60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

29Jan/159

THE BENCHES 2015.

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je iza nas i vrijeme je za tradicionalni pregled najboljih klupa po osvježenoj formuli koja uključuje minutažu (T), produkciju u odnosu na minutažu u oba smjera (P) i statistički doprinos rezultatima (W). Jasno, za shvatiti pravi doprinos svake klupe posebno je zagrebati puno dublje u kontekst, što ćemo i napraviti od momčadi do momčadi, ali neki okvir moramo imati, a tu nam dobro dođu brojke. S tim da treba složiti i poredak, što nije nimalo lako jer teško je odrediti kako vrednovati koji od ovih faktora. Kako nisam previše pametan za slaganje kompliciranih formula, jednostavno sam zbrojio rezultate u ova tri područja, podjednako vrednujući sva tri elementa i tako dobio listu koja ima više smisla nego bilo koja složena po jednom od njih.

Naravno, ne radi se o konačnoj istini tako da slobodno možete krojiti vlastitu listu uz pomoć priloženih brojki koje su stvarno interesantne (jasno, ako ste NBA idiot). Uz jedan zanimljiv detalj koji se tiče produkcije. Naime, na popriličnom uzorku od 30 momčadi u oči upada kako su klupe puno manje sklone padu učinka kada je u pitanju obrana, dok je u napadu gotovo kod svih pad značajan (samo 3 momčadi imaju plus prema naprijed s rezervama), a i fluktuacije su od franšize do franšize puno drastičnije nego u obrani gdje svi stanu u par poena. To jasno ukazuje koliko je napadački talent koji radi razliku u NBA ipak rjeđi (samim time i puno vrjedniji), dok obranu na pristojnoj razini, posebice protiv tih slabijih talenata kojima su klupe krcate, mogu odraditi i rezervni igrači uz dobar sistem i profesionalni pristup.

01. BUCKS 286.1

W: 10.1

T: 46.3%

P: 45.8%

Obzirom na viđeno do sada u sezoni, teško je naći zamjerke ovom izboru jer ako je itko zaslužio skinuti Spurse s ovog imaginarnog trona, to su upravo Bucksi. Svi koji ozbiljnije prate ligu itekako dobro znaju da u Kiddovim planovima druga petorka (ili barem neki njeni članovi) imaju jednako važnost kao starteri tako da ne čudi kako nitko nije ni blizu Bucksima po minutama koje dobivaju igrači s klupe. Praktički klupa im donosi skoro 50% učinka, što je u sportu u kojem su elitni talenti obično oni koji nose najveći teret prava rijetkost, kao što je rijetkost da je teško izdvojiti jednog igrača iz njihove ergele rezervi (Dudley, Bayless i Mayo su udarna trojka, s tim da ne možemo zanemariti učinak Middletona i Pachulie dok su bili u toj ulozi, odnosno dok nisu postali regularni starteri). Da je ovakva podjela uloga u širinu izuzetno mudra taktika dokazuje i to što su praktički od starta sezone do danas na 50-50 učinku koji im gotovo garantira mjesto u playoffu po logici da gubitkom jednog bitnog igrača ne mogu potonuti jer ni jedan nije bitniji od kolektiva.

02. SPURS 279.1

W: 11.7

T: 42.3%

P: 40.3%

Nisu uspjeli ponoviti lanjsku dominaciju, zbog gomile ozljeda ovaj put nisu najviše koristili klupu (Knicksi i Bucksi dali su više minuta rezervama), a niti su brojke elitne kako smo navikli (Manu i Boris imaju nešto slabije sezone od lani, iako je najveći udarac puno manje Millsa i Belinellia). Međutim, i dalje je to iznadprosječna dubina rotacije iako imaju "čak" trojicu startera s preko 30 minuta u prosjeku (lani ni jednog).

03. RAPTORS 268.1

W: 11.2

T: 40.8

P: 38.6

Kod njih klupa stvarno odrađuje lavovski dio posla, što potvrđuju i uloge koje kroz sezonu imaju ili su imali Williams, Vasquez, Johnson i Patterson. Potvrdilo se ono što smo znali i na početku sezone, dubina će Raptorsima biti itekako bitno oružje, a u godini u kojoj se nitko ne izdvaja kao elitna opcija s klupe njihov Williams trenutno je vjerojatno prvi kandidat za nasljednika Jamala Crawforda (ne treba zanemariti činjenicu da je u zadnjih 10 godina nagrada čak 8 puta otišla u ruke combo strijelcu s klupe koji donosi instant napad).

04. SUNS 265.6

W: 10.6

T: 40%

P: 40.7%

Kombinacija minuta, produkcije i rezultata je možda i najzaokruženija u NBA, a sve polazi od činjenice da klupa Phoenixa zabija kao blesava. U biti, maknemo li na stranu klupe Pacersa i Sixersa koje jedine donose opipljivi napadački impuls uz ovu Sunsa, a trebali bi ih maknuti jer se nalaze u sasvim drugim okolnostima u kojima gomila startera nije ništa bolje od ovih na klupi zbog čega im je lakše doći do izražaja, ispada kako Phoenix jedini u ligi ima pravi odred elitnih napadačkih opcija s klupe iz večeri u večer, što nije ni čudo kada uzmemo u obzir Thomasa, Greena, manjeg Morrisa, a sada još i Wrighta koji je igrama u Dallasu bio kandidat za šestog čovjeka godine. Ta dubina i minimalni padovi koje mogu prezentirati tijekom 48 minuta definitivno su oružje u borbi za playoff. Ako im uspije tamo se naći, a kako se stvari razvijaju s Oklahomom šanse za tako nešto su sve veće, Isaiah Thomas je ozbiljni kandidat za nagradu najboljeg šestog čovjeka u ligi.

05. PACERS 250.2

W: 7.2

T: 42.1

P: 44.8

Ako se pitate kako to da momčad bez poštenog strijelca može konkurirati za playoff, odgovori su obrana i dubina. S tim da nemaju Pacersi na toj klupi ništa posebno, ali sama rotacija od desetak igrača pomaže im provući se kroz blato i ostvariti bolji učinak. Ustabili li se Hill, dobit će dodatnu kvalitetu na klupu jer bi se tada Watson pridružio Milesu, Scoli i Allenu kao nekima od najproduktivnijih rezervi u ligi. Samo tri momčadi jašu klupu više od njih, ali nitko ne dobiva više u odnosu na uložene minute i to u oba smjera (da, Pacersi su rijetka momčad koja ima nešto više ofenzivnog talenta na klupi, što nije čudno obzirom da startaju s Hibbertom i Hillom).

06. WIZARDS 245.5

W: 10.2

T: 39%

P: 34%

Wittman puno više odmara svoju udarnu petorku, što je pohvalno, ali i izvlači nešto manje od klupe zbog slabijih rotacija nego što bi trebao, što je tipično. Poanta je da ni Wizardsi nemaju ništa osim solidnih rezervi, ali sva ovoljetna ulaganja u dubinu (prije svih tu mislim na Humphriesa) očito se isplaćuju jer bez obzira na ozljede Beala i Nenea mirno plove kroz sezonu i usput se stignu i odmoriti, što bi moglo biti ključno nakon all-star pauze. Također, povratak Seraphina i Butlera među žive donio je neočekivanu zombie pomoć, a kad smo već kod onih koji odbijaju umrijeti, Andre Miller je i dalje solidan i koristan.

07. WARRIORS 245.1

W: 11.2

T: 37.9

P: 31.6

Ogroman pad produkcije između startera i klupe nije zabrinjavajući jer su starteri toliko dobri da klupa jednostavno nije toliko bitna, ali ukazuje da to možda i nije toliko dobra strana Warriorsa kao što volimo misliti. U obrani su ti problemi puno manje izraženi, ali u napadu se osjeti manjak šuta i slabašan kreativni učinak Livingstona, Iguodale i Barbose (Iggya možeš sakriti uz udarne opcije kao sjajnog stopera, međutim ova ideja da bude lider druge postave baš i ne funkcionira najbolje). Povratkom Leea stvari se možda popravljaju, iako je indikativno da je pored svih ovih imena najučinkovitiji igrač s klupe Mareese Speights koji je dok nije bilo Leea u blizini sebe promovirao u kandidata za najboljeg šestog čovjeka (ta nagrada bi mu pasala jer ionako igra kao bek).

08. GRIZZLIES 237.8

W: 9.9

T: 38.8%

P: 31.8%

Vrlo su slični Warriorsima po tome što su daleko najopasniji i najzanimljiviji kada je na parketu idealna petorka, a i nesrazmjer između minuta i produkcije klupa im je gotovo identičan. Međutim, za Memphis je ovo super rezultat jer nikada i nisu imali značajnu dubinu, a dovođenje Greena im pak omogućava da tu situaciju malo poprave barem na boku jer su na playu i pod košem donekle pokriveni. Green za sada starta, ali Joerger ima mogućnost elitne zamjene na pozicijama 2 i 3 (Carter je to trebao odraditi, ali u krivom trenutku se odlučio umiroviti u praksi).

09. HAWKS 237.5

W: 11.3

T: 34.4

P: 30.6

I kod Hawksa i kod Warriorsa vidljiv je raskorak u odnosu na Spurse, ne toliko bitan zbog većeg opterećenja startera minutama, koliko zbog pada produkcije kada startera nema. Jasno, jezgre su toliko dobre da klupe ne moraju raditi razliku već je samo održavati, što u nekoj mjeri i čine i zato im i pripisujemo ovoliko pobjeda, iako kontekst jasno poručuje da one nisu toliko važne. U slučaju Atlante trenutna situacija je toliko ružičasta i starteri su u tako dobroj formi da im je klupa u donojoj trećini po broju minuta, što je uvijek plus, bez obzira koliko su vam dobre rezerve. Zatim, tu imamo i faktor ozljeda koji ove sezone zaobilazi Atlantu do te mjere da je udarna četvorka propustila samo 8 utakmica ukupno što nikako nije mala stvar - kada su vam igrači zdravi, lakše im je raspodijeliti minute. Plus, 4 od tih 8 utakmica ionako su bili dani odmora, a ne izostanci zbog neke dosadne ozljede. Budenholzer radi sjajan posao s miksanjem postava kada razbije startnu petorku i time dodatno olakšava život klupi, iako, s druge strane, puno je lakše raditi svoj posao dobro kada su ti svi na raspolaganju i kada su okolnosti idealne. U ovoj priči najprije treba istaknuti Sefoloshu čiji angažman se pokazao punim pogotkom, a razvoj Scotta, Schroedera i puno bolje izdanje Antića od lanjskog čine klupu boljom nego što smo očekivali na startu sezone.

10. MAVS 232.6

W: 9.7

T: 36.7

P: 32.3

O Mavsima je nemoguće pričati bez spomena tradea za Ronda koji je totalno devastirao klupu. Do tada Dallas je bio top 10 momčad po minutama i za 3% boljim učinkom od trenutnog, a sada su već pali na 17. mjesto po minutama uz nimalo poseban učinak. Jasno, to je prosjek cijele sezone, a ako bi izolirali samo ovaj period bez Wrighta, Dallas ima jednu od najgorih klupa u ligi, 26. su po minutama i uz to za još 1% slabiji učinkom. Dakle, to su podatci koji su puno značajniji za nastavak sezone od gore navedenih prosjeka. I nije stvar samo u tome da su ostali bez Wrighta, već je Rondovo prisustvo otežalo dolazak do minuta Harrisu i Barei koji su imali sjajnih partija kao zamjene za Nelsona. Jasno, ovo drugo je u širem kontekstu manje bitno, ali Wrightov odlazak definitivno ih je osakatio, što je vidljivo i po tome da je do uloge trećeg visokog u rotaciji na trenutak došao čak i rookie Powell koji je i u NCAA bio više igrač finese nego energije.

11. CELTICS 224.7

W: 5.9

T: 41

P: 39.3

Stevens dosta miksa i dosta izvlači iz onoga što ima na raspolaganju. Doduše, od tradeova Ronda i Greena teže je složiti rotaciju na vanjskim pozicijama, a sada im se zalomila i ozljeda Olynyka koji je bio prvo ime s klupe, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako misle zakrpati rupe kojih je svakim danom sve više.

12. THUNDER 224.1

W: 7.4

T: 40.6

P: 33.6

Netipično previše klupe u odnosu na ono što smo navikli od njih svih ovih godina, a razlozi su jasni - ozljede startera koje se pokušalo krpati s puno više rotacije nego inače. Produkcija je pak druga priča, ogroman nesrazmjer između minuta i kvalitete jasno ukazuje na to gdje se krio dobar dio problema ove sezone - njihova klupa nije stvorena da nosi teret (Morrow je pronašao finu rolu, Perkins i dalje glumi profesionalnog kečera, ali dolaskom Waitersa ostali su bez Jacksona u roli klasičnog šestog čovjeka koji donosi instant napad, dok su svi ostali razočaranja). Ostaje im se samo nadati da će u skoro vrijeme srezati rotacije i popeti se na leđa Durantu i Westbrooku (i dodatno im opteretiti stopala i koljena) jer ovih ukupnih desetak minuta manje na parketu u odnosu na prosjeke karijere udarnog dvojca ne pomažu u lovu na playoff. S druge strane, sigurno im pomažu da ih održe u komadu, tako da je ovo klasična kvaka 22 koju neće biti lako riješiti u ovo malo vremena što je preostalo.

13. HORNETS 223.1

W: 6.8

T: 40.2

P: 35.8

Ulagali su dosta u klupu, brusili rubove rotacije, ali rezultati nisu sjajni. Ako ništa drugo, Biyombo je solidno popunio minute bez Jeffersona, a nešto slično bi mogao napraviti i Roberts sada kada nema Walkera. Međutim, svaki njihov ulazak u petorku otvara rupe na klupi - ne uspije li Neal uskoro nešto ubaciti, Marvin Williams ostaje jedina koliko-toliko pouzdana opcija. Lance ima premalo utakmica u nogama u roli šestog čovjeka da bi donijeli zaključke o njegovoj budućoj roli iako je upravo on potencijalna kvaliteta više.

14. LAKERS 220.4

W: 5

T: 40.6

P: 41.3

Klupa Lakersa čak i nije toliko loša gledajući produkciju, ali što to znači u kontekstu u kojem momčad gubi i u kojem su starteri toliko slabi da ih nije nikakav problem zasjeniti? Lin i Davis doduše šetaju između petorke i klupe te u ovom trenutku čak i tehnički ne spadaju u rezerve, ali Boozer, Ellington i Young donose dovoljno opcija koje nisu ništa lošije od startnih.

15. NETS 215.5

W: 6.4

T: 38.5

P: 35.6

Zbog Hollinsova miksanja i nepostajanja standardne rotacije na polovini sezone teško je reći tko je ovdje uopće igrač s klupe osim Andersona (iako se i on promiče u startera), ali učinci Jacka i Lopeza svakako su ključni. Gubitak Teletovića i činjenica da je upitno kada će Deron zbog kombinacije ozljeda i loše igre uopće vratiti Jacka nazad u rolu koja mu najviše odgovara ukazuju pak da ih u drugom dijelu sezone čeka pad iz sredine.

16. PISTONS 215.3

W: 6.1

T: 39.2

P: 36

U ovoj sivoj zoni osrednjosti Pistonsi su bili tipičan primjer prosjeka (pogotovo dok je Monroe bio šesti čovjek), međutim stvari bi mogle krenuti na gore ne nađu li pod hitno back-up playa. Augustin je bio ključni vanjski s klupe, tu rolu rookie Dinwiddie ne može pokrpati, dok je situacija na ostalim pozicijama manje-više pod kontrolom s Jerebkom, Butlerom i pridošlim Tolliverom.

17. BULLS 213.3

W: 8.9

T: 32.5

P: 30.7

Bullsi su zanimljivi iz jednog sasvim drugog razloga, njihova klupa je sasvim pristojna po učinku što je vidljivo iz svakog kuta, međutim najveći problem je što jednostavno dobivaju premalo minuta - samo Cavsi manje koriste klupu od njih. To je blesavo obzirom na produkciju koju pružaju rezerve, točnije Brooks, Gibson i Mirotić. Ozljede su doduše poremetile planove, a nedostatak poštenog swingmana spriječava ih da budu nastavak bench moba, ali, ako ništa drugo, ovo je definitivno bolja klupa od lanjske. Naravno, uvijek se može povući paralela između veličine uzorka i kvalitete i reći da je klupa dobra upravo zato što igraju relativno malo minuta u povoljnim situacijama, ali nije da tražimo od Thibodeaua da postavi igru kao što je to napravio Kidd, već da se samo malo više ugleda na Randya Wittmana (što je rečenica koju nisam mislio da ću napisati ikada u životu).

18. NUGGETS 213.1

W: 6.5

T: 36.7

P: 35.9

Ne jašu dubinu tako drastično kao nekada, dijelom i jer je nemaju toliko sada kad su trejdali Mozgova, ali imaju više nego solidan doprinos rezervi sa stabilnom prognozom za ostatak sezone. Nurkić se u jednom trenutku nametnuo kao prvo ime s klupe što je rola koju više ne igra, ali u Hicksonu i Arthuru imaju dovoljno tijela za bacati na parket, u Nelsonu su dobili pristojnog playa, a povratkom Gallinaria možda stabiliziraju i rotaciju na boku. Pristojno, ali ni približno dovoljno za sakriti slabosti startne petorke kao što je to bio slučaj s ranijim verzijama ovog rostera nakon odlaska Carmela.

19. PELICANS 212.5

W: 7.4

T: 36.5

P: 32.3

Imaju pristojnu klupu čisto na račun Ryana Andersona (i Ajince), a dodatno su je stabilizirali dovođenjem Cunninghama. Pondexter izgleda mrvicu bolje nego u Memphisu, a kad bi dobili nešto opipljivo od njega i Woltersa, mogli bi reći kako su odradili dobar posao tijekom sezone kad već nisu prije njenog početka. Izdrži li Anderson u ovom ritmu do kraja, ostaje legitimni kandidat za šestog čovjeka godine usprkos svim manama. Uguraju li se nekako u playoff ispred Thundera i Sunsa, ta titulu mu ne gine jer bez njegovog vanserijskog šuterskog učinka ionako mogu samo sanjati o takvom raspletu.

20. CLIPPERS 210.1

W: 8.8

T: 32.9

P: 29.2

Clippersi jedva da posežu nešto više za klupom od Bullsa, ali, za razliku od Thibodeaua koji može računati na svoje rezerve, Rivers dobiva dosta slabiji učinak tako da je njegova sklonost uskim playoff rotacijama donekle razumljiva, dapače ona je dobrim dijelom i razlog zašto igraju sve bolje u zadnje vrijeme. Clippersi su također jedna od onih rijetkih momčadi kojoj klupa nije samo problem u napadu već i u obrani, a kad uzmemo u obzira da se u principu ionako sve svodi na bljeskove Crawforda i Hawesa, dodatna objašnjenja su suvišna. Njima će playoff dobro doći baš zbog toga što će maksimalno moći srezati rotaciju, iako se sada postavlja pitanje mogu li izdržati s rotiranjem praktički 8 ljudi do kraja regularnog dijela ili će uskoro to opet morati razvodniti (ili barem dodati još dva čovjeka na roster koji mogu pojesti poneku minutu). Uglavnom, ne treba čuditi ako u nedostatku boljih opcija Crawford još jednom dobije nagradu za šestog čovjeka čisto na račun imena. Što se Riversa mlađeg tiče, Doc ga za sada koristi isključivo u roli presing igrača, pokušavajući tako dobiti barem taj dio lanjske Collisonove igre.

21. KNICKS 209.8

W: 3.3

T: 42.5

P: 41.2

Za njih vrijedi isto što i za Lakerse, puno koriste klupu i ne sramote se, ali kad ti starteri postave tako niske standarde, kakvog to smisla ima? Amare je imao bljeskova, Prigioni je pouzdan, a Hardaway sve bolji (i sve ćešće starter), ali nema tu ničega na što se možeš osloniti.

22. BLAZERS 199.9

W: 8.3

T: 33.5

P: 26

Oni su još drastičnija verzija Clippersa, klupa im funkcionira isključivo uz što manju minutažu, iako je ovo super rezultat u odnosu na ono što su imali lani, a posebice prije dvije sezone. Dakle, mogu se osloniti na rezerve da će u manjim rolama odraditi posao barem u obrani, ali svako ozbiljnije uključenje u rotaciju uglavnom rezultira padom učinka.

23. ROCKETS 196.5

W: 7.9

T: 34

P: 25.5

Još jedan pokazatelj koliko je za njihove uspjehe bitan Harden i kako bi s prosječnim igračem na njegovom mjestu bili lutrijska momčad na Zapadu. Doprinos kluperezultatima klupe izgleda solidno, ali on to nije za momčad koja ima 31 pobjedu na kontu jer prevedeno znači da je 5 košarkaša koji startaju zaslužno za 23 pobjede što je ogroman nesrazmjer od kojega je gori samo onaj Cavsa (čitaj: to su dvije momčadi s najupitnijom rotacijom i najmanjom produkcijom). Dovođenje Brewera i Smitha nije pretjerano pomoglo, iako je u njihovom slučaju po pitanju dubine i noga u guzicu korak naprijed. Ovo će biti ogroman minus u vrijeme playoffa jer nikada nije dobar znak kada na klupi nemaš baš nikoga na koga se možeš osloniti svaku večer, posebice šuterski.

24. SIXERS 194.2

W: 3.1

T: 39

P: 38.3

Dosta rotiraju i uglavnom izvlače maksimum iz onoga šta imaju na raspolaganju, ali u tome je problem - nemaju puno. Klupa je najbolja kada je na njoj McDaniels, ali on ionako zaslužuje startati tako da nema načina kako ovdje izvući nešto konkretno.

25. HEAT 187.7

W: 5.5

T: 37.3

P: 27.5

Usprkos katastrofalnoj dubini ozljede Wadea, Bosha i Birdmana natjerale su Spoelstru da rotira više nego bi htio/smio, što je minus jer stvarno iz ovoga što ima na raspolaganju nije lako izvući previše. Chalmers kao šesti igrač je nešto što ima smisla, ali ne i ako zbog toga moraš trpiti Colea u petorci, tako da su od toga odustali, međutim ako ih posluži zdravlje pronalazak Whitesidea mogao bi barem riješiti pitanje tijela pod košem gdje bi i bez McBoba, s Birdmanom i Williamsom kao back-up opcijama, mogli složiti pristojnu rotaciju visokih. Problem ostaju bekovske pozicije, ne pronađe li barem Granger nešto nalik formi patit će svaki put kad na parketu nema glavnih igrača.

26. KINGS 173.7

W: 4.4

T: 35

P: 27.8

Malone je posložio pristojnu petorku, ali klupu nije mogao jer, osim povremenih bljeskova Williamsa i Landrya, tu stvarno nema ničega. Ozljede Sessionsa i Casspia te Stauskasova nedoraslost predviđenoj roli ostavili su ih bez ičega na vanjskim pozicijama i to je teško sakriti.

27. MAGIC 172.9

W: 4.4

T: 33.1

P: 29.3

Magic nema dobar roster, ali da im je klupa ovoliko loša i da ne dobiva više minuta, jednostavno je nejasno. Ili i to možemo pripisati Vaughnu koji možda ima karakteristike solidnog obrambenog asistenta, ali definitivno nema viziju i kvalitetu za motivirati i voditi momčad, kao ni plan igre s jasnim ciljevima u napadu i uopće idejama kako koristiti svoje igrače i postave. Sada kada je ispao iz startne petorke Fournier bi mogao biti solidno rješenje za šestog čovjeka, Gordon i O'Quinn donose energiju, međutim gdje su nestali Harkless i Nicholson, odnosno zna li Vaughn što želi od Fryea i Harrisa?

28. JAZZ 172.7

W: 4.4

T: 35

P: 27.3

U Gobertu i Bookeru imaju više nego solidan par rezervnih opcija pod košem, ali čak ni oni nisu u stanju maskirati manjak ikakve kreacije na klupi. Prebacivanjem Burkea u rolu šestog čovjeka stvari bi se mogle popraviti, ali u široj slici to ne igra previše jer na vanjskim pozicijama trenutno nemaju ništa (Hood je vjerojatno gotov za sezonu, a čak i kada se vrati od ozljede teško će do minuta, dok je Ingles i kao back-up bio slabašan, kamoli kao starter).

29. CAVS 167.7

W: 5.7

T: 32.1

P: 22.8

Mislim da ovaj nesrazmjer između minuta i produkcije dovoljno govori zašto Blatt toliko troši Jamesa, Irvinga i Lovea. Tu ni nedavni tradeovi neće pomoći jer ne zaboravite da su Smith i Mozgov zamjene za Waitersa i Varejaoa, ne dodatci rotaciji, tako da i dalje sve ovisi samo o Tristanu Thompsonu. Eventualno bi oporavljeni Shumpert mogao popraviti dojam dubine, ali ne toliko da ih sakrije kao bolno tanku momčad.

30. WOLVES 165.9

W: 2.3

T: 34.6

P: 32.8

Da su kojim slučajem imali Pekovića, Martina i Rubia, klupa im sigurno ne bi bila ovako loša, a onda opet, da imaju Williamsa, Dienga i Muhammada kao opcije s klupe, nepotrebno bi gomilali pobjede. Bit će zanimljivo vidjeti što planiraju sada kada se družina okuplja, da li će krenuti u tradeove ili zadržati jezgru pa dogodine preskočiti dodatnu godinu drastičnog rebuildinga.

Filed under: bball 9 Comments
24Jan/1513

VOLUME 3.

Posted by Gee_Spot

21. CELTICS 86.2

Ako ništa drugo, Ainge se u ovom periodu barem naradio. Nakon što je spakirao Ronda, Wrighta i Greena, nastavio je pomagati momčadima sa Zapada pa je tako poslao Nelsona i njegovu dodatnu godinu ugovora u Denver (tamo su valjda napredni analitičari zaključili kako sigurno nešto ima u igračima Bostona kada su se odjednom za njima polakomile playoff momčadi poput Dallasa, Memphisa i Phoenixa). Pristiglog Robinsona pak odmah je otpustio što je dovelo do priča kako će Nate pojačati nekog izazivača (možda Clipperse koji su navodno zainteresirani i za drugu mumiju koju će Celticsi uskoro otpustiti, Princea) kao da su svi zaboravili da je čovjek nedavno operirao ligamente koljena te da ne sliči na sebe (mislim, u Denveru su vjerojatno oduševljeni kako su za takvu ruinu dobili koliko-toliko pouzdanog back-up playa u Nelsonu).

Ipak, trade nad tradeovima dogodio se isti dan - slanjem Austina Riversa u Clipperse, Danny je izvukao dva igrača (Bullocka i Douglas-Robertsa) plus pick druge runde, a onda je jednog od njih poslao put Phoenixa u zamjenu za nesuđenog Scalabrineovog nasljednika Randolpha. Koji za razliku od Douglas-Robertsa nije otpušten jer sve što je Celticsima u ovom trenutku trebalo baš je još jedan bijeli visoki u rotaciji. Interesantno, pravi je ovo prijateljski posao dojučerašnjih članova uprave Celticsa (Rivers je bio trener, a McDonough asistent Aingeu), a kad dodamo tome da je i GM Memphisa Wallace čvrsto ukorijenjen u zelenoj franšizi, postaje ovo odličan primjer kako funkcioniraju NBA direktori. Umjesto studiozne non-stop komunikacije na 29 linija istovremeno, koje sigurno ima, nemojte me krivo shvatiti, stvar često funkcionira na principu lajkanja.

Najluđe od svega, čak i nakon svih ovih poslova Stevens ima volje bacati Aingeu klipove pod noge, pa je tako otvorio turneju po Zapadu s dvije pobjede i to usprkos činjenici da je glavni i odgovorni u gustim završnicama bio Evan Turner (njegova slučajna trica mogla bi ostaviti gorak okus u Portlandu koji se odjednom našao u trci s Thunderom i Sunsima za zadnja dva playoff mjesta, a šanse su im otprilike podjednake obzirom da kombinacija rasporeda i ozljeda Blazersima odjednom postavlja 50 pobjeda kao cilj koji neće biti nimalo lagano dohvatiti). Osim što bi bila fora da Ainge i za Evana dobije par pickova, stvarno je fantastična stvar kada s rosterom na kojem je daleko najbolji šuter Marcus Thornton i na kojem je daleko najbolji all-round igrač Jared Sullinger u današnjoj NBA uspijevaš igrati pristojno u oba smjera.

22. HORNETS 85.9

Fantastična obrana, najbolja u ligi u ovom periodu (ne spominjimo noćašnji brutalni poraz od odjednom razigranih Cavsa), uspjela je i bez Big Ala čupati pobjede, što smo uostalom prije dva tjedna i najavili kao mogućnost obzirom na lagan raspored pun momčadi koje za razliku od Hornetsa nemaju razloga igrati ovako požrtvovno. S tim da nije ovdje samo stvar u ozbiljnom pristupu i puno lakšem rasporedu nego što je to bio slučaj ranije u sezoni, naime nije slučajno da su živnuli upravo u trenutku kada je Biyombo zamijenio Big Ala.

Rezervni centar donio je dodatnu pokretljivost u zadnju liniju, omogućivši puno više rizika u pritisku na perimetar. Iako je u suštini obrana reketa i dalje ostala zaštitni znak Cliffordovog sistema, ova kombinacija 5 atleta jednostavno donosi puno više opcija. Umjesto da udvajaju samo u slučaju ulaska u sredinu, mogli su si dozvoliti agresivnost diljem parketa, a posebice u branjenju pick & rolla gdje je Zeller sada igrao puno slobodnije znajući da ne mora istovremeno pomagati Jeffersonu na bloku.

U principu upravo je dvojac Zeller-Biyombo lani odradio izuzetan posao aktivnom i agresivnom obranom s klupe, a sada je jedina razlika u tome što umjesto protiv rezervi tu energiju prezentiraju protiv startera, dok su sporedne kombinacije tipa Williams-Maxiell tromije i posvećenije čuvanju prostora na način na koji su to lani radili Jefferson i McBob. A da je obrana cijeli identitet ove momčadi potvrđuje i sjajni Kidd-Gilchrist. Mali je stvarno nešto posebno, lakoća kojom igra na svim pozicijama je zadivljujuća, bez problema može preuzeti i beka i centra, a uz sve to nikada ne ispada i uvijek je na ruci svom čovjeku, ali i spreman pomoći suigraču.

Povratkom Big Ala u startnu petorku trebali bi zadržati dio trenutnog učinka iako će biti zanimljivo vidjeti kako će Clifford podijeliti minute sada kada je očito kako ih u ozbiljnoj mjeri zaslužuju i Biyombo i Zeller. Neko vrijeme će sigurno biti dovoljno Jeffersonu prepustiti Maxiellovu minutažu (u prve dvije utakmice od kada je ponovno s momčadi je čak preuzeo i ulogu s klupe, a ne samo minute), ali čim pronađe noge, Big Al će dobiti svoje standardno mjesto. Tada će ključno biti odlučiti se za novu rotaciju, možda opet pokušati s Williamsom kao starterom jer razdvajati Biyomba i Zellera stvarno nema potrebe.

Lance je pak idealan u roli šestog čovjeka, Henderson igra kao navijen u zadnje vrijeme i grčevito se bori za minute, tako da Lanceu jednostavnu mogu dati loptu kad nema Walkera na parketu (i to za sada izgleda pristojno). Roberts i Neal su ionako više šuteri nego slasheri tako da su sposobni igrati u spot-up roli. Barem u teoriji, u praksi bi trebalo i ubaciti nešto za opravdati minute - Roberts još i može upasti u seriju, ali Neal u siječnju gađa tricu sa 17%.

Uglavnom, izgledaju kao bolji kandidat za osmo mjesto i od Pacersa (više opcija u napadu) i od Heata (dublja rotacija općenito) i od Netsa (jasan identitet i cilj).

23. JAZZ 85.8

Upali su u jedan od gorih perioda sezone, ne samo da ne mogu obraniti ništa od kada su razdvojeni Favors i Gobert već se muče i zabiti, ali kad im pogledaš raspored sve sjeda na mjesto (gomila playoff momčadi su razina kojoj ipak nisu dorasli). I dalje je ovo solidna momčad s gomilom potencijala, a taj potencijal je Snyder upravo odlučio prodrmati. Tko zna, da je Exum ranije igrao malo bolje možda bi do ovoga došlo i ranije, ali sada stvarno nema razloga odugovlačiti sa zamjenom uloga bekovima. Logika je jasna, ne samo da Exumu trebaju iskustvo i minutaža jer ima potencijal biti nešto posebno na poziciji, a prije svega igrač u oba smjera, već i Burkeov način igre, s puno driblinga i puno solo akcije, kao i razina talenta primjerenija roli back-up playa, puno više odgovara ulascima s klupe. Uglavnom, potez je ovo kojim vjerojatno neće previše izgubiti, na kraju krajeva ako Exum bude katastrofalan vrlo brzo će nazad u puno skromniju rolu.

24. NETS 85.4

Kao što smo najavili prije dva tjedna, namjestio im se takav raspored da je pravo čudo da su dobili ikoga, a kamoli Wizardse i Kingse u gostima. S ovakvim utakmicama opet je pala obrana (interesantno, Bogdanovićev povratak u užu rotaciju također se poklapa s tim trendom), a uz standardno kilav napad to znači da su sada ispodprosječni u oba smjera. A obzirom na stanje u franšizi u kojoj su svi digli ruke od projekta na parket, pitanje je ima li Hollins u sebi još volje i energije da stalnim podizanjem tenzija u svlačionici kroz prozivanje igrača i pretjerano miksanje rotacija održava brod na kursu.

Od rezultata je ionako važnije da su svi u izlogu, momčad se definitivno prodaje i Prokhorovu je u interesu srezati troškove na minimum kako bi novi gazda imao što povoljniju situaciju na capu kad već nema previše talenta. Otpadanjem Teletovića do kraja sezone zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, sada ga je još i manje.

25. HEAT 84.6

Igrali su solidno usred jednog od najtežih perioda u sezoni koje će uopće imati, taman se poklopila Whitesideova promocija u petorku s boljom Boshevom formom, a onda je Wade sredio prepone. Nakon par utakmica pauze Wade se vraća, a onda Whiteside sređuje gležanj tako da nikako ne mogu posložiti pristojnu rotaciju. To je priča njihove sezone, gomila nesretnih okolnosti koju je teško kompenzirati s ovako tankim rosterom. Koliko god dobro izgledali u onim trenutcima kada bi svi bili spremni za igru, toliko je očito da takvih trenutaka neće biti previše, tako da je najrealnije očekivati da se dosadašnje mučenje nastavi.

26. LAKERS 84.2

I tako je Kobe otpao za sezonu zbog problema s ramenom, a možda i zauvijek ako se nakon i druge godine za redom u kojoj se muči s ozljedama ipak odluči za mirovinu. Naravno, njegove blijede igre nisu spriječile navijače da ga izaberu u all-star utakmicu kao startera, čime su ignorirali Hardena, što je jedna od većih gluposti ikada u povijesti prepunoj glupih odluka fanova jer ako je ikada bio očit startni bekovski dvojac na Zapadu, to je ove sezone.

Mislim, za razliku do prije nekoliko godina kada su ovakve priče imale smisla, danas ih uopće nema racionalnog razloga uspoređivati. Ali, neke stvari možemo spomenuti. Tipa, da je usprkos 349 manje odigranih minuta, Kobe uzeo samo 73 šuta manje od Hardena po čemu je šesti potrošač u ligi (Harden je prvi). Međutim, Harden je sa svojom kvotom lopti zabio 1170 poena, daleko najviše u ligi, dok je Kobe stao na 388 manje, dovoljno tek za 17. mjesto.

Njegovu šutersku neučinkovitost ne treba previše spominjati, ali zanimljiv je podatak kako je Kobe tek drugi all-star u modernoj NBA (dakle, od spajanja s ABA ligom i uvođenja trice) koji šutira ispod 40% iz igre. Prvi je bio Penny Hardaway 1998.

27. MAGIC 82.9

Ovakve sezone služe za eksperiment, pa je tako nakon stretch postave s Fryeom, pa power postave s O'Quinnom, došao red na trku i postavu s tri beka (za što je dobrim dijelom zaslužna i ozljeda Harrisa koja je otvorila vrata Marbleu koji doduše, obzirom da ne može zabiti tricu, stvarno ne bi smio dobiti minute pored živih Harklessa i Aarona Gordona). U zadnja dva tjedna Orlando je tako ubacio u petu brzinu, a tim ubitačnim tempom (najbrža momčad lige zadnjih 7 utakmica) iznenadili su Bullse i Rocketse. Uz trku pomogla je i činjenica da su opet uspijevali nešto zabiti iz vana, u čemu je pomoglo vraćanje Fryea u startnu petorku, ali i solidna Oladipova šuterska forma na domaćem parketu (od instaliranja Paytona za startnog playa najviše koristi imao je upravo on jer se više ne mora mučiti s kreiranjem iz driblinga).

Harrisa muče zglobovi, a uspiju li zadržati sličan stil igre i s njim opet u postavi (jasno, ako se Vaughn sjeti vratiti ga u značajniju rolu što im možda nije u interesu jer čovjek svaku večer igra punom snagom u pokušajima da si zaradi masni ugovor ovoga ljeta), mogli bi izgledati kao još modernija i učinkovitija momčad nego što je bio slučaj na početku sezone. Jasno, prosječan napad u ovim momentima ne znači im ništa obzirom na totalno rasulo obrane koja se ne snalazi baš najbolje u ovoj igri koja od njih zahtijeva više presinga i više rizika u izlascima na loptu, što je ogromna promjena u odnosu na ranije gomilanje u reketu i oprezno držanje zadnje linije.

28. WOLVES 80.6

Na stranu što se vratio Peković i što bi uskoro istu stvar trebali napraviti Rubio i Martin, jedino bitno je način na koji je Wiggins poludio. Od klasičnog primjera atlete koji nabija brojke u lošoj momčadi, odjednom je popravio postotke šuta za desetak posto, a sve agresivniji je i kao kreator. S tim da je možda najimpresivniji detalj kako je jedan od igrača s najraznolikijim shot chartom u ligi (pokriva sva područja na parketu gotovo jednakim omjerom), a ta selekcija šuta odjednom više ne izgleda tako grozno u novom kontekstu u kojem uz standardno sjajan šut s perimetra sve bolje realizira s poludistance i na obruču (u principu, kad bi samo srezao gomilu nepotrebnih dugih dvica koje mu Saundersova taktika generira, Wiggins bi bio još učinkovitiji rookie). I nije stvar samo u lokaciji tih šuteva, već i u raznolikosti načina na koji ih realizira - bilo da šutira iz driblinga, catch & shoot situacije ili nakon ulaza, Wiggins je u svemu jednako solidan.

Što je jednostavno impresivno i možda govori o većem potencijalu nego smo ga očekivali nakon godinu dana na Kansasu, a svakako potvrđuje kvalitetan pristup njegovom razvoju. Uostalom, bacimo pogled na sljedeće:

osoba A: efektivni šut 46%, omjer slobodnih 35%, omjer trica 15%, postotak ukradenih i blokada na 100 posjeda 3%, potrošnja 22%, 33 minute po utakmici, 15 poena, 4 skoka, 2 asista.

osoba B: efektivni šut 45%, omjer slobodnih 33%, omjer trica 15%, postotak ukradenih i blokada na 100 posjeda 3.3%, potrošnja 28%, 35 minuta po utakmici, 20 poena, 4 skoka, 2 asista.

Ovaj prvi je Wiggins, a drugi je Durant u rookie sezoni. Jedina značajnija razlika je u tome što je Durant bio nešto veći potrošač što je u kombinaciji s par minuta viška zaslužno za veći prosjek poena, dok je Wiggins puno bolji šuter s perimetra kao rookie (38% za tricu naspram Durantovih 29%). Mislim, daleko od toga da ovo znači kako je Wiggins novi Durant jer ta prva Kevinova godina ionako je bila vježba u kojoj su ga toliko čuvali da je igrao isključivo dvojku i doslovno se samo privikavao na NBA obrane. Ali, sličnosti su interesantne, a sama činjenica da je netko na tragu, pa makar i tako ranom, klase kao što je Durant, ogromna je stvar, posebice kad uzmemo u obzir da se radi o tinejđerima. Iako je i dalje moguće da Wiggins neće biti ništa više nego bolji DeRozan, više nema sumnje kako se u prvom picku krije opasan strijelac (lakoćom će trpati 20 uz solidne postotke) i budući dugogodišnji all-star (o plafonu nemojmo jer tu možemo ponoviti samo onaj klišej koji uključuje nebo i granicu). Kao što nema sumnje da je, čak i da izgubi ovu siječanjsku čaroliju u ostatku sezone, nagrada za rookiea godine njegova.

29. KNICKS 80.1

Tri pobjede za redom, pa makar protiv desetkovanih Pelicansa, zbunjenog Orlanda i očajnih Sixersa, svakako su razlog za slavlje, ali osim nekoliko bljeskova Anthonya i tri odlične utakmice Gallowaya u nizu (koji je tricama donio kvalitetu na bok) nema tu razloga za vjerovati kako se išta dramatično dogodilo. I dalje je ovo očajan napad s katastrofalnom obranom, što nikada nije dobra kombinacija, ali isto tako je jasno da razina talenta koju imaju nije toliko niska da moraju izgubiti baš svaku utakmicu protiv jednako loših. Melo će na ovaj način malo napumpati atmosferu pred all-star, poslije nastupa na kojemu će, u najlošije čuvanoj NBA tajni, na reparaciju koljena.

30. SIXERS 77.8

Nakon malo težeg rasporeda i obrambenog pada, opet su se digli na tom dijelu parketa, što je rezultiralo i s nekoliko pobjeda. Ne i protiv Knicksa, ali su slično njima i oni sredili Pelicanse bez Davisa. Puno veći problem je što ih napadaju ozljede, Wroten je otpao za sezonu zbog ozljede koljena, načeti su još mnogi, a zbog Noelovih problema protiv Knicksa je startao Aldemir što svakako vrijedi zapamtiti kao bitan dio NBA povijesti. Uglavnom, kada baš i nisi previše radio na tome da imaš duboku rotaciju, gubitak svakog bitnog člana je ogroman udarac, što je bilo vidljivo i protiv Raptorsa noćas - čim su opet složili kvalitetnu petorku, s Noelom i Mbah A Mouteom u postavi, opet su bili konkurentni.

Filed under: bball 13 Comments
23Jan/154

VOLUME 2.

Posted by Gee_Spot

11. THUNDER 90.1

Uključiti ih u vježbu od neki dan nije imalo smisla obzirom da su s tri udarna igrača odigrali samo 4 utakmice protiv top 7 ekipa na Zapadu (ostvarivši pri tome score 1-3), iako način na koji su Durant i Westbrook uništili inače dominantnu 1 na 1 obranu Warriorsa (sva preuzimanja i sav prostor koji pokrivaju fanatičnom energijom na strani bez lopte bili su uzalud jer su oba all-stara Thundera ionako kreirala preko obrane kad god su htjela, a branjenje prostora umjesto čovjeka na pick & rollu, protiv takvih šutera s poludistance, jednostavno je koncept osuđen na propast) jasno ističe kako nije uputno isključiti ih iz kombinacija za naslov, pa makar u ovom trenutku bilo upitno hoće li uopće ući u playoff.

A upitno je, itekako. Westbrookova šuterska rupa koštala ih je napadačke učinkovitosti u periodu kojim smo se bavili prije dva tjedna, ali od tada se Russ smirio, Durant ustabilio i rezultat je više nego solidnih 5-1 uz spomenutu dominantnu pobjedu nad Golden Stateom. Uglavnom, stvari u napadu sjedaju na mjesto što je i logično obzirom da sve više gledamo Duranta u akciji, dok obrana malo šteka. Za sada ništa opasno, ali treba primjetiti kako sve više okrenutosti ka niskim postavama i korisnijim napadačima uzima danak na tom dijelu parketa.

Poanta je da s manje Robersona i Adamsa uspijevaju zabiti dovoljno da se slabiji defanzivni učinak ne osjeti, dok njih dvojica i dalje ostaju korisni u specifičnim matchupovima. Brooks tu još treba nabasati na idealnu kombinaciju (tipično za njega, tvrdoglavo ostaje pri istoj startnoj petorci i potrebi da Duranta i Westbrooka istovremeno šalje na klupu bez obzira što se i jedno i drugo pokazalo ne baš produktivnim svih ovih godina), ali treba mu priznati da je odlično odradio sve ostalo, od pronalaženje dobrih kombinacija do uklapanja Waitersa u momčad.

Pa je tako smallball postava s Durantom na četvorci okruženim Morrowom, Jacksonom i Waitersom za sada neriješiv problem protivničkim obranama (jasno, i nju bi trebali koristiti češće, ali Brooks je ovdje u pravu što ostaje oprezan jer momčad mora zadržati obrambeni mentalitet građen godinama), a upravo ova trojka Morrow-Jackson-Waiters donosi takvu ubojitu kombinaciju šuta i ulaza da momčad može preživjeti čak i dok su oba udarna igrača na klupi s ručnikom preko glave.

Jasno, u pitanju je mizeran uzorak koji teško može biti reprezentativan (pogotovo jer im je raspored donio rastrčane momčadi koje su možda prisilile Brooksa na ovakve poteze), ali isto tako ne možemo poreći kako su kombinacija talenta na vanjskim linijama i Brooksova spremnost da ih istovremeno baci na parket nešto posebno i fanaticima interesantno. Tipa, kada su doveli Waitersa, malo je tko uopće mogao i zamisliti da će Scotty koristiti petorku s tri udarna igrača uz Jacksona i Waitersa na bokovima - mislim, tri combo beka sposobna za slash & kick igru, ali i spot-up rolu, uz Duranta i Ibaku kao stretch visoke? Kod Brooksa? Svašta.

Ispada tako da je trade za Waitersa puno više od traženja zamjene Jacksonu, potez ludog genija (ili ako vam draže očajnika) koji je odjednom spreman tražiti novi identitet u pokušaju da spasi sezonu. Koliko će ovo trajati nemam pojma, ali svakako treba uživati dok je moguće. Jasno, postoje i određeni problemi s ovim postavama - Ibaka nije toliko efektivan u obrani kao petica kao kada ima prostora trčati uokolo na četvorci i pomagati na sve strane, a pogotovo je problem što nitko od ovog bekovskog trojca s klupe nije stoper u rangu Robersona.

Tu će trebati pronaći neka rješenja jer Roberson je jednostavno predobar obrambeni igrač da igra ovoliko malo, a za početak možda ne bi bilo loše limitirati mu minute s Adamsom jer igrati 3 na 5 stvarno nema smisla. Roberson nije ni sjena Sefoloshi prema naprijed (tužna rečenica sama po sebi), ali defanzivno je još impozantniji potencijal i svakako mu treba redovna rola, a nju nije lako naći kad si od 734 minute odigrane ove sezone njih 558 proveo s Adamsom na parketu. Ali, poznato je da Brooks kasno pali, pa će valjda i ovaj problem riješiti s vremenom.

Uglavnom, OKC ima nešto slabiju startnu petorku nego ranijih godina, dijelom zbog problema s ozljedama, dijelom jer je Roberson rupa u napadu, ali povećana kreativnost stručnog štaba izgleda sposobna maskirati nešto slabije fundamente. Hoće li to biti problem u playoffu? Ostaje da vidimo, a nadam se da konačno i hoćemo nakon što su nas dvije godine za redom ozljede ostavile bez definitivnog odgovora. U svakom slučaju, da Thunder očajnički pokušava doći do playoffa ne govori samo to što se Brooks pretvorio u agro verziju Georgea Karla, već i spremnost Prestia da riskantnim tradeovima podigne plafon momčadi (iako Waiters nije ništa više nego malo bolji Lamb, to je za sada dosta, dok nažalost nećemo saznati kako bi se u sve ovo uklopio Lopez).

12. SUNS 89.9

Od eventualne gužve na petici ništa jer je Wright praktički samo uzeo minute Plumleeu (koji je po novome završio na shopping listi iako mi se čini nepotrebnim tako olako riješavati dokazano solidnog centra na rookie ugovoru), davši tako Hornaceku nešto drugačiju opciju - umjesto dva klasična teretna centra, sada na petici može kombinirati između mase i pokretljivosti. Inače, McDonough se dobro nakrao u ovim tradeovima s bivšim mentorom Aingeom (ako mislite da je to slučajno, onda ste romantični naivčina) - osim Wrighta, došao je i do zanimljivog 3&D potencijala u Bullocku, pokazavši da je moguće pojačavati momčad resursima i za danas i za sutra.

Oklahoma se pak nema pravo žaliti, već trebaju dati gas i stići ovu razliku. Bacimo na brzinu pogled na to kako bi se stvari mogle razvijati. Thunder s Durantom u postavi ima 14-5, što je uspješnost od 74%. Do kraja je ostalo još 40 utakmica, a uspiju li nekim čudom održati takvu produktivnost (jasno, i izbjeći da Durant ponovno pauzira, što nikada nije lako kada je ozljeda jedva sanirana) do kraja bi trebali ostvariti još 30 pobjeda - uz trenutnih 22, to im donosi score 52-30.

Sunsi su trenutno na putu prema 48 pobjeda gledajući uspješnost, odnosno 47 gledajući koš-razliku. Recimo da im Wright donese još koju bonus pobjedu, mogli bi bez problema uhvatiti i 50. Dakle, Thunder stvarno mora ostati savršen do kraja kako bi se dočepao osme pozicije. Bacimo li oko na raspored, obzirom na težinu utakmica koje ih čekaju, teško mi je zamisliti da Sunsi mogu dobiti više od 20 utakmica (uz Blazerse čeka ih daleko najteži preostali raspored na Zapadu), a to bi ih ostavilo na 45-37, što je već puno lakše savladati ako ste u situaciji kao Oklahoma.

Obzirom da za razliku od njih Oklahomi raspored postaje nešto povoljniji nego do sada (oni su imali najteži raspored od svih momčadi koje se bore za playoff, teži čak i od Spursa, što znači da ih sukladno tome u nastavku sezone čeka jedan od lakših), moguće je da bi im već 24 pobjede mogle biti dovoljne za dostići Sunse. Uglavnom, bit će interesantno iz tjedna u tjedan, jedna crna serija slična onoj kakvu je OKC imala kad je Westbrook na trenutak izgubio šuterski mojo može doslovno odlučiti sezonu.

13. WIZARDS 89.3

Standardno dobra obrana dobila je i pristojnu pomoć od napada u prethodnom periodu u kojem su dva puta razbili Bullse iskoristivši njihove probleme, usput sredivši i Spurse, a zamalo i Thunder. Teško je istaknuti pojedinca jer startna petorka im stvarno funkcionira odlično, ali ona finalna prevaga možda je i igra ostalih članova rotacije, posebice visokih - u ovom periodu dvojac Seraphin-Humphries puno češće je bio koristan nego smetnja.

Uglavnom, kotrljaju se i djeluju sve kompaktnije, svi su zdravi i u formi, a u ovaj kontekst teško je uklopiti dva brutalna poraza koja su im se zalomila. Dobro, Hawksi su trenutno klasa za sebe i gledati kako ih gaze bilo je nekakvo samo po sebi razumljivo iskustvo, ali poraz od Netsa na vlastitom parketu previše je podsjećao na one stare Wizardse koji nisu znali odraditi posao. Istina, u toj utakmici Netsi su bili dodatno nabrijani zbog tradeova koji su bili u opticaju, posebice Lopez, a i Wizardsi su se već sutradan osvetili u revanšu odigranom u Brooklynu, ali njihova nemoć da se probude iz letargije tijekom tih 48 minuta (stanje poznato i kao Wittman efekt) i barem zaprijete nakon poluvremena, jednostavno nije nešto na što smo navikli kod ozbiljnih playoff momčadi. Kad tome dodam i činjenicu im je Rasual Butler praktički šesti čovjek veći dio sezone, skepsa prema mogućnosti da nadmaše lanjski rezultat još je i veća.

14. PELICANS 89.2

Davis je zbog ozljede palca propustio tri utakmice, Holiday je otpao još ranije zbog problema s istom onom nogom koju je lani slomio i odmah su uslijedila dva sramotna poraza protiv Sixersa i Knicksa. Da stvar bude luđa, između njih su ubacili pobjedu protiv Raptorsa, što je u neku ruku više osuda trenutne kilavosti Toronta nego njihove kvalitete. Jer, bez Davisa postaje očita nedovoljna razina talenta koju imaju na raspolaganju. Evans krpa rupu na jedinici u nedostatku boljih rješenja, a doveli su i od Bucksa otpuštenog Woltersa kao zamjenu za trejdanog Riversa (dobar potez i još jedan dokaz da prosječnog back-up playa uvijek možeš naći na tržištu, osim ako si Doc Rivers pa radije izabereš ispodprosječnog i onda još za njega daš tri igrača i gomilu resursa).

15. BUCKS 88.7

Sanders je out do daljnjega, osobni problemi o kojima se pričalo na kraju su se pokazali kao prevelika ljubav prema kanabisu, što mu je donijelo suspenziju od strane lige, a vjerojatno i dodatnu od kluba dok ne odradi potrebna savjetovanja i terapije. Bez obzira na nedostatak centra, Kidd i dalje uspijeva obranu održati na vrhunskoj razini - uz nezaobilazni presing i konstantno preuzimanje, ogroman posao u sredini i dalje odrađuju Pachulia i Henson. U napadu pak u pravi tren je oživio Mayo taman da pokrije slabiju formu Dudleya i Baylessa. Formula dakle i dalje funkcionira, a očito s njom mogu i do playoffa, jasno ako ih poštede daljni problemi s ozljedama. Naime, sad su ostali i bez Marshalla, taman nakon što su otpustili Woltersa upravo zato što je ga smatrali viškom pored Kendalla (čovjek je gadno sredio koljeno, otpao je za sezonu, a ovakva ozljeda sigurno mu neće pomoći da dogodine nađe mjesto na rosteru).

16. CAVS 88.2

James se vratio, sam kaže kako se osjeća sjajno i ovakav niz kvalitetnih partija u nizu nije pružio od samog početka sezone. Cavsi s njim opet u postavi imaju 4-1 uz dvije kvalitetne pobjede nad Bullsima i Clippersima, a i ponosni su vlasnici drugog najboljeg napada u ligi u tom periodu (samo su Warriorsi učinkovitije zabijali). Dakle, sve one priče o problemima s trenerom, sistemom i tko zna čime odjednom su gurnute u stranu jer ova momčad može trpati.

Nema tu i dalje nikakve ozbiljnije strukture, ali sa zdravim i spremnim, a onda i agresivnim Jamesom, stvari odjednom izgledaju drugačije. Jasno, dobrim dijelom tome pomaže i činjenica da za ove četiri pobjede nisu morali igrati protiv makar i prosječne NBA obrane (Bullsi to u ovom periodu nisu bili), međutim to ne umanjuje činjenicu da su briljantni u kontrama i s Jamesom kao pokretačem iz slash & kick igre.

Ako ne upali ta početna ideja, dakle ako ne zabiju na nepostavljenu obranu i ako James ne uspije zabiti ili dodati u prvom jurišu na obruč, onda igraju na Irvinga i Lovea iz spot-upa. Ubacuje se sve više screen akcija, posebice dvostrukih blokova za Irvinga koji je po običaju sjajan u 1 na 5 akciji, James i Love razvijaju finu 2 na 2 hand-off igru u korneru (obje kombinacije su inače sastavni dio Princeton napada što je mali dokaz da Blatt nekog vraga ipak radi), ali i dalje je ovo previše statičan postavljeni napad kojega će interesantno biti vidjeti protiv pravih defanziva.

Dakle, ne treba misliti kako je problem identiteta prema naprijed, a time i Blattove uloge, nestao, samo je stavljen sa strane do sljedeće problematične situacije.

I dok napad ima još dovoljno vremena da se uigra i dovede na jednu višu razinu, ono što i dalje bode u oči je obrana - Cavsi su bili ispodprosječni u ovom periodu bez obzira na sve bolje partije Mozgova i stvarno aktivne i razigrane Jamesa, Irvinga i Lovea (potonja dvojica se stvarno trude, to nije sporno, iako uglavnom uzalud). Problem je vidljiv iz aviona, a potvrđuju ga i brojke - čim na parketu nema Mozgova, stvar se raspada, a što je posezanje na klupu dublje, Cavsi više krvare.

Dopustite da još jednom izrazim žaljenje što Blatt neće imati na raspolaganju istovremeno i Mozgova i Varejaoa jer tada bi ovo bio izazivač na Istoku, makar da do kraja sezone ne ubace ni jednu novu akciju prema naprijed. Ovako, poštede li ih ozljede opet mogu dogurati do prosječnosti u obrani, što ih uz kvalitetniji i učinkovitiji napad vraća u borbu za vrh Istoka.

Samo, margina pogreške u njihovom slučaju, a tu posebice mislim na obranu gdje im se nekako mora poklopiti da su istovremeno svi u formi (i James i Marion i Mozgov i onda još da dodaju Shumperta kao korisno tijelo), tako je malena da svaki poen manje u napadu predstavlja problem. I tu opet dolazimo do činjenice kako umjesto predivne košarke i elitnog napada koji bi maksimizirao potencijale rostera uglavnom gledamo vrhunski hakl.

Nema tu čvrste strukture, isto kao što je nema ni u širem kontekstu, od uprave do svlačionice. Dok to poslože i dok borba za moć i pozicije, koja je nešto sasvim normalno u kolektivima koji se tek formiraju, ustupi mjesto zajedničkom cilju, doći će i playoff u kojima nedefiniranim projektima nema mjesta. Pa da vidimo od čega su sazdani u ovom drugom dijelu sezone.

17. NUGGETS 87.2

Ili nemaju veze s mozgom ili su sjajni bleferi, ali za Nuggetse kao da ne postoji sredina. Nakon što su se oprostili od Mozg(ov)a i tako oživili Cavse, a i podebljali svoju banku pickova, dakle taman što smo pomislili da su ipak shvatili kako je ostatak sezone najbolje potrošiti gradeći za budućnost, oni trejdaju za Jameera Nelsona kako bi u klub doveli pouzdanog back-up playa. Što je potez tipičan za momčad koja se nada playoffu.

Navodno su na ovaj način smirili Shawa koji nikako nije bio zadovoljan s Nateom Robinsonom kao jedinom zamjenom za Lawsona, ali malo je to skup poklon treneru koji je ionako već preplaćen za posao koji radi - osim što im pojačava klupu, Nelson donosi dodatnu garantiranu godinu ugovora dogodine, što u njihovoj poziciji stvarno nema nikakvog smisla.

Što se prezentacije na parketu tiče tu nema ništa novoga, Nurkić je pao na zemlju (što ne mijenja na stvari da bi njegov razvoj trebao biti njihov imperativ), a Shaw je to jedva dočekao da minute povjeri Hicksonu. Uglavnom, u zadnje dva tjedna Nuggetsi su tako uz Jazz bili statistički najgora momčad Zapada, što je potvrdio i poraz od Wolvesa. Njihova toplo-hladno odiseja tako se nastavlja.

18. KINGS 87.1

Cousins još nije nikoga opalio šakom u glavu i to je najbolja vijest vezana uz njih. Pet poraza u nizu, u periodu u kojem su igrali 7 od 8 utakmica doma, najtužniji su dio sezone koja je nepotrebno krenula u krivom smjeru. Mislim, kad te Netsi zasjene energijom pred vlastitom publikom, onda znaš da si gotov. Čak ni Corbin više ne miksa petorke, a niti ne inzistira na trci, ali zato drži Cousinsa 6 minuta duže na parketu nego je to činio Malone ne bi li iskopao poneku pobjedu. Cousinsu su postotci realizacije pali za 10%, razlog čemu je između ostalog i puno više pokušaja s poludistance - pod Maloneom 19% šuteva uzimao je izvan reketa, a pod Corbinom to se popelo na 27%.

19. PACERS 86.7

Ako Bucksi izbjegnu daljnje ozljede, na Istoku ostaje tek jedno playoff mjesto (mislim, valjda više nitko ne sumnja u Pistonse) za koje će se do kraja boriti Pacersi, Hornetsi, Heat i Netsi. Pacersi po statistici imaju malu prednost, ali način na koji je oživjela obrana Hornetsa, a zatim i način na koji su Whiteside pojavom u reketu i Hollins paljnjem vatre pod Lopezom trgnuli svoje momčadi, garantira neku vrstu zabave. Jasno, ako ste totalni NBA manijak.

Praktički, u ovoj gomili negledljivih napada (sve 4 spomenute momčadi su ispodprosječne u protekla dva tjedna, a jedino Netsi su se uopće približili nekakvoj sredini) odlučivat će defanziva, a tu je Indiana odjednom dobila konkurenciju ne samo u žilavim Hornetsima (koji su bez Jeffersona preporođeni u zadnjoj liniji) već i u Miamiu (koji je s Whitesideom na parketu uz Wadea odjednom zaigrao odličnu obranu). Samo Netsi, inače solidni kroz sezonu u obrani, ne prate ovu grčevitu borbu u pozadini pojačanom aktivnošću u defanzivi, ali imaju opravdanje u trenutno poprilično neugodnom rasporedu.

Uglavnom, ako bi pokušali predviđati rasplet, Pacersi uz Hornetse imaju najveće šanse za doživjeti taj eklektični poraz u prvoj rundi (vjerojatno metlu) iz jednostavnog razloga što ih do kraja čeka puno lakši raspored nego Miami, a posebice lakši od Netsa kojima je jedino olakšanje činjenica da igraju u očajnoj diviziji koja će im po defaultu donijeti popriličan bonus laganih utakmica.

Pacersi, osim što ih favorizira statistika, imaju i tu prednost pred Hornetsima što su to što jesu već sada (drugim riječima, osim ako ne naprave nekakav trade njihov identitet ostaje jasno definiran), dok Clifforda čeka uklopiti u rotaciju povratnike Stephensona i Jeffersona i pri tome ne narušiti ovu fanatičnu energiju koju prezentiraju Biyombo i Kidd-Gilchrist u kopiji lanjskih igara Bobcatsa dok čuvaju obruč po cijenu života.

20. PISTONS 86.5

Zadnji put smo istaknuli kako su odlaskom Smitha najviše profitirale stretch postave, odnosno kako je najveći dio minuta otišao Jerebku i Tolliveru s kojima Van Gundy uspijeva u prosjeku imati čak 32 minute dodatnog šutera na parketu, odnosno kako startni dvojac visokih zajedno igra oko 16 minuta u prosjeku po tekmi.

Isto tako smo istakli kako su i Monroe i Drummond povećali produktivnost, ali ne i potrošnju. Stoga, sljedeće pitanje je tko najviše profitira od viška lopti na raspolaganju? To nisu stretch četvorke - ironično, Jerebku je potrošnja čak i pala. Ne, od viška lopti najviše profitiraju playmakeri - Jennings (za 6% povećana potrošnja) i Augustin (3% povećanje).

To je i razumljivo obzirom da su Pistonsi od momčadi koja je gomilu napada vrtila preko lakta (kako bi barem na neki način imali koristi od Smitha i njegovih pasova te povremenog ulaza) postali klasična pick & roll mašina kakvih smo se nagledali zadnjih godina u ligi i koje je upravo Van Gundy dobrim dijelom i promovirao radom u Orlandu gdje je jednu epizodnu ulogu na NBA rosterima, onu visokog šutera, pretvorio u jedan od temelja momčadi (Rashard Lewis Experience).

Uglavnom, ono što je fascinantno nije samo povećanje potrošnje, već i rast učinkovitosti playmakera. Ni Jennings ni Augustin nikada nisu bili učinkoviti šuteri (prosjek u karijeri im ne prelazi 40%), a sa Smithom u blizini bili su čak i gori (Augustin je pao na 35%, a Jennings na 37). Međutim, od odlaska Smitha odjednom i šutiraju sjajno, ubacujući za 10% više nego ranije. Mislim, ovakve stvari nije moguće objasniti isključivo košarkaški jer koliko god da im Drummond i Monroea kreiraju prostora čvrstim pickom, a zatim i rolanjem prema obruču, opet treba ubaciti sve te šuteve iz driblinga s trice ili poludistance.

Ovakva učinkovitost playmakera dio je razloga zašto Pistonsi ipak neće moći nastaviti trenutnim tempom do kraja (nisu više nepobjedivi, ali i ovih 5-3 u zadnja dva tjedna su odličan score), regres je jednostavno neizbježan. Međutim, sama činjenica da više nema akcija kroz Smitha koje su zatvarale reket i da odjednom izgledaju kao moderna košarkaška momčad koja vrti jednostavan 1-5 pick & roll s šuterima uokolo, bit će dovoljna da dođu do playoffa. Najluđe od svega, pick & roll solidno funkcionira čak i kada su na parketu obje mrcine, samo što tada umjesto viška prostora u sredini (bez kojega se može jer i Monroe i Drummond nose sve pred sobom) postaju puno opasniji u napadačkom skoku (hvataju čak 32% skokova u napadu po čemu im nije ravna ni jedna startna petorka u ligi ili bilo kakva petorka uopće s toliko odigranih minuta - jedini koji su osim njih bili preko 30% na još većem uzorku su Nuggetsi s Mozgovom, što je film koji više nećemo gledati).

Filed under: bball 4 Comments
20Jan/1513

THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

Posted by Gee_Spot

U protekla dva tjedna dogodilo se dovoljno toga da brojke uhvate ono što je očito već duže vremena, a to je da trenutno u ligi nitko nije na razini Warriorsa i Hawksa (s tim da su Warriorsi opet priča za sebe jer ova trenutna koš-razlika koju održavaju praktički od prve utakmice sezone spada u povijesne kategorije). Na drugoj strani, lakoća kojom su Hawksi prošetali kroz nimalo lagan niz utakmica u kojem su praktički posramili svakog konkurenta na Istoku (razbili Wizardse, Raptorse i Bullse, a za svaki slučaj i Pistonse dva puta) gotovo da čini besmislenim svu onu priču iz nedavnog posta o silama na Istoku - dok Hawksi ovako igraju u oba smjera, nema te momčadi u konferenciji koja im je ravna.

I tu dolazimo do jednog zanimljivog detalja koji eventualno Finale između ove dvije momčadi čini itekako realnom mogućnošću - taj balans kojega oni imaju u ovom trenutku u ligi je rijedak, dapače nema ga nitko osim njih! Dakle, nije stvar samo u tome da su elitni u oba smjera, već da jednostavno nemaju konkurencije jer ni jedna druga momčad u ligi nije top 10 u oba smjera što je stvarno rijetkost na ovolikom uzorku utakmica (barem se je na sjećam situacije u kojoj samo dvije momčadi odgovaraju klasičnom opisu contendera). Mislim, to je blesav podatak koji samo naglašava koliko im je trenutno kontekst povoljan. Istina, ima tu ekipa poput Memphisa i Spursa kojima treba tjedan-dva kvalitetne košarke da uđu u skupinu izazivača, ali pred većim dijelom konkurencije puno su veće prepreke na putu da kliknu barem približno na ovaj način kako je to uspjelo Hawksima i Warriorsima.

Pa tako Bullsi muku muče s ozljedama, ali još više s integracijom Gasola u momčad (obrana im tone iz tjedna u tjedan i ovo sada su već ozbiljni problemi), Clippersi, Dallas i Toronto imaju svoje dobro poznate defanzivne probleme, Rocketsi i Wizardsi ofenzivne, a Oklahoma još nije pošteno stala s obje noge na tlo iako je već pola sezone iza nas. Blazersi su pak imali lagan raspored (tek ih čekaju najteža gostovanja i dvije najteže turneje po Istoku), daleko najlakši u usporedbi s konkurencijom na Zapadu, a usprkos tome već imaju svojih problema u napadu te je realno očekivati njihov regres i u obrani. Praktički, jedina ekipa koja zaslužuje da joj kroz prste progledamo nešto slabiji učinak od učekivanog su Spursi koji su, usprkos izuzetno teškom rasporedu (odigrali najviše utakmica protiv top 10 momčadi) i gomili ozljeda, ostali na korak do elite.

Uglavnom, prije nego prošetamo po ligi, obzirom kako je na prvih 10 mjesta 7 veličanstvenih sa Zapada, odlučio sam napraviti i power power rankingse za Zapadnu konferenciju, doduše u nešto banalnijem obliku uzimajući u obzir samo score i koš razliku, dakle nećemo ići u dublje analize obrambenog i defanzivnog učinka. Čisto da vidimo kako se nadmoć Warriorsa drži gledajući utakmice samo protiv najboljih, odnosno kako stoje svi ostali u "pravim" utakmicama. Uz napomenu kako Thunder nisam uzeo u obzir iz očitog razloga, previše su igrali bez Duranta i Westbrooka da bi pobjede protiv njih iz prvog dijela sezone uzeli u obzir, a i u ovom periodu od kada su se kompletirali još se traže (što kroz tradeove, što kroz poteze na parketu).

I tako, nakon što stavimo jedne nasuprot drugih 7 najboljih momčadi na Zapadu, dolazimo do sljedećeg scorea:

GRIZZLIES, 8-4, +55

WARRIORS, 6-3, +43

CLIPPERS, 5-4, +17

SPURS, 7-6, -6

ROCKETS, 5-6, -55

BLAZERS, 3-6, -17

MAVS, 2-6, -47

Grizliji i Warriorsi imaju isti postotak uspješnosti, iako Warriorsi imaju mrvicu bolju prosječnu koš-razliku u pobjedama (7.2 naspram 6.9). Od Memphisa su pak Spursi jedini odigrali više teških utakmica tako da njihov rezultat i tom činjenicom dobiva na važnosti (obzirom da su u najtežoj diviziji u ligi to je i očekivano). Warriorsi su pak od ovih 9 susreta već 3 puta igrali s Rocketsima, na kojima su u zadnjem susretu i nabili razliku dobivši ih +25. U ostalih 6 utakmica ako maknemo Rocketse, imaju 3-3 uz uvjerljiv poraz od Spursa doma s Bogutom, ali i dva poraza u gostima kod Memphisa i Clippersa bez Boguta. Ništa od toga ne bode oči, radi se o sasvim normalnim rezultatima koji također ističu neke stvari koje smo znali prije sezone, ali uvode i neke nove narative.

S tim da bih rekao kako je najvažnija promjena ta što danas definitivno znamo kako na Zapadu nemamo tri momčadi koje se bore za naslov (Spursi, Thunder i Clippersi su prije starta sezone bili u rangu iznad ostalih i usprkos svim problemima i dalje zaslužuju titulu izazivača) već njih pet (ovoj trojci dodajemo Grizlije i Warriorse na potpuno ravnopravnoj bazi). Kako ćemo kroz daljni post objasniti, Spursi su na putu oporavka, spremni da opet rasture nakon all-star pauze kao toliko puta do sada, Clippersi svim problemima usprkos u stanju su odraditi posao koliko god mi skeptični bili, dok Blazersi i Mavsi jednostavno (još) nisu dorasli ovom nivou košarke. Houston s ovom do sada prikazanom obranom u teoriji ima šansu, ali, kao što pokazuje nesrazmjer scorea i koš-razlike, kod njih je još uvijek nejasno definirana igra u napadu (koja ovisi isključivo o Hardenovom raspoloženju i učinku centara u post-up akciji) te uopće jezgra (na koje rotacije i postave može McHale računati u playoff seriji) smetnja u završnom iskoraku.

01. WARRIORS 97.8

Vratio se Bogut, što je itekako bitno bez obzira što su i bez njega nalazili načina igrati sjajno na oba kraja parketa forsirajući niže postave. Međutim, jasno je kako će im njegovo prisustvo u playoffu biti ključno jer bez njega u matchupu protiv momčadi s pravim unutarnjim linijama jednostavno nemaju dovoljno fundamenata, a tako nije lako izgurati seriju od sedam.

Iako, ako to itko može, to je očito ova momčad - iznadprosječna veličina na ostalim pozicijama i aktivna obrana s puno preuzimanja u kojoj svi članovi rotacije grizu u stanju su maskirati manjak centarske kvalitete u sredini, a šuterska kvaliteta u napadu spriječit će poraze na račun tuđe obrambene kvalitete. Tko misli dobiti Warriorse, morat će imati isti takav balans u oba smjera i prije svega napad koji može pratiti šuterske eksplozije Currya i Thompsona jer zaustaviti ih čisto obranom to neće biti lako.

Grizliji i Clippersi pokazali su recept visokim udvajanjima Currya, ali onog trenutka kada je Draymond Green zaigrao kao kreator iz driblinga, a pogotovo sada kada imaju Bogutove pasove s visokog posta opet na parketu, ta priča gubi smisao. Warriorsi su jednostavno mašina u kojoj je sve posloženo kako treba, od prve do zadnje opcije.

A od prve sve i počinje - Steph Curry je, Hardenovim herojstvima usprkos, u ovom trenutku prvi kandidat za MVP-a sezone. Njegova igra u ovoj godini je otišla na još jednu razinu više i to u svim segmentima, od kontrole lopte i driblinga do obrambenog učinka. S tim da je ono najvažnije taj šuterski raspon koji doslovno razbija koncept svake postavljene obrane, posebice zona ili opreznijih, povučenih formacija. Ne igrati presing na njega ravno je ludilu, kao i ne udvajati ga čim se približi picku ili reketu, dakle s takvom klasom puno je lakše posložiti stvari.

Što nikako ne umanjuje napredak koji su pokazali Thompson i Barnes ne samo kao strijelci, već uopće all-round igrači, a prije svih Greenovu eksploziju bez koje svega ovoga ne bi bilo. Mislim, lako je reći kako smo nakon lanjskog playoffa, kada samo doslovno molili Jacksona da u igru gurne Greena umjesto O'Neala i zaigra sa stretch postavom, znali da su Warriorsi stvoreni za 4 vani, 1 unutra sistem, ali nitko nije mogao znati da je Green ne samo Diaw ove momčadi, već njen treći najvažniji igrač nakon Currya i Boguta. Jednostavno, bez njegove sposobnosti da čuva svih 5 pozicija na parketu i igra baš svaku zamislivu košarkašku rolu u napadu na solidnoj razini, ovo što je Kerr zamislio jednostavno ne bi moglo funkcionirati ovako savršeno.

A od svega što je Kerr zamislio ništa nije fascinantnije od načina kako dolaze do poena na obruču bez obzira na manjak post opcija. Istina, tranzicija i dalje igra veliku ulogu i to je i dalje problem pred playoff kada će sigurno ostati bez dijela poena do kojih dolaze na taj način, ali ovaj praktički Princeton napad kojega danas vrte Warriorsi u većini postavljenih napada (i u kojem bi se, ironično, Kevin Love sigurno sjajno snašao obzirom da Gentry vrti gomilu akciju u kojima Greena koristi na sličan način na koji je to Adelman radio s Loveom u Minnesoti) generira dovoljno šansi na račun hand-off i backdoor cut kombinacija.

Jedini problem s ovom pričom je što momčadi poput Spursa, koje savršeno brane ulaze po osnovnoj liniji svojim stilom igre u obrani, mogu oduzeti i te prilike (plus, Leonard je jedan od rijetkih obrambenih igrača u ligi koji može usporiti Currya sam, a uz to nije minus u napadu što je protiv Warriorsa, kao što smo rekli, itekako bitno).

Međutim, to su već stvari kojima ćemo se baviti u playoffu, po mogućnosti ne prije finala Zapada. Sada još spomenimo povijest - nastave li trenutnim ritmom, odnosno održe li koš-razliku na ovom nivou, Warriorsi bi sezonu mogli završiti s 69 pobjeda, čime bi dijelili drugi rezultat svih vremena s Lakersima iz '72. i Bullsima iz '97. (napomena: obje momčadi su osvojile naslov u tim sezonama). Prilagodimo li im razliku rasporedu, očekivani score pada na 66 pobjeda, što je još uvijek fantastičan rezultat.

Uglavnom, momčadi koje igraju ovakvim ritmom obično ne završavaju nastup u prvom krugu (jasno, osim ako ih ne treniraju Avery Johnson ili George Karl), a kako se stvari namještaju realna je mogućnost da ih već tada čeka Thunder s Durantom u punoj snazi. Što je suludo dobro, kao što je i cijela ova sezona (Oklahoma ih je razbila u reketu prije neki dan, doduše bez Boguta, ali svejedno, ni s njim neće lako biti zaustaviti Duranta i Westbrooka dok napadaju sredinu punom snagom). Pa da vidimo od kakvog je stvarno materijala Kerr, odnosno mogu li Warriorsi usprkos nedostatku iskustva nastaviti mijenjati ligu na bolje. James i Heat dokazali su da se do naslova može bez klasične petice, a Spursi lani da je pokretni napad u stanju igrače zadatka poput Diawa učiniti x-faktorima. Može li Green nastaviti tom stazom i to bez klasične opcije poput Splittera u pričuvi, da uskoči kada zatreba?

I love this fucking game.

02. HAWKS 94.2

Da se nadovežem na prijašnju rečenicu - uspjesi Warriorsa i Hawksa zasigurno će natjerati dobar dio lige da prihvate logiku Spursa po kojoj kvalitetan sistem igre u oba smjera može zbroj učiniti puno većim od pojedinačnih dijelova. Jasno da plan Hawksa ima rupe, ali kako ih eksploatirati kada su minimalizirane i kada istovremeno moraš biti kvalitetan u oba smjera da uopće ostaneš u igri?

Možda previše toga ovisi o Horfordovim dugim dvicama ili Millsapovoj igri na perimetru, ali nakon ovolikog uzorka takve stvari treba uzeti kao stalnost, ne slučaj. Ako ćeš Horforda ostavljati otvorenog da ti trpa s poludistance pod ne znam kakvom logikom, da se radi o lošem šutu i da ćeš radije pokriti ostale opcije, onda se nemoj žaliti kada pogineš.

Upravo se to dogodilo Raptorsima i Bullsima u razmaku od nekoliko dana. S tim da je protiv Raptorsa bilo impresivno kako su lako tjerali Lowrya i društvo na izolacije i 1 na 5 košarku, iskoristivši s druge strane sve poklone koje im je sve gora obrana Toronta ostavljala. Prije svega igru s gomilu niskih postava kojima praktički samo ideš Hawksima u prilog, njihova snaga je upravo u tome što, iako igraju s praktički 5 igrača vani (Horford također, igrajući licem košu na laktu i čekajući povratne kao ispušni ventil, djeluje više kao klasični Princeton centar-razigravač nego igrač koji treba loptu na bloku ili pick & pop akciju da se oslobodi), na drugoj strani imaju dovoljno čvrstu trojku u unutarnjoj liniji da se nose u reketu sa svima, a kamoli s nižim postavama.

Protiv Bullsa su pak koristili maksimalno činjenicu da nema Noaha u blizini, stavljajući Gasola u pick & roll kad god su mogli i uništavajući ga ne samo preko Horforda (koji doslovno može zabiti 1 na 1 protiv njega kad i kako hoće), već i preko Branda (da, Eltona, koji je ionako generacija s Pauom). Bullsi u trenutnom stanju jednostavno nisu materijal za usporedbu, ali svejedno treba istaknuti i Budenholzerovo vođenje momčadi, od dana odmora koji je priredio udarnim igračima prije ovih dvoboja, do činjenice da čak i drugu četvrtinu tretira kao jednako vrijednu uvijek igrajući s dva igrača jezgre na parketu (tu su i jedni i drugi upali u rupu jer jednostavno nemaju mogućnosti braniti sve te akcije koje Hawksi mogu organizirati kada je na parketu par Millsap-Teague ili Horford-Korver).

I još jedan detalj koji sam već isticao, ali me svejedno svaki put zapanji. Hawksi igraju solidnu, opreznu obranu, brane reket s 5 igrača u pozadini, međutim usprkos tome preko fenomenalnih reakcija Teaguea i Millsapa uspijevaju ukrasti gomilu lopti. Mislim, trčati toliko kontri bez rizika koje inače donosi presing na loptu možda je i najveći plus od svih koje ima ova sjajna momčad. Ako niste do sada, svakako obratite pažnju, reakcije ove dvojice na svako zbunjeno dodavanje stvarno su posebna poslastica.

03. CLIPPERS 93.9

Ne sviđa mi se nikako vidjeti Clipperse ovako visoko, ali, od kada se stabilizirala produkcija na bokovima, barem prema naprijed, njihov napad je opet elitan. Barnes odavno već nije rupa, Redick trpa kad god mu je to omogućeno, a Paul i Griffin su Paul i Griffin. I koliko god to dobro izgleda kada Doc sreže rotacije na 7 ljudi kao što je to napravio protiv Blazersa, u playoff seriji, a o regularnoj sezoni da ne govorim, ne možeš izgurati s tako malo opcija.

I to su po meni dva ključna momenta. Ovaj o tankoj klupi i nedostatcima nekih profila na rosteru (prije svega defanzivaca na svim pozicijama) je već opjevan, a Rivers ga je u nevjerojatnom pucanju u vlastitu nogu odlučio dodatno otežati, a ovaj drugi se odnosi na činjenicu da je njihova jezgra već doživjela vrhunac, što u ovom trenutnom kontekstu jednostavno nije dovoljno.

Idemo detaljnije o oba. Paul je održao lekciju Lillardu pokazavši da može biti sila na oba kraja kad to hoće, ali koliko god se CP3 čuvao i koliko god održavao učinkovitost, jedna stvar je sigurna - on više nije najbolji play u ligi, samim time nije ni tolika razlika na parketu. Već lani smo gledali kako ga Westbrook može zasjeniti u međusobnom dvoboju, a Curry pak trenutno igra na razini kojoj ni jedan ni drugi nisu dorasli. Dakle, uz dužno poštavanje jednom od najboljih playmakera svih vremena, on ovu momčad ne vodi nigdje bez puno više pomoći.

E, sad tu počinje problem za Clipperse jer Griffin je izgleda također to što jeste. Iako je povećao potrošnju i iako se svim silama trude što ćešće ga stavljati u rolu kreatora u postavljenim napadima, njegov učinak jednostavno ne raste. Praktički, u pokušajima da ga pretvore više u playoff ratnika koji rješava postavljene napade, Rivers i kompanija podsjećaju više na ono što je radio Del Negro kada je gurao Blakea u post-up izolacije nego na lanjsko izdanje iz kojega je Gentry kroz tranziciju izvlačio maksimum. Jednostavno, čovjek možda nije stvoren za to da bude triple-threat igrač koji košarkaškim IQ-om radi razliku, možda je stvoren za to da trči, skače i riješava stvari u petoj brzini.

Jasno, razlog zbog kojega se dijelom odustalo od Gentryeve trke je taj da se više pripreme za playoff košarku, ali Rivers i Woodson jednostavno nisu u stanju izvući više od ovoga što imaju. Iako, opet naglašavam, idiotski je tražiti zamjerku ovako efikasnom napadu, međutim kad uzmemo u obzir probleme na koje nailaze protiv Spursa, Thundera i Grizzliesa, teško je u tome vidjeti dovoljno. Protiv Warriorsa izgledaju solidno zbog Jordanove sposobnosti da udvaja Currya, ali ako Paul i Griffin ne otkriju razinu više u nogama u playoffu, ni to im neće biti dovoljno jer uokolo jednostavno nema materijala da im pomogne. I tako teret opet pada na njih dvojicu iako je glavni problem okupljeni roster.

I tu dolazimo do činjenice koju je danas teško preskočiti bez zlobe - Doc Rivers je trenutno najgori GM u ligi. Pustimo sada Doca trenera, jer tome nije lako ni složiti idealnu igru s ovakvim opcijama, dobar dio kojih je tu upravo zato što surađuje s očajnim GM-om. Ovo što je izveo da bi doveo u klub Austina Riversa je vrhunac očajnim potezima obilježene sezone, praktički se riješio tri igrača koja su bolja od njega da bi mu otvorio prostor (kako to drugačije objasniti nego kao potpuno sljepoću, ovdje su očito emocije presudile). Farmara je sam Doc doveo kao rješenje za back-up playa iako smo na startu sezone znali da ovaj neće moći donijeti onu obrambenu energiju koju je pružao Collison, tako da ovo otpuštanje stvarno nema smisla (plus ga još moraju plaćati i dogodine u situaciji kada im hard cap visi nad glavom), posebice jer sada nemaju ni back-up playa na rosteru (osim ako ne misle da će tu rolu odraditi Austin) i moraju hvatati Natea Robinsona. Koji također ne donosi ništa novog u obranu.

Uglavnom, Bullock je i dalje 3&D potencijal na boku, a to valjda vrijedi puno više od combo beka koji iza sebe nema ni jedan jedini dokaz da je u stanju biti dio ozbiljne rotacije. CDR nije opravdao očekivanja, ali i njega je upravo Rivers odabrao i promašio i dokazano je korisniji NBA igrač od Austina. Doc bi vjerojatno istu stvar napravio i s Hawesom (koji igra kao što Hawes uvijek igra, dakle postavlja se pitanje što je Doc GM uopće očekivao od njega) zbog čijeg je ugovora i zatrpao cap i onda bio prisiljen rezati troškove kako bi imao manevarski prostor. Što ga je koštalo Bledsoea ako ćemo biti okrutni do kraja. Mislim, za to ga je teško kriviti jer Dudley se činio kao rješenje svih problema tog ljeta, dok je za Bledsoea teško bilo znati da će biti ovako dobar, međutim što je na kraju Doc dobio time što se tako olako odrekao Dudleya? Jedno veliko ništa. I nadu da će potpisima Jermainea O'Neala i magičnog swingmana (ne, to nije Dahntay Jones) riješiti sve probleme.

Dakle, pitanje za Ballmera, neosporno sposobnog poslovnog čovjeka. Kako može mirno gledati ovakve diletantske poteze koji slabe budućnost i sadašnjost? Rivers ne uspijeva držati pod kontrolom ni cap, ni pickove, a evaluacija talenta mu je čista nula - zašto još ima posao kao GM?

04. BLAZERS 93.7

O njima smo već dosta rekli kroz post, napomena samo da Lillard u periodu od prošlog osvrta iz igre šutira 40%, kao i da je Batumova jadna sezona u ključnom segmentu igre dosegla novo dno (on se šuterski spustio na 29% iako uzima samo 7 šuteva u prosjeku). Napad se dakle već spustio u prosječnost, a uskoro bi za njim trebala i obrana. Raspored nakon all-stara im je već poslovično brutalan, pa iako nitko ne očekuje klasični raspad Blazersa kakvih smo se nagledali s Aldridgeom, popusti li obrana, njihov plafon ostaje identičan lanjskom.

05. MAVS 93.3

Score protiv konkurenata govori dovoljno, pa makar se dobar dio poraza dogodio dok je Nelson bio startna jedinica. S Rondom je plafon nešto veći, prije svega zbog bolje obrane, ali daleko je to od razine koju prezentiraju ili su u stanju prezentirati momčadi koje smo istaknuli kao 5 izazivača. Evo, u proteklih dva tjedna nisu imali lagan raspored, ali porazi od Pistonsa i Nuggetsa u gostima, kao i produžetak protiv Netsa, nisu reprezentativni, a još manje je reprezentativan prosječan učinak u oba smjera.

Osim Ellisa, koji igra svoju igru i jednako je učinkovit kad god ima loptu i pick, Rondo nikako da postane onaj stari, Parsons je sad opet pod kočnicom jer taman što je pronašao ritam uz Ellisa sada opet mora igrati bez lopte, a Dirk više nije u stanju nositi svaku večer i svako poluvrijeme. Nije isključeno da će Carlisle ovo uigrati do playoffa, ali pitanje klupe ostaje problem kojega će teško riješiti.

06. RAPTORS 92.6

DeRozan se vratio, ali s njim nije stigao smisao u obranu. Caseyu nije lako u ovoj situaciji, Lowryev učinak više nije svemirski, DeRozan hvata ritam, Ross je nestao s lica zemlje i mora jahati Vasqueza i Williamsa da dobije iskru u napadu, što nikako ne pomaže obrani. Uglavnom, s ovakvom rotacijom visokih među kojima nema ni jednog startera koji može odraditi rolu ozbiljne napadačke opcije, s tim upitnikom na bokovima i s gomilom combo bekova koji trebaju loptu, Raptorsi su se našli u situaciji u kojoj im treba ozbiljan trade da bi uopće zadržali korak za ostalim konkurentima.

Hawksi su zakon, Bullsi i Wizardsi imaju rezerve energije koje mogu iskoristiti ako kontekst bude povoljan, ali Toronto je izgleda to što je. I tu je glavni problem, a on je dobrim dijelom vezan uz Caseya. Ovaj solidan trener plaćen je prvenstveno zbog obrane, a ona je drugi put u njegove 4 sezone užasna. Iz ovog kuta produženje koje je dobio prošlo ljeto stvarno se čini nepotrebno, jer imamo već dovoljno dokaza koji ga optužuju za mediokritetstvo. S druge strane, način na koji su trenerske promjene preporodile Atlantu ili Golden State, pa ako hoćete i Memphis, Detroit ili Milwaukee, jasno govore kako je to naj-jeftiniji način za kratkoročno popravljanje momčadi. Stoga, iako ima garantiranu iduću godinu, Casey se ne bi trebao osjećati sigurnim, posebice jer ionako nije Ujiriev čovjek već je nasljeđen od prošle uprave.

07. SPURS 92.4

Sve što treba znati o Spursima do sada - lani je njihova najčešće korištena petorka s 262 minute na parketu bila ona klasična Parker, Green, Leonard, Splitter, Duncan, uz Borisa, Pattya i Manua kao najbolji trio s klupe u ligi. Do utakmice s Blazersima, ta petorka je u sezoni odigrali zajedno samo 8 jebenih minuta. Osam. Bez klupe jasno, jer Mills je do nedavno bio izvan akcije. I usprkos tome i najtežem rasporedu na Zapadu, Spursi su legitimna top 10 momčad, s više pobjeda nego poraza u pravim utakmicama.

Treba li isticati da su odmah po povratku na parket u idealnom sastavu razbili Blazerse. Čija pick & roll obrana i dalje nema rješenja za Parkera, dok u Splitteru i Leonardu imaju idealne flastere za staviti na LaMarcusa i Lillarda. S tim da obojica još traže formu (posebice Kawhi koji je očito malo previše odlazio s Borisom u restorane dok se oporavljao od još uvijek upitne ozljede ruke).

Uglavnom, Spursi tek hvataju pravi ritam, a usprkos tome što sada treba odmoriti Duncana koji je držao sve pod kontrolom u ovim teškim vremenima, možemo očekivati još jedno njihovo vrhunsko izdanje nakon all-stara.

08. GRIZZLIES 92.2

Polako uklapaju Greena, koji se, takav je barem prvi dojam, odlično snašao u na startu nešto većoj roli. Uzorak je mizeran, ali minute na boku, pa i roli stretch četvorke, odradio je više nego solidno i to u situaciji u kojoj su i Gasol i Conley izvan idealne forme (potonji ima i probleme s ozljedama). Memphis sada ima jezgru spremnu za rat, s tim da je jedini upitnik i dalje ta dubina na četvorci, odnosno općenito manjak raznovrsnosti na rosteru - čim ne igraju svoju igru, Grizliji su ranjivi (čitaj: jednako teško podnose manjak Z-Boa i Allena kao i Gasola i Conleya).

09. ROCKETS 92.1

Okoristili su se laganim rasporedom i malo nabili brojke, okrunivši sve finom pobjedom nad Oklahomom u dvoboju najružnijih elitnih napada u ligi (Brooks vs McHale, dvoboj divova). Da bi ih onda Warriorsi pomeli treći put u sezoni. Uglavnom, petorka im je solidna, Harden je odigrao fenomenalan niz utakmica kojima se potvrdio kao prvi pratitelj Stephu za MVP nagradu dok nije naišao upravo na Warriorse i Klaya Thompsona, ali sve nakon toga je hrpa upitnika. Motiejunas je izborio prednost pred Smithom, samo trpanje u postu nije zamjena za rašireni reket i slash & kick akciju, a da ne govorimo kako bez Donatasa u drugoj postavi nemaju čovjeka koji može zabiti iz izolacije. Smith i Brewer su na svojim očajnim šuterskim razinama, tako da klupa i dalje nije rješena, a bez toga nema ni koraka naprijed.

10. BULLS 90.4

Uf. Poznavajući Thibodeaua, odnosno poznavajući njegovu filozofiju igre, mislim da su mu zadnja dva tjedna vjerojatno bila najteža u životu. Naime, u njima su Bullsi uspjeli nešto što im još nikad pod njim nije pošlo za rukom, a to je odigrati obranu na katastrofalnoj razini. U spomenutom periodu Chicago je tako bio druga najgora obrana lige (gori su bili samo Cavsi).

Jasno, dobar dio problema vezan je uz Noaha, koji je nekim čudom uspio odigrati nekoliko utakmica u ovom periodu prije nego su ga poslali na zasluženi odmor - iako vuče ozljede koljena i stopala (obje kronične), sredio ga je tek zglob. Dakle, iako igra na nekih 50% i kada igra, Noah je i dalje ključan čovjek u defanzivi.

Problemi s previše Gasola u obrani prate ih od početka sezone, ali kada nemaš na raspolaganju oba kvalitetna visoka defanzivca, teško ga je sakriti. Tako da iako postava Mirotića/Gasola i Gibsona ili Mirotića/Gasola i Noaha funkcionira solidno, čim se na parketu nađu Gasol i Mirotić nastaja pakao. Uz onaj standardni problem, a taj je da zbog forsiranja Gasola kao opcije u napadu (što je donijelo pomak u napadačkoj učinkovitosti, ali uz očito veliku cijenu u obrani) Thibo premalo koristi Noaha i Gibsona, sada smo već u situaciji kada protivnici maksimalno napadaju Gasolov matchup, posebice u pick & rollu.

Bullsi su tako od momčadi koja je revolucionalizarala način kako se brani pick igra agresivnom akcijom s minimumom ispadanja u pozadini, postali kanta za napucavanje jer Gasol nema mogućnosti izaći na pick ili makar pokriti prostor, a beskoristan je čak i u pokrivanju zone kada drugi visoki izlazi na pick. Sad, da ne bi ispalo da je samo problem ozljeda Noaha i tromost Gasola, naglasimo kako je u zadnje vrijeme i Rose sve više na parketu, posebice s Gasolom, a Rose trenutno nije u stanju proći kroz pick bez da se zabije u njega. Plus, promatrajte ga samo kako se kreće u obrani i kako gubi svog čovjeka čim ovaj zaigra bez lopte - ovdje nije u pitanju više samo problematičan atleticizam, već općeniti manjak koncentracije na tom dijelu parketa.

Svemu ovome treba dodati možda i ukupno gledano najveći udarac - gubitak Dunleavya. Ne samo da je Dunleavy ključan u roli glue guya (a ta vrijednost je dodatno naglašena jer Bullsi jednostavno nemaju zamjenu za trojku, McDermott je ozljeđen i loš, Mirotić to može odraditi od situacije do situacije ali ne redovno, a Snell je jednostavno loš, posebice u obrani, što u ovoj situaciji jednostavno ne prolazi), već zbog toga što nema njega Thibo igra s nižim postavama u kojima perimetar ostaje bez čvrstine. Hinrich je poput Rosea solidan branič na loptu, ali čuvati brže bekove po 30 minuta više jednostavno nije u stanju, a Butler je u ovom rasporedu prisiljen čuvati trojke i, još važnije, napadati isključivo trojke.

Iako su Gasol i Rose imali dovoljno bljeskova u ovom periodu da održe napad na prijašnjoj razini, zabrinjava i pad Butlerove produkcije od kada nema Dunleavya. Bez takvog šutera reket je svakako zatvoreniji, plus protivnicima je puno lakše planirati matchup prema zatvaranju Butlerovih ulaza, a bez Dunleavyevih pravovremenih pasova nije više lako ni promijeniti stranu i napasti obranu tamo gdje ima prostora (s tim da ne treba zanemariti ni činjenicu da je Butler jednostavno morao malo tresnuti na zemlju, nitko ne postaje Harden preko noći). Uglavnom, iako napad ukupno gledano izgleda dobro, u utakmicama protiv Hawksa i Clevelanda bio je očit manjak opcija - ako ne ide Gasolu, ako je Butler usporen, onda sve ostaje u rukama Rosea koje usprkos povremenim bljeskovima u ovom trenutku najbolje odgovara ulozi neučinkovitog volume scorera.

Kad (i ako) svi budu zdravi, stvari će se definitivno popraviti, ali, ako misle ozbiljnije napasti vrh Istoka, Bullsi isto tako definitivno moraju dodati još jednog swingmana jer umirati bez Dunleavya ili jahati Butlera 39 minuta stvarno nema smisla. I malo razmisliti o podjeli poslova jer Gasolu ne treba 35 minuta da napravi razliku, isto kao što Roseu ne treba potrošnja od 32% kao da je 2011.

Filed under: bball 13 Comments
16Jan/155

NCAA REPORT

Posted by Gee_Spot

Ovaj mjesec malo drugačiji pogled na akciju u NCAA - počele su konferencijske utakmice stoga ćemo se osvrnuti na situaciju u top 6 udarnih konferencija koje će i ove godine dati većinu sudionika završnog turnira (po mojoj procjeni barem 36 od 68 ekipa bit će iz 6 velikih "liga", što bio bio porast u odnosu na lani kada ih je bilo "samo" 32).

Ovaj put nemamo top 32, ali dotaknut ćemo se ionako većine momčadi koje bi završile na njima, uz neizbježnih top 16 na kraju posta (u svojevrsnoj prognozi raspleta turnira koja u ovom trenutku ima smisla kao i gledanje Knicksa kako igraju košarku) baziranih na statistici s kenpom.com i osobnom dojmu autora. Koji tako smatra kako je u odnosu na lani puno više kvalitetnih momčad na vrhu i odmah do vrha, što bi turnir trebalo učiniti još većom poslasticom od lanjskog.

Pa makar prvaka manje-više znamo od početka sezone - Kentucky se izdvojio na vrhu i jedina momčad koja ga još prati u stopu je Virginia (po statistici su čak i ispred Wildcatsa), a svi drugi favoriti su pali u nekakav drugi plan (tu prije svega mislim na Wisconsin, Arizonu, Duke, Gonzagu i Louisville među koje su se zbog pokazanih slabosti ugurali Utah, North Carolina i Villanova kao novi ozbiljni kandidati za Final Four).

BIG 12

Kako se Big Ten razvodnio, nema uopće spora oko toga koja je prva konferencija među jednakima. I ne samo da je njena poslovična dubina plus, ove sezone čak nije ni toliko izvjesno da će je osvojiti Kansas - momčad Billa Selfa ima svojih problema (prije svega manjak šutera i playmakera na vanjskim pozicijama) zbog kojih bi sjajno vođene Iowa State (Hoiberg!) i Oklahoma (Kruger!) sa svojim naglaskom prvenstveno na vanjskom šutu i stretch postavama mogle itekako zaprijetiti.

Teksas je malo popustio u zadnje vrijeme, ali na startu sezone su potvrdili očekivanja po kojima će biti najveća prijetnja Kansasu zbog ogromne unutarnje linije, a tu je i probuđena West Virginia koja je potpuna suprotnost od košarkaške družine kakvu legendarni čovjek u trenirci Bob Huggins inače vodi. Umjesto bolno spore igre kojom kontrolira ritam i čuva reket, ova verzija zaigrala je run and gun i nakon dvije godine pauze opet izborila pravo biti turnirska momčad (nema šanse da ih komisija preskoči obzirom na to kako su odigrali prvi dio sezone, jasno pod uvjetom da ne ispadnu iz top 6 u konferenciji).

Doduše, počevši od Kansasa ni jedna od ovih momčadi nije elitna i nema im mjesta u naših top 8, ali gomila onih koje konkuriraju za pozicije od 8 do 16 čine ovu konferenciju posebnom. Dakle, uz nabrojane tu je još i solidni Baylor koji se zonom i energijom pod koševima drži usprkos gubitku tri najbolja lanjska igrača, zatim Oklahoma State gdje LeBryan Nash konačno u svojoj četvrtoj sezoni podsjeća na NBA talent, a nakon užasnog ulaska u sezonu oživio je i Kansas State posloživši novi roster oko Marcusa Fostera, iako možda prekasno da sakrije 7-6 iz prvog dijela godine.

Praktički, to znači da 7 od 10 momčadi legitimno mogu računati da će dobiti mjesto na turniru, što je stvarno fantastičan uspjeh. Stoga idemo na brzinu malo o svakoj od njih (uz Kansas State koji je ipak u prevelikoj rupi i kojega može spasiti samo osvajanje konferencije ignorirajmo TCU i grozni Texas Tech).

Kansas je otvorio drugi dio sezone s 3-0 iako po običaju ne pretjerano uvjerljivo. Međutim, ovo je trenutno bolja momčad nego na startu sezone jer su s vremenom dobili stalnu produkciju od dva brucoša - Oubre je konačno upao u momčad kao doslovna zamjena Wigginsu i pokazuje NBA potencijal all-round učinkom na bokovima, dok se Alexander pronašao u roli podizača energije s klupe (slično kao nekada Thomas Robinson). Ipak, možda najvažniji dobitak su standardno solidne partije combo beka Masona koji, iako nije klasični playmaker, svojim ulazima i tricama drži momčad pod kontrolom (kad bi nekim spletom okolnosti ostali bez njega, raspali bi se u trenutku).

Oklahoma je sjajno krenula u bitku, s dvije uvjerljive pobjede nad Baylorom i Teksasom, da bi se spotaknuli u produžetku protiv Kansas Statea i onda dobili po nosu od West Virginie. Brzi tempo, četiri šutera na parketu i zona u obrani i dalje ostaju temelji na kojima je Kruger sagradio ovogodišnju momčad koja uz malo sreće može napraviti kaosu u turniru - ne sreće se često ekipa s kvalitetnim slash & kick playom kojega prate dva odlična šutera na bokovima. Ni Woodard, ni Hield, ni Cousins nisu sigurni NBA igrači, ali definitivno su barem NBDL klase, a takvo bogatstvo opcija na perimetru obično donese povrat u NCAA košarci.

West Virginia je otvorila drugi dio sezone s dvama zicerima, da bi nesretni poraz od Hoibergove družine nadoknadili razbijanjem možda i najkonstantnije Big 12 momčadi ove sezone, Oklahome. Oslonjeni na presing u obrani u gotovo VCU stilu i sjajnu slash & kick igru playmakera Statena, Hugginsovi momci djeluju opasno, ali bit će ih zanimljivo vidjeti u četiri utakmice koje ih čekaju protiv Kansasa i Texasa čijoj moći u sredini teško mogu parirati - hoće li vrhunska bekovska igra i nedostatci protivnika na perimetru biti dovoljni da anuliraju manjak tijela u postu, posebice u obrani?

Iowa State se provukla s +4 ukupnom koš razlikom u prve dvije utakmice (a onda su izgubili treću s jednim poenom), s tim da ni Niang ni Dejean-Jones nisu odigrali inspirirano protiv čvrstih obrana unutar konferencije. To nije dobra vijest usprkos odličnoj igri Hoguea jer limiti njihove obrane, a posebice skoka, su već opjevani i trebat će im puno bolja napadačka izdanja ako misle ostaviti nekakav trag ove sezone.

Texas je dobio nazad ozljeđenog Taylora i, koliko god je to ključno za budući razvoj sezone jer bez startnog playa nemaju šanse zaprijetiti Kansasu, toliko im je zasmetalo u ove prve tri konferencijske utakmice u kojima su izgledali totalno raštimano. Ne samo da je Taylor van forme već je i drugi combo bek Felix pao s produkcijom (što je i logično jer ima puno manje loptu u rukama), a zbunjeni trener Barnes i svi ovi klinci pod košem ne snalaze se baš bez lidera na parketu. Uglavnom, kao i kod Kansasa, u Texasu sve ovisi o tome kako će bekovi pratiti sav ovaj talent u sredini koji ni sam po sebi baš nije konstantan (posebice je zanimljiv slučaj Turner koji se sve više pretvara u stretch igrača).

Baylor jaše zonu, fanatičnu borbenost svojih smetlara i sve bolji šut za tri te i dalje ostaje u ozbiljnim kombinacijama za turnir usprkos dva poraza i pobjedi u produžetku nad slabašnim TCU. Nemaju neki ekstra talent, ali gomila je tu graničnih profesionalaca kojima je glavna odlika borbenost (dakle, nova doza Udoha i Acya koji se množe na ovom programu) i uz dobru podršku bekova, a nju imaju sada kada se od ozljede vratio Cherry, mogu biti zeznuti.

Zadnja momčad koju ističemo je Oklahoma State. Bez Smarta i Browna koji su otišli u NBA plafon im nije ni približno visok kao lanjski, ali dobili su nazad Cobbinsa (čija ozljeda je razlog da smo lani u nekim situacijama gledali Smarta kao peticu) koji tako zatvara sredinu, tu je sjajni šuter Forte koji je bez Browna u blizini konačno postao prva spot-up opcija, a itekako bitan je i s LSU-a transferirani play Hickey bez čije veteranske ruke teško da bi mogli igrati ovako učinkovito. Svi oni skupa omogućuju Nashu da se dokazuje 1 na 1 u oba smjera, posebice kao post-up igrač koji na račun snage iznuđuje gomilu bacanja. Nema igru za NBA osim možda kao nekakav epizodni stoper na bokovima, ali na ovoj razini je mrcina koja u kombinaciji s Cobbinsom obranu drži na razini koja je debelo iznad lanjske i koja im daje šansu dok god Forte može ubacivati trice.

ACC

Konferencija poznata isključivo po rivalstvu Dukea i UNC, ovogodišnjim priključenjem Louisvillea (uz preklanjsko priključenje Syracuse i Notre Dame), a onda i uz izranjanje Virginie kao supersile, postala je itekako intrigantna. S ovih 6 odličnih programa, a onda i uz solidne rostere NC State i Miami FL, definitivno su pandan Big 12 konferenciji, a možda i interesantniji zbog plafona ovih udarnih programa poput Virginie i Dukea. Uostalom, za razliku od Big 12 koji ima tri momčadi u naših top 16 od čega ni jednu u top, ACC ima 5 programa u top 10. S tim da je po statistici s kenpom.com Virginia čak i preskočila Kentucky.

Virginia je krema konferencije ove sezone i obzirom na balans momčadi u svakom pogledu, a posebice iznenađujuću dubinu, vjerojatno će i drugu godinu za redom ostati ispred Dukea. Brogdon je igračina, to smo znali, ali Justin Anderson je vjerojatno najbolji glue guy u NCAA ovog trenutka, bolji čak i od lanjskog izdanja Harrisa ili samog Brogdona. Njegova all-round igra, izuzetno kretanje bez lopte i taj suludi šut od 57% za tri najveći su plus momčadi, a s tri kompletna igrača na vanjskim pozicijama (tu je i playmaker Perrantes koji je protiv Miamia imao 26 poena i 8 asista iz vedra neba) lakše je igrati i dvojcu pod košem čije partije su ogromno iznenađenje, čak i veće od Andersonova iskoraka. Gill je klasični šljaker graničnog NBA potencijala idealan za trpati otpatke pored ovakvih strijelaca, a u Tobeyu su dobili pravu peticu sposobnu zatvoriti reket (dodajte i njega na listu budućih NBA centara - nije baš atleta, ali masa, osjećaj za pivot i meka ruka svakako će poslužiti i na sljedećoj razini). Najveći plus je što su svi osim Perrantesa (koji je na drugoj godini) igrači treće godine, a takvu razinu iskustva i uigranosti nema previše programa, što bi moglo biti ključno ako dođe trenutak za skinuti Kentucky.

Duke je pao u formi, što je donekle i očekivano za momčad u kojoj tri udarne opcije pokrivaju brucoši. Dva poraza za redom i to protiv ekipa koje nisu ni top 5 u konferenciji su pljuske, a pogotovo bolan je poraz od Miamia na vlastitom parketu. Zasluge za lošiju igru idu i na račun Krzyzewskog koji je nepotrebno mijenjao rotaciju, maknuvši Jeffersona iz petorke zaigravši sa stretch postavom kako bi dobio dodatnog šutera, što je potpuno srozalo igru u obrani. Doduše, vratio se provjerenom receptu već nakon jednog poraza, ali kemija je definitivno narušena (protiv Miamia je koristio rotaciju od 6 igrača, a čovjeka koji je startao utakmicu prije, šutera Jonesa, zakopao je na klupu). Uglavnom, nakon starta sezone iz snova, još jednom je vidljivo da Coach K. ima problema s maksimiziranjem potencijala ovih kratkoročnih projekata, što samo potvrđuje koliko je u principu Calipari poseban lik (definitivno zaslužuje još jednu šansu u NBA). Ne vrati li se Duke obrambeno na razine iz prvog dijela godine, uzalud im sav talent jer ih čeka slična sudbina kao lanjsko izdanje.

Louisville je izgubio od Kentuckya bez ispaljenog metka (realizacija iz igre u toj utakmici = 26% što je bolesno obzirom da se radi o dvije potencijalne Final Four momčadi), a onda i od sve bolje North Caroline, dok ih u subotu čeka bitka protiv Dukea. Raspored nije lagan, a definitivno im ne pomaže što su šuterski slabašna momčad - koliko god im bekovi bili solidni all-round igrači, ni Jones ni Rozier nisu vrhunski šuteri, što je velik problem. Harrell tako ostaje najbolji igrač momčadi (centar Onuaku je pao u formi tako da su i pod košem tanji nego što bi trebali biti) iako se i kod njega sve glasnije priča o nedostatku centimetara kao ozbiljnom problemu za NBA budućnost.

UNC pak igra standardno, Paige u zadnje vrijeme bolje šutira, ali i dalje ne može spojiti vrhunski niz partija, a bez njega u MVP izdanju ovo je prosječna momčad. Istina, dobili su Louisville, ali s jednim poenom razlike i to nakon što na isti način izgubili od Notre Dame. Njihova unutarnja linija donosi snagu i gomilu opcija u postu, međutim u svom tom bogatstvu ne krije se ni jedan sigurni NBA talent (osim swingmana Jacksona, ali on je trenutno peta opcija u petorci i uz to šutira tricu s 19%) i to je uvijek problem kada ispred sebe imate ovoliko kvalitetnih protivnika.

Notre Dame zaokružuje kvintet sigurnih momčadi za turnir u ovoj konferenciji. Njihov napad predvođen sjajnim Jerianom Grantom koji, kad ne zabija na obruču, namješta zicere centru Augusteu ili baca povratne odličnim šuterima Jacksonu i Connaughtonu, stvarno je gušt gledati. Skinuli su UNC, što im je najveća pobjeda u sezoni, a bit će interesantno vidjeti kako će se snaći protiv Dukea (dva puta) i Louisvillea. Virginia ih je sredila bez većih problema, zadržavši najučinkovitiji napad u NCAA (da, Notre Dame zabija učinkovitije od Gonzage i Wisconsina) na prosječnoj razini.

Syracuse se stabilizirala tek kada je Michael Gbinije počeo zabijati trice - odmah je lakše do prostora došao i bek-šuter Cooney, a obrana na čelu s Christmasom ionako nikad i nije bila upitna. Ali. Bez brucoša McCullogha koji je sredio koljeno i snove o odlasku u NBA već ove sezone, odnosno bez pristupa njegovim blokadama i skokovima koji su davali elitnu kvalitetu u zadnju liniju, 'Cuse sada ima nove probleme koje će trebati prebroditi ako se misle ubaciti među 68.

Uz njih treba spomenuti i Miami i NC State koji su pobjedama nad Dukeom izbili u prvi plan iako se u najboljem slučaju radi o rubnim turnirskim momčadima, baš poput Syracuse. Miami živi od učinka combo strijelca Rodrigueza kojem se pridodao i swingman McClellan, ali u obrani cure na sve strane usprkos solidnom nigerijskom centru Jekiriu. NC State ima svog Rodrigueza u sjajnom Laceyu, ali i još manju dubinu i još slabiju obranu od Miamia tako da su im sukladno tome i šanse za turnir najmanje među nabrojanima.

BIG EAST

Do nedavno velika konferencija odlaskom Syracuse, Louisvillea, UConna, West Virginie i da ne nabrajam dalje, spala je na niske grane, a one su ove sezone još niže zbog raspada Creightona i slabašnog izdanja Marquettea. Villanova je klasa za sebe, a nakon nje još je 5 ekipa koje će se itekako trebati dokazati da bi izborile turnir (Butler, St. John's, Xavier, Seton Hall i Georgetown jedan drugome su do pupka i međusobno će se dobro namlatiti da izbore pozivnicu jer, obzirom na sve manji ugled konferencije, teško će svih 6 momčadi put turnira).

Villanova je dakle favorit, iako su porazom od Seton Halla pokazali kako će imati problema zabiti protiv aktivnih obrana koje imaju dovoljno brzine i tijela za držati perimetar pod kontrolom. Njihova igra bazira se na kreaciji i šutu trojice vanjskih igrača od kojih nijedan nije NBA klasa koja može zabijati na silu - ako ih usporite, sredili ste i 'Novu. Iako su godinu iskusniji, ovi igrači su već lani dosegli vrhunac i ne vidim načina kako bi usprkos svoj kvaliteti izvedbe mogli preskočiti talentiranije momčadi koje će imati prednost jednog, dva ili tri najbolja individualca na parketu. Za osvojiti Big East ovo što imaju bit će više nego dovoljno.

Iz ove konferencije u turnir će sigurno još 3-4 momčadi, ali jednostavno je nemoguće odrediti koja kombinacija će se provući u ovoj gomili osrednjih (po kenpom.com se njih 5 smjestilo između 25. i 50. mjesta, a osobno bih imao problema makar i jednu nakon 'Nove staviti u svojih top 32). Butler za sada izgleda najbolje na otvaranju konferencijskih utakmica, ali to se može promijeniti u tjedan dana. Do jučer nekako najatraktivniji izbori iza 'Nove, a to su Xavier i St. John's, krenuli su svaki s po 3 poraza (doduše, i jedni i drugi su izgubili od 'Nove i Butlera, ali svejedno su ostali bez momentuma izgrađenog tijekom prvog dijela godine), a u prikrajku još vire Georgetown (kojega upravo čekaju tekme protiv 'Nove i Butlera nakon kojih će i njihova sudbina biti jasnija) i Seton Hall (koji je pobjedom nad 'Novom izborio pravo da ih stavimo u ovo društvo).

BIG TEN

Wisconsin je ovdje bez konkurencije klasa za sebe, njihova veteranska jezgra gotovo da im garantira šetnju do turnira, jasno pod uvjetom da Kaminsky ne propušta utakmice - zbog potresa mozga propustio je prošlu protiv Rutgersa, vjerojatno najslabijeg programa među 14 u konferenciji, što je odmah rezultiralo sramotnim porazom (a da stvar bude gora pobrinuo se i play Jackson koji je sredio stopalo na istoj utakmici i out je do daljnjeg). Michigan State i Ohio State su u procesu slaganja novih rostera i nemaju visok plafon, ali Izzo i Matta imaju više nego dovoljno da budu unutra, kao i Maryland koji je sa svojom hrpom brucoša jedno od ugodnijih iznenađenja u NCAA uopće.

Nakon ove četiri momčadi teško je odrediti tko bi još mogao do turnira, Iowa svakako ima šanse (veteranska jezgra i gomila širokih tijela daju im kvalitetu, ali poštenog beka nemaju ni za lijek), Indiana se malo po malo nametnula kao mogućnost (Yogi Ferrell igra košarku života, što i nije neka izjava, ali okružen s par dobrih brucoša, prije svih eksplozijom šutera Jamesa Blackmona, lokalne srednjoškolske legende, možda i može povući u ovom drugom dijelu sezone), dok će Illinois i posebice Nebraska trebati gomilu pobjeda kako bi se vratili tamo gdje ih je većina prije sezone očekivala. S tim da je bez konkurencije najveći gubitnik ipak Michigan (Nebraska je igrala lani u turniru s istom ekipom, ali nemaju ni približno toliko talenta kao Wolverinesi) koji je tako očajno odigrao prvi dio godine da im kao jedina garancija za turnir ostaje osvajanje konferencije. Ući u sezonu bez poštenog visokog, pa makar imao gomilu opcija na perimetru ispred kojih stoji NBA predznak, nije recept za uspjeh ni u NCAA.

Wisconsin je i dalje ozbiljan kandidat za Final Four, pod uvjetom da se play Jackson vrati do početka turnira. Također, kako je Kaminsky propustio samo jednu utakmicu, vjerojatno ostaju i favoriti za osvajanje konferencije. Međutim, ovih par ozljeda u zadnjih par utakmica podsjetili su koliko je krhko išta planirati u košarci, posebno u situaciji kada imaš planiranu rotaciju od 7 igrača.

Ohio State nije praktički dobio ni jednu ozbiljnu utakmicu u sezoni (izgubili su čak i od Indiane nedavno), ali u ovoj konferenciji bit će dovoljno pobjeda na raspolaganju da dođu do turnira. Njihovo dvoglavo playmakersko čudovište i dalje igra sjajno, a navodno NBA skauti D'Angela Russella već vode pod playmakera na sljedećoj razini jer je ponuda jedinica tanka. Štogod, tip je vrhunski hakler koji može igrati sve što se od njega traži bez obzira na nominalnu rolu.

O Michigan Stateu stvarno ne bi trošio previše riječi, ovo je toliko napadački limitirana momčad da je realan scenarij ispadanja u prvom krugu od nekog neuglednog programa koji ćemo onda svi popratiti s komentarom kako je riječ o "upsetu" jer gubitnicima na dresu piše Spartans.

Maryland pak ima ono nešto, onu mrvicu košarkaše kreativnosti koja ove godine bježi Izzovoj momčadi. Mogu zabiti zahvaljujući sjajnom brucošu Trimbleu koji je otkriće, rasni NCAA combo koji je u stanju sam dobiti (i izgubiti) utakmicu. Neće svaki put donijeti pravu odluku, ali uglavnom će lakoćom trpati iz vana i ulaziti u reket što su stvari koje olakšavaju život svima uokolo. A uokolo stvarno ima talenta, od brucoša do veterana ovo je fino balansirana momčad kojoj nedostaje samo dominantni strijelac u postu. Ali, to nadoknađuju sjajnim šutom iz vana u čemu prednjači Jake Lyman, stretch četvorka koju su zbog šuta i all-round osjećaja već počeli spominjati u kontekstu NBA drafta. Ne treba ni naglašavati da navijam da bijeli brat koji izgleda kao da ima 11 godina zaigra u NBA već dogodine.

SEC

Kentuckyu i Floridi, koji su od stoljeća sedmog krema ove konferencije, ove godine se priključio Arkansas (uvijek netko na simboličan način sudjeluju u vrhu, lani je to bio solidni Tennessee, a prije par godina ona sjajna generacija Vanderbilta s Jenkinsom, Taylorom i Ezeliem), ali ovo je bila i ostala trka dvije momčadi. S tim da je ove godine put Kentuckyu lakši nego ikada jer, osim što imaju ergelu NBA igrača, Florida nije dobila ništa od svoja dva najveća talenta i nije ni približno spremna boriti se za vrh.

Izvukao je Donovan opet odličnu obranu i maksimum od svojih šljakera poput Fraziera i Finney-Smitha, ali s neučinkovitim playom poput Hilla i Walkerom koji još ničim nije potvrdio da je buduća startna četvorka u NBA, nije lako kovati velike planove. Obzirom da je već dobar dio sezone iza nas, očekivati od njih da odjednom polude nema smisla, a samim time i Gatorsi ne izgledaju kao momčad koja može doći od drugog tjedna.

O Kentuckyu ne treba trošiti riječi, gubitak Poythressa se nije ni osjetio, a sve bolje partije sjajnih brucoša Ulisa i Bookera praktički su anulirale najveće mane, manjak pravog playmakera i pravog šutera (tata Harrison s tim sigurno nije sretan, ali zato je Calipari miran jer zna da u kriznim situacijama u drugoj postavi ima dva bolja rješenja nego što su mu to startni bekovi). Tako da nam tek ostaje pohvaliti Arkansas koji sa svoja tri potencijalna NBA igrača sasvim fino ide kroz sezonu i već sada je zakaparen za prvi nastup na turniru još od 2008. kada ih je predvodio Patrick Beverley (combo-bek Madden daje veteransku stabilnost, Qualls odličnog 3&D igrača na boku, a u Portisu imaju modernu stretch opciju na petici koja ima atleticizma na bacanje - njega ne računajte u buduće NBA centre jer je idealan prospekt na visokom krilu).

Tu neće biti jednostavno naći eventualnu četvrtu momčad. LSU nema bekove i neće im biti lako izdržati napornu konferencijsku bitku, a kamoli doći do zvučne pobjede protiv Floride ili Arkansasa koja bi im donijela momentum potreban za dobiti pozivnicu na završni turnir. Alabama, Georgia i South Carolina nemaju previše talenta i iza njih je slabašni prvi dio sezone, što je uvijek problem, ali igraju čvrstu obranu i mogu iskoristiti eventualno posrtanje Floride ili Arkansasa. Sve skupa, bit će iznenađenje ako dobiju više od tri predstavnika.

PAC 12

Na startu sezone pitali smo se tko će biti drugi nakon Arizone između Stanforda, UCLA i Utaha, a odgovor već imamo. Utah, koju nakon svega prikazanog do sada možemo smatrati za odličnu turnirsku momčad koja s pravom cilja i na Final Four. I ne samo to, Utesi su toliko dobri da pušu Arizoni za vrat (po kenpom statsima su ih i preskočili, tako da se njihov skori međusobni dvoboj na propušta). Obzirom da se UCLA raspala, Stanford je iskočio kao treći i tu praktički staje broj zanimljivih momčadi. Eventualno Washington može nešto napraviti, ali za to će im trebati izuzetna serija pobjeda u konferencijskim utakmicama jer su upali u rupu s trenutih 1-3 iako je iza njih dominantan prvi dio sezone u kojem se sjajni bloker Robert Upshaw nametnuo kao još jedan NBA potencijal na petici.

O Arizoni manje-više već sve znamo, kao i Stanford i oni su lošija verzija momćadi od godinu ranije (dva nepotrebna poraza od UNLV i Oregon Statea pokazala su kako i dalje imaju problema u oba smjera), tako da definitivno najviše prostora zaslužuje Utah. Larry Krystkowiak napravio je fantastičan posao i doveo se na NBA radare kao trenerski potencijal s ovom modernom momčadi koja imponira dubinom rostera, odličnom igrom u obrani i sjajnim šutom s perimetra. Čovjek oko kojega se sve vrti prema naprijed je slash & kick majstor Wright, ali najviše pažnje možda privlači brucoš koji se nakon niza sjajnih partija već spominje kao lutrijski talent, još jedan rasni centar Jakob Poeltl. Da, bijel je koliko mu to ime kaže i otprilike jednako tako drvene ruke, ali masa, skočnost i kvalitete u zaštiti obruča već sutra bi mu donijele back-up minute na većini NBA rostera.

U ovoj NCAA konkurenciji takav čovjek je fantastično oružje, a Krystkowiak čak ima i identičnu zamjenu u Dallinu Bachynskom (koji nije jedan od patuljaka iz Hobita već brat Jordana Bachynskog koji je trenutno u Turskoj nakon što je odigrao ljetnu ligu za Bobcatse). Dallin nije ni približno atleta kao Poeltl tako da nije u NBA kombinacijama, ali jasno vam je što znači 40 minuta po večeri u sredini imati parkiranih 216 cm i 110 kg koji, osim što uzimaju prostor i kupe skokove, imaju i osjećaj za igru i posebice znaju svoju ulogu na parketu. Uglavnom, oko dominantnog beka i jednako tako moćne petice posložena je hrpa šutera tako da je ovoj momčadi sve otvoreno.

OSTALI

Atlantic 10 ove sezone nema dubinu na koju nas je navikao zadnjih godina, VCU odskače kvalitetom i ima osigurano mjesto među 68, a nakon njih eventualno još lanjsko ugodno iznenađenje Dayton ili Davidson mogu zaprijetiti, osvojiti konferenciju i tako si osigurati pozivnicu ili čekati na rubu dok ih komisija ne odabere. VCU nije imao baš sjajan uvod u sezonu, pregaženi su i od Villanove i Virginie, ali otvorili su ovaj dio godine s 4-0 i igraju sve bolje u svojoj run, press and gun košarci. U generaciji u kojoj nema previše playmakera, njihov Briante Weber definitivno zaslužuje biti izabran na draftu.

WCC po običaju donosi samo Gonzagu (BYU i Saint Mary's su uvijek tu negdje, ali šanse da osvoje direktni nastup na turniru preko Gonzage su minimalne tako da će ovisiti o milosti komisije), s tim da ovo izdanje Gonzage izgleda sjajno. Praktički, imaju sve - bekove, centre, strijelce, skakače, čak i dva swingmana koja mogu odigrati nešto obrane u Wesleyu i Dranginisu. Njihova top 7 rotacija miriše na Final Four, a da su kojim slučajem iščupali onu pobjedu kod Arizone, danas bi možda bili u poziciji ponoviti ono što je Wichita State napravila lani (i što bi Kentucky mogao svejedno napraviti ove sezone), a to je odraditi regularnu sezonu bez poraza.

AAC zvuči dobro po imenima, na kraju krajeva tu je još uvijek lanjski NCAA prvak UConn, ali kvaliteta izvedbe je blago rečeno upitna. UConn ima užasan prvi dio godine iza sebe (samo 7-4), a i ovaj drugi su otvorili s 2-2 tako da će vjerojatno morati osvojiti konferenciju da dobiju pozivnicu (blesavo da prvak nema pravo braniti naslov, ali isto se dogodilo i Kentuckyu prije dvije godine). SMU izgleda dobro, otvorili su s 4-1, dakle Larry Brown je stabilizirao momčad nakon lošeg početka, sada ima sve igrače na raspolaganju i oni idu po svoj prvi nastup na turniru pod tatom svih trenera današnjice.

MVC nam donosi ovu krnju verziju Wichita State koja ima trasiran put do turnira (i ništa više od toga obzirom na puno slabiju obranu od lanjske) i to je manje-više to. Možda da spomenemo MWC konferenciju u kojoj je San Diego State i dalje favorit, ali nema one gužve na vrhu koja je znala dati i po tri momčadi zadnjih godina, plus i SDS je ove godine negledljiv (mislim, nikada nisu bili melem za oči, ali trenutna nesposobnost da ubace bilo kakav šut osim polaganja mogla bi ih koštati i osvajanja konferencije, a samim time gotovo sigurno i mjesta na turniru). Ove ostale konferencije uglavnom će dati tek pobjednika od kojih su neki poput Harvarda (Ivy), Ione (MAAC) ili Santa Barbare (BWC) potencijalni kandidati za preživjeti rundu-dvije.

Što još dodati na kraju? Večeras je standardna NCAA pauza, a onda nas u subotu čeka nekoliko utakmica koje definitivno treba gledati, prije svega spomenute Duke-Louisville (može li se Duke oporaviti od šokantna dva poraza ili će Louisville konačno dobiti jednu elitnu momčad) i Arizona-Utah (mogu li Utesi napraviti ono što nije pošlo za rukom Zagsima i konačno skinuti Arizonu na njenom parketu). Idealno za malo se odmoriti od trenutnih NBA narativa koji, htio ne htio, vrve od Aingeove hiperaktivnost, Riversove nesposobnosti i Blattove nesigurnosti.

FINAL FOUR

(1) Kentucky, (2) Virginia, (3) Gonzaga, (4) Wisconsin

ELITE EIGHT

(5) Arizona, (6) Utah, (7) Duke, (8) Louisville

SWEET SIXTEEN

(9) Notre Dame, (10) North Carolina, (11) Oklahoma, (12) VCU, (13) Villanova, (14) Ohio State, (15) West Virginia, (16) Kansas

Filed under: bball 5 Comments
12Jan/1516

EAST POWER POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Noćas su Hawksi razbili Wizardse u prvoj četvrtini, nešto slično su Wizardsi napravili Bullsima u petak, tako da smo se nakon ove dvije utakmice našli u situaciji, malo prije nego proslavimo polovinu sezone, da top 4 momčadi na Istoku iza sebe imaju po 5 međusobno odigranih utakmica, što pak znači da ih možemo poredati u samo njima posvećene power rankingse. Jasno, niti je to neki veliki uzorak niti je moguće uvažiti u potpunosti kontekst (ozljede u datom trenutku, forma pojedinih igrača i momčadi, stres od rasporeda i back-to-back utakmica), ali svakako je zanimljivo pogledati kako su se sile na Istoku do sada međusobno odnosile. Ako nekome još nije jasno, kad kažem sile na Istoku tu mislim na Atlantu, Washington, Chicago i Toronto kao momčadi koje su otišle debelo preko 60% uspješnosti i po svemu sudeći sezonu će završiti s barem 50 pobjeda svaka. Doduše, trenutna koš-razlika Wizardsa odaje momčad od 46 pobjeda, Bullsi su na putu prema 49, dok su Hawksi na 56, a Raptorsi na 57, ali obzirom na gomilu loših momčadi na Istoku, nema sumnje kako će se pobjede gomilati u većem broju nego što to pokazuje puno bolji indikator stvarne kvalitete, koš-razlika.

Uglavnom, mjesta za Cavse ovdje nema jer valjda su i najveći fanovi do sada shvatili da je, svim promjenama usprkos, ovo momčad bolno limitirana dubinom klupe, nedostatkom identiteta i lošim balansom rostera, pa čak i da srede jedan ili dva od ovih problema, teško mogu preživjeti tri playoff runde na Istoku. Isto tako iz kombinacije su u zadnji tren otpali i Pistonsi (šala koja to gotovo da nije).

Ukratko, princip za rangiranje je bio sljedeći. Uzeti u obzir napadačku i obrambenu efikasnost u međusobnim dvobojima te složiti momčadi po dobivenoj razlici (u zagradama je score u međusobnim utakmicama). A rezultati su sljedeći:

1. ATLANTA +4.7 (3-2)
2. TORONTO +4.6 (3-2)
3. CHICAGO 0.2 (3-2)
4. WASHINGTON -9.5 (1-4)

Kao što vidimo, međusobni susreti poprilično vjerno kopiraju ukupni uzorak koji smo naveli na početku, s tim da su Wizardsi još i puno lošiji nego na osnovu kompletne statistike. Chicago je doživio određeni regres što je i normalno obzirom da gledamo samo bitke protiv najboljih, ali ono fascinanto je kako su Atlanta i Toronto usprkos otežanom kontekstu gotovo u potpunosti zadržali standardnu razinu kvalitete doživjevši najmanji regres. I tako možemo donijeti zaključak kako su Hawksi i Raptorsi favoriti za finale Istoka kad bi tako nešto imalo smisla u ovom trenutku sezone.

I dok nam ova vježba služi za posložiti trenutne vrijednosti, ali baš i nema neku prediktivnu vrijednost, kad je spojimo s klasičnom analizom stilova igre znanom i kao eye of the donkey, stvari postaju nešto jasnije.

Prvo što upada u oči je raskorak Raptorsa u obrambenom pogledu - oni su jedina ispodprosječna momčad u ovoj skupini. Gledajući ukupni rezultat u sezoni do sada, Atlanta trenutno igra daleko najbolju obranu, ali i Chicago i Washington su iznad prosjeka, a to potvrđuju i rezultati defanzivnog učinka u međusobnim utakmicama:

1. CHICAGO 105.3 DRTG
2. WASHINGTON 108.3 DRTG
3. ATLANTA 108.9 DRTG
4. TORONTO 112.7 DRTG

Ono što je ovdje vidljivo je kako Bullsi praktički jedini nemaju raskorak između ukupnog učinka i učinka na ovom manjem uzorku, dok tri preostale momčadi doživljavaju primjetan i razumljiv regres obzirom na težinu rasporeda.

Pogledajmo kako stvar štima napadački:

1. TORONTO 117.3 ORTG
2. ATLANTA 113.6 ORTG
3. CHICAGO 105.5 ORTG
4. WASHINGTON 98.8

Toronto potvrđuje napadačku dominaciju i činjenicu da je Kyle Lowry fenomenalan (uz to što su izuzetna momčad šuterski, u napadačkom skoku i poenima s linije slobodnih čak i bez DeRozana veći dio sezone, gube uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi što mogu zahvaliti čovjeku koji je trenutno bolji Chris Paul od Chrisa Paula), međutim usprkos suludom učinku njihov rast je čak i manji od onoga Hawksa koji, kao u nekom bizarnom svemiru, postaju učinkovitiji što je protivnik kvalitetniji. Bullsi doživljavaju regres očekivan u odnosu na prilagođen uzorak, a Wizardsi postaju Sixersi ove skupine.

Što nam ovo sve govori? Pa, kao i uvijek, da će o svemu na kraju odlučivati matchupovi.

Hawksi i Raptorsi su vidljivo bolje šuterske momčadi i to je itekako bitan detalj obzirom da osim Raptorsa svi temelje ambicije jednakim dijelom na obrani, posebice reketa. Toronto će se definitivno popraviti u ovom segmentu kada dobiju DeRozana nazad i kada zatvore bokove, ali paradoks je da će pri tome sigurno izgubiti na šuterskoj učinkovitosti zbog DeMarovih sklonosti lošoj selekciji šuta. Hawksi nisu toliko dobri u zatvaranju perimetra kao Chicago ili Wizardsi (njihova kombinacija zone i čovjeka ipak ostavlja više prostora nego Thibodeauova kombinacija zonskog presinga i gomilanja igrača u reketu ili od preuzimanja Wizardsa koja omogućava izuzetna fizička kvaliteta diljem rostera), ali reket čuvaju podjednako čvrsto.

Uglavnom, zbog tog gomilanja tijela u sredinu i riskantne igre na loptu bez previše pomaganja, Hawksima je Toronto najveći problem zbog spomenute šuterske kvalitete i Lowryeve sposobnosti da kombinira elitnu efikasnost u realizaciji s elitnom kontrolom lopte. Chicago i Washington više definitivno nisu šuterske trube kao do prije godinu dana, ali i dalje su to momčadi koje teško mogu izvući seriju ako će se morati osloniti na napad - Bullsi su tricaški još uvijek slabašni, a Wizardsi i dalje skloni prevelikom broju loših šuteva za dva s poludistance. Obrana Hawksa stoga će im definitivno predstavljati puno veći problem jer teško će redovnim dolaženjem do obruča maskirati manjak vanjskog šuta.

A kad smo već kod obrane Hawksa, jedna digresija vezana uz sinoćnju utakmicu s Wizardsima koja dodatno naglašva koliko je blesava ta trenutna percepcija napada kao osnove uspjeha Atlante i uopće identifikacije napadačkog elemeta igre s košarkom do te mjere da obrane ne samo da nitko ne spominje, nego ih se ni ne uzima u obzir čak ni kada je očito koliko su dobre. Dakle, gledam tekmu Hawksa protiv Wizardsa, Washington je u 7 minuta zabio "čak" 8 poena, a komentatori pričaju o tome kako ne možeš dozvoliti napadu Atlante da se razigra jer su svi u stanju zabiti i igraju u sjajnoj šuterskoj formi. Pazi, fokus je na napadu Hawksa iako su Teague i društvo u prvih 7 minuta s odličnim reakcijama na loptu uništili jednog od najboljih slashera lige spriječivši Wizardse da uopće zavrte poštenu akciju. Istina, zabili su svaku otvorenu tricu koju im je netipično raštimana obrana Wizardsa ostavila, ali zanemariti da je obrana dobrim dijelom temelj trenutnih uspjeha jednostavno je neozbiljno.

Chicago kao što smo spomenuli defenzivno predstavlja svijet za sebe u ovim matchupovima zbog kvalitete kojom brane pick & roll, koji je pak osnova napada Toronta i Washingtona. Hawksi koji nisu toliko ovisni o pick & rollu ne moraju previše brinuti zbog Thibodeauvog zonskog presinga, ali njihova stretch igra imat će problema pronaći otvorene prostore za šut protiv discipliniranih rotacija Bullsa kojima će manjak pick & rolla olakšati branjenje sredine s oba centra, ali i zatvaranje perimetra (jasno, ako će Horford ovako šutirati s poludistance u udarnoj postavi i ako će Antić i Scott zabijati trice, onda se čak i protiv Chicaga može pronaći otvoreni šut - lako je kružiti loptom kada ti svih 5 igrača na parketu može zabiti iz vana).

Wizardsi su već više puta dokazali da, barem kada su i Nene i Gortat na parketu, nisu ugodan matchup jer zbog dva visoka sa solidnim all-round talentom i visokim košarkaškim IQ-om agresivno rotiranje Bullsa ne pomaže – umjesto da hvataju Walla na pick & rollu, Gibson i Noah su korisniji pod košem u spriječavanju laganih poena za visokog koji ne postavlja blok i tu nije lako naći balans jer ne znaš što je gore, pustiti Walla u slash & kick akciju ili centre bez kontrole pod košem. Ovo dovodi do pada obrambene učinkovitosti Bullsa koju je teško nadoknaditi kada nemaš visok plafon u napadu tako da im Wizardsi definitivno ne odgovaraju.

Toronto je slično Wizardsima ovisan o pick & rollu, ali oni su puno manji problem za Chicago jer nemaju strijelce kao Washington u sredini i ovdje obrana Bullsa može odraditi posao bez muke. Jednostavno ne vidim načina obzirom na profil igrača Raptorsa kako u seriji od 7 mogu dobiti Chicago koji s druge strane kroz Gasola i Butlera može raditi ogroman pritisak na njihovu zaštitu obruča (Rosea ne spominjem kao potencijalni problem za Toronto, a valjda vam je jasno i zašto).

Jedino u slučaju Wizardsa problemi s napadom izgledaju toliki da u nijednoj kombinaciji ne izgledaju kao favorit, što se u potpunosti poklapa i s ovim mizernim rezultatima u međusobnim utakmicama. Obrana im uvijek daje šansu, posebice protiv Toronta i Chicaga koje istovremeno u napadu mogu raniti u sredini preko visokih, ali iz ovog kuta neozbiljno ih je proglastiti favoritom u bilo kojoj zamišljenoj seriji. Jednostavno, napad im je slabašan (tu im jedino može pomoći ona Bealova eksplozija koju čekamo), a Wittmanovo tvrdoglavo inzistiranje na velikim petorkama s dva visoka konstantno na parketu limitira im šuterske potencijale.

Doduše, u ono malo minuta što je Pierce odigrao kao četvorka, obrana im je padala ispod prosjeka, tako da je donekle razumljiva Wittmanova stidljivost s drugačijim postavama, ali u playoff seriji jednostavno je nemoguće proći dalje ako nisi spreman na prilagodbe i izazove. Tipa, realno je očekivati da će u jednom trenutku kada Nene ispadne zbog osobnih, Wall ne bude u stanju kreirati šut, a obrane budu ignorirale Humphriesa na laktu, biti prisiljen koristiti Piercea na četvorci, stoga zašto ne dati takvim postavama malo prostora da se uigraju već sada? Wizardsi su tako fino kopirali Spurse u podjeli minuta i čuvanju udarnih igrača, ali, eto, Popovichevo poigravanje s postavama tijekom sezone na štetu rezultata kako bi znao na koga možeš računati kad zagusti još nisu uveli u plan i program.

Kakav je onda završni zaključak na osnovu "skauting" reporta? Za Toronto je ključno da izbjegne Bullse, s Hawksima su zbog šuterskog potencijala ravnopravni, a protiv Wizardsa čak i lagani favoriti zbog sposobnosti da im razvuku obranu miksanjem stretch postava i klasičnih visokih petorki s dovoljno mišića. Chicago će se mučiti i s Hawksima i Wizardsima, iako s ovim potonjima nešto manje, čisto jer ih Wall i društvo neće toliko razvući šuterski i kretanjem, a Toronto im dolazi kao naručen. Hawksi s ovakvom obranom imaju prednost i pred Bullsima i pred Wizardsima, ali su itekako ranjivi protiv Raptorsa ako će ostavljati perimetar otvoren i kockati se napadanjem Lowryevih dodavanja iz pozadine. Washington pak teško može izaći na kraj protiv talentiranijih napada Hawksa i Raptorsa, ali protiv jednako ofenzivno osrednjih Bullsa imaju ozbiljne šanse dok god igraju na snagu u oba smjera - Chicago može maltretirati neke momčadi svojom energijom, ali protiv fizičke nadmoći Wizardsa na gotovo svim pozicijama teško je na taj način ostvariti prednost.

Bit će dobar ovaj playoff na Istoku, pa makar za to morali čekati do druge runde.

Filed under: bball 16 Comments
11Jan/158

NOT SO MIGHTY BOSTON

Posted by Gee_Spot

Čekao sam s osvrtom na svježe tradeove dok se nisu finiširali detalji oko preseljenja Greena u Memphis, a kako je srećom stvar riješena prije zatvaranja ureda lige, sad znamo konačnu verziju, odnosno ne moram čekati ponedjeljak da se trade potvrdi kao valjan. Kao što je Wojnarowski odmah izvjestio, u trade su se uključili i Pelicansi, a jedina izmjena između njegove prve dojavljene i ove finalne verzije tradea je ta što će iz Big Easya put Bostona mladi Rivers umjesto Salmonsovog leša. Stoga, bacimo pogled od momčadi do momčadi.

CELTICS

Krenimo od Celticsa, jer da nije njih i njihove rasprodaje, ne bi bilo ni posla. Kroz rankingse je u zadnjih mjesec dana očito kako njihova forma pada, a nakon tradea Ronda postalo je očito kako Aingeu nije u interesu da se taj trend zaustavi iako se zbog katastrofalnog stanja na Istoku čak otvorila prilika da Boston izbori playoff. Ainge pak ne želi proći kroz ta vrata, a pogled na ligu otkrivao je kako Celticsi gube korak u lovu na lutrijske loptice - kako su se Knicksi i Wolvesi priključili Sixersima po grozoti, ostajalo je sve manje prostora za ubaciti se u sam vrh drafta. Orlando se već počeo čudnim odlukama s ljudstvom prilagođavati činjenici da je Istok toliko loš da im njihov očajni roster po defaultu ne garantira niski pick, a uskoro bi istim putem trebali i Lakersi (ako tamo u upravi postoji čovjek s dvije čiste u glavi) koji svakim danom imaju sva manje izgleda za zadržati svoj pick i kojima treba jedna poštena serija poraza.

Uglavnom, stiglo je vrijeme za rješavati se veterana koji mogu donijeti više pobjeda nego je potrebno, a srećom po Aingea dovoljno je momčadi sposobnih i voljnih odraditi trade. Doduše, obzirom da na klupi ima Stevensa koji sigurno neće stati s detaljnom pripremom za svaku utakmicu i sasvim dovoljno talenta da veći dio večeri bude konkurentan, teško će se srozati do razine ovih ranije spomenutih, ali svakako će pokušati kontekst učiniti što nepovoljnijim po svoju momčad.

Pick prve runde za rotacijskog igrača u ovom bizarnom NBA svemiru tako se čini sasvim ok ulovom, ali zagrebemo li malo dublje, jasno je da su Celticsi dali Wrighta, vjerojatno najveću vrijednost koju su dobili za Ronda, za dva picka druge runde. A to je bezvezan posao, bez obzira što je Wright na ljeto slobodan i što se dugoročno ne uklapa u njihov plan i program. Naime, nema šanse da će Wolvesi ove i iduće godine birati iznad top 12 zaštite, dakle koja druga logika se može kriti iza ovog tradea osim one koju sam ranije naveo, a ta je da bi s Wrightom na parketu Boston bio bolji nego što Ainge želi.

Kako trenutno ne znamo kakav će točno biti ovaj pick što ga Memphis šalje u Boston (ne spominje se nikakva zaštita, ali kako su Grizliji već trejdali pick za iduće dvije godine, za očekivati je da Boston ovaj svoj neće dobiti prije 2018.), teško je reći da li je posao za Greena išta smisleniji (ako se Memphis u međuvremenu raspadne, a pick bude bez zaštite, to bi mogao biti dobar ulov), ali Ainge se pobrinuo da svakako bude zamotan s još više dreka. Izjava kako trejdaju Greena jer postoji šansa da na ljeto iskoristi opciju i napusti ih kao slobodan igrač klasična je, gotovo bezobrazna, Aingeova laž - naravno da ga trejdaju upravo iz suprotnog razloga, jer vrlo vjerojatno ne bi testirao tržište već bi uzeo svojih 9 garantiranih milja i tako im blokirao prostor na capu.

Ovako, s Princeom i Riversom koji su na ljeto slobodni igrači (njih npr. nema smisla otpustiti ranije jer s njima u rotaciji ni jedan Stevens ne može napraviti ništa iako se već spominje mogućnost da Rivers produži do tatice u Clipperse), tih dodatnih 9 milja otvaraju im ugrubo oko 26 milja prostora na capu. Koje onda mogu iskoristiti za parkirati na roster dva loša veteranska ugovora u zamjenu za par pickova koje nikada neće iskoristiti. Šalim se. Not.

I tako je Boston "pobjednik" u ovom trenutku povijesti, s tim da za razliku od ovih bljedunjavih tradeova prethodnih dana, ova dva barem donose korist momčadima koje su bile spremne riskirati i trošiti.

SUNS

Sunsi su iskoristili svoj prostor na capu i ne pretjerano atraktivan pick kako bi rentali Wrighta do kraja sezone i tako si povećali šanse da zadrže dibs na osmo mjesto na Zapadu. Ovaj potez im sam po sebi neće ništa osigurati, ali svakako im povećava broj opcija dok pokušavaju održati razmak ispred Thundera.

Koliko god su ove sezone Plumlee i Len napravili dobroga u sredini, činjenica je da njihovi napadački limiti često nisu u skladu s onim što Phoenix pokušava prema naprijed, a to je ubrzati igru. Kad tome dodaš da je u zadnje vrijeme i obrana popustila, igranje s limitiranim centrima ima sve manje smisla. Tu bi Wright mogao dobro doći jer njegove pick & roll sposobnosti i trka u teoriji mogu itekako dobro sjesti na ovaj roster. On nije flex ili iso opcija koja će idealno leći u ono što Sunsi inače rade, ali Hornacek je dokazao kako je više nego sposoban izvući iz igrača maksimum i nema sumnje kako će znati Wrighta staviti u idealan kontekst ubacivanjem puno više pick igre u plan utakmice.

Wrighta tako uglavnom vidim kao čovjeka koji će uzeti minute Lenu i Plumleeu, ali nije isključeno kako će dobiti i nešto prilike na četvorci obzirom da su Sunsi ove godine dosta skloni klasičnim power postavama. Doduše, on nema šut ili dribling kao Markieff Morris i time si smanjuje priliku da zaigra s centrom iza leđa, ali u nekim postavama gdje će najvažnije biti zaključati reket mogao bi biti od koristi.

U svakom slučaju, Sunsi su nakon ovoga tradea bolji nego što su bili, a to je na Zapadu izuzetno bitno. Wright im daje visokog čovjeka koji je potencijalno puno bolji dodatak na petici trci s kojom pokušavaju sakriti manjak šuta kod klasičnih postava i nije isključeno da uz malo sreće upravo ovaj potez čini razliku između 47 i 50 pobjeda (toliko će valjda biti dovoljno za osmo mjesto iako s ovim suludim Zapadom nikada ne možeš biti siguran).

GRIZZLIES

I drugi trade također služi da Zapad postane još ubojitiji - Green nije klasa koja će Memphis lansirati u kategoriju za sebe i osigurati im finale konferencije ili Finale, ali im daje dodatna oružja u klanju koje nas čeka u playoffu. Praktički, Grizliji su dva granična NBA igrača koja su ove sezone bili više na štetu nego na korist zamijenili za solidnog startera ili ako hoćete kvalitetnog igrača s klupe koji im uz to donosi barem dijelić onoga što im treba u rotaciji - u najgorem slučaju tricaša iz kuta koji ne guši napad i ima fizikalije za uklopiti se u obranu. Također, obzirom da Grizliji nemaju dubinu pod košem i da su u zadnje vrijeme igrali s čistim smallball postavama zbog ozljede Randolpha, Green im i tu daje solidnu opciju kao zamjena za startnog krilnog centra.

Uglavnom, Green nije ni približno elitan 3&D igrač ili rasni kreator koji će se odmah nametnuti kao treće ime na rosteru nakon Conleya i Gasola, ali u kontekstu u kojem mijenja hrpu ničega, svakako je bonus. Ono, kada si od Princea i Pondextera u zadnje vrijeme navikao na minuse, čak ti i ne treba plus igrač, neutralan će biti sasvim dovoljan. Uostalom, bacimo pogled samo na njihov IOR učinak. Prince je u jednom trenutku sezone čak igrao solidnu košarku (čitaj: mogao je zabiti tricu), možda najbolju u zadnjih par godina, ostvarivši 18 IOR. To je u skladu s onim što pokazuje zadnjih godina, dakle definitivno nije dovoljno za opravdati 30 minuta na parketu, ali u manjoj situacijskoj roli ima smisla. Ali, Pondexter je neprepoznatljiv - umjesto da se konačno vrati na razinu koju je pokazivao prije ozljede, on je sve gori i gori što potvrđuje i negativni -1 IOR (što prevedeno znači da u ovom trenutku u NBDL-u ima igrača koji bi manje štetili momčadi da dobiju njegove minute). Praktički, pretvorio se u jednodimenzionalnog šutera jer je prespor za igrati obranu i napadati obruč, a iako mu se cijela igra svodi na šutiranje iz spot-up situacija, tricu je gađao sa sramotnih 23%.

Green ove sezone s 38 IOR učinkom baš i ne zvuči kao pojačanje, ali postoji šansa da usprkos puno manjoj roli koju će igrati može postati učinkovitiji košarkaš. Ono što je ključno je da se, usprkos svim pričama o njegovim all-round talentima koji se iz nekog razloga još uvijek vuku za njim od dana u Oklahomi, radi o igraču koji shvaća kako se igra u spot-up roli. Sad, on nije šuterski specijalist koji će preporoditi još uvijek slabašni učinak Memphisa u tom pogledu, ali popravi li ovih trenutnih 30% s perimetra na nekih 34% koliko mu iznosi postotak u karijeri, bit će dobar dodatak napadu. U svakom slučaju smanjit će mu se potrošnja jer za razliku od Bostona ovdje se od njega neće tražiti kreacija, a to obično bude dovoljno da prosječni igrači poprave šuterski učinak.

Green neće daviti loptu (dapače, s malo mašte može ga se iskoristiti i kao asistenta na laktu, a posebno dobar može biti u proigravanju Gasola i Randolpha u postu), može igrati i uz Leea i uz Allena i tako zatvoriti pristojnu rotaciju na boku (ova dvojica definitivno i dalje trebaju ostati starteri s tim da nije isključeno da s vremenom Green može izbaciti Leea iz petorke i tako je učiniti još zeznutijom obrambeno), a može uskočiti i na četvorku u nekim situacijama. U ničemu neće biti sjajan, ali sama količina mogućnosti koju donosi i, ponavljam, činjenica da uklanja iz rotacije igrače koji su doslovno biti peta kolona, velik su plus.

Obranu sam namjerno ostavio za kraj - Green nije stoper i u zadnje vrijeme u Bostonu nije baš ni trošio previše energije na obranu, ali njegova dužina može se sasvim fino uklopiti u sistem Memphisa na tom kraju parketa. Gledajući brojke iz Celticsa čini se kao da se nema previše razloga uzbuđivati zbog njegovog dodatka na tom dijelu parketa, ali slično kao i s Rondom u Dallasu moglo bi doći do kemijske reakcije i buđenja želje, a u tom slučaju nema razloga da se Green iz nezainteresiranog obrambenog igrača pretvori u korisnog člana rotacije kakav je bio u Oklahomi ili po dolasku u Boston. Mislim, atletske sposobnosti i fizikalije su tu, samo mu treba motiv, a ako ga ne dobije dolaskom u ovakvu momčad, onda je stvarno veća krepalina nego što je izgledalo zadnje dvije sezone.

Uglavnom, Memphis si je konačno nabavio pristojnu zamjenu za Gaya, zamjenu koja bi po nedefiniranim zakonima košarke mogla čak i bolje zaokružiti momčad upravo zbog te sklonosti podređenoj spot-up ulozi i manjoj potrebi za svjetlima reflektora. Doduše, možda ovaj današnji Gay koji puno više radi i uzima puno manje loših šuteva izgleda još uvijek kao bolja opcija, ali ne zaboravite da su ljudima potrebne promjene i šokovi da bi se mijenjali. Čak i sam Gay priznaje da je počeo razmišljati o promjeni stila igre nakon što su ga dva puta trejdali u kratkom roku i kada mu je postalo jasno da možda nije problem u onima oko njega već u njemu. Također, tu je i moment potrošnje - bez micanja Gaya iz slike ni Conley ni Gasol ne bi postali ovakve igračine kakve su sada.

Još jedan plus za Memphis je i dodatak Smitha u trade. Pelicansi kao da imaju averziju prema sitnim combo bekovima koji mogu trpati, prvo su ignorirali Pierrea Jacksona radi Robertsa, a sada rade isto sa Smithom radi Jimmera. Memphis u ovom trenutku nema koristi od Smitha, ali dugoročno gledano nije loše imati takvu opciju u blizini.

PELICANS

Po običaju, pitanje je što Pelicansi pokušavaju s ovim tradeom. Njihova rupa na trojci je ogromna bez obzira što Cunningham i Anderson uzimaju dobar dio minuta nakon Evansa, ali teško da dodatak ovakvog Pondextera išta rješava (ono, rekao bih da je super što sada mogu otpustiti Babbitta kad razlog zašto Babbitt uopće igra nije manjak boljih opcija već činjenica da ga Williams iz nekog razloga koristi). Možda se Demps nada da će promjena sredine Pondextera vratiti na razinu prije ozljede koju je na kratko pokazao i u New Orleansu upravo prije nego ga je Demps poslao u Memphis u zamjenu za Vasqueza. Uglavnom, bio bi ovo puno razumljiviji, mada i dalje jednako nebitan, potez da je u suprotnom smjeru otišao Salmons kako se prvotno pisalo (također, bila bi to i odlična potvrda onoga što smo na ljeto znali svi osim Dempsa, a to je da potpisati Salmonsa za ozbiljnu rotacijsku rolu nema apsolutno nikakvog smisla).

Ovako, Pelicansi su u Boston poslali Riversa koji na prvu nije toliko bitan igrač i koji im definitivno nije u planovima obzirom da su mu odbili dati kvalifikaciju za četvrtu godinu, ali taj Rivers je za razliku od Salmonsa u zadnje vrijeme barem bio koristan kao combo bek s klupe. Njegov šut je i dalje očajan, ali uz Davisa u pick & rollu pokazao je barem na trenutke kvalitete u slash & kick igri koje Jimmer definitivno nema. Sad, da je ovo otvorilo minute Smithu, potpuno bi mi sve bilo jasno, ali kako je Smith u isto vrijeme završio u Memphisu, pitanje je tko će igrati ovu combo rolu u budućnosti? Jedino racionalno objašnjenje mi je da planiraju dati dio minuta na jedinici Evansu ili Gordonu, a onda usput ubaciti Pondextera u taj prostor koji se otvori na boku. Što bi moglo biti poboljšanje ako Pondexter nekim čudom proigra kao podnošljiv 3&D igrač.

Filed under: bball 8 Comments
10Jan/156

VOLUME 3.

Posted by Gee_Spot

21. JAZZ 83.6

Burks je ipak otišao na neizbježnu operaciju ramena (a onda je i njegova predviđena zamjena Hood završio izvan rotacije zbog problema sa stopalom), Kanter je izvrnuo zglob i otpao na nekoliko utakmica, a čak je i Burke propustio jednu tekmu zbog grlobolje (što je dovelo do onog fascinantnog Exumovog starta u kojem je rookie uspio za 30 minuta ostati bez slobodnog bacanja, skoka, asista, izgubljena ili ukradene lopte te blokade), ali usprkos svemu Jazz je nastavio sa solidnim ritmom. Jasno, ovih 4-3 rezultat su prije svega dviju pobjeda nad Wolvesima te jedne nad Sixersima, ali na kraju balade došli su i do fantastične pobjede u kojoj su Bullse ostavili na samo 77 poena iz igre.

To je naglasilo činjenicu koja ih je u ovom periodu obilježila, a ta je top 10 obrambeno izdanje. U napadu su zadržali standardno visoku razinu, a upravo taj obrambeni pomak (nerazdvojiv od laganog rasporeda, ali ipak značajan) je bitan, posebice jer je očito baziran na drugačijoj raspodjeli minuta. Naime, osim što se izostankom Burksa otvorilo mjesta za više Inglesa i Exuma koji su se i do sada pokazali kao korisniji defanzivci, ključne su bili minute koje je Gobert dobio na račun Kantera.

Kombinacija njega i Favorsa na parketu Jazz doslovno pretvara u elitnu obrambenu momčad tijekom cijele sezone, tako da ni sada nije bilo drugačije, osim što su u ovih 7 susreta odigrali 92 minute zajedno naspram samo 37 u svim prethodnim utakmicama. Ovako prijašnji mali uzorak rezultat je Snyderovog izbjegavanja korištenja postave s dva igrača koji mogu finiširati isključivo u reketu, što i dalje ostaje problem. Naime, iako se kroz ovaj period u kojem igraju zajedno većinu vremena potvrdio raniji manji uzorak koji je ukazivao da se radi o elitnoj defanzivnoj kombinaciji, došlo je do raskoraka u pogledu napadačke efikasnosti.

Jazzeri su u ranijim situacijama potvrđivali Snyderove bojazni i bili su ispodprosječni napad s Favorsom i Gobertom na parketu, ali, vjerojatno zbog rasporeda, u ovom periodu to nije bio slučaj te su bez obzira na manjak prostora u napadu održali iznadprosječnu razinu napadačke efikasnosti. Sad, Snyder će u budućnosti zasigurno češće posezati za Gobertom uz Favorsa, ali dok god ne bude definitivno siguran da s ovom postavom može zabijati, Kanterova šuterska kvaliteta imat će prednost. U svakom slučaju, ovo je višak opcija od kojega definitivno ne boli glava i koji će biti zadovoljstvo miksati do pronalaska idealnog balansa.

22. NETS 83.4

Nastavili su nizati polovične uspjehe i u ovom periodu, iako tih 4-4 baš i nisu neki rezultat obzirom da su opet na rasporedu imali samo dvije momčadi iznad 50% uspješnosti (nakon gotovo pola sezone, Netsi su momčad s uvjerljivo najlakšim rasporedom do sada i gomilom ovakvih laganih nizova koju tek čeka ono najgore - obzirom na to kakav im se raspored namješta sredine sijećnja do početka ožujka, bit će pravo čudo ako s ovakvom razinom izvedbe u tih 22 utakmice ostvare 5 pobjeda). Uglavnom, i u ovom periodu napad je nastavio pružati užasne partije, dok je glavni oslonac ostala solidna obrana.

Deron Williams je završio na klupi, a zatim i izvan momčadi zbog polomljenog rebra, a Hollins je išao tako daleko s treniranjem discipline nad "zvijezdama" (činjenica da su svi od reda u izlogu definitivno mu daje odriješene ruke da daje priliku onima za koje misli da se mogu boriti, a ne imenima na dresu) pa je uz Derona na klupu posjeo i Lopeza koji starta tek u onim utakmicama u kojima Garnett dobije poštedu. Uglavnom, u ovom periodu tako je uz Plumleea i Johnsona nezamijenjiv postao i Jack, a sve više minuta dobiva i Anderson (koji je u kombinaciji s Karaševim potpuno iz rotacije izbacio Bogdanovića).

U principu, kao da gledamo nešto slično lanjskom pretumbavanju postava kojega je izvodio Kidd, s tim da Hollins iz toga ne izvlači nikakvu kvalitetu više koja se osjeti na parketu. Kad stavimo na jednu stranu upitnu razinu talenta, a na drugu tu upitnu kemiju i identitet momčadi, a onda uzmemo u obzir i kvalitetu izvedbe koja ih stavlja iza leđa Pacersa i Bucksa (s tim da su Pistonsi u dva tjedna izbrisali razliku između sebe i spomenutih momčadi), za pretpostaviti je kako će u sljedećim razdobljima Brooklyn ipak prepustiti mjesto u top 8 nekom od konkurenata.

23. PISTONS 83.3

Micanje Smitha iz slike i sjajnih 5 dana odmora koje su dobili od tog poteza do prve sljedeće utakmice, uz raspored namješten kao da ga je slagao Van Gundy, otvorili su Pistonsima priliku da se vrate u borbu za playoff. Indiana, oslabljeni Cavsi, Magic, Knicksi i Kingsi bili su kao naručeni da se okrene sezona, a na krilima dobrih vibracija pali su i Spursi (uz puno sreće) i Mavsi. I samo tako, uz puno muda i malo planiranja, eto Pistonsa opet u sedlu, tamo gdje smo ih i očekivali.

Fantastične rezultate ostvarene u oba smjera (top 3 napad i obrana u protekla dva tjedna) treba odbaciti obzirom na raspored, ali, uvjerljive pobjede protiv dojučerašnje konkurencije (koš razlika od +115 u ovih 7 utakmica je suluda i sama po sebi najbolji pokazatelj da povratka na staro nema) ukazuju da će Pistonsi opravdati one projekcije s početka sezone koje su ih vidjele kao prosječnu NBA momčad.

Sad, bez obzira na raspored i talent koji je čekao da se nametne, nemoguće je zanemariti važnost otkaza Smithu. Kao najveći potrošač u momčadi, uz to izuzetno neučinkovit, Smith je definitivno imao ogromnog udjela u katastrofalnim napadačkim rezultatima. Te slabosti dodatno su pojačane izmišljanjem minuta na poziciji trojke koje nije mogao izbjeći ni Van Gundy iako je svaki košarkaški bušman nakon lanjskog fijaska znao da Smith na trojci ne smije igrati ni pod razno. Uglavnom, kada njegove 32 minute i 25% potrošnje tijekom tih minuta rasporediš na učinkovitije igrače, a prije svega kada one minute na trojci (njih malo više od 6 po utakmici) prepustiš šuterima, stvar se popravi sama po sebi.

Indikativno, najučinkovitiji napadač u ovom periodu uz rekonvalescenta Meeksa (fantastičnih 47% za tricu koji su čuda napravili za prostor u napadu) je Jerebko (koji šutira tricu sa suludih 59% maksimalno pravdajući povećanu minutažu koju mu je dao Van Gundy). Upravo je šveđanin najviše profitirao od odlaska Smitha, ali ne treba zanemariti ni pomake Drummonda i Monroea. Interesantno, njihova potrošnja se nije povećala (ostala je ista kao i za vrijeme Smitha, kod Drummonda 21%, a Monroea 24%), ali učinkovitost je skočila kroz nebo. Istina, nju je nemoguće razdvojiti od laganog rasporeda, ali također je nemoguće ignorirati činjenicu kako je više stretch postava obojici ostavili više prostora za rad u sredini (kad ne igraju zajedno, SVG ih kombinira ili s Jerebkom ili Tolliverom).

Uglavnom, startna kombinacija pod košem napadački je najslabija od 5 mogućih, ali obrambeno je sjajna, dok su obojica s Jerebkom sjajni prema naprijed i podnošljivi prema nazad. Gotovo identični rezultati su i kad je na parketu uz jednog od njih novopridošli Tolliver (čovjek ne šutira sjajno, ali već njegovo prisustvo otvara prostor centrima za rad u reketu). Čak i da regres bude popriličan kada se stvari izjednače, skok koji su u ovom periodu napravili je takav da nema šanse kako će se opet vratiti na staro - Drummond je s očajnih 97 poena na 100 posjeda otišao do 110, dok je Monroe s 99 poena skočio do 109. Od ispodprosječnih strijelaca do apsolutnih aseva, a istina je vjerojatno negdje u sredini. Što će Detroitu biti sasvim dovoljno da izgura sezonu.

Dakle, Detroit neće vječno pobjeđivati, ali sada su konačno ona momčad koju smo očekivali na početku sezone, prosječna u napadu i nešto malo bolja od prosjeka u obrani. Momčad koja će povremeno dobiti utakmicu koju ne bi trebala, povremeno izgubiti utakmicu koju ne bi trebala, pa vjerojatno završiti s nekih 50% učinka od ovog trenutka nadalje. Hoće li to biti dosta da uđu u playoff, pokazat će vrijeme. Kladim se u burger da hoće.

24. LAKERS 82.9

Raspored ih nije mazio, ali su nekako dobili jedine dvije utakmice u kojima su imali neke šanse (protiv Denvera i Pacersa). Doduše, 2-6 nisu rezultat za hvaliti se, kao ni ispodprosječna igra u oba smjera, međutim u njihovom kontekstu radi se o pravom uspjehu - s Kobeom na režimu odmaranja (i s njegovim očajnim postotcima kada igra), s Ronniem Priceom kao startnim playom i uopće trećim čovjekom po minutaži u prosjeku te sa ozljedama koje su izbacile iz rotacije Johnsona (kuk) te usporile Younga (koljeno), logika nalaže da ova momčad ne bi trebala pobijediti nikoga. Zanimljivo, čovjek s najviše minuta u protekla dva tjedna bio je Ed Davis, što znači da barem Rob Pelinka ima razloga za zadovoljstvo. Kobeov agent i čovjek koji je pronašao dom u Lakersima za još tri svoja igrača (Boozera, Davisa i Johnsona) tako je barem uspio uvjeriti Lakerse i Shawa da mu učine još jednu uslugu i gurnu Davisa u izlog kako bi zaradio nešto više od minimalca dogodine. Sad, čime je zaslužio ovoliko kredita (nije valjda obećao da će Kobe na sljedećem ugovoru dati popust) pojma nemam, ali ponekad se stvarno čini kao da Lakersi nemaju ni GM-a ni upravu.

25. HORNETS 82.7

Imali su onaj niz od 4 pobjede i ranije kad im se lagani raspored poklopio s probuđenom šuterskom efikasnošću klupe, ali ovaj trenutni još je fascinantniji. Nakon 5 poraza do kojih je došlo čim se napad smirio, ozljede prepona Jeffersona i vijesti da je Lanceova ozljeda dupeta puno ozbiljnija nego što zvuči, opet su zagrizli u obrani i uz malo sreće eto ih i dalje u igri za playoff taman kada smo svi opet bili spremni otpisati ih. S tim da ovaj put nema nikakvog baraža trica koji ih izvlači - napad je i dalje katastrofalan (tricu ne mogu ubaciti ni pod razno, jasno osim jednog gospodina) i ovisan o sposobnosti Kembe Walkera da oživljava momente iz sveučilišnih dana (1 na 5 herojstvima iščupao pobjedu protiv Pelicansa, a onda i zabio svaki put kad je trebalo ne dozvolivši sve kilavijim Raptorsima povratak u završnici), ali preživljavaju.

Ključan je potpuni povratak obrane na lanjsku razinu, pa makar u ovom jednom kratkom periodu. Zasluge za to opet dijelom pripadaju rasporedu (utakmice protiv Bostona i Orlanda koji su za razliku od njih već pomalo digli ruke od sezone, a onda i činjenica da su u Pelicansima i Raptorsima imali kvalitetne protivnike, ali protivnike koji nemaju pouzdanu defanzivu na koju se mogu osloniti), a puno više energiji koju Kidd-Gilchrist, Walker i Henderson ulažu u trčanju za protivnicima i pokrivanju perimetra dok dva visoka patroliraju u reketu. S Biyombom umjesto Jeffersona dobili su nešto dodatne pokretljivosti i boljeg blokera u sredini, ali to i nije toliko bitno obzirom da i Zeller i Maxiell odrađuju solidan posao u zaštiti obruča samim pozicioniranjem. Praktički, sve karte su bacili na zaštitu sredine pa kako bude, a jedina slabija defanzivna postava im je ona s Williamsom na četvorci koju Clifford trpi čisto iz razloga što je Williams trenutno jedini čovjek na rosteru uz Walkera koji može nešto ubaciti.

Uglavnom, Jefferson bi trebao biti out još oko mjesec dana (što je optimistična verzija), a imaju sreće utoliko što im je raspored barem do kraja mjeseca izuzetno naklonjen (dva puta Knicksi, Wolvesi, a onda i Pacersi i Heat koji su otprilike u istom rangu) tako da usprkos svim problemima mogu održati korak i nadu u playoff. Dok god se bore ovako kako to trenutno rade, imaju šansu.

26. HEAT 81.8

I tako, iako i dalje drže playoff poziciju, Wade i društvo ne nailaze na nimalo respekta kod sistema. Obzirom na 2-5 u ovom razdoblju, loš napad i očajnu obranu, kao i podatak da su u zadnjih 11 utakmica imali čak 8 utakmica doma i da su pri tome upisali samo 3 pobjede uz poraze u vlastitoj dvorani od Jazza, Sixersa i Orlanda, nije ni čudo. S tim da je ključni detalj način na koji Heat gubi - iako ima dosta momčadi s više poraza, malo tko je u njima tako nemoćan kao Miami koji po koš razlici definitivno ne zaslužuje ovih 15 pobjeda (tako je to kada upadaš u rupu čim na parketu nema udarnih opcija). Da stvar bude gora, u ovim zadnjim mučnim danima nisu uspjeli uhvatiti ritam usprkos tome što su na raspolaganju imali praktički sve ključne igrače osim McBoba. Istina, Bosh igra katastrofalno i vidno je kako i dalje vuče ozljedu lista, a s ovakvim manjkom opcija na klupi teško je gurati bez udarnog igrača u punoj formi. Uglavnom, kontekst tako i dalje ne mazi Miami, ali u svom očaju barem su našli razloga veseliti se zbog eventualnog pronalaska back-up centra.

Ako misle ostati u borbi za osmo mjesto, onda će kad-tad morati zaigrati i nešto obrane, a tu će im možda dobro doći netko kao Whiteside. U zadnjih 5 utakmica postao je standardan dio rotacije uz 12% blokada (prevedeno, dok je na parketu blokirat će više od jedne desetine pokušaja protivnika) što je fantastična brojka čak i na ovako malom uzorku. Održi li ovu razinu nekim čudom do kraja sezone, bit će top blokerski specijalist u ligi, ispred Hensona, Goberta i Biyomba. Inače, nije ovo nikakva novost jer jedini razlog zbog kojega je Whiteside svojevremeno biran od Kingsa upravo su te kvalitete - još kao brucoš na košarkaški neuglednom sveučilištu Marshall s 18% blokada postavio je neke od najboljih učinaka u NCAA ikada usprkos tome što je bio čovjek s najvećom minutažom u momčadi (jedini brucoš koji ga je nadmašio u zadnjih 20 godina je Anthony Davis, s tim da je Browov učinak još fascinantniji zbog puno teže konkurencije protiv koje je igrao u svojoj konferenciji, a i zbog činjenice da je bio čak dvije godine mlađi od Whitesidea koji je dugo vremena uopće tražio program koji bi ga prihvatio).

Razlog zbog kojega ranije nije uspio pronaći mjesto pod suncem u ligi prije svega leži u činjenici da osim te jedne kvalitete nije imao ništa drugo za ponuditi, međutim, nakon 5 godina rada uspio je sazriti i kao osoba i kao igrač, popunivši se mišićima i postavši pouzdan skakač (u postotcima su od njega trenutno bolji samo Jordan i Drummond, jasno u puno, puno većim rolama). Uglavnom, Heat je izgleda našao najbolju defanzivnu opciju u sredini još od, ovaj, Joela Anthonya. Zlatna vremena na Floridi.

27. MAGIC 80.8

A za njih se brine i susjedni Orlando koji je potpuno izgubio tlo pod nogama. Iako su imali najlakši raspored u ligi u ovom periodu (s tim da čak 11 utakmica nisu igrali protiv momčadi s pozitivnim scoreom), ostvarili su skromnih 2-5 uz poslovično traljav napad i sve slabiju igru u obrani. Snovi o playoffu tako su završili jer nakon svih isprobanih kombinacija Vaughn još nema rotaciju na koju može računati. Kako se Frye ohladio od solidnog ulaska u sezonu, a onda i završio na klupi zbog nedovoljno dobre igre u obrani, tako je napad ostajao bez ono malo šuterske širine, a promjene u obrani nisu donijele pomaka jer, ako su nešto i dobili s O'Quinnom u sredini, to su izgubili u napadu. Očekivano, ovaj roster jednostavno nema kvalitete, posebice na poziciji playmakera, da izdrži zahtjeve NBA sezone.

28. KNICKS 79.3

Treba li uopće isticati da imaju 0-8 od Božića, što znači da su izgubili 14 u nizu, odnosno da imaju 1-24 u zadnjih 25 utakmica. U ovom periodu jedini napad gori od njih imali su Sixersi, a obrambeno su završili na samom dnu. Nema više Dalemberta, Smitha i Shumperta, a nova lica u rotaciji su Bargnani (koji je nakon dvije utakmice obnovio ozljedu lista) i šuter Galloway. Potonji je do sada ubacio 2 od 3 trice i nastavi li ovako, za iduće rankingse mogli bi o njemu pričati kao o pandanu Whitesideu u Miamiu.

29. WOLVES 77.9

Treba li isticati da i oni imaju 0-7 od Božića, ali i samo 13 poraza u nizu. Neće biti lako preskočiti Knickse uz teži raspored, ali od toga je ionako puno bitnije da Wiggins i Dieng s vremena na vrijeme pružaju sjajne partije (njih dva i Muhammad jedina su tri igrača koja dobivaju više od 30 minuta po utakmici u zadnja dva tjedna). Također, dok čekaju da se vrati Peković, odlučili su dati šansu Raduljici pod košem.

30. SIXERS 75.2

Za razliku od prvih konkurenata oni znaju za pobjedu nakon Božića, a do nje su imali samo 5 poraza u nizu. Dakle, u malo su povoljnijem ritmu, ali uz činjenicu kako su ih brutalan raspored i turneja po Zapadu stajali solidne obrambene učinkovitosti (u ovih 1-6 u zadnja dva tjedna utkana je katastrofalna obrambena učinkovitost, što se dogodi kad ti se zaredaju utakmice protiv Warriorsa, Blazersa, Sunsa i Clippersa). Spomenimo i kako su dobili nešto love od Clippersa kako bi primili Cunninghama na roster i tako pomogli Docu da se dodatno spusti ispod aprona, na trenutak smanji porezni dug i otvori dodatno mjesto za jednog veterana na rosteru (možda Jermainea O'Neala koji se zadnjih dana spominje u hrpi kombinacija). Jasno, Sixersi su odmah otpustili Cunninghama, koji je tako doživio sudbinu Turiafa. Nažalost po Kirilenka, iz nekog razloga njega su odlučili zadržati te se trenutno nalazi pod suspenzijom jer se doslovno nije uputio iz Brooklyna prema Phillyu.

Filed under: bball 6 Comments
9Jan/155

VOLUME 2.

Posted by Gee_Spot

11. THUNDER 88.1

Polovični uspjesi nisu dovoljni da uhvate priključak sa Sunsima usprkos tome što su ih dobili oba puta u nedavnim međusobnim obračunima (makar ovaj drugi put u drami produžetaka u kojoj su primili čak 134 poena). U ovih 4-3 nakon Božića utkano je previše loših Westbrookovih partija (35% šuta uz 17% za tricu usprkos kojima i dalje uzima 2 šuta više od Duranta po utakmici u prosjeku), tako da ni Durantov povratak u solidnu formu nije bio dovoljan da napad izroni iz prosječnosti (u ovom periodu u 4 utakmice su gađali ispod 42% iz igre kao momčad, a u zadnje dvije tekme protiv Warriorsa i Kingsa pali su ispod 33%).

Obrana je i dalje jedini oslonac dok čekaju da se Westbrook izvuče iz blata, a u ovom svjetlu napadačke jalovosti opet pod povećalo dolaze standardni problemi s postavama, stilom igre i uopće talentom na rosteru. U tom kontekstu dovođenje igrača kao što je Waiters, inače poznat po neučinkovitom stilu igre, djeluje kao još veći potez očajnika - dodaješ još jednog igrača koji najbolje funkcionira u 1 na 5 "sistemu" iako već imaš pun roster istih, što znači da i dalje ne odustaješ od formule pretjeranog jahanja Duranta i Westbrooka dok svi ostali oko njih glume promatrače.

S tim da je u cijeloj priči možda najtužnije upravo to što bi Waiters vrlo lako mogao postati četvrti najbolji igrač na ovom rosteru. To u velikoj slici ne znači ništa jer im svojim talentima ne pomaže da naprave iskorak, već samo naglašava kako je mizeran posao oko prikupljanja talenta u zadnje 4 godine napravio Presti kad mu jedan praktički odbačeni igrač koji ga je koštao tek zaštićenog picka prve runde odjednom izgleda kao spasitelj. Jedva čekam da Bill Simmons, ako uhvati vremena, još jednom opali po Thunderu zbog tradea Hardena i uopće načina na koji trate jedan od najvećih talenata kojega je svijet vidio.

12. PELICANS 87.9

Taman su malo digli obrambeni učinak u ovom periodu kad se napad srušio, tako da opet nisu napravili ništa više od 3-4. S Cunninghamom i sada povratnikom Gordonom stvarno više nema potrebe da onoliko minuta dobivaju Babbitt i Rivers, što će svakako biti dobra vijest za obranu koja jedva preživljava s Andersonom u rotaciji i kojoj stvarno ne trebaju dodatne distrakcije. Doduše, kad ti je trener Monty Williams one su uvijek moguće - njegova odluka da nakon povratka Gordona stavi Evansa na klupu u rolu šestog igrača bila je biser sezone. Srećom, vrlo brzo se predomislio, ali sama činjenica da je sposoban razdvojiti Evansove ulaze od Davisovih blokova, dakle najbolji segment njihove napadačke igre, na bilo koje vremensko razdoblje, a sve kako bi dobio bolji balans između obrane i napada (Evans je igrao sjajno bez Gordona jer je uglavnom napadao niže swingmane, a sada će se opet vratiti u rolu trojke u kojoj nije toliko dominantan i u kojoj je defanzivno još veći problem), dovoljno govori koliko čovjek nije u stanju vidjeti šumu od drva.

Naime, Pelicansi su daleko od idealne momčadi i kada im oduzimaš ono u čemu su najbolji (zabijanje) da bi ih popravio tamo gdje su kilavi (branjenje), a da pri tome radiš više štete nego koristi, tada baš i nisi uračunljiv stručnjak. I tako umjesto da gledamo momčad koja trči kao blesava i vrti pick & roll za pick & rollom s dvije pozicije s Davisom dok ih okružuju dva tricaša, trpimo previše Asika (koji je solidan centar, ali ne može pokrpati sve rupe koje otvaraju bokovi) i ovakve odluke da Babbitt dobije prednost pred Evansom kao starter. Da imam energije, sada bih ispustio uzvik, ali ovako sam samo deprimiran.

Inače, ako netko nije znao Tyreke je igrač koji uzima najviše pokušaja na obruču u ligi (doduše, samo 0.1 više od Cousinsa, ali svejedno, sama činjenica da je u istom rangu s centrom poput Cousinsa je fascinantna).

A što se ovih kombinacija visokih tiče, Davis i Asik su u ovom periodu konačno bili sjajni defanzivno (92.7 poena na 100 posjeda, što je daleko najbolji period od dva tjedna kojega su imali ove sezone), Davis i Anderson su bili podnošljivi (također bolji nego inače), a najveći problem, kombinacija Asik-Anderson koja defanzivno curi na sve strane, gotovo je izbačena iz plana i programa (što je dobro jer u ono malo što su dobili zajedno i dalje su igrali katastrofalnu obranu) - Williams je radije koristio Ajincu i Cunninghama nego njih dvojicu i to je potez na kojem mu svakako treba odati prizanje.

Uglavnom, defanzivno su Pelicansi i dalje u donjoj trećini, ali pomaci koje smo vidjeli u ovom periodu (i to na rasporedu koji je bio poprilično respektabilan) daju im nadu da će do kraja ostati u borbi za osmo mjesto. Osim boljeg rotiranja visokih, još su dva razloga zbog kojih možemo vjerovati da je ovo što su Pelicansi pokazali defanzivno trend koji će ostati. Prvo, u Cunninghamu imaju čovjeka koji zna igrati obranu i u kombinaciji s Andersonom ovisno o potrebi može čuvati težeg protivnika i na perimetru i pod košem u ulogama trojke i četvorke. Drugo, Davis manje agresivno izlazi na pick & rollu, više je fokusiran na prostor nego loptu, a s takvim mrvicu opreznijim pristupom, automatski je bolja i zaštita reketa.

13. SUNS 87.8

Jučer smo spomenuli kako je njihov napad u protekla dva tjedna bio svijet za sebe zajedno s onim Warriorsa i Pistonsa (burger!), što je rezultiralo sa sjajnih 6-2 i povećanom razlikom u odnosu na Thunder usprkos porazima u međusobnim sudarima. Jasno, u takvim situacijama obično je pogled na raspored dovoljan da objasni stvar. I stvarno, igrali su protiv Wolvesa, Lakersa, Kingsa i Raptorsa čije obrambene probleme smo opjevali, a čak ni pobjede protiv solidnih obrana Bucksa i Sixersa nisu ništa o čemu treba trošiti riječi. Praktički, iz dva najteža susreta, protiv direktnih suparnika Thundera i Pelicansa, izašli su kao gubitnici i to je najvažnije za zaključiti kako u pozadini svega nema nikakvog specijalnog iskoraka.

Dakle, nije Hornacek odjednom izmislio neke nove lude postave jer i dalje je ovo momčad koja 40 minuta po večeri igra s teškim centrom (s tim da i ovih 8 uglavnom pojede Markieff Morris koji nije beba), od čega čak 21 minutu otpada na kombinaciju s dva klasična velika (preostalih 27 na četvorci igra neka stretch verzija s Marcusom Morrisom ili Tuckerom). Doduše, koliko god malo koristi uber-combo postavu s tri playa (u zadnjih 8 utakmica tek oko 5 minuta u prosjeku), sama činjenica da tako nešto postoji u standardnoj rotaciji već je po defaultu totalno blesava (ili fantastična ako vam je draže).

Sad, ove postave su izrazito učinkovite, ali teško je reći koliko je tome razlog tako mala situacijska minutaža, a koliko stvarna kvaliteta. Kako god, s tri playa na parketu Sunsi igraju izrazito brzo, s nekim kombinacijama koje troše suludih 117 posjeda za 48 minuta. Osim što su ovo brojke za koje bi Ranadive ubio, one jasno ukazuju kako su Sunsi dodatno ubrzali čak i u odnosu na lanjsku sezonu, sve kako bi još bržim ritmom nadoknadili manjak stretch kvalitete u odnosu na lani. Obzirom da su na putu ponoviti lanjski rezultat (trenutna koš razlika predviđa im score 47-35, dok su lani završili s 48-34), očito je kako je Hornacek još jednom uspio izvući maksimum iz ovog rostera, ma koliko mi šutjeli o tome.

14. WIZARDS 87.7

Teži raspored s mini-turnejom po Zapadu doveo je do malog pada obrambene učinkovitosti, a na 5 teških gostovanja u 7 dana ostvarili su respekta vrijednih 2-3 (doduše, računamo tu i dva zicera protiv Knicksa i jednu tekmu protiv Celticsa, ali obzirom na težinu ostalih protivnika možemo im progledati kroz prste ove dane odmora). Po običaju, njihova osrednjost baš i ne donosi inspiraciju za pisanje, ali neki trendovi su definitivno zanimljivi.

Tipa, čak i u ovako brutalnim utakmicama Wittman je ostao vjeran kontroliranoj minutaži, štedeći čak i Walla u ovim back-to-back situacijama i posebice pažljivo dozirajući minute Gortatu i Neneu. Mislim, imaju ok dubinu, ali im klupa opet nije tako dobra da nosi povećani teret (povratkom Webstera tu je sada čak 11 igrača koji imaju nekakvu redovnu minutažu, a da malo smanje gužvu otpustili su zvijezdu ljetne lige Ricea koji nije pokazao ništa u ono malo prilike što je dobio). U svakom slučaju, plus je što se očito čuvaju za završnicu sezone i playoff na jedan zreli, gotovo pa Popovichevski način koji od njih definitivno nije očekivan.

Njihova udarna petorka tako je četvrta u ligi po +/- učinku gledajući postave s najmanje 10 odigranih utakmica uz 10 minuta u prosjeku, ali s rezultatom ostvarenim na puno manjem uzorku od najbolje petorke Clippersa, Warriorsa i Kingsa (ovu zadnju možemo otpisati iz daljnje konkurencije) što jasno govori o potencijalu jednom kada se rotacije srežu i kada bude puno više minuta za njih na raspolaganju.

Treba spomenuti i kako od Beala još nismo vidjeli partije koje bi bile u rangu onih iz prošlogodišnjeg playoffa. To nije nužno zabrinjavajuće obzirom na probleme s ozljedom zgloba zbog kojih je propustio početak sezone (vrativši se na parkete puno prije očekivanog datuma), ali razlika između spot-up brojki i pokušaja kreacije je fascinantna. S trice u situacijama koje mu uglavnom namjesti Wall je sjajan, 46% su stvarno elitna brojka, ali iz driblinga zabija tek 33% šuteva, što je u situaciji u kojoj se od njega očekuje da bude druga opcija premalo.

Nene i Pierce ponijet će dio tereta, ali plafon Wizardsa tako i dalje ovisi o tome može li Bradley Beal od solidnog startera postati all-star.

15. CAVS 87.1

Kao da gubitak Varejaoa nije bio udarac sam po sebi, ozljeda Jamesa (točnije, stavljanje na led najboljeg igrača kako bi se izbjeglo opterećivanje njegovih leđa i koljena u unaprijed izgubljenoj situaciji) i problemi Irvinga s leđima, pa čak i Love (također leđa) i Marion (gležanj) daleko od idealne forme, potpuno su ih uništili u ovom periodu. S napadom i obranom u donjoj trećini, na trenutak su izgledali bliži Knicksima nego jednoj od pet legitimnih playoff momčadi na Istoku što je rezultiralo sa mizernih 2-7 u nakrcanom rasporedu (protivnici su bili daleko od nepobjedivih, ali jedina su momčad u ligi koja je u proteklih 14 dana odigrala 9 utakmica).

Ako ništa drugo, osim što su koketirali s postavama, posebice smallball predznaka, koje nećemo gledati kao dio redovne ponude, ovaj splet nesretnih okolnosti natjerao ih je da naprave promjene na rosteru. One bekovske smo već opisali kao poteze koji će teško dovesti do značajnijeg iskoraka osim ako Smith ne zaigra kao mladić, a Shumpert nekim čudom pronađe eksplozivnost, ali dovođenje Mozgova puno je važniji potez. Doduše, ni upola onako bitan kakav bi bio da je Varejao u rotaciji - s Mozgovom u roli back-up centra i uopće s jednim dodatnim korisnim tijelom koje omogućuje dodatne kombinacije visokih, Cavsi bi se približili korak bliže Finalu. Ovako, s njim usamljenim na poziciji petice i ostavljenim na vjetrometini u zahtjevnoj ulozi prvog defanzivca na parketu (Timofej je dobar, ali ne toliko), obrana Cavsa neće dobiti tu kvalitetu više, ali će barem opet imati šansu biti prosječna.

Što nije dovoljno za ambiciozne ciljeve, ali ih barem vraća na kurs borbe za što bolju playoff poziciju s puno većim izgledima da izbore prednost domaćeg parketa u prvih par rundi nego što je to bio slučaj bez poštenog centra u rotaciji. Sad, možda će se nekome učiniti da su dva picka prve runde previše za angažman jednog rubnog startera (Cavsima ostaje njihov pick kojega će vjerojatno mijenjati s Bullsima, dok su ova dva ionako toliko zaštićena da će na kraju Denver biti sretan ako iskoristi barem ovaj Memphisov tamo negdje 2017.), ali treba uzeti u obzir kontekst - taj rubni starter (ove sezone njegov IOR je 40, što je solidno, ali ipak za klasu ispod Varejaovih 58 bodova) je u ovoj suši visokih tijela koji igraju obranu praktički bitan za Cavse kao Bogut za Warriorse. Barem u teoriji - da bi tako bilo i u praksi, Mozgov mora nastaviti sa solidnim igrama koje pruža zadnje dvije sezone, odnosno Lue ga mora koristiti u pravom sistemu i poštediti ga pretjeranih izlazaka prema perimetru jer njegov forte je guranje u postu i oduzimanje prostora u reketu, a ne all-round energična obrana s puno kretanja kao kod Varejaoa koji je bio puno idealniji centar za ono što je Lue pokušavao ugraditi.

I za kraj jedna specifičnost koja je dugoročno možda i najvažnija za Cavse. Nitko nije odigrao više minuta prije 30-og rođendana od Jamesa - samo Kobe i KG su odigrali više utakmica (24, odnosno 9), ali LBJ ih svejedno vodi u minutama u tom razdoblju (Garnetta šiša za 736 minuta, a Kobea čak za 1705 što je gotovo ekvivalent jednoj punoj sezoni). Dodamo li tome playoff minute kojih James do 30-og rođendana ima čak 513 više od sljedećeg na popisu, Magica Johnsona, postaje još jasnije da je njegovo tijelo tijekom karijere pretrpjelo do sada u cijeloj povijesti lige neviđeni stres (ne zaboravimo i sva ona ljeta provedena s reprezentacijom). Razmislite malo o tome drugi put kad vam se učini zgodnim kritizirati Jamesa zbog manje potrošnje u obrani i izbjegavanja ulaza u reket, odnosno uopće činjenice da ne preuzima odgovornost za produkciju na razini na koju nas je navikao sve ove godine. Možda sve ovo skupa znači da uopće nije nerazumno odmarati ga iako ne postoji neki specifični zdravstveni problem već ih sve možemo staviti pod onaj nazivnik koji Pop voli koristiti - old.

Ovo što je njegovo tijelo prošlo prije 30-go rođendana nije nijedno drugo, dakle nije tu samo stvar u načinu na koji će ga održavati već i u stresu koji je do sada pretrpljen i koji se može manifestirati na načine koji nam se trenutno čine nerealnima jer očekujemo drugačiji scenarij razvoja situacije usprkos tome što se radi o potpuno novom i nikad viđenom kontekstu (tipa, možda pad atleticizma bude drastičniji nego se itko usudi pomisliti - elitni talenti stare sporije, ali ne smetnimo s uma da nikada prije nismo vidjeli ovakav elitni talent koji je toliko toga bazirao na čistoj fizičkoj dominaciji nad protivnicima na perimetru). Mislim, već iz ovog kuta običnog promatrača očito je kako treba biti itekako oprezan u njegovom daljnjem raubanju (ne zaboravim kako je Pop jednom Duncanu počeo rezati minute već s 28 godina), a kamoli iz kuta franšize koja je upravo cijelu svoju budućnost stavila u njegove ruke (od njegovog dolaska čak 6 pickova prve runde na ovaj ili onaj način napustilo je Cleveland što nikako nije mala stvar).

16. BUCKS 86.4

Još jedan fascinantni niz utakmica je iza njih, ostvariti 5-3 uz očajan napad i sve probleme s ljudstvom (praktički su igrali bez Sandersa koji se čak u nekim glasinama spominjao kao novi Bynum, odnosno čovjek kojemu je dosta košarke) nije mala stvar. Razlog uspjeha je kombinacija laganog rasporeda i sjajne obrane koja je bila dovoljna za iščupati pobjede nad Knicksima, Sixersima, Hornetsima i desetkovanim Cavsima, s tim da su ostvarili i jednu fantastičnu pobjedu protiv Hawksa. Kidd i dalje koristi 11 igrača, ne bježi od rotiranja i prilagođavanja postava, igraju fanatičan presing na perimetru, a ovom prilikom imaju i dva najnovija heroja. Pachulia i Henson su fantastično nadoknadili manjak Sandersa, skakačkim i blokerskim kvalitetama nadopunili su i ovaj put pouzdani trojac Middleton-Dudley-Bayles oko kojega se sve vrti u napadu.

17. PACERS 85.3

Do solidnih 4-4 došli su usprkos nezgodnom rasporedu i netipičnoj prosječnosti u napadu koja se dobrim dijelom može vezati uz povratnika Hilla. Nakon brojnih ozljeda čovjek je preuzeo rolu prvog imena na vanjskim pozicijama donijevši šutersku kvalitetu o kojoj su do sada mogli samo sanjati, samo da bi se opet ozljedio (ovaj put su stradale prepone što je znak da je daleko od prave forme). Ovaj napadački impuls dobro je došao u situaciji u kojoj je zbog gomile rekonvalescenata pao učinak u obrani (uz Hilla i Westa koji je također daleko od prave forme sitne ozljede gnjave i Stuckeya i Watsona, ali i Hibberta koji je zbog Mahinmievog izostanka još važniji).

18. NUGGETS 85.2

Prvo odgovorimo na aktualno - odlazak Mozgova nije znak da su Nuggetsi odjednom prihvatili rebuilding kao opciju, već da je Nurkić već sada toliko dobar da mu nema smisla zatvarati vrata. Jasno, za očekivati je da Nuggetsi trejdaju i ostatak osrednjih veterana, ali dok se to ne dogodi i dalje će biti rubna playoff momčad (nemojmo zanemariti kako su usprkos jednom od 10 najtežih rasporeda u ligi i katastrofalnom ulasku u sezonu ostvarili rezultat koji bi im bio dovoljan za playoff na Istoku, jasno u kontekstu u kojem bi Pelicansi i Thunder ostali na Zapadu). Doduše, treba vidjeti kako će reagirati na sada ipak slabiju rotaciju jer za ovih 4-3 koje su ostvarili u protekla dva tjedna dobrim dijelom zaslužna je igra klupe predvođene upravo Nurkićem. U roli startera koja ga sada čeka sigurno će imati puno teži kontekst za gomilati brojke nego je to bio slučaj u ovom nizu utakmica koji je prethodio tradeu Mozgova, a to bi se moglo osjetiti i na brojkama koje su u ovih 5 utakmica u kojima je dobio minutažu bile stvarno sjajne (12-8 uz 3 blokade i 50% šuta iz igre).

Ono možda najbitnije u ovom periodu je podatak da je u tri utakmice prije tradea Mozgova u preko 60 minuta napravio samo 2 faula - prosjek prije toga mu je bio 3 po utakmici za manje od 14 minuta (znači, za 36 minuta bi ih radio preko 8) što opasno limitira mogućnosti Denvera da ga drži na parketu dovoljno dugo kako bi anulirali gubitak dojučerašnjeg startnog centra. Protiv Orlanda je u prvom startu također upao u probleme s osobnima i u biti najviše o njima ovisi kako će odraditi ovu sezonu do kraja jer talent nije upitan. Prvo što upada u oči kod njega je neobjašnjiva lakoća kretanja za čovjeka s tako ogromnim "temeljima". Nurkić poput Gasola ima noge boksača i to je nešto neprocjenjivo za centra. To ujedno znači da će kad uhvati dovoljno iskustva prestati ovoliko faulirati jer atleticizam očito nije problem već pozicioniranje - količina ukradenih i blokada koje generira je vanserijska i samo na račun toga već sada je koristan obrambeni igrač. Opet ponavljam, ostaviti trag na obrani kao do sada bit će puno teže u roli startera, ali bit će ovo izuzetna škola za njega.

Napadački su stvari usprkos nekim sjajnim epizodama pod nešto većim upitnikom. Iako je okretan i ima meku ruku s kojom bez problema može ubaciti s vrha posta i linije slobodnih, Nurkić je poprilično limitiran pivot realizator koji ovisi isključivo o prostoru kojega stvori guranjem. Loptu za sada izbacuje ili previše rano ili prekasno, ni jedan horok mu nije isti i tu ima gomilu prostora za napredak. Uglavnom, u post-up izolacijama nije ni približno opasan koliko bi trebao biti, a za to je dobrim dijelom zaslužan i Shaw koji ga više koristi tako nego u pick & rollu. Doduše, to će se možda promijeniti sada kada će puno više minuta provoditi s Lawsonom i to bi definitivno bilo dobro za Denver jer Nurkić je već sada opasnost u ulozi rollera - kada se takva masa uz takvu pokretljivost sjuri u reket, malo je toga što obrana može učiniti.

Uglavnom, uz njega je u zadnje vrijeme proigrao i Hickson, što je Shawa natjeralo da Arthura u određenim postavama čak koristi kao trojku (tu su bez Gallinaria poprilično tanki). To je više fora nego ozbiljna kombinacija, a kako će se sada otvoriti jedno mjesto u sredini, vjerojatno je više nećemo gledati.

19. KINGS 84.9

Imaju 4-7 od otkaza Maloneu, što i nije toliko tragično obzirom na onih 2-7 koje su ostvarili bez Cousinsa dok je Malone bio trener. Međutim, ono što je tragično je da su u tom periodu bez svog centra i najboljeg obrambenog igrača zadržali prosječnu defanzivnu učinkovitost, dok su, usprkos povratku Cousinsa, s Corbinom postali jedna od 5 najgorih obrana lige. Uglavnom, na jedan indirektan način su digli ruke od sezone jer teško da će opet zaigrati solidnu obranu, a bez nje ni ovaj solidni napadački talent neće biti dovoljan da se održe pri površini.

Inače, Corbin je poslušao gazdu i ubrzao je igru (pod njim su Kingsi četvrta najbrža momčad lige što zasigurno ne odgovara Cousinsu koji teško da je održavao kondiciju na orbitreku dok se borio s meningitisom), ali tu je u pitanju prije svega potreba da se zadovolji uprava, a ne ozbiljna potraga za identitetom (kojega su ionako imali s tom spomenutom obranom, zatim napadom posloženim oko Cousinsa u postu i petorkom koja je usprkos limitima bila treća po +/- učinku u ligi). Uglavnom, već smo imali prilike vidjeti kako Corbin među startere gura Hollinsa uz Cousinsa, zatim je priliku startati dobio i Williams (koji je i najlogičnije rješenje ako već idu u ovom novom smjeru), a onda su se opet vratili Thompsonu (što nema smisla jer upravo je on simbol Maloneove ere, odnosno potrebe da ga se drži na parketu gomilu minuta samo da bi imali jednog defanzivca viška u postavi).

20. CELTICS 84.6

Trend užasnog napada i osrednje obrane se nastavio i u ovom periodu u kojem su s 2-5 ostavili otužan dojam. Smart se pokazao nespremnim preuzeti uzde momčadi te playa glumi Turner, što zasigurno neće pomoći napadu da oživi. Također, zanimljiv detalj je da su u protekla dva tjedan bili najslabija skakačka momčad lige, što nikako ne pomaže u situaciji kada imaš vanjsku liniju bez poštenih šutera, a i što je totalno blesavo pored svih ovih visokih na rosteru. Uglavnom, pad započet tijekom lakšeg dijela rasporeda zasigurno će se nastaviti i tijekom ovog težeg (ostvare li dvije pobjede u idućih desetak utakmica, u kojima ih uz pozitivne protivnike čekaju gomila gostovanja i čak tri back-to-backa, mogu biti sretni).

Filed under: bball 5 Comments
8Jan/1525

BUILDING NOTHING OUT OF SOMETHING PODCAST

Posted by Gee_Spot

Kreha i Gee u malim noćnim razgovorima ruju po dnu lige, razotkrivaju mulj u potrazi za izgubljenim blagom i sipaju mudrosti kao što neki sipaju sol po zaleđenim prilazima domu da se ne polome.

Dok ne osvane na mixcloudu, podcast možete poslušati na ovom linku (samo klikniti link, o intelektualci svih zemalja) - poželite li ga skinuti, "save link as" (desna tipka na mišu, o vi za život u zapadnoj civilizaciji osposobljeni) bit će dovoljno.

P.S.

Evo i verzije za slušati na netu, gornji link koristite samo za download. Hvala unaprijed!

BUILDING NOTHING OUT OF SOMETHING by Ispodobruca on Mixcloud

Filed under: bball 25 Comments
7Jan/156

THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

Posted by Gee_Spot

Ovaj put idemo u nastavcima, dijelom jer je tema ovih rankingsa Atlanta i smatram da bi još gomila teksta samo skrenula pažnju s njih (ili bi jednostavno bila višak koji bi se utopio u gomili), a dijelom jer po običaju za osvrt na svih 30 ekipa trebam sate i sate koje nemam. Uglavnom, sutra ide ili preostalih 20 ekipa ili barem 10 sljedećih, a u međuvremenu je moguć i podcast na temu rebuildinga. Točan termin ne znamo (kroz idućih sedam dana svakako), ali ako želite slušati o nečemu određenom ili tek želite postaviti neko pitanje, učinite to ovom prilikom u komentarima.

1. WARRIORS 95.5

Skoro pola sezone je iza nas, a Warriorsima se od starta nitko nije približio na prvom mjestu, dapače njihova trenutna razlika u kvaliteti izvedbe popela se na čak 3.2 poena. Ovakva konstanta, usprkos tome što su i ovaj period igrali bez Boguta, stvarno je zadivljujuća, a razlog je sve bolja igra u napadu stretch postava protiv rasporeda koji im je, istina, donio utakmice protiv Sixersa i Wolvesa, ali i tijekom kojega su doslovno razbili Toronto (što i nije neki uspjeh obzirom na to kakvu ovi obranu igraju u zadnje vrijeme) i Oklahomu (što nije mala stvar).

Bitno je istaknuti da su ove četiri nadahnute partije pružili na svom parketu gdje stvarno svaku večer igraju kao da je u pitanju playoff. Uglavnom, usprkos porazu od Clippersa koji su ih dobili na sličan način kao i Memphis, zatvorivši Currya visokim udvajanjima i prepuštajući ostalim igračima da odrade posao, u ovom periodu od Božića ostvarili su treći napadački učinak u ligi iza preporođenih Pistonsa (burger is coming!) i razigranih Sunsa, sve to uz poslovično kvalitetnu obranu.

Povratkom Leea, Kerr i ostatak stručnog stožera na kratko su koketirali s idejom klasičnijih petorki, ali ozljeda Ezelia prisilila ih je na još radikalnije niske postave u kojima su centre glumili Speights i Lee (uz povremena ukazanja Kuzmića) koje zbog toga nije bilo moguće spariti u postavi koja bi više smetala nego koristila (odigrali su samo 6 minuta zajedno u ovom periodu). Uglavnom, još jednom se pokazalo kako je spread postava najveće oružje Warriorsa, a razlog tome su fenomenalne partije pojedinaca poput Currya (koji je tijekom ovih 5 utakmica postotke držao na 50-40-90 granici uz 3-1 omjer asista i izgubljenih te fanatičnu igru u obrani) i Greena. Njegove brojke u ovih 5 utakmica su nestvarne, s 10 poena, 10 skokova, 6 asista, 3 ukradene i skoro 3 blokade uz 38% šuta za tri pružio je najbolju kopiju Kirilenka u zadnjih nekoliko godina zatvorivši vrata tako svim potencijalnim pričama o povratku Leea u petorku.

Upravo njegovo dizanje igre na novu razinu, posebice u roli sekundarnog kreatora koji preuzima teret organizacije nakon što udvoje Currya, u ovom periodu poslužilo je kao nova doza goriva ambiciji Warriorsa. Koji očito imaju namjeru u petoj brzini izgurati cijelu sezonu.

2. MAVS 92.3

Lagan raspored uz 4 utakmice protiv momčadi s Istoka (još su igrali s Lakersima i Thunderom) zaslužan je za sjajnih 6-0 i, puno važnije, četvrti učinak u oba smjera. Obrana je s Rondom dobila sve što su očekivali, pa i više - ne kužim svrhu njegovih izjava kako zadnjih godina nije igrao obranu, ali sada je igra kao navijen svjestan da upravo na tom dijelu parketa može napraviti razliku. Uglavnom, s njim u postavi Mavsi dopuštaju samo 93.4 poena na 100 posjeda što je fantastičan rezultat i dokaz da su dobro postupili zamijenivši dio napadačke učinkovitosti za defanzivu. S tim da rezultati u protekla dva tjedna jasno ukazuju da i dalje mogu zabiti, pa makar kada je raspored ovako naklonjen.

Uglavnom, uz defanzivni napredak najvažniji aspekt života s Rondom postale su smallball postave koje i dalje ostaju najveći problem (četvrta najkorištenija postava u ovom periodu bila je ona s Parsonsom na četvorci uz Jeffersona kao dodatnog šutera - očekivano, ova kombinacija nije u stanju braniti ni pod razno, a Carlisle iz nekog razloga i dalje ne želi pronaći balans s više Aminua). Solidne partije Smitha i Villanueve donekle su maskirale potrebu za njima i omogućile Dallasu da uhvati zraka kada na parketu nije idealna petorka, ali pitanje je može li sa spomenutom dvojicom izgurati sezona u tako važnim ulogama, a kamoli playoff serija. Mislim, ako jedan Carlisle iz ovoga što ima na raspolaganju nije u stanju složiti balansiranu rotaciju na 48 minuta, onda je očito kako postoje problemi koji bi ih u budućnosti mogli doći glave.

3. BLAZERS 92.2

Lagan raspored poremetili su samo Hawksi koji su ih sredili u vlastitoj dvorani, naglasivši standardne probleme s obranom na lopti i manjak agresivnosti u reketu koji je bez Lopezovih zakucavanja sada još izraženiji što samo stavlja dodatnu težinu na šutere (i uzima danak u napadačkoj efikasnosti). Međutim, zadržati obranu na top 5 razini bez startnog centra svakako je uspjeh.

Jedan ne baš pozitivni trend je sve veća ovisnost o Lillardu i Aldridgeu. Batum, koji inače po potrošnji nikada nije bio na razini igrača takve kvalitete, ove sezone je ispod 15% što je jednostavno smiješno ako uzmemo u obzir da je i Lopez na takvoj razini sporednog potrošača. Kad još dodamo da je Matthews za čak 10% podigao potrošnju trica pretvorivši se u bezobraznog specijalista, jasno je kako ovogodišnjim Blazersima trenutno nedostaje one lanjske raznovrsnosti. Sve više je ovo show Lillarda i Aldridgea, što Lillard koji se polako pretvorio u light verziju Currya opravdava. LMA pak opet otvara pitanja o vlastitoj učinkovitosti obzirom na sve manje slobodnih i nešto slabiji postotak dugih dvica uz standardno svemirski volumen.

4. CLIPPERS 91.6

Top 10 učinak u oba smjera zvuči dobro, ali kad uzmemo u obzir da je ostvaren gaženjem Knicksa i Sixersa, stvar postaje jasnija (ajde, barem su po načinu na koji uništavaju slabije od sebe počeli sličiti na lanjsku momčad). Doduše, imamo tu i sjajnu pobjedu protiv Warriorsa u kojoj su pokazali kako dobro mogu igrati kada im odgovara matchup (sjajno su isključili Currya, a Warriorsi nemaju swingmana koji može kazniti manjkavosti rotacije na krilima), ali porazi od Raptorsa i Hawksa pokazali su sve slabosti obrane, posebice na bokovima, s tim da nakon skoro pola sezone akcije već možemo govoriti o jednostavno slabijem planu igre u odnosu na lanjski. Naime, za razliku od agresivnog lanjskog stila pod utjecajem Luea u kojem se obavezno udvajalo na svakom picku, Clippersi igraju nešto opreznije i manje aktivno, posebice Paul i Griffin, dozvoljavajući puno bolje postotke šuta protivnicima. Teško je baš sve pripisati stručnom štabu jer napad i s Woodsonom igra izuzetno učinkovito, ali nekako se čini da je lanjska kombinacija Lue-Gentry bolje koristila potencijale momčadi.

Riversa da ne spominjemo - upravo je on kao GM dobrim dijelom odredio putanju ovog rostera odlučivši se potrošiti novac na poboljšanje igre prema naprijed iako su tu već bili elitni umjesto da se osigura protiv obrambenih problema. Koliko se god Hawes trudio, on nije onaj potrebni treći visoki koji će odraditi prljavi posao, a Farmar posebice nije zujalica poput Collisona koji je bio itekako bitan u presingu. Uglavnom, dopustite potpuno subjektivno mišljenje da ova kombinacija stručnog štaba i rostera ipak nema ono nešto potrebno za isplivati na Zapadu. Prema Riversu sam skeptičan godinama, a ostat ću to i dalje koliko god nepravedno to bilo, sve dok jednom ne nadmaši realna očekivanja (odnosno, dok mu ne budu trebala tri top 50 igrača svih vremena za obaviti posao).

5. RAPTORS 91.5

Kod njih se u protekla dva tjedna i dalje ništa nije promijenilo, i dalje gledamo top 5 napad kombiniran s jednom od najgorih obrana lige. Pisao sam u nedavnom osvrtu na njihovu tekmu s Warriorsima koliko im obrambeno problema stvara Caseyevo nevješto miksanje postava u kojem previše minuta otpada na kombinacije s previše combo-bekova, odnosno koliko im je potreban još jedan visoki defanzivac u rotaciji kako bi dobili balans potreban za isplivati na Istoku. Doduše, u ovom periodu imaju ispriku u stvarno brutalnom rasporedu s 5 izuzetno teških gostovanja na Zapadu sukladno kojem score 2-3 uopće ne zvuči loše. Stvari će se popraviti povratkom na Istok, ali problemi s obranom ostaju kao upozoranje za kasnije - dok se to ne sanira, svi snovi o borbi za nastup u Finalu padaju u vodu.

6. GRIZZLIES 90.3

4-2 uz pobjedu nad Spursima i poraz od Rocketsa u produžetku (gostovanje u Denveru na back-to-backu nećemo ni spominjati jer to je problem koji je malo koja momčad riješila, u manje od 24 sata dokazano je nemoguće priviknuti se na nadmorsku visinu u Mile High Cityu) zvuče bolje od dojma kojega su ostavili u zadnje vrijeme. Naime, Gasol i društvo kotrljaju se s prosječnim učinkom u oba smjera, a rezultat je to činjenice da su bez Randolpha izuzetno ranjivi. Kao momčad bez superstara (Gasol i Conley su sjajni igrači, ali ne mogu tek tako povećati produkciju da nadoknade gubitak bitne karike) već su pokazali kako nailaze na probleme čim nisu u idealnom sastavu (sjetimo se ranije ozljede Allena koja ih je ostavila bez bitne defanzivne kvalitete na bokovima), a to je posebno naglašenu u slučaju igranja bez Z-Boa. Naime, ta solidna dubina rotacije koju su dodali ne osjeti se na poziciji četvorke jer tamo osim Leuera nemaju opcija. A kad se pokazalo da Leuer nije dorastao većoj roli od epizodne, rotaciju su morali krpati niskim postavama (Prince na četvorci postao je u zadnje vrijeme standard, a gledali smo čak i Cartera ili Pondextera u nekim situacijama) koje jednostavno nisu (i po svemu sudeći neće postati) dio grit & grind identiteta. Uglavnom, odluka da tek tako puste Eda Davisa bez odgovarajuće zamjene u ovom trenutku ne čini se baš mudrom.

7. HAWKS 90.2

Novi period utakmica otvorili su neobjašnjivo brutalnim porazom od Bucksa, ali su nakon toga opet nanizali 5 pobjeda, od čega su zadnje dvije bile posebno impresivne. Dodali su skalpove Blazersa i Clippersa (drugi put) već impozantnom popisu žrtava što je, kako to već biva, dovelo do pjevanja hvalospjeva Budenholzeru i preslikanom sistemu Spursa, posebice pokretnom napadu u kojem svih 5 igrača igra košarku sa svim njenim elementima. Međutim, kako to već biva, javnost oduševljena koševima (buckets!) opet propušta detektirati glavni razlog uspjeha Atlante, a taj je obrana.

Naime, u ovom periodu napad Hawksa je pao ispod ligaškog prosjeka (za što je dobrim dijelom zaslužna spomenuta utakmica protiv Bucksa koji su ih ostavili na 77 poena), ali je obrana ostala na standardno visokom učinku usprkos nezgodnom rasporedu. Hawksi igru na ovom dijelu parketa baziraju na već klasičnom korištenju zone na strani bez lopte u stilu Spursa (koriste također i kod Spursa često viđenu zonu oko reketa s isturenim playom, ali i klasičnu 2-3 formaciju). Dakle, igru baziraju na zaštiti sredine i zatvaranjima prema vani, što je recept koji im definitivno i najviše odgovara obzirom na ljudstvo koje imaju i unutarnju liniju s manjkom centimetara.

Osim ove osnovne formacije, bitan je i balans diljem postave. Naime, Hawksi nemaju minus obrambenog igrača ni na jednom dijelu parketa - imaju igrače sposobne odigrati presing na loptu, imaju bočne stopere, imaju korisna tijela pod košem. Dakle, u toj situaciji u kojoj igraš konzervativno i nemaš rupu kroz koju protivnik može natjerati obranu na previše rotiranja, ranjiv si samo protiv discipliniranih napada koji su sposobni dovoljno kružiti uokolo za pronaći idealnu priliku za realizaciju. Takvih u NBA nema baš previše.

Taj trik koji su izveli stilom igre, da imaju zatvoren reket iako nisu ni skakački ni blokerski moćni, u jednu ruku ostavlja ih previše ranjivima na pick & pop igru te šut s perimetra. Jasno, problem za protivnike je u tome što postoji ogromna razlika kad uzimaš trice koje sam kreiraš i kad te obrana Atlante natjera da ih uzmeš preko ruke jer nemaš drugog izbora. Uglavnom, rizik je ovo koji su Hawksi svjesno prihvatili pobrinuvši se pri tome da sve ostalo odrade bez greške.

Pa tako, osim što dozvoljavaju prosječan broj skokova u napadu (tu dolazi do izražaja problematičan manjak centimetara), Hawksi su druga najbolja tranzicijska obrana lige (minimum kontri je stara Popova mantra, a coach Bud po uzoru na mentora također ne ide na skok u napadu već radije zatvara bokove), primaju drugi najmanji broj poena s linije u ligi (tu se vidi uigranost zonskog rasporeda i kvaliteta postavljanja), drugi najmanji broj poena iz reketa (ne računajući obruč) i s vrha reketa, a i na obruču su top 10.

Mislim, Blazersi su tako zabili tek 38 poena u reketu usprkos gomili centimetara i činjenice da su kao elitna skakačka momčad ostvarili čak 11 skokova u napadu, tek 9 poena iz tranzicije i pucali su samo 12 slobodnih na svom parketu. Ista stvar i protiv Clippersa - samo 34 poena u reketu te nevjerojatnih 11 poena iz tranzicije za takvu ekipu koji su anulirali činjenicu da je Blakeu sviran svaki kontakt i da su nekim čudom pucali čak 33 slobodna (bez obzira na to, Hawksi su utakmicu imali pod kontrolom njen veći dio).

Ovo su izuzetne brojke i nije čudo da su u ovom trenutku top 4 obrana lige, što je ogroman napredak u odnosu na lani, dobrim dijelom vezan uz zdravog Horforda, ali i napredak pojedinaca, kao i neke sitne poteze koje su povukli. Možemo slobodno ići redom, od pozicije do pozicije. Teague, Mack i Schroeder nisu nikakvi game changeri u svojoj ulozi, ali sjajno odrađuju posao na lopti i dovoljno su disciplinirani i sposobni da na pick & rollu ne idu ispod picka (to je ključno), odnosno da se na zabiju u blok, dakle stalno su za petama svom igraču čime umanjuju potrebu za pomaganjem. Caroll je solidan bočni branič, Korver je neumoran u trčanju za svojim igračem u obrani jednako kao i u napadu (oba su dakle više nego sposobna i dovoljno duga zatvarati iz reketa prema perimetru kada lopta promijeni stranu), a dovođenje Sefoloshe koji i dalje može potpuno isključiti bilo kojeg vanjskog igrača u ligi na 20-ak minuta pokazuje se punim pogotkom. Horford je genijalan u roli zapovjednika obrane u Duncanovom stilu, a Millsap nadoknađuje manjak mišića i centimetara agresivnom igrom na loptu u pokušaju da sredi protivnika prije nego ovaj krene u pivotiranje (s dvije ukradene lopte po utakmici prvi je među svim visokima u ligi).

Dodatni plus u ovom trenutku su igre Antića koji u sredini igra puno bolje nego u rookie sezoni, ali manjak pouzdanih visokih defanzivaca u rotaciji ostaje potencijalno najveći problem ove momčadi, iako će po svemu sudeći obrana zadržati top 10 status do kraja sezone, jasno osim u slučaju nove ozljede Horforda.

E, tek sada možemo prijeći na napad koji je usprkos sve lošijim partijama u zadnjih mjesec dana (što je i logično obzirom na sve teži raspored) zadržao top 10 status. Ako će obrana padati, tu svakako imaju još prostora za rast. Svi su primjetili izuzetnu slash & kick igru koja u nekim momentima doslovno kopira akciju Spursa. Kretanje igrača i dodatni pas su osnove filozofije koju je usadio coach Bud, ali ono po čemu su Hawksi kao i Spursi posebni je naglasak na ulazu s loptom. Naime, nije poanta samo poslati loptu do prvog slobodnog suigrača već znati iskoristiti prostor, odnosno ući s loptom u sredinu prije dodavanja. Isto kao što je Pop od Greena i Leonarda napravio driblere, tako i Bud od Korvera i Carrolla traži da driblaju kad god mogu, a sve u nastojanjima da svih pet igrača budu potencijalni kreatori. Jasno je da takvo korištenje prostora u svakoj sekundi trajanja napada protivničke obrane kad-tad ostavi na peti, a sposobnost Hawksa da u jednom napadu izvrte ako treba i tri akcije najveća je vrijednost koju su preuzeli od filozofije Spursa.

Sad, usprkos takvom oko ugodnom i naizgled idealnom sistemu u kojem su svi potencijalni asistenti, trenutno najveći razlog uspješnosti napada Hawksa ipak je Korverova nevjerojatna šuterska forma koja nikako da padne (bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati jednom kada mu postotci barem malo padnu na zemlju, ako do toga uopće dođe), kao i kvaliteta ostalih u šutiranju. Horford je s 46% realizacije na dugim dvicama u teritoriju Aldridgea, Millsapova i Carrollova tricaška kvaliteta s krilnih pozicija strašan su bonus uz bekovsku uspješnost Korvera i Teaguea, a tu je i Antić koji ulaskom u formu omogućuje Budenholzeru da uz klasičnu 4 vani, 1 unutra postavu zaigra i sa svih 5 igrača vani i tako dodatno izneredi obranu protivnika.

Dakle, momčad je ovo s jasnim identitetom, momčad koja ima plan A i plan B u oba smjera i jasno posloženu hijerarhiju - sve su to stvari očekivane prije sezone kada smo ih stavljali u rang od top 4 do top 6 na Istoku, samo ne u ovakvoj mjeri. I momčad je ovo koja ima izuzetno produktivnu klupu, što definitivno treba spomenuti zbog činjenice da je to ogroman, ogroman plus u regularnoj sezoni kada druge postave dobivaju puno više prostora, kao i zbog toga da istaknemo koliko su dobar posao odradili u slaganju ovog rostera. Čak i da obrana padne (što je realno obzirom na manjak opcija pod košem), odnosno da napad ne napravi iskorak u elitu (što je također realno jer Korver ne može šutirati bolje nego to trenutno radi), njihovi dvoboji u playoffu bit će prave poslastice. Naime, koliko god Bullsi i Wizardsi djeluju kao moćnije momčadi u sredini, bit će interesantno vidjeti kako će se suprostaviti stilu Atlante koji kao da je specijalno za njih dizajniran, s napadom koji je u stanju raširiti njihov zatvoreni reket, odnosno s obranom koja je u stanju natjerati ih da šutiraju s perimetra puno više nego što žele. Hawksi neće biti NBA prvaci, ali, poklopi li im se sve kako treba u datom trenutku, nije isključeno da neće biti predstavnici Istoka u Finalu.

8. SPURS 90.1

Još jedna potencijalno velika momčad koja je trenutno prigrlila osrednjost u oba smjera. 3-4 uz težak raspored, bez Parkera (koji se opet pokušava vratiti iako je daleko od potrebne spreme) i Leonarda (koji je možda i gotov za sezonu obzirom na težinu ozljede koja će kad-tad zahtijevati operaciju), s povratnicima Millsom i Splitterom, nisu ni upola strašni kao saznanje da možda neće ni imati šanse braniti naslov obzirom na sve teži splet okolnosti koji im se nameće. Šteta jer Duncan opet igra van pameti kao veći Kareem od Kareema.

9. BULLS 89.7

Iza njih je odličnih 6-1 uz sve bolje partije u obrani. Osim što je našao minute Mirotiću u rotaciji četiri visoka, Thibo je zbog ozljede Dunleavya i jedne utakmice poštede za Butlera (valjda je išao po ovu specijalnu drogu kojom se puca ove sezone) pristao na određene eksperimente tipa Mirotić na trojci koji su se pokazali više nego uspješnima. Toliko da u nekom ludom spletu okolnosti možda nije nemoguće očekivati da i Butler dobije koju minutu poštede (moš mislit). Jimmy je inače u ovom trenutku realni all-star starter na Istoku, a njegov IOR učinak od 103 boda praktički osigurava Bullse od činjenice s kojom će se kad-tad morati pomiriti, a ta je da Rose više nikada neće biti isti (njegovi postotci šuta i "obrana" u ovoj fazi karijere bliži su sferi elitnog šestog čovjeka ala Crawford nego nekadašnjeg MVP playmakera). Butler još ima prostora za napredak, posebice što se tiče potrošnje (tek je malo iznad prosjeka), ali s druge strane pitanje je koliko je ovaj suludi postotak slobodnih održiv (na dva pokušaja iz igre puca jedno bacanje, što je ove sezone za čak 12% bolji učinak od kralja iznuđenih slobodnjaka, Hardena).

10. ROCKETS 89.6

Vrijeme je za prvu ocjenu "ere" Josha Smitha. Nakon pobjede nad Memphisom u kojoj je Smith ostavio traga napadanjem obruča i maltretiranjem niskih postava Memphisa (koje je Joerger prisiljen koristiti zbog ozljede Randolpha), posebice Cartera u postu, Houston je u sljedećih 6 utakmica ostvario 2-4 uz blijede igre u napadu i obrani. Praktički, gubili su od svakog ozbiljnijeg protivnika, a razlog je prvenstveno pad energije u obrani, dijelom uzrokovan promjenom rotacije u kojoj sada ima puno, možda i previše, Smitha i Brewera. Dok se oni uklope u momčad proći će neko vrijeme (eksperimentiranje s Joshom u startnoj petorci trajalo je za sada 4 utakmice prije nego je prebačen na klupu, što je zanimljiv razvoj situacije zbog navodno obećane pozicije startera zbog koje je, opet navodno, izabrao baš Rocketse), a povrat je, kao što smo rekli odmah nakon odrađenih transakcija, upitan.

Brewer je nakon odličnog šuterskog otvaranja karijere u Houstonu (fenomenalnih 11-17 u prve tri tekme za tricu) očekivano pao na realnije prosjeke (7-24 za tricu u sljedećih 5 tekmi), odmah postavši manje atraktivna opcija, dok je Smith, iako je dobrim dijelom srezao pokušaje za dva s poludistance, nastavio štetiti šutem s perimetra (14%) i linije slobodnih (39%), anuliravši tako sve dobro što donosi ulazima (dapače, obzirom da u slasherskoj roli gubi 3 lopte naspram 2 asista, pitanje je koliko uopće ima smisla uključivati ga u kreatorski dio posla, svim Houstonovim problemima s organizacijom napada usprkos). Sad ostaje da vidimo može li u roli s klupe biti od veće koristi, kao i kakav potez Morey misli povući kako bi Rocketse uključio u borbu za vrh Zapada već ove sezone.

A kad smo već kod Moreya, još jednom smo imali prilike vidjeti kako kod njega emocije ne igraju nikakvu ulogu - iako je na neki način otkrio Blacka (točnije, McHale je inzistirao da dobije mjesto na rosteru oduševljen njegovim pristupom u trening kampu), bez problema ga je odbacio na waivere kako bi pokupio Smitha. Zašto su se odrekli mladog potencijala umjesto npr. jednog Dorseya? Iz jednostavnog razloga što su znali da će netko pokupiti Blackov ugovor i preuzeti obveze prema njemu dok bi Dorsey postao slobodan igrač i kao takav bi se, bez obzira gdje naknadno potpisao, računao na cap do kraja sezone, otežavši tako ostajanje ispod granice poreza.

Inače, godinama napadamo Thunder i Brooksa zbog estetske ružnoće košarke i gomile izolacije koje igraju, a sada su konačno dobili konkurenciju u Rocketsima, dapače usudim se reći kao je njihova kombinacija iso košarke i silovanja trice još manje privlačna. Ako nam je ikada trebao dokaz da napredna statistika nije rješenje za finalni proizvod već tek jedno od sredstava kojim se dolazi do rješenja (sjetimo se samo one priče iz Toronta u kojem su statističari pokušali uvjeriti trenere da je bolje potezati loše trice nego uzimati duge dvice iako nisu imali ni približno adekvatan roster za tako nešto, kao uostalom ni sada Rocketsi), imamo ga u Houstonu.

Filed under: bball 6 Comments
6Jan/159

050115

Posted by Gee_Spot

Još jedna odlična pobjeda Hawksa u nizu sinoć protiv Clippersa, druga njihova tekma nakon Blazersa o kojoj želim pisati, ali opet ću morati odgoditi temu zvanu Atlanta (za rankingse koji će valjda osvanuti kroz tjedan) jer slijedi osvrt na bezvezni trade između Knicksa, Cavsa i Thundera.

Osim što gotovo ni jednoj momčadi ne donosi plus na terenu, što je stvarno rijetko postići kada mijenjaš ovoliko igrača, trade je ovo u kojem su Knicksi jedini pobjednici i to iz očitih fiskalnih razloga - riješivši se Smithove opcije za iduću sezonu, dodali su dodatnih 7 milja prostora na 20-ak koje su ih već otprije čekale i tako si dodatno povećali šanse da se dočepaju kvalitete na tržnici. Sve čega su se pri tome trebali odreći bio je Shumpertov ugovor, koji u ovoj situaciji teško da vrijedi i picka druge runde - osim što se još jednom dokazao kao rubni NBA igrač bez ozbiljne uloge, Shumpert nije ni bio u dugoročnim planovima nove uprave koja mu je odbila dati produženje i koja je jasno istaknula kako će kroz sezonu trebati zaslužiti ostanak u New Yorku. To se očito nije dogodilo, a eventualna pitanja o tome da li su za Shumperta mogli dobiti nešto više po meni nemaju smisla jer su se riješili ugovora Earla Smitha što je aspolutni uspjeh za momčad koja više ni ne skriva da je u rebuildingu (Kirk, Amundson i Thomas koje su pokupili usput idealno će se uklopiti u besmisleni roster kojega trenutno šalju na parkete iz večeri u večer i samo će im dodatno pomoći da se dokopaju visokog picka, jasno ako ih ne otpuste).

Dakle, logika Knicksa u ovom tradeu je jasna, a isto tako je jasno da su Knicksi najracionalniji u cijelom poslu (usput su otpustili i Dalemberta koji nije imao cijeli ugovor garantiran, tako da su ukupno spustili cap za oko 11 milja, smanjivši porezni račun za dvije trećine), što nikako nije dobra stvar za ostale uključene. Teoretski je jasno što su Cavsi htjeli s ovim tradeom - dali su jednog igrača za dvojicu, što za momčad koja nema klupu nije loše. Na papiru. U praksi, priča s Waitersom u roli šestog čovjeka očito nije štimala (kada imaš tri potrošača kao što su Love, James i Irving onda je mudrije lopte tijekom 48 minuta podijeliti njima nego imati Waitersa u roli dežurnog revolveraša), a očito nije mogao pružiti ni onu 3&D rolu koja im je bila potrebna u petorci (momak je nepopravljivi kockar koji samo ganja loptu bez imalo brige o tome što mu se događa iza leđa, a također puno više voli šutirati iz driblinga nego iz catch & shoot situacija).

Znači, on je svakako bio višak u Clevelandu, ali ujedno je i jedini igrač na rosteru koji može poslužiti kao mamac u tradeu. Tako da se postavlja pitanje čemu žurba kada svi dobro znamo da Cavsima prije svega treba back-up centar. Istina, Cavsi imaju dosta pickova na raspolaganju koje ovom prilikom nisu trošili, dapače, zahvaljujući još zbunjenijoj Oklahomi dobili su još jedan dodatni pick prve runde, međutim bez Waitersa puno će im teže biti doći do Koufosa i Mozgova o kojima sanjaju.

Sad, možemo reći kako je do žurbe došlo zbog serije katastrofalnih poraza. Koliko god oni bili opravdani obzirom na kontekst bez Varejaoa, a zatim i ozljede Jamesa, Irvinga i općenito manjka korisnih igrača na rosteru, toliko je očito kako u Clevelandu smatraju da im je pomoć potrebna odmah. Ali, tu dolazimo do ključnog momenta - da li su ova dva igrača pristigla iz Knicksa ikakva pomoć? U teoriji, Smith bi se trebao puno bolje snaći u roli šestog čovjeka od Waitersa jer je to nešto što zna igrati, a nije da će njegove eskapade biti išta iritantnije od Waitersovih. Na kraju krajeva, Smith je barem pokazao do sada u karijeri da može biti dio ozbiljnih playoff ekipa bez obzira na svoj revolveraški stil, što je status kojem Waiters nikada nije bio ni blizu.

Dakle, uspije li nekako uhvatiti formu usprkos stalnim zdrastvenim problemima u zadnje vrijeme, posebice sa stopalima, Smith bi u nekim idealnom scenariju sam po sebi mogao biti bolji dodatak ovoj momčadi od Waitersa. S druge strane, obzirom na godine, ozljede i stil igre, nekako mi se čini realnijim očekivati da će poput Waitersa biti uglavnom razočaranje.

I to dolazimo do Shumperta. Koji je puno mlađi i s puno više potencijala, ali koji ni prije brutalne ozljede koljena nije pokazivao klasu, a posebice nakon povratka kada uglavnom izgleda kao bek bez ikakve uloge. Njegove obrambene kvalitete su debelo precijenjene, solidnim fizikalijama usprkos nije stoper već prije svega solidan presing igrač, ali ni približno toliko dobar da sakrije nedostatak napadačkog talenta. Iskušavali su ga Knicksi godinama i u roli kreatora i kao spot-up igrača, ali ni u jednoj nije toliko učinkovit da opravda ozbiljne minute na parketu.

Tako da je pitanje može li se to promijeniti u Cavsima? Šansa svakako postoji, posebice jer će zbog rupe na dvojci dobiti priliku jednom kada se vrati od najnovije ozljede (ovaj put je u pitanju rame). Ali, igrač koji u karijeri ima postotak šuta ispod 40% teško može biti dugoročno rješenje, bez obzira koliko mlad bio. Uglavnom, trade je ovo koji Cavsima može donijeti korist samo u slučaju da se ostvari idealni scenarij, a koji ih ostavlja bez bitnog resursa u potrazi za centrom (osim ako ispod stola ne postoje dogovori da Dalembert završi u Cavsima, što bi cijelom poslu dalo nešto više smisla). S druge strane, stvar definitivno ublažava činjenica da su od Thundera izvukli pick prve runde. A onda opet, ne pokaže li se Smith vrijednim minuta, njegov ugovor će im dogodine biti ogroman problem prilikom pronalaska pojačanja (a nije da već nemaju problem zvan Varejaova dodatna godina).

U cijeloj ovoj priči najlošije izgleda Oklahoma. Poznavajući njihovu škrtost, ovaj trade može biti samo jedno - unaprijed planirana nabavka zamjene za Jacksona kojega očito nemaju namjeru zadržati. Ne ode li uskoro u nekom novom tradeu (vjerojatno hoće jer moraju rezati plaće da se spuste ispod poreza), gotovo je sigurno da ga neće zadržati na ljeto jer bi ga morali platiti puno više od rookie ugovora, što sada nije potrebno obzirom da imaju Waitersa kojem je preostala još jedna godina igranja za kikiriki.

Uglavnom, ovaj potez nema smisla bez dodatnih promjena jer Oklahoma ima već gomilu igrača sličnih Waitersu (to su prije svega Jackson i Lamb od kojih će jedan sigurno promijeniti adresu, a ne zaboravimo da minute trebaju i Morrowu i Robersonu koji imaju definirane i korisne role u rotaciji), znači treba nekako zadovoljiti sve ove opcije. S tim da, čak i ako prihvatimo logiku s fiskalne strane, nejasno je zašto tempirati ovakav potez u trenutku kada je zadnje stvar koja momčadi treba potencijalno narušena kemija.

Presti očito vjeruje u svoju sposobnost pronalaženje talenta i ne sumnjam kako je u Waitersu vidio priliku dobiti potencijalno još boljeg igrača od Jacksona za mali ulog, ali može li to što dobije s Waitersom biti toliko pozitivno već sada da anulira svaki rizik? Ne mislim tu samo na potrebu novog kemijanja s mjestom u hijerarhiji, već i na parketu - Jackson je solidan combo-bek koji dokazano može odigrati kvalitetne playoff minute, a Waitersove razigravačke kvalitete su, blago rečeno, upitne. I Reggie više voli zabiti nego dodati, ali barem može odraditi posao kad se to traži od njega - ode li on s rostera već sada, može li Waiters preuzeti taj teret trećeg kreativca u kontekstu u kojem se momčad bori za playoff, a onda i za naslov? Odnosno, ostane li Reggie, može li Waiters mirno sjediti na klupi dok dobiva mrvice?

Ukratko, Knicksi su se riješili Smitha i tako potvrdili da će potonuti još dublje kada uskoro Carmela stave na led, Cavsi su pokušali smanjiti broj problema s dubinom klupe i igračima zadatka na način koji im ne daje previše izgleda da će se popraviti kao momčad, a Thunder je usput pokupio talent kao da tek grade roster, umjesto da oblikuju rasnog izazivača (po običaju). To su grube crte posla, a tko je pogodio, pokazat će vrijeme.

Filed under: bball 9 Comments
3Jan/150

020115

Posted by Gee_Spot

Zanimljiva večer s hrpom potencijalno dobrih tekmi, s tim da se sudar Raptorsa i Warriorsa nametao sam po sebi kao izbor. Šaranje ostavljam za nedjeljno jutro, iako mi već od starta nije bilo pretjerano uzbudljivo gledati kako Warriorsi lakoćom zabijaju sa svih pozicija protiv od ozljede DeRozana neprepoznatljive obrane Raptorsa. Koja je u zadnje vrijeme zaigrala malo bolje, više nisu grozni, ali su i dalje ispod prosjeka usprkos ne baš pretjerano teškom rasporedu koji se zahuktao tek u zadnje četiri utakmice odlaskom na dvotjednu turneju.

Ključno je bilo maknuti Vasqueza iz startne postave, ali ni s dodatnim swingmanom u petorci stvari nisu idealne. Prvo, napad im je sjajan dijelom upravo zbog učinkovitosti kombinacija s dva combo beka kojih imaju gomilu, a one su sve redom defanzivno rupa čak i protiv drugih postava. Fields, koji se sinoć vratio u startnu petorku, vuče napad na dno, tako da koristiti isključivo njega i Johnsona na trojci bez minuta za Rossa u niskoj vanjskoj liniji nije opcija (uostalom, nije toliko Ross problem koliko Vasquez i Williams kao dvojke). Startna petorka s Johnsonom funkcionirala je skroz ok i ne vidim razloga zbog koje je Casey odustao od nje osim da ima na raspolaganju Johnsona kao bolju opciju s klupe koju može pridodati ovim defanzivno limitiranim postavama jer Fields uz npr. kombinaciju Williamsa i Vasqueza ne bi imao nikakvog smisla kao minus napadač uz dva minus defanzivca.

U principu stvar je jednostavna, Casey koristi previše sličnih igrača i previše niskih postava koje su, koliko god dobre za napad, problem za obranu. Povratak DeRozana dobrim dijelom će riješiti manjak balansa jer će automatski ostati manje minuta za problematične opcije koje igraju samo u jednom smjeru, a jedan pametan trade u kojem bi combo-beka viška zamijenili za dodatnog visokog riješio bi stvar.

Uglavnom, ta spomenuta kilava obrana s previše Vasqueza i Williamsa sinoć je bila još problematičnija zbog odluke da agresivno udvajaju Currya na pick & rollu. Od kada je Memphis na ovaj način pokazao da se može usporiti Warriorse koji bez Boguta (tada još i bez Leea) nemaju čovjeka na visokom postu kojem mogu baciti loptu kako bi održali napad tečnim nakon što Currya uhvate u zamku, većina protivnika koristi svaku situaciju da bi usporila Stepha na sličan način. Za momčad poput Toronta koja ima problema s obranom, a koji dobrim dijelom i proizlaze iz toga što i inače dosta riskiraju s izlascima visokih, ovakav stil igre u kojem ostavljaš ogromnu rupu u sredini baš se i nije pokazao smislenim.

Valanciunas sam pod košem jednostavno ne stiže pokriti sav prostor u roli koja od njega prije svega zahtijeva atleticizam, to je najveći problem, tako da je Green imao vremena kao u priči da sam samcat šutira i razigrava te tako odradi i svoju rolu stretch četvorke i onu visokog playa koju igra Bogut. Kako imaju dovoljno šutera koji znaju iskoristiti dodatni prostor, Warriorsi su utrpali 40 poena u prvih 12 minuta, što je bilo dovoljno da Raptorsi zaigraju opreznije na lopti, čime su pak ostavili više prostora Curryu na šutu. Tako je jedina šansa Toronta da nešto obrani neslavno propala, talent Warriorsa prema naprijed u ovoj situaciji bio je nezaustavljiv - kada su krenuli zabijati kroz tranziciju i 1 na 5, organizirani napadi više nisu ni bili toliko važni. Iako su u njima bili sjajni - Klay ni ovaj put nije bio od pomoći kao slash & kick igrač (samo jedan ulaz i to na startu utakmice kada su Raptorsi ostavljali i reket i stranu bez lopte praznima), tako da je Kerr umjesto kroz pick igru Currya oslobađao u spot-up situacijama kroz gomilu screen i flex akcije kako bi uz šut dobio i ulaz. To je funkcioniralo kao pjesmica, što pokazuje i učinak na kraju.

Utakmica je tako bila riješena u trećoj četvrtini kada su Warriorsi zasuli Raptorse sa svih strana i kada su zaigrali s puno više zonske obrane, fokusirajući se na zatvaranje sredine. Valanciunas je na startu utakmice ubacio sve svoje poene, stvarajući probleme visinom i snagom Speightsu, ali čim su ga počeli udvajati i preuzimati (u gomili situacija čuvali bi ga Green i Barnes sa Speightsom kao pomagačem), ispao je iz ritma kao i napad Toronta. Kojem su Warriorsi praktički ostavljali dovoljno prostora na perimetru odlučivši se za manje presinga, ali u ovom trenutku najbolji napad lige u ovoj utakmici izgledao je i šuterski i kreatorski limitiraniji od protivnika. Tu su dobru rolu odradili Klay dužinom na Lowryu i uopće svi vanjski Warriorsa već poslovičnim agresivnim zatvaranjima iz reketa prema perimetru. Curry je tako pokrivao gomilu prostora i za 33 minute na parketu pretrčao je suludih 3.9 kilometara, što je daleko najviše sinoć na utakmici - Green je ukupno skupio najveću kilometražu, ali je odigrao i 7 minuta više od Stepha koji je tako i na ovaj dodatni način dokazao da se sve u Warriorsima vrti oko njega.

Uglavnom, još jednom se potvrdilo kako Raptorsi s ovakvom obranom nisu ozbiljan izazivač, a odluka Caseya da povjeri preko 30 minuta i Vasquezu i Williamsu pokazala se kontraproduktivnom. Koliko god su imali smisla protiv ovakve obrane domaćina koja im je ostavljala gomile prostora za šut, toliko su bili smetnja u drugom smjeru (evo, nisam ni spomenuo tranzicijsku obranu u kojoj valjda u ligi ne postoji goreg igrača s ovoliko minuta na raspolaganju od Vasqueza). Mislim, sama ideja da ideš dobiti Warriorse njihovom smallball igrom (čak 15 minuta Casey je potrošio na postave sa samo jednim visokim) toliko je apsurdna da je, nakon ovakve partije u kojoj potentan napad poput ovoga Toronta nije izgledao kao da zna što radi veći dio večeri, nitko ne bi trebao iskušavati.

Filed under: bball No Comments
1Jan/157

THE CLASS OF 2014.

Posted by Gee_Spot

Za početak, svima želim sve naj u novoj, uz što više vrhunske NBA zabave. Ovogodišnji osvrt na rookie klasu malo kasni, ali možda je to i bolje zbog većeg uzorka - s više od trećine sezone iza nas, bilo je i više prilike za novake da se istaknu. Doduše, stvarno rijetki imaju ozbiljne i garantirane uloge u rotacijama (što je donekle i razumljivo), dok ih se većinu koristi od prilike do prilike. Poprilično razočaravajuće obzirom na to koliko se pumpalo ovu generaciju, a onda opet, kad uzmemo u obzir da smo zbog ozljeda već ostali/bili bez čak 5 igrača iz top 9 s drafta (Embiid, Parker, Randle, Vonleh i Gordon), potpuno razumljivo.

Uglavnom, od 65 ovogodišnjih NBA rookiea, tek njih 26 je odigralo više od 200 minuta što je donja granica koju sam postavio da bi ih uopće uzeo u obzir. Sad, obzirom na do sada odigranih oko 7660 minuta u prosjeku po momčadi, odnosno oko 1532 po mjestu u petorci, tih 200 minuta znače da rookie, pod uvjetom da je odigrao prosječne 32 utakmice, dobiva malo više od 6 minuta u prosjeku, što je i dalje mizerno malo za ozbiljan uzorak jer ukazuje na uglavnom korištenje u garbage timeu.

Istina, koliko god u tim periodima bilo lakše brojke učiniti boljima, nečija sposobnost da nadigra protivnika u sličnoj situaciji ipak može poslužiti kao određeni pokazatelj buduće kvalitete (ako za ništa drugo, onda za profesionalnu karijeru grijača klupe jer igrači koji daju sve od sebe u svakoj situaciji obično završe kao ljubimci uprava pa im je samim time i lakše doći do budućih poslova). Sve ispod toga pak toliko je slučajno da se stvarno nema smisla baviti detaljnije ostvarenjima ispod određene granice. Tipa, McDermott bi ispao kao jedan od najgorih igrača klase (i to ne samo ove već, barem po mojoj arhivi, ostvario bi jedan od najgorih rezultata ikada za igrača tako visoko izabranog na draftu), a Cory Jefferson kao jedan od najboljih, što dugoročno vjerojatno neće ostati slučaj, iako se i na ovako maloj količini dokaza daju uočiti neki uzorci.

McDermottovi atletski pokazatelji (postotci blokada, ukradenih, slobodnih bacanja i skokova u napadu) su kriminalni za svaku razinu profesionalnog igranja košarke, kamoli NBA, i pitanje je kakvim postotkom će morati zabijati trice (sigurno preko 40%) da bi u budućnosti dobio išta osim povremene spot-up role. Jefferson se baš i nije idealno snašao u roli smetlara koji zabija zicere i kupi skokove, što nije dobro, ali je zato odmah pokazao kvalitetu kao šuter s poludistance nakon pick & popa, što je dobro. Hoće li se razviti u novog Dantea Cunninghama, nešto više od toga ili nešto manje, to nam tek ostaje za vidjeti.

I prije nego se bacimo na igrače koji su ušli u izbor, treba još spomenuti i Aarona Gordona koji je igrao više nego solidno prije nego je otpao zbog operacije stopala - nedostajalo mu je 35 minuta da uđe u konkurenciju, a da je kojim slučajem ušao, s 34 IOR boda imao bi četvrti učinak generacije.

Također, mala napomena za one koji vole naprednu statistiku (oni koji se ne zamaraju s takvim stvarima mogu slobodno preskočiti na listu rookiea). Naime, došlo je do male promjene u izračunu IOR produkcije, konkretno oko dobivanja Super-PER učinka. Do sada sam koristeći bazu podataka s 82games.com SPER izračunavao dodavanjem ili oduzimanjem klasičnom PER učinku igrača uspješnost koju protivnički igrač na istoj poziciji ostvaruje protiv njega. Međutim, kao što smo više puta napominjali, obrana se u NBA sve više i više igra sistemski, s puno više zona ili taktika poput udvajanja i preuzimanja, tako da vezati učinak jednog igrača u napadu protiv samo direktnog konkurenta na poziciji nikada nije imalo previše smisla.

Međutim, svakako je davalo barem malo dodatnog značaja igri u obrani čiju vrijednost ostaje izuzetno teško odrediti čak i danas usprkos svoj gomili podataka koji nas zasipaju (ne i nemoguće, ali za to treba svakom igraču posvetiti cijeli osvrt u vidu brojki i komentara, a ne samo jednu proizvoljnu brojku), ali nakon eksperimentiranja s nekim idejama, pronašao sam način staviti još veći naglasak na defanzivu. Ubuduće će tako u SPER umjesto protivničkog učinka ulaziti prilagođeni obrambeni plus/minus po formuli s basketballreference.com (možete ga naći pod kraticom DBPM i u principu radi se tek o još jednoj verziji prilagođenih formula koje postoje već godinama).

Iako nisam fan prilagođavanja +/- učinka prosjeku jer imaju isti problem kao i sirovi +/- (ne samo da ne mogu pričati cijelu priču iako to pokušavaju, već također smisla imaju tek na velikom uzorku, manji je jednako nesiguran i netočan), oduzimanjem ili dodavanjem vrijednosti klasičnom PER učinku na osnovu tih formula dolazimo do puno preciznije slike o kvaliteti igrača. Primjera radi, jedan Tony Allen, neprikosnoveni bočni stoper u ligi već godinama, po onoj staroj verziji izračuna SPER učinka ne bi dobio dodatne bodove jer, gledajući protivničku produkciju, dopušta prosječnu učinkovitost. Sad, svatko s očima zna kakav je značaj Allena na obranu Memphisa, što se jasno vidi po DBPM brojci od 3.6 koja ga stavlja odmah iza Duncana i Boguta po defanzivnom doprinosu. Dodavanjem te brojke na njegov klasičan PER učinak, dobivamo puno precizniju sliku o tome koliko je stvarno dobar Allen - klasika na njega gleda kao prosječnog NBA košarkaša granične startne vrijednosti, a SPER ga već stavlja u sferu nezamjenjivih startera.

Također, tu je i primjer spomenute važnosti momčadske obrane i uopće stila, odnosno filozofije igre. Gledajući protivnički PER učinak, jedan Duncan je ispodprosječan branič jer dozvoljava direktnom konkurentu da ostvari iznadprosječan učinak protiv njega. Međutim, gledati na stvari ovako nema smisla jer je cijela obrana Spursa bazirana na tome da Duncan igra rolu korektora koji stoji isključivo pored reketa, dakle pratkički ima zonska zaduženja koja su za obranu Spursa puno važnija od toga hoće li njegov čovjek imati otvoren šut s poludistance. Također, kao igrač koji često pomaže kod ulaska u reket, Duncan će ostaviti prostor iza leđa, pa ako to njegov čovjek iskoristi za zabiti zicer, to je više krivnja loših rotacija njegovih suigrača nego njega. DPMB i uopće bilo koji +/- puno bolje detektiraju ovakve stvari (čak i po sirovom +/- učinku Duncan obranu automatski čini boljom za 3.4 poena, dok je po prilagođenom DPBM učinku taj broj 4.2) i zato su za gledanje individualnog defanzivnog učinka puno bolji od toga koliko je tko iskoristio individualni matchup.

1. NIKOLA MIROTIĆ / 59 IOR

Možda bi netko rekao da je ovo iznenađenje, ali, ako ste redovno pratili najave sezone znat ćete da nije. Naime, u projekciji Mirotićevog učinka na osnovu prilagođenih brojki iz Eurolige te projicirane minutaže i role u Bullsima, došao sam do učinka od 58 IOR kojega je do sada čovjek gotovo u dlaku opravdao. Osim što je tako bez konkurencije najučinkovitiji rookiea do sada (ako je išta iznenađenje, to je činjenica da osim sjajnog šuta za tri koji smo mogli očekivati, napada obruč bez pardona, a zavidnu energiju s kojom igra potvrđuju i odlični skakački i uopće obrambeni učinci), Mirotić je potvrdio da se i na osnovu takvih podataka i projekcija može steći poprilično dobra slika o nečijoj vrijednosti. Dakle, ako si as u Euroligi, nema razloga da u NBA ne budeš barem kvalitetan član uže rotacije.

2. JABARI PARKER / 37 IOR

Da kojim slučajem nije sredio koljeno, Parkera bi mogli zakapariti za rookiea godine. Za većinu neočekivan ulazak Bucksa u playoff bio bi dovoljan da maskira sve slabije strane njegove igre, poput puno šupljih minuta na obje strane, ali iako nije imao brojke koje će vas ostaviti bez daha, bilo je vidljivo kako iz utakmice u utakmicu Parker upija igru u ligi - sve konkretniji u obrani, sve inteligentniji u napadu, gotovo sigurno bi popravio i dojam i produkciju s vremenom. Ovako, jebiga, ostaje nam samo nadati se da ozljede neće dodatno otežati ionako već upitnu situaciju oko pozicije - kao četvorka, a to je rola koju je uglavnom igrao, Parker jednostavno nije dovoljno dobar skakač i obrambeni igrač, što je Kidd vješto sakrio u jedinom sistemu kojim je to mogao, igrajući s igračima iznadprosječnih fizikalija na bočnim pozicijama koji su mogli udvajati ili preuzimati Parkerovog igrača nadoknadivši tako njegov manjak idealnih gabarita.

3. KJ MCDANIELS / 35 IOR

Bilo je pitanje može li igrati na perimetru u NBA, a on je vrlo brzo na to odgovorio potvrdno, zasluživši najviše ocjene. Ne samo da može koristiti snagu za čuvati trojke, McDaniels se pokazao idealnim atletom za agresivni obrambeni sistem Sixersa koji može bez problema držati i protivničke dvojke i jedinice, pa i visoke, što je već samo po sebi dovoljno za mjesto u ligi. I onda je još uz to pokazao da ima i pristojan domet na šutu što mu podiže plafon za još jednu razinu (nije još sigurno da će biti rasni 3&D swingman, ali već taj potencijal netko bi trebao masno platiti iduće ljeto kad će ionako biti dovoljno novca za razbacivanje). Također, drugi je igrač u povijesti NBA niži od 200 cm koji je u rookie sezoni ostvario ovakve postotke ukradenih i blokada igrajući na bokovima. Jedini kojemu je to uspijelo prije njega bio je Air Canada.

4. JUSUF NURKIĆ / 30 IOR

Još jedan primjer kako se brojke iz Europe, pa čak i kada su poprilično opskurne kao u njegovom slučaju, daju dobro prebaciti u NBA dok god otprilike pogodiš projekciju minutaže i uloge na rosteru. Nurkić je tako u predsezoni imao očekivani IOR od 26 bodova, a ozljede unutarnje linije otvorile su mu još više prilike da tu pozitivnu projekciju i poveća. Nurkić još nema mirnoću i kvalitetu u završnici jednog Pekovića (iako je i on u prvoj godini bio užasan finišer), ali obrambeno je zbog izuzetne kombinacije mase i atleticizma već sada bolji defanzivni igrač. Popravi li s vremenom igru prema naprijed (s iskustvom će sigurno naučiti igrati obranu bez faula), Denver u njemu ima startnog centra budućnosti.

5. MARCUS SMART / 26 IOR

Čak ni Rondov trade ne garantira mu povećanu ulogu jer je šuterski i uopće realizatorski ispod svih očekivanja (koja ionako nisu bila previsoka), ali obrambeno je već dokazao da pripada u NBA, ako ništa drugo kao rotacijski igrač. Kako se bude popravljao kao strijelac, rast će mu i plafon.

6. NERLENS NOEL / 24 IOR

Za njega vrijedi slično kao i za Smarta, dok ne popravi napadački učinak teško ga je vidjeti kao ozbiljnog NBA igrača, ali defanzivno definitivno ima mjesta za njega u ligi. Interesantno, obzirom na mogućnost da Mirotića trener opet zakopa na klupu i ozljedu Parkera, obojica imaju itekakve šanse napretkom u nastavku sezone doći do titule rookiea godine.

7. TARIK BLACK / 19

Koliko god dobro zvuče činjenice da je kao rookie, koji uz to igra izvan pozicije, sudjelovao u rađanju Rocketsa kao obrambene sile, Black je klasični smetlar kojem je najveći plus činjenice da svaki posjed lopte igra punom snagom. U svakom slučaju, novi član Lakersa ima mjesta u ligi, posebice na rosteru poput onoga kojega su skrpali u Los Angelesu. Lakersi su si tako konačno dodali upravo onakav profil igrača kakav im je potreban (mlad čovjek pred kojim je budućnost), ali i za skrpati roster na kojem nema Randlea.

8. JAMES ENNIS / 17

Ennis je preslab šuter da bi dobio veću minutažu u Miamiu, zbog čega i gubi sve više prilike povratkom Grangera u rotaciju, ali u onom periodu u kojem je redovno igrao pokazao se kao kvalitetan šljaker koja zna završiti akciju na obruču i kojem su najveći forte trka i energija.

9. ANDREW WIGGINS / 16

Iako je dobio najviše minuta od svih rookiea, Wiggins je klasični primjer igrača koji gomila uglavnom šuplje brojke. S jedne strane ima izuzetno povoljnu situaciju da puni box score, s druge zbog manjka oslonca na rosteru to radi uglavnom na neučinkovit način. Opet, u ovoj fazi od brojki su ionako važniji potencijali, a oni su neosporni. Šuterski i realizatorski pokazuje dovoljno, a posebice ga je interesantno gledati u akciji protiv najboljih swingmana lige koje redovno dobiva zadatak čuvati iz večeri u večer. Jedina rupa u igri koja baš strši je manjak kreacije iz driblinga. Kao slasher nema ni približno onih problema kojih je imao na sveučilištu jer su obrane puno raširenije, dapače odlično napada iz izolacija i završava na obruču kao što bi takav atleta i trebao, ali ne vidi dalje od osnovne ideje (koja uglavnom uključuje nekakav spin potez i pravocrtni napad obruča) da se postavi na glavu - za nekoga tko toliko napada reket s loptom, 42 asista u 30 utakmica su užasno malo. S druge strane, 59 izgubljenih lopti, dakle manje od dvije po tekmi, na toliku aktivnost svakako su pozitivna stvar.

10. KOSTAS PAPANIKOLAU / 14

Šuta ni za lijek, ali se nametnuo kao odličan slash & kick igrač što je neophodno za ovu momčad koja pati od manjka kreatora. Uz to je i izuzetna zujalica u obrani koja se izvrsno uklopila u ultra-agresivni pritisak na loptu Rocketsa, a plus je što se pokazao sposobnim odigrati kvalitetnu obranu i na stretch četvorkama. Kod njega projekcija s Euroligaških brojki (26 IOR) ne štima prvenstveno zbog šuta, sredi li se to s vremenom mogao bi doći do više minuta iako je upitno koliko će ih sada pored Brewera uopće biti na raspolaganju.

11. ELFRID PAYTON / 12

Odigrao je najviše minuta nakon Wigginsa od svih rookiea i slično njemu zbog toga ima uglavnom probleme jer igra rolu koja je trenutno debelo iznad onoga za što je sposoban. Defanzivne kvalitete su tu, ali igra u napadu je toliko nekonstantna i puna rupa da je pitanje može li se usprkos svom trudu Orlanda razviti u startera na poziciji (šut je kriminalan, ali to smo donekle i očekivali, puno više zabrinjava sklonost gubljenju lopte i mentalne greške).

12. BOJAN BOGDANOVIĆ / 9

Njegove projekcije iz Eurolige su slično Papanikolau bile puno bolje (35 IOR), ali usprkos tome što je dobio i priliku ostvariti ih, Bogdanović se pogubio u nastojanju da pronađe rolu na rosteru Netsa u situaciji u kojoj se Hollins očito bori samo za svoj posao. Uglavnom, manjak atleticizma je očekivani problem, ne samo da u obrani muku muči ostati ispred protivnika već je i u napadu istjeran iz reketa zbog lakoće kojom mu centar iz drugog plana može zalijepiti blokadu. Osim što onako spor izgleda kao starac, a ne čovjek u najboljim godinama, Boki je izgleda lagano izgubio i samopouzdanje na kojem se na kraju krajeva i temelji njegova igra. Tip je strijelac koji vjeruje da će mu svaki šut preko ruke upasti, a trenutno je primio toliko batina da to više nije slučaj. Ukratko, izgubio je muđu kao Austin Powers, s tim da je njegov dr. Zlo izvjesni Lionel, ali i gužva na poziciji (osim što je Karašev življi igrač, Anderson se vratio nakon ozljede i pokazao da je jednostavno bolji all-round košarkaš). Uglavnom, da bi uspio u NBA mora popravit postotak šuta za tri, a prije svega prilagoditi stil igre, odbaciti driblanje u mjestu i srezati gubitak lopti te postati distributor, dakle, ako već ne asistent, onda barem čovjek koji šiba loptu dalje do slobodnog igrača. Ne postane li učinkovitiji napadač, nemoguće ga je trpiti zbog obrambenih minusa i manjka slasherske kvalitete.

13. SHABAZZ NAPIER / 2

Nije dobro krenuo u sezonu, ali s vremenom je pokazao da ima više smisla dugoročno od Norrisa Colea.

14. PJ HAIRSTON / 0

Nikada nije dobar znak kada šuterski specijalist uglavnom ne može ubaciti šut, ali Hairston je pokazao solidnu razinu energije što ga uz NBA fizikalije čini 3&D projektom koji se svakako isplati imati na rosteru.

15. KYLE ANDERSON / -1

Još jedan rookie koji ne može pogoditi ni bazen (što nikako nije dobro u kontekstu toga da nije atleta koji može do poena na druge načine), ali koji se snašao u roli šljakera koji pomaže u skoku, distribuciji lopte i obrambenoj energiji. Jedina dobra stvar od ozljede Leonarda je eto da se njemu otvorilo minuta iznad očekivanja tako da ćemo vrlo brzo vidjeti ima li NBA budućnsot.

16. JOE INGLES / -7

Još jedan tip koji se nije ni približio projekcijama (optimistični 25 IOR na osnovu Eurolige), ima rolu relativno sličnu očekivanoj, ali usprkos iskustvu i idealnoj kombinaciji konteksta nije u stanju pomoći momčadi osim kao point-forward.

17. DANTE EXUM / -8

Kod njega je za sada potencijal vidljiv samo u potezima koje si može priuštiti vanserijski atleta, nekakvom sjajnom ulazu ili vrhunskoj obrambenoj reakciji. Nije u stanju spojiti dvije četvrtine konstantne igre, kamoli dvije utakmice.

18. DAMJAN RUDEŽ / -10

Optimizam projekcije (15 IOR) je bio baziran na ubojitom šutu za tri koji mu je trebao donijeti povremenu spot-up rolu, ali ništa od toga, all-round brojke su čak i gore od očekivanih (a očekivali nismo ništa). Ako ne gađa preko 40% za tricu, Rudež je koristan kao i simbolična gospođa s dekolteom pored klupe.

19. JERAMI GRANT / -13

Osim solidnih obrambenih kvaliteta kojima se uklapa u stil igre Sixersa, nije pokazao ništa, točnije potvrdio je sumnje da nema talenta za igrati na perimetru u NBA.

20. ZACH LAVINE / -15

Bačen u vatru u plamenu koje se praktički po prvi put u životu uči ozbiljnom igranju košarke i to na više pozicija. Solidne fizikalije i zavidna razina energije su plusevi, ali na učinkovitost će trebati čekati.

21. TRAVIS WEAR / -16

Fisher mu daje priliku jer je jedan od rijetkih igrača koji vidno shvaća principe trokuta i zna kamo poslati loptu i na kojoj poziciji se treba nalaziti. Nažalost, ujedno i jedan od manje talentiranih igrača u ligi uopće, jednostavno ne postoji uloga u kojoj ga možeš zamisliti u NBA s ovakvom razinom atleticizma (njemu bi i Bogdanović pobjegao s loptom).

22. RODNEY HOOD / -17

Burks se ipak odlučio za operaciju ramena, što otvara vrata i njemu i Inglesu i Exumu da pronađu sebe. Međutim, sudeći po dosadašnjim partijama, nemamo razloga biti optimisti. Hood je u ligu došao kao 3&D potencijal, ali za sada ne može ubaciti tricu, a niti obrambeno ne uspijeva krakatost staviti u pogon. Ipak, čisto obzirom na priliku koja se ukazala, nekakav progres bi se trebao dogoditi.

23. NIK STAUSKAS / -22

Stauskas je djelovao totalno izgubljeno u Maloneovoj obrani i možda mu se sada pod Corbinom vrati nešto samopouzdanja. S tim da je puno veći problem što ne može ubaciti ni tricu, a uz to ostvaruje all-round brojke u rangu jednog Jimmera.

24. JOE HARRIS / -23

Nekoliko dobrih epizoda u roli spot-up šutera koji ne davi napad već unaprijed zna kamo treba poslati loptu u jednom trenutku sezone pomogli su Cavsima, ali jednostavno ga je nemoguće sakriti defanzivno u momčadi u kojoj gotovo pa nitko ne igra obranu. Ipak, 38% šuta za tri dobar su znak za ubuduće, jasno pod uvjetom da ga se može maskirati u oba smjera (defanzivno nikada neće biti stoper, ali upadao je u probleme i napadački čim su Cavsi od njega tražili da donese dozu slash & kick igre u drugu postavu).

25. GARY HARRIS /-26

Kod njega je teško izvući ikakav zaključak, ne samo da nema dovoljno minuta već mu ni Shaw ne pomaže svojim već tradicionalnim čestim promjenama rotacija. Ono što se očekivalo od njega, šut i dribling, za sada nismo dobili ni pod razno, ali je zato pokazao da bojazni oko problematičnih fizikalija nisu potrebne - atletski pokazatelji su više nego solidni. Definitivno 3&D projekt kojem treba dati šansu.

26. JAKARR SAMPSON /-27

Slično McDanielsu i Sampson je momak koji je u NCAA više igrao pod košem nego na bokovima, ali za razliku od McDanielsa puno teže mu prolazi prilagodba na novu ulogu koja od njega traži i sposobnost branjenja perimetra te šutiranja trica. Već klasični atleta na rosteru Sixersa koji može braniti više pozicija, ali ofenzivno nema apsolutno nikakvu kvalitetu.

Filed under: bball 7 Comments