301014

Obzirom na sinoćnju ponudu na prvu nije bilo lako izabrati tekmu za pogledati, ali nakon što sam vidio rezultate dvojbi nije bilo – moram vidjeti kako su to Knicksi uspjeli ubaciti 95 koševa Cavsima. Mislim, svima su puna usta potencijalno povijesno dobrog napada, ali zar ovakav rezultat ne kazuje kako imamo šansu gledati i, ako već ne povijesno, a onda barem netipično lošu obranu za jednog izazivača?

Prije osvrta na tekmu dvije digresije.

Prva se tiče Russove ozljede – propusti li i on nekih mjesec i pol, Thunderov score mogao bi pasti za dodatnih nekoliko pobjeda. Smanjio sam Westbrooku prognoziranih 68 utakmica na 58 i Thunder je time izgubio dvije utakmice, dakle score im je sada na 50-32. To u situaciji kada ti za vratom pušu Warriorsi, Grizzliesi, Mavsi, Rocketsi i Blazersi, dakle momčadi koje mogu računati na 50+ rezultat, znači da je moguće vidjeti Oklahomu na osmom mjestu jednom kada dođe playoff. Jasno, puno toga će se još mijenjati u kontekstu. Evo, sam Russ je poznat po brzim povratcima od ozljeda i vrati li se već početkom prosinca, Thunder će bez njega biti tek 17-18 utakmica, a možda i manje. To nije kraj svijeta, ali problem je što u tom periodu nemamo pojma što i kako će igrati Reggie Jackson, čovjek kojem bi većina Russove minutaže pripala da je spreman. Nema sumnje kako će Thunder požuriti s njegovim povratkom bez obzira na stanje zgloba, ali tu se javlja problem koji statistika ne računa, a taj je podudarnost ozljeda. Naime, s Durantom i Russom na 60-ak utakmica nije lako gurati kroz sezonu, ali kad to ubacimo u sistem i dalje nam ostaju odlične brojke. Međutim, zamislite kako je to kada nema ni jednog ni drugog istovremeno – Thunder je poznat po ovisnosti o svoja dva potrošaća i bez njih oni ne ostaju samo bez učinka, već i bez moći (jedino što taj roster bez njih razlikuje od onoga Sixersa je Ibaka, a znamo da je on ispušni ventil, a ne kreator). Sreća Thundera je tek u tome što im idućih mjesec dana donose čak 10 od 15 utakmica protiv momčadi projiciranih u lutriji, dakle u tom kontekstu mogli bi dobiti trećinu tih susreta. A to bi bilo više nego dovoljno da jednom kada budu kompletni, jasno pod uvjetom da i dalje budu u stanju dobivati 70% utakmica, uhvate playoff, pa makar u njega morali krenuti sa stepenice niže.

Druga digresija vezana je uz film “Draft day”. Ako volite sportske drame, ovo je sigurno nešto što planirate pogledati. Jasno, većina tih filmova su limunade gledljive tek zbog kombinacije sporta i klasičnih narativa o junacima koji pobjeđuju nezgodan kontekst, ali ovaj veze nema s tim pristupom. Ovdje imamo Kevina Costnera u ulozi tipa koji je već odavno pobijedio u životu i čiji jedini problem je koga izabrati na NFL draftu. Ok, ne zvuči loše, a posebice ne zvuči loše to što filmove obično gledam sa ženom, tako da mi je ovo bila prilika da ubacim sport u zajedničke trenutke. I kako sam se zajebao. Jebiga, očekivao sam da će Kevin Costner u ovoj svoj trash fazi u kojoj se ne libi snimati americana albume i gledljive žanrovske filmiće poput “The New Daughter” ili “Mr. Brooks” potpuno rasterećeno snimiti sportski film kakve je uostalom snimao i u doba dok je njegovo ime nešto značilo na kino blagajnama. Međutim, čovjek s krumpirom umjesto glave ovdje je naletio na poluproizvod kojem je jedina namjera bila zaraditi na činjenici da su imali dogovor s NFL-om da snimaju stadione i draft, a onda ga i maksimalno razvodniti kako bi legao najširim profilima ljudi. Uglavnom, praćenje samog drafta i funkcioniranja unutar franšize je realno kao i romani Dana Browna, a likovi su toliko jadni da će me biti sram idućih par godina pogledati neki od legendarnih stand-upova Dennisa Learya zbog zločina kojeg je izveo nad trenerskim pozivom u ovom filmu. Patetika sa sporednom pričom tri mlada igrača također je toliko crno-bijela da sam na trenutak mislio da će se u kadru pojaviti Josip Broz Tito, a happy end rasplet kojim Kevin Costner uspijeva biti Gregg Popovich i Pat Riley u jednom veze s mozgom nema. Doduše, to sam zaključio po onome što mi je pričala žena jer sam zaspao zadnjih 20 minuta. I to je ono najgore – iako je film na razini drame bio katastrofalan, mujer je bila puna dojmova o stvarima poput drafta i salary capa. Dva najveća dometa Zapadne civilizacije tako je okarakterizirala totalno besmislenima. Da draft nema smisla jer zašto ljudi jednostavno ne bi mogli potpisati gdje žele i koga žele. Mislim, nikad ništa blesavije nisam čuo. Uglavnom, ako ste mislili ovo ikada pogledati iz istog razloga kao i ja, kako bi prošvercali sport u filmske večeri sa ženom, nemojte.

A sada tekma.

Ono što je u startu upalo u oči bila je gomila pogrešaka Jamesa u tranziciji – da ne znam kako je čovjek robot, rekao bih da je bio nervozan što opet igra pred publikom u Clevelandu. Iznenadili su i Knicksi koji su otvorili bez forsiranja trokuta, s hrpom klasične 2 na 2 igre i gomilom izolacija u postu. U drugoj četvrtini su se vratili trokutu u većini akcija, ali uglavnom bi im se kretanja raspadala već kod druge rotacije. Međutim, iako sve to skupa nije izgledalo dobro, ono što je bilo očita novost u odnosu na stare Knickse bila je gomila kretanja igrača bez lopte i uopće izuzetno kruženje lopte. U trenutcima bi se vratili starim navikama (tipa, Earl ili Melo pimplaju loptu 20 sekundi), ali bili su oni stvarno rijetki, što znači da su Phil i društvo uspijeli barem u ovim osnovnim postavkama.

Cavsi su isto trebali biti sistemska momčad s pokretnim napadom, ali Blatt za razliku od Fishera još nije nametnuo ni osnove sistema kojega želi koristiti. Ono što je za sad očito je da Cavsi žele trčati kad god stignu i da žele igrati što više u formaciji 4 vani, 1 unutra, kako bi otvorili što više prostora za Irvinga i Jamesa da kreiraju u trku. Međutim, nema tu ništa od onih akcija iz predsezone sa spuštanjem lopte na laktove i razigravanjem cutera ili barem jednostavnih hand-offova. Love je tako uglavnom glumio strech četvorku, uz jednu jedinu flex akciju, inače Blattov specijalitet iz vremena Kirilenko-Khryapa dueta.

Na kraju su posegnuli čak i za niskom postavom s Loveom i Jamesom kao visokima da brzinom iznerede New York i došli su u šansu dobiti utakmicu, ali to očekivano nije pomoglo u zaštiti sredine. Uglavnom, očito je kako napad ima puno više potencijala i kako se talente poput Lovea i Jamesa može koristiti puno bolje (mislim, imaš dva ponajbolja post-up igrača u ligi i cijelu večer ih ne staviš u poštenu akciju da to iskoristiš), a i očito je kako obrana curi na sve strane. Igraju striktno 1 na 1, a u takvim situacijama igrači poput Lovea, Irvinga ili Waitersa prejednostavno ispadaju i gube iz vida svog igrača i tu pada cijela obrana. Posebice je očajan bio Love koji je uredno zaboravljao na Smitha već nakon što bi napad prvi put promijenio stranu. Blatt će ovdje morati uključiti više zone ili barem presinga kako bi napade pokušao zaustaviti u ranoj fazi jer nema šanse da ova momčad održi koncentraciju tijekom 24 sekunde. Klupu gotovo da i nemaju, a najveći problem je što Thompson nije u stanju držati zadnju liniju čak ni u drugoj postavi. Kombinacija njega i Varejao pak može funkcionirati, ali Varejao jednostavno ne može provesti toliko minuta na parketu da pokrpi sve rupe. Plus, treba vidjeti mogu li izgledati solidno napadački protiv bolje obrane od one Knicksa.

Koji su također vjerni 1 na 1 akciji, ali su puno agresivniji i pokretniji. Čak i manje pokretni igrači poput Smitha barem lamataju rukama i pokušavaju presječi eventualno dodavanje ili zatvoriti šut kad već ne stignu prostor. I oni imaju isti problem kao i Cavsi u manjku kvalitetnih individualaca, ali barem su ostavili dojam momčadi voljne boriti se i na perimetru i u reketu. Sumnjam da će izgledati kao prosječna NBA obrana veći dio sezone, ali s takvim pristupom teško da mogu biti defanzivna katastrofa kakvu smo očekivali.

RAPTORS

NAPAD: 109.2 (9.)

OBRANA: 106.4 (15.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.8

RASPORED: 28.

SCORE: 50-32

THAT WAS THEN

Nakon 5 negativnih sezona tijekom kojih se franšiza vrtila u mjestu, uprava Raptorsa odlučila se na promjene. Nogu je dobio dugogodišnji GM Colangelo čija era je obilježena bacanjem prvog picka na Andreu Bargnania, a onda i davanjem bahatog ugovora istom tom Bargnaniu samo da opravda činjenicu kako ga je nekoć izabrao kao prvog na draftu. Upravo taj ugovor bio je prva stvar koje se riješio novi GM Ujiri, svježi nositelj titule GM-a godine, kojega su Raptorsi ukrali škrtim Nuggetsima. Naravno, za tango je potrebno dvoje tako da zasluge za čišćenje prostora idu i Knicksima koji su u svom stilu, kupovinom imena umjesto čovjeka, vjerovali da je Bargnani profesionalni košarkaš, ali nije bilo sumnje kako Raptorsi konačno imaju sposobnog managera koji zna prepoznati talent, ali i upravljati capom.

Ujiri je nastavio u sličnom stilu i već u prosincu poslao je Gaya, kojega je Colangelo inače doveo sezonu ranije da na najgori mogući način pokuša spasiti posao, u Sacramento, dobivši zauzvrat između ostalog i dva igrača koja će do kraja sezone postati itekako bitan dio rotacije, Vasqueza i Pattersona. Njihovim dodatkom najveća snaga Raptorsa, duboki roster, postala je još veća. Do tradea Gaya, Toronto je imao tužnih 6-12 i igrao je jedva gledljivu košarku u kojoj su se Gay, DeRozan i Lowry izmjenjivali u šutiranju preko ruke, a nakon toga su se zakotrljali i nisu stali do kraja sezone, ostvarivši najbolji score Raptorsa u povijesti s 48 pobjeda i pri tome osvojivši diviziju, također prvi put u povijesti.

Jasno, osim lošeg Istoka (kojega su i sami lukavo učinili još gorim ubacivši Bargnania kao gerilca u Knickse), za to je bila zaslužna i njihova igra u oba smjera. Nakon jedne grozne sezone, defanzivno su se vratili na razinu kakvu su prezentirali u prvoj godini Caseyeva mandata. Igrali su žilavo i agresivno, s tri aktivna tijela na perimetru i dva fajtera u sredini. Možda i previše agresivno u izlascima visokih na loptu u kojima ne baš eksplozivni Valanciunas i Johnson često nisu stizali nazad u reket, ali taj presing im je bio glavno oružje tako da su povremene zakašnjele rotacije prema kornerima i ponekad otvoreni putovi prema reketu bili tolerirani. Bili su odlični u tranzicijskoj obrani, a u Lowryu, Rossu i DeRozanu imali su trojac koji je itekako opasan bio u napadanju i zatvaranju linija dodavanja.

Međutim, ono gdje se dogodio pravi preporod bez potrošača poput Gaya i Bargnania bio je napad. S tri igrača zadatka u Rossu, Valanciunasu i Johnsonu, koji se odlično nadopunjavaju košarkaškim vještinama, ostalo je dovoljno prostora za Lowrya i DeRozana da odigraju sezone karijere. Lowry je iskoristio priliku (uz to što je dobio potpuno povjerenje u ulozi startera, poklopilo mu se i da valjda po prvi put u životu izbjegne dosadne sitne ozljede) i nametnuo se kao jedan od boljih playmakera u ligi (sjajan u pick igri, ali i u kontroli lopte), a njegova desna ruka bio je DeRozan koji je, osim iz neizbježnih izolacija, odradio dobar dio posla i kao slash & kick kreator. Uz šutersku podršku Rossa i Vasqueza imali su tako sasvim dovoljno na perimetru, a pod košem su živjeli od učinka visokih nakon screen igre. Valanciunas i Johnson bili su odlični finišeri oko obruča, ali najvažniji aspekt njihove igre bio je pick & pop – u Johnsonu i Pattersonu imali su dva elitna šutera s poludistance (s tim da Patterson može ubaciti i tricu) koji nisu škodili napadu postotcima, a uz to su širili reket taman koliko treba za ulaze bekova.

Jednostavna igra u oba smjera, više nego solidna dubina rostera i konstatna borbenost bili su dovoljni da Toronto bude top 10 u oba smjera, što je prošle godine inače uspjelo još samo Clippersima, Thunderu i Spursima. Nažalost, iskustvo Netsa bilo je prevelika prepreka za proći u drugi krug doigravanja, ali već sama činjenica da su se našli u playoffu nakon 5 sezona i da su se konačno pomakli u pozitivnom smjeru dočekana je i u klubu i u gradu s neskrivenim oduševljenjem.

THIS IS NOW

Nakon lanjskog uspjeha Ujiriu nije ostalo ništa drugo nego graditi momčad na postojećim temeljima, pri tome paziti na cap kako bi se roster moglo konstantno osvježavati putem tržnice, ali i za slučaj da se pojavi nekakav trade koji im diže plafon, a onda i dodavati mladi talent koji bi potencijalno mogao pojačati momčad na duži rok. I sve ove ciljeve odradio je više nego školski. Uz to što je zadržao jezgru na okupu produživši s Lowryem, Vasquezom i Pattersonom, dodatno je povećao razinu talenta na klupi potpisivanjem Johnsona iz Memphisa (može jednako solidno odigrati i na perimetru i pod košem) te zamjenom s Hawksima u kojoj su dobili Williamsa (još jedan kreator iz driblinga koji može odigrati obje bekovske uloge). U istom tom tradeu s Hawksima dobio je i mladog Nogueiru koji uz na draftu izabranog Cabocla daje posla i njihovim za razvoj mladih igrača zaduženim trenerima.

S ovom više nego solidnom rotacijom jasno je kako Raptorsi namjeravaju ponoviti lanjski rezultat i barem ga nadograditi plasmanom u drugi krug playoffa. Plan je to koji se čini više nego ostvariv na ovakvom Istoku koji i dalje ne puca od kvalitete tako da dubina Raptorsa po defaultu ima mjesto u playoffu. Dobiju li pri tome i sličnu sezonu od Lowrya i Johnsona kao lani, a pogotovo ako DeRozan, Ross i Valanciunas naprave novi individualni iskorak ili jednostavno postanu učinkovitiji, mogli bi isprofilirati kao top 3 ekipa na Istoku, odnosno kao prva među jednakima spremna iskoristiti svako posrtanje Chicaga i Clevelanda.

Ni ova osvježena verzija Raptorsa šuterski neće biti vrhunska, ali će imati više nego dovoljno da prati solidnu slash & kick igru koja je osnova napada. Iako su prošle godine imali najmanje pokušaja na obruču u ligi, Raptorsi su više nego sposobni dolaziti s loptom u sredinu što pokazuje i gomila slobodnih bacanja koja su izvodili. S dva beka sposobna napasti iz driblinga i dva odlična ofenzivna skakača pod košem igrači Toronta su vječno tražili kontakt i lagane poene s linije.

Na sličan recept snage igrat će i u obrani. Iako bi bilo poželjno da Casey češće drži Valanciunasa bliže reketu kako bi ga dodatno zatvorio, teško je očekivati da će odustati od plana da izlazi s visokima iz reketa, posebice u branjenju pick & rolla. Uostalom, radili su to sasvim solidno i iako sistem vidi regres, on je više vezan uz lošije igre u prethodnim sezonama nego u prošloj kada je i veliki Litvanac djelovao puno sigurnije kao zadnji čovjek obrane. S ovima ispred njega problema nema – Lowry je naporni terijer, a DeRozan i Ross su daleko od stopera, ali imaju kombinaciju brzine i dužine da smetaju bilo u direktnim zaduženjima, bilo čestim preuzimanjima.

Ukratko, ovo je momčad koja bi opet trebala biti na rubu top 10 u oba smjera i koja neće uzimati previše slobodnih dana tijekom sezone – oni se shvaćaju itekako ozbiljno i vrijeme je da ih kao takve prihvati i liga, ali i gomila još uvijek skeptičnih promatrača. Praktički, jedino što bi ih moglo ozbiljnije izbaciti s kolosijeka na putu da osvoje diviziju je neka gadna ozljeda Lowrya ili nekog od startnih visokih. Napad pak ima previše opcija da bude ispod prosjeka. Vanjska linija s dva combo beka i swingmanom ili bekom i dva swingmana, uz visokog šutera i dovoljno mišića u sredini – Casey ovo može zeznuti samo ako odluči ugraditi trokut usred sezone. Obrani problem može biti riskantan sistem, ali čak i da dožive regres kakav im statistika predviđa, i dalje će imati više nego dovoljno da isplivaju na vrh divizije. Drugim riječima, sve ispod minimalno četvrtog mjesta na Istoku bilo bi apsolutno iznenađenje.

TOP 10 IOR

Lowry 86, DeRozan 75, A. Johnson 53, Valanciunas 49, J. Johnson 45, Vasquez 42, Williams 39, Ross 39, Patterson 38, Hansbrough 19.

PLUS

Iako je na prvu lako Toronto staviti u skupinu mediokritete kojih je Istok krcat, ova momčad ima nešto o čemu srednja klasa uglavnom sanja zaglavljena u svoju vlastitu malograđanštinu – potencijal. Terrence Ross i Jonas Valanciunas su još uvijek igrači na rookie ugovorima i to tek u trećoj godini, a već su dokazani NBA starteri. Čak i da se ne razviju u ništa više od rasnih igrača zadatka, ta poboljšanja automatski će dizati i plafon Toronta. Uz to, dogodine će ovisno o rastu capa imati prostora čak i za max ugovor ili barem neko pojačanje u rangu Davida Westa koje bi se odlično uklopilo u ono što rade. Kada je slagao momčad Ujiri je sigurno imao na umu mogućnost da Lowry ove sezone neće biti stalno dostupan kao lani, stoga se kockanje s Williamsom čini razumnim – nekoliko godina nakon ozljede Lou će možda biti sličniji onoj staroj verziji, što im daje i osigurač i dodatnu opciju s klupe. Pronaći pak istovremeno i dovoljno minuta za njega i Vasqueza ako Williams proigra spada već u slatke brige.

MINUS

Pod košem pak nemaju takav luksuz. Lani se protiv Netsa kao druga kombinacija visokih nametnula ona s Johnsonom i Pattersonom, ali osim što s njom šire reket uspješnije nego s Valanciunasom, obrambeno ne dobivaju ništa. Dakle, treba im još netko da čuva leđa sjajnom startnom dvojcu, a Stiemsma sigurno nije taj. Pridošli Johnson može igrati četvorku, ali to im ne pomaže u ovom slučaju jer već imaju Pattersona, a starosjedilac Johnson na petici nije rješenje koliko god žilav bio. Hansbrough može pomoći u napadu, ali obranu igra uglavnom fauliranjem i sigurno nije ozbiljna opcija u sredini.

291014

Za pravog fanatika nema ništa slađe od ovakve ponude na league passu – nigdje sudara kojega baš moraš pogledati (Thunder bez Duranta nije toliko interesantan protiv Blazersa, kao ni Wizardsi protiv Heata s onom kolekcijom antitalenta na boku – pobogu, startao je Temple kao drugi bek, a na rosteru su zadržali Amon-Rasuala Butlera kako bi imali nekoga sposobnog za zabiti korner tricu u pričuvi – a Hawksi i Raptorsi još nisu na toj razini da njihove sudare svrstamo pod “must see”), pa onda možeš birati između gomilu interesantnih narativa.

Odlučio sam izbjeći Pistonse dok je aktualna suspenzija Monroeu jer bez njega u rotaciji nemoguće je steći dojam koliki im je plafon, a isto tako nisam bio lud baciti pogled na Knickse protiv jedne od dvije najbolje momčadi Istoka – i njih će prilike biti gledati u akciji protiv ostalih koji spadaju u skupinu srednjih žalosti pa će se nešto moći i zaključiti o tome u kojoj su fazi, ali protiv osvježenih Bullsa momčad koja se tek uči košarci nema što tražiti.

Tako da se izbor sveo na utakmice Bucks @ Hornets i Rockets @ Jazz. U prvoj me prije svega zanimalo kako je to Kidd zamislio rotirati ovu duboku klupu i uopće na što to sliči i prvi dojam je solidan. S Dudleyem i Middletonom u petorci imaju taman dovoljno ozbiljnosti na boku, a i Sanders ne djeluje loše – teško je sakriti njegov manjak mišića protiv Jeffersona, ali on i nije igrač koji se gura na bloku već pokretljivi libero koji zatvara zadnju liniju. Kidd mu nažalost nije dao priliku uz Pachuliu ili Hensona, iako su on i Henson previše slični/nekompatibilni da bi mogli funkcionirati dugoročno.

Takvih “sličnih” ima gomila na svim pozicijama i stvarno im neće biti lako naći svima minute – svjetlo dana su tako vidjeli i Bayless i Mayo kao combo strijelci s klupe, što je zatvorilo vrata Woltersu i Marshallu. Ali, svi su bili solidni potvrdivši tako da ova momčad ima talenta kojega će sada samo trebati usmjeriti. Klupa s Giannisom i Ilyasovom bila je tako izazov Hornetsima, a nije da se tri četvrtine nisu mučili i sa starterima.

Knight je ulazio u reket kad je htio protiv poprilično šupljeg reketa domaćina u kojem više nije bilo one pomoći s perimetra u zatvaranju sredine jer je Stephenson bio previše zabavljen ganjanjem lopte, a Williams uopće percepcijom onoga što se oko njega događa. O problemima Hornetsa u sredini sve govori činjenica da je Clifford na parket poslao Maxiella samo kako bi imao masu u reketu dok se Big Al odmarao.

Parker nije impresionirao, iz driblinga nije napravio ništa i svi pokušaji su mu bili ili klasični smetlarski ili spot-up šutevi s poludistance koje Bobcatsi ionako nisu imali namjeru braniti. Ono što je izgledalo zanimljivo je dužina ove momčadi Milwaukeea koja bi definitivno mogla biti od koristi u obrani, ali iz nekog razloga niti su trčali niti su igrali presing. Ovo prvo nije lako bez pravih playmakera (dva najbolja kontraša im sjede na klupi), a za presing im ipak treba više Antetokunmpa i Hensona.

Uglavnom, potencijal je tu. Kod Hornetsa pak stara priča, sve ide preko Ala na desnom bloku, dakle i dalje je ovo bolno neinventivan napad iako u Williamsu imaju pravog stretch igrača. Problem je što taj novi prostor nitko nije koristio jer su i Walker i Stephenson u fazi ispitivanja što i kako treba igrati, pa su se probudili tek u završnici kada je Kembi počeo upadati šut i kada je Neal donio drugu opasnost iz driblinga (ako će i ubuduće trebati ovoliki doprinos Maxiella i Neala, to neće biti dobro). Odigrali su obrambeno moćnih zadnjih 12 minuta, s odličnim pritiskom ovog combo dvojca na loptu i trojkom Jefferson-Williams-MKG u zoni pod košem.

Jedino što je bilo fascinantnije od činjenice da 5 minuta nisu primili koš iz igre (što je i razlog zbog kojega su izborili produžetak, a ne par Walkerovih krumpira koji su eto upali u pravom trenutku) je način na koji je Milwaukee igrao tu završnicu, ne samo kao momčad bez poštenog playmakera, već i poštenog trenera (Kidd je tri minute gledao kako mu se momčad muči prenijeti loptu protiv presinga i udvajanja uz aut liniju bez da je zvao time-out ili napravio ikakvu promjenu).

Tu se u biti vidjelo koliko su Hornetsi željeli ovu pobjedu, a koliko je Bucksima ovo bila tek jedna utakmica na dugom i čudnom putu koji ih čeka. Solidan dojam usprkos porazu, potencijal stvarno imaju, ali trebat će se riješiti što prije ovih veterana koji samo uzimaju minute. S druge strane Hornetsi su pokazali više loših nego dobrih strana, i dalje je ovo šuterski limitirana momčad, s lošijom obranom i klupom nego lani, a i Lance je na kraju izašao iz igre zbog ozljede prepona koju vuče već neko vrijeme.

U drugoj utakmici nadao sam se sličnoj drami, nešto su stilu “Jazz pred svojom publikom u novom izdanju, ispalit će gomilu trica i iznenaditi Rocketse, a ovima je ovo druga utakmica za redom i možda neće imati volje trčati uokolo i sve zatvarati”. Samo, jebiga, nisam računao na to da postoji razlika između ispaliti trice i pogoditi ih (Utah u tome nije dobra), kao i da se Rocketsi nisu umorili dan ranije jer su igrali protiv Lakersa.

Ali barem je bilo zabavno. Od Kantera kako šutira iz kornera preko simpatičnih rola Exuma i Hooda u drugoj četvrtini do Favorsa kao osnove napada (non-stop je igrao visoki pick & roll, postavljao sjajne blokove koje je Burke odlično koristio ili da zabije ili da mu namjesti solidne prilike – i dalje je to dosta drveno, ali i učinkovito i raznovrsno, od kvalitetnog šuta s lakta do realizacije u sredini mekanom udicom).

Međutim. Rocketsi su ovdje od početka jasno pokazali da su tri galaksije bolja momčad, mirno su spuštali loptu Dwightu u sredinu da izbaci iz igre oba centra domaćina, što je ovaj radio lakoćom. Nije ih baš vozao kao Hakeem, ali se iskupio za nervozu iz prethodne tekme i dokazao da je dominantan igrač na bloku. Bez Dwighta u blizini Jazz bi živnuo, Burke je solidno držao ritam uz stvarno dobre minute na kraju treće četvrtine, ali ova formula s Dwightom u sredini i preciznim tricašima uokolo bila je jednostavno previše za ovu obranu Jazza koja je još daleko, daleko, daleko od ozbiljne (prvenstveno im fali elitnih fizikalija i atleticizma na perimetru, nigdje nema ni na vidiku stopera i to će biti ogroman problem tijekom sezone).

Uz Houstonovih 12 trica pogođenih s preko 50% treba istaknuti i sjajnog Arizu koji je razbio Haywarda 1 na 1 (imao je i motiv u nepotrebno visokoj razlici ugovora koje su potpisali), uvijek bio spreman dotrčati na udvajanje i tako izazvati kaos, a uz svu tu lakoću obavljanja defanzivnih zadaća (stvarno je u top formi), zabio je sve što je trebao. Nastavi li ovako, tko će se sjećati Parsonsa za par mjeseci.

THUNDER

NAPAD: 110.2 (6.)

OBRANA: 104.3 (3.)

KOŠ-RAZLIKA: +5.9

RASPORED: 13.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Thunder se u drugoj sezoni nakon poraza u Finalu suočio s istim problemom koji im je pokvario i prethodnu godinu – Westbrookovom ozljedom. Bez Russa su ispali od Memphisa u polufinalu Zapada, a iako se vratio na parkete ekspresno i praktički bio spreman već za start nove sezone (što je iznenadilo većinu NBA promatrača obzirom da je imao i drugu manju operaciju istog koljena usred kampa), krajem prosinca zbog problema s operiranim koljenom završio je opet izvan pogona. Propustio je 27 utakmica i nakon povratka je bio limitiran na 30-ak minuta po večeri, a tu situaciju je iskoristio Durant da odigra najbolju košarku karijere i zasluženo dođe do prve MVP titule.

U sjeni ovih događanja Oklahoma je po treći put zaredom završila iznad 70% uspješnosti potvrdivši status izazivača. Napad nije bio elitan kao prethodne dvije godine iz jednostavnog razloga što su zbog manje Westbrooka ubacivali puno manje s linije slobodnih, ali je i dalje bio debelo iznad prosjeka usprkos već opjevanom manjku kreativnosti. Jedina playoff momčad koja je igrala statičniju košarku s manje kretanja lopte od njih bili su Warriorsi, ali, za razliku od njih, gomila izolacija nije smetala Oklahomi da ostvari potencijale – s tako dominantnim 1 na 1 igračima koji si uvijek mogu kreirati šut, nisu imali problema nalaziti načina zabiti.

Obrana je također postala vrhunska učinkom – protiv Miamia prije dvije godine još nisu bili spremni, ali sada je to već izgledalo odlično i to baš u Miami stilu. S fenomenalnim Ibakom koji je stizao pokrivati sve u sredini, plan igre funkcionirao je bez većih zastoja iako je bio poprilično riskantan. Izuzetnom dužinom za vanjske pozicije (kombinacija raširenih ruku Sefoloshe, Duranta i Ibake uokolo reketa stvarno je bila nešto posebno) igrači Thundera igrali su agresivno na loptu, istovremeno s još dubljom zonom na strani bez lopte koja je držala sredinu pod kontrolom – manje poena od njih na obruču primili su samo Pacersi – ali i ostavljala previše prostora za šut iz vana. S nekim drugim igračima ovakav riskantan stil ne bi završio dobro, ali kombinacija atleta na perimetru i Ibake u sredini bila je dovoljna da prežive iako su dozvoljavali previše otvorenih šuteva za tri (manjak izazvanih šuteva bio je problem koji se provlačio cijelu godinu, a u završnici sezone kada ih je savladao umor već je postao kroničan, međutim na lopti i u reketu su bili toliko dobri da ih problemi s branjenjem sekundarnih spot-up opcija nisu mogli izbaciti iz takta). Također, u Adamsu, Perkinsu i Collisonu imali su tri klasična gurača u sredini koja su bez problema mogli čuvati 1 na 1 svaku post-up visoku opciju u ligi – bez potrebe za udvajanjem u sredini svi ostali su imali dovoljno vremena za posvetiti se trčanju, rotiranju i pokrivanju ostatka parketa.

U napadu talenta po običaju nije bilo na bacanje, ali Jacksonov combo stil igre poslužio je kao pristojna zakrpa i tijekom izostanka Westbrooka, a i kasnije kada im je trebao strijelac s klupe koji može ponijeti dio tereta kada na parketu nema idealnih postava. Spomenuti rookie Adams dodao je još jedno aktivno tijelo u sredini, a i Lamb i kasnije dodani Butler su imali momenata, iako nitko od njih nije bio na razini Martina, kamoli Hardena. Obzirom na manjak opcija i situaciju u kojoj istovremeno razvijaš mlade igrače i pokušavaš se boriti za naslov, uspjeh Oklahome dodatno govori o veličini Duranta, ali i pristupu ove momčadi – Brooks definitivno nije trenerski genije, međutim ne može mu se osporiti da iz momčadi izvlači maksimalnu količinu energije.

Uglavnom, s iznadprosječnim učincima na oba kraja parketa, Durant i društvo su još jednom ušli u playoff kao rasni izazivači, da bi, nakon osvete Memphisu za izbacivanje godinu ranije i fenomenalne serije protiv Clippersa u kojoj se njihova trojka potvrdila kao nadmoćna protivničkoj, u sudar protiv Spursa ušli u sličnim okolnostima koje su ih već zadesile lani – sa šokantnom ozljedom, s tim da je ovaj put umjesto Westbrooka iz rotacije ispao Ibaka. Trebao je Serge zbog ozljede lista propustiti cijelu seriju, ali se vratio već u trećoj utakmici što je bilo otprilike jednako izenanađenje kao i oni ekspresni Westbrookovi povratci. Međutim, šteta je već bila napravljena, bez Ibake da čisti greške u sredini i pokriva ogroman komad parketa Spursi su ih doslovno uništili u prve dvije utakmice, pokazujući tako kako ni u obrani ova momčad nema pravu strukturu već živi od talenta isto kao i u napadu. I iako je Brooks u prve dvije serije pokazao netipičan smisao za pravovremene promjene u minutaži i zadatcima igrača, ti osnovni sistemi koje je koristio jednostavno nisu imali zaštitnu mrežu ni u jednom smjeru da nadoknade ovakve gubitke. Tako je Thunder propustio priliku otići do kraja i drugu godinu nakon što su otvorili vrata takvoj mogućnosti.

THIS IS NOW

Nevjerojatno, ali bit će ovo još jedna sezona obilježena ozljedom nositelja, s tom razlikom da su ovaj put ostali bez igrača prije prve utakmice regularnog dijela pa postoji nada da će barem u playoffu biti spremni uključiti se u borbu za naslov. Durantov lom stopala zahtijeva popriličnu rehabilitaciju i čak i ako bude spreman za playoff, igranje bez njega vjerojatno će ih postaviti puno niže nego priželjkuju, a samim time će im donijeti i teži put do kraja. Ovakva ozljeda definitivno mijenja cijelu koncepciju i postavlja čak i pitanja o budućnosti, ali, ako ništa drugo, ovo vrijeme bez najboljeg igrača mogu iskoristiti da doznaju na koga mogu računati ubuduće. Jer, htjeli ne htjeli, čeka ih svojevrsni rebuilding.

Da je Durant ostao u komadu, glavne priče ljeta bile bi odlazak Sefoloshe i preseljenje Perkinsa na klupu, ovako se sve mora promatrati kroz prizmu potencijalno propuštene još jedne prilike i uopće eventualnih posljedica koje takva ozljeda može ostaviti i na igrača i na franšizu, što kratkoročno, što dugoročno (i ne mislim pri tome samo na upitan Durantov učinak, već prije na mogućnost da napusti klub kada za to dođe vrijeme, umoran od ustajalosti i razočaranja). Uglavnom, OKC se umjesto bacanja u pojačavanje jezgre iskušanim veteranima koji bi mogli pomoći udarnom trojcu i tako barem mrvicu smanjiti teret koji nose, opet bacila u nabavku jeftine, svježe krvi kako bi sistem popunili istim profilom igrača zadatka kakve imaju oduvijek. Draftiranjem McGarya očito traže zamjenu za Collisona isto kao što su godinu ranije draftiranjem Robersona tražili zamjenu za Sefoloshu, a u šuterske role Fishera i Butlera uskočit će jednako jednodimenzionalan veteran Morrow.

Oklahoma ima čak 6 igrača na rookie ugovorima, od čega su od minimalno trojice računali dobiti ozbiljne minute i s Durantom u idealnoj formi. U ovim posebnim okolnostima trebat će im doslovno svi (osim McGarya koji jedini ima luksuz polaganog uključivanja u rotaciju). Jasno da u ovakvoj situaciji postoji jednostavno previše varijabli koje mogu utjecati i na plafon momčadi što se tiče borbe za naslov, a kamoli u ovom periodu preživljavanja bez Duranta. Iako je lani odigrao solidno kao starter dok su bili bez Sefoloshe, što ako je Roberson puno slabiji igrač? Da li je Adams stvarno dobar ili je Perkins bio toliko loš da se činio boljim nego što stvarno je? Mogu li od Jonesa koji je fizički na Durantovom tragu dobiti makar i nekakvu ultra-light verziju onoga što KD donosi na oba kraja parketa učinkom?

Obrambeno, ovo vjerojatno ostaje iznadprosječna momčad, ali teško ih je zamisliti kao elitu s toliko novih igrača u rotaciji. Preživjeti odlazak Seofoloshe je jedno, ali istovremeno morati nekoliko mjeseci igrati i bez Durantove dužine, nešto sasvim drugo. A onda je tu i utjecaj Durantove ozljede na rotacije – Brooks neće moći samo tako na parketu držati idealnu obrambenu petorku već će morati puno više nego što preferira koristiti niže petorke. I to ne samo one s Westbrookom i Jacksonom koje su obrambeno poprilično kilave, već i još ofenzivnije s Morrowom ili Lambom na trojci. Što je više ovakvih postava, veće su šanse da OKC poklekne pod baražom trica.

Međutim, morat će preuzeti dodatni rizik ako misle nešto zabiti jer, maknemo li Westbrooka iz jednadžbe, na ovom rosteru nema drugih kreatora iz driblinga osim Jacksona i Lamba. I dok će Russ ionako suludu potrošnju dignuti na još veću razinu, iako ne previše jer jednostavno nema kamo obzirom da je čak i lani usprkos ozljedi u prosjeku trošio više napada od Duranta kada bi bio u igri, prilika će ovo biti za Jacksona da zaradi novi ugovor i možda dokaže da je više od midlevel igrača, odnosno za Lamba da dokaže da je sposoban odraditi rolu strijelca s klupe ako Jackson odšeta na ljeto. Uglavnom, manjak kreacije morat će nadoknaditi šutiranjem više trica, a tu imaju dovoljno opcija za nadati se da taj plan može držati vodu (Morrow bi trebao biti ogroman plus u odnosu na lanjski veteranski dvojac, a posebice Fishera). Jasno, ovakva situacija stavlja i veći naglasak na Brooksa koji će morati igrati s puno više kretanja igrača i lopte kako bi oslobađao prostor za šut sada kada nema dva vrhunska potrošača koja ga mogu kreirati 70% vremena. Iako pokazuje sve veću sklonost eksperimentiranju s postavama i puno brže reagira na matchup probleme, to kako će prilagoditi plan igre u oba smjera za ovu nešto drugačiju momčad dosta će reći o tome kakav je stvarno trener, prosječan ili petokolonaš.

Dok je Ibake i Russa, ova momčad će imati sasvim dovoljno za održati se u playoff trci, a vrati li se Durant tijekom prosinca i bude spreman odmah nositi dobar dio tereta (s tim da je to potpuno optimistična prognoza, nitko nije lud riskirati dugoročno zdravlje radi nekoliko pobjeda manje-više u regularnoj sezoni), ovo je i dalje top 4 momčad na Zapadu. Bude li komplikacija i budu li niže od toga pred start playoffa, opet nije kraj svijeta – obzirom da su na Zapadu ionako ih čeka tri paklene runde ako misle do Finala, svejedno krenuli kao prvi ili osmi u doigravanje.

TOP 10 IOR

Durant 166, Westbrook 106, Ibaka 90, Jackson 41, Morrow 40, Lamb 30, Collison 18, Jones 15, Adams 13, Telfair 8.

PLUS

Dolaskom Adamsa konačno je i simbolično stigao kraj jedne ere. Čak ni Brooks, zakleti pobornik konstatnosti i protivnik naglih promjena (a takav smireni pristup je i nužan na rosteru s ovoliko mladih igrača koje treba razvijati u pobjednike kroz sve ove godine, što nikako nije lako i za što Brooks zaslužuje pohvale kao što i zaslužuje kritike za apsolutni nedostatak vizije i kreativnosti u upravljanju s veteranskom jezgrom) više nije mogao držati glavu u pijesku i Perkins, najgori starter lige zadnje dvije sezone (minimalno) konačno je na klupi u primjerenoj roli back-up centra čije minute će varirati o matchupu određene večeri. Kada i ako budu u punom pogonu, za Thunder neće biti mala stvar što u utakmice, posebice na gostovanjima, neće ulaziti s minusom odmah na startu. A onda je tu i činjenica da na rosteru imaju tri vrhunska igrača koja im u top formi uvijek garantiraju šansu u borbi za naslov, bez obzira koliko kontekst bio nepovoljan. Jasno, za to se treba poklopiti i da svi budu zdravi u pravo vrijeme što zadnjih godina nije bio slučaj, stoga je teško prigovoriti njihovoj logici da jednostavno nisu miljenici sreće (iako se teško oteti dojmu da je fiskalnim oprezom baš i ne izazivaju).

MINUS

Potroše li i treću sezonu za redom bez povratka u Finale, čak će i zen majstori iz Oklahome morati početi pokazivati znakove nervoze. Medeni mjesec je dugo trajao jer se publici željnoj bilo kakvog vrhunskog sportskog proizvoda moglo prodavati ovaj štedljivi smjer kojim idu kao jedini recept, ali sada je već i najzadrtijim fanovima jasno da nije problem u manjku novca koliko u manjku želje da se isti troši. Mislim, umjesto da u sezonu ulaze s potvrđenom skupinom igrača zadatka koji dokazano znaju nadopunjavati njihovu jezgru, oni se nadaju iskoraku nekolicine klinaca kako bi uopće ostali na prijašnjoj razini. Zadržati kvalitetu u oba smjera u kontekstu u kojem godinama nisu bio u stanju povećati marginu pogreške (dapače, dalo bi se govoriti o tome kako je iz sezone u sezonu smanjuju) nikada nije lako, posebice kada ti je najvažniji igrač na štakama. Najgore od svega, čak ni iduće ljeto usprkos brisanju suvišnog Perkinsovog ugovora iz knjiga, neće biti u mogućnosti značajnije se pojačati – čak i da cap bude veći od projiciranih 66 milja (postoji mogućnost da ga liga poveća kako bi ublažila skok do kojega će doći 2016. zbog novog TV ugovora) i stane negdje oko 71 milijun, s već postojećim obvezama, dakle bez uračunatog eventualnog produženja Jacksonu, Oklahoma je na oko 64 milje. Tek 2016. mogli bi biti u situaciji ozbiljnije se pojačati, ali tu se javlja jedan problem – u sličnoj situaciji s gomilom prostora na capu biti će većina NBA momčadi, što će povećati i cijene slobodnim igračima (ako ne razvuku ovu svježu lovu na više godina, to ljeto bi cap mogao skočiti na 85 milja, što znači da nas čeka ljeto najglupljih ugovora u povijesti, a čak i blaža verzija uključuje skok barem do 80 milja). Dobar dio prostora pojesti će Durant s većim maxom koji se ionako određuje obzirom na visinu capa, ali sada se već može govoriti i o nečemu što se do prije nekoliko godina činilo nemogućim – tko im u takvom kontekstu, u kojem će gotovo sve franšize moći ponuditi max, garantira da Durant jednostavno neće izabrati najbolju situaciju za sebe, odnosno za novi lov na naslov? Zato su ove dva sljedeća playoff nastupa ključna – ne dođu li do prstena, stres će biti sve izraženiji iz dana u dan, kao i sve manje pozitivan smjer u kojem se franšiza kotrlja.

281014

Ako se netko sjeća, lani sam bio na roditeljskom dopustu taman nekih prvih mjesec dana sezone pa sam uz gledanje gomile košarke pisao i dnevne osvrte na manje više sva događanja. Ove godine pak nemam ni približne ambicije, ali kako ionako svaki dan odgledam barem jednu tekmu, rekoh – pa zašto ne voditi svojevrsni dnevnik sezone pisanje kojega ti neće oduzeti više od pola sata dnevno? Dakle, samo nabacati hrpu zapažanja (ako ih bude), misli, dojmova (one najzanimljivije, jasno, ipak bi čuvao za power rankingse koji ostaju udarni tjedni post) i uopće rečenica vezanu uz igru i eventualne događaje u ligi kako bi u hodu pratio razvoj situacije.

Prvo krenimo s retoričkim pitanjem – kako ovaj Orlando misli dobiti utakmicu? Ima li veće simbolike u tome da su sezonu otvorili s akcijom koja otvara Vučevića The Russiana na dugoj dvici? Vaughn stvarno nema ideja, koliko god roster bio sakat njegova bilježnica s akcijama i dalje je tanka poput best of kolekcije Aljoše Šerića i Ivana Dečaka (jebote, kad god naletiš na neku emisiju u kojoj se govori o glazbi kod Hrvata garant će na ekranu bit jedna od ove dvije spodobe koje izgledaju kao reklama za second hand shop u Koblenzu i stvarno mi nije jasno zašto im se toliko ulazi u probavni trakt – ovaj prvi u karijeri nije napisao pjesmu koja bi ostala u uhu duže od lopte u rukama JR Smitha, a drugi toliko krade od Nationala, što je samo po sebi totalna besmislica svuda u svijetu osim u Zagrebu, da bi u uređenoj zemlji već bio u zatvoru, ako za ništa drugo onda za nedostatak ikakve originalnosti).

Ipak, posebice je zabavno bilo gledati rookiea Paytona prilikom svakog ulaska u reket (momak je inače lokalna legenda još od srednje). Njegova partija stvarno je dala novo značenje izrazu vatreno krštenje, bilo je sjajno gledati klinca kako samouvjereno dribla ni ne sluteći da ovo nije ništa nalik košarci u Sun Belt konferenciji. U jednoj akciji tako je krenuo na drugi obruč navikao da mu je prednost koju je stako dovoljna, da bi se odjednom pojavio Tyreke Evans i zalijepio mu bananu kao da je u pitanju najlakša stvar na svijetu. Mislim, Tyreke sa svojim stopalima pored navodnog atletskog frika izgledao je kao tata kada na vrijeme spriječi dijete da ubaci daljinski u wc školjku. Uglavnom, idealan podsjetnik koliko život rookiea nije lak – šok koji neiskusni um doživljava u sudaru s novom stvarnošću u kojem odjednom shvaća da nije ništa posebno već tek broj, sigurno je ogroman udarac i svi oni koji ga prežive zaslužuju NBA mirovinu.

A kad smo već kod Evansa, izgleda da mu je startna rola garantirana, a Williams očito ima namjeru stavljati ga u gomilu screen akcije kako bi ga oslobodio na perimetru i dao mu prostora za slash & kick akciju. To nešto govori i o formi u kojoj se nalazi Holiday, ali i u kojoj je fazi Gordonova karijera. Kao i o idejama o tome kako Monty misli raširiti napad s Asikom na parketu – otvarati Davisa kroz flex akcije na vrhu posta kako bi ispaljivao cigle iz okreta baš i ne izgleda kao maksimalno korištenje resursa. Akcija bi Browa trebala usmjeravati prema obruču, ne dalje od njega, a kako će naći taj balans s Asikom bit će zanimljivo gledati. Napadački uopće nisu impresionirali – s Andersonom je to naravno puno bolje jer onda i Brow može raditi ono u čemu je najbolji, zabijati u reketu zicere i otpatke, ali Monty je i lani muku mučio kako posložiti minute kad su svi bili u komadu. Kao plus ipak spomenimo Asika defanzivno, čovjek je samo svojim prisustvom u sredini olakšao život svima u obrani, a posebice Davisu koji sada ima prostora letjeti uokolo i sijati paniku kao bloker iz pozadine, ali i kao presing igrač – kada takav kondor zatvara linije dodavanja, ovi infantilni napadi kao što je ovaj Magicov osuđeni su na bolnu i polaganu smrt.

Lakersi su bolni za gledati, a posebno u kombinaciji s Dwightom čija emotivna nezrelost je fascinantna – od cigli sa slobodnih do koškanja s Kobeom (koji je jedva dočekao priliku da na nekome iskali frustracije), taj čovjek je jedno ogromno dijete kojem treba pošteni psiholog puno više od ikakvog sistema. Uz to što smo imali prilike vidjeti kako McHale ozbiljno misli gurati kroz sezonu s Terryem i rookiem Blackom kao zakrpama za probleme na perimetru i pod košem (neshvatljivo je dati minute klincu i otpustiti veterana poput Adriena u kontekstu borbe za playoff), a i podsjetiti se kakvom Harden lakoćom može zabiti, najvažnije što možemo ponijeti iz ovog susreta je saznaje o besmislu ovakvih rostera kakav su skrpali Lakersi. Mislim, sada su na parketu barem mogli imati klince pred kojima je budućnost (što je nešto za što se npr. jedan Orlando uvijek može uhvatiti kao slamku spasa), umjesto što troše minute na olupine poput kralja praznih brojki Boozera ili Pricea (ozljeda Randlea, zbog koje će vjerojatno propustiti cijelu sezonu, vrhunska je ironija u njihovom slučaju). Uostalom, kada postaviš razvoj igrača kao cilj, onda se i ne živciraš toliko kao što će se živcirati Kobe i Scott u pokušajima da pobjeđuju na silu. Jebiga, tako je to kada u franšizi nemaš jasno vodstvo, već ti smjer diktira igrač koji sigurno ne vodi računa o onome što je najbolje za klub dugoročno.

I za kraj još nekolik rečenica o derbiju, onom klasičnom NBA sudaru dviju odličnih momčadi koji gotovo nikada ne ponudi lošu košarku. Zabavna utakmica u kojoj su Spursi, vidno ležerni i rijetko u višoj brzini, nalazili načina zabiti ili zaustaviti Mavse svaki put kad je trebalo. Dallas je imao momenata, ali ne i konstatnost, međutim već sada se dalo vidjeti da će biti zeznuti u napadu. Carlisle je posegnuo za niskom postavom s tri combo beka (uz startni dvojac tu je bio i Harris) i Parsonsom uz Chandlera već polovinom prve četvrtine, koristio je Jeffersona skoro više nego Crowdera i Aminua zajedno potvrdivši tako da više od svega voli veterane koji znaju svoju rolu i da neće davati prednost nikome reda radi samo zato što je potencijalno bolji obrambeni igrač, a Harris je pokazao da će biti itekako bitan ove sezone – s njim na parketu ovo je druga momčad, čovjek je jednostavno bolji kreator i strijelac iz driblinga od Nelsona, a to onda dodatno otvara prostor Ellisu i Dirku. Obrambeno pak ostaju slične rupe kao lani, Chandler je prečesto bio sam kao zadnji čovjek obrane i prelako je kupio osobne. Opet, odigrao je otprilike planiranu minutažu, slično kao i Dirk – Carlisle će sigurno tempirati rotacije kako bi imao ovu dvojicu relativno svježu u završnicama jer se oko njihova učinka ionako vrti njihov plafon. Kod domaćina samo treba istaknuti sjajnu Popovichevu bradu, moram Starom pokazat neku tekmu Spursa prije nego je obrije jer je uvijek ponosan kada se on i Pop poklope izgledom.

PROTO POWER RANKINGS

Ne znam za vas, ali meni kao da se odjednom sve u životu posložilo na svoje mjesto. Da, definitivno sam najgora vrsta ovisnika i kažem to bez ikakve zajebancije – samo pogled na NBA parket bio je dovoljan da se nađem u stanju testosteronskog zena i da se jutros osjećam kao kombinacija Rentona i Tarzana. Prava zabava je krenula (jasno, koliko zabavno može biti gledati ekipe poput Magica i Lakersa s kojima sam započeo dan – Mavse i Spurse sam ostavio za poslijepodne, a o biserima iz ove dvije slabije tekme u zasebnom postu kasnije tijekom dana), tako da ćemo prekinuti malo ove najave koje su se već opasno odužile (znao sam da je trebalo pisati diviziju po diviziju uz puno manje detalja, ali ne mogu si pomoći, uživam u seciranju lige do te mjere da me boli briga što će, dok završim najavu, neke ekipe već i matematički ispasti iz playoff trke) kako bi se posvetili najnovijim projekcijama, ujedno i finalnima što se tiče IOR sistema.

Svi rosteri su finalizirani, 450 uloga je podijeljeno (točnije, 447), imamo i hrpu ozljeda koje treba dodati u kombinacije, a i neke nove informacije o tome kako treneri misle koristiti rotacije, pa je samim time i ovo fiktivno dodijeljivanje minuta i potrošnje kako bi se odredio budući učinak barem mrvicu realnije (naravno, ne i puno smislenije iako je sve smislenije od tvrdnji baziranih na nečijem “osjećaju” ili, još gore, odgledanoj utakmici predsezone).

Također, za razliku od prvih projekcija gdje smo momčadima score dodijeljivali po učinku, sada smo ga prilagodili stvarnom broju utakmica (zbroj poraza i pobjeda mora biti 2460), tako da sam nekim momčadima skidao pobjede, a drugima dodavao poraze, kako bi dobili točniju sliku. Ono što je vidljivo na prvu je izjednačenost u sredini. Iako statistički tako počinje svaka sezona, ova je još za nijansu neizvjesnija tako da će svaka ozljeda i svaki krivi potez imati dodatnu težinu ako ste momčad koja se bori za playoff.

01. SPURS 59-23

Leonardovi problemi su već ranije uzeti u obzir, kao i Millsov dugotrajan oporavak, ali Splitterove komplikacije s listom zaslužuju možda i najveću pažnju dugoročno.

02. CLIPPERS 56-26

Farmar i Davis su i ranije bili na skromnim projekcijama pa njihovi problemi s ozljedama ne čude, tako da je Barnesova smanjena rola (i učinak) najveća promjena.

03. CAVS 54-28

Kod Cavsa sam dirao u projekciju čak i manje nego kod gornje dvije momčadi, odavno je bilo jasno koja će imena završiti na finalnom rosteru, a i Haywoodovi problemi sa stopalom su potpuno očekivani, tek je nešto malo manje LeBrona po utakmicama i nešto malo manje Lovea po učinku. Također, izgubili su i nešto produkcije bazirano na laganom rasporedu te je ovaj score puno bliži koš-razlici od prvotnog.

04. THUNDER 52-30

Ozljeda Duranta skinula je 5 pobjeda dobrano uzdrmavši napad. Nisam pretjerivao s podjelom posjeda uokolo, Durantovi su uglavnom završili kod igrača koji će uskakati umjesto njega tako da nisam uračunao potencijalnu opasnost da Westbrook i Ibaka zbog veće potrošnje ostvare drastično slabije postotke šuta. Jasno, to bi dodatno utjecalo na score, što nikako nije dobro u situaciji u kojoj dosta konkurenata, a prije svih Warriorsi, prijete iskorakom. Također, nije dobra vijest što su ostali i bez Morrowa – iako sam ga u startu stavio na prilično skroman broj utakmica, teško je odrediti koliko će sada više nedostajati u kontekstu u kojem nema ni Duranta. A da ne govorimo koliko će njegov očekivani učinak biti slabiji obzirom da će mu nakon povratka trebati vremena da uhvati noge i izbori mjesto u rotaciji. Spomenimo kao sezonu načeti počinju i Lamb i Jackson i jasno je u kakvoj se situaciji na startu nalazi Brooks koji ima problema pronaći idealnu rotaciju i kada ima izbora. U svakom slučaju, godina za Thunder nije krenula u dobrom ritmu, u ovakvoj konkurenciji gdje je svaka pobjeda bitna za playoff poziciju, sve ovo što se događa sada može otežati život kasnije tijekom godine.

05. BULLS 51-31

Malo prilagodbe oko minuta i utakmica za Noaha i Butlera, malo rezanja scora na osnovu laganijeg rasporeda i evo ih u nešto skromnijem izdanju.

06. WARRIORS 50-32

Ozljede su već aktualne (Livingston i Rush prije svih, a i Bogut i Lee već su osjetili prve probleme), ali sve je to u njihovom slučaju očekivano. Puno važnije je ionako da su tu u vrhu kako god okrenuli – trenutna koš-razlika nije velika pa je i score ovako nekako konzervativan, ali je šesta u ligi što je dovoljno za koristiti slabosti ostalih i rasti. Znamo kao činjenicu da svake sezone ima barem 7-8 momčadi koje se vrte 55 pobjeda. Warriorsi bi definitivno mogli postati jedna od njih, posebice uz situaciju u Oklahomi.

07. MAVERICKS 49-33

Sve po starom, u što se i simbolički uklapa i želja da vrate svježe otpuštenog Bareu.

08. RAPTORS 47-35

Lowry nije u idealnom stanju, ali i dalje su izdvojeni kao treća momčad konferencije.

09. BLAZERS 47-35

Kod njih sve štima i izgleda da nas čeka još jedan klasični vrhunski ulazak u sezonu Blazersa koji se u ova prva dva mjeseca redovno čine kao izazivač.

10. ROCKETS 47-35

Zanimljiv pristup slaganju rostera odricanjem od Adriena i Smitha. Sada ostaje samo čekati sljedeći Moreyev trade.

11. GRIZZLIES 46-36

Zaokružuju ovu suludu situaciju na Zapadu u kojoj svih 8 top momčadi možete postavljati i preslagivati kako želite.

12. HEAT 45-37

Recimo samo da ima puuuuno Shannona Browna. Wadeu utakmice nisam dirao u odnosu na prvu projekciju, ali jesam učinak McBobu.

13. HAWKS 44-38

Horford je već bio na skromnom broju utakmica, tako da većih potresa nema. Po sistemu ovo je sigurna playoff momčad na Istoku.

14. WIZARDS 43-39

Bealova ozljeda nije ni najmanje utjecala na prognozu jer mu je već uračunata gomila propuštenih utakmica. Ista stvar i s Humphriesom, tako da se nisu makli s mjesta. Ono što sam im uzeo zbog rasporeda vratio sam im na račun boljeg obrambenog scorea koji je rezultat određenih promjena minutaže (napad pak ostaje jednako kilav kao i u prvoj projekciji).

15. SUNS 42-40

Malo je naglašeniji obrambeni pad, ali koš-razlika ih i dalje smatra devetom ekipom Zapada.

16. KNICKS 42-40

Dodao sam gomilu minuta za Acya, još više Smitha, dakle puno manje stretch postava s Melom, ali napad i dalje nikako da ispadne iz top 10. Razina talenta je očito dovoljna za ostati konkurentan, a obrana se čak i mrvicu poboljšala tako da više nije najgora već druga najgora. Jeeee. Dakle, po sistemu su i dalje playoff momčad, međutim u to ne vjerujem dok ih ne vidim u ozbiljnoj akciji.

17. HORNETS 42-40

Uskočili su na mala vrata u playoff, nakon nove podjele minuta napad je izgledao nešto bolje, obrana nešto lošije, ali manje-više ostaju u istim gabaritima.

18. PISTONS 41-41

Osobno ih vidim u playoffu i prije Knicksa i prije Hornetsa, ali ozljeda Meeksa je skinula nešto postotaka u napadu, a zbog toga jer sam uključio u projekciju i puno više Josha Smitha na trojci (jasno, to neće biti dominantna postava, ali će je ipak biti puno više nego sam se nadao) te Joela Anthonya u rotaciju, pad je popriličan.

19. NUGGETS 41-41

Slično im se piše kao i Sunsima, konkurencija je predobra da bi s jedva pozitivnom koš-razlikom mogli računati na više od osrednjosti.

20. PELICANS 38-44

Više minuta za Asika i Evansa dodatno ih je približilo Sunsima i Nuggetsima u skupinu prvih do.

21. NETS 37-45

Ozljeda Lopeza odavno je uračunata u projekciju (dapače, ostaje i dovoljno mjesta za puno veće pauze) tako da Netsi ni nisu smatrani ozbiljnom playoff konkurencijom. Tako je i ostalo.

22. PACERS 33-49

S njima počinje zona šrota, nakon svih prilagodbi napad je totalno potonuo, a i obrana je nešto slabija. Uostalom, kao da treba što dodati na činjenicu da, uz već opjevane gubitke, u sezonu startaju bez Hilla i Watsona na duže vrijeme, kao i da je West out minimalno tjedan dana. Nastavi li sve ovaj trend, ovo bi se moglo pokazati i kao poprilično pozitivna projekcija.

23. WOLVES 33-49

Sistem voli njihove veterane, ali ovo je momčad koja bi mogla odlučiti ići ispod 30 (dodajmo i Pacerse u tu skupinu) i tako ubaciti u bazen bonus utakmice koje će dijeliti ovi s vrha. Drugim riječima, onaj tko izgubi od njih u prvom dijelu sezone grist će se do kraja.

24. KINGS 32-50

Sve su dalje od ozbiljnog iskoraka, ali barem su i dalje iznad 30. Očekujte trade u stilu lanjskoga za Gaya u slično doba sezone.

25. JAZZ 32-50

Napravili su zanimljiv posao na kraju predsezone, dodali su iskoristive igrače za na bok u Inglesu i Hamiltonu od kojih će Snyder sigurno izvući poneku dodatnu tricu (plus, dodali su pajdu s kojim Exum može na rundu Fostera poslije tekme), ali, jasno to im život ne čini ništa lakšim. Osobno sam presretan što su i dalje iznad 30 (mogu oni i puno bolje, čak i na ovakvom Zapadu), ali ne treba isključiti ni mogućnost tradeova, kao ni borbu za još bolju poziciju u lutriji. Isto kao što svake godine 6-7 momčadi sakupi 55 ili više pobjeda, tako ih 6-7 završi ispod 30, a Jazz je dio te klike, htjeli ne htjeli.

26. BUCKS 29-53

U predsezoni se nije znalo tko pije, a tko plaća, tako da je pogađati rotacije i raspodjelu minuta ove momčadi besmislen posao. Jedino što znamo je da će Parker opravdati dobru projekciju.

27. MAGIC 28-54

Ozljeda Oladipa možda je najveći udarac predsezone nakon Durantove, a na Fryeve probleme smo računali (iako bi ovi mogli biti ozbiljniji nego što se itko nadao). Minus je i previše Paytona i još više Gordona Bena – kako ova momčad misli zabijati nemam pojma, tako da možemo očekivati kako će i oni dati poneku pobjedu u zajednički bazen.

28. CELTICS 26-56

Nije se mijenjalo puno toga, ostat će u ovim okvirima dok ne odrade poneki trade.

29. LAKERS 26-56

Nasha sam ionako projicirao na pola sezone, a i bez nekog učinka, tako da njegov gubitak ne znači previše. Problem ove momčadi je očajan roster, s time idu i očajni rezultati (ozljeda Randlea u prvoj utakmici sezone tome definitivno ne pomaže).

30. SIXERS 18-64

A kad smo već kod očajnih rostera, novi gubitak Richardsona (koji je vjerojatno gotov s košarkom) popriličan je udarac za momčad bez NBA igrača. Možda i izvuku nešto iz svih ovih nepoznanica, ali bojim se da je i ovih 18 još uvijek preoptimistično.

HEAT

NAPAD: 107.9 (12.)

OBRANA: 105.9 (10.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.0

RASPORED: 27.

SCORE: 48-34

THAT WAS THEN

LeBron i društvo krenuli su po treći naslov za redom u nešto drugačijim okolnostima. Prvo su amnestirali pouzdanog Millera kako bi uštedjeli na porezu (pokazat će se to kasnije crnim oblakom koji se zadržao u svlačionici tijekom cijele sezone), zatim su odlučili odmarati Wadea u back to back utakmicama (iako to nije previše pomoglo da se izbjegnu ozljede te je Dwyane propustio čak 16 utakmica više nego godinu prije), a onda su usput ostali bez produkcije Haslema i Battiera koji su, već načeti zubom vremena, postali uglavnom beskorisni. Praktički, spremali su se odigrati sezonu bez 4 od 9 najvažnijih igrača iz prethodne godine, a bez da su našli adekvatne zamjene – pokušaji da ožive karijere Beasleya i Odena završili su onako kako je i priličilo, još jednim velikim ništa.

Uglavnom, u ovakvom kontekstu nešto slabiju all-round košarku igrali su i James i Bosh, prvi zbog doziranja energije u obrani kako bi imao dovoljno za nositi momčad iz večeri u večeri u napadu, a drugi zbog dodatne prilagodbe Spoelstrinom sistemu koji ga je u ovoj sezoni dodatno izvukao izvan reketa, praktički ga pretvorivši u stretch igrača kako bi nadoknadio manjak šutera u rotaciji. Heat je tako ostvario čak 12 pobjeda manje u odnosu na godinu prije, što je bio prvi znak da ovaj eksperiment dolazi kraju. Da je bilo vrijeme za fazu dva, potvrdila je i obrana koja je potonula u prosječnost, kao i napad koji je počeo zaostajati za onim naj-elitnijima. Defanzivno se Miami od prvog dana okupljanja trojke mučio u pokušajima da agresivnim pritiskom na loptu i zonskim presingom na perimetru sakrije manjak centimetara u sredini, a kako je nestajalo snage i uopće korisnih tijela, otvaralo se sve više rupa.

I dok su održali vrhunsku razinu u presingu i tranziciji, više jednostavno nisu stizali na vrijeme rotirati se u svim smjerovima. Najbolje se to vidjelu u branjenju korner trice – Heat ih je stilom igre uvijek dopuštao previše, ali su agresivnim zatvaranjima stizali držati postotke pod kontrolom, dapače, bili su jedni od najuspješnijih u tom segmentu. Lani su pak jednostavno potonuli, i dalje su ih dopuštali previše, ali ovaj put nije bilo brzih rotacija koje bi naštetile postotcima i protivnici su uglavnom šutirali potpuno otvoreni. U napadu je LeBron šuterski igrao maestralno, kao uostalom i cijela momčad (točnije, onaj njen dio na koji se moglo računati), ali ni to nije bilo dovoljno – gubili su previše lopti i nisu to mogli nadoknaditi skokom u napadu (samo Lakersi su uopće imali gori skok od njih u cijeloj ligi, tako niska momčad se jednostavno ne može sakriti), a uz sve to nisu imali ni dovoljno elitnih šutera za tri kao godinu ranije (od elitne tricaške momčadi potonuli su u prosjek, samo Allen i James su ostali na razini, Bosh je pokušao dati ono potrebno, ali bez Millera i s upola slabijim učinkom Battiera, ali i Chalmersa, jednostavno se nije moglo bolje).

Uglavnom, ovako izmrcvarena momčad prošla je Istokom bez puno muke zbog nikada slabije konkurencije (imali su sreću protiv Pacersa što im je protivnik bio na izdisaju, kao i što je Spoelstra guranjem u petorku Rasharda Lewisa dobio dovoljno prostora u napadu za lakše disanje), ali protiv Spursa nisu imali nikakve šanse – Popovich je lakoćom razotkrio sve njihove mane suprostavivši dobro održavani stroj sklepanom. Skrpana obrana ne donosi naslove, to je dobro poznato pravilo, a poslije takvog suočavanja sa stvarnošću Rileyu nije ostalo ništa drugo nego da krene u drugu fazu projekta.

THIS IS NOW

Sve je počelo izlascima na tržnicu velike trojke, ali i neočekivanim obratom koji je donio LeBronov povratak u Cleveland. Od ovakvog šoka Riley se pokušao oporaviti razbijanjem banke na Boshu i gospodskim dogovorom s Wadeom, a u prostor nastao LeBronovim odlaskom ubacio je ranije zakaparene McRobertsa i Grangera (koji, začudo, nisu bili dovoljna garancija Jamesu da ova momčad može opet po naslov) te Denga. Granger je u ovoj priči nebitan, ali Deng i McRoberts automatski upadaju u idealnu petorku. Sad, nije to baš bajna zamjena za Jamesa, ali kratkoročno svakako Heat ostavlja u playoff kombinacijama. Dugoročno ova momčad ionako nema budućnost, a ovaj Boshev ugovor vrlo lako bi mogao postati muka već dogodine bez obzira na pumpanje capa. Međutim, oni su ovo slagali za danas, ne za sutra, kako bi preboljeli razvod i kako bi svim onim kupcima sezonskih karata ipak ponudili konkurentnu momčad umjesto brutalnog rebuildinga.

I dalje ovo nije roster koji ima centimetara na bacanje, ali dvojac Bosh-McRoberts može dobro zatvoriti reket. Za očekivati je da Spoelstra odustane od agresivnog zonskog presinga i udvajanja na perimetru sada kada nema LeBrona da uskače u sredinu, a posebice od onih visokih izlazaka na pick & rollu te da čuva energiju visokima igrajući konzervativniju obranu. McBob je nešto krupniji i on bi trebao biti zadužen za petice, a Bosh bi se mogao vratiti na prirodnu poziciju, iako će u obrani vjerojatno i jedan i drugi bez problema preuzimati zaduženja i igrače – imaju i dužinu i pokretljivost. Solidna je ovo osnova pod košem, a ni bok s Dengom i Wadeom nije loš. Da vrati samo dio prijašnje forme, Deng će biti plus u odnosu na većinu LeBronovih partija prošle godine (jasno, od Denga će se manje i tražiti ako odustanu od presinga), a Wade je, ako ništa drugo, još uvijek opasnost po loptu i linije dodavanja.

Dodajmo još Spoelstrinu sposobnost prilagodbe i realno je očekivati da će obrana biti minimalno prosječna i ne znatno lošija od lanjske, ako uopće. Napad predstavlja puno veći izazov i iako teoretski ne bi trebao biti grozan, tko zna koliko će im trebati da na toj strani parketa pronađu identitet sada kada su ostali bez dominante opcije. S dva visoka koje se mogu izvući na perimetar, ali koji se isto tako ugodno osjećaju kao kreatori s lakta, Spoelstra će imati dovoljno prostora da oslobađa Wadea i Denga bez lopte i namješta im ugodne 1 na 1 situacije u blizini obruča. Također, nema sumnje kako će 2 na 2 akcija Wadea i Bosha biti temelj napada. I jedan i drugi znaju finiširati na obruču, a s Boshom kao poperom i McBobom već izvučenom na perimetar, reket bi trebao biti dovoljno otvoren da i ova istrošena Wadeova verzija ima dovoljno čistih situacija u sredini. Osim toga, sada kada nema Jamesa možemo očekivati i nešto klasičnije NBA akcije, poput izolacija za Bosha i Wadea u postu – obojica su kvalitetni post-up realizatori, a posebice Wade ima osjećaj kako biti triple threat iz tih situacija.

U principu, sve je ovo više nego solidno i više nego dovoljno za osigurati si mjesto u playoffu, ali razlog zbog kojega će Heat dobar dio sezone provesti pod stresom je kontekstualan – velike mogućnosti problema s ozljedama i tanka klupa. Spoelstra je izgleda već sada odredio Chalmersa kao rezervu, ne zbog toga što je Cole naročito dobar košarkaš, dapače Chalmers je i dalje za dvije klase bolji, već zato što mu treba kreator na parketu kada nema Wadea ili Bosha. Cole je ionako više spot-up igrač koji može funkcionirati uz dva takva potrošača, odnosno tri ako računamo da će i Deng imati puno veću rolu u napadu. Chalmers, iako je prošle sezone odigrao ispod svoje razine od početka do kraja, ima solidne combo-kvalitete i dovoljno je dobar dribler da drži sporedne obrane na petama. Međutim, jasno je i iz ovoga da klupa neće igrati bitnu ulogu – Birdman je uvijek solidan u roli podizača energije i s Chalmersom će predstavljati svojevrsnu ultra-ligth kopiju onoga što će u udarnoj petorci predstavljati Wade i Bosh, ali Birdman je čovjek za 15 do 18 minuta u ovoj fazi karijere i to samo ako je relativno zdrav.

Riley je dao Haslemu room iznimku kao nagradu za vjernost i spremnost na suradnju, ali Udonis također više nije igrač za rolu veću od desetak minuta s klupe. Međutim, za njega barem znamo što je i koliko je beskoristan u široj slici, a tako nešto je nemoguće reći za Grangera. Uspije li Danny oživjeti barem kao spot-up šuter i dati im nekih 20 minuta s klupe to će biti sjajno, ali obzirom na ono što smo gledali lani, Granger je bliži Haslemovoj razini nego Chalmersu ili Andersenu. Eventualna Wadeova zamjena, dakle na poziciji na kojoj je za očekivati da će im trebati netko sposoban startati minimalno 15-ak utakmica, nigdje se ne nazire – Shannon Brown je potrošeniji od Grangera i već dvije godine nije niti na razini za sjediti na klupi (angažman njega i twennera Williamsa koji bi trebao dati još jednu stretch opciju na četvorci kao da šalje poruku kako Riley uopće nije pratio što se događa s talentom u ligi zadnjih nekoliko sezona), tako da će Spoelstra vjerojatno morati gurnuti u vatru rookieje Ennisa i Dawkinsa čisto da nekako popuni minute na bokovima. LeBronov miljenik Napier pokazao je i u predsezoni probleme sa selekcijom šuta, ali barem je živo tijelo i mogao bi vidjeti akciju u combo kombinacijama s Chalmersom i Coleom koje će Spo sigurno biti prisiljen testirati.

Uglavnom, ovdje sve doslovno ovisi o tome koliko će zdravlje služiti startere. S Wadeom barem na 70 utakmica (ove godine ga sigurno neće odmarati u back-to-back situacijama), s Birdmanom dovoljno zdravim da se može kretati te spremnima Dengom (leđa su u penzionerskom stanju i to nikada nije dobro) i McRobertsom (ne zaboravimo da je čovjek prošle sezone prvi put u karijeri odigrao više od 2000 minuta, a ovdje je već propustio trening kamp i priliku da se bolje uigra s novim suigračima), Heat će imati veteransku družinu koja zna kako se pobjeđuje i kako se gura kroz NBA sezonu. Problemi će pak nastati ako svo to znanje ne budu u stanju prezentirati zbog boravka na tribinama.

TOP 10 IOR

Wade 98, Bosh 81, Deng 63, Chalmers 47, Andersen 45, McRoberts 40, Granger 35, Williams 12, Cole 6, Napier -6.

PLUS

Kada imaš dva all-star igrača, uglavnom nemaš brige prema naprijed – čak i da vrte samo niz pick & roll akcija tijekom cijele večeri, Bosh i Wade naći će načina zabiti. Naravno, neće to biti super-efikasno, ali kotrljat će se. Dobrim dijelom za to će biti zaslužna činjenica da su na Istoku – iako imaju relativno tešku diviziju, ukupno gledajući oko njih je gomila momčadi sa sličnim problemima u potrazi za identitetom koje se može eksploatirati. Srce prvaka, veteranska lucidnost, kvalitetna obrambena egzekucija i jezgra koja je uglavnom u košarkaškoj nirvani, dakle u fazi kada je košarkaško umijeće na vrhuncu ili u najgorem slučaju na zalazu, u takvoj konkurenciji može profitirati. Jasno, ako taj zalazak potraje u većini individualnih slučajeva barem još ovu godinu.

MINUS

Svima su jasni potencijalni problemi koji se vežu uz ovakvu skupinu veterana sklonih ozljedama i koji uz to nemaju dubinu na rosteru kao zaštitnu mrežu. Međutim, uz sve to Heat ima i jedan manje opipljiv, ali košarkaški puno izraženiji problem – ova momčad uopće nije slagana s namjerom, odnosno da odgovara određenom stilu igre ili košarkaškoj filozofiji. Na rosteru je premalo šutera da rašire reket za Bosha i Wadea u 2 na 2 akciji (oduzmi Jamesa i Allena i sve je jasno, McBob i Deng ipak nisu igrači za koje po defaultu znaš da će zabiti preko 100 trica po sezoni), a sa slabijim presingom i bez skoka u napadu, pitanje je kako će nadoknaditi eventualno slabije realizatorske postotke. Do sada je roster bio jednako disfunkcionalan, ali imali su Jamesa, ljudsku zakrpu, kojom su mogli maskirati sve slabosti. Bez takve igračke, teško je očekivati da Spo može ovaj napad dignuti dalje od prosječnosti (ako i to).

WARRIORS

NAPAD: 107.9 (12.)

OBRANA: 104.7 (6.)

KOŠ-RAZLIKA: +3.2

RASPORED: 12.

SCORE: 50-32

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije nošeni Curryevom eksplozijom ne samo ušli u playoff nakon šest sezona suše (i tako označili i simbolični kraj rebuildinga), već i odmah dogurali do druge runde preko Denvera koji nije imao rješenja za njihove snajpere, od Warriorsa se prošle godine očekivao novi korak naprijed i potvrda kvalitete. I u toj misiji su više nego uspjeli – ostvarili su 50+ pobjeda prvi put nakon 1994. i uz to se nametnuli kao jedna od žilavijih momčadi s četvrtom obranom u ligi. Ironija situacije je bila u tome da su usprkos uspjehu bili svojevrsno razočaranje zbog te specifične situacije u kojoj su se našli – svi su od njih očekivali da obzirom na talent imaju vrhunski napad i prosječnu obranu, a oni su se realizirali upravo suprotno. I iako je rezultat usprkos tome bio odličan, ta iznevjerana očekivanja stajala su im iznad glave cijelu sezonu.

Čovjek koji je pobrkao identitet ove momčadi bio je svećenik-komentator Mark Jackson. On je od prvog dana usadio momčad ratnički, sami protiv svih mentalitet, koji je prošle sezone došao do vrhunca. Sezonu ranije započeta izgradnja obrambenog sistema kulminirala je s puno zdravijim Bogutom koji je odigrao za njega solidnih 67 utakmica, ali i s dodatkom Iguodale. Iako su ostali bez Malonea koji je otišao za glavnog trenera u Kingse, Warriorsi su i dalje plan gradili oko zaštite reketa i kontrole skoka, a s godinom iskustva u sistemu i boljim izborom igrača (uz Boguta i Iggya u puno većoj roli nametnuo se i žilavi Green) došlo je do logičnog iskoraka – s uigranijim rotacijama manje su faulirali, a zbog poboljšane baze talenta stizali su braniti i perimetar i puno više napadati loptu nego što je bio slučaj sezonu ranije.

S Bogutom iza leđa veći dio večeri puno je lakše bilo posvetiti se čovjeku ispred sebe, a upravo tu se krio najveći sistemski plus. U principu, čak se i ne radi o sistemu koliko o koncentriranosti i borbenosti obzirom da su Warriorsi bili elita u zatvaranju šuteva protivnika – na ruci su češće od njih bili samo Bullsi, Pacersi i Spursi. Ne samo da su primili uvjerljivo najmanje poena na obruču u ligi, Warriorsi su bili iznadprosječni u branjenju svih šuteva sa svih pozicija. Problem s gledanjem izazvanih šuteva je u tome što dosta momčadi ciljano navodi protivnike na duge dvice i onda ih često i ne brane striktnim izlascima, dok su Warriorsi letili na sve strane uopće ne birajući kojeg igrača u kojoj poziciji zatvaraju – poanta je bila samo zatvoriti šut. Tu je jednostavno nemoguće zanemariti Jacksonov utjecaj, čovjek možda nema pojma o taktici, ali bez ikakve sumnje je dokazao kako može motivirati momčad da svaku večer daje sve od sebe u defanzivi.

Uz ovakav pristup lako je imati uspješan sistem (a Warriorsi su se kao i većina lige držali klasike, dakle nije tu bilo ničega posebnog u taktici – gomilanje igrača na strani s loptom, zona na strani bez lopte). Osim odličnih rotacija iz reketa prema perimetru, Warriorsi su imali taj luksuz da s Bogutom parkiranim u reketu više pažnje posvete perimetru, a dodatkom elitnog stopera poput Iggya stvari su se dodatno posložile tako da je i Thompson postao jedan od najboljih drugih braniča na boku. S njima dvojicom zabavljenima s dvije udarne protivničke opcije (i obojicom sposobnima čuvati sve tipove vanjskih igrača), Curryu je ostajalo čuvati tek treću, a to je obično bio nekakav spot-up specijalist. Samim time imao je više mogućnosti posvetiti se kockanju napadanjem na linije dodavanja, a kako nije sitan i ne bježi od kontakta, uglavnom nije dolazio u probleme s višim igračima od sebe kakve obično u tim situacijama imaju niži NBA playevi.

Koliko god Jackson stajao iza ove odlične obrane, toliko je bio odgovoran i za kilavi napad. Warriorsi su pucali i pogodili gomilu trica, ali prosječni ofenzivni učinak za momčad s pet all-round napadača koji imaju i šut i asist i IQ su stvarno minimum. Recimo, većina tih trica uopće nisu bile asistirane već čisto rezultat Curryeve briljante sposobnosti preciznog skok-šuta iz driblinga s bilo koje pozicije na parketu. I dok se to još i može pravdati njegovim talentom u kreaciji i realizaciji, teško je shvatiti da su Warriorsi bili momčad s najmanje dodavanja po utakmici u cijeloj ligi. Dobri su bili u tranziciji, kad su vrtili akcije uvijek su nalazili nekoga na cutu ili šutu jer jednostavno imaju igrače koji znaju podvaliti pravu loptu, ali problem je bio što su umjesto akcija uglavnom igrali na izolacije i post-upove. To je još jedan odraz Jacksona koji je i kao igrač bio zaostatak iz ’80-ih, playmaker koji je uglavnom igrao iz post-upa, a to njegovo vjerovanje da uvijek treba napadati mismatch 1 na 1, Warriorsima je oduzelo dobar dio potencijalne učinkovitosti. Umjesto da trče bez lopte, asistiraju i zabijaju, oni su spuštali lopte u post ili na perimetar kome god i onda se micali u stranu i gledali. Bez kruženja lopte, bez kretanja igrača, s gomilom 1 na 1 akcije – bolje od prosjeka se nije moglo.

Uglavnom, Jackson je imao Ferrari, a vozio ga je kao da ima Zastavu 101. Taj estetski raskorak na kraju će se pamtiti više od rezultata i odlične serije protiv Clippersa koju su i bez Boguta razvukli na sedam utakmica.

THIS IS NOW

Iako je franšizu vodio do najvećih uspjeha još od početka ’90-ih i legendarnih Run TMC, Mark Jackson je dobio nogu. Dijelom valjda i zbog pritisaka na račun igre, a dijelom i zbog spaljenih mostova u franšizi s doslovce svima osim igračima. Sada na scenu stupa Steve Kerr, još jedan bivši TV komentator koji je sušta suprotnost Jacksonu. Ne samo zato što je dobar s gazdom te ima iskustva u vođenju franšize kao bivši GM Sunsa, već i kao karakter – dok arogantni Jackson ostavlja dojam čovjeka koji bi vam uzvratio istom mjerom da mu kažete da priča gluposti, Kerr izgleda kao netko tko bi vas zagrlio i odveo na večeru i onda vam nastavio pričati te gluposti sa smiješkom. To je vidljivo već i po prvom potezu – dok je Jackson u svakom asistentu vidio potencijalnu prijetnju, Kerr je odmah angažirao provjerena NBA imena da odrađuju taktički dio posla.

Pravi trener ove momčadi tako će biti Alvin Gentry s kojim je Kerr surađivao u Phoenixu i koji će se pobrinuti da uz još bržu igru Warriorsi instaliraju i dobru dozu slash & kick napada kakve su igrali Sunsi, s puno više kruženja lopte i puno više ulaza u sredinu. Također, trica sigurno ostaje najvažniji dio njihovog napada, ali s više povratnih lopti mogla bi postati još ubojitija. Uglavnom, nakon što je lani pomogao Riversu da posloži sjajni napad Clippersa smanjivši pick & roll i uključivši puno više u akciju Griffina i Redicka, nešto slično bi trebao ponoviti i ove godine. S Thompsonom kao idealnim catch & shoot mamcem za pokretni napad i Leem i Bogutom kao kvalitetnim asistentima s laktova (idealna oružja za vrtiti akcije iz posta ako Kerr poželi uključiti i trokut u plan igre), mogu planirati što god žele, a također nije ni slučajno da su upravo Kerr i Gentry izabrani da njeguju Currya obzirom na iskustvo s Nashom. Sve bolji kao playmaker i dribler, a posebice kao realizator u sredini, Curry može samo profitirati od napada koji će mu dodatno otvarati sredinu.

U obrani će pak glavnu riječ voditi Ron Adams čija stručnost u slaganju vrhunskih obrana neće dozvoliti da Warriorsi previše potonu učinkom. S još većim naglaskom na branjenje perimetra i s puno više zonskog pokrivanja, presinga i udvajanja, dakle s naglaskom na akciju koja će protivnike tjerati na duge dvice, a ne isključivo reakciju koja od igrača traži stalnu aktivnost, defanziva Warriorsa i dalje bi trebala ostati iznadprosječna. Uostalom, dodatak solidnog Livingstona koji može braniti sve vanjske pozicije, a i nekada energičnog 3&D igrača u Rushu, jasno pokazuje da na tom području pritiska na perimetar ništa neće prepustiti slučaju. Najveći problem bit će relativno slaba rotacija pod košem. Adamsove obrane obično od visokih igrača traže puno više aktivnosti prema vani nego što je bio slučaj s Jacksonom i tu bi teretni Bogut, a posebice u reakcijama ne baš živahni Lee, mogli imati poprilično problema u zatvaranju sredine. Također, ni situacija iza njih nije bajna s povratnikom Ezeliem i nekonstatnim Speightsom, a Green, iako sjajan u rotacijama i pomaganju, nema visinu – tanka je ovo zadnja linija koja obzirom na povijest ozljeda Boguta teško može računati na konstantnu kvalitetu u sredini.

Opet, odigra li Bogut slično kao lani, mjesto u top 10 im je garantirano, tako da ćemo ipak najviše pogleda imati usmjereno prema naprijed gdje će biti bez nesuđenog Kevina Lovea (licitiranje s njim i Thompsonom bilo je jedna od zanimljivijih ljetnih sapunica i sigurno će se provlačiti i kroz sezonu ako Warriorsi ne naprave napadački iskorak). Kao što smo već rekli, playmakerskih i realizatorskih opcija imaju koliko žele i ključno će uz promjenu stila igre biti pronaći prave postave. Kerr i Gentry već su počeli tražiti načine kako što više maksimizirati potencijal Iguodale kao kreatora s loptom i kroz predsezonu ga uglavnom koriste s klupe (kada na klupi imaš trojac Iggy-Livingston-Green sposoban igrati na više pozicija, imaš slatke brige oko toga koga poslati na parket). Iggy je pored Currya i dva visoka dodavača uglavnom osuđen na spot-up rolu što jednostavno nije njegova prirodna uloga (Barnes i Green su se dokazali kao puno bolji napadači bez lopte i kao šuteri i kao cuteri), dok s drugom postavom ima puno više loptu na raspolaganju. Sad, u ovim situacijama pitanje je uvijek koliko je pametno žrtvovati obranu startne petorke radi izvlačenja dodatnog impulsa u napadu, ali cijela poanta igranja košarke je pronaći odgovore i balans u takvim izazovima.

Uglavnom, trenerska osvježenja i solidna dubina rostera trebali bi se pobrinuti da Warriorsi naprave barem još jedan mali iskorak i da, uz koju pobjedu više od lanjskih 51, izbore i drugi krug doigravanja (vjerojatno ni uprava ne pristaje na manje od ovoga obzirom na sva ulaganja do sada, a posebice obzirom na činjenicu da su umjesto promjena na rosteru – opet Love pada na pamet- odigrali na kartu promjene trenera). Jasno, dobar dio njihovih očekivanja bit će određen ozljedama, posebice Boguta čije zdravlje praktički predstavlja razliku između osrednjosti i ranga izazivača, a onda i igrača poput Iguodale, Leea ili Livingstona. Međutim, ono što je ogroman plus za ovu momčad je potencijalni plafon – s takvim talentom kao što je Curry, s ovoliko korisnih igrača u oba smjera i centrom poput Boguta koji sam čini razliku između elitne i prosječne obrane, Warriorsi spadaju u onu skupinu momčadi koje uz dobru dozu sreće mogu i do kraja. I iako nisu rasni izazivači dok ne dokažu suprotno, taj potencijal nikada ne smijete zanemariti.

TOP 10 IOR

Curry 117, Iguodala 81, Lee 77, Thompson 69, Bogut 64, Livingston 38, Rush 34, Green 26, Barnes 24, Barbosa 19.

PLUS

Uz zastarjelu viziju stila igre, Jackson je jednako konzervativan bio i s miksanjem postava. Ironija cijele situacije bila je u tome što je, upravo zbog manje konvencionalnog pristupa slaganju petorki, u dva playoffa za redom bio u igri. Nuggetse su izbacili stretch košarkom s jednim visokim, a umalo su nešto slično napravili i s Clippersima na isti način. Ne skužiti uzorak u ovolikom broju utakmica može stvarno samo patološki tvrdoglavac, a to nova ekipa za komandama sigurno nije. Izbacivanjem elemenata koji usporavaju loptu i jednostavno nisu učinkoviti, a zatim i s puno fleksibilnijim postavama koje će po defaultu biti puno teže braniti, Warriorsi bi trebali eksplodirati napadački. Jasno, obzirom na to da je sistem baziran na prijašnjim učincima igrača i da mu možeš tek sugerirati rast na osnovu broja posjeda ili rasta minuta, a toga u ovom slučaju neće pretjerano biti jer su Warriorsi ionako bili jedna od bržih momčadi s već formiranom jezgrom koja će opet dobiti većinu minuta, sve ostaje na očekivanjima. A ona kažu isto što i u slučaju Jacksona – ne budu li Warriorsi konačno barem top 8 napad, mogu slobodno dogodine tražiti novi stručni štab.

MINUS

Lee je u tridesetima i već je očito da ne može izgurati sezonu bez ozbiljnijih problema s tijelom. Bogut je odavno u Duncan fazi kada mu treba i limit minuta i utakmica, a čak i tada teško da može izbjeći nekakvu dosadnu ozljedu. Iggy je također prešao tridesetu i očito je da gubi dio atleticizma i skočnosti. Za Livingstona je pravo čudo da uopće igra košarku, a kamoli da je zaradio midlevel. Ovo je poprilično krhka skupina koja dugoročno ne odgovara uz Currya, Thompsona, Barnesa i Greena, dakle imaju još dvije sezone da testiraju domete (s tim da će s novim ugovorom Thompsonu zatvoriti vrata pojačanjima čak i uz puno veći cap u budućnosti) prije nego krenu u novi rebuilding oko Stepha. Plesati u ovom kontekstu definitivno nije lagana stvar jer je prostor za pogreške minimalan. A stvar je mogla biti puno lakša da su doveli Lovea – s njim uz Currya mogli su biti mirni 10 godina i baviti se samo popunjavanjem rostera. Onda opet, potpuno je jasno zašto se nisu upuštali u tako nešto – spariti dva takva potrošača značilo bi puno više glavobolje i sličan plafon, dok je trenutni poredak itekako jasan. Sad, kako će kontinuitet na rosteru biti nadograđen rušenjem trenerskog, ostaje da vidimo.

HAWKS

NAPAD: 107.6 (17.)

OBRANA: 106.1 (12.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.5

RASPORED: 25.

SCORE: 47-35

THAT WAS THEN

U svojoj drugoj sezoni u klubu Danny Ferry krenuo je s ozbiljnijim pospremanjem, a prvi potez bio je zamjena trenera. Nakon što je Larryu Drewu istekao ugovor, Ferry je konačno dobio priliku dati šansu čovjeku po svomu ukusu angažiravši Mikea Budenholzera, dugogodišnjeg asistenta Gregga Popovicha i nekadašnjeg kolegu iz uprave Spursa. Da stižu neka nova vremena potvrdili su i pustivši Josha Smitha da odšeta, usput pronašavši idealnu i puno jeftiniju zamjenu u Paulu Millsapu. Uz još gomilu zanimljivih poteza koje je Ferry vukao kao ključan se pokazao angažman DeMarrea Carrolla iza kojega je bila prva dobra sezona u karijeri – tip je imao 26 godina, u ligi je bio već godinama i nikada se nije izborio ni za rolu na klupi, ali kao i bivši mu suigrač Millsap u Hawkse se idealno uklopio od prvog dana.

S playmakerom sposobnim lakoćom lomiti obranu driblingom i ući u sredinu u Teagueu, s fantastičnim catch & shoot specijalcem oko čijih kretanja bez lopte možeš izgraditi napad u Korveru, s žilavim i energičnim Carrollom za popunu 3&D role te s dva visoka koja lakoćom mogu igrati na laktovima u svojstvu triple-threat kreatora, Budenholzer je vrlo brzo uspostavio efikasnu napadačku igru koja je kombinirala pick & roll s pokretnim napadima u stilu Spursa i koja je bila ogroman korak naprijed u odnosu na ranije godine izolacija i skok-šuteva preko ruke. Krenuli su Hawksi solidno i taman su stvari počele sjedati na svoje mjesto kada su ostali bez Horforda kojem je opet stradao prsni mišić. Score 16-13 ubrzo je otišao u crveno, a ozljede Millsapa i Korvera nakon all-stra nisu previše pomogle (u 5 utakmica bez prvoga ostvarili su 1-4, a nešto kasnije u 6 bez Korvera 0-6).

U ovim trenutcima je izgledalo da će im probuđeni Knicksi oteti mjesto u playoffu, ali Budenholzer tada vuče ključan potez – u petorku ubacuje Antića. Čovjek koji praktički nije ni igrao do ozljede Horforda taman se izborio za ulogu u rotaciji kao podizač energije s klupe kada ga je zaustavila ozljeda. Međutim, kada se nakon mjesec dana pauze vratio, Budenholzer ga je nakon samo par utakmica gurnuo u petorku gdje je u 18 utakmica kao starter zabio 21 tricu i tako Hawksima dao dodatni stretch element koji ih je lansirao do doigravanja, a zatim i namučio Pacerse u prvom krugu. S dva šutera na koja je ipak trebalo obratiti pažnju (usprkos tome što nisu bili vrhunski samim pozicioniranjem na parketu su radili nered) u Carrollu i Antiću, te uz Korvera koji je svojim kretanjem pomicao cijelu obranu, našlo se gomila prostora za 2 na 2 igru Teaguea i Millsapa.

Bio je to napadački najučinkovitiji mjesec Hawksa uz prosinac na kraju kojega se ozljedio njihov Big Al, a kruna svega bila je drama koju su priuštili Pacersima koje su izluđivali do te mjere rasporedom 4 vani – 1 unutra (u nekim sekvencama igrali su i čistih 5-0 kao neka opskurna NCAA momčad) da je najtvrđa 1 na 1 obrana lige bila prisiljena koristiti se preuzimanjima ne bi li se nekako provukla dalje. I iako su Hawksi tako završili sezonu kao i u prethodne dvije godine pod Drewom, u prvom krugu playoffa, nije bilo sumnje kako su u Budenholzeru pronašli dugoročno trenersko rješenje.

THIS IS NOW

Sezona nije počela dobro jer se Ferry našao u vlasničkom sukobu tipičnom za Hawkse (nešto slično se odigravalo i tijekom dovođenja Johnsona iz Sunsa, kao i prilikom davanja onog suludog ugovora istom čovjeku kojega je Ferry spakirao u Brookyln praktički tijekom prvog dana na novom poslu) u kojem je, osim što se opet potvrdilo da je franšiza disfunkcionalna, ispalo kako Ferry baš i nije politički korektan, a to je pak u licemjernom biznisu najveći mogući grijeh koji možeš napraviti. Većinski vlasnik Levenson, i sam optužen za sličnu PC ekspadu koja u svakoj normalnoj organizaciji ostaje između 4 zida, stavio je svoj udio na prodaju za koju će se pobrinuti sama liga, Ferry je otišao na poduži odmor dok se situacija ne razriješi i vjerojatno će dobiti otkaz, a Budenholzer je tako ni kriv ni dužan od trenera spasitelja postao i doslovni spasitelj odgovoran za sve košarkaške operacije.

Ne ostavi li ova sapunica u upravi traga na svlačionici, Hawksi u sezonu ulaze kao momčad u usponu zbog više razloga. Iako Ferry tijekom ljeta nije pojačao roster izgubivši bitku za slobodne igrače na epski način, napravio je ono minimalno, produbio rotaciju već konkurentne momčadi pri tome ne riskirajući buduću fleksibilnost salary capa. Roster će prije svih pojačati povratnik Horford, a sve skupa zaokružit će Budenholzerova taktika – recept je ovo koji bi trebao biti sasvim dovoljan da otiđu preko 50% što na Istoku uglavnom osigurava nastup u doigravanju.

Pokušavao je Ferry sačuvati prostor na capu što je duže mogao odugovlačenjem potpisa s vlastitim igračima i kemijanjem s ugovorima Sefoloshe i Bazemorea, čak ga je i povećao poslavši Louisa Williamsa u Toronto (pri tome ostavši bez prava na Lucasa Nogueiru, jednog od mladih igrača u koje je uložio dosta), ali nikakvog tradea ni značajnijeg ulova nije bilo (ironično, igrač kojem su možda bili i najbliži i koji je na kraju ipak izabrao Miami bio je Deng, koji je indirektno i skinuo glavu Ferryu). Spomenuti Sefolosha na kraju je tako najzvučnije ime koje su dodali, dokazani obrambeni specijalac koji će služiti kao alternativa Carrollu, a to sve govori o obujmu posla koji su realizirali.

Međutim, zadržali su svoje igrače u usponu poput Macka i Scotta, a mladost su pojačali dodavanje Paynea putem drafta. U svakom slučaju, glavnu riječ i dalje će voditi lanjska petorka s tim da nakon lanjskih iskušenja danas znaju kako imaju i vrhunsku klupu. Mack je odličan combo koji će se sigurno često naći u prilici igrati završnice u ultra-efikasnoj šuterskoj postavi s Teagueom i Korverom, a tu su i Scott i Antić kao provjerene stretch opcije – nisu elita, ali u pravom trenutku mogu spojiti niz trica i riješiti utakmicu. Dodaj Sefoloshu i Branda kao obrambene veteranske specijalce i imaš finih top 10 za gurati kroz Istok, s tim da nije isključeno kako će i netko od mladih poput Schroedera, Jenkinsa i Paynea u nekom trenutku odnijeti posao nekom od veterana.

Njihov problem je što, iako imaju tu izraženu stretch crtu (samo Rocketsi su lani uzeli više trica od njih), izuzev Korvera nemaju sjajne tricaše i jasno je kako napad najvećim dijelom ovisi o tome da je Korver zdrav. Horford i Millsap će napraviti svoje, ali to je puno lakše odraditi kada imaš prostora u sredini. Uglavnom, napad će minimalno biti prosječan, a možda i na putu prema top 10 ako se sa standardnom Horfordovom formom poprave učinci u ofanzivnom skoku. Za nešto više ipak nemaju izgleda dok god nemaju finišere na obruču ni među visokima ni među vanjskima (tri igrača koja mogu napasti obruč iz driblinga su Teague, Horford i Millsap, ali svi imaju probleme – Teague ipak talentom i količinom rješenja nije Parker, Horford nije eksplozivni dribler i treba mu previše prostora, a Millsap je spretan, ali i vječno prenizak). U biti, njihovi visoki su redom šuteri, što je s jedne strane dobro za učinke na perimetru, ali i loše za učinke u sredini gdje su Hawksi bili među momčadima koje su najmanje zabile na obruču.

Ono što se može očekivati je da pucaju još više trica sada kada su u rotaciji Antić i Scott vjerojatno izborili prednost pred Brandom. Za kruženje lopte se ne moraju bojati – lani su više asista imali samo Spursi čiji napad vjerno kopiraju, iako je Budenholzer tu dodao i svoje elemente naglasivši prije svega slash & kick i stretch elemente (tu svakako treba istaknuti i doprinos novog trenera Jazza, Snydera). Recimo, čak i postava s Horfordom i Millsapom, igračima koji najbolje funkcioniraju s laktova, već i lani je koketirala s Millsapom na perimetru gdje ga je Budenholzer izvukao kako bi otvorio prostor na vrhu posta za Horforda. Obzirom da je Millsap uzvratio sa 76 trica uz 36% (do tada u karijeri ukupno pogodio 31 jer u Jazzu su bili puno stidljiviji glede ovakvih eksperimenata), ove godine možemo očekivati gotovo 100% stretch postava s tim da će dobar dio njih nositi i epitet uber (drugim riječima, donijet će 5 tricaša istovremeno na parketu).

Horford tako ostaje jedini igrač koji puca duge dvice u čemu je odličan (nije isključeno da i njega gledamo na perimetru u skoro vrijeme) tako da ovaj napad nema problema sa zabijanjem. Ali, ima s jednodimenzionalnošću. Ako minimalno napadaš obruč, minimalno dolaziš i do laganih poena sa slobodnih, što je feler koji Hawksima visi nad glavom svaku gustu završnicu. O playoffu da ne govorim – bez poena iz reketa nije lako dočekati drugi krug, kamoli sanjati o nečem višem.

Posebice jer im ni obrana nije elitna. Budenholzeru treba skinuti kapu i na tome što je defanzivu održao blizu prosjeku čak i nakon ozljede Horforda. S manjkom centimetara nije bilo lako ostati konkurentan u zaštiti obruča i skoku tako da im je to bio najveći problem, a obrana koju su igrali, s klasičnim napuštanjem protivnika na strani bez lopte, tražila je previše rotiranja od ne baš sjajnih stopera koje su imali na raspolaganju čime su dozvolili i dosta trica (kao plus je što s dosta tijela u sredini nisu previše faulirali). To bi ove sezone s Horfordom u sredini, uigranim sistemom nakon godinu dana igranja i dodatkom dva aktivna igrača u rotacijama poput Sefoloshe i Bazemorea trebalo izgledati puno bolje, a uz to bi trebali zadržati i kvalitetu presinga (Teague i Mack su to solidni, a u Sefoloshi i Bazemoreu sada imaju i dva specijalca za izvanredne situacije). Ono gdje je Mike čak i s ovim sastavom uspio kopirati Spurse bila je pak obrana tranzicije kao ključna komponenta obrane – ne dozvoliš li protivniku da zabije u ranoj fazi napada, značajno si popravljaš šanse da ga natjeraš na loš šut i to je ideja s kojom su Hawksi kao defanziva najviše srasli.

Sad, u slučaju idealnog konteksta koji prije svega uključuje zdravlje jezgre, može li Atlanta biti izazivač na Istoku? 50 pobjeda nije nedohvatljivo, ali obzirom na spomenute greške u sistemu koje ima napad i manjak kvalitetnih tijela, a prije svega centimetara u obrani, čini se kako je to i njihov plafon. Uz pravi matchup definitivno mogu biti zeznuti u playoffu i, recimo uz izbjegavanje Bullsa i Cavsa, mogu sanjati i o finalu konferencije. Samo, kada ne možete izvući poene u sredini i uhvatiti skok kada vam treba, teško je dobiti kvalitetnu utakmicu i tijekom regularne sezone u gostima, a kamoli u doigravanju. Stoga očekujmo da dosegnu maksimum u oba smjera i barem jednu stranu igre ubace u top 10, ali očekujmo i plafon koji se nije previše pomaknuo prema gore u odnosu na onaj s početka prošle sezone.

TOP 10 IOR

Horford 88, Millsap 83, Korver 68, Teague 62, Carroll 55, Sefolosha 34, Brand 31, Mack 30, Scott 25, Antić 15.

PLUS

Pa, treba li većeg od toga što će imati Horforda na više od 29 utakmica? U prosincu su, iako se radi o malom uzorku koji je uz to odrađen na relativno laganom rasporedu (imali su dosta gostovanja, ali uglavnom protiv lutrijske konkurencije), ostvarili učinak top 5 obrane i iznadprosječnog napada koji bi, da ga je nekim slučajem bilo moguće održati do kraja sezone, bio dovoljan za, teoretski naravno, preskočiti Pacerse i nametnuti se kao legitimni konkurent Heatu na Istoku. Talenta ovdje svakako ima za pokušati nešto slično i ove sezone i pozicionirati se odmah nakon Bullsa i Cavsa. Uspije li Budenholzer maksimalno uigrati Horforda s ovim tricaškim ludilom koje su uveli (realno je ipak da će ga malo smanjiti barem dok je Al na parketu) i složiti nešto nalik prosječnoj obrani bez Horforda u blizini, mogu se nadati takvom raspletu situacije, a playoff gotovo da im je osiguran jer konkurencija iz sredina na Istoku ima puno više potencijalnih problema.

MINUS

Neizvjesna situacija oko vlasništva mogla bi se odraziti i na rezultatima. I to ne u stilu loše kemije u svlačionici ili igrača koji odjednom ne žele u djelo provoditi trenerove ideje, već onom najbanalnijem – promjeni plana. Budenholzer za sada gura u smjeru što konkurentnije momčadi, ali pitanje je kako će novi vlasnik ili novi GM gledati na stvari. Možda će ostati na zacrtanom planu, možda će htjeti trejdati Horforda i odreći se konkurentnosti kako bi okrenuli novi list, a možda će tražiti neki zvučni trade i tako ostati bez fleksibilnosti. Kako god, nije lako biti u situaciji u kojoj su i trener i dobar dio igrača tu zbog čovjeka kojega više nema i kojega mijenja netko tko sigurno ima neke svoje ljude koje bi volio vidjeti u blizini rostera. I dok je ova situacija neopipljiva, postoji i jedna puno jasnija – ova momčad bez Horforda nije pretjerano konkurentna. Nije stvar samo u tome što je Al jedan od boljih visokih all-round igrača u ligi koji doslovno može sve na jednoj solidnoj razini, već što nemaju igrače koji mogu uskočiti u njegovu rolu ili barem držati sredinu u nekim ozbiljnijim minutama. A računati na njega 82 utakmice nakon ozljede zbog koje još nije spreman nije uputno – sistem ga vidi kao igrača za 60 utakmica, a takav rasplet događaja znatno smanjuje Atlantine opcije.

MAVS

NAPAD: 110.5 (4.)

OBRANA: 107.4 (21.)

KOŠ-RAZLIKA: +3.1

RASPORED: 11.

SCORE: 50-32

THAT WAS THEN

I treću sezonu nakon osvajanja naslova Mavsi su nastavili sličnim putem, laganim popunjavanjem rostera oko Dirka osrednjim slobodnim igračima te istovremenim zadržavanjem financijske fleksibilnosti. Nakon Mayoa, Collisona i Kamana na red su stigli Ellis, Calderon i Dalembert, dakle više nego dovoljno talenta da se još jednom uključe u lov na osmo mjesto, a pobrinuli su se da imaju i dovoljno prostora na capu za pokušaje dovođenja sljedeće super-zvijezde iduće ljeto jer su upravo bili ostali bez Dwighta. Uglavnom, Cuban se držao svoga obećanja – momčad će biti konkurentna, ali istovremeno neće razbijati banku na osrednjost već će čuvati opcije za vrhunski talent.

S Dirkom u puno boljem stanju nego godinu ranije i s Carlisleom za kormilom, Mavsi su solidno plovili kroz sezonu, prije svega na račun elitnog napada. U kojem je uz Dirka ključnu rolu odigrala Carlisleova odluka da zamijeni uloge Ellisu i Calderonu i tako obojicu iskoristi za ono za što su najbolji. Umjesto da čeka u spot-up situacijama, Monta je dobio loptu u ruke i zadatak da razbija obrane ulazima, a Calderon je pak postao catch & shoot igrač (top 10 bek u ligi po broju zabijenih poena iz takvih situacija i uopće jedna od najefikasnijih spot-up opcija u NBA). Također, samo su Lawson, Parker i Teague lani imali više ulaza po utakmici od Ellisa, ali nitko iz njih nije zabio više poena nego Monta (doduše, najvećim dijelom i zbog ogromne minutaže koju je imao, iako nema spora da je bio jedna od najboljih slash & kick opcija u ligi). S druge strane Jose je odradio najbolju šutersku sezonu u karijeri, zabivši čak 191 tricu s fantastičnih 45% šuta.

Nije ovo bilo dvoglavu playmakersko combo čudovište kao kod Sunsa koje je igralo sve i u svim smjerovima, ali funkcioniralo je na sličan način jer Calderon nije zaboravio napadati iz pick & rolla – kombinacije njega i Dirka i dalje su bile ubojite. Dodaj još da je ova trojka zajedno propustila samo 3 utakmice i sjajnog Cartera s klupe (u drugom dijelu sezone pridodao mu se i korisni Harris) i jasno je kako je s ovakvim napadačkim kombinacijama Dallas jednostavno poletio. Za nešto više pak nije bilo podrške obrane. Defanziva koja se odavno bez Chandlera počela raspadati lani je dotakla dno. Na Dalemberta nisi mogao računati na više od 20-ak minuta, a i to rijetko svaku večer, što je dovelo i do sukoba s Carlisleom tijekom sezone – kako planirati igru kad ne znaš koja će se verzija ćudljivog centra pojaviti koju večer. Rick ga je tijekom godine donekle doveo u red, ali pomoći nije bilo jer su pod košem bili pretanki, što je defanzivno užasna vanjska linija dodatno naglašavala – Dallas je primio i gomilu trica, ali i gomilu poena na obruču, što je uvijek recept za katastrofu.

Wright je standardno bio ozljeđen dobar dio sezone, Blair nema visinu za igrati u sredini i s takvom rupom na petici, a onda uz to i sve nepokretnijeg Dirka, jasno da nije bilo zadnje linije obrane. Obzirom da Ellis i Calderon nisu mogli čuvati nikoga, praktički je samo starina Marion nešto pokušavao, jasno obzirom na godine bez previše konkretnog učinka (Mavsi su uglavnom bili bolja momčad s dodatnim šuterom na parketu nego s njim). Carlisle je miksao obrane i pokušavao svašta, ali osim fauliranja i poneke ukradene lopte koja je bila rezultat rizičnijih obrana s gomilom preuzimanja, ništa nije dugo trajalo – bez zaštite obruča i skoka jednostavno nije moguće imati prosječnu NBA defanzivu.

Stoga su rezultati više nego realni – u završnici sezone provukli su se ispred Sunsa, a onda i namučili Spurse u playoffu. Dok su ovi tražili ritam, udarni trojac Dallasa nastavio je gdje je stao u napadu, dok je u obrani Carlisle pokušavao sve moguće, od miksanja stilova do korištenja opskurnih postava, kako bi im otežao život. Naravno, to na kraju nije bilo dovoljno jer nikakvi trikovi ne mogu pomoći ako protivniku poput Spursa dozvoliš vrhunske realizatorske postotke iz igre.

THIS IS NOW

U četvrtoj godini životarenja Cuban je konačno povukao jedan rizičniji potez potpisavši Parsonsa za cifru debelo iznad realne. Sve je počelo kada je uvidio da ni ovo ljeto neće biti ništa od potpisivanja top klase igrača poput Carmela, a stvar su na kraju ionako sanirali Dirkovim novim ugovorom koji je manji nego se itko nadao (logika je neosporna, Parsons za 15 je puno, ali Parsons i Dirk za 23 su idealni) te budućim povećanjima capa koji će im i dogodine opet dati šansu da se ozbiljnije uključe na tržnicu. Iz tog razloga vraćanje Chandlera iz Knicksa nije problematično – Tyson će uz malo sreće biti ono što im treba u sredini, pouzdani centar sposoban držati zadnju liniju, a iduće ljeto ga jednostavno mogu izbrisati iz knjiga ako im se ukaže prilika dovesti boljeg igrača. Doduše, zbog toga su se morali odreći Calderona, ali, usprkos odličnoj igri godinu ranije, Jose se nije dugoročno uklapao ni zbog relativno dugog ugovora koji je sada problem Knicksa, a ni zbog katastrofalne igre u obrani gdje je kombinaciju njega i Ellisa bilo jednostavno nemoguće sakriti.

Uglavnom, dovođenjem dva ovakva dokazana startera pojačali su jezgru, što im daje realne šanse da zadrže i napadačku efikasnost i da se poboljšaju u obrani. Naravno, trebat će puno posla da bi to ostvarili. Iako imaju čak četiri nominalna playa na rosteru u Nelsonu, Feltonu, Mekelu i Harrisu, jasno je da se lanjski stil igre s Ellisom kao primarnim slash & kick kreatorom neće mijenjati. U Parsonsu su dobili još jednu solidnu triple-threat opciju za kreaciju, ali i čovjeka koji ima potencijal pokriti dobar dio Calderonove šuterske kvalitete i Marionove tranzicijske energije. Dakle, otvorili su mjesto za klasičnog 3&D swingmana kojega nema u blizini te je očito da će Carlisle opet krpati poziciju dvojke kombinacijom postava s dva playa ili s Ellisom uz jednog energičnog stopera tipa Crowder ili Aminu kojega su pokupili za minimalac (tu je i Richard Jefferson koji se pod stare dane pretvorio u tricaša iz kornera, ali on je u ovoj podjeli minuta na boku nebitan jer napadača ima dovoljno, a obrambeno je rupa).

Naravno, u napadu dosta toga ovisi i o Dirku, kao i tome koliko će minuta na parketu moći provesti Chandler, ali Carlisle svakako ima materijala za napad održati u top 5 iako će osim Calderonovih trica trebati nadoknaditi i Carterovu rolu s klupe. I dok se Nelson nameće kao starter zbog solidnog šuta s perimetra i pick & roll kvaliteta, dakle praktički kao light verzija Calderona, Harris bi trebao biti udarna opcija za završnice utakmica. Naime, Nelson je još manji (i doslovno i figurativno) faktor u obrani od Calderona, a igrati s Crowderom ili Aminuom na boku je opasno po napadačku učinkovitost, tako da Harrisova combo fizička pojava i stil igre koji uključuje i kvalitetan presing na loptu u principu idealno nadopunjuju Ellisa (jasno, u kontekstu ovog rostera).

Uglavnom, očito je kako nekih pretjeranih opcija nema i osim što će Ellis još jednom pokušati dokazati da može odigrati gomilu minuta u ritmu koji ne šteti momčadi (lani je više vremena od njega na parketu proveo samo Durant), veterani poput Nelsona i Harrisa će morati ostati u komadu jer će imati ključne role. Mavsi imaju vrhunsku medicinsku ekipu koja će sigurno odraditi dobar dio posla, ali ni oni nisu čudotvorci – kada se tijela jednom počnu raspadati, ništa ne može obrnuti proces. Uz ovo se usko veže i Chandler koji je još uvijek odličan pick & roll igrač čije prisustvo će njihovom napadu dati novu razinu (lani su uglavnom vrtili pick & pop s Dirkom, a sada imaju jednako elitnu roll opciju), a i otvoriti još više prostora za Dirka u spot-up roli. Međutim, jedan od razloga zašto u Dallasu nisu s njim produžili nakon naslova bile su i sumnje u njegovu sposobnost da ostane u komadu što se i potvrdilo kroz zadnje dvije sezone u Knicksima gdje je igrao 60-ak utakmica u prosjeku. Ne zaustavi li taj trend, teško može biti od značajnije pomoći.

I tako dolazimo do još jedna bitne stavke, a ta će biti podjela minuta. Osim Ellisa i Parsonsa koji će biti nositelji iz večeri u večer, možemo očekivati od Carlislea da dozira i minute i utakmice svim ovim veteranima s playoffom na umu, a to bi moglo Dallas koštati poneke pobjede kroz regularnu sezonu. Dakle, očito je da priče o atomskom napadu imaju i svoju potencijalno tamnu stranu, posebice zbog ne baš sjajne dubine nakon tri udarne opcije. Onda opet, ako itko zna miksati postave i izvući maksimum iz onoga što ima na raspolaganju to je Carlisle (tipa, sigurno ćemo gledati i niske postave s Crowderom, Aminuom ili čak Chandlerom kao četvorkama i Dirkom na petici) – ako bude na raspolaganju imao top 3 igrača veći dio vremena kao lani, svi ovi potencijalni problemi neće značiti previše u ukupnoj slici. Ovo je talentiranija, svestranija, a samim time i opasnija skupina igrača nego prošle godine i to bi se trebalo osjetiti i na ofenzivnom učinku.

Defanziva, naravno, ostaje i dalje upitnik. Svaka čast Chandleru, ali, ostane li na razini zadnje dvije godine u Knicksima, sam neće moći dići obranu na prosječnu razinu, a perimetar i dalje ostaje ogromna rupa (Carlisle će znati izvući iz njega do 30 kvalitetnih minuta po večeri, ali morat će biti na raspolaganju 70+ utakmica). Dodaj tome Dirkov penzionerski učinak u defanzivi koji se sve više svodi na čeznutljive poglede za protivnikom dok tijelo ostaje ukopano u mjestu i jasno je kako Dallas ni pod razno ne može dići obranu na razinu potrebnu za iskoračiti na sljedeći nivo. Klupa će s Harrisom, Wrightom, Crowderom i Aminuom biti žilava i tu ne bi trebalo dolaziti do raspada sistema, a Carlisle će svakako moći miksanjem ovih energičnih, posebice bočnih, igrača sa starterima dobiti i bolji balans, s tim da je tu neizbježno kako će svaki rast obrambenog dovesti do pada napadačkog učinka.

Ukratko, Dallas si je povećao mogućnosti i marginu pogreške, što vjerojatno znači da su si za razliku od lani, kada su visili do zadnjeg trena, osigurali mjesto u playoffu. Međutim, za proći korak dalje jednom kada se tamo nađu trebat će im splet idealnih okolnosti koji je ipak teško zamisliti i koji osim njihovog iskoraka u obrani i zadržavanja napadačke efikasnosti uključuje i previše toga što mora poći po zlu konkurentima. Ako ništa drugo, iduće ljeto čeka ih novi pokušaj preslagivanja rostera, lov na novog all-stara, a možda i pronalazak dobrog 3&D swingmana koji bi zaokružio ovu jezgru – Matthews i Green će biti na tržištu, a vjerojatno i Afflalo.

TOP 10 IOR

Nowitzki 96, Parsons 70, Wright 67, Chandler 63, Ellis 60, Harris 39, Crowder 34, Nelson 27, Aminu 27, Felton 25.

PLUS

Dok je Dirka bit će i Dallasa. Ova parafraza klasičnog ‘rvackog uzvika (što dosta govori o klasičnim ‘rvackim uzvicima) najbolje opisuje stanje u Dallasu. Kad imaš diva koji pogađa trice kao da baca bombončiće u vodu, ujedno i čovjeka koji se dugim dvicama smije u facu kompletnom analitičkom trendu, imaš mismatch koji ti omogućuje igrati što god želiš. Mislim, Carlisle je neosporni car (to kako se prilagodio ovom profilu igrača najbolja je potvrda), ali lako je biti dobar trener s ovakvim razbijačem obrana – prevelik za trojke, a ujedno i predaleko od obruča za visoke, Dirk svojom pojavom otvara prostor da igrači poput jučer Ellisa ili sutra Parsonsa izgledaju bolji nego što jesu. U novoj sezoni to bi se moglo dići do ekstrema upravo zbog Parsonove kvalitetne slash & kick igre – Dirk će sada imati dva igrača s kojima može ili igrati 2 na 2 ili jednostavno čekati da ga pronađu na perimetru u roli čistog spot-up mamca. A njegovu važnost za klub dodatno naglašava i ovaj mizerni ugovor koji je potpisao (takozvani “u rangu Averya Bradleya ugovor”) kojim je osim kao igrač, franšizi pomogao i kao pomoćni GM (koliko mu je dionica i koje firme Cuban obećao sa strane, u to nećemo ulaziti).

MINUS

Kontrola reketa čak i s Chandlerom u najboljoj mogućoj formi bit će upitna, a posebno će patiti skok. Ovo malo visokih što imaju ispodprosječni su skakači – Dirk danas može uhvatiti skok samo ako mu pada ravno u ruke, a Wright, koliko god sjajan bio u rotiranju i pomaganju, nema masu za izboriti poziciju pod košem. Igrači poput Jamesa i Smitha tu neće biti od velike pomoći čisto zato jer nisu toliko dobri da dobiju minute (u principu, trebali bi biti na Rodmanovoj razini da bi anulirali manjak talenta), a ni veterani poput Johnsona ili Villaneve tu neće pomoći (ako uopće ostanu na rosteru). Ukratko, ovoj momčadi će nedostajati DeJuan Blair, a to je rečnica koja nikada ne miriše na dobro. Dodaj ovome da Mariona mijenjaju Chandlerom te da su im bekovi beskorisni i jasno je da je skok aspekt igre u kojem će uglavnom gubiti. Moglo bi ovo primorati Carlislea da minimalno koristi niske postave, odnosno da Aminua i Crowdera, obojicu odlične skakače za trojke, drži na parketu više nego želi, a to, kao što smo već isticali, nije dobro za napad.