60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Nov/146

281114

Posted by Gee_Spot

Dan bez utakmica je bio sjajna prilika da se nadoknadi dosta toga (tipa, uživa u igri Warriorsa koji se poigravaju s Istokom, sjajnoj partiji LeBrona koji je razotkrio bitan problem Wizardsa, a taj je da im je Otto Porter najbolji bočni defanzivac, pa i simpatičnoj run and gun zabavi Sunsa i Nuggetsa), a i sinoćnji raspored je bio zanimljiv (povratak Westbrooka, Mavsi skidaju Raptorse u Torontu za još jedan poraz Istoka čiji obraz donekle spašava Atlanta protiv ranjenih Pelicansa), ali noćašnji sudar Blazersa i Grizlija ipak je priča za sebe. Poslastica tjedna s dvije petorke koje su totalno kliknule, pa iako možda svi nisu u idealnoj formi, dovoljno je tu stvari koje se ima za vidjeti počevši od natjecanja između LaMarcusa i Marca u pucanju dugih dvica (jasno, iako je trenutno čak i bolji u realizaciji, Gasol ipak uzima duplo manje takvih pokušaja po utakmici od Aldridgea).

Memphis otvara utakmicu s Allenom na Lillardu što je pametno jer Lillard je nakon slabijeg otvaranja sezone opet u ubojitoj šuterskoj formi, ali s druge strane to ostavlja mogućnost Matthewsu koji je i sam upravo ušao u formu (6-9 trice protiv Hornetsa dva dana ranije, ispalio ih već 105 i po tome je odmah iza Currya i Hardena) da puca preko Conleya kad poželi. Blazersi se bolje snalaze na startu jer jednostavno imaju više širine u napadu, a posebice sada kada Lillard puno bolje završava u reketu - pokaže li se ovaj floater održivim, to Blazersima daje još jedno dodatno oružje na koje će se moći osloniti i učiniti ih još zajebanijim napadom.

I dok domaćin može napasti bedem oko reketa kroz tri vanjske opcije, za Memphis s Allenom u postavi i Randolphom na bloku je ključan taj prostor kojega otvara Gasol šutom, dodavanjima i uopće kretanjem. Nekoliko njegovih loših reakcija i eto za čas minusa od 12 poena. Memphis se vraća u igru čim su krenule izmjene, Stotts dosta brzo vadi tri startera, dok Joerger drži najbolje igrače na parketu praktički do kraja četvrtine. S Blakeom kao jednim od bekova puno je lakše igrati obranu i raspodijeliti role (Lee je solidan defanzivac, ali matchup protiv Batuma nije lak, posebice kada je ovaj raspoložen za backdoor cutove kao što je bio slučaj na početku utakmice), a da ne govorim o situaciji u kojoj su iz nekog razloga Blake i Crabbe igrali protiv Conleya i Leea.

Uglavnom, Memphis je za čas opet u egalu nakon što oba trenera posežu duboku za klupom prvih 6 minuta druge četvrtine u maniri klasičnog garbage timea. Treba napomenuti da Joerger ima puno bolji izbor s pravim back-up centrom, stretch četvorkom, 3&D swingmanom i combo playmakerom - najgori je praktički šesti čovjek Carter koji i dalje igra kao pravi penzić - zbog čega je on ovaj put taj koji puno duže jaše drugu postavu. Kupus u obrani i Leuer u napadu su kičma koja omogućuje odmor najboljima sve do 3 minute prije kraja i još im ostavlja +4 koji do kraja poluvremena postaju +9. Joerger u završnici opet odigrava bolje poteze s rotacijom, ostavlja na parketu raspoloženog Pondextera umjesto Leea s tim da Allen dobiva zadatak zalijepiti se za Batuma koji je kretanjem bez lopte iza leđa obrane bio popriličan problem, dok Quincy dužinom i masom smeta Matthewsu puno više nego nego bi to mogao Lee.

U nastavku Blazersi opet bez odgovora, Gasol lakoćom nalazi rješenja u napadu, dok su obranu gotovo pa apsolvirali - s Allenom na Batumu imali su brigu manje, tako da je puno lakše bilo raditi pritisak na pick igru gdje je Lillard još uvijek klimav kad mu oduzmete prostor za ulaz ili šut. Conley i visoki koji bi izlazio na pick tjerali su ga na dodavanje, a to je opcija koju Memphis može braniti, posebice kada je Gasol slobodan u pozadini stići u pomoć zatvoriti reket. U tom slučaju treba mijenjati stranu napada, a tu je pak Allen uvijek spreman napasti linije dodavanja. Praktički, Blazersi su mogli ili igrati na post-up preko Aldridgea (što opet odgovara Memphisu koji ga ne mora udvajati i koji može živjeti s njegovim skok-šutem iz okreta) ili računati na Matthewsa koji je protiv Leea lakše dolazio do zraka. I stvarno, da Matthews nije u ovakvoj formi i da nije zabio tri trice u ovom periodu, utakmica bi već bila gotova.

Ovako ulaze u zadnjih 12 minuta s podnošljivih -13 koji odmah postaju -10 nakon što Matthews ubacuje još jednu tricu protiv Leea, a ubrzo još jednu, sedmu, protiv Pondextera koji ima potencijal biti puno veća smetnja od Leea fizički, ali ne može pratiti Matthewsov ritam. Blazersi su na opasnih -6 i Joergeru ovdje ne preostaje ništa drugo nego staviti Allena na Matthewsa i nadati se da će ostatak momčadi držati Batuma i Lillarda pod kontrolom uz česte zamjene defanzivnih zaduženja na perimetru. S jedinom raspoloženom opcijom usporenom, Portland ubrzo baca ručnik. U obrani nisu imali rješenja za Gasola koji je sada već držao školu košarke visokom triu Blazersa (izbacio Kamana i Lopeza iz igre, frustrirao Aldridgea) - zabijao je kako je htio, s tim da je najveći posao radio razigravanjem cutera, posebice Conleya. Sttots je stavio Batuma na playa Memphisa i sakrio Lillard u obrani na Allenu zaigravši tako na jedinu kartu koju ima, ali s Gasolom kao playmakerom na laktu to nije ni bilo bitno jer cut ili hand off akcija s takvim centrom uspješnija je i od pick igre. S druge strane, ni Lillard ni Aldridge u kreativnim akcijama nisu bili ni izbliza tako raspoloženi kao udarni dvojac Memphisa - s takvim odnosom snaga na vrhu nije ni čudo da gosti nisu imali nikakvih problema iskontrolirati rezultat do kraja.

Uglavnom, još jedna potvrda da je Memphis trenutno u fantastičnoj formi (čitaj: Gasol je u MVP izdanju), a i da Blazersi s trenutnom momčadi ipak nisu legitimni izazivač. Imaju gomilu oružja, ali LaMarcus nije toliko dobar da bude prva opcija šampionske momčadi, a Lillard je, iako vidno napreduje u all-round elementima igre i nije samo šuter, još uvijek previše zelen da bi mu čovjek povjerio momčad.

Filed under: bball 6 Comments
26Nov/148

THE BI-WEEKLY RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Ovo nije normalna sezona i to je očito ne samo zbog neizvjesnosti na vrhu, već i zbog ogromne količine utakmica koje su u niti mjesec dana igre završile s 30 ili više razlike - njih čak 8, što je rekord u zadnjih 10 godina. A da prisustvujemo povijesti (i to onoj s kojom se baš nema razloga hvaliti) govori i podatak kako je +53 Dallasa protiv Sixersa četvrta najveća razlika ostvarena u povijesti lige, a u top 10 pobjeda s najvišom razlikom upalo je i +48 Pelicansa protiv Wolvesa.

Spomenuti Dallas je uz ovih +53 protiv Sixersa ostvario i +34 protiv Lakersa, čime su nabili takvu koš razliku koja ih je stavila na vrh napadačke efikasnosti. Jasno, svakome s razumom na raspolaganju ostaje zaključiti koliko je to stvar kvalitete Dallasa, a koliko konteksta, o čemu ćemo više i u postu.

1. WARRIORS 92.1

Našli smo ih gdje smo ih ostavili nakon prvih rankingsa, ali sa sitnim pomacima u napadu - mrvicu su smanjili broj izgubljenih lopti što ih je stavilo na rub top 10 po napadačkoj učinkovitosti. To im je uspijelo malim smanjenjem ritma i manjim brojem dodavanja, odnosno povećanjem lopti za Curry na štetu igre kroz Boguta i Iguodalu. Uglavnom, problema nema, čak je i prva Bogutova ozljeda ove sezone minorna i očekuje ga se u postavi na turneji po Istoku gdje će vjerojatno dodatno produžiti niz od 5 pobjeda. I još uvijek čekaju Leea da im se priključi, Iggya da živne i Livingstona da se privikne na novo okruženje. Ne vidim da su spremni prepustiti ovu poziciju do idućih rankingsa.

2. RAPTORS 91.7

Za razliku od Warriorsa teško je reći koliko stvarno pripadaju na vrh. Poraz od Bullsa još je svjež u sjećanju, a dvije kvalitetne pobjede koje imaju, protiv Wizardsa i Memphisa, ostvarili su dok su prvi još bili bez Beala, a drugi bez pola momčadi zbog virusa. Mislim, nema sumnje kako su momčad za 50 pobjeda na Istoku, ali ove priče o nekom statusu izazivača više su rezultat povoljnog konteksta (lagan raspored, slaba forma konkurencije) nego njih samih. Što su stvarno nećemo saznati još neko vrijeme jer ih i dalje čeka kamilica od programa (od 14 utakmica do sada čak 10 su ih igrali doma), a i prvi izlet na Zapad donosi im samo tri utakmice od čega dvije protiv Jazza i Lakersa. Praktički, tek tamo pred Božić kada ih čeka 6 gadnih gostovanja saznati ćemo koliko su stvarno dobri.

3. BLAZERS 91.1

I dalje se drže među top 10 u oba smjera, Lillard je nakon slabijeg starta krenuo po starom, ali treba im priznati da su igrali bez Batuma i s Matthewsom u upitnoj formi. Pomaci u obrani definitivno ih čine boljima nego lani, samo teško je reći koliko je to sve skupa opipljivo obzirom da su slično Raptorsima igrali čak 9 od 14 doma, a od 14 njih 8 protiv momčadi s negativnim scoreom. Praktički, u ovom periodu nemaju kvalitetnu pobjedu jer čak i Bullsi su im došli na back-to-backu da bi tokom utakmice još ostali bez Gibsona. Utakmica protiv Memphisa u petak se ne propušta, a u prosincu raspored postaje nešto teži pa ćemo lakše snimiti koliko je stvaran ovaj defanzivni napredak.

4. MAVS 90.3

Uz Houston su momčad sa Zapada koja je najviše profitirala od rasporeda, ali su za razliku od Houstona to i iskoristili. To je definitivno vrijedno pohvale, posao treba odraditi, međutim zanositi se njihovom igrom nije uputno. Čak 7 utakmica odigrali su protiv 10 najgorih obrana lige, što je podatak kojem među momčadima s pozitivnim scoreom mogu konkurirati jedino Rocketsi koji su imali 9 takvih utakmica (time još nevjerojatnije zvuči podatak da Harden i društvo nisu bili u stanju odigrati bolje u napadu). U tim utakmicama nabijali su razliku, dok su u utakmicama protiv ostalih momčadi Mavsi ostvarili tek 104.6 poena na 100 posjeda što je ispod ligaškog prosjeka. Čekaj, pa zar ne funkcioniraju svi na isti način? Pa, donekle, ali ako ti prosjek pada za 20 poena čim naletiš na prosječnu obranu, jasno je da tu nema ničega povijesnog - Mavsi su vrlo dobra momčad za koju smo znali da će biti kvalitetna u napadu zbog prostora kojega Dirk otvara za ulaze Ellisu, Parsonsu i ostalim bekovima, a onda samim time i Chanlderu i Wrightu za realizaciju zicera na obruču, ali ne treba ih dizati u nebesa kao što to ESPN radi zadnjih dana zato jer su nabili razliku na Sixersima i Lakersima. Ono što je puno važnije od trpanja protiv loših ekipa su obrambeni pomaci (nešto konzervativniji pristup rezultirao je prosječnom defanzivom što je apsolutno najveći uspjeh u protekla dva tjedna). Kvalitetna pobjeda protiv Wizardsa pak kompromitirana je lošim partijama protiv Rocketsa i Pacersa. Houston im ne leži, na boku nemaju nikoga sposobnog zaustaviti Hardena, dok Rocketsi itekako oduzimaju kvalitetu koju imaju na perimetru kvalitetnom obranom (čak ni pick & pop s Dirkom nije bio toliko ubojit zbog niskih postava Houstona sklonih preuzimanju s Arizom i Papanikolauom koji su u stanju oduzeti Dirku dio prostora bez straha od onoga što im se zbiva iza leđa).

5. GRIZZLIES 89.1

Ni oni još nisu naišli na težak raspored, ali su imali samo 5 utakmica protiv 10 najgorih obrana. U sezonu su ušli s čak 5 pobjeda ostvarenih s razlikom od jednog posjeda, međutim 3 najsvježije ostvarili su s 15 ili više poena razlike, što znači da teze o sreći možemo odbaciti - stroj se kotrlja i upravo se zakotrljao u top 10 u oba smjera.

6. SPURS 88.8

I dalje ne mogu zabiti ništa, ali obrana ih je lansirala u vrh. Što će tek biti kada počnu zabijati šuteve strah me i pomisliti. Također, za razliku od lani kad su se odmarali, sada uz odmor već imaju i dvije kvalitetne pobjede (Clippersi i Warriorsi).

7. KINGS 86.7

Obrana je malo potonula kako je raspored postao teži, ali formula igre na snagu u napadu ne popušta - i dalje kroz gomilu ofenzivnih skokova i iznuđenih slobodnih guraju top 10 efikasnost na tom dijelu parketa. Cousins možda nije elegantan kao Gasol ili robotski učinkovit kao Davis, ali njegova upornost je jednako veličanstvena. Iza njih su kvalitetne partije protiv Memphisa, Spursa, Pelicansa i Bullsa u kojima su, pa makar i s manjkom estetike, poručili kako će branjenje obruča na jednoj, odnosno napadanje na drugoj strani biti njihov identitet do kraja. U međuvremenu je Gay malo potonuo, ali McLemore nam pred očima izrasta u solidnog igrača zadatka.

8. PELICANS 86.6

Bez Asika se obrana raspala, teško je pronaći balans s previše Andersona i Ajincom koji je, iako solidan back-up centar, ipak nedorastao ulozi startera gdje teško može doći do izražaja protiv ipak klasnijih protivnika - dobra je vijest stoga da je Omer opet u pogonu. Napadački pak ne posustaju, zato je šteta što su opet ostali bez Gordona - taman što je spojio niz dobrih partija i pronašao rolu u momčadi, otpalo mu je rame. U najboljem slučaju, bit će bez njega nekoliko tjedana, ali u slučaju operacije vjerojatno par mjeseci. Austin Rivers se nameće kao zamjena (za početak neće startati da ne izgube solidan ritam koji je imao kao strijelac s klupe, ali većina minuta sigurno ide njemu) i obzirom na to koliko je skromna rola Gordona bila u napadu tu većih problema ne bi trebalo biti, ali obrambeno je ovo još jedan korak unazad (Gordon nije bio stoper, ali kao žilavi veteran itekako je znao odraditi svoju rolu u sistemu).

9. ROCKETS 85.9

Već smo spomenuli u pasusu kod Mavsa kako su lagan raspored imali i kako je nevjerojatno da su napadački potonuli ispod ligaškog prosjeka. Istina, Howard je propustio 4 utakmice, a zbog problema s koljenom mogao bi i još više, Beverley je po običaju 50% vremena na tribini bez naznake da će se trend promijeniti, a Jones nije ni zaigrao (a i upitno je kada će), tako da bez tri člana petorke nije lako nikome, a najmanje Hardenu (manjak opcija doveo je do toga da su preskočili Warriorse po broju izgubljenih lopti, što je i glavni razlog pada u napadu). Uz izgubljene lopte i forsiranje loših šuteva za tri, ostali su i bez tranzicije - od momčadi koja vas je lomila ritmom spali su na izgled klasičnog autsajdera koji umjesto na nepostavljene obrane trice uzima s istekom napada što nikada nije dobar znak. Koliko je pak obzirom na raspored relevantna obrana? Pa, igrali su 4 utakmice protiv 10 loših napada, 6 protiv osrednjih i 4 protiv elitnih tako da je očito kako nisu loši. Ali, nisu ni sjajni - ključna razlika je što su obranu perimetra učinili još većim prioritetom, pojačavši presing i pritisak na pick & roll. Praktički ove sezone su ono što su Clippersi bili lani (dozvoljavaju najmanje učinkoviti vanjski šut u ligi). Međutim, problemi pod košem su i dalje naglašeni iako su rotacije puno bolje, primaju previše zicera i dosta fauliraju, a ni tranzicijska obrana nije sjajna, tako da je pitanje koliko će ovo još dugo trajati. Sredinom prosinca i njima raspored postaje ubitačan tako da ćemo tada znati puno više o pravim identitetima većine ovih momčadi, tako i njih.

10. CLIPPERS 85.8

Kako Griffin diže formu, diže se i njihova razina igre (nije odmogao ni izlet na Istok), ali zbog već opjevanih detalja znamo da obrana neće biti viša od prosjeka. Ako ništa drugo, zbog ozljede Barnesa barem će morati dati priliku Bullocku, pa da vidimo može li ovaj klinac donijeti nešto živosti u 3&D rolu.

11. SUNS 84.6

Turneja po Istoku je dobro došla da se malo stabiliziraju, odmah su popravili napadačke brojke i potvrdili se kao solidna obrana usprkos popriličnom broju minuta potrošenih na stretch postave (Len i Plumlee su sve bolji tag team u sredini). I dok se Hornacek i dalje suzdržava od ozbiljnijeg mućkanja postava, klupa s Thomasom i Greenom je sjajna (dobivaju prednost i u završnicama), a najveći problem je i dalje suhoparna igra Dragića koji u potencijalno zadnjoj godini ugovora sigurno nije očekivao ovako smanjenu rolu. Obzirom na to kako igra (najgori od tri playa trenutno) i da ima tu opciju prekida na ljeto, ne vidim što Sunsi mogu dobiti njegovim tradeom, tako da im ostaje samo vratiti ga u formu.

12. WIZARDS 84.4

Obrana solidna, Nene ozljeđen, Wall uzima gomilu loših šuteva i briljira u slash & kick igri - kod njih ništa novoga. Ispodprosječni napad se uklapa u ovu priču i sada su sve oči uprte u Beala, može li im pomoći da naprave korak naprijed ili će ostati ono što su bili. A i to im je dovoljno da imaju gotovo garantirano top 4 mjesto na Istoku kao rijetka momčad u konferenciji s pozitivnom koš razlikom (ima ih "čak" 5, s tim da razlika Hawksa u trenutku dok ovo pišem, ne zajebavam se, iznosi +1, i to baš zahvaljujući pobjedi protiv Washingtona).

13. CAVS 84.1

Zalomio im se užasan raspored, prvo su izgubili završnicu od Spursa da bi zatim od tri poštene ekipe na Istoku u 24 sata igrali protiv dvije i logično dobili po nosu (posebice u utakmicu protiv Toronta nisu imali snage u nastavku). Užasno je tanka ova rotacija za back-to-back dvoboje takve vrste, ali usprkos svim problemima naziru se neke pozitivne stvari u nekoliko zadnjih tekmi. Love je imao sjajnih trenutaka u ova tri poraza, dobiva dosta lopti na lijevom bloku i više ne razbija glavu previše time koja mu je rola već samo trpa. Također, startna petorka je imala nekoliko odličnih perioda obrane i sada su već na 104.6 poena na 100 posjeda što je iznadprosječan učinak. Problem je samo što ni jedna postava nakon te nije ni približno učinkovita zbog čega su i dalje u donjoj trećini po ukupnoj efikasnosti, gdje će vjerojatno i ostati još neko vrijeme. Međutim, sama činjenica da imaju postavu, pa makar jednu, koja može igrati prosječnu NBA obranu, s onim za što su sposobni prema naprijed, garantira im top 4 poziciju na Istoku. Dakle, kao što LeBron reče, nema razloga za paniku (iako bi bolje bilo za sve da LBJ manje priča, a više se koncentrira na igru), a posebice jer će u periodu kada će najveći dio lige patiti zbog teškog rasporeda, oni biti jedna od momčadi iz gornjeg doma koja će uživati u blagodatima laganih utakmica na Istoku (treći i četvrti tjedan prosinca im donose kamilicu od rasporeda).

14. BULLS 83.6

Circus trip nikada nije lagan, a posebice ne u situaciji kada igraš bez Gasola i onda već nakon dvije utakmice ostaneš bez Gibsona, pa zatim i Noaha koji ionako od starta sezone nije u formi. Probleme s ozljedama visokih i već standardno Roseovo ispadanje i upadanje u petorku iskoristili su i Kingsi i Blazersi, a sada i Nuggetsi, ali skori povratak na Istok trebao bi stabilizirati stvar. Nemaju tako lagan raspored kao Cavsi u prosincu, ali nemaju ni pretežak. Poanta je ionako samo u tome da se u jednom trenutku dovedu u optimalno stanje rostera jer s ovakvim zdravstvenim problemima ionako ne možeš računati na rezultat. Ako ništa drugo, sreća u nesreći je da će ozljede natjerati Thibodeaua da pruži minute klupi, što im dugoročno može biti samo od koristi.

15. HEAT 81.6

Brzinski su potonuli među mediokritete Istoka, što nije ni čudo obzirom da igraju bez Wadea. Score 3-4 bez njega pokazao je sve limite ove momčadi, a ozljeda Colea bila je svojevrsni blagoslov koji je širom otvorio vrata Chalmersu kao jedinoj slash & kick prijetnji i donio više minuta Napieru koji zasigurno ima veći plafon od Norrisa - bez dobrih partija ove dvojice puno bi se teže provukli i protiv Magica i protiv Hornetsa. Jasno, bez Wadea sve je ovo otužno kako smo i očekivali da će biti, a uz to i McRoberts nikako da uhvati ozbiljnu formu i donese nešto centimetara u rotaciju koja je opet ostala bez Birdmana koji je sada sredio gležanj. Obzirom da ih čeka gadni izlet na Istok, sva trojica im pod hitno trebaju ako se ne misle osramotiti. Koliko su očajni za bilo kakvim tijelom u sredini najbolje govori podatak da su potpisali Hassana Whitesidea, čovjeka koje je prije nekoliko dana proveo večer na rosteru Memphisa kada su ovi zbog viroze ostali bez trećine rostera. Whiteside je potez očajnika u rangu nekadašnjeg angažmana Pittmana, ali ono što je simbolično je kako su, da bi napravili mjesta za njega, otpustili Shannona Browna, dovedenog da bude Wadeov back-up, koji je čak i startao u ove dvije utakmice bez Colea. Treba li što dodati za opisati dojam kojega je ostavio kao starter i uopće situaciju u kojoj se nalazi Miami s ovim rosterom?

16. HAWKS 81.4

Prema naprijed sve to izgleda solidno, nema toliko trica, ali lopta kruži bez greške bez obzira na postave. Međutim, obrambeno su katastrofa, a najveći dio razloga se može povezati s lošom Horfordovom formom. Da li je ozljeda još uvijek problem ili on proizlazi iz smanjene mase zbog koje je danas puno prikladniji za igrati četvorku (što je oduvijek i bio, ali sada je to bolno očito)? S dva undersized visoka u sredini nemoćni su u skoku i zaštiti obruča što se neće ispraviti samo od sebe. Kako Horford bude rastao s formom i njihova igra će biti bolja (sinoć im recimo nije ni trebao za dobiti Wizardse jer trpaju bez problema čak i protiv takve obrane), posebice imaju prostora za rast u skoku i obrani, ali iskorak u gornji dom Istoka je teško očekivati bez još boljeg izbora visokih.

17. NUGGETS 81.3

Okrenuli su narativ za 180 stupnjeva, od momčadi kojoj treba rebuilding opet su postali jedan od lovaca na osmo mjesto. Međutim, nešto slično su izvodili i prošle godine, a taj ples se i ovom prilikom kao i tada može povezati s dvije stvari - Lawsonovom formom i smirivanjem Shawa. Naime, čim je Ty zaigrao kako zna, proigrala je i momčad (ozljeda zgloba je prošlost), a pomoglo je što je i Shaw srezao rotacije i odlučio se za određenu podjelu uloga (dobro, i dalje koristi 10 igrača, ali barem se zna tko su starteri, a tko rezerve, plus su naučili da je puno bolje osloniti se na zdrave igrače poput Mozgova, Farieda i Chandlera nego trenutno totalno izgubljene Gallinaria, Hicksona i McGeea koji se zbog problema sa slomljenom nogom, na sreću, opet izbacio s rostera). Jasno, izvedbom ovo i dalje ostaje momčad koja je autsajder pored Kingsa, Pelicansa i Sunsa u lovu na osmo mjesto, uglavnom zbog slabašne obrane. Tijekom ove serije u kojoj su ostvarili 6-1 u 7 utakmica teško je zaključiti koliko su napredovali zbog kombinacije laganih gostovanja i idealnih protivnika na domaćem parketu (Oklahoma bez Duranta i Westbrooka, Pelicansi bez Asika, Bullsi bez Rosea, Noaha i Gibsona), ali meni iz glave ne izlazi mučenje protiv Lakersa gdje su se jedva provukli u produžetku. Ono, nisu katastrofalni kako se činilo nakon onih poraza s početka, ali sigurno nisu ni dobri kao ova serija pobjeda - u biti, vjerojatno su isti kao i lani, a znamo kako je to završilo. Dakle, ovo uspjelo oživljavanje konkretno ne mijenja ništa - ovo je i dalje momčad kojoj je potrebniji rebuilding od kvazi lova na playoff.

18. NETS 80.7

Otvaranje sezone iz snova popraćeno je s noćnom morom zvanom 1-6 u zadnjih sedam utakmica. Za to je kriv teži raspored, ali i potpuni manjak ideje na svim razinama. Iako ima Garnetta na strogom limitu minuta, Hollins se svađa s Lopezom, odbacuje Kirilenka (koji više i nije s momčadi dok čeka rasplet situacije) i drži na klupi Plumleea iako svim tim potezima samo otežava igranje obrane s ovim rosterom. Koji je u startu osuđen na muku s ovakvim profilom igrača na perimetru. Napadačkog talenta ima dovoljno za puno bolji napad od trenutnog, posebice s Jackom i Teletovićem na klupi, ali Hollins muku muči kako posložiti idealne rotacije i pronaći balans. Za početak ne bi bilo loše smanjiti minute Bogdanoviću s kojim su na parketu Netsi u prosjeku slabiji za čak 11 poena na 100 posjeda. Jasno, nije on kriv za sve probleme obrane, ali gotovo da je postalo pravilo - što su njegove brojke bolje, to je učinak momčadi lošiji.

19. CELTICS 80.6

Brzo su prestali biti zanimljivi od kako su usporili i odustali od stretch postava s Greenom na četvorci - i dalje žive od tranzicije, ali bez šuta napada tone na dno, a obrana je jednostavno katastrofalna. Dapače, obzirom na izbor visokih čudi koliko su solidni skakački, iako i tu dobar dio zasluga pripada Rondu koji iz pozadine dodaje dodatnu elitnu skakačku opciju. Ozljede su izgleda prošlost, konačno, a to rezultira skoro pa triple double učincima i solidnom presing igrom, ali s nikad skromnijim pokušajima šuta - uzima najmanje lopti još od rookie sezone što rezultira i najmanjom potrošnjom još od tada (uz to gubi gomilu lopti u ganjanju asista, također u prosjeku najviše u karijeri). S druge strane, obzirom da slobodna gađa s tragičnih 35%, očito je ozljeda šake drvenu ruku dodatno umrtvila, tako da takvim izborom oružja samo pomaže ekipi.

20. PACERS 79.7

Iako im u ovom trenutku doslovno nedostaje cijela lanjska petorka, Pacersi imaju score 5-2 u zadnjih 7 tekmi. Najluđe od svega, neke značajne razlike u učinku i dalje nema - kombinacija katastrofalnog napada i top 10 obrana statistički je identična onome što su prezentirali u prvih 8 utakmica u kojima su ostvarili 2-6. Također, ni raspored nije bio puno lakši, dapače - tri kvalitetne pobjede koje su ostvarili došle su protiv Heata s Wadeom, Bullsa s kompletnom unutarnjom linijom i sada protiv Dallasa u gostima. Jedino logično objašnjenje je da ni jedna od ovih momčadi nije bila spremna za borbu u reketu, posebice ne na ovakvoj razini koju Pacersi donose svaku večer (nadskakali su bez problema i Chicago, usput ih zadržavši ispod 43% šuta iz igre) od kada su promijenili startnu petorku. Ozljedom Milesa otvorio se prostor za uber-visoku petorku s Hillom i Copelandom u rolama bočnih igrača i od kada Vogel igra ovako čisto na snagu napumpavši zonu oko obruča do lanjske razine (s Milesom na trojci ili Stuckeyem na dvojci to jednostavno nije bilo to), Pacersi su se preporodili. Sada ih čeka nešto teži raspored, a i liga je do sada valjda shvatila kako ih treba napadati, pa će u periodu do Božića s ovih solidnih 43% uspješnosti pasti na nekih 33% osim ako West, Hill i Watson odmah po povratku ne donesu brzinu više u napad i tako Vogelu omoguće da povuče još poneki dobar potez.

21. JAZZ 79.5

Nemaju više top 10 napad, što nije ni čudo nakon teškog rasporeda koji je uključivao puno više gostovanja i to redom protiv solidnih protivnika - od 15 utakmica ove sezone, čak 11 su odigrali protiv momčadi s pozitivnom koš-razlikom. Ove 4 koje su odigrali protiv sebi ravnih? U njima imaju 3-1.

22. THUNDER 78.3

I dok je napad katastrofalan i glavni je razlog za score 3-12, defanziva se popela u top 10. Ako se Russ i KD vrate uskoro (a Russ bi trebao zaigrati već u petak, dok je Durantov datum povratka i dalje sredina prosinca), čeka ih kičma koja može izdržati lov na 50 pobjeda. Jer, koliko god mučno bilo gledati kako se muče zabiti, ima nešto fascinantno u gledanju Ibake, Adamsa i letećeg Robersona kako igraju obranu - bilo su prije i na višim razinama od trenutne, ali nema razloga vjerovati da se kompletiranjem rotacije neće dodatno popraviti. Bude li Russ od prve spreman zaigrati u max brzini (što je u njegovom slučaju realno), s KD-om koji i s pola snage može doći do kvalitetne prilike za šut, Thunder ima šanse vratiti se u igru. U ovom periodu još jednom se vidjelo koliko Brooksu nedostaje vizije kad je napad u pitanju, ali za sve što je pokušao obrambeno treba mu skinuti kapu - od igranja klasične 2-3 zone tokom cijele večeri protiv Raptorsa do korištenja postave s Collisonom, Ibakom i Adamsom zajedno na parketu (ili čak Ibakom, Collisonom i Perkinsom), Brooks nije bježao od eksperimenta koji će možda i u budućnosti u određenom matchupu donijeti nekakvu malu prednost.

23. BUCKS 78.2

Pozitivan score i peto mjesto na Istoku temelje se isključivo na laganom rasporedu i top 10 obrani baziranoj na stilu kojega je Kidd koristio lani u Netsima - gomili preuzimanja i udvajanja kojima oduzimaju prostor na perimetru pod cijenu nešto više rupa u sredini za koje se nadaju da ih može pokriti jedan čovjek (u Netsima su to bili Garnett ili Plumlee, ovdje Sanders, Henson ili Zaza). Jasno, kada nalete na teži raspored bit će zanimljivo vidjeti može li to mlataranje udovima na perimetru i oslanjanje na tri kvalitetna zaštitnika reketa i dalje donositi rezultat - od 15 utakmica do sada samo 5 su ih odigrali protiv momčadi s pozitivnim scoreom i u tim susretima imaju 1-4 uz brutalnu koš razliku od -66. Mislim, nije ovo momčad bez talenta, ali u napadu doslovno žive od Knightovih i Mayovih herojstava koja prate Giannisovi ulazi i Jabariev šut s poludistance. Imaju još dvije lagane utakmice, a onda ih početkom prosinca čeka niz od deset susreta protiv playoff momčadi i to uglavnom na gostovanjima po Zapadu. Nekako je za očekivati da će tada ovih 50% biti bliži učinku kojega smo očekivali (barem mi koji smo vjerovali da mogu do 30-ak pobjeda).

24. HORNETS 77.4

Napad i dalje traži smisao, iako Stephenson igra katastrofalno i iako Williams nije ni sjena McRobertsu, to je nešto s čime su manje-više naučili igrati. Problem je što sada nema one obrane na koju se mogu osloniti da ih izvuče, umjesto top 5 defanzive potrebne da se ovako loša navala održi na životu potonuli su ispod prosjeka. Zona s dva visoka u reketu je na kratko funkcionirala sa Zellerom, ali to se nije pokazalo održivim rješenjem, a sada i bez Kidd-Gilchrista jednostavno nemaju oružja za maskirati sve slabosti u sredini i na perimetru. Ostaje im samo nada da će Clifford pronaći rolu za Stephensona i da će se napad dići do prosjeka, kao i da će skorim povratkom MKG-a malo živnuti i obrana. U tom slučaju mogu računati na 50-50 košarku, posebice jer i raspored postaje nešto lakši tijekom idućih mjesec dana (igrali su samo 6 utakmica protiv ekipa s negativnom koš razlikom, ali problem je što i u tim utakmicama imaju nimalo uvjerljivih 2-4). Iako su već u popriličnoj rupi, nije isključeno da i sa 37, 38 pobjeda mogu do playoffa na Istoku.

25. MAGIC 77.2

Malo po malo potvrdili su obrambeni potencijal o kojem smo pričali na početku sezone - nakon 16 utakmica više teškog nego laganog rasporeda imaju prosječnu NBA obranu. Napad očekivano pati od nedostatka kreacije koji bi povratkom Oladipa i stavljanjem Paytona u primjereniju rolu trebao biti manje vidljiv, ali šuterski uopće nisu loši - u Vučeviću i Fryeu imaju idealne flex i pick & pop opcije, a Fournier se odlično snalazi u roli beka šutera s trenutnih 46% za tricu. Kroz sezonu bi definitivno trebali napredovati kako klinci stasavaju i kako ostaje što manje minuta za katastrofe poput Ridnoura, Greena i Gordona.

26. LAKERS 76.9

Kobe je "nezaustavljiv", poteže 12 skok-šuteva iz driblinga po utakmici, što je 3 više od sljedećeg na listi Walla. Wallovih mizernih 40% iz takvih situacija nimalo ne pomažu napadu Wizardsa koji ionako pati od kroničnog začepljenja reketa, ali što onda reći na Kobeovih 35%? Fascinantno je da Lakersi usprkos tome i najgorem šutu za tri u ligi imaju prosječan napad, a za to su zaslužni poeni sa slobodnih (Kobe je zadnji put ovako često bio na liniji 2008.) i skakanje u napadu Hilla i Davisa. Obrana je opjevano očajna, ali tu Lakersi imaju jedan objektivni problem koji loše ekipe na Istoku nemaju, a to je činjenica da većinu utakmica igraju protiv kvalitetnih momčadi (od 15 ekipa u ligi s pozitivnom koš razlikom deset ih je na Zapadu i takve stvari definitivno pumpaju kontekst).

27. PISTONS 76.3

Obrana se drži na prosjeku usprkos tome što Drummond zbog problema s osobnima, a i još više s realizacijom u reketu, ne dobiva ni približan broj minuta kao što smo očekivali. Svejedno, solidni su i s njim i bez njega (Monroe je pouzdan u sredini bez obzira na rolu koju igra, a Smith u svom toplo-hladno stilu povremeno briljira obrambenim reakcijama), ali napad ne funkcionira ni pod razno. Van Gundy i dalje previše vjeruje postavi s tri visoka i, iako Smith ne uzima toliko loših šuteva kao lani, prostora za igrati u sredini jednostavno nema. Dapače, lani su Josheve cigle barem završavale u Drummondovim rukama, a sada zbog inzistiranja da Smith igra bliže laktu gdje može poslužiti kao asistent u reketu vlada još veća gužva u čemu sigurno leži dio razloga zašto su Drummondovi prosjeci realizacije iz igre pali za čak 20%. Jasno, manje zicera nisu jedini razlog, onaj puno veći je što Stan povremeno čak i spusti loptu Drummondu i dozvoljava mu igrati iz post-upa, a to onda rezultira uglavnom katastrofom (Dre je stvoren za trčanje i skakanje okružen uz četiri šutera, kakve svrhe ima igrati kroz njega i to još u ovakvim postavama u kojima nema prostora ni za Hakeema). Ovo mučenje kroz sredinu dodatno je naglašeno i lošim učinkom s perimetra. Ima tu povremenih bljeskova, posebice od strane Jenningsa koji je brzo našao zajednički jezik sa Stanom i igra stvarno dobro. Dobiju nešto od Jerebka, Butler tu i tamo nešto odradi, a i Singler je sve bolji od kada igra protiv drugih postava, ali Caldwell-Pope nikako da pronađe ritam - njegovih 35% iz igre dodatno vuku momčad na dno, ali drugih rješenja jednostavno nema, tih 30-ak minuta jednostavno nema tko dobiti jer i Butler i Singler su već razvučeni, a o Smithu na trojci da ne govorimo. Ostaje im samo nada da će napad u dogledno vrijeme kliknuti i da će im to uz rast obrane omogućiti da igraju 50-50 košarku. Najvažnije je u ovom trenutku brzinski vratiti Jenningsa u pogon - ostali su bez srca napada taman u trenutku kada ih u par tjedana čeka 6 utakmica s jednako lošim protivnicima. Jednu od njih su već propustili protiv Bucksa, bez Jenningsa jednostavno ne ide, ali ovo je prilika da malo živnu. Propuste li ovaj period, ostatak prosinca je takav da će vjerojatno već od sijećnja planirati koga birati na draftu.

28. KNICKS 76.1

Carmela su stisla leđa, otpada iz momčadi do daljnjega, a to nikako nije dobra vijest. Bez njega nema šanse da napad održe prosječnim, on je bio ključni pokretač i uopće jedina opcija koja je širila parket za ostale. Tu ni povratak Calderona na pomaže, a obrana je ionako odavno otpisana. Plus, raspored se taman zahuktava - do kraja godine praktički nemaju lagane utakmice i ne bi nas trebalo čuditi dočekaju li 2015. sa nekim blesavim scoreom poput 6-28.

29. WOLVES 75.3

Spominjali smo brutalne poraze koji su rezultat epidemije ozljeda i propuštenih utakmica - nakon Rubia ostali su i bez Pekovića (stopalo i zglob), zatim je i Martin operirao ruku i neće ga biti barem dva mjeseca, a u ovakvom kontekstu dopustili su i Youngu puno duži predah nego što bi bio slučaj da se bore za nešto opipljivo. Praktički, bez tri najbolja igrača i veteranska lidera, ovo je postala klasična rebuilding momčad s pet igrača prve i druge godine koji vode glavnu riječ. Skorim povratkom Younga, a zatim i Pekovića, postat će konkurentniji i valjda će stati na kraj porazima od 30 ili više razlike, ali sezona je nakon mjesec dana već određena. Idu po novi visoki pick uz razvoj Wigginsa, LaVinea, Bennetta, Muhammada i Dienga koji su svi do sada pokazali ohrabrujuće bljeskove kvalitete (posebice Dieng koji se u ovom periodu bez Pekovića i Younga nametnuo kao ključni igrač).

30. SIXERS 69.1

Što reći, na putu su prema najgoroj koš razlici u povijesti - Sixersi iz '73. (simbolično), poznati i kao momčad s najgorim scoreom u sezoni od 82 utakmice, su do 9 pobjeda došli s prosječnim minusom od 12.1 poena. Ovi Sixersi su trenutno na -16 po utakmici. Najgori score do sada u povijesti imaju Mavsi iz '93. koji su s -15.2 došli do 11 pobjeda. Super je što barem ne odustaju od toga da "poprave" roster. Do sada su već promijenili dva igrača (otpustili su Thomasa i Johnsona kako bi potpisali Drewa Gordona i Roberta Covingtona), a pripremaju se za dovesti i još jedno pojačanje. Navodno je sve dogovoreno s Furkanom Aldemirom, koji je na nedavnom WC-u igrao 7 minuta u prosjeku za reprezentaciju Turske. Miško ubacuje još jednog svog pulena u NBA, gdje će vjerojatno igrati u prosjeku kao i za repku (čvrst skakač, ali obzirom na prosječne fizikalije i šljakersku razinu talenta teško da može ostaviti traga u NBA).

Filed under: bball 8 Comments
24Nov/142

231114

Posted by Gee_Spot

Utakmica dana trebala je biti gostovanje Clippersa kod Memphisa, ali u ovom trenutku ovo jednostavno nije pošten matchup. Paul i društvo izdržali su jednu četvrtinu prije nego se Memphis odvojio na desetak koševa prednosti koje su održavali do kraja kroz potpunu kontrolu a) reketa i b) ritma. Rotacija visokih Memphisa bila je jednostavno dominantna, čak je i Leuer koji se u zadnje vrijeme raspucao odradio puno bolji posao od Hawesa, a startere da ne spominjem - Jordan u ovom matchupu ni inače ne dolazi do izražaja (čim mu obrana ne ostavlja prostor u pozadini za zicere, a ova Memphisa to ne radi, postane igrač manje u napadu), a sada još i manje zbog trenutne faze traženja obrane kroz koju prolazi momčad (kako istovremeno čuvati obruč, braniti pick & roll i držati Gasola pod kontrolom bez pomoći suigrača), dok se na trenutnoj razlici forme Griffina i Gasola kao najvažnijih karika pod košem može najbolje sažeti cijela bit sinoćnje utakmice.

Naime, dok Marc igra možda i najbolji period košarke u životu kojega jednostavno ne smijete propustiti (kreće se fenomenalno i izgleda kako su se sve bojazni oko načetog koljena i ubrzanog starenja pokazale neutemeljenima - nekoliko kilograma manje, a izgleda i nešto kraća frizura, čuda rade za snagu u nogama), Blake se muči napraviti išta kako treba u vjerojatno najgorem periodu košarke u životu. Nije trebalo dugo za uočiti razliku ni sinoć, Gasol je od prvog napada krenuo pucajući iz svih oružja, nije mogao promašiti bez obzira na situaciju (zadnja godina ugovora je stvarno afrodizijak, ovakvim partijama max mu je garantiran) okrunivši sinoćnjom partijom fenomenalan ulazak u sezonu, dok je Griffin, osim u završnici prve četvrtine kada je nekoliko puta sjajno izvozao Randolpha podsjetivši na što je sposoban, uglavnom uzimao loše šuteve s poludistance i bacao lopte igračima Memphisa u ruke.

Taj vanjski šut je trenutno najbolniji aspekt Blakeove igre, uzima praktički 1 šut izvan reketa na 1 šut u reketu dok je kod Gasola taj omjer za centra puno prikladnijih 1 vanjski naspram 2 unutrašnja. Plus, Gasol s poludistance gađa solidnih 42% (one najduže dvice, samo korak unutar perimetra koje su mu specijalnost gađa s 48%), dok je Blake na skromnih 39% koji su obzirom na volumen ubitačni (da ne spominjemo koliko je Marc trenutno bolji realizator na obruču, nije stvar samo u tome što gađa sa 72% dok je Griffin na 64%, već i u košarkaškoj eleganciji - iako je minimalno 10 kg teži i 10 cm viši, Gasol završava ulaze na drugom obruču kao bek jedan za drugim, dok nekadašnji letač izgleda kao da igra u grču i ako nema čisto polaganje bez ikoga u blizini obično baci nekakav vrući krumpir).

Jasno da bez njega na all-star razini Clippersi ne mogu računati na ozbiljne stvari, na ovom rosteru je previše temeljnih napadačkih problema (jednodimenzionalna igra Barnesa i Redicka, limitirani Jordan) da bi bez elitnih izdanja Paula i Jordana mogli funkcionirati. I koliko god slaba podrška siugrača bila problem jer nije lako zabijati u sredini ako ti je ta sredina uvijek zatvorena, toliko je očito da dio krivnje leži i u individualnoj formi Griffina i načinu na koji igra.

I dok su batine pod reketom objašnjive, teško je shvatiti gdje je nestala ona energija Paula i Griffina u kontrama (a ni Paul usprkos solidnom izdanju nije ona klasa na koju smo navikli). Clippersi i dalje generiraju solidan broj ukradenih lopti, ali rade i nevjerojatan broj pogrešaka u tranziciji i to jasno govori da je ovdje trenutno najveći problem u glavama (od lani druge najefikasnije tranzicijske momčadi u ligi nakon Sunsa sada su pali u donju trećinu među Memphis i slične halfcourt momčadi). Možda je u pitanju teži od očekivanog prelazak na nove trenerske filozofije na klupi (manje run and guna u Gentryevom stilu, više kontroliranih napada koji završe lošim šutem u Woodsonovom), možda su Blakea događanja izvan parketa i skoro suđenje zbog napada u nekakvom klubu izbacili iz ravnoteže, možda je u pitanju tek trenutna forma i loše poklopljene zvijezde (gomila sitnih problema koji zajedno čine jedan veliki), ali, što god bilo, Clippersi ne izgledaju ni kao sjena lanjske momčadi, a kamoli bolja verzija.

I sve ovo napisano još se i ne dotiče njihovog najvećeg problema - obrane. Djelovali su bolje u prethodne dvije utakmice, ali nakon sinoć jasno je da se radilo tek o tipičnom refleksu uzrokovanom s par gostovanja na Istoku. Čim su se vratili u stvarnost u koju navodno pripadaju, a to je borba za vrh Zapada, dalo se još jednom vidjeti sve iste probleme o kojima pričamo danima. U napadu nisu ni približno raznovrsni, a čim makneš Jordana iz slike ne mogu ništa ni obraniti. Doduše, treba biti realan i reći da trenutna razina igre Memphisa teško da može biti stvaran pokazatelj, Grizliji zabijaju van pameti i dolaze do poena na sve moguće načine - nakon sinoćnje partije promovirali su se u petu napadačku momčad lige što je teško za povjerovati (jasno, to nešto govori i o tome s kako malim uzorcima trenutno raspolažemo kada ih tjedan dana kvalitetne ili loše igre mijenja od temelja). Ovakav ritam će teško biti održati i zato je šteta što ovu formu nisu čuvali za travanj i svibanj, ali nikad se na zna, neke stvari bi mogle postati dio plana igre dugoročno.

Prvo što upada u oči je ogromna potrošnja Gasola, čak 5% viša nego inače. Ovim je tranzicija koju je Joerger zacrtao završena, s lani povećanom Conleyevom ulogom i sada preuzimanjem potpune kontrole nad napadom od strane Gasola, plan možemo proglasiti uspješnim (ne sasvim jer i dalje ne trče i ne pucaju previše trica, ali ovo je drugačija momčad od Hollinsove). Gasol je uvijek sudjelovao u gotovo svim napadima dok je bio na parketu, ali često kao pokretač s lakta, a sada je u roli finišera, njegov šut ili pas završavaju akcije. Uz to što Marc i Mike diktiraju svime i što se Z-Bo ne da u roli buldožera (dok ovako skače u napadu svi njegovi loši šutevi i promašaji na obruču nisu problem), ključna je i podrška sporednih igrača. Svi su razigrani čak i na klupi, međutim jedno ime odskače po učinkovitosti. Courtney Lee trenutno tricu gađa sa 61% (zabio 22 od 36) što se jednostavno neće nastaviti osim ako čovjek nije u međuvremenu postao novi i još poboljšani Kyle Korver.

Grizliji i dalje ne pucaju puno trica, ali već činjenica da ih Lee ne može promašiti, pa i da često koriste postave s dva swingmana koja mogu ubaciti tricu, otvara dodatan prostor u sredini za tri glavne opcije. Ovakav balans Memphis nije imao nikada prije - čak i kada mu padnu ovi suludi postotci, obrane će morati respektirati Leea i to je dovoljna garancija da ofenzivno neće potonuti. Ostanu li u komadu i u playoffu, pa makar ni Gasol ni Lee više ne bili u ovakvoj formi, ovo je momčad sposobna otići do kraja (jasno, uz veliku dozu sreće) u ovom kontekstu u kojem pravog favorita gotovo da nema. Tko bi rekao da će ono što se 2012. činilo realnim, zamisliti Memphis u Finalu, biti moguće i tri sezone kasnije usprkos popriličnim promjenama (trenera, igrača, pa dijelom i igre).

Filed under: bball 2 Comments
21Nov/1414

201114

Posted by Gee_Spot

Sinoćnje dvije potencijalno zanimljive utakmice osiromašene su ozljedama. Miami igra četvrtu utakmicu bez Wadea, a bez obzira što su, usprkos tome što im je uz Dwyanea nedostajao i Deng, nekako dobili Netse (koji su se raspali čim je raspored postao gušći i teži izgubivši 5 u nizu), u takvom izdanju nisu prepreka Clippersima. Deng se vratio na parket, istina, ali ova postava u kojoj Wadea kao drugi bek mijenja Chalmers jedan kvalitetan napad povukla je na samo dno - dok su na parketu ostvaruju učinke od kojih su gori samo Sixersi, a nikakvih boljih rješenja na klupi nema, to je to (Granger se sramežljivo vraća u akciju, ali ni on nije ozbiljno rješenje, posebice za pozicije jedan i dva). Situacija je još gora zbog činjenice da McRoberts nije spreman na ozbiljne minute, Birdman je također rekonvalescent i onda ne mogu napraviti ni eventualni pomak u obrani da malo zamaskiraju slabosti napada.

O kojima najviše govori podatak da su protiv Bucksa neki dan ostvarili 89 poena na 100 posjeda. Mislim, Bucksi se stvarno trude u obrani, Kidd je natjerao momke da trče, posložio je duboku rotaciju u kojoj svi nešto rade i u kojoj nema igrača bez kojega se ne može (ta dubina i ta oslonjenost na osrednjost su same po sebi ključne u ovakvoj ligi u kojoj je većina ekipa ovako tanka poput Heata da ih par ozljeda totalno izneredi). Maksimalno koristi atleticizam i energiju da preuzimanjima i agresivnom igrom na loptu uspori protivnike, a, ako i prođu do reketa, tamo ih čeka Sanders ili Zaza (rijetko Henson). Iako im igra u napadu ne sliči na ništa, dovoljno je što imaju desetak aktivnih tijela i kvalitetnu obranu pa da trenutno imaju 7-5 na Istoku.

Heat je pak nakon novog poraza na 6-6, a poraženi su bili doslovno već u prvim minutama. Napad Clippersa je oživio čim su se stvari malo posložile, a to konkretno znači čim je Barnes počeo zabijati potpuno otvorene šuteve iz kornera (otvorio je sezonu s 5 trica u prvih 6 utakmica, a u zadnjih 5 zabio ih je 10 uz gotovo 50% šuta, dakle vrijeme je za poslati memorandum ligi da ga više ne može potpuno ignorirati u napadu) i čim je Blake srezao malo šuteve s poludistance i pretvorio ih u ulaze u reket, odnosno rudarenje u postu. Sinoć su već nakon 6 minuta imali +12, jednostavno ovakva obrana Heata nema što tražiti protiv momčadi koja štima u napadu i koja ima ovakvu širinu kao gosti - Miami je prenizak i stalno mora udvajati, bilo na perimetru u pokušajima da zonskim presingom spriječe dolazak lopte u sredinu ili u reketu jednom kad lopta tamo dođe. To ostavlja stranu bez lopte uvijek širom otvorenu, jedan korner je uvijek slobodan, a tamo pak imaš Redicka ili Barnesa koji će pored Paula i Griffina uvijek dobiti loptu u pravom trenutku. Kada su nakon 9 minuta već otišli na +20, sve je bilo jasno. Obrambeno ih čeka još posla da se vrate na lanjsku razinu, ali u napadu će Clippersi preživjeti. Miamiu se pak ostaje nadati da će katastrofa zvana Istok postati još većom jer samo ih činjenica da u konferenciji ima jedva 4 iznadprosječne momčadi drži u kontekstu u kojem je playoff realan.

Clippersi izgledaju bolje, ali bok ostaje njihov problem, vidjeli smo kako pad produkcije na tom dijelu djeluje ubitačno i definitivno treba tražiti alternative. Recimo, neki dan smo spomenuli kako je Corey Brewer u izlogu i već se čuju glasine o interesu Rocketsa i Cavsa koji u njemu vide potencijalno pojačanje za bočnu rotaciju (posebice Rocketsima treba netko s klupe tko može odigrati obranu, Cavsima je ovo manje bitno od još jednog visokog). Za to vrijeme GM Clippersa, istovremeno i trener, razmišlja o angažmanu - Rona Artesta. Dakle, upitnici i dalje ostaju iznad njihovih glava.

Druga utakmica nije bila tako brzo riješena jer Bullsi znaju igrati i bez Rosea i Gasola, ali Kingsi su im takvima nezgodan matchup zbog unutarnje linije koja svojom snagom dobrim dijelom anulira energiju dvojca Gibson-Noah (plus, Chicago ima problema sa skokom ove sezone jer nemaju previše pomoći s ostalih pozicija od kada su se odrekli Denga, od jedne od boljih skakačkih momčadi, posebice u napadu, postali su prosjek, dok su Kingsi najmoćnija skakačka momčad lige). Dvoboj od prije dva dana protiv Pelicansa ostavio je traga na Kingsima, načeti su bili i Gay i Cousins, što se osjetilo na startu utakmice kada je Chicago kombinacijom upornosti u sredini (pojačane redovnim izolacijama u postu za Butlera) parirao Cousinsu i usput izgradio prednost kvalitetnom šuterskom partijom. Ali, druga četvrtina se još jednom pokazala problematičnom iako je Thibo izmiješao rotacije kako nema Gasola - ovdje obično igra Gibson s Mirotićem, s tim da je sada uloga jedinog klasičnog visokog na početku druge pripala Noahu koji ide na klupu tijekom prve dok je Gibson odrađuje u komadu.

Ovdje Kingsi dobivaju neočekivanog junaka u Derricku Williamsu koji je potpuno ispao iz rotacije ove sezone jer se nije uklapao u borbeni stil igre kojega zahtijeva Malone, ali sinoć je dobivši priliku odmah napao Mirotića i pokrenuo Kingse. Thibo ubrzo vraća Gibsona na parket, ali tu je već jasno da Bullsi ne mogu računati na pobjedu ako će cijelu večer koristiti samo dva visoka igrača (pokušaj s Bairstowom umjesto Mirotića također nije pomogao jer ni ovaj rookie nije dorastao veteranima Sacramenta). Jasno je i Maloneu u kojem smjeru ide utakmica i stoga totalno okreće ritam ubacivanjem uber-visoke postave s Cousinsom i Landryem pod košem te Williamsom i Gayom na bokovima (ovo je nešto što smo relativno često imali prilike gledati lani). Osim što su si ovako pomogli izbacivši Stauskasa iz rotacije, odrekli su se i postava s Gayom na četvorci koje u zadnje dvije utakmice nisu uopće funkcionirale i koje su ih dobrim dijelom i pokopale, posebice u utakmici protiv Pelicansa.

Snaga Kingsa je visina i ta unutarnja linija, a u ovako naglašenom izdanju Chicago tome nije mogao parirati. Automatski više nisu mogli koristiti Hinricha na boku pored Brooksa, McDermott i Dunleavy također nisu imali rolu protiv dva ovakva bočna i Sacramento ih je jednostavno razbio i vratio se u egal. Od toga da preuzmu kontrolu spriječila ih je najbolja postava Chicaga početkom treće, ali, bez izrazitog šuterskog učinka vanjskih igrača kao na početku utakmice, bolje od držanja priključka se nije moglo. Bullsi su davali sve od sebe da pariraju snagom i u skoku, ali frustracije maltretiranjem u reketu nisu mogli sakriti. Gubitak kontrole obilježila je tehnička Noaha koji se s pravom ljutio na nepostojeći faul u napadu, međutim time nije pomogao momčadi. A nije da je rješenja bilo - kad je došlo vrijeme za zamjene, Thibo je mogao posegnuti samo za Mirotićem dok su na drugoj strani čekali Cousins, Landry i Williams.

Kingsi su tako otišli preko 10 i više se nisu osvrtali. Bullsi su povratkom najbolje petorke (Noah, Gibson i Butler plus bilo koja kombinacija dva beka) pokušali polovinom zadnje četvrtine kraj učiniti neizvjesnim, opet ulaganjem goleme količine energije, ali, iako Malone više nije posezao za uber-viskom postavom omogučivši tako Bullsima šutera viška na parketu, nije ni pokušavao išta osim igrati košarku Kingsa - na silu u sredini kroz Cousinsa. Gay ovom prilikom nije bio toliki matchup problem kao trojka koja igra u postu jer je Butler bio više nego sposoban držati ga pod kontrolom, ali je bio izuzetno učinkovit u manjoj roli 3&D bočnog i sjajno je koristio prilike koje su mu se ukazale.

Uglavnom, Kingsi su potvrdili koliko su žilavi kada utakmica ostane u njihovim gabaritima, kao i da mogu jahati Cousinsa kad god požele u sporim halfcourt napadima, s tim da su u Williamsu, jasno ako bude u stanju ponoviti ovakve energične partije, dobili još jednu opciju koja će im taj postojeći stil igre dodatno začiniti (ni on kao ni Gay nije rješenje za stretch postave jer jednostavno nemaju bekove s kojima mogu popuniti takvu rotaciju - sinoć je Malone radije koristio kombinaciju s dva combo igrača, Collisonom i Sessionsom, nego da posegne za Stauskasom - ali sposobnošću da kombiniraju unutar-van igru mogu dodatno otvarati prostor). Bullsi sa samo 7 poena iz kontre i 5-19 šutom za tri jednostavno nisu izazvali kontekst u kojem domaćin funkcionira, kao što mu nisu mogli ni parirati s dva visoka od kojih je Noah igrao s načetim koljenom, dok je Gibson jednostavno prelagan za cijelovečernje guranje u sredini s ovoliko opcija.

Ispada da eto ni Bullsi, vjerojatno najbolja momčad na Istoku, ne bi lako prošli playoff seriju protiv Kingsa, devete ili desete momčadi na Zapadu. S ova dva dodatna poraza Istok se bliži uspješnosti od 30%, što je trenutno 7% manje od lanjskog ukupnog rezultata. Još je rano za donositi konačne zaključke, ali ovaj trend bi mogao potrajati i to mi je osobno najveći šok do sada - nisam očekivao da će Istok postati konkurentan, ali da će barem malo podići razinu kompetitivnosti i smanjiti omjer s 63% poraza na nekih 58%, u to sam se bio spreman kladiti. Ovako, sad su na 68% i nigdje nema naznaka da će se ovaj slobodni pad uskoro zaustaviti.

Filed under: bball 14 Comments
20Nov/143

191114

Posted by Gee_Spot

Istok pokušava na sve načine doći do nekakve prednosti u susretima sa Zapadom pa su tako Spursi zbog problema s letom kasnili u Cleveland, dok je Memphis zbog virusa koji je pokosio čak 5 igrača tijekom dana potpisao dva igrača iz svoje NBDL podružnice koji su im se pridružili za vrijeme utakmice protiv Raptorsa. Svejedno, u 5 od 6 međukonferencijskih utakmica momčadi sa Zapada odnijele su pobjedu (score je tako skočio na 37-18, odnosno na 67% uspješnosti). Memphisovi problemi (od kojih je najveći taj što virus nije napao Princea) uzeli su danak u završnici, ali Clippersi nisu imali ni najmanje problema protiv Orlanda, kao ni Minnesota protiv Knicksa na back-to-backu, dok su se Sunsi, Mavsi i Spursi provukli.

Dvoje potonjih su imali zanimljive susrete kojima ćemo se baviti, ali prije toga par riječi o Wolvesima. Taman što sam ih nahvalio pred vikend kao simpatičnu momčad, doživjeli su dva brutalna poraza koja su ih bacila u rang Lakersa i Nuggetsa. Primiti u dvije utakmice za redom preko 130 stvarno je svojevrsni podvig, ali treba uzeti u obzir da osim Rubia u te dvije utakmice nisu imali ni Younga zbog osobnih razloga, kao i da je Peković bio minimalno korišten zbog problema sa stopalom. Bez tri veteranska oslonca nije lako igrati, iako to izgleda protiv Knicksa nije ni bitno - iako je Peković u međuvremenu otpao zbog ozljede gležnja i iako se Young još nije priključio, sve što je Saunders izgleda trebao bilo je mladoga LaVinea zamijeniti Williamsom u ulozi startera i tako s dodatnim iskustvom u organizaciji igre otići na razinu koju Knicksi ne mogu braniti.

Nego, vratimo se mi utakmicama dana. Cavsi u zadnje vrijeme izgledaju bolje u napadu, još je tu premalo akcija za Kevina Lovea, ali barem su ubrzali igru. Na stranu to što im je protiv Atlante upao svaki šut, dok je protiv Denvera bilo obrnuto, odnosno što su jedva dobili Boston iako su zabili 122 izuzetno učinkovita poena, ono što se dalo vidjeti u ovim utakmicama puno je više pokušaja tranzicijske igre koji su doveli do više laganih poena i više otvorenog prostora u napadu općenito. Daleko od toga da imaju identitet, ali ta kombinacija individualnog talenta na koji se mogu osloniti u postavljenim napadima plus nešto laganih poena plus skok u napadu plus sposobnost dolaženja na liniju slobodnih garantiraju elitni napad pa sve i da se nikada ne uigraju.

Čak i lopta puno bolje kruži što su duže na parketu i već sada su se pozicionirali odmah iza Dallasa kao drugi najefikasniji napad lige. A mogu još i bolje ako nađu Loveu ulogu u kojoj će ga koristiti i kao kreatora, a ne samo finišera, odnosno ako još povećaju broj koševa iz reketa i kontri. U prvome su sedmi u ligi, a u drugome su izuzetno efikasni (četvrti), ali problem je što trče premalo i to uglavnom samo u zicer situacijama (bili bi bez konkurencije najbolja kontraška momčad lige da trče kontre prosječnim NBA ritmom). Onda opet, razumljivo je što izbjegavaju ubitačniji ritam kad nemaju dubinu - trenutno samo Reggie Jackson i Jimmy Butler igraju više minuta u prosjeku od LeBrona, Kyriea i Kevina (toliko o odmaranju tijekom sezone).

I dok su sve ovo relativno slatke brige na račun kojih možemo zaključiti kako su obzirom na broj utakmica iznenađujuće brzo pronašli kakav-takav recept u napadu, razlog zbog kojega usprkos svemu rečenome imaju polovičan učinak je katastrofalna obrana. Ova momčad i dalje ne može braniti nikoga, tako da im susret sa Spursima baš i ne dolazi kao naručen iako su ga problemi s letom, a onda i trenutna očajna šuterska forma gostiju, definitivno učinili manje izvjesnim.

Otvaranje utakmice za zaborav, obje momčadi se vuku po parketu, vrte duge napade koji uglavnom rezultiraju lošim šutevima. Cavsi su malo živnuli dok je Daye na parketu uz Baynesa, bez Splittera i s bolesnim Bonnerom (opet nekakav virus) Popovich muku muči oko rotacije visokih (Duncan igra "čak" 31 minutu u prosjeku, zovite "Društvo za zaštitu košarkaških veterana Stipe Šarlija") što Thompson i Varejao koriste da se malo zabave. Jasno, gledamo drugi film čim su na parketu Boris i Timmy, iako baš njihovim ulaskom Irving kreće u one man show (LeBron i Love su na klupi krajem četvrtine i Irving se tada najbolje osjeća, a to više nego simbolično govori o situaciji u kojoj su Cavsi i koliko ih još posla čeka) i prednost domaćina se penje na +11 prije nego je Spursi u 100 sekundi vrate na +3 sjajnim nizom obrambenih reakcija i lucidnim korištenjem rupa u obrani domaćina.

Treću četvrtinu otvara klasični Popov potez, već nakon 20 sekundi igre zove time-out jer je Diaw napravio početničku grešku čuvajući Lovea, istrčao je u pokušaju krađe lopte i ostavio obruč potpuno nebranjenim. Osim toga, gledali smo kako Cavsi pokušavaju iskoristiti svaki mismatch - osim igranja na Lovea u postu protiv Diawa, stavljali su LeBrona u pick & roll svaki put kad bi na njemu ostao bilo tko drugi osim Kawhia koji ga je mučio veći dio večeri. A to se događalo često jer su Spursi uglavnom preuzimali u obrani kako bi ostavljali što manje mjesta Cavsima za slash & kick igru.

I dok su se Cavsi fokusirali isključivo na korištenje mismatcha (Varejao je uživao koliko puta je ostao na polaganju ili kratkom skok-šutu protiv beka, a i uopće u tome koliko je energičnije i mlađahnije izgledao od penzića Duncana i okruglog Borisa) i uopće slabije obrane gostiju na pick & rollu (koja je dobrim dijelom proizašla iz te tanke rotacije pod košem i manjka Splittera), Spursi su vrtili svoje klasične akcije, ali bez one preciznosti u egzekuciji na koju su nas navikli. Posebice su bili kilavi šuterski, čime su nastavili trend s početka sezone - bez vanjskog šuta teško je imati onu tečnost i prostor u sredini koji im treba da funkcioniraju, a to su osjetili i Parker i Leonard. Lopta i igrači su se kretali, ali uglavnom su nailazili na dobro postavljene igrače Cavsa koji nisu imali potrebe napuštati reket.

Kod Clevelanda više nema ni primisli o presingu prilikom pick igre, sada igraju ultra-konzervativno s visokim igračem na vrhu reketa i isključivo čuvaju sredinu. To je protiv ovog osrednjeg izdanja Spursa bilo više nego dovoljno za ostati u igri, ali ne i za izvući pobjedu jer u završnici, kada je preciznost ključna, oni ipak nisu imali tu rutinu koju ima San Antonio. Kad sve drugo stane, Spursi uvijek mogu napraviti ono što rade već 17 godina, spustiti loptu Timmyu da ovaj zabije na bloku ako ostane 1 na 1 ili proigra suigrača na ziceru s lakta ako ga krenu udvajati. Cavsi su pak dali loptu za loptom Jamesu da kreira nakon visokog bloka što iz dva razloga nije bilo pretjerano uspješno. Prvo, Spursi ne izlaze tako visoko ni pod razno i takvom akcijom ne stvaraš nikakav dodatni prostor, a drugo, James jednostavno ne igra vrhunsku košarku u ovom trenutku.

Odnosno, na trenutke izgleda usporeno kao pravi veteran iza kojega su gomile bitaka. Kada igrač iz nekog razloga nema noge, onda ga nema smisla stavljati u 1 na 5 akciju s perimetra i tjerati da kreira iz driblinga. Tu je ta prednost koju imaju post kreatori općenito, a kamoli ovako legendarni kao Timmy - moraju obaviti manje posla i samim time im treba manje idealan kontekst da budu efikasni. Paradoks cijele situaciji je da Cavsi imaju dvojicu takvih, Lovea i Jamesa, koji dokazano mogu donijeti triple threat kvalitetu u post, ali ovog prvog uopće ne koriste u toj roli (osim kad ga stave u post-up izolaciju na kraju napada), a ovaj drugi to više (ili barem u ovom trenutku) ne želi igrati.

Drugu tekmu nisam stigao pogledati u komadu, ali neke stvari odmah upadaju u oči. Tipa, kada su Chandler i Dirk na parketu sve ovo što Mavsi pokušavaju igrati u oba smjera ima nekog smisla. Šalu na stranu, danas je ovo puno bolja obrana nego na startu sezone zbog dva razloga. Prvi je taj što igraju puno konzervativnije u obrani, nema toliko preuzimanja i izlazaka na pick igru već se fokusiraju isključivo na istrčavanja prema šuterima i čuvanje reketa uz obaveznu zonu na strani bez lopte (s tim da po običaju miksaju čistu zonu s vremena na vrijeme).

Sad, da li je ovo prilagodba vezana uz protivnika ili nešto stalno, to ćemo tek vidjeti (protiv Wizardsa je svakako bolje zatvoriti reket i izazvati ih na gomilu loših šuteva koje vole potezati svi, od bekova do centara), ali činjenica je da su Mavsi ovime žrtvovali ono po čemu su bili najbolji u ligi, presing na loptu. Do nedavno su u prosjeku skoro petinu napada protivnika pretvarali u izgubljene lopte što je bio jedini aspekt obrane koji im je funkcionirao. Zadnjih nekoliko utakmica taj je prosjek prepolovljen, ali je zato puno bolje zaštićen obruč. Ona klasična something gotta give formula u ovom slučaju se pokazuje uspješnom.

O drugom razlogu smo već pisali, a to je odustajanje Carlislea od niskih postava umjesto kojih imamo prilike gledati krakatu obranu s Chandlerom i Wrightom na parketu istovremeno. Naravno, imaju problema zabiti, ali barem ne dozvoljavaju protivnicima da nabiju razliku kao što su to radile one postave s Parsonsom na četvorci. Dallas će zbog manjka kvalitetnih defanzivaca i viška jednodimenzionalnih napadača imati problema cijelu sezonu s obranom, ali sada su već prosječni na tom dijelu parketa i to je zona oko koje bi se trebali vrtiti veći dio godine umjesto da trunu na dnu.

Što se Wizardsa tiče, za njih je glavna vijest rani povratak Beala. Majstor je već u prvoj utakmici izgledao dobro, posebice šuterski. Noge još nisu spremne, što je bilo vidljivo na ulazima koji su uglavnom bili kratki te u obrani gdje je radio nepotrebne faulove, ali za prvu utakmicu sezone bila je to ohrabrujuća partija. Wizardsi su trenutno jedna od lošijih tricaških momčadi u ligi, što će Beal odmah popraviti, a uopće njihov ispodprosječni napad će uz nešto rašireniji reket dobiti i još jednog kreatora iz driblinga što će i dio onih dugih dvica pretvoriti u zicere ne obruču.

Uostalom, nema tu velike filozofije, dosta je reći kako su Wizardsi s 29 minuta Templea po utakmici pali na 13 već u prvoj utakmici (Rasual Butler je sa 17 pao na 6), a dobar dio njih otišao je upravo na Beala. Obzirom da su do sada usprkos svim problemima čupali pobjede obranom i ostvarili respektabilan score, nema sumnje kako su top 4 momčad na Istoku (Atlanta s ovakvim Horfordom nije konkurencija, a Miami je sve o sebi rekao u one dvije utakmice bez Wadea preko vikenda kada su izgledali totalno nemoćno i tako potvrdili da nemaju nikakva rješenja za čak i najkraći mogući gubitak jednog od dva nositelja).

Što se samog razvoja sinoćnje utakmice tiče, Mavsi su kvalitetnom obranom reketa Wizardse držali na konopcima, osudivši ih uglavnom tek na Wallovu sjajnu igru u tranziciji i slične trenutke inspiracije. S druge strane, Dirkovo prisustvo razvlačilo je obranu domaćina više nego su to željeli, što je uvijek ostavljalo dovoljno prostora za pronaći dobar šut, a to protiv Dallasa nikada nije pametno. Pa iako su Wizardsi s kvalitetom na bloku solidno čuvali obruč, gosti bi uvijek kada je trebalo našli otvoren šut ili dovoljno prostora za iznuditi bacanja (Ellis i Barea su fenomenalno koristili prostor koji im u pick & popu otvara Dirk, baš u tome se dalo vidjeti zašto je povratak Juan Josea bio dobar potez - prije nego što je Ellis oživio karijeru naučivši koristiti ovo partnerstvo, Barea je na sličan način doktorirao na istu temu).

Filed under: bball 3 Comments
19Nov/141

181114

Posted by Gee_Spot

Siromašna ponuda sinoć, tako da se nije bilo problem odlučiti za sudar između Davisa i Cousinsa. Dva team USA suigrača, dva rana MVP kandidata i dva mlada igrača koji su fenomenalnim igrama zaslužni za kvalitetni start svojih momčadi. Ali, dok smo od njih ovako nešto i očekivali, među dva ugodnija iznenađenja sezone spadaju igre njihovih desnih ruku, Gaya i Evansa. Dva igrača često optuživana zbog sklonosti stilu naspram sadržaja igraju najbolju all-round košarku karijere i daju momčadima upravo ono što im treba.

Koliko će te njihove igre trajati nemam pojma, ali skepsa je svakako opravdana. U slučaju Evansa ozljede su se do sada uglavnom pokazale kao razlozi za ispadanje s tračnica, a kod Gaya ovo svježe produženje ugovora nikako ne miriše na dobro. Klasičan je ovo primjer pravila Brucea Willisa na djelu - Gay iza sebe ima gomilu sezona koja govore kako bi svo ovo jurišanje u reket i lucidna post-up igra kad-tad trebali ustupiti mjesto lošim šutevima s poludistance, a davši mu garantirani ugovor, Kingsi su ga praktički ohrabrili da se vrati starim navikama što prije. Mislim, uvjeti ugovora sami po sebi nisu loši, kao ni što Rudy nije loš igrač, dapače, u kontekstu budućeg capa bit će plaćen više nego pošteno, ali ovo doba godine čini se jednostavno kao potpuno pogrešan trenutak za novi ugovor. Tko zna, možda ovakva vjera u njegove sposobnosti posluži kao dodatna motivacija, a možda Gay jednostavno opet postane ono što je, čime bi Kingsi brzo ispali iz ovog 50-50 ritma.

U principu, kako sam skeptičan i u vezi Sunsa, Pelicansi mi se po svemu do sada viđenom čine kao debeli favoriti za uskočiti na playoff mjesto koje bi mogao otvoriti potpuni raspad Thundera. Odrađuju posao i pobjeđuju u utakmicama u kojima moraju, a to je itekako bitno ako planirate uhvatiti 45 ili više pobjeda koliko će trebati za uopće se nadati osmom mjestu na Zapadu. Kingsi jednostavno nemaju roster za tako nešto (od najave sezone vjerujem u njih kao momčad za 35 pobjeda i očekivao sam popriličan napredak u odnosu na lani, ali 45 pobjeda na Zapadu su u njihovom kontekstu s ovoliko malo ozbiljnih NBA igrača nerealni), dok Sunsi jednostavno ne izgledaju dobro.

Efiktivni šut im je ispod 50%, a tricu gađaju ispod ligaškog prosjeka, što je za primarno napadačku momčad loš znak. Uz to, startna postava i uopće sve kombinacije s Dragićem i Bledseom su naporne za gledati, nema tu ni malo one lanjske tečnosti i često se napadi svode na mučenje u pokušaju igranja postavljenih akcija. Ono, dosadni su, što je epitet koji im se lani nije mogao zakačiti ni pod razno. Dobro, može je dosadno teška riječ u kontekstu Thomasa i Greena koji su u stanju ući s klupe i u 20 minuta ispaliti 456 šuteva, ali oni su fora, dodatak, a ne jezgra. Hornacek će u svakom slučaju morati malo miksati kako bi prodrmao startere jer izgleda da novi odnosi u svlačionici ne odgovaraju nikome.

Nego, vratimo se utakmici. Pelicansi startaju s Ajincom pod košem jer je Asik out do daljnjega zbog bolova u leđima, a to se u prošloj utakmici protiv Blazersa baš i nije pokazalo sretnim rješenjem. Ajinca je igrač za 15-ak minuta, što znači previše Andersona, a znamo kako to završava. Pelicansi su solidni dok god mogu balansirati sa svojim two-face identitetom (koji ukratko nije ništa drugo nego odraz činjenice gdje se nalazi Anderson, na parketu ili klupi), ali čim vaga povuče na jednu stranu, nije dobro, što se dalo vidjeti i protiv Blazersa koji su i bez Batuma zabili svoju kvotu lakoćom.

Uglavnom, očekivano spori ulazak u utakmicu zbog sklonosti oba trenera polaganom prelasku u napad. Dok se kod Kingsa to donekle može razumjeti potrebom da ne umaraju previše Cousinsa kroz koga vrte većinu napada, kod Pelicansa je sve stvar potrebe Montya Williamsa da pod kontrolom drži loptu (manje brzine, manje grešaka) i tranzicijsku obranu (čime je i ono malo šansi Kingsa da trče sveo na minimum) na štetu Evansa, Holidaya i Davisa u povremenim run and gun epizodama. Dakle, čeka nas bitka u reketu što definitivno odgovara domaćinu koji, osim što ima Cousinsa i Gaya kao opcije na bloku, posjeduje i fanatičnu skupinu skakača u napadu koja im donosi gomilu dodatnih pokušaja. Cousins je zvijer u skoku, ali ogroman posao odrađuju i ostali visoki, posebice dvojac s klupe Landry-Evans (potonji nije dobio priliku zadnje dvije utakmice u korist Casspia) koji idu po svaki odbijanac bez ikakvog razmišljanja.

Dok se Pelicansi muče iz driblinga razbiti zonu Kingsa oko reketa (nehotično dodatno pojačanu s Ajincom koji beskoristan visi na bloku u napadu), domaćin malo po malo zabija dovoljno za početnu prednost od desetak koševa. Logično, gosti su oživjeli tek ulaskom Andersona i širenjem obrane Kingsa, a Sacramento održava minimalnu prednost čak i u kaotičnoj bitci klupa (tu je sve moguće jer ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu) - domaćin ima nešto nalik na strukturu s Landryem u postu, ali defanzivno cure na sve strane, što Pelicansi koriste da se vrate u egal.

To traje do povratka Gaya i Cousinsa na parket, kada Kingsi opet istim receptom - totalnom dominacijom u skoku i kontrolom reketa u oba smjera - grade desetak poena prednosti. U principu, da Malone nije predugo držao Cousinsa na klupi (za divno čudo nije bio u problemima s osobnima) ili da barem nije istovremeno odmarao i Gaya i Cousinsa, Pelicansi se vjerojatno ne bi ni vratili u utakmicu u ovom periodu i rezultatski bi bili bliži minusu od 20 nego 10 poena. Ali, što je tu je, netko će reći da u regularnoj sezoni nema potrebe za tako tvrdim rotacijama, ali ako Kingsi planiraju uloviti playoff i ako je to za njih ravno osvajanju naslova, kako si trener može dozvoliti 5 minuta utakmice protiv direktnog konkurenta igrati bez ijedne od tri udarne napadačke opcije (dakle, i bez Collisona)? Dobra vijest za Kingse je da Malone nije blesav i da nije istu grešku ponovio na početku četvrte, već je ostavio Gaya na parketu dok je Cousins dolazio do zraka.

Zanimljivo je istaknuti kako je Davis još jednom skupio pristojan broj koševa iako je za steći takav dojam trebalo baciti pogled na box score - Williams po običaju vrti minimum akcija za njega, ali u spremanju zicera je bio sjajan. Međutim, njegov utjecaj na utakmicu u tom periodu ničim se nije mogao usporediti s onim Cousinsa koji je briljirao i u obrani i u skoku i kao razigravač i koji je jednostavno dominirao iako je na kontu imao manje poena od Browa. Davis ima takvih momenata u kojima odskače kvalitetom, ali ima i puno ovakvih perioda u kojima je nevidljiv osim kao smetlar koji u tišini skuplja brojke.

U drugom poluvremenu pak gledali smo potpuno drugu utakmicu. Ključni potez bila je odluka Pelicansa da i sami stanu u zonu oko reketa i uglavnom ignoriraju Collisona i McLemorea, čime su oduzeli i ono malo prostora Cousinsu i Gayu za funkcioniranje na bloku. Nekoliko grešaka domaćina kasnije (točnije, tri izgubljene lopte kasnije u pokušajima da se na silu prođe do obruča kroz gomilu tijela) i eto već Pelicansa u egalu i to u ovoj sporoj postavi s Ajincom. Čim više nije išlo u napadu, Kingsi su izgubili i tlo pod nogama u obrani gdje su Holiday, Gordon i Evans prejednostavno vrtili slash & kick solo akcije koje su otvorile napad. Ulaskom Andersona odlaze na dodatnu razinu i eto Pelicansa s -9 na +7.

Cousins se pribrao i nastavio napadati, ovaj put s minimum grešaka, ali ponekad glavom kroz zid jednostavno ne ide. Gay drugu utamicu za redom nije napravio ništa, opet je gađao ispod 40% uz puno lošiju selekciju šuta i duplo manje slobodnih nego prije potpisa novog ugovora. Da li je moguće da su stvari ovako jednostavne i da je stvarno toliko toga u sportu bazirano na psihologiji i banalnoj motivaciji? Ili su protivnici dovoljno skautirali Kingse i shvatili kako ih je jednostavno braniti čim staneš u zonu i izazoveš ih na šut iz vana? Ili je problem više minuta u ulozi četvorke? Istina je, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini.

Uglavnom, kako to već biva kada protivnik baci izazov, Malone odgovara s vlastitom niskom postavom. S Gayom na četvorci Kingsi su tako igrali nekih 12 minuta, od završnice treće pa gotovo cijelu četvrtu, čime su dobili nešto prostora u napadu. Samo, nije to ni približno dovoljno kada u tu rolu dodatnog vanjskog upada Casspi (koji je živahan i dobar slasher, ali ove sezone je ubacio 1 tricu iz 8 pokušaja) i kad se otvaraju dodatne minute za izgubljenog Stauskasa (s njim na parketu Kingsi uglavnom igraju 4 protiv 5, a to nikada nije dobar recept ako mislite dobiti utakmicu). Jasno, kad ti ni stretch postava nije u stanju izvući obranu protivnika, onda je lakše istrpjeti i Andersona kao defanzivca - zona sakriva njegove slabosti u potpunosti (što se manje kreće i što je više stacioniran oko reketa, to je manji problem, a uz to suigrači su mu puno bliži za pomoći u slučaju da ga netko ide napasti u postu).

Također, zbog niske postave Kingsima se raspala obrana - nije ni Thompson oličenje kvalitete, ali Malone zna da samo s dodatnim visokim tijelom može čuvati reket i zbog toga ga trpi. S četiri igrača na perimetru, Cousins je solo morao braniti Davisa u pick igri bez ikoga u pozadini sposobnog izazvati šut, što je Pelicansima omogućilo da bacaju alley-oopove koje je Davis uz osmijeh spremao u mrežicu jer DeMarcus jednostavno nije takav tip igrača koji ga može pratiti - koliko god je dominirao na snagu u prvom dijelu, toliko je izgubio na račun brzine u drugom.

Ukratko, sva jednodimenzionalnost Kingsa došla je na naplatu. I ta dimenzija se ne očituje samo u jednom stilu igre kojega su u stanju prezentirati u oba smjera, već i u činjenici da često izgledaju kao da je na parketu jedan čovjek. Pelicansi su se pokazali kao puno prilagodljivija (čitaj: talentiranija) momčad, nalazili su odgovore na sve izazove upućene tijekom utakmice, a usput su čak dobili i partiju sezone od Gordona u pravom trenutku. Ono najvažnije, a tu se vraćam na Davisa, u stanju su igrati dobro čak i kada on ne briljira (iako je i takav skupio 28 poena), što je znak da su itekako solidna družina.

Filed under: bball 1 Comment
18Nov/143

171114

Posted by Gee_Spot

Nakon vikenda koji među 24 utakmice u ponudi nije donio ni jednu must see tekmu, noćas smo imali dvije - Memphis i Houston, Chicago i Clippersi. Prvo se bacih na obračun zapadnjaka gdje je odmah bilo vidljivo kako je ovo nezgodan matchup za Rocketse. Vratio se Beverley, ali znamo njegove kreativne limite, osim povremenog 1 na 1 ulaza on nije u stanju davati stalni slash & kick ritam, tako da je na Hardenu i dalje većina playmakerskog posla, a ovdje ga čeka Tony Allen. Istovremeno, Dwight se mora probijati do prostora kroz dobro poznati zid, a bez aktivnog Dwighta u napadu nema ni Houstona (paradoks je da usprkos svom forsiranju trice Rocketsi istovremeno ostaju čisti old-school jer im se ove godine previše toga vrti oko Howarda u post-upu). Također, kako misle s Motiejunasom čuvati jednog od dva Memphisova međeda pod košem?

S druge strane Grizliji takvih problema nemaju - Lee je možda prenizak za čuvati Arizu, ali je više nego solidan kod pritiska na loptu i ne ostavi li mu previše otvorenog prostora, a ne bi trebao obzirom da ostatak momčad može bez problema igrati 1 na 1 jer Motiejunas nije stretch opcija (eventualni problemi mogu nastati kasnije s Papanikolauom na četvorci), domaćin pod kontrolom ima i treću opciju gostiju. Memphis skroz dobro izgleda s ovom postavom bez Princea, trade za Leea pokazuje se kao totalna krađa jer im je jedan takav pouzdan 3&D igrač itekako bio potreban.

Čak i nakon što Allen brzo upada u probleme s osobnima, stvar izgleda dobro jer u igru ulazi Pondexter (ostaje na Hardenu), dakle nigdje u blizini Princea što je jednostavno ogroman korak naprijed i za njih i za čovječanstvo. Njihova startna petorka u prosjeku zabija čak 113 poena na 100 posjeda kroz ovih prvih 10 utakmica, što je usprkos laganom rasporedu sjajan znak za ubuduće. A kad makneš Allena i staviš dodatnog tricaša u Pondexteru, učinak im raste sve do 117.3 što je fantastično. I sve to bez da pati obrana. Doduše, za razliku od startne ova petorka baš i nema neki reprezentativni uzorak minuta pa treba znati da stvari vjerojatno dugoročno nisu ovako idealne.

Ali, trenutno jesu i to je bitno. Memphis je odmah po ulasku Pondextera raširio obranu Houstona i nizom trica i vanjskih šuteva izgradio prednost koja je samo rasla kako je McHale na parket slao postave bez Beverleya i Arize, dakle bez ijednog obrambenog igrača na perimetru. Nakon 12 minuta Conley i društvo tako imaju +16 i potpunu kontrolu nad utakmicom koja je, ako je ikakvih dvojbi i bilo nakon prvih 12 minuta, riješena u drugoj četvrtini. Rezerve su isto pokazale koliko je ovo nezgodan matchup za goste - čak i Koufos je dovoljno čvrst za igrati 1 na 1 na bloku protiv Dwighta, dakle nema potrebe za ispadanjem obrane radi pomaganja, a Leuer nije minus na parketu valjda prvi put ove sezone.

Rocektsi nemaju četvorku koja može kazniti Leuera u obrani, dok je s druge strane Leuer bio više nego raspoložen zabiti svoje šuteve s poludistance. Plus, Joerger je ubacio jedan fini detalj, kako bi ostavio što manje prostora protivniku da koriste prisustvo Leuera igra gotovo čistu zonsku obranu s njim na parketu, a to je nešto što se začudo pokazalo više nego dobrim oružjem protiv Houstona. Naime, Rocketsi do svojih trica isključivo dolaze kroz slash & kick igru, a protiv čiste zone teško je ući u sredinu driblingom. Zona se razbija pasovima visokog igrača iz posta prema vani, a koliko god Dwight u tome bio solidan, njegova momčad jednostavno ne zna igrati kroz njega.

Ono trica što su potegli u ovom periodu Rocketsi su uglavnom promašili, a za to vrijeme je Memphis samo gomilao prednost (Udrih također solidan, a jedini izgubljeni član rotacije je za sada još uvijek Carter, iako je i on imao trenutak za pamćenje s kontrom nakon ukradene lopte koju je završio zakucavanjem koje možemo opisati s Barely Air Canada). S +23 na poluvremenu, ali i totalnom dominacijom na oba kraja parketa za koju se nije naziralo lagano rješenje, Memphis ovo jednostavno nije mogao izgubiti. Potvrdili su tako Grizliji da su i u ovu sezonu ušli s namjerom da skupo prodaju kožu i da je s njima opet sve moguće, od ispadanja u prvom krugu playoffa do još jednog finala konferencije. Houston pak definitivno ne želi ovaj matchup u playoffu, a kad dodamo da im ne pašu ni Blazersi, dolazimo do zaključka da su Rocketsi isto ono što su bili lani i da nikakvog značajnijeg iskoraka tu nema. Dapače.

S jednim od najlakših rasporeda u ligi lako je bilo napumpati defanzivne brojke, ali kada dozvolite Memphisu 127 poena na 100 posjeda, onda je jasno da imate probleme i na tom dijelu parketa. Napad je pak malo po malo pao ispod prosjeka lige i tu leži pravi problem - čim Harden i Dwight ne igraju briljantno i ne otvaraju prostor drugima i čim trice ne upadaju, nema tu ni igre ni advanced stats filozofije koja bi maskirala manjak ideja. Ništa to ne pokazuje bolje od broja ulaza po utakmici - od lani druge momčadi u ligi po količini ulaza (imali su 30 ulaza po utakmici, a npr. Spursi su bili drugi na Zapadu u konkurenciji playoff momčadi sa 24), spali su na petnaestu. Ako se sjećate, točno to je ono što sam spominjao u najavi sezone isticanjem da gubitak takvih slashera kakvi su bili Lin i Parsons jednostavno neće biti moguće nadoknaditi bez značajnih promjena u stilu igre. Pa da vidimo sada što to McHale sprema.

U drugoj utakmici večeri imali smo prilike vidjeti u akciji Bullse na početku godišnjeg "circus tripa" po Zapadu - sada ćemo saznati od čega su jer ovaj raspored do sada, kao i u slučaju Houstona, ne govori ništa (igrali su isključivo na Istoku, dakle imali su dvije ozbiljne tekme do sinoć).

Bez Gasola koji je otpao zbog bolova u listu, konačno smo imali prilike u akciji vidjeti dvojac Gibson-Noah više od nekoliko minuta po utakmici. Štoviše, majstori su startali i ubili Clipperse. U prvoj četvrtini držali su domaćina ispod 80 poena na 100 posjeda, a u trećoj, kada su opet njih dvojica odigrala većinu minuta (nisu samo 7 od moguće 24 u ovim periodima jer je Noah odmarao, ali Taj je sve potegao u komadu), ostavili su ih čak ispod 70 poena na 100 posjeda! Točnije, na 5-14 šutu plus 4 izgubljene lopte u onih 9 minuta dok su Noah i Taj bili zajedno. Tu je utakmica bila gotova, iako je od starta bila jasno da ovaj matchup u kojem ni jedan ni drugi ne moraju previše izlaziti vani (Jordana su doslovno ignorirali čim bi otišao korak izvan reketa, a nisu pokazali previše respekta ni prema Griffinovom šutu s poludistance), pa onda još s Butlerom na Redicku, neće dobro završiti po domaćina.

Obzirom na trenutne probleme Clippersa s obranom uspijevali su zabiti sasvim dovoljno koristeći raspad njihovih obrambenih rotacija već nakon prve promjene strane napada (Bullsima je to došlo kao naručeno da sakriju vlastite šuterske slabosti do kojih dolazi kad su Noah i Gibson na parketu jer ako išta znaju to je kretati se bez lopte) tako da se nedostatak Gasola nije ni osjetio, dapače još se jednom dalo vidjeti koliko im inače energetski nedostaje ovaj dvojac u rotaciji i zbog čega su doživjeli regres defanzivnog učinka.

Naime, oduzmemo li noćašnjih 28 minuta (osim veći dio prve i treće, igrali su zajedno i završnice druge i četvrte četvrtine), do sada su u sezoni odigrali tek 60, što iznosi jedva 6 po utakmici. Da ne bi bilo zabune, Gasol je odličan dodatak, s njim im šanse za naslovom definitivno rastu, ali čovjek igra previše, a na ovako dubokom rosteru bazirati toliko toga na njegovom raspoloženju jednostavno nema smisla. Ne znam, možda se osjećaju dužnima dati mu ovoliku ulogu jer su ga pod tim uvjetima nagovorili da im se pridruži za manje nego je mogao dobiti na tržištu, možda ga žele samo uigrati pa mu s vremenom smanjiti rolu - kako god, Taj i Noah trebaju više prilike zajedno.

Ne moraju igrati 28 minuta zajedno svaku večer, ali 12 do 14 bi se trebalo pronaći jer odustati tek tako od jednog ovakvog oružja kao što je njihova fanatična obrambena energija stvarno je blesavo. Posebice bi im trebalo dati šansu u završnicama - do sada je Gasol bio jedini siguran u svim odigranim clutch minutama, dok su se Noah i Gibson mijenjali ovisno o situaciji. Tu jednostavno treba više demokratičnosti, što je nešto s čime Thibo često ima problema - obično kad si utuvi nešto u glavu, a trenutno mu je Gasol prvo ime pod košem, to se ne mijenja lako.

Doduše, treba biti fer i prema Thibodeaua i reći da je do sada imao ograničenja - trebalo je držati Joakima na oko 30 minuta zbog načetog koljena (i onda dođe večer kao sinoć kada nema Gasola, koju je vjerojatno jedva dočekao kako bi Noahu dao najviše minuta u sezoni, 36). Onda opet, sve to nije opravdanje za činjenicu da je od svih visokih kombinacija dvojac Noah-Gasol dobio uvjerljivo najviše minuta iako se pokazao najmanje kompatibilnim. Jasno, tu uvijek treba uzeti u obzir veličinu uzorka i činjenicu da ipak igraju protiv najboljih postava, kao i da opet igraju gomilu minuta bez Rosea koji bi im trebao otvarati prostor, ali činjenica je da napad nije toliko raširen s dva igrača koji žive na laktu ili u postu, kao ni da obrana nije elitna jer Noah, i to još s lošim koljenom, mora previše trčati uokolo (to je rola koja puno bolje leži Gibsonu) jer Pau ne igra obranu dalje od bloka. Dvojac Gibson-Gasol je ubojitiji šuterski, dvojac Noah-Gibson je bez premca defanzivno i valjda će u budućnosti te minute biti pravednije raspoređene.

Plus, Mirotić je konačno dobio značajnije minute i odigrao vrlo solidno (ne, Kreha, zemljak Bogdanović ni pod razno nije bolji NBA prospekt od Nikole) - čovjek je prava spot-up prijetnja u napadu što su Clippersi osjetili svaki put kad bi ga kasnili zatvoriti, a u obrani će biti rupa dok ne ojača (jednostavno, ne možeš braniti NBA visoke igrače u postu bez mišića, to je puno teže sakriti nego lošeg obrambenog igrača poput Bokija na perimetru). Dakle, sve ovisi o tome kako će Thibo upravljati postavama. Raznovrsnije korištenje tri udarna visoka, pronalazak idealne role za Mirotića kako bi se što više srezale minute udarnicima (ne mora biti ozbiljan dio rotacije svaku večer, ali protiv stretch visokih koji ga ne mogu kazniti u postu poput Hawesa sinoć može odigrati više nego korisnu rolu jer to je nešto što će ih sigurno čekati u playoffu i gdje bi dobro bilo imati takav tip igrača na raspolaganju), a onda i izbjegavanje igranja s trojcem McDermott, Mirotić i Brooks istovremeno, bilo bi više nego dovoljno za početak.

Lijepo od Toma da pokušava imati kompletnu drugu petorku kako bi odmorio sve glavne igrače barem u drugoj četvrtini, ali Bullsi u tim trenutcima već redovno upadaju u rupe iz kojih se moraju čupati (Clippersi su stizali razliku čim bi se našla tri minus obrambena igrača na parketu) i možda ne bi bilo loše recimo upravo ove periode startati s Gasolom i Gibsonom kako bi maskirao prisustvo Brooksa i Douga, a onda Mirotića uvesti u igru s Noahom i Butlerom prije povratka Gasola (najgora moguća kombinacija je Mirotić-Taj jer Gibson nije centar, a upravo nju Thibo najviše koristi s Nikolom u ovim momentima). Uglavnom, nekako bolje balansirati taj obrana-napad aspekt. Ne znam, možda vam se čini da je sve ovo nepotrebna gimnastika, ali kad pričamo o potencijalnom Finalistu ne čini mi se kako je išta pretjerano analizirati.

Što još dodati o samoj utakmici? Clippersi su zaigrali nešto agresivnije u drugom dijelu, u samoj završnici su došli na desetak poena minusa, ali teško je stizati prednost pored zaključanog reketa - koliko god pokušavali više s igrom kroz post, nisu ništa značajnije povećali broj poena iz reketa ili s linije (gdje su ionako ubacili samo 10 od 22). Ono, s 24 poena u reketu i 2 iz kontre tijekom 48 minuta oni bitku sinoć jednostavno nisu mogli dobiti.

Usprkos nešto boljoj obrani domaćina kojem je sad već pomalo ušlo u naviku igrati kvalitetnije defanzivno u drugom dijelu, odličan posao odradio je Dunleavy pravovremenim tricama i Butler agresivnim ulazima na obruč koji su postali njegov zaštitni znak ove sezone. Nije šutirao sjajno, 35% iz igre protiv ovakve obrane baš i nisu podatak za istaknuti, ali 9 od 10 slobodnih čuda čine za vaš napad, posebice kada tako sami praktički izjednačite učinak protivnika. Posebice je to bitnu u utakmici bez Roseovih ulaza i Gasolove post-up škole - iako nije bilo prostora da igra rolu treće opcije ili ispušnog ventila u kojima je idealan i u kojima se od njega ne traži toliko aktivnosti s loptom, Jimmy je nalazio načina napadati s loptom nakon hand offova ili cutova i tako držati napad podmazanim.

Filed under: bball 3 Comments
16Nov/144

UNCLE CAL, PART TWO

Posted by Gee_Spot

9. GONZAGA

Ove sezone bi mogli biti ono što je Wichita State bila lani, momčad iz slabije konferencije sposobna suprostaviti se najvećim programima. U Pangosu i Bellu imaju dva dokazana i pouzdana NCAA beka koji su vas u svakom trenu spremni izrešetati tricama, a ulogu playmakera od lanjskog seniora Stocktona u ovoj verziji preuzet će brucoš Perkins, top 10 play generacije. Takvi obično ne završe na Gonzagi i za očekivati je da će od prvoga dana biti bačen u vatru, a također i da Pangos preuzme više brige oko lopte ako se momak ne snađe i ako bude trebalo zaigrati s nešto većim postavama. Obrana često zna biti problem kad nalete na programe koji imaju kvalitetne visoke igrače, međutim ni tu nisu bez rješenja jer u mrcini Karnowskom imaju jednog od najvećih ljudi uopće u NCAA košarci. Ipak, ovo će prije svega biti roster koji će živjeti i umirati sa šutom, u što se uklapa i bivši Calipariev igrač Wiltjer - momak je pauzirao prošlu sezonu kako bi juniorsku i seniorsku godinu proveo u programu gdje će biti zvijezda, a ne sjediti na klupi. Sjajan šuter u kalupu Ryana Kellya, dakle rasna stretch četvorka, vrlo brzo bi se trebao nametnuti kao još jedno oružje Zagsa koji se s pravom nadaju da mogu i do Final Foura (jasno, ako prije toga ne nalete na Arizonu ili Kentucky).

10. FLORIDA

Vlastiti nedostatci su ih spriječili da prošlu regularnu sezonu iz snova okrune osvajanjem NCAA turnira, a u novu kreću bez četiri seniora koji su bili ključni pokretači cijelog projekta. Ali, bila bi greška pomisliti da Billy Donovan već nema novi plan. Prvo, ovo će još jednom biti vrhunska obrambena momčad jer to je jednostavno nešto što dolazi automatski s Donovanom. Samim time dobit će gomilu utakmica koje možda i ne bi trebali, s tim da nije baš da nemaju talenta. U lani trećem beku Hillu imaju novog dominantnog combo-beka koji će biti zadužen za loptu, a u slabo korištenom Walkeru (propustio dio sezone zbog problema s ocjenama, kasnije jednostavno nije mogao upasti u rotaciju) dobivaju elitnog atletu pod košem.

Obojica su igrači druge godine i obojica su bili top 12 talenti prethodne generacije, dakle u rangu s Wigginsom, Parkerom, Embiidom, Randleom i sličnima. Ukratko, prošle godine su prošli ispod radara zbog specifičnog konteksta, a ove će Donovan sve u napadu graditi oko njih (s tim da Walker prvo mora zaigrati jer je suspendiran tri utakmice od strane momčadi). Koliko uspije dobiti od njih, toliko će rasti plafon Gatorsa (s tim da obojica imaju felere, Hill je odličan slasher, ali nema vanjski šut, dok je Walker i fizički i mentalno upitne zrelosti za dominirati u sredini iz večeri u večer).

Ostatak momčadi je solidan. Tu su dva lanjska startera, odlični šuter Frazier i svestrani tweener Finney-Smith, a jezgru će zaokružiti brucoš Robinson (top 25 igrač, krakati swingman koji bi u Donovanovim rukama mogao postati 3&D noćna mora) i dobro poznati Alov brat Jon Horford (centar s Michigana koji je NCAA karijeru odlučio završiti na Floridi). Nisu moćna momčad kao lani i neće pobjeđivati na snagu, ali ima tu dovoljno atleta da presing funkcionira - pitanje je samo koliko će zabijati.

11. TEXAS

Nakon godinu dana rebuildinga i čišćenja rostera koji su rezultirali propuštanjem turnira, lani je Texas opet ušao u završnicu na krilima hrpe brucoša i igrača druge godine. Ove godine dakle donose već provjerenu jezgru igrača druge i treće godine kojima usput pridodaju drugo ime generacije Mylesa Turnera. Ovaj veliki i pokretni centar (čista elegancija naspram dosta teškog Okafora koji je pak puno bolji i rafiniraniji strijelac) trebao bi od prvog dana obranu dići na novu razinu - možda još nije spreman igrati 30 minuta i nositi momčad na oba kraja parketa, ali dodavanjem takvog talenta u već kvalitetnu skupinu igrača bit će lakše svima skupa ostvariti potencijale.

Za izazvati Kansas u borbi za konferencijsku titulu trebat će i učinak ostalih, a to su prije svih vanjski igrači. Pod košem nema brige, uz Turnera tu su još mrcina Ridley (pouzdan strijelac u postu kojem je najveći problem vlastiti struk i manjak sportske figure i kondicije - on će najviše profitirati od Turnerova dolaska jer će mu sada ostati dovoljno snage za igrati završnice) i solidni krilni centar Holmes, jedini senior u rotaciji. Tu su krcati tijelima i mogu se nositi sa svima, dakle pitanje je samo mogu li bekovi dići igru na višu razinu.

Lani im je najbolji tricaš bio sitni combo-bek Felix s 34% za tricu, a nitko drugi nije bio ni blizu iako su često igrali s tri beka kako bi ostalo dovoljno prostora za centre. Taylor se već kao brucoš pokazo solidnim playmakerom, ali dok ne doda šut neće mu biti lako kreirati ni za sebe ni druge (posebice s ovakvim rosterom gdje su dvije mrcine uvijek u reketu). Pronađu li balans, prolazak u drugi tjedan turnira prvi put nakon 2008. postao bi realna mogućnost.

12. VILLANOVA

Jedno od ugodnijih iznenađenja prošle sezone, Villanova vraća 4 od 5 članova petorke koja je ostvarila 29-4 u sezoni prije nego je ispala od UConna u drugoj rundi NCAA turnira. Na vanskim pozicijama i dalje će glavnu riječ voditi combo-bek Arcidiacono i ubojiti šuter Hilliard, a pod košem će skakati žilavi Pinkston (klasični twenner koji na ovoj razini može proći pod krilnog centra) i rasni NCAA centar Ochefu (drvene ruke u napadu, ali srce obrane zbog blokerskih kvaliteta). Sasvim dovoljno da mirno plove do turnira i onda uz malo sreće dočekaju drugi tjedan.

13. VCU

Nakon slabašne sezone obilježene šokantnim ispadanjem u prvoj utakmici NCAA turnira, momčad Shake Smarta vraća se spremna za iskupljenje. Uz poznati presing bez premca u NCAA koji je obilježje njihove igre uz rotaciju od deset igrača kojom iscrpljuju protivnike, ključno je što vraćaju sve glavne prošlogodišnje oslonce počevši s borbenim Grahamom koji u njihovom sistemu igra stretch četvorku. Nedostaje samo solidni visoki Reddic koji je bio najveći čovjek u sredini, ali on u njihovom stilu igre nije ni toliko važan kao play Weber (fenomenalan presing igrač koji bi mogao propustiti i više od prve utakmice ako se optužbe za krađu mobitela pokažu točnima) i tricaš Johnson (zabijao dvije trice uz 40% šuta za samo 22 minute po utakmici). Bitno je i da, potpuno netipično za ovaj program, dovode čak tri top 100 brucoša od kojih je najveći potencijal Terry Larrier, fenomenalni atleta s NBA fizikalijama za trojku koji zna i šutnuti i driblati i koji će se odlično uklopiti u trku i kaos koje ova momčad preferira.

14. WICHITA STATE

Izgubili su Earlya i još tri seniora iz top 9 rotacije, ali ostalo im je više nego dovoljno za kvalitetan napad i povremeno opaku obranu. Posebice kad uzmemo u obzir da igraju u najslabijoj konferenciji od svih kvalitetnih NCAA momčadi - na turniru će završiti sigurno kao osvajači Missouri Valleya, a onda nije isključeno da uz pomoć lakšeg ždrijeba u NCAA turniru čak i nadmaše lanjski poraz u drugoj rundi. Imaju fenomenalan bekovski par u playu Van Vleetu i šuteru Bakeru (obojica će se pokušati nametnuti kao NBA potencijali sada kada nema Earlya), a tu je i žilavi Cotton čije presing i stoperske kvalitete zaokružuju sjajnu vanjsku liniju. Nemaju nikoga u sredini, ali ovo više i nije program koji se smatra Final Four izazivačem, već prije svega zanimljiva košarkaška družina koju će biti užitak pratiti jednom kada krene ludilo ožujka.

15. IOWA STATE

Hoiberg je ostao bez Kanea i Ejima, ali sa zdravim Niangom (njegova ozljeda usred turnira prekinula je Final Four snove) i s UNLV-a pristiglim bekom-šuterom Dejeanom-Jonesom opet će biti konkurentni. I Niang i Dejean-Jones su granični NBA igrači koji bi trebali napumpati brojke u brzom i nesebičnom Hoibergovom sistemu bez pozicija, a glavni pomoćnik će im biti Dustin Hogue, svestrano krilo koje je lani često glumilo centra. Nedostatak klasičnog playmakera ovdje nije bitan jer to je rola koju će ionako u najvećem dijelu opet odrađivati Niang nakon pick & popa (njegova igra licem s perimetra osnova je 1-4 rasporeda u okviru kojega igraju većinu akcija). Za napad će se ionako pobrinuti tranzicijska igra te pokretni napad kroz koji Hoiberg vrti gomilu flex i pick akcije.

Praktički, jedini problem i dalje ostaje obrana, odnosno nedostatak poštenog visokog sposobnog čuvati reket. To je feler preko kojega se ne može proći, pogotovo ne ako uz to imaš i poprilično kilavu obranu na perimetru - Cyclonesi imaju dosta solidnih atleta, ali u situaciji kada stalno moraš udvajati u reketu teško je raditi pritisak na loptu i vanjski šut.

16. UCONN

Nakon Kembe i Shabazza došao je i red na Boatrighta da povede svoju momčad u roli combo strijelca. Dosta je ovo slabija momčad od lanjske tako da obrana naslova ostaje u sferi snova (doduše, tako se činilo i na početku prošle sezone), ali bit će itekako zeznuti. Uz Napiera nedostaju još tri bitna igrača, žilavi Kromah, pouzdani Giffey i energični Daniels, ali u lanjskom brucošu Brimahu imaju pravog centra koji će pomoći treneru Ollieu da još jednom posloži top 10 obranu, a još im se priključuje opasni combo strijelac Purvis koji je lani pauzirao kako bi nakon odlične prve godine na NC Stateu zaigrao na puno prestižnijem programu. Jasno, nije problem uočiti da je upravo on sljedeći nasljednik liderske štafete nakon što Boatright odradi svoje (Purvis je bio top 20 talent 2012. i sada je vrijeme da to pokaže). U ovoj trojici imaju kičmu, a sve što dobiju od zanimljive klase brucoša među kojima su i swingman Hamilton (brat bivšeg igrača Nuggetsa i Rocketsa) te play Cassell (sin legende Sama) bit će bonus.

17. MICHIGAN STATE

Izzo je izgubio dva najbolja igrača odlascima Harrisa i Paynea u NBA, a uz to je i Appling završio NCAA karijeru, tako da mu neće biti nimalo lako ostvariti značajniji rezultat u novoj sezoni. Klasa brucoša nije vrijedna spomena, tako da mu ostaje tek osloniti se na starosjedioce. Combo-bek Trice trebao bi nastaviti niz odličnih jedinica koje Izzo izbacuje sada kada više nema Applinga, Valentine i Dawson donose žilavu obranu na boku i pod košem (s tim da će Valentine trebati preuzati i dobar dio šuterskih zaduženja preostalih odlaskom Harrisa), a Costello će uz kontrolu reketa morati donijeti i nešto u napad kako bi prelazak s Paynea na njega bio što manje bolan. Solidna je ovo veteranska jezgra iz koje se može izvući solidna defanziva, ali napad će ipak biti preveliki problem.

18. OHIO STATE

Kreću u svojevrsni rebuilding, koliko takva riječ može opisati kontekst NCAA košarke. Ostali su bez nekoliko igrača koji su ih simbolizirali zadnjih godina (prije svih Crafta i Rossa), ali tata Matta se bacio u regrutiranje i osigurao si izuzetnu klasu s kojom će raditi idućih godina. Obrana će teško opet biti vrhunska bez obzira na ostanak pouzdanog centra Williamsa, jednostavno nemaju previše ni tijela ni iskustva, ali combo-bek Scott, koji će kao senior preuzeti kontrolu nad momčadi sada kada nema Crafta, trebao bi predvoditi puno življi napad. Za koji će uz učinak spot-up tricaša Thompsona, koji će kao senior morati donijeti stabilnost na perimetar, ključna biti produkcija brucoša - doveli su tri top 30 klinca od kojih svaki ima potencijal pomoći odmah. Najviše se očekuje od beka-šutera Russella (bez konkurencije najbolja klasična dvojka u klasi) koji se ističe zrelom catch & shoot igrom, ali i kreatorskim talentom - zbog te svestranosti mogao bi biti jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone. Tate i Bates-Diop više su projekti bez definirane role, ali njihova energija trebala bi momčadi donijeti plus u tranziciji i napadačkom skoku.

19. SMU

Šteta zbog Mudiaya jer s njim bi ovo bila potencijalna Final Four momčad. Imaju svog sjajnog playa u Nicu Mooreu, ali s velikim kreatorom poput Mudiaya u vanjskoj liniji otvarale bi im se dodatne opcije (između ostaloga i ona da Moorea još više koriste kao šutera). Ovako na vanjskim pozicijama ipak neće imati dvojac koji može parirati sjajnoj kombinaciji pod košem koju čine najbolji košarkaš iz Angole u ovom trenutku Moreira (odlične partije na WC-u) i potencijalni NBA krilni centar Kennedy. Njihova kombinacija finese i snage bit će glavno oružje Larrya Browna ove godine kada im turnir ne bi trebao izmaknuti, a u tome će pomoći i bolje partije lanjskog brucoša Fraziera, top 50 igrača generacije, swingmana koji se u prvoj godini kod Browna baš nije naigrao, ali koji bi uz malo sreće mogao donijeti dio onoga što su trebali dobiti od Mudiaya.

20. MICHIGAN

Ostali su bez Stauskasa i Robinsona, ali i bez tri ključna visoka igrača (Walton je odradio svoje četiri godine, Horford je prešao na Floridu, a McGary je u Oklahomi). Ovo potonje će biti puno teže nadoknaditi - u svestranom LeVertu, tricašu Irvinu, combo šuteru Albrechtu i playu Waltonu imaju solidnu napadačku i kreatorsku osnovu za ostati jedna od učinkovitijih ofenziva na ovoj razini. Ali, tko će skakati i raditi prljave poslove pod košem? Doslovno nemaju visokog čovjeka na rosteru koji bi mogao krpati sredinu, tri brucoša koji su prije svega krilni centri najveći su im ljudi na rosteru, tako da su šanse da netko slučajno ispliva minimalne. Šteta, jer šuterski talent je u rangu onoga što su prikazivali zadnje dvije sezone.

21. OKLAHOMA

Momčad Lona Krugera oslanja se na gomilu trica u napadu i to je recept koji bi se ove godine trebao isplatiti obzirom da se vraćaju sva tri beka ključna za njihov run and gun stil igre. Dok će Hill, Woodard i Cousins trčati i šutirati, pod košem sve ovisi o jednom čovjeku, odličnom skakaču Ryanu Spangleru. Jasno, obrana i visina su ogromni problemi, ali ovo i nije momčad koja se zanosi time da je favorit, već momčad koja živi za to da nekom od favorita zagorča život. Ne nalete li na baš nezgodan matchup, trebali bi napraviti korak dalje u odnosu na lani kada su ispali već prvi dan turnira.

22. SAN DIEGO STATE

Gubitak Thamesa i Davisa teško će pokriti čak i inspirativni stručnjak poput Stevea Fishera. Obzirom da je New Mexico doživio još teže odlaske, SDS je apsolutni favorit za osvajanje konferencije, samim time i sigurni plasman na turnir. Veterani Shepard, Polee i O'Brien pobrinut će se da ostanu jedna od boljih obrana lige žilavom igrom na perimetru i gomilom udvajanja u sredini koje im omogućuje činjenica da su svi fizikalci bez prave pozicije jednako sposobni igrati na svim dijelovima parketa. U napadu će pak ovisiti o kontroli ritma, držanju utakmice na što manje poena i ulascima u sredinu. Recept je to koji primjenjuju godinama, ali ova generacija nema igrača poput Leonarda, Franklina ili Thamesa, lidera koji će uzeti loptu, kružiti uokolo 30 sekundi i onda se poput running backa sjuriti u reket. Očitog rješenja nema ni u skromnoj klasi brucoša tako da ako netko od tri veterana ne napravi iskorak, ponoviti lanjski rezultat i dočekati drugi tjedan turnira bit će pravi podvig.

23. IOWA

Marble je završio u Orlandu, ali gubitak prvog imena ne bi trebao Hawkeyese izbaciti s tračnica - u Whiteu imaju svog Nianga, a okolo njega još gomilu solidnih i dokazanih imena. Play Gesell, all-round krilo Uthoff, skakač Olaseni i bloker Woodbury i dalje će formirati jezgru koja ima sve sastojke za pristojno funkcioniranje na oba kraja parketa.

24. NEBRASKA

Momčad u usponu, lani su iz prikrajka ušli u turnir, a sada se od njih već očekuju određeni rezultati. Ovdje se sve vrti oko dva swingmana, šutera Pettewaya i slashera Shieldsa, dokazane su to kvalitete kojima će trebati pomoć playmakera Webstera (nije se iskazao kao brucoš, ali ni u onim minutama na WC-u za Novi Zeland) i pouzdanog stretch centra Pitchforda koji je prisustvom u obrani i vanjskim šutom u napadu ljepilo koje sve ovo drži na okupu.

25. SYRACUSE

Još jedna momčad koja je izgubila previše - ostali su bez tri najvažnija startera (Ennis, Fair i Grant su bivši), a usprkos nekolicini dokazanih veterana i dva top 100 brucoša, čini se kako se ipak više pozicioniraju za dogodine (iako je popunjavanje tog rostera, logično, daleko od gotovog, Boeheim je već zakapario 4 top 100 igrača). Za sada će se zadovoljiti time da budu solidni, za što će se pobrinuti šuter Cooney i centar Christmas oko kojih će se vrtiti napad i obrana. Prognozirati tko će od lani slabo korištenih brucoša iskočiti nezahvalno je, ali svakako se dosta očekuje od dvije ovogodišnje prinove - play Kaleb Joseph je kvalitetan atleta, ali još se uči poziciji i teško može kontrolirati loptu i tempo kao Ennis, a sličan projekt je i krilni centar McCullough koji usprkos godini iskustva više za razliku od većine klase (ponavljač) još uvijek na sav atletski potencijal nije nadogradio neke pouzdane elemente igre.

26. LSU

Ostali su bez O'Bryanta koji je završio u Bucksima, ali nalaze se u specifičnom kontekstu za ovaj u zadnje vrijeme neugledan program u kojem ih gubitak NBA talenta uopće ne skreće s kursa. Naime, tu su još dva potencijalna NBA visoka, Jordan Mickey i Jarell Martin, koji će se pobrinuti da ostanu solidna obrambena momčad s elitnim napadačkim skokom. Pitanje je samo koliko mogu dobiti od igrača na perimetru obzirom da su ostali bez startnog seniroskog bekovskog dvojca i da su se zakrpali JUCO playmakerom Grayom i šuterom Hornsbyem koji je stigao odraditi treću godinu s neuglednog UNC Asheville programa. Dobra vijest je da su u pitanju veterani pa tranzicija ne bi trebala biti teška, što bi moglo značiti da ćemo LSU opet gledati u turniru. Što bi pak bila idealna najava za dogodine kada stiže prvo ime generacije 2015. Ben Simmons.

27. STANFORD

Lanjski sjajni nastup na turniru možda se neće ponoviti, ali bit će ovo i dalje zeznuta momčad zbog kombinacije zonske obrane i širine u napadu. Ostali su bez šljakera Huestisa i all-round učinka krilnog centra Powella, ali dok imaju Randlea s loptom u rukama, Browna otvorenog u kutu na trici i Nastićev raspon ruku pod košem, bit će itekako konkurentni. Plus je i solidna klasa brucoša predvođena Reidom Travisom (top 30 prospekt) od kojega se očekuje da odmah uskoči u Powellovu rolu i pokrije je bez većih problema, ako već ne u kreaciji s lakta, onda barem u skakačkim i obrambenim sferama.

28. UTAH

Između njih, UCLA i Stanforda vodit će se bitka za drugu momčad Pacifika, a Utah bi ove godine konačno trebala bljesnuti. Predvodi ih senior Wright, jedan od boljih all-round combo bekova u konferenciji, imaju dva iskusna šutera u petorci (swingman Loveridge i combo-bek Taylor), plus još hrpu fizikalaca za gurati pod koš (tri igrača iznad 210 cm). Čak su imali i solidnu klasu brucoša, dakle stvarno nema razloga da konačno ne isplivaju.

29. KANSAS STATE

Marcus Foster prošle godine je imao izuzetnu sezonu za jednog brucoša, posebice za nekoga iz drugog plana, a nastavi li igrati na sličnoj razini i razvijati se, u ovoj bi mogao konkurirati Paigeu za titulu najboljeg beka u NCAA. S njegovim combo kvalitetama napad K-Statea će se kotrljati do još jednog turnira, ali za nešto više od časnog ispadanja u prvom tjednu nemaju ni dubine ni visine.

30. ARKANSAS

Prošle godine su za malo ispali iz turnira, bili su na rubu da dobiju pozivnicu, a očekivani pad Tennesseea otvara širom vrata da i oni i LSU završe među 68. Vraćaju tri ključna igrača, centra Portisa koji je zanimljiv NBA potencijal zbog all-round kvaliteta, još jednog all-round atletu Quallsa na boku te combo-šutera Maddena. Isplivaju li još negdje usput jedan pouzdani visoki i dodatni combo-bek, bit će zeznuta momčad.

31. NOTRE DAME

Držali su se solidno na otvaranju sezone, imali su 8-4 u prvom dijelu dok nisu ostali bez najboljeg igrača i jednog od najboljih combo strijelaca u NCAA uopće, Jeriana Granta. Ovaj slash & kick majstor i odličan šuter u tijelu rasnog NBA beka sigurno bi ih odveo do turnira i treći put za redom da nije zaradio suspenziju zbog problematičnog ritma polaganja ispita. Sada je valjda sve posložio kako treba, a to znači da bi Notre Dame trebao među 68 i treći put u njegove četiri godine. Ostatak momčadi nije nešto, tu je tek još jedan poznati senior, šuter Pat Connaughton, ali s jednim od pet najboljih NCAA bekova uopće u Grantu, uvijek će biti opasni.

32. UCLA

Izgubili su čak 4 igrača u NBA (Andersona, LaVinea, Adamsa i Weara), a uračunamo li i drugog blizanca Weara koji je završio u NBDL podružnici Kingsa, ispada kako su ostali bez 5 o 8 igrača na koje je Alford lani najviše računao. To gotovo sigurno znači da nemaju velike ambicije, ali preostala trojka veterana i dva top 40 brucoša pobrinut će se da do zadnjeg trena budu u igri za turnir. Trenerov sin, Bryce, odrađivat će rolu playmakera, Powell će pokušati šutirati bolje nego lani u puno zahtijevnijoj roli, a Parker će oduzimati prostor u sredini masom. Brucoši od kojih će se puno tražiti već od prvog dana su Looney, krilni centar na ovoj razini, ali prije svega igrač koji će biti prijetnja svojim šutom iz vana, te Welsh, bijeli centar koji će odrađivati rolu aktivnog zaštitnika reketa.

Filed under: bball 4 Comments
15Nov/144

UNCLE CAL, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Sinoć je startala nova NCAA sezona, točnije njen dio u kojem se igraju utakmice između konferencija (prava stvar, konferencijska natjecanja, kreću nakon nove godine i to opet u drugačijem izdanju nakon novih selidbi nekih sveučilišta), dakle vrijeme je za kratku najavu i prezentaciju najboljih programa. Za razliku od lani kada sam bio posebno nabrijan zbog klase brucoša smatrane jednom od najboljih ikada, ove godine takvog razloga za oduševljenje baš i nema. Draft klasa je solidna, iako je gubitak Emmanuela Mudiaya svakako udarac - najbolji bek generacije trebao je SMU Larrya Browna dignuti na top 16 razinu, ali će zbog loših "akademskih" navika morati zaraditi dolare u Kini umjesto ispod stola.

Zanimljivih narativa ipak će biti dovoljno da zaboravimo na često lošu košarku i iritantne trenere koji su najuspješniji kad treba razbiti ritam utakmice iritantnim time-outovima (NBA je mila majka s prekidima prema ovom užasu). Onaj glavni je svakako vezan uz legendu Caliparia koji je okupio roster sa deset potencijalnih NBA igrača - koliko ga boli neka stvar za NCAA čistunce pokazao je i organizacijom kampa za NBA skaute na početku školske godine čime je otvoreno poručio čime se u stvari bavi i kojoj organizaciji naginje. Dublja je ovo momčad čak i od one s Davisom te je pitanje može li im itko (i kako) stati na kraj.

Tu je i hrpa zanimljivih momčadi koje su zadržale dobar dio jezgre i koje se nadaju da će s lanjskim iskustvom i novim brucošima izazvati ovaj Calov projekt - od sudionika Final Foura poput Wisconsina i Floride do momčadi koje su ispale u drugom tjednu poput Louisvillea, Arizone i Virginie do lanjskih razočaranja spremnih za novi izazov poput Dukea, North Caroline i Kansasa. A tu je i nekoliko novih programa koji se nakon godina strpljive pripreme spremaju za trku kao što su Texas, Oklahoma i Gonzaga (u ovoj skupini je trebao biti i SMU).

Stoga, bacimo se kratko na prvih top 32 ove sezone i čujemo se jednom mjesečno kada ćemo uz pomoć statistike s kenpom.com i nešto dojmova s ESPN College Passa slagati konkretne top 16 rankingse. Obzirom da sam odlučio spomenuti nešto više momčadi, post ide u dva dijela, danas top 8, a sutra ostatak. S tim da danas nema NBA osvrta, a o završetku drugog dijela NCAA posta zavisi hoće li ih biti i sutra. U svakom slučaju, treba uhvatiti ovo malo sunca dok ga ima.

1. KENTUCKY

Nakon ne baš sjajne regularne sezone i iznenađujućeg dolaska do Final Foura (trebalo je dugo da sva ona mladost klikne), Wildcatsi vraćaju 8 od 10 glavnih igrača prethodne godine. Napustili su ih samo Randle i Young, dok su, odlučni da ove sezone naprave završni korak i dođu do naslova, ostali braća Harrison, centri Johnson i Cauley-Stein te igrači zadatka poput Leea i Poythressa (skupinu povratnika čine još lanjski brucoši Willis i Hawkins koji ipak nisu bitni za ovu našu priču). Jasno, neki od njih ostali su i zbog nekih puno manje idealističkih razloga, kako bi eventualnom boljom sezonom napumpali NBA vrijednost (Andrew Harrison se od lutrijskog picka našao na rubu prve runde, a Lee i Poythress su vjerojatno bili osuđeni na drugu, dok bi Cauley-Stein vjerojatno upao među 30, ali nakon loše druge godine vjerojatno je osjetio kako je nešto dužan programu i sebi), ali to sada nije ni važno - Calipari je imao već spremnu jezgru za lov na novi Final Four i prije nego joj je pridodao novu klasu brucoša.

Koja je po običaju elitna - u Trey Lylesu dodao je još jednog krilnog centra već spremnih NBA fizikalija sposobnog igrati licem i leđima košu, a u Karlu Townsu prvoklasnu visoku stretch opciju NBA atleticizma. Nakon ova dva top 10 talenta generacije, potpisao je još dvojicu top 25 igrača kako bi pojačao slabiji dio rostera, vanjsku liniju. U Devinu Bookeru ima jednog od najboljih tricaša u zemlji za na bok (mali nije atleta kakvu očekuješ u vrhu ovakvog popisa, pa ako je uspio isplivati ovako mlad kao catch & shoot specijalist, onda je jasno o kakvom se snajperu radi), a u minijaturnom Ulisu top 3 playmakera generacije sposobnog cijeli dan kreirati iz pick & rolla (da je odličan u kontrama je dobra vijest jer s ovoliko igrača na raspolaganju, posebice visokih, potrošnja viška energije kroz žestoku obranu i trku bit će dio svakodnevnice).

Ovako na papiru, ostaje se samo pitati da li je NCAA u povijesti vidjela ovakvu unutarnju liniju. U Johnsonu i Cauley-Steinu imaju školsku kombinaciju visine (oba preko 210) i mase (oba iznad 110) koja će lakoćom zatvoriti reket, dok su dva brucoša zadužena za trpanje. S tim da su i Lyles i Towns šuterski kvalitetnije opcije od Randlea, što bi trebalo pomoći otvoriti reket čija začepljenost je lani bila popriličan problem - glavni razlog zašto su Wildcasti uopće muku mučili do turnira krio se upravo u manjku šutera na rosteru jer praktički nakon Younga i Aarona Harrisona nije bilo nikoga (problem je dobrim dijelom nastao jer je pouzdana stretch četvorka Wiltjer pobjegao na Gonzagu od straha za minute pored lanjskih brucoša).

Iako perimetar i dalje ostaje slabiji dio momčadi, ove godine bi trebali imati bolju učinak zbog dodatka dva brucoša, ali i godine iskustva braće Harrison. Uspije li Booker šuterski zamijeniti Younga, nemaju razloga za brigu (brucoš nije slasher kao Young, ali to je za momčad koja ima ovoliko opcija pod košem i bolje, ne treba im još jedan potrošač), a onda Poythressa mogu koristiti kao bočnog stopera i smallball četvorku, ovisno o matchupu. Jasno, ako uopće ostane išta minuta pod košem obzirom da je tu i dalje energični Lee, sjajni skakač i bloker sposoban odraditi posao na obje pozicije pod košem i koji je u ovoj novoj podjeli uloga opet izgleda osuđen na ulogu petog ili šestog visokog iako bi na gotovo svakom drugom programu bio starter.

Ukratko, Wildcatsi nisu neranjivi i njihovi brucoši će trebati pokazati da su dostojni zadatka pred njima prije nego ih proglasimo najboljom momčadi u NCAA. Međutim, čak i dok je otvoreno šutersko pitanje, njihova moć u sredini dovoljna je da ih smatramo favoritom. Calipari je već pokazao da može bez problema držati pod kontrolom i najveća ega, a isto tako da može natjerati zvijezde i zvijezdice da rade u obrani i ne vode računa o tome koliko šutiraju. Uspije li mu to opet, nema sumnje kako nas dogodine čeka nova klasa vrhunskih regruta (već sada ima zakaparena 2 top 15 igrača, a u pregovorima je s njih još 8, od čega će ih par sigurno završiti na Kentuckyu). A ove godine - novi pohod na vrh.

2. ARIZONA

Ostali su bez dva udarna igrača, prvog strijelca Nicka Johnsona i zaštitnog znaka najbolje NCAA obrane Gordona, ali uz to što dodaju odličnu klasu brucoša (tri top 60 igrača od kojih je Stanley Johnson neosporni top 10 talent) i vraćaju veći dio jezgre, imaju i ogroman potencijal dodatnog rasta iznutra zbog povratka od ozljede krilnog centra Ashleya koji je otpao početkom veljače, kao i prostora koji odlaskom Gordona ostaje za neumornog Hollis-Jeffersona. U svakom slučaju opet će imati vrhunsku obranu, možda ne najbolju, ali svakako top 10, jer Hollis-Jefferson je, iako nešto sitniji, učinkom sličan davitelj Gordonu i igra jednakom energijom i na perimetru i pod košem. Ashley je odličan strijelac licem košu, a usput donosi visinu i mišiće koji su na ovoj razini više nego dovoljni da zaigra u sredini kao zamjena ogromnom centru Tarczewskom koji će biti zadužen za kontrolu reketa.

Ova već impozantna unutarnja linija dodatno je ojačana brucošem Johnsonom koji je swingman NBA fizikalija, idealna NBA trojka, ali u NCAA će sigurno dobiti i priliku igrati pod košem tako da u tom segmentu nemaju brige - mogu miksati postave kako žele. Perimetar je upitniji, ali ne puno ako svi ostanu u komadu. A ti svi su lanjski play McConnell koji se u NCAA turniru potvrdio kao vrhunsko rješenje i čovjek sposoban držati ritam čak i bolje od Nicka Johnsona, dok će rolu šutera igrati combo-bek York koji se već naviknuo na startne minute i odgovornosti obzirom da je upravo on dobio najveći dio minuta nakon što je otpao Ashley - trener Miller ubrzo je odustao od visoke startne postave s Hollis-Jeffersonom jer s dva tako loša šutera iz vana kao RHJ i Gordon nije mogao otvoriti reket. Ove sezone s dva dokazana beka i Ashleyem, ali i Johnsonom koji nije snajper, ali može pogoditi spot-up tricu, napad bi trebao biti puno tečniji.

Problem je u principu samo manjak dubine na vanjskim pozicijama, ove godine nemaju igrača poput Yorka koji tek tako može ući s klupe i odigrati značajne minute, osim ako u toj roli ne budu povremeno koristili Johnsona, odnosno ako se ne nametne minijaturni playmaker Jackson-Cartwright. Klinca smatraju najboljim combo haklerom s ulica Los Angelesa još od Barona Davisa, a to valjda nešto znači.

3. WISCONSIN

Vraćaju sedam od osam udarnih igrača i to je osnova na kojoj ciljaju odlazak do novog Final Foura. Jedino više nema šutera Brusta u čiju rolu uskače tricaš Koenig iza kojega je sjajan nastup na NCAA turniru. On i još jedan lanjski brucoš, Hayes, bez Brusta će imati još važnije role za koje su već pružili niz dokaza da su ih spremni ispunjavati - Hayes je odličan atleta sposoban odigrati kvalitetnu obranu i daje momčadi drugačiji, puno čvršći izgled od eventualnih kombinacija s tri beka koje inače koriste. Playmaker Jackson i dalje će biti lider na parketu, a to što su i on i šuter Gasseer seniori garantira da Badgersi neće imati problema s provedbom plana igre trenera Ryana koji će kao i obično prvenstveno biti baziran na kontroli ritma i lopte.

I pod košem je dokazani par budućih NBA igrača u Dekkeru i Kaminskom, također više nego iskusan i spreman odraditi posao. S više Hayesa i Dukanom kao stretch opcijom na klupi (također odradio dobre minute u turniru i potvrdio se kao solidan rotacijski igrač koji zaslužuje veću rolu) ove godine trebali bi gledati više Dekkera na boku što će im dati dodatnu širinu. Uglavnom, bit će ovo još jednom kvalitetna napadačka momčad s dovoljno šuta, slashera i post opcija (Kaminsky je pažnju na sebe skrenuo uglavnom šutom, ali itekako može trpati i u sredini), a njihova jezgra gledajući ukupni kontekst (a prije svega lanjsko Final Four iskustvo) prototip je rostera koji pripada na Final Four.

4. DUKE

I dok su ove tri momčadi ispred gotovo pa rezervirale sebi mjesto među 4 (barem na ovim imaginarnim listama), Blue Devilsi će ipak trebati zaslužiti svoju pozivnicu. S tim da Coach K. i ove godine ima rasnu momčad problem koje je jedino prevelika ovisnost o brucošima. U Okaforu i Jonesu imaju najboljeg centra i playa generacije, uz to i dva najbolja prijatelja koja su pod svaku cijenu željela igrati zajedno, dakle to je osnova oko koje će pokušati složiti ostatke lanjske momčadi i još par novih pojačanja (u Winslovu i Allenu imaju još dva top 25 igrača generacije, ali pitanje je koliko su dva mlada swingmana spremna pomoći odmah, makar u 3&D roli).

Od lani su tu dokazani NCAA igrači poput centra Jeffersona (nakon lanjske rupe u sredini, s Okaforom i njim Duke bi opet trebao izgledati kao ozbiljna defanzivna momčad, plus ne zaboravimo da je tu još uvijek i jedan Plumlee), combo majstora Cooka i svestranog Sulaimona, što znači da će K. na raspolaganju imati više nego dovoljno oružja da sklopi solidnu rotaciju. Taj pomak na više defanzive i puno više igre kroz post bit će ključan u odnosu na lanjski run and gun, tako da ovo sigurno neće biti gora momčad od prošlogodišnje, samo drugačija. A hoće li biti dovoljno dobri za boriti se za naslov, to ovisi isključivo o tome koliko su dobri Okafor i Jones, odnosno kako će K. podijeliti uloge ovaj put (lani se baš i nije iskazao).

5. LOUISVILLE

Pitinova družina sigurna je u 16 već zbog Pitina, a onda i zbog povratka velike većine lanjskih igrača na čelu sa sjajnim krilnim centrom Harrellom čija energija u reketu na oba kraja parketa će biti ključna za rezultate ove momčadi (uzalud im sve ako ne popravi očajne postotke sa slobodnih bacanja). Nema više sjajnog Smitha, ali tu su dva lanjska pouzdana combo majstora Jones i Rozier koji bi trebali preuzeti štafetu i postati lideri koji udaraju tempo (da zaokruži rotaciju na vanjskim pozicijama tu je lanjski brucoš Gill, top 50 igrač generacije koji jednostavno nije mogao do minuta pored onakve gužve). Nema više ni Hancocka, međutim Blackshear bi trebao biti više nego sposoban uskočiti u rolu prve šuterske opcije na bokovima.

U drugoj godini centar Mathiang bi trebao biti još bolji kao čuvar obruča (a već lani je bio odličan). Pod košem nemaju dubinu kao vani, ali među 4 top 100 igrača koje dovodi ove godine (i koji će teško do prilike pored postojeće rotacije) Pitino ima potencijalnog kvalitetnog trećeg visokog - Chinanu Onuaku je klasični bloker i skakač koji je spreman odraditi svoje u sredini, a njegova drvena ruka pored ovoliko strijelaca uokolo neće biti problem.

6. VIRGINIA

Ostali su bez itekako bitnog igrača u Joeu Harrisu, ali u Brogdonu, Andersonu i Perranteu imaju jezgru koja će im omogućiti da nastave s nesebičnom igrom baziranom na kruženju lopte i tricama. Perrante bi u drugoj godini trebao napraviti korak naprijed kao slash & kick igrač i preuzeti Harrisovu lidersku rolu, a Brogdon bi se još jednom all-round sezonom poput lanjske mogao definitivno nametnuti kao NBA igrač. Ne bi trebao biti problem nadoknaditi ni gubitak centra Mitchella - u njegovu rolu uskaču lani pouzdane rezerve Gill i Tobey koje se mogu pobrinuti za prljave poslove pod košem.

Uglavnom, bit će ovo sjajna momčad za regularni dio sezone kao i lani, s tim da će im u turniru biti ključno izbjeći Kentucky i Arizonu u ranijim rundama jer protiv njihovih fizikalija finesa neće biti od prevelike pomoći. Ali, to je problem s kojim će se ionako suočiti sve momčadi, tako da sam ga spomenuto tu reda radi, samo da ne moram kasnije. Budu li imali sreće sa ždrijebom, imaju Final Four potencijal.

7. NORTH CAROLINA

Nakon dugo vremena imali su izuzetnu klasu (tri top 20 igrača) koja bi im trebala pomoći vratiti se barem među 8 nakon dvije razočaravajuće sezone ispadanja u prvom tjednu turnira. Paige u svojoj trećoj godini ima priliku dokazati se kao najbolji playmaker u NCAA (već znamo da je briljantan strijelac), a s njegovim rastom još bolje bi trebali igrati lani solidni visoki poput Johnsona i Meeksa. Ostali su bez McAdooa, ali u ovoj dvojici imaju solidan oslonac. S tim da će trener Williams ionako opet često posezati za niskim postavam obzirom na dubinu na bokovima - uz Tokota koji se lani nametnuo na boku kao stoper i podizač energije, sada su tu dva brucoša, šuter Jackson i slasher Pinson, koji bi se trebali odlično nadopunjavati i brinuti za koševe.

Uostalom, nije da će pored Paigea biti problem trpati, a sada je tu i brucoš Berry, top 5 play generacije, koji će sigurno dobiti i poneku minutu u kombinacijama s dva playa. Nemaju idealne sastojke (tanki pod košem, neiskusni), ali, da će biti jedna od zabavnijih momčadi u NCAA, ne treba sumnjati.

8. KANSAS

Self ima iste probleme kao i K. s ovim one-and-done generacijama, taman što ih privikne na sistem ostane bez njih, a ove godine imat će sličnu situaciju. Iako mu je ostalo troje bitnih nositelja u combo-playu Masonu, krilnom centru Ellisu i šuteru Seldenu, gubitkom Wigginsa i Embiida, pa i Tharpea koji je odlučio napustiti NCAA iako mu je ostala mogućnost odraditi još seniorsku godinu, trebat će izvući gomilu kvalitetnih minuta od brucoša ako ove godine misli ne samo napraviti nešto u turniru, već uopće osvojiti konferenciju (Texas is the reason za ovakvu tvrdnju). Klasa brucoša je odlična, u Alexanderu i Oubreu imaju igrače sposobne uskočiti u role Wigginsa i Embiida, ali prvi je više razbijač u rangu Robinsona nego vrhunski centar kakav se pojavi jednom u deset godina što je bio Embiid (to znači da bi mogao neko vrijeme učiti sistem kao što je i Robinson), a Oubreovu 3&D igru nitko neće zamijeniti s potencijalom prvog picka.

Nakon porođajnih muka ovo bi mogla biti solidna momčad, ali za to će trebati pronaći i rješenje na playu, poziciji koja već godinama muči Kansas i koja je glavni razlog za većinu problema zadnjih godina. Nije ni Tharpe bio išta više od prosječnog combo-beka, ali je za razliku od Masona barem je imao slash & kick igru te je njegov raniji odlazak popriličan šok. Mason je čisti strijelac i Self će puno tražiti od Seldena kao kreatora, ali i od brucoša Grahama koji nije bio ni u top 50 playeva generacije na nekim listama. Self je navodno oduševljen klincom i garantira mu startnu rolu, ali kombinacija neiskustva i prosječnog talenta više govori o tome koliko Kansasu treba bilo tko sposoban driblati i razigravati, nego o samom Grahamu.

Filed under: bball 4 Comments
14Nov/141

131114

Posted by Gee_Spot

Dvije uber-interesantne utakmice sinoć, Memphis protiv svoje mlađe verzije, odnosno Bullsi na gostovanju kod Raptorsa. Trebalo se odlučiti za jednu pa sam izabrao ovu potonju, uz nadu da ću sudar Gasola i Cousinsa nekako ubaciti u večernji raspored (problem je što do sutra nastojim završiti i najavu početka NCAA sezone koja starta danas ne-konferencijskim utakmicama tako da, ako i pogledam tekmu, o njoj sigurno neću pisati). Uglavnom, nisam požalio - izuzetno potentan start i jedne i druge momčad i tu se u prvoj četvrtini jasno vidjelo da gledamo dvije kvalitetne ofenzive. Chicago vrti gomilu flex napada, spuštaju loptu u post ili na lakat i praktički svih 5 igrača na parketu ima akciju dizajniranu specijalno za sebe, dok Raptorsi napadaju isključivo s perimetra kroz pick igru kojom dirigira Lowry. Zvuči kao da bi Bullsi trebali biti u prednosti, ali to nije lako zahvaljujući obrani s Roseom koji se gubio u svakom bloku i Gasolom koji je uglavnom pogledom pratio akciju oko sebe.

Dapače, zahvaljujući boljoj drugoj četvrtini Toronto je čak bio raspoloženiji u prvom dijelu, a Bullsi su se držali na račun dominacije u sredini gdje se Gasol iskupio za obrambene propuste što školovanjem Valanciunasa što visinskom prednošću - spominjali smo u power rankingsima kako Raptorsi imaju problema sa skokom i zaštitom obruča jer nemaju pouzdanog trećeg visokog, tako da je Pau dodatno uživao trpati svaki put kad bi se na parketu našla smallball postava s Johnsonom ili za njegove pojmove sitni Patrick Patterson. U nastavku se ovoj kvaliteti više u sredini pridružila i šuterska, a to je već bilo previše za Toronto - Gasol ubacuje udice u sredini od kuda god se sjeti, trice upadaju svaki drugi napad i kad već ne možeš braniti, moraš nekako pratiti napadački, ali kako kad Bullsi ovdje dižu razinu igre u obrani na one visine na koje su nas navikli, prvo s Hinrichom koji je radio puno agresivniji posao na Lowryevom pick & rollu od Rosea, a onda i uvođenjem dvojca Noah-Gibson pod koš.

U tih 5-6 minuta Chicago odlazi na +16 i utakmica je praktički riješena (imali su žilavi Raptorsi snage za odgovoriti na izazov kako su starteri Bullsa usporavali, zaigrali su agresivnije i s puno više rizika, ali su uspjeli jedva prepoloviti razliku). S tim da treba dodati još dvije stvari - Butler je u svom stilu potpuno odsjekao DeRozana iz akcije i, iako su Raptorsi nešto pokušavali kroz više akcija za Rossa, to jednostavno nije to, puno je lakše braniti i Lowrya kad na drugoj strani nemaš potencijalnu opasnost od još jednog slash & kick igrača (to je rezultiralo sa samo 21 slobodnim bacanjem za Toronto što je u ovakvom tipu utakmice za njih jednostavno premalo). Druga je činjenica što se potvrdilo kako je Thibo, uz to što je fenomenalan trener koji je odradio vrhunsku utakmicu povukavši prave poteze u pravo vrijeme, potvrdio kako je i dalje gonič robova. Bullsi su sinoć igrali s playoff rotacijom od 7 igrača (deseti igrač Toronta dobio je minuta koliko i njihov osmi, Brooks, a i to samo zato što je Rose izašao iz igre par minuta prije kraja zbog novog nezgodnog pada u kojem je izgleda stradala zadnja loža) i tako nametnuli intenzitet kojem čak ni gladni, mladi i energični Raptorsi nisu dorasli.

Uglavnom, bude li zdravlje poslužilo odabranu jezgru, Chicago bi mogao do 60 pobjeda jer Thibo očito ne poznaje nijedan drugi koncept osim igranja svom snagom bez obzira na doba godine. Sad, što to znači za njihove playoff nastupe teško je reći, ali da u svojim planovima uopće nema viziju razvoja Mirotića i McDermotta, to je jasno kao dan. Doduše, oni su i sami djelomično krivi za sjedenje na klupi jer su početkom druge četvrtine mlakim nastupom upravo oni dodatno razigrali Raptorse, ali kako očekivati od rookiea da išta nauče ako ih zacementiraš na klupi nakon svake greške? Da Bullsi nemaju nižu brzinu potvrdio je i Rose, koji je opet igrao isključivo kao 1 na 5 slasher - iznudio je gomilu slobodnih ulazeći u sredinu, ali i dobio previše batina, potvrđujući još jednom da iako danas ima potpuno drugačije tijelo, zna igrati samo jedan stil košarke.

Filed under: bball 1 Comment
13Nov/144

121114

Posted by Gee_Spot

Gdje ćeš bolje prilike za vidjeti kako Lobosi dišu bez Rubia od gostovanja u Meksiku. Naravno, ova rečenica nema veze s mozgom, ali zato barem odluke Saundersa imaju - čovjek je ipak svjestan da je u ovom trenutku najvažnije dati minute mladima i zato imamo puno Wigginsa, a još veći plus je što, umjesto da jaše Williamsa, minute nastale Rubievom ozljedom daje LaVineu. I iako su i jedan i drugi daleko od gotovih igrača, njihova igra u obrani vjerojatno je nešto najbolje što se da vidjeti od ovogodišnje rookie klase. Wiggins izgleda kao igrač, šut je sasvim ok, kao i kretanje bez lopte, a kad mu date prostora za pravocrtni dribling može i napasti s loptom. Međutim, ono gdje imponira je obrana - momak radi cijelu utakmicu, ne gubi se u blokovima, ne nasjeda na finte i uvijek stigne izazvati šut, što je sinoć dobro osjetio i Harden koji se pošteno namučio da pokrene napad Rocketsa protiv njega.

Ono, možda nikada neće biti all-star strijelac, ali zacrtajte ga za elitnog stopera na boku, što je vrlina koja dokazano pomaže u pobjeđivanju. LaVine pak nije pravi play, vrti osnovnu pick igru i to poprilično drveno, ali ima vrline combo igrača i odličan je slasher tako da je uspijevao držati napad živim razbijanjem prve linije obrane. Samo, ono čime je on također najviše imponirao bila je igra u obrani - ima više nego idealne fizikalije za combo-beka, a uz to ima i brzinu, tako da bez problema stvara pritisak na perimetru. Canaan nije nikakva ekstra klasa, ali LaVine ga je doslovno isključio iz utakmice, što je za jednog klinca koji još nema 20 godina fantastičan uspjeh. U biti, isto se može reći i za Wigginsa koji je tek 20-ak dana stariji - pronaći dva ovakva radnika elitne razine atletskog talenta na istom draftu ravno je dobitku na lotu.

I to je manje-više to što imamo reći za Wolvese. U napadu je bilo previše ishitrenih šuteva Younga koji bi se ipak više trebao koncentrirati na rolu finišera, a ne kreatora, a svoje je odradio i Pek u post-up situacijama bez previše 2 na 2 akcije (s Rubiom bi sigurno bilo više screen igre) - protiv Dwighta se teško naigrati, ali čak i u dvoboju s takvim defanzivnim asom imponirala je gola snaga ove planine od čovjeka. Sad, šteta jedino što Pek nema apsolutno nikakve druge vještine jer u obrani je ispadao čim bi izašao korak s bloka, tako da je Dwight, osim kad bi igrao 1 na 1, uvijek lako nalazio put do otvorenog obruča. I ovdje treba pozdraviti Saundersovu raspodjelu minuta, ne jaše veterana i ostaje više nego dovoljno minuta za Dienga koji je jednostavno igračina - odličan i agresivan skakač koji ne čeka da mu padne lopta u ruke već ide po nju pod oba obruča, a uz to je i dovoljno pokretan da stigne izaći na visoki pick i vratiti se čuvati obruč što mu je vjerojatno i najveća vrlina. Šuterski nema domet dalje od lakta zbog čega ga Saunders i ne koristi uz Pekovića, ali s te pozicije zna i zabiti i napasti i ima solidan repertoar poteza jednom kad se nađe u postu. Ono, Dieng je novi Taj Gibson i s vremenom definitivno zaslužuje i startnu rolu s više minuta.

Iako nije klinac kao dva rookiea, on također spada u ovaj čopor mladih, a u njemu imamo još dva lutrijska picka kod kojih se također nazire NBA kvaliteta. Bennett konačno djeluje kao čovjek u formi (a možda jednostavno izgleda mršavije zbog crnih dresova u kojima svi izgledaju sjajno), aktivan na oba kraja parketa, iako se osjeti kako je tweener obrambeno dok u napadu puca previše dugih dvica. Ali, kad to salo pretvori u mišiće, kad se ustabili postotcima šuta od vrha posta do perimetra mogao bi biti solidan rotacijski igrač u kalupu Brandona Bassa (ako doda šut za tri i nešto malo više). Muhammad također nalazi mjesto pod suncem, privikava se na činjenicu da mu nitko neće dati loptu da igra 1 na 5 te dodaje spot-up šut, ali i odlično kretanje bez lopte. Kao cuter i trkač u tranziciji je odličan, ima i izuzetnu skočnost i uopće fizičku snagu za poziciju, sada još samo mora shvatiti što treba raditi u obrani kako bi eventualno našao mjesto na nekoj klupi kao igrač zadatka.

Njih dva su na nešto kraćoj uzici, ali im Saunders ipak daje priliku i to je dobro. Čak se i Kevin Martin trudi pomoći i puno više otvara prostor drugima ulazima i bacanjem povratnih nego što gleda svoj šut, a usput daje i odličnu tricašku opciju u kutu kad ga netko uspije pronaći asistom. Mislim, Rocketsi su ovo imali pod kontrolom cijelu večer, ali dojmovi o Lobosima su više nego pozitivni. U principu, odličan su dokaz da je moguće imati rebuilding s hrpom kvalitetnih mladih igrača i u isto vrijeme igrati kompetitivnu košarku. Veterani se čine zadovoljnima, mladi daju sve od sebe i upijaju svaki trenutak - ovo će vrlo brzo biti zajebana družina.

Interesantni su i zato što u Breweru imaju igrača koji je dokazano solidan, posebice u defanzivi i koji im jednostavno nije nužan u ovom trenutku zbog činjenice da je Wiggins više nego sposoban igrati 30 minuta po večeri u NBA i usput donijeti većinu onoga što inače donosi Corey. Stoga treba držati oko na njegovoj situaciji, momčad poput Clippersa kojoj treba živo tijelo na boku bila bi luda kada ne bi ispitala ovu opciju, a Wolvesima bi u ovoj fazi dva potencijalno kvalitetna šutera poput Bullocka i Wilcoxa dobro došla.

Što se Rocketsa tiče, nisu imponirali obranom ovaj put, ali su pametno koristili rupe u pozadini presinga Wolvesa i jednostavno nisu imali problema zabiti s ovoliko razigranih igrača (praktički, trebala im je jedna vrhunska četvrtina da riješe stvar, za što su iskoristili treću, nakon čega utakmica više nije bila toliko zabavna). Harden, Howard i Ariza su u odličnoj formi i nemaju problema s ovim slabijim ekipama, kotrljaju se kao momčad koja zna što želi i itekako je svjesna svog identiteta, a fino su legle i sporedne opcije. Papanikolau se opet pobrinuo da lopta kruži što mu je najveći plus, ali je ovaj put zabio i otvorene šuteve, Terry opet koristan kao strijelac s klupe, a Black već standardno energičan u roli smetlara pod protivničkim košem. Motiejunas je startao umjesto ozljeđenog Jonesa i nije imao previše problema u obrani jer mu je odgovarao matchup koji od njega nije tražio previše izlazaka prema perimetru. Nije stretch igrač ni pod razno tako da teško može dobiti značajne minute u nekim drugim utakmicama, ali tu i tamo mu upadne šut iz vana, ne davi loptu (to je ključno), a može čuvati reket i uhvatiti skok tako da je čisto zbog toga dobio prednost pred ostalim šljakerima koje McHale ima na raspolaganju. U njemu možda imaju rotacijskog igrača, ali teško trećeg visokog.

Filed under: bball 4 Comments
12Nov/1410

THE BI-WEEKLY RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je za prvo rangiranje sezone uz iznova modificiranu formulu. Da ne gubim vrijeme u excelu, odustao sam od računanja sva 4 faktora te se jednostavno držim napadačke i obrambene efikasnosti uz prilagodbu snazi rasporeda. Dakle, princip je isti kao dobri znani SRS s basketballreference.com, a glavna razlika je tek u nešto drugačijem vrednovanju podataka.

I da, danas nema dnevnika - nisam stigao pogledati nijednu utakmicu jer svaki slobodni trenutak koristim da završim ovaj post koji pišem već tjedan dana. Da sam znao da će rankingsi biti ovolika tlaka stavio bi ih na jedno izdanje mjesečno, ali što je tu je. Sad kad je već odlučeno da idu svaka dva tjedna, jednostavno se treba pomiriti da taj dan neće biti vremena za gledanje košarke (ako i bude, za pisanje sigurno neće). Ali, zato sam barem proveo sate i sate pred statistikom, pa će valjda i ovdje biti nešto za pročitati.

Što se same lige tiče, još je rano za ikakve ozbiljne zaključke, ali dva trenda možemo uočiti - Zapad i dalje dominira s preko 60% uspješnosti u međusobnim dvobojima što će se vjerojatno nastaviti i kroz sezonu jer ovo će na kraju možda biti i lošiji Istok od lanjskog, a novi igrači dovedeni pod "pojačanja" imaju uglavnom problema uklopiti se u postojeće sisteme (za razliku od omjera među konferencijama, ovaj trend će se ispraviti sam od sebe kako vrijeme bude prolazilo).

1. WARRIORS 92.4

Igraju najbržim ritmom u cijeloj ligi, jedini idu preko 100 posjeda po utakmici, ali usprkos tome ostvaruju ispodprosječni broj pokušaja šuta iz igre. Drugim riječima, gube lopte u suludim količinama (najviše u ligi) čime anuliraju najbolji šuterski učinak u ligi - uzalud vam izuzetna efikasnost kada na koš uputite manje lopti od jednog Memphisa. Sada treba pronaći balans između stila igre koji generira puno uzalud potrošenih posjeda (lani su se dodavali premalo, a sad se dodaju previše - kakav predivan paradoks) i zadržavanja šuterske kvalitete (da je Steph svemirac to znamo, a sada imaju i najefikasniju tranziciju u ligi dok je Klay Thompson povećao potrošnju i učinkovitost istovremeno), ali, jednom kada se to dogodi, bit će ovo top 8 napad u NBA (ispod prosjeka u ovom trenutku). Dodaj obranu koja je čak i bolja od lanjske zbog fokusa kojega Kerr stavlja na presing (i tu su vrhunski čime nadoknađuju gomilu izgubljenih lopti - da su npr. ostali na lanjskim skromnim učincima po pitanju osvojenih lopti, napad bi im bio još slabiji). Ukratko, sve što im treba je vremena da se poslože. I zdravi Bogut u playoffu, naravno.

2. ROCKETS 92.3

Imali su jedan od najlakših rasporeda na Zapadu tako da sve rezultate treba uzeti s dozom opreza, posebice ove defanzivne, ali su zato šutiranje trica odveli na novu razinu (pogotovo u ovim utakmicama bez Dwighta) - na trice troše 44% od ukupnih šuteva što je znak da su spremni ovaj analitičko-košarkaški eksperiment gurati do kraja.

3. RAPTORS 91.5

Lowry je Chris Paul istoka - sa samo 8.8 izgubljenih lopti na 100 posjeda čovjek je uspio kontrolu lopte dići na razinu kojoj se rijetki volume playmakeri mogu približiti (Paul je opet svijet za sebe sa 7.7 lopti, a u ovom rangu je još samo Kemba sa 7.0 - usporedbe radi, Steph gubi loptu u 18.6% posjeda, što je i nekakav prosjek, dok je npr. Rondo izuzetno neučinkovit s 29%). Uz to što ne gube loptu, Raptorsi igraju ultra-agresivno na perimetru i osvajaju ih gomilu, a tih +7.2 razlike koje ostvaruju u broju posjeda i koje onda, to je najvažnije, pretvaraju u lagane poene s linije slobodnih (samo Kingsi pucaju više slobodnih) najveći su im plus. Iako je obrana učinkom solidna, neki problemi su već sada uočljivi, prije svega vezano uz općenitu kontrolu reketa. Primaju dosta na obruču i nisu dobri skakački, a razlog je previše smallball postava s Jamesom Johnsonom, slabašni Pattersonov učinak u skoku i defanzivi te manjak poštenog back-up centra (ulogu krpa Hansbrough). To je nešto što im u regularnoj sezoni neće smetati da gomilaju pobjede, ali u playoffu bi moglo biti opasno.

4. BLAZERS 89.3

Napad malo šteka što je i bilo za očekivati obzirom na ovisnost o skok-šutu (manje je i skokova u napadu, iako nekih dramatičnih promjena stilski u odnosu na lani nema), ali zato se radilo na obrani. Početna energija u pritisku na loptu lagano nestaje i izgleda da od toga, kao uostalom i od klupe, neće biti ništa, ali riskantnijom igrom visokih prema perimetru i s puno više rotacija bočnih igrača u sredinu ostavljaju puno manje prostora za pick igru, zbog čega trenutno imaju top 10 obranu. Ostanu li iznad prosjeka i ako se usput napad dodatno razigra, nitko ih neće htjeti u drugoj rundi playoffa.

5. GRIZZLIES 86.2

U Memphisu ništa novo u odnosu na lani osim što je momčad još ovisnija o Conleyu i Gasolu. Joerger se očito pomirio s tim da plan o ubrzanju igre i više trice u ovom kontekstu nikada neće upaliti, ali, hej, već sama činjenica da je Randolpha podredio Conleyu nešto znači. Ono što za sada ne pali je zamisao da Carter bude šesti čovjek i prvi kreator s klupe (mogu se samo nadati da se Vince uklapa u ovo trenutno sivilo igrača koji su promijenili dres i da u pitanju nije preobrazba u statista Walking Deada - postotci šuta se daju popraviti, ali Vince ima očitih problema s kreiranjem prostora iz driblinga, a to će ovdje morati raditi puno više nego u Dallasu, posebice kao dio druge postave). Također, malo zabrinjava i minutaža Gasola, posebice jer obrana s Koufusom u sredini ne doživljava značajniji pad. Tako da će trebati naći balans između trenutnih potreba i dugoročnog plana - Marc im treba za playoff gdje će kombinacija prosječnog napada i elitne obrane koju on donosi još jednom biti ogroman problem svakom protivniku.

6. HEAT 86.1

Bosh na laktu kao triple threat (samo Marc Gasol i Griffin češće imaju loptu na toj poziciji s tim da je Chris efikasnija opcija od obojice), Wade kao slash & kick kreator (više poena namjesti nakon ulaza nego što ih zabije jer više jednostavno nema onaj zadnji korak tako da je danas praktički za Heat ono što je Harden za Rocketse) i aktivni i precizni Deng (na putu prema najboljoj tricaškoj sezoni u karijeri) više su nego dovoljni razlozi za top 5 napad Heata. I sve to bez McRobertsa koji tek traži formu nakon ozljede, ali i bez Birdmana koji je u stadiju kompostiranja. Da imaju još barem ponekog boljeg 3&D beka od trojca Chalmers-Cole-Napier, gdje bi im bio kraj pored Spoelstre koji je od Shawnea Williamsa u roli stretch četvorke do sada nekim čudom izvukao 14 trica uz 42% šuta. Prostor i dalje ostaje bitan dio igre Heata (Bosh također nije zaboravio potezati trice i radi to opet sasvim solidno), a ostat će i kako se bude povećavala uloga McBoba koji je neophodan da bi nešto izvukli od obrane. Koja je zbog manjka centimetara previše ranjiva - i dalje je ovo sistem koji udvajanjem i rotiranjem pokušava obraniti sredinu, ali pri tome ostavlja previše rupa na strani bez lopte. To u kombinaciji sa slabim skokom i previše faulova nikako nije dobar znak za budućnost, ali ostaje nada da će eventualno s McBobom i Birdmanom u rotaciji imati dovoljno da zaštite reket i nešto konzervativnijim pristupom. Bez toga teško mogu biti išta više od prosječne momčadi.

7. NETS 85.9

Imali su lagan raspored, ali ne treba umanjiti činjenicu da napad izgleda odlično kada Johnson briljira u izolacijama (i onda proziva suigrače za sebičnost), kada Deron izgleda kao da ima nešto svježine u koraku (a onda automatski i lucidnosti u igri - način na koji okreće strane napada iz pozicije drugog beka dok se Jack bavi driblanjem pomalo podsjeća na ono što je Kidd radio za Knickse prije dvije godine, a to je i dobar znak za njegove stare dane, ta kombinacija košarkaškog IQ-a i šuta za tri trajat će još dugo kada brzina potpuno nestane) i kada je Brook na parketu. Obrana je druga priča, posebice s užasnom startnom kombinacijom na perimetru u kojoj ne znaš tko više kasni pokriti šut ili tko je manja opasnost po loptu od trojca Deron-Joe-Bojan. S nepokretnim centrom kao Lopez u sredini jednostavno si ne možeš dozvoliti ovakav manjak obrambene kvalitete na vanjskim pozicijama i bit će zanimljivo vidjeti što će Hollins smisliti kada sezona postane teža i kada obrambene rupe postanu puno uočljivije.

8. MAVS 85.2

Previše smallballa ih je uništilo defanzivno (debelo su ispod prosjeka, uživaju u društvu Knicksa i Lakersa), a Carlisle je lošu obranu pokušao maskirati novim receptom - za razliku od prije kada su faulirali previše, sada radije dopuštaju lagane poene nego da riskiraju slobodna. I dok im to neće pomoći u obrani, tečnijom akcijom barem dolaze do više prilika u tranziciji što je i razlog zašto su prvi u ligi po napadačkom učinku čak i bez značajnog Parsonsovog doprinosa.

9. BULLS 84.9

Za sjetiti se kad je Chicago zadnji put imao uspješniji napad od obrane trebali bi se vratiti u 2009. do one generacije koje je odigrala legendarnu playoff seriju protiv Celticsa (govorimo o Roseovoj rookie godini). Napad je šuterski konačno na razini (precizniji od njih s trice samo su Hawksi i Netsi), lakoćom dolaze do linije (tu doduše treba uzeti u obzir i lagani raspored koji su imali) i izgledaju odlično čak i bez standardnog učinka u ofenzivnom skoku. Nešto slabija obrana pak rezultat je prije svega rotacije koju Thibo koristi i koje više gotovo uopće ne uključuju kombinaciju Noaha i Gibsona. Ukratko, da bi sakrili Gasola i Mirotića, uglavnom miksaju obranu s napadom. Dodaj tome da Noah i Butler vuku ozljedu, da je Gasol, koliko god koristan bio u čuvanju na bloku, jednostavno nepokretan za ovaj sistem koji od centra traži dosta rotiranja (Bullsi ne primaju previše u reketu, ali kad god prime koš obično je u pitanju zicer do kojega je došlo jer je Pau zakasnio u reakciji) i slabija defanziva ne čudi. Međutim, dugoročno razloga za brigu na toj strani parketa nema, rješenja ima i sve što im je treba je, kao i u slučaju Warriorsa s napadom, pronaći idealan balans. Da li je kasno predbilježiti se za Finale Chicago-Golden State?

10. KINGS 83.9

Napadački skok i agresivnost Cousinsa i Gaya u reketu (pucaju gomilu slobodnih) recept su dosadašnjih rezultata u napadu, dok je u obrani to zatvoren reket kojega nakon godinu dana uigravanja brane s puno manje faulova (dobro, osim Cousinsa koji si jednostavno ne može pomoći). Nemaju šut (simbolično, ispalili su isti postotka trica kao i Memphis), ali pozitivno je što se McLemore pretvara u 3&D specijalista, više u Brandon Rush nego Jodie Meeks stilu.

11. CELTICS 83.6

Skaču kao ludi u napadu usprkos dosta smallball postava s Greenom na četvorci, što je novi eksperiment Stevensa sada kada su malo usporili nakon furiznog ulaska u sezonu (samo su Warriorsi igrali bržim ritmom s više tranzicije). Jasno, ozljede Smarta i Ronda utjecale su na promjenu stila što je šteta obzirom da su kombiniranjem brze igre s presingom vanjske linije i spomenutim skokom u napadu imali najviše pokušaja iz igre u ligi. Ovako nečega se ne bi posramio ni D'Antoni koji je od pumpanja učinka većim brojem posjeda napravio žanr za sebe - Stevens za sada uspješno maskira manjak talenta, iako su zbog posvećenosti napadačkim shemama zanemarili obranu koja, bez spomenutih ukradenih lopti, nema ništa jer nema visokog na kojega se može osloniti.

12. WIZARDS 82.3

Očekivano imaju problema zabijati - potežu malo trica, zabijaju premalo na obruču, a to znači da gledamo standardni festival dugih dvica s Wallom u glavnoj ulozi iako i dalje gađa ispod 40% (obrane znaju da će ovo uvijek uzeti stoga ga jednostavno puštaju da ih šutira i brane reket). Nene igra loše u napadu, što nije dobro za čovjeka koji je trenutno praktički druga opcija svaki put kad je na parketu, a svi visoki dovedeni za slučaj njegovog raspada do sada su ubacili 3 trice (Gooden). Korištenje Piercea kao stretch četvorke se nameće samo po sebi, ali Wittman je Paula do sada koristio tek 4 minute kao četvorku, a s druge strane uspio je nekako pronaći 6 minuta za postavu s playom, dva visoka i PP-om i Rasualom Butlerom na boku.

13. PELICANS 82.2

Nije ovo ni izbliza dobra šuterska momčad osim kada je Anderson u formi, ali da bi imao Andersona na parketu moraš se odreći obrane koja je s Asikom i Davisom odlična. Međutim, ako si ostatak vremena katastrofalan, rezultat je uvijek prosjek i tu će Williams morati razmisliti o tome da Andersona ili svede na zamjenu za Davisa ili ga jednostavno više gura na krilo (mislim, ne može biti gori od Salmonsa). Slično vrijedi i za napad, s Asikom na parketu nemaju dovoljno prostora za sve slashere, ali barem se odluka o igranju kroz Evansa za sada pokazuje dobrom jer s dva kreatora na parketu puno je teže igrati presing na loptu zbog čega Pelicansi i gube najmanje lopti u ligi. Zbog toga, ali i zbog poslovičnog Williamsovog straha od brže igre kojega je pokupio još od McMillana - imati dva eksplozivna igrača s loptom i Davisa u kontri i to ne koristiti maksimalno radi straha od gubitka posjeda i tranzicije jednostavno se čini kao nepotrebno rasipanje resursa.

14. HAWKS 82.1

Za sada još previše podsjećaju na lanjsku momčad bez Ala - Horford očito sam ne može zakrpati manjak atleta pod košem da obranu digne iznad prosjeka (ukupno gledano su najgora skakačka momčad lige i za iskorak im osim bolje forme dva startna visoka, a prije svega Millsapa, treba neki fajter na klupi jer Antić je nepokretan, Brand mrtav, a Scott samo gleda kako će potegnuti tricu), a napad usprkos najboljoj trici u ligi nikako ne može naprijed bez nešto poena na obruču (slabije postotke u sredini imaju samo Sixersi i Pelicansi).

15. SUNS 81.9

Kilave se u napadu i od jedne posebne priče postali su NBA prosjek koji se u sudaru s boljim obranama muči zabiti (osim u tranziciji koja im je i dalje ostala elitna vrlina), a ništa to bolje ne ocrtava od činjenice da je Markieff Morris od bonus igrača s klupe danas postao nužnost da bi uopće funkcionirali (jednostavno više nema onog prostora u sredini za Dragićeve ulaze, a pokušaji da ga otvore iz spot-up pozicije na postavljenje obrane koncentrirane u reket često izgledaju usiljeni). Ako ništa drugo, zbog većeg korištenja visokih postava i pojave Lena kao rotacijskog igrača imaju nešto bolju obranu. Ali, prosjek na Zapadu ne prolazi, a s ovoliko igrača na rosteru željnih minuta možda ni kemija u svlačionici više neće biti na razini.

16. CLIPPERS 81.2

Dijelom je Doc u pravu, njihov pristup u obrani je često neozbiljan, ali budimo ipak malo konkretniji. Nakon što su lani funkcionirali dovoljno dobro da imaju top 10 defanzivu i pri tome uvjerljivo najbolju obranu perimetra u NBA, za sada uglavnom nitko osim Jordana nema pojma kamo se treba kretati, a s trice ih rešeta tko stigne. Da li je moguće da je Collison bio toliko bitan, da je Barnesov raspad ovako krucijalan i da je Dudley usprkos svim kritikama ipak bio koristan defanzivac u odnosu na Chris Douglas-Robertsa? Pa, u svemu ovome ima istine - Farmar nije ni sjena Collisonu kao presing igrač i sigurno neće moći funkcionirati u defanzivnoj kombinaciji s Paulom kao što je to mogao njegov prethodnik, a Barnes je još bitniji nego lani jer nema poštene zamjene (ni CDR ni Bullock nisu defanzivci, a Dudley, koliko god lošu sezonu imao, uvijek može proći za prosječnog obrambenog igrača). Međutim, to nisu stvari koje se ne mogu dovesti na lanjsku razinu, stoga mi se kao jedino logično rješenje za ovako slab učinak obrane nameće teza da su oslaskom Luea i dovođenjem Franka za koordinatora obrane napravili popriličan propust.

17. CAVS 80.5

Gledajući Cavse prvih nekoliko utakmica sezone ne možemo donijeti duboke košarkaške sudove, ali je zato itekako postalo jasno da je medijsko praćenje sporta otišlo kvragu i da je prosječni sportski fan danas gori od ijedne babe. Od svih retardiranih narativa koji su se zadnjih dana vezali uz njih, samo dva su bitna - napadački potencijal ove družine je prejeben, a obrambeni potencijali previše skromni da bi ih uzeli za ozbiljne izazivače.

18. SPURS 79.9

Pa, tako je to kada igraš bez Splittera, s Leonardom daleko od prave forme zbog ozljede oka, a onda i bez trice (s 28% realizacije s perimetra smjestili su se između Hornetsa i Kingsa) i bez korištenja najboljih postava (super petorka s Manuom i Borisom do sada dobila tek 30 minuta). I sve to protiv najtežeg rasporeda na Zapadu. Da bi onda pokazali kako je sve do sada nebitno ubacivši 113 Warriorsima uz 50% šuta. Spursi su zakon.

19. BUCKS 79.5

Jednu stvar im treba priznati - očito je da se trude. Kidd je pravilno prepoznao da je dužina u defanzivi glavna snaga i, iako previše eksperimentira s postavama i rotacijama, dobio je agresivan pristup u obrani. Samo, kada ti je Bayless najkonstantniji šuter nije lako igrati prema naprijed, a onda još treba istrpiti i slabašne partije Parkera (u obrani se njegovu rookie igru još i može sakriti, ali napadački fokus isključivo na svoj šut s ovim učincima baš i ne koristi momčadi), jasno je da smo tek u prvoj fazi slaganja potencijalne solidne košarkaške družine. Minus je što, usprkos problemima s čuvanjem obruča čim nema Sandersa u blizini, Kidd minimalno koristi Hensona, ali valjda je u ovom trenutku pametnije držati u izlogu Mayoa i Ilyasovu i nadati se da će netko zagristi mamac pa posegnuti za njima putem tradea.

20. WOLVES 79.4

Bit će zanimljivo vidjeti kako će igrati bez Rubia obzirom da im je on u pick & rollu bio sve što su imali od organiziranog napada. Sve ostalo se svodi na atleticizam i snagu - u oba smjera žive od skoka i pritiska na loptu, iz čega proizlaze tranzicijske prilike (još jedan aspekt igre koji će patiti bez Rickya). Za očekivati je da će bez Rubia pucati još manje otvorenih trica (Saunders je vratio Martina u petorku umjesto Brewera i žrtvovao igru na dužinu u obrani samo da ima nekoga tko može ubaciti tricu na parketu), odnosno da će povećati broj dugih dvica jer čim makneš Pekovića s parketa prejednostavno ih je braniti zatvaranjem u reket (Pek već osjeća posljedice ovog limitiranog rostera s gotovo 10% slabijim postotcima šuta nego lani).

21. PACERS 79.2

Što treba reći osim da je Donald Sloan najveći davitelj lopte u ovom trenutku u ligi - nitko je nije držao u rukama duže od njega ove sezone po utakmici, ni Wall, ni Paul, pa čak ni Reggie Jackson.

22. HORNETS 78.4

Taman se činilo da su pohvatali konce igre kad je poraz od Lakersa ipak upozorio kako će ovo biti duga sezona. Šuterski su i dalje kriminalna momčad usprkos povremenim bljeskovima (Neal je s 43% iz igre pojam učinkovitosti u vanjskoj liniji, dok je Stephenson dotaknuo dno s 19% za tricu), Walker i Stephenson previše vole cariniti loptu što u takvom kontekstu definitivno ne pomaže, kao ni činjenica da ne trče usprkos dva ovakva beka jer moraju čekati Big Ala da se dogega na blok. Henderson je ispao iz rotacije, tako da se uz sve ovo Kidd-Gilchristov šuterski napredak ni ne primjećuje (67% za duge dvice, što je obzirom na njegovu skromnu potrošnju ne pretjerano važan detalj, ali sada barem može poslužiti kao nekakav ispušni ventil u napadu). I dok se ofenziva bezuspješno pokušava dići na ozbiljnu razinu, primjetni su problemi u obrani poput više dozvoljenih otvorenih šuteva i više faulova koji bi mogli napasti učinkovitost i na tom dijelu parketa.

23. JAZZ 77.9

Snyder je napravio obećano, Jazz ima top 10 napad. Trica im baš i ne upada, ali kretanje lopte s gomilom dodavanja i pristojnim brojem ubačaja na obruču i s linije slobodnih brinu se da sistem posložen oko Favorsa i Haywarda funkcionira. Obrana pak ostaje ogroman problem, jednostavno nemaju dovoljno rasnog NBA atleticizma na perimetru i tu će morati ili tražiti balans pute tradea ili čekati da Exum i Burks stasaju.

24. THUNDER 76.2

Ispodprosječni su na oba kraja parketa što na Zapadu teško prolazi, ali prozor im još nije zatvoren koliko god šanse da ujašu u playoff svakim porazom bivale sve manje. Naime, formulu smo već spominjali i prilično je jasna, treba im barem 5 pobjeda dok se ne kompletiraju sredinom prosinca, a onda će biti dovoljno ostvariti 70 postotnu uspješnost (zvuči kao sarkazam, ali taj postotak uspješnosti je već godinama njihova realnost) i dobiti 46 od 65 preostalih utakmica što s Durantom uopće nije nemoguće. Međutim, što ako se ni Russ ni KD ne vrate po planiranom rasporedu? Ove godine bi za razliku od lani možda i score u rasponu od 45 do 47 pobjeda mogao biti dovoljan za playoff (lani Sunsi nisu ušli s 48), međutim tu već uključujemo previše varijabli koje se moraju poklopiti da bi im plan uspio. Stoga je sasvim legitimna teza koju je izrekao Cuban - ne poklope li im se idealno ovi datumi, najbolje što mogu je maksimalno odmoriti i Russa i Duranta ove godine (obojica su žrtve itekako ozbiljnih ozljeda u skorije vrijeme te bi i koljenu i stopalu dobro došlo još malo rehabilitacije) te onda s resursom poput lutrijskog picka dodatno ojačati momčad dogodine i krenuti po naslov u puno povoljnijem kontekstu.

25. MAGIC 76.1

Vučević se razvija u kompletnog napadača (vrte sve više akcija kroz njega, šut s poludistance je još bolji nego što je bio, a ne bježi ni od rada u sredini) i u kombinaciji s Fryeom donosi zanimljiv potencijal prema naprijed, ali što im to vrijedi kada nemaju za koga otvarati prostor - manje trica od njih šutiraju samo Lakersi i Wolvesi, gube gomilu lopti, ne dolaze na liniju, startni play im još nije ni pokušao šutnuti tricu (na ostalim šutevima izvan reketa gađa 30%), ali barem Harris skuplja šuplje brojke u roli volume scorera.

26. PISTONS 75.6

Napad je kriminalan zbog najgoreg efektivnog šuterskog učinka u cijeloj ligi, a to ne mogu maskirati solidnim skakanjem u napadu. Obrana je nešto manja briga gledajući ukupni učinak, drže se na prosjeku lige, ali nedostatak pritiska na perimetru i manjak kvalitetnih defanzivaca na boku ogromni su feleri koji brane svaki iskorak.

27. LAKERS 75.3

Scott je održao obećanje - samo Wolvesi uzimaju manje trica od njih, a samo Knicksi uzimaju više dugih dvica. Kobe ih šutne 5 po utakmici i realizira ih s 28%, ali njega neće nekakvi tamo postotci (39% iz igre) spriječiti da i dalje troši najviše lopti u ligi po utakmici (24). Međutim, napad se drži iznad prosjeka zahvaljujući skakanju Hilla i Davisa koji žive od Kobeovih "asista", kao i gomili slobodnih koje iznuđuju Kobe i Lin. To je recept kojega će se držati dok god mogu jer drugih rješenja jednostavno nema, a posebice ih nema u obrani koja je najgora u ligi.

28. KNICKS 73.9

U obrani su usprkos znoju očekivano loši, ali zbrka u napadu je fascinantna. Možda će stvari postati bolje kad se vrati Calderon, a možda će ih mučenje zvano trokut ukopati još više na dno - još lani iznadprosječan napad koji je živio od gomile trice (sada ih uzimaju manje od prosjeka) ove sezone sve je to, očekivano, zamijenio dugim dvicama (koje pak uzimaju debelo iznad prosjeka), a to je uz minimum slobodnih (najmanje u ligi uopće jer kad se pogube u onim dodavanjima i kretanjima često nemaju ni vremena za pokušaj ulaza) školski recept za katastrofu. Dodaj ovome da su ujedno i najsporiji napad lige (manje poena u tranziciji ostvaruju samo Indiana i Oklahoma koji nemaju ni približan napadački talent na bokovima) i sve je jasno - iako imaju najveći postotak asistiranih ubačaja u ligi (također drastična promjena u odnosu na lanjsku iso-košarku), premalo ubacuju da bi to činilo ikakvu razliku. Plus, kad ti je osnova igre duga dvica puno je lakše doći do asistiranog poena obzirom da većina NBA obrana ostavlja te šuteve otvorenima.

29. NUGGETS 73.8

Ova momčad je u totalnom raspadu. Htio sam napisati sistema, ali kako kad ga nemaju - Shaw i dalje pokušava igrati Karlovu košarku, što znači da se nakon dva trening kampa s njim nisu makli s mjesta. Ispodprosječni su u oba smjera usprkos pristojnom rasporedu (najbolnija točka je ipak nemogućnost zaustavljanja protivnika bez faula), Lawson igra ozljeđen (a to nije dobro jer on s loptom u kontri je praktički sistem), a Gallinari je već ustupio mjesto u petorci Chandleru, s tim da se nešto slično sprema i Afflalu koji je ispod 30% šuta za tricu (Foye mu puše za vratom). Stavljam Shawa na vrh imaginarne liste trenera koji imaju najveće šanse dobiti prvi otkaz ove godine - ovdje nitko nije sretan i nitko nema ideje kako dalje. Doduše, lani su bili u sličnim katastrofičnim situacijama i svaki put su se izvukli, moguće je da ponove nešto slično i sada nakon što Lawson uhvati formu, ali uzorak je upozoravajući.

30. SIXERS 70.9

Dobra vijest je da nemaju najgoru obranu u ligi - čak 7 momčadi je u ovom trenutku iza njih s tim da su bliži prosjeku lige nego učinku posljednjih Lakersa. Loša je pak da su usprkos tome toliko slabašni u napadu da bi u slučaju ostanka na trenutnoj koš-razlici statistički bili na putu za 9 pobjeda. S tim da sretno vam u pokušaju da prognozirate kad će stići prva - ne dobiju li Boston ili Netse do kraja studenog u vlastitoj dvorani, raspored je takav da nije nemoguće dočekati novu godinu sa scoreom 1-29.

Filed under: bball 10 Comments
11Nov/14Off

101114

Posted by Gee_Spot

Ponuda daleko od sjajne, tako da se sudar Jamesa protiv Davisa nametnuo sam od sebe. Cavsi s Marionom opet u startnoj petorci, a Waitersa nije bilo ni na klupi zbog ozljede leđa. Međutim, ono najinteresantnije su promjene kod Cavsa u napadu i obranu. Od pokretnog napada i onih primjesa Princetona s početka sezone tu sada nema gotovo ničega, eventualno nešto flex kretanja ionako nužnih s ovom 1-4 formacijom - sve ostalo spada u klasičnu NBA screen igru praćenu gomilom izolacija, što u postu, što na perimetru. I nema u tome ništa lošega jer Cavsi tako zabijaju više nego dovoljno s ovoliko talentiranih strijelaca, iako je jedan detalj još uvijek bolno vidljiv - ova momčad ne trči. Osim u očitim tranzicijskim situacijama, napadi su im dugi i bolno spori, s puno pimplanja i minimum kretanja te obično završe tako da netko riješi situaciju 1 na 1. Doduše, to je više stilska zamjerka jer, kao što smo rekli, zadnjih nekoliko utakmica (uključujući i ovu sinoć), zabijali su više nego dovoljno. Problem je stoga očit - previše primaju.

U obrani su odustali od presinga kao osnove i, iako i dalje izlaze visoko na pick igru, ne gomilaju igrače na strani s loptom izbjegavajući tako previše rotiranja. Uglavnom, povlače se u sredinu i igraju puno konzervativnije u namjeri da štite reket, što i dalje ne funkcionira sjajno, ali je bolje od agresivnijeg pristupa s kojim su otvorili sezonu. Posebice u kontekstu protivnika koji je s Asikom na parketu bio kao naručen da sakriješ Lovea i lakoćom oduzmeš dobar dio prostora. Samo, problem je nastao čim je Varejao napustio parket, odnosno kada su Pelicansi zaigrali s Andersonom umjesto Asika. Thompson nije ni sjena Varejaou što se tiče pokretljivosti u obrani tako da nije stizao pokrivati ovaj višak prostora koji se javljao s četiri igrača protivnika na perimetru, a onda je još povratkom Lovea na parket dobio nezahvalni zadatak pratiti Andersona koji je jednostavno izrešetao Cavse u ovom periodu s 23 poena u 13 minuta, dijelom zbog katastrofalne smallball postave s Millerom i Irvingom na perimetru koja je prelako dopuštala ulaz u sredinu, a onda i zbog Thompsonovih zbunjenih reakcija.

Cleveland je ovdje izgledao nemoćno sve dok se na parketu opet nisu našli najbolji igrači - Varejao je stabilizirao obranu dovoljno da Love i LeBron trpanjem utakmicu vrate donekle pod kontrolu, u čemu su im pomogla dva zanimljiva igrača, Cherry i Harris, zbog kojih se manjak Waitersa nije ni osjetio i koji su Millera učinili nepotrebnim. Ovaj prvi je slasher koji uvijek dobro dođe momčadi s ovoliko odličnih napadača jer im tako dodatno otvara prostor, kao i oni njemu (to je nešto što bi mogao i Waiters da posjeduje mentalni sklop koji mu dozvoljava dodati loptu s vremena na vrijeme), a drugi je nesebičan i lucidan dodavač u kalupu igrača poput Singlera koji dolazi iz sistema Virginie u kojem je kruženje lopte bilo naglašeno, a, uz to što ne guši napad, sposoban je i zabiti tricu (drugim riječima, pravi timski igrač koji ne donosi ogromnu produkciju, ali stilom igre drži stroj podmazanim, dakle idealan igrač zadatka u ovom kontekstu, napadački sve što im treba, a pokazalo se da ima i defanzivnih kvaliteta). Uglavnom, Cavsi imaju talent koji im itekako dozvoljava razmišljati o tradeu Waitersa za još jednog visokog.

Jasno, ono što je pomoglo Jamesu da lakše dolazi u reket prvenstveno je činjenica da je Williams jahao Andersona do kraja druge ignorirajući Asika, tako da smo u principu gledali dvije momčadi koje nisu u stanju odigrati kvalitetnu obranu. Cavsi su u trećoj četvrtini nastavili gdje su stali, s tim da je sad već bilo vidljivo kako Pelicansi forsiraju igru kroz Holidaya kako bi iskoristili činjenicu da je obrana domaćina puno više zaokupljena držanjem Davisa izvan reketa nego pomaganjem Irvingu. New Orleans je ovako uspijevao ostajati korak ispred sve dok Blatt nije Mariona stavio na Jruea usput sakrivši Irvinga na Gordonu. S usporenim Holidayem i Evansom koji se ionako cijelu večer mučio protiv Jamesa, Pelicansima je samo preostalo nadati se da Davis može sam, odnosno da Anderson može nastaviti gdje je stao u prvom dijelu. Samo, Blatt je sada puno bolje dijelio zaduženja. Umjesto niske postave s Millerom sada je na parketu krajem treće bio Harris što je omogućilo Cavsima puno više preuzimanja u kojima su na Andersonu ostajali igrači vični igri na perimetru poput Jamesa, Mariona ili Harrisa, dok je Thompson visio na Asiku ili Davisu u sredini. S donekle pokrpanim rupama u obrani i otvorenim reketom prema naprijed (razlika u učinku kada je umjesto Asika na parketu Anderson je suludih 9 poena na 100 posjeda, Pelicansi se u trenu iz elitne pretvore u kriminalnu obranu), Cavsi su tako konačno došli i do prednosti.

A da je povećaju iz nekog razloga pobrinuo se Williams koji je na promjene rotacije Blatta odgovorio poslavši na parket zajedno Asika, Davisa i Andersona po prvi put ove sezone u ozbiljnoj minutaži. Čovjek se nadao da će moći istovremeno dobiti i zaštitu reketa i šut s perimetra, ali brzo je postalo jasno zašto mu ova kombinacija nije bila u planovima do sinoć iako ju je dosta koristio u predsezoni. Cavsi su ovdje dodatno učvrstili prednost jer Anderson nije toliki mismatch kada ne izvlači visokog iz reketa, dapače u situaciji kada možeš držati Mariona na njemu gubi se svaki njegov smisao kao stretch četvorke (praktički ga pretvoriš u spot-up šutera koji je prespor da igra obranu na boku), a Love je na drugoj strani s tri trice za redom pokazao koja je poanta stretch visokog - ili da izvuče visokog iz reketa i otvori prostor za ulaze bekovima ili da iskoristi činjenicu da visoki ostaje u sredini i izrešeta obranu.

Jasno, kada imaš kilavu obranu kao Cleveland utakmica nikada nije riješena i Pelicansi su se vratili u igru čim su posegnuli za normalnom petorkom. S tim da je žrtva opet bio Asik, točnije defanziva. Monty se morao odlučiti za jednu verziju, a protiv Cavsa je svakako mudrije igrati s boljom napadačkom postavom jer se njihovu obranu da itekako iskoristiti. S druge strane, raspoloženi napad s razigranim Jamesom na playu, sjajnim Irvingom kao dribble-drive strijelcem i Loveom kao spot-up šuterom dobiva dodatnog prostora, ali to je ta ljepota košarke i njene dinamike, something gotta give, a to something NBA talent je u stanju iskoristiti u sekundi. Što su Cavsi i napravili uz ponavljanje bitnog poteza Blatta koji je u završnici opet zamijenio teretnog Millera aktivnim Harrisom - nisu Cavsi ovim potezom dobili stopera, ali su jednostavno puno lakše mogli preuzimati igrače i tako barem mrvicu zatvoriti sredinu (osim na perimetru preuzimali su čak i Davisa u sredini, međutim to što je na njemu ostajao niži igrač nisu znali kazniti zbog te sklonosti svih njihovih vanjskih da driblaju - umjesto da igraju kroz Davisa, trošili su vrijeme u traženju prostora za ulaz, a odmogao je i Gordon koji je bio aktivniji s loptom nego inače zbog činjenice da je na njemu bio Irving što je tipični primjer kako ponekad forsiranje krivih matchupa zna donijeti više štete nego koristi).

Uglavnom, više nego zabavna utakmica i konačno jedna kvalitetna pobjeda Cavsa u kojoj su na trenutke pokazali stvarno fantastičnu sposobnost korištenja mismatcha u napadu zbog te individualne kvalitete. Tako su se na trenutak i obrambeni problemi činili manje bitnima iako su ovi periodi s preuzimanjima bili interesantni i zasigurno je to jedan defanzivni stil kojega ćemo gledati sve više u njihovom slučaju, posebice protiv smallball i stretch postava. Uz to, ako su u Harrisu našli čovjeka za svakodnevnu rotaciju, bit će ovo večer koju će pamtiti s posebnim zadovoljstvom.

Filed under: bball Comments Off
10Nov/142

091114

Posted by Gee_Spot

Kada baš i nema tekme koja bi privukla na prvu, onda prednost uvijek imaju ovogodišnji LP ljubimci, Utah Jazz, a nije zgorega ni što su im protivnici Pistonsi. Doduše, dotični su sve manje gledljivi i mislim da će nakon ove utakmice na led sve dok GM Stan Van Gundy ne odradi neki trade kojim će treneru Stanu Van Gundyu dovesti poštenog swingmana na roster. Treći put za redom Stan je startao sa Smithom, valjda jer se momčad koja pobjeđuje ne mijenja, ali ovaj put matchup protiv Haywarda nije nimalo bio povoljan - Smith nikako nije mogao pratiti sveprisutnog Gordona po perimetru i Jazzeri su na račun takve dodatne kreatorske kvalitete vrlo rano uspostavili ritam koji im odgovara.

Na drugoj strani Smith pak nije mogao koristiti snagu protiv Haywarda jer su Jazzeri igrali zonu s četiri igrača oko boxa, ignorirajući visoke Pistonsa čim bi izašli iz obojanog prostora (što je formacija koju će Detroit s ovakvim šuterskim učinkom viđati svaku večer). Uglavnom, Pistonsi su na početku tako dobrim dijelom sami anulirali najveću slabost Jazza, njihovu zadnju liniju, stavivši dodatan pritisak na svoj klimavi vanjski šut. Čim je krajem druge upalno nekoliko trica Jenningsa i Caldwell-Popea vratili su se u egal, ali sve između bilo je uglavnom mučenje u kojem se isticao tek Monroe igrom protiv Kantera u post-up izolacijama.

Detroit je u nastavku stavio dodatan naglasak na snagu, uzvratili su Jazzu također zonom kako bi spriječili ulaze Burksa i Haywarda iz spot-up situacija koji su u prvom dijelu davali ritam napadu gostiju, a bez slash & kick igre na obje strane utakmica je završila u blatu iz kojega se Detroit izdigao dominacijom u skoku - Drummond, Smith i Monroe kupili su gomilu dodatnih pokušaja koji su uglavnom rezultirali polaganjima na obruču (u utakmici na 94 posjeda Detroit je završio s 23 pokušaja iz igre viška što je, čak i kad oduzmemo deset pokušaja Jazza više s linije slobodnih, previše). Uglavnom, ovdje su Pistonsi bili ti koji su okrenuli ritam u svoju korist, ali kad imate ovako slabašan napad kao oni nikada se ne možete opustiti.

Jazz se malo po malo vratio u egal prvenstveno na račun Kanterova šuta - nije se izvlačio na tricu, ali zabio je dovoljno dugih dvica koje su mu Pistonsi ostavljali kako bi pod kontrolom držali kreativce. Također, kako slash & kick igra nije funkcionirala do prilika za šut dolazili su igrom iz posta prema vani kroz Favorsa koji je imao najviše dodavanja na utakmici i kroz kojega se uglavnom vrtila igra čak i bez previše pick & roll situacija koje su im Pistonsi oduzeli koncentracijom u sredinu. I dok se Detroit mučio zabiti ikako osim iz skupljenih odbijanaca, stvar u ruke za Jazz u zadnjih 5 minuta opet uzima Hayward koji s 11 poena u tom periodu doslovno krade utakmicu. Upada mu šut preko ruke, uspijeva pronaći put do obruča kroz brdo tijela i iskoristiti manjak egzekucije kod Detroita koji i ovu završnicu igra s Drummondom na klupi.

To je nešto što smo spominjali još u utakmici protiv Netsa, Pistonsi će muku mučiti s velikim bočnim kreatorima jer nemaju poštenog stopera, a Hayward je to potvrdio - nije mrcina, ali se takvim činio lakoćom kojom se dizao preko Butlera, dok je za Smitha jednostavno prebrz. Jazz inače ima puno više razloga za zadovoljstvo - da je itko mogao pomoći Favorsu i Kanteru sa skokom, Pistonsi sinoć vjerojatno ne bi imali zadnji šut za pobjedu već bi utakmica bila gotova puno ranije. Sinoć je radila i australska veza i to prekovremeno. Ingles je zabio tri trice što je ovoj momčadi nužno potreban doprinos rezervnih swingmana ako misle igrati Snyderov sistem s četiri igrača na perimetru, a Exum je još jednom iskoristio priliku koja mu se ukazala zbog Burkeovih problema s osobnima - mali još nema skok-šut, ali ima gomilu rješenja na ulazu i igra obranu te će uskoro biti matchup noćna mora na poziciji, barem za ovakve patuljke kao Jennings. Ne treba čuditi ako do all-stara izbori mjesto u petorci (uostalom, Hayward i Burks ionako odrađuju najveći playmakerski dio posla tako da im Burke treba najviše zbog prenošenja i kontrole lopte na startu napada) i stavi Burkea u puno prikladniju rolu back-up playa.

Bacio sam pogled i na susret Kingsa i Thundera. Gostovanje Cousinsa i društva došlo je kao naručeno ovoj osakaćenoj verziji domaćina da dođe do tek druge pobjede u sezoni. Nakon što dva dana ranije nisu uspjeli preživjeti završnicu protiv Memphisa, sada su protiv njegove light verzije ipak bili spremniji - manjak šuta Kingsa bio je kao naručen da se Ibaka i društvo povuku u reket, a tamo su imali više nego dovoljno mišića da pod kontrolom drže Cousinsa i Gaya. U Perkinsu i Adamsu imao je Brooks čak dva čovjeka koja su 1 na 1 masom mogla izgurati DeMarcusa s pozicije, a kada možeš držati njega 1 na 1, onda bez problema možeš pokriti i ostale opcije Kingsa. Dapače, s Ibakom koji je praktički mogao igrati libera jer od drugog visokog Kingsa ionako nije prijetila nikakva opasnost, reket je bio potpuno zatvoren, a skok pod kontrolom (čak je i žilavi Lance Thomas ovdje bio od koristi, čovjek je tweener bez talenta za igrati na perimetru, ali protiv Gaya su upravo njegove fizikalije bile od koristi jer je minimizirao najbolji dio Gayeve igre, post-up realizaciju).

Naišavši na momčad koja ih može držati bez faula i koja im je limitirala pokušaje u sredini te prije svega s linije slobodnih, Kingsi su ostali bez zraka. Dobili su nešto od McLemorea s perimetra (i to je odmah bilo dosta da se vrate u utakmicu), ali ne dovoljno da u potpunosti nadoknade slabiju partiju unutarnje linije. Jedina nada bila je stvoriti pritisak na bekove Thundera i ubrzati igru, ali povratkom Lamba domaćin je dobio drugog čovjeka koji može kreirati iz driblinga tako da su i tu izbjegli upasti u zamke, usput vukući utakmicu u blato. Jackson je, naravno, dominirao loptom, ali je i na vrijeme mijenjao stranu i riješavao se lopte kad bi osjetio presing. Lamb je koristio ove situacije, a zona Kingsa ostavljala je i više nego dovoljno prostora Ibaki za pick & pop. Nije ni OKC dobila šutersku podršku iz vana, ali s Ibakom na laktu i Lambom na trici sposobnim napasti iz spot-upa, ostalo je taman dovoljno prostora za Jacksona u slash & kick igri (finu rolu je imao i Telfair, a dobro će im doći i Ish Smith koji se u Rocketsima nije uspio izboriti za rolu back-up playa pored Canaana i Terrya).

Pokušali su se Kingsi vratiti sredinom treće, a onda i sredinom četvrte, ali sve što im je sreća donijela protiv Sunsa, sinoć im je uzela. A isto se može reći i za Thunder - poklekli su u zadnjim sekundama protiv Memphisa, ali ovdje su zabili kada je trebalo uspijevši tako svaki put održati prednost. Osim što je još jednom ukazala na važnost individualnih matchupova, ova utakmica ja pokazala i kako je ipak teško pobjeđivati u NBA ako ne možeš računati na širinu u napadu. Kingsi bez šuta iz vana teško mogu biti top 15 napadački, a obrana ipak nije toliko dobra da ih gura sama od sebe prema pozitivnom scoreu.

Filed under: bball 2 Comments
9Nov/142

081114

Posted by Gee_Spot

Fuck it, jedva se čekaš probuditi i sjesti sa šalicom tople kave pred LP, nadajući se predivnom monogamnom odnosu s jednom tekmom (GSW-Houston naravno, već sam rekao da nemam namjeru propustiti niti jednu bitku na Zapadu među ovim momčadima iz tzv. drugog plana), kad ono eno Rocketsa bez Howarda koji je u zadnji tren otpao zbog simptoma gripe. Kako je već ranije otpao i Jones te su i dalje igrali bez Beverleya, jasno je kako su Rocketsi bili autsajderi - kad nemaš baš sjajnu klupu, onda ti tri startera manje uglavnom znače smrt svake ambicije. Šteta za Dwighta jer se bez ove dvojice može, dapače zanimljivo bi bilo u optimalnim uvjetima vidjeti Canaana u već četvrtom startu (više je klasični combo, ali solidno krpa 3&D rolu Beverleya što je itekako bitno jer, nametne li se kao ozbiljna opcija, to je jedna briga manje za Moreya) i istovremeno Papanikolaua kao početnu stretch četvorku (većinu minuta igra na toj poziciji otprilike kao i lani Casspi, ali najvažnije je da napad s njim uz Arizu, Hardena i Dwighta postane turbo-efikasan bez da obrana previše pati - dok je tako, Jones će možda ostati starter, ali Kostas će dobiti najvažnije minute).

Mislim, vidjeli smo ih ovako, ali bez Dwighta to jednostavno nije to. Umjesto da izleti vani zbog problema s osobnima, Bogut je bio na pikniku protiv mladog Blacka (rookie je fajter, jasno je čime je osvojio Rocketse i izborio se za mjesto na rosteru, ali držati sredinu ne može ni pod razno) te je imao vremena u napadu za vrtiti akcije i u obrani za visiti na bloku i čuvati reket. S druge strane, reket Rocketsa je bio dodatno šupalj bez Dwighta da krpa ionako poprilične rupe. Smallball postava Rocketsa radila je probleme Warriorsima pritiskom na loptu, a možda bi i još veće da su mogli zabiti tricu (ispalili ih čak 42 u pokušaju da ostanu konkurentni cijelu večer). Ovako je samo bilo pitanje vremena kada će Curry i društvo nametnuti ritam, što su i napravili sredinom treće. Doduše, vječni Pitinov recept presinga i trica doveo je Hardena i društvo još jednom u egal (ili je bolje reći Canaana i društvo obzirom da je Brada uglavnom bio izoliran prvo kvalitetnom igrom Thompsona u defanzivi, a onda i potpunom izolacijom od strane Iguodale u završnici), ali gosti su rutinski zaključili utakmicu u kojoj su se očito mučili više nego što su očekivali kad su vidjeli da ih umjesto Dwighta čekaju Black i Motiejunas.

I tako nakon ove kvazi-utakmice nismo ništa pametniji. Niti znamo da li je obrana Rocketsa stvarno bolja jer ovako riskantno na perimetru sigurno neće igrati s Howardom u pozadini, a Warriorsi su pokazali da usprkos znatno lepršavijem i oku ugodnijem napadu i dalje nisu daleko od lanjske razine učinkovitosti. A sinoć je jasno bio vidljiv i razlog zašto je tomu tako - gube previše lopti. I prije sinoćnjih 26 posijanih napada (koji su potpuno zasjenili 22 asista), Warriorsi su bili najgora momčad lige po kontroli lopte. Ovaj novi plan po kojem puno veće ovlasti s loptom imaju Bogut, Iggy, Green i Klay doveo je do gomile zicere, ali i gomile grešaka (svi redom gube lopte najvećim postotcima u karijeri) i to je nešto gdje će trebati naći balans ako misle napraviti završni iskorak u elitu (ili će se jednostavno morati vratiti receptu s Curryem kao klasičnim volume playmakerom). Taj feler je dodatno naglašen slabim skakačkim učincima koji su neminovni s ovom smallball postavom kojom praktički igraju cijelu večer.

Ako ništa drugo, ostalo je nešto vremena za baciti pogled na dvije završnice. Prvo me zanimalo kako su to Clippersi promijenili pristup u drugom poluvremenu nakon što su u prvom dozvolili Blazersima 60 poena. Govorio je Doc i prije utakmice o problematičnom mentalnom stanju svojih igrača, ali sve što je napravio bilo je u početnoj petorci zamijeniti mrtvog Barnesa defanzivno jednako beskorisnim Crawfordom. I iako nemamo pojma što im je Doc pričao u poluvremenu, u principu nikakvih taktičkih promjena nije bilo, osim što je ulaskom Hawesa umjesto Griffina sredinom treće defanziva konačno dobila potrebnu razinu energije da funkcionira. Uloga drugog visokog je itekako bitna obzirom na sav posao koji Jordan obavlja na perimetru (čovjek praktički sam pokrije pola parketa), bez agresivnog i pravovremenog rotiranja ostaje previše rupa, a Hawes je to pokrio dovoljno solidno da Clippersi dođu do kontrole ritma prvi put na utakmici (plus je i što Hawes ima visinu i LMA ne može tek tako pucati mu kroz uši kao što je to radio Blakeu). I to je bilo ključno jer brži ritam nikako ne odgovora Blazersima koji se u napadu vole gegati i to ne toliko zbog Aldridgea koliko zbog Matthewsove i Batumove sklonosti post-up igri koja se sinoć protiv Redicka i Crawforda nudila cijelo vrijeme.

Međutim, brza udvajanja Clippersa čak i bez Jordana na parketu funkcionirala su odlično i u zadnjoj četvrtini čak i s kombinacijom Griffina i Davisa. Blazersi nisu znali stati na loptu, uzimali su gomile loših šuteva i upali su u rupu iz koje ih ovaj put nije moglo izvući ni to što su ti loši šutevi počeli upadati, kao ni još jedno već klasično Lillardovo herojstvo u završnici (9 poena u zadnje dvije minute nisu bili dovoljni da anuliraju Stottsovo nervozno šetkanje uz aut liniju, ujedno i najkonkretniji čin koji je trener Blazersa napravio u drugom poluvremenu). CP3 je mirno priveo utakmicu kraju kontrolom lopte i ritma i Clippersi su došli do itekako bitne pobjede. Međutim, problemi s obranom i dalje ostaju - čak i s riješenim pristupom, njima jednostavno nedostaje ljudstva da konstatno pružaju ovako kvalitetne obrambene partije kao što je bio slučaj u drugom poluvremenu.

I još da vidim kako su to Pelicansi dobili Spurse. Mučio se San Antonio s ulascima u sredinu veći dio večeri protiv zone Pelicansa (koja je omogućila i poprilično dozu presinga od strane bekova svjesnih da iza leđa imaju Asika i Davisa), ali još veći problem bila im je obrana protiv stretch postave gostiju s Andersonom koja je ostavljala previše prostora Evansu za slash & kick igru. Williams je stavio sve karte na Tyrekea kao centralni dio napada i bilo da se kreće s loptom ili bez nje Evans je bio enigma čak i za Leonarda. Njegova aktivnost olakšava život i Holidayu jer ovim stilom igre Pelicansi praktički imaju dva combo beka na parketu sposobna napasti iz pick & rolla s dvije različite strane parketa, dok je Gordon potpuno sveden na 3&D rolu. Koliko god su Spursi uspjeli u završnici stići desetak poena minusa koje su Pelicansi držali veći dio večeri, toliko je bilo primjetno da im obrana puca pod pritiskom dva šutera (Gordon i Anderson), dva slashera (Tyreke i Jrue) i Davisom u sredini koji je aktivnošću radio dodatan kaos. Jasno, s Andersonom na parketu kontrola reketa se raspala i Spursi su dijelom i zato uspijevali zabiti dovoljno (something gotta give u obje verzije, ali poanta je da su Pelicansi i u defanzivnijoj i u ofenzivnijoj izgledali kompetentno), ali prelako su Pelicansi stvarali šanse pa tako i onu koja im je donijela pobjedu. Iz kojega razloga je Pop na parketu ostavio Baynesa na parketu to zna samo on (ovdje bi ozljeđeni Splitter dobro došao i još jednom se dalo vidjeti kako bez njega, a problemi s listom su izgleda gori nego je itko mislio, Spursi ne mogu imati elitnu obranu), valjda da Timmya ne stavlja u tako nezgodan matchup s Davisom, ali Pelicansi su odigrali sjajnu akciju, izvukli su preostala 4 igrača Spursa iz reketa, bacili loptu Davisu na lakat i ovaj je samo prošetao pored Baynesa i položio takvu predivnu duncanovsku loptu od tablu da je ni Dwight Howard u naponu snage ne bi mogao blokirati. To je samo još jedan detalj koliko se Davis razvija kao igrač - ako si u stanju ovako kreirati s vrha posta kao što on radi zadnjih par utakmica, dakle kao pravi triple threat talent, onda stvarno nema razloga ne vjerovati da Pelicansi ako ih posluži zdravlje mogu ostati u borbi za to osmo mjesto do samog kraja.

Svi ostali rezultati relativno očekivani. Obzirom kako im funkcionira obrana reketa s Gasolom, ni poraz Bullsa nije iznenađenje protiv solidnog Bostona, kao ni to što je Memphis konačno pokleknuo u jednoj gustoj završnici obzirom na poslovične probleme sa zabijanjem koševa.

Filed under: bball 2 Comments