veći dio izgledali kao veći Turci od Turaka (gomila promašenih slobodnih, gomila nepotrebno poklonjenih lopti, gomila pogrešnih rotacija u obrani). S tim da treba biti iskren i reći da nisu oduševili ni prije toga - nisu bili baš najsretnije vođeni, umjesto atraktivne igre uglavnom su davili bacanjem lopti Baynesu u sredinu (ako ništa drugo, barem su mu zaradili dobar novi ugovor) i umjesto da budu jedna od oku ugodnijih ekipa bili su jednako dosadni kao većina. Pišem im minus.

10. ARGENTINA

ORTG: 108.5
DRTG: 103.1
NET +/-: 5.4
SOS +/-: 4.2

Opet su odigrali iznad mogućnosti, izgledali su kao vampiri koji ne žele umrijeti, ali kraj je, makar bio junački, ipak stigao. Scola je nosio odličan napad kroz slabašnu skupinu dok nisu naletili na Brazil i njegove mišiće pod košem, onda je Luis izbačen iz ravnoteže, zatim i iz reketa i to bi bilo to. Ako ništa drugo, barem su dobili Campazzoa kao budućeg nositelja, novi Realov zvrk pobrinut će se da nakon desetljeća kvalitete Argentina više nalikuje na Portoriko i slične revolveraške ekipe nego na zlatnu generaciju.

9. GRČKA

ORTG: 108.6
DRTG: 97.7
NET +/-: 10.9
SOS +/-: 7.9

Odličan turnir, a onda blackout protiv Srbije u najgorem mogućem trenutku. Precijenio sam Calathesa, on nije taj lider, barem ne još, a bez takvog jednog igrača ipak nisu imali šanse. Previše finese i šuta u napadu, premalo muda. Opet je previše toga palo na Bourusisa, Papanikolau se opet sakrio (nakon ovoga samo sam još uvjereniji da će njegova NBA epizoda biti poprilično mlaka). Fali im hakler poput Bogdanovića u napadu, u obrani par žestokih tijela jer previše je tu stretch igrača, a premalo šljakera (zvuči poznato?). Plus je što je Katsikaris već na prvom natjecanju pokazao da drži stvari pod kontrolom, napad je bio vrlo dobar (bez izrazitih kreatora nalazili su načina da ne dave loptu i da je dovedu do otvorenog čovjeka), a obrana solidna. Kad im provučemo učinak kroz raspored više ne djeluje toliko izuzetno, ali i dalje je očito da su uz malo više sreće i oni mogli do polufinala.

8. TURSKA

ORTG: 95.5
DRTG: 98.3
NET +/-: -2.8
SOS +/-: -1.6

Bljesnuli su u pravi tren protiv klokana (bolje reći bljesnuo je Preldžić koji je očekivano cijeli turnir bio prvi među jednakima), ali brojke jasno pokazuju o kako limitiranom sastavu se radi (najslabiji četvrtfinalist bez konkurencije). Mislim, negativni učinak nije baš nešto čime se možeš pohvaliti, ali, hej, barem su napravili korak naprijed u odnosu na lani. Slično Katsikarisu, Ataman je na brzinu posložio momčad i dao joj glavu i rep, oslonivši se na čvrstu obranu reketa. Međutim, puno više od njegovog kombiniranja zonskih obrana (a ponekad je previše miksao i akciju i igrače), impresionirala je činjenica da je izvukao nešto od bekovskog trojca Akyol-Arslan-Guler i to u konstantnom ritmu. S ovako malo napadačkog talenta naći ikakvu igru ravno je čudu.

7. SLOVENIJA

ORTG: 110.8
DRTG: 104.1
NET +/-: 6.7
SOS +/-: 6.3

Goran Dragić bi, da je Englez, nakon ovakvog nastupa dobio titulu Sir. Sir Goran je igrao 40 minuta (ako je trebalo) iz večeri u večer, u stalnom napadačkom ritmu čime je svojoj repki dao odličan pick & roll napad koji je, praćen s još nekoliko snajpera uokolo, bio dovoljan da Slovenci odrade svoj maksimum. Za ekipu bez poštenog visokog, koja ne može odigrati ozbiljnu obranu ni pod razno, više nego dovoljno.

6. BRAZIL

ORTG: 110.1
DRTG: 95.7
NET +/-: 14.4
SOS +/-: 14.3

Nastavili su s dobrom igrom s Olimpijade, ali su po običaju opet pokleknuli stepenicu ispred raja. Najveći problem bila je loša forma Huertasa koji ili je bio ozljeđen ili puno teže podnosi godine od Barbose, odigrao je slabašan turnir za ono što je Brazil od njega navikao dobiti i tako anulirao stabilnost koju je u rotaciju donio Neto. Visoki su bili snaga, ali bez konstante u napadu (dobar primjer je ovaj podatak - jedini koji su gađali slobodna gore od njih su faraoni iz Egipta) nije lako preživjeti ovakav sistem natjecanja u kojem jedan krivi korak znači pozdrav. Šteta, teško da će ikada biti bliže medalji, ali Srbi su im došli glave kao i mnogim drugima.

5. ŠPANJOLSKA

ORTG: 110.1
DRTG: 83.4
NET +/-: 26.7
SOS +/-: 21.8

Igrali su na momente toliko uvjerljivo (tri lagane pobjede u grupi sve redom protiv kasnijih sudionika četvrtine finala) da se sudar protiv Amera činio ne realnim, već su se počele javljati teze, obzirom na ne baš uvjerljivo izdanje USA repke, kako u zadnju utakmicu ulaze možda čak i kao favorit. I onda se zalomi jedan loš dan u kojem na naplatu dođu svi upitnici koji ih prate zadnji niz godina (mlaki stručni stožer koji nije posložio nikakvu hijerarhiju u jednako mlakom napadu, nedostatak pravog lidera na vanjskim pozicijama koji je ključan u ovoj igri zatvorenih reketa gdje su centri isključivo finišeri posebice ako su, izuzevši Paua, ovoliko nespremni koliko su bili Marc i Serge). Kao što je vidljivo iz napadačkog učinka nisu se odvojili od pratnje, obrana je bila dominantna, ali jedna loša realizatorska večer bila im je suđena, povrataka Navarra i Paua u repku ipak nije mogao maskirati probleme viđene lani na Eurobasketu.

4. LITVA

ORTG: 106.2
DRTG: 99.4
NET +/-: 6.8
SOS +/-: 7.1

Obrana tradicionalno solidna, napad bez udarnog playa taman toliko dobar da se opet nađu u zoni medalje. Širina im je također tradicionalna snaga koja im dozvoljava igrati košarku s puno kontakta i velikom potrošnjom energije, ali čak je i u takvom kontekstu bilo jasno da je Valanciunas prvo ime i čovjek oko čijeg učinka se sve vrtilo i u obrani i u napadu. Iako su šuteri bili solidni cijeli turnir, osuđeni na borbu za treće mjesto zbog samovolje ždrijeba ipak nisu uspjeli doći do priželjkivane bronce preko obrane Francuza. Međutim, sama činjenica da su je umalo mogli imati oko vrata razlog je za palac gore - nisu igrali lijepo, ali su grizli i mljeli sve pred sobom pa gdje završe.

3. FRANCUSKA

ORTG: 107.2
DRTG: 100.7
NET +/-: 6.5
SOS +/-: 8.6

Nisu briljirali u ofenzivi, protiv nas je bilo očito kako se muče organizirati ozbiljan napad bez poštenih bekova, ali dubina opcija bila je presudna. Jednom bi proigrao Diot, jednom Huertel, jednom Fournier, a, ako bi baš svi stali, loptu bi uzeo pa iz pick igre napadao Batum - dobili su taman dovoljno od bekova da se kotrljaju. Obrana je bilo odlična, branili su trice van pameti s ovom dubinom rotacije na bokovima (poslije Amera imaju najveći broj NBA atleta, Španjolci imaju gomilu NBA igrača, ali ovi na vanjskim pozicijama su redom slabašni kada treba braniti) koja im je omogućavala često preuzimanje u obrani, ispod 25% su držali protivnike i nitko im nije ubacio ni prosječne turnirske postotke s perimetra (najbliži tome je bio Egipat, a to vam sve govori kako su pristupili toj tekmi, čak ni u Španjolci u onoj prvoj pobjedi od 20 razlike u skupini nisu ih izrešetali). U ovakvom stilu igre oduzeti većini ekipa prvo oružje nije mala stvar (protiv Španjolaca su dobili i Goberta koji je oduzeo sredinu i tada su stvarno izgledali impresivno), a za ostalo se pobrinulo srce prvaka - i kad nije išlo, nisu prestajali vjerovati, a to je u ovakvim dramama često presudno. A odigrali su ih masu, raspored je bio brutalan i time je bronca još sjajnija.

2. SRBIJA

ORTG: 111.9
DRTG: 109.5
NET +/-: 2.4
SOS +/-: 8.2

Kliknuli su u pravom trenutku, nakon početnih boljki u skupini djelovali su kao momčad kojoj je krajnji domet četvrtfinale (iako su izgubili čak tri utakmice u grupi, razina igre koju su prikazali apsolutno im je davala šansu protiv Grčke). Dapače, tenzije koje ih prate još od početka priprema naizgled su dobile nastavak i na prvenstvu, ali, nakon što su se stvari posložile, više nije bilo uzmaka. U tri utakmice, redom protiv Grčke, Brazila i Francuske, odigrali su tri najbolje napadačke utakmice na prvenstvu ne uzmemo li u obzir Amerikance i Španjolce (što je bilo više nego dovoljno da sakriju ne baš sjajnu igru u obrani). Đorđevićeva zarazna energija koju je s parketa prenio i na klupu od potencijalne smetnje postala je dodatni motiv, mlado i staro spojilo se u jedno, a onda je povrh svega Teodosić odigrao košarku života (u prvih 5 tekmi 52 poena, u tri nakon 60). U njemu su dobili svog Dragića, čovjek je napadao i napadao obrane dok ne bi pronašao rupu i dok su se protivnici snašli prednost je već bila izgrađena, a za ostalo bi se pobrinuli pouzdani Bjelica, šuter Marković (proradio kada je bilo najpotrebnije, kao i momčad uostalom) i posebice Bogdanović koji bi nastavio tamo gdje je stao Teodosić. S takvom dvojicom kreatora sve što je trebalo bilo je dijeliti loptu do igrača u najboljoj poziciji, a to su i radili. Visokima je preostalo samo trpati zicere, a to su Raduljica i Krstić (koji se također oporavio taman za drugi krug i odmah uskočio u ozbiljnu rolu) odradili sjajno, dobivši pri tome neočekivano žilavu podršku od graničnog hrvatskog nogometnog reprezentativca Kalinića koji je tako donio stabilnost i na pozicijama na kojima je bila upitna. Kad pogledaš kako je ova momčad rasla kroz turnir jasno ti je na kako tankim nogama je izgrađena ova medalja (pronaći minute za sve bez da se itko isključi iz projekta i onda još dočekati da svatko uđe u pravi ritam u pravom trenutku teško je izvesti i kada imate cijelu sezonu na raspolaganju, kamoli na jednom turniru, zbog čega sve pohvale idu na račun repke i njenog pristupa na svim razinama, od igrača do trenera). Ali, da je zaslužena, nema zbora - koš razlika nije briljantna, ali tek nakon što je provučemo kroz težinu rasporeda jasno je kako su dobri bili iako ih kontekst definitivno nije mazio (uvjerljivo najteži niz utakmica na prvenstvu).

1. USA

ORTG: 121.3
DRTG: 84.4
NET +/-: 36.9
SOS +/-: 34.2

Prosječna tekma na ovom turniru imala je oko 70-ak posjeda za svaku stranu, kad Ameri igraju to raste na preko 80. Drugim riječima, ubiju vas ritmom, stalnim traženjem tranzicije i presingom kojim dolaze do ukradenih lopti - kada jednom upadnete u taj žrvanj, nema te ekipe koja može pratiti tempo jer nitko osim njih nema takvu dubinu s toliko atleta na svim pozicijama koja im omogućuje da stalno tijekom 40 minuta dominiraju fizikalijama. Thibodeaov pristup je tako ipak donio ploda pa manjak ideje u napadu (čudne postave s manjkom šutera, previše pasivna Curryeva rola) nije naštetio. Ono što je šteta je da ih nismo gledali protiv Španjolaca, ali što je tu je - prošao je još jedan turnir na kojem čak i ovako sakata repka jasno daje do znanja ostatku svijeta da je košarka ipak njihov sport broj jedan kad je shvate ozbiljno, ma koliko mi šutjeli o tome. Kad pogledaš, rugamo se Egiptu i Koreji, a istovremeno smo svi mi upravo Egipat i Koreja naspram njima - nije ni čudo da prosječni ponosni mužjak radije gleda lokalni nogomet nego svjetsko prvenstvo. I sve to gaženje usprkos pravilima koja pogoduju FIBA momčadima (kraća trica i kraća utakmica, puno manje prostora u reketu zbog naguranih centara i istovremeno manje tolerancije kontakta kod sudaca - zamislite kakvi bi rezultati tek bili da se igra po njihovim pravilima).

Filed under: bball 21 Comments
2Sep/1425

BACK TO BACK TO BACK TO REALITY

Posted by Gee_Spot

Kako je kontekst čudna stvar. Kada su lani naši košarkaši otputovali u Sloveniju nitko od njih nije očekivao ništa, a isto raspoloženje je vladalo i nakon prve tri utakmice - poslije poraza od Španjolaca od 28 razlike, poslije izvlačenja od Gruzije u zadnjoj sekundi utakmice s jednim poenom prednosti (Gruzijac je fulao polaganje u našem klasično otvorenom reketu iako bi možda bolje bilo da je pucao tricu jer ni njih nismo branili tu večer) i poslije mučenja protiv Poljske čija dva i pol igrača smo lomili 40 minuta (uživo sam gledao tu tekmu i vrlo dobro se sjećam kako smo skoro prosuli kontroliranu utakmicu u samoj završnici jer se Gortatu na par minuta priljučio izvjesni bek Szubarga), kolektivno smo zaključili kako nas opet čeka novo košarkaško razočaranje. I onda se dogodilo ono što se dogodilo, uz puno sreće Hrvati su došli do polufinala i odjednom su porasla očekivanja, a samim time dolaze i puno žešće kritike naših nastupa na ovom novom turniru iako za tim nema potrebe - to je samo Hrvatska koja se ponaša kao Hrvatska.

Za dublju analizu i osvrte pričekajmo ipak veći uzorak utakmica - istina, ima se i sada o čemu pričati o Repešinim odlukama i izjavama, kao i o igri u napadu i obrani, ali, obzirom da je turnir tek počeo, ni kritiziranje ni euforija nemaju nikakvog smisla. Stoga ćemo dojmove i misli ostaviti za kasnije, sada se ipak treba posvetiti nečemu konkretnijem od čega možemo imati i nekakve koristi.

Naime, kako vizualni dojam o našoj igri nije bajan, bacio sam se malo na brojke kako bi pomoću njih ocjenio kakvu su stvarno razinu igre pružili Hrvati u prva tri kola. Najbolji način za steći dojam o učinku u napadu i obrani je izračunati napadački i obrambeni učinak po klasičnoj NBA formuli koju koristimo na blogu već godinama (broj poena kroz broj posjeda na 100 posjeda), a da bi stvari bile donekle realnije obzirom na mali uzorak izračunao sam i snagu rasporeda (koš razlika minus prosječna koš razlika protivnika).

Poanta je usporediti nastup Hrvatske s ostalim sličnim momčadima iz skupine B, ali prije svega A jer od križanja u sljedećoj rundi sve ovisi, hoćemo ili ispasti odmah u osmini ili se možda opet nekako prošvercati među 4.

Sve počinje iznova sutrašnjom utakmicom s Grčkom koja je ostavila odličan dojam do sada, ali koja je odigrala tri utakmice protiv 3 najslabije momčadi u skupini dok su naši ipak na tapetu imali Argentinu. S tim da ne treba zanemariti činjenicu da su Grci te tri utakmice dobili bez većih problema dok smo mi u dvije svoje "laganice" visili do samog kraja (jednom smo imali sreće, drugi put nismo). Sad, kad sam zadnji put provjerio, Grčka je također bila dio Balkana, ali to ih očito ne spriječava da odrade posao. Ali, nemojmo sada o tome nego ajmo na konkretne podatke - ovo su učinci u našoj grupi od najbolje momčadi do najgore.

1. GRČKA (ORTG: 113.6, DRTG: 92.9)

+15.1

Dakle, koš razlika gledajući učinak je sjajnih 20.7, a kada im uračunamo najlakši raspored u grupi (s tim da on nije toliko lagan koliko je npr. u skupini A s bezveznim Egiptom i slabašnim Iranom - Filipini su sa svojim presingom i run and gunom u stilu najboljih NCAA momčadi mučili sve od reda, Senegal je pokazao da osim fizikalija i atleticizma ima i nešto talenta s loptom, a Portoriko uvijek može bljesnuti napadački), ostaju na još uvijek pristojnih 15.1 koji su potvrda da su odradili posao na razini, ali i da će utakmice protiv Hrvatske i Argentine biti neizvjesne.

2. ARGENTINA (ORTG: 116.5, DRTG: 107.5)

+6.8

Scola i društvo su nevjerojatni, imaju bolji ofenzivni učinak od Španjolske, ali ujedno imaju i uvjerljivo najgoru obranu od svih momčadi kojima se smiješi osmina finala (čak su gori i od Senegala i Filipina na tom dijelu parketa, a jedna od te dvije momčadi sigurno neće dalje). Uglavnom, na toj strani su gori nego sam očekivao prije prvenstva što su Hrvati spremno iskoristili (Argentinci jedini imaju gori defanzivni rejting od nas među ovim pozitivnim ekipama), razlika im je solidnih 9, ali kada im uračunamo raspored to pada na 6.8. Što je ok, ali u ovom kontekstu ne donosi rezultat.

3. HRVATSKA (ORTG: 107.7, DRTG: 104.0)

+2.7

Klasika, uvijek smo teški prosjek čak i na ovako malom uzorku. Kažem, jedina utjeha nam može biti što smo počinjali turnire i gore, kao i što smo dobili Argentinu pa se ona teza o mentalitetu može prodati kao razlog (iako je to po meni samo razlog da se pita struku što se radi na pripremama i na treninzima). Obrana je jadna iz više razloga (manjak presinga na loptu, standardne slabosti u zaštiti reketa, slabašna klupa) o kojima ćemo više kasnije, a napad je pristojan, čak bi se usudio reći i dobar obzirom na nepostojanje ikakvog plana igre. Uglavnom, razlika na 100 posjeda je 3.7, s uračunatim rasporedom iznosi 2.7. Pobjeda nad Grčkom nam otvara prvo mjesto, poraz treće što uopće nije loše jer je najvažnije ne biti drugi i tako izbjeći Španjolce u četvrtfinalu (ne treba ni naglašavati da protiv njih nemamo nikakve šanse i da ćemo u tom slučaju opet izgubiti 30-ak razlike). S tim da, kako ćemo vidjeti kasnije, ni protiv jednog protivnika iz skupine A prolazak dalje neće biti lak.

4. FILIPINI (ORTG: 95.5, DRTG: 105.6)

-6.8

Raspored ih je gurnuo na poziciju više od Senegala jer su imali tri paklene utakmice i u sve tri su manje-više bili dosadni, što prevedeno znači da u slučaju ponavljanja slične razine igre imaju šanse i protiv Senegala i protiv Portorika.

5. SENEGAL (ORTG: 98.1, DRTG: 106.5)

-7.4

Bit će zanimljiva njihova utakmica protiv Filipina (i vizualno i rezultatski), tom pobjedom bi definitivno potvrdili solidnu igru i osigurali četvrto mjesto - čak i s uračunatim teškim rasporedom ostaju negativni, ali ovo uopće nije sramotan učinak. I to sve sa jednim bekom - što bi bila da imaju dva košarkaša koja znaju driblati?

6. PORTORIKO (ORTG: 98.2, DRTG: 113.6)

-8.3

Napad nije najgori u grupi, ali obrana je uvjerljivo najslabija, Filipini bi protiv njih trebali doći do povijesne pobjede na krilima presinga.

Bacimo sada pogled na skupinu A.

1. ŠPANJOLSKA (ORTG: 115.9, DRTG: 78.6)

+30.1

Imali su lagan raspored (dvije najteže utakmice izgleda čekaju ih u zadnja dva dana, Brazil je za sada najmanje pokazao od momčadi koje se bore za raspored od drugog do četvrtog mjesta iako su iščupali bitnu pobjedu protiv Francuza), ali svejedno je ovo impresivna brojka (37.3 im je koš razlika na 100 posjeda lopte). Napad je na razini više od lani, ali kod njih je i dalje ključna obrana, ovom učinku do sada nitko nije ni blizu u ovom dijelu ždrijeba. Ukratko, samo su potvrdili da idu do finala.

2. FRANCUSKA (ORTG: 107.2, DRTG: 90.9)

+13.3

Nabili su koš-razliku protiv Egipta, ali ne zaboravimo da su Srbija i Brazil dva itekako žilava protivnika. Uglavnom, potvrdili su očekivanja, napad bez Parkera nije sjajan, ali obrana je apsolutno spremna uništiti vas. Naletimo li na njih, bit će pravi podvig izvući se.

3. SRBIJA (ORTG: 110.5, DRTG: 97.1)

+7.8

Nisu klasa za medalju, to je očito i iz ovog učinka, ali imali su relativno sličan raspored Hrvatima i pokazali su slične probleme. Istina, njihove slabe ekipe nisu ni do koljena onima u našoj skupini i tu su nabili razliku (odradili su posao), ali utakmica protiv Francuza bila je na nož.

4. BRAZIL (ORTG: 94.8, DRTG: 94.6)

+1.2

Dobili su Iran i izgubili od Španjolaca u sličnom ritmu, ne igrajući baš sjajno, ali su se provukli protiv Francuza. Izgledaju po svemu kao idealan protivnik u osmini finala, napad im opasno šteka (mučili su se i protiv Egipta), iako i to može izgledati dobro kada nalete na našu obranu. Uglavnom, koga god da dobijemo u ovoj skupini neće biti lako jer su sve 4 momčadi žilave, a mi za sada baš i nismo pokazali previše u puno lakšoj grupi.

5. IRAN (ORTG: 81.1, DRTG: 110.2)

-24

I bez beka bi trebali dobiti Egipat čisto zato jer ovi nemaju ništa.

6. EGIPAT (ORTG: 74.2, DRTG: 117.5)

-36.6

Zar FIBA stvarno ne može naći bolji sistem za popuniti turnir od 24 momčadi?

Filed under: bball 25 Comments