60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

25Mar/1515

D RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Uživanje u madnessu je odgodilo prošlotjedne rankingse, ali u principu to nam ne narušava previše kalendar, do kraja ionako imamo još malo više od tri tjedna, dakle dovoljno za zadnji osvrt na događanja na regularnu sezonu, a onda i neizbježnu usporedbu završnih rezultata s projekcijama od početka sezone. Vrhunac kvalitete NBA košarke koji smo doživjeli nakon all-stara sada je malo pao, što zbog ozljeda, što zbog špekuliranja s odmaranjem igrača i lovom draft pozicija, ali i dalje imamo više nego dovoljno zanimljivih narativa, počevši od onoga da su zadnja playoff mjesta u obje konferencije još otvorena, pa do onog puno zanimljivijeg koji se tiče nevjerojatne guže u sredini i milijuna matchup kombinacija koje se otvaraju (samo na Zapadu u 4 utakmice razlike smješteno je 5 momčadi, dakle svaka ozljeda i pad forme krojit će moguće playoff dvoboje).

Dakle, razloga za zabaviti se u zadnja tri tjedna ima, ali, nemojmo se zavaravati, s proljećem samo jedno postaje bitno - playoff. Madness svojim utakmicama koje de facto imaju težinu na sjajan način najavljuje najbolje doba godine kada, uz to što konačno većinu života možemo preseliti na svjež zrak, osjećamo i miris skorog NBA doigravanja.

1. WARRIORS 98.7

Od zadnjih rankingsa ostvarili su fantastičnih 12-1 s top 5 napadom, a imali bi i najbolju obranu lige da nije Goberta i jednog ironičnog obrata o kojem ćemo malo više kasnije. Raspored nije bio težak, dapače obzirom da su čak 11 od ovih 13 utakmica igrali doma (i to protiv ne baš reprezentativne skupine konkurenata u kojoj jedino Clipperse treba istaknuti kao pravu playoff momčad) možemo reći kako je bio poprilično lagan, ali ne zaboravimo da su bili bez Klaya 4 utakmice, kao i da je Kerr u Denveru odmarao Currya i tako zabilježio jedini poraz u ovom nizu. Uglavnom, čak ni u ovom periodu sezone kod njih nema ništa novoga, igraju fenomenalno i zahvaljujući vijestima iz Oklahome sada su im se šanse za odlazak do naslova još i povećale. A za to dokazati ne treba nam nikakav specijalan algoritam, tek malo toka nesvijesti.

Naime, stvari stoje ovako, barem iz moga kuta gledanja. Tri momčadi sa Zapada, a to su redom Dallas, Portland i Houston, nemaju šanse otići do kraja, a razlog za to vam je jednostavan - ni jedna od njih ne može preko Warriorsa. Ako ste gledali međusobne dvoboje u sezoni tada vam je sve jasno, nema tog mathcupa kojim ove tri momčadi mogu izazvati oluju Warriorsa u oba smjera, a uz to 9-0 Golden Statea protiv ove konkurencije uz prosječnu koš-razliku od +12 dovoljno govore. Dakle, ako ne možeš ni pod razno protiv Warriorsa, po kojoj logici možeš biti izazivač? Preostale 4 momčadi pak pokazale su da se mogu nadati nečemu u matchupu protiv najbolje momčadi regularnog dijela, s tim da je ispadanjem Oklahome iz trke sav teret izazivača sada pao na Memphis, San Antonio i Clipperse (poslagao sam ih po redu po kojem mislim da mogu biti prijetnja).

Uglavnom, Warriorsi su od momčadi koju je čekao potencijalno pakleni playoff put preko čak tri ubitačna protivnika (npr. Oklahome, pa Clippersa i onda Grizlija) sada došli u situaciju u kojoj se obično nađu prvoplasirani - u prvoj rundi imaju kamilicu od serije u kojoj čak ni eventualno spremni Ibaka neće previše toga poremetiti, a i u drugoj bi uz malo sreće mogli dobiti pobjednika serije između Portlanda i Houstona, dakle novu žrtvu. To se vjerojatno neće dogoditi jer bi se Spursi obzirom na formu trebali popeti u top 5 (ne zaboravimo da zbog blesavih pravila Blazersi usprkos slobodnom padu čiji kraj se ne nazire ne mogu završiti ispod četvrte pozicije), ali već samo ovo šaltanje iz pozicije Najtežeg Playoff Rasporeda Ikada do Klasičnog Playoff Rasporeda poprilično im povećava izglede da sjajnu sezonu okrune i naslovom.

2. CLIPPERS 94.7

6-4 u zadnja tri tjedna ne djeluju impresivno, posebice kad uzmemo u obzir da su izgubili gotovo svaku utakmicu protiv playoff konkurenata, ali to nešto govori i o nezgodnom rasporedu kojega su imali i koji ozljede Griffina i Crawforda nisu učinile ništa lakšim. Blake se u međuvremenu vratio, ali Jamal, kojemu je stradao list taman nakon zadnjih rankingsa, još nije. Što to znači za njihov napad ne treba ni govoriti - bez Crawforda potonuli su na predzadnje mjesto po broju poena koje generira klupa (neću vam reći tko je zadnji, to ostavimo za malo kasnije jer je itekako bitno, barem za tu momčad o kojoj govorimo).

Upravo je taj napadački pad i razlog za manjak opcija u utakmicama protiv konkurenata jer obrana je ostala prosječna. Uglavnom, čak i usprkos svim problemima, CP3 je nekako usmjerio putanju prema gore, pobjeđuju u utakmicama u kojima moraju (zbog čega ih statistika ovako i voli) te sada imaju itekako dobru šansu preskočiti Rocketse i izboriti se za treće mjesto koje će im donijeti prednost domaćeg parketa u prvoj rundi - do kraja imaju još samo 3 utakmice protiv playoff momčadi od čega dvije doma, dok ih Houston ima 4 uz uz čak tri gostovanja i onda još 4 nezgodna izleta prema Istoku gdje ga čekaju franšize koje se još uvijek bore za nešto.

3. HAWKS 93.9

Ostvarili su samo 6-5, dakle forma im nije nešto (praktički od one pobjede nad Cavsima prije tri tjedna nisu dobili ozbiljnu utakmicu), a glavni razlog je pad u obrani, odnosno intenzitetu kojim igraju. Obzirom da je prva pozicija na Istoku osigurana, da Bud redovno odmara dio jezgre na back-to-back utakmicama i da su bili bez Korvera neko vrijeme, pa i Scotta čije trice su itekako bitne za stil igre koji njeguju, teško da ovdje ima razloga za brigu. Međutim, ovakav kontekst otvara vrata pitanjima poput onoga o brzini više, naime imaju li Hawksi tu sposobnost da se tek tako prešaltaju u playoff izdanje? Za očekivati je da će pokušati podići formu u ova preostala tri tjedna, jer ući u doigravanje s manjkom energije i momentuma nikada nije pametno.

4. SPURS 93.7

Otpadanjem Oklahome ostali su kao jedini klasični favorit, forma im raste u pravom trenutku i uz dobrih 8-3 ostvarenih u protekla tri tjedna ključno je što se napad, najveći problem veći dio godine, konačno prometnuo u ono što smo očekivali od starta (samo Cavsi su bili efikasniji u ovom periodu). Parker se probudio, Leonard igra kao da problemi s rukom ne postoje, Splitter je opet Splitter, a čak i Diaw je izgleda prestao jesti krafne - svi su odigrali najbolji niz utakmica u sezoni. Nisu favoriti kao prošle godine, ali su tu, najbolji što mogu biti. I tako se Pop još jednom izrugao s regularnom sezonom kao i toliko puta do sada (uz praksu, uključio se i u teoretsku bitku sa Silverom koji bi želio produžiti sezonu, na što je Pop jasno rekao da ga tako nešto ne zanima, stavljajući se na stranu onih koji bi sezonu radije skratili za broj utakmica - bitka između ova dva tabora, onih koji žele manje utakmica i onih koji žele više dana, osjetit će se i u budućim pregovorima, ali najvažnije je što će se očito nešto mijenjati jer malo tko stoji na poziciji da je trenutni raspored održiv obzirom na novu gomilu ozljeda koje su krojile sezonu).

5. BLAZERS 93.6

Tigar od papira bi se uskoro mogao urušiti, karma je došla naplatiti prošlogodišnji iznadprosječno pozitivni zdravstveni karton i to na brutalan način, u najgorem mogućem trenu. Nakon Matthewsa, ozljede su još jednom napale Batuma i Aldridgea koji su sada već i službeno toliko izraubani da će, bez obzira kad se vrate na parket, ostatak ove godine teško dohvatiti išta nalik pravoj formi (Batuma uz kronične zglobove sada hvataju i leđa, a LMA uz desnu šaku kojoj možda treba operacija sada mora voditi računa i o lijevoj). Negativni score obzirom na sve nije iznenađenje, kao ni popriličan pad u obrani koja im je veći dio sezone bila oslonac.

Uglavnom, u tri tjedna se stvari još stignu popraviti, ne moraju ući u playoff kao totalno raštimani orkestar, ali, bez obzira na garantirano im četvrto mjesto, mogu ostati bez prednosti domaćeg parketa. Ovdje ne preostaje ništa drugo nego navijati za Spurse da skoče na petu poziciju i srede ih po kratkom postupku u reprizi lanjskog playoff dvoboja kako ne bi slučajno morali gledati njih ili Rocketse kao topovsko meso u drugoj rundi.

6. CAVS 93.4

Ovaj skok u rankingsima dovoljno govori koliko su dobro odigrali drugi dio sezone, praktički nakon tradeova se nisu osvrnuli i postali su najbolja momčad koja mogu biti (čak su dijelom opravdali i ona očekivanja s početka sezone o najboljem napadu u ligi obzirom da ni u ova zadnje tri tjedna nisu imali konkurencije na tom dijelu parketa). Međutim, ono što ostaje boljka čak i u ovim idiličnim vremenima je obrana koja ni u ovom periodu nije došla ni blizu potrebne razine koju očekujemo od izazivača, bili su ispodprosječni kakvi su gotovo cijelu sezonu. Takve obrane ne donose naslove, bez obzira koliko napad bio dobar, to je valjda nešto što smo do sada utvrdili toliko puta da mislim kako nema smisla isticati Lakerse kao jedinu iznimku.

7. GRIZZLIES 92.8

Malo su se oporavili od all-star pauze koja je u slučaju Gasola i Randolpha trajala nešto duže. Uz njihovo hvatanje forme i Conley je izgleda riješio probleme s gležnjem, tako da su opet ostvarili odličnih 8-5 na teškom rasporedu (četiri back-to-backa u protekla tri tjedna zbog čega su u utakmici protiv Wizardsa odmorili cijelu jezgru) uz dominantnu igru u obrani. S tim da za njih vrijedi slična kao i za Cavse, samo totalno obrnuta - teško će momčad s iznadprosječnim partijama u jednom smjeru, a u njihovom je riječ o napadu, dogurati do naslova. Njihova navala je nakon all-stara jedna od najgorih u ligi, a iako to gledajući sliku kompletne sezone izgleda nešto bolje nego u slučaju Cavsa obzirom da su Griziliji imali onaj period u prvih par mjeseci kada su bili iznadprosječni, srž problema ostaje uvijek ista - mogu li dovoljno ubaciti. Koliko god su smjene generacija i ozljede ostavile prostora za njihov neočekivani put do vrha, toliko se neke stvari nikada ne mijenjaju.

8. MAVS 92.7

Score 5-5 odraz je mučenja u oba smjera i uopće rostera koji nikada i nije bio izgrađen za išta više od poraza u prvom krugu. Možda je nekim romantičarima, da ne kažem naivcima, trade Ronda u Dallas izgledao kao potez koji ih lansira u krug izazivača (na kraju se pokazalo da se radilo o potezu koji ih je čak i unazadio), ali realnost je takva da, bez obzira koliko dobro Carlisle uspijevao naći rolu Ellisu i koliko god Parsons djeluje dobro sada kada se naviknuo na roster i kada je otresao sitne ozljede, Mavsi imaju dva veterana s limitom minuta pod košem (i nikoga na klupi da ih mijenja, uz dužno poštovanje Amareu) te veterana na playu koji se ne uklapa u plan igre i koji si tako sam limitira doseg. Čak i da Dirk i Tyson u playoffu dobiju gomilu minuta više, ne vjeruje valjda netko da će se to odraziti pozitivno na njihovu učinkovitost?

9. HARDENS 92.5

Brada briljira u 1 na 5 košarci, nosi momčad koja samo zahvaljujući njemu, a ovo je čak statistički dokazivo, ima 5 pobjeda više nego bi trebala na kontu. Na kraju će teško zadržati ovu treću poziciju bez obzira na skori Howardov povratak (obrana je i bez njega ostala solidna, a centar van forme s problematičnim leđima i koljenima teško je može u tri tjedna dići na elitnu razinu), mogli bi pasti čak i do šeste obzirom na vlastiti brutalni raspored, lagani raspored Clippersa i formu Spursa (s kojima igraju dvije utakmice u tri dana krajem sezone, utakmice koje bi vrlo lako mogle krojiti raspored). A na kraju je možda i svejedno koji će biti jer u playoff se obično ovi iso napadi izgrađeni oko jednog čovjeka vrlo brzo sruše, uostalom dosta je sjetiti se Thundera prije dvije godine bez Westbrooka (ne pomaže ni to što je Terrence Jones opet out i to opet zbog problema kojima je teško odrediti datum povratka, čovjek je u ovih 25 utakmica oživio napad koji će bez njega opet imati problema s šuterskim opcijama).

10. WESTBROOKS 91.9

A kad već spominjemu Russa, evo i njemu šanse da se uključi u ove naporne MVP rasprave održavajući razmak pred Pelicansima i Sunsima (na svom sam listiću odavno zacrtao Stepha i to nikakva junačenja do kraja sezone protiv raznih invalidnih suparnika neće promijeniti). Ibaka je out do playoffa, a možda i duže (obzirom da je tip od posebnog materijala mogao bi se vratiti ranije od očekivanog, ali čak i ti datumi se poklapaju s mogućim početkom serije protiv Warriorsa), a Durant je vjerojatno gotov za sezonu, tako da je s njima nestala i nada da je Oklahoma povećala plafon nedavnim tradeovima. Čak i da se kojim čudom nacrtaju na parketu u predviđenom roku, koliko je realno očekivati da će moći pružiti?

Uglavnom, umjesto da pratimo kako Brooks uigrava petorke kojima može izvući maksimum u oba smjera i tako iznenaditi u playoffu, gledamo Westbrooka u jedinoj mu brzini kako i dalje nosi ogromnu odgovornost uz praktički jednu jedinu postavu koju imaju i koja se stilski mijenja ovisno o tome samo želite li na trojci bolju obranu s Robersonom ili bolji napad s Morrowom ili Singlerom. Ovo potonje bolje funkcionira čisto iz razloga što prisustvo šutera viška otvara nešto prostora Russu i Waitersu koji je tako praktički upao u petorku u rolu drugog kreatora, dok je Kanter dobio još više lopti u post (čovjek stvarno ima ludu sezonu, u Jazzu je isključivo služio kao stretch igrač, dok u Oklahomi vani izlazi samo kada treba postaviti pick).

Iako je šteta što nećemo gledati kako se dijele minute između Adamsa, Ibake i Kantera na petici, odnosno Ibake i Duranta na četvorci, Brooks nije previše žalio već je odmah spojio dva centra u petorci i, oslonivši se usput poprilično na kombinaciju McGarya i Collisona s klupe, potpuno se okrenuo ovim visokim postavama koje krasi izuzetno agresivan skok u napadu. Tako u ovom periodu od gubitka Ibake, usprkos manjku stretch opcija (izuzmemo li sjajnog Morrowa koji u ovoj praktički startnoj roli tricu gađa s 53% uz gotovo 4 ubačaj po utakmici), OKC igra odlično prema naprijed jašući činjenicu da im četiri centra kupe čak 38% raspoloživih skokova u napadu, što je debelo iznad ligaških prosjeka (veća je razlika po količini dodatnih šuteva koje ovi skokovi generiraju između Thundera i drugoplasiranih Bucksa nego između Bucksa i Cavsa koji su tek na 23. mjestu i kupe manje od 23% odbijanaca). Problem je pak što usprkos svim centimetrima, OKC ne može zaustaviti nikoga na drugoj strani jer perimetar curi na sve strane čim nema Robersona, a da ne govorim kako ni Collison ni Kanter baš ne mogu pomoći kada treba ganjati NBA četvorke po parketu.

Westbrookova forma i Brooksovi potezi tako su više nego dovoljni za obraniti osmo mjesto, ali, usprkos bljeskovima forme i fanatičnoj borbenosti koju ova momčad iskazuje iz utakmice u utakmicu i koja baš priliči ožujku, tu će im, nažalost, biti i kraj. Treću godinu za redom vrata povratku u Finale oduzele su im ozljede, što znači da ćemo i dogodine gledati uglavnom istu priču s istim akterima koji se nadaju da će iduća sezona biti sezona kada će se stvari konačno poklopiti.

11. RAPTORS 91.8

Njihov pad se ne zaustavlja, samo 4-7 uz očajnu obranu (u ovom periodu samo je Orlando bio gori) nikako im ne daje za pravo nadati se nečemu u playoffu. Lowry se malo pribrao nakon odmora, ali samo do novih problema s leđima koji će vjerojatno donijeti novu dozu odmaranja. S njim u komadima i s ostatkom jezgre na istoj razini od prije, mogu biti sretni uspiju li nekako obraniti prednost domaćeg parketa pred Wizardsima koji su u gotovo identičnim problemima, s liderom koji je totalno potrošen i jednim segmentom igre koji ne funkcionira ni pod razno (samo što je kod njih riječ o napadu).

12. BULLS 90.9

Svim problemima s ozljedama usprkos, Chicago se malo po malo nametnuo kao legitimna treća momčad na Istoku. Score 6-6 u ovom periodu baš je odraz njihove igre i prosječnosti u oba smjera, ali za razliku od Toronta i Washingtona barem imaju raspoloženih opcija i za obranu i za napad. Mirotić je tako bio ključan u ovom periodu, s 20 poena i stilom igre olakšao je život svima oko sebe, a rani povratak Butlera od ozljeda lakta, kao i ponovno aktivirani Gibson koji je izgleda sanirao probleme s gležnjem i ahilovom, daju Thibodeau dodatne opcije da ne ispusti ovo treće mjesto do kraja, pa makar Noah i dalje bio na posebnom režimu glede broja minuta i potrebe za utakmicama odmora.

13. SUNS 89.8

Oporavili su se malo poslije trade deadline šokova, ostvarili su odličnih 7-3 koji su ih vratili u borbu za osmo mjesto, pa makar ona dobrim dijelom bila simbolična, a, interesantno, proigrali su baš kada je Knight otpao iz rotacije zbog ozljede gležnja. Čime su još jednom dokazali koliko je NBA puna predivnih paradoksa, ali i koliko je Hornacek dobar u improvizaciji. Naime, od momčadi s gomilom bekova koja je pokušavala igrati s tri playmakera i tako ritmom u napadu sakriti manjkavosti, Sunsi su sada postali momčad s jednim bekom koja igra na snagu uz prosječni tempo. Postava s Tuckerom na dvojci uz braću Morris na krilima dala im je tako fizičku nadmoć na gotovo svim pozicijama (ne zaboravimo kako je Bledsoe sila za sebe, a ni Len usprkos mladosti nije za baciti kada se treba gurati), nadmoć koja je rezultirala za njih slabašnim napadačkim učinkom, ali i najboljom obranom u ligi u ovom periodu nakon one predvođene Gobertom (da, bolje čak i od one Warriorsa, da zaokružim i taj narativ s početka). Najvažnije je da iz ovoga svega skupa izvuku neke pouke za dogodine, dobitak Lena je svakako dobra stvar, kao i razvoj braće Morris i Bledsoea, ali bit će i stresnih situacija jer treba odlučiti što s Knightom. A onda i pronaći novi identitet jer su ih u ove dvije sezone već toliko izmješali da je teško reći u kojoj se fazi rebuildinga uopće nalaze i da li su ispred roka ili još uvijek kasne.

14. PELICANS 89.6

Sve nade da će nekako uhvatiti Thunder pale su u vodu onog trenutka kada su dosadne sitne ozljede nakon Davisa (koji je uz rame uganuo i gležanj) napale i Evansa i Asika. Svaki pad forme u ovom trenutku je opasan, a Pelicansi u ovom trenutku ne znaju uopće koju petorku mogu poslati na parket. Izgubili su tako onaj momentum koji su donijele ranije promjene, od Evansa na playu, do Pondextera na trojci, što neće biti lako vratiti. Mislim, kada ti trener pokušava nekako posložiti rotaciju stavljanjem Gordona na klupu u rolu šestog čovjeka, nadajući se da će tako dobiti napadački impuls iako istovremeno uvođenjem Cunnighama na trojku gubi onaj prostor u startnoj petorci koji su Davisu i Evansu donosila dva šutera na boku, sve je jasno. U ovom kontekstu, s ovom kombinacijom loše sreće i lošeg kemijanja, Pelicansi očito ne mogu do playoffa da se postave na kljun.

15. WIZARDS 89.3

Kao da su malo došli do daha, ostvarili su pozitivan score protiv nezgodnog rasporeda, a onda dublje zagrebeš i vidiš da su dobili načete Blazerse na back-to-backu i Memphis bez ikoga pa ispada kako im je jedina prava pobjeda u ovih 6-5 ostvarenih u zadnja tri tjedna ona protiv Jazza u gostima. Uglavnom, popravila se Wallova forma ili ne, a o njoj ovisi previše toga tako da stvarno nije zgorega razmisliti o jednoj pauzi u stilu Jamesa ili Lowrya, ova momčad ne može zabiti dovoljno i već sedmu sezonu za redom imaju ispodprosječni napad. Nakon all-stara samo su Bucksi, Sixersi i Knicksi gori od njih, a, usprkos ovim spomenutim pomacima u protekla tri tjedna, opet su ostali među 10 najgorih.

16. JAZZ 89.2

Nema što, zanimljiva sezona u kojoj su iz momčadi koja je od starta znala kako dovoljno zabiti odjednom postali old-scholl obrana s dva razbijača u sredini kakve se ne bi postidile ni '90-e s Pacersima i Knicksima. Obzirom da su i u ovom periodu jedna od uspješnijih momčadi u ligi, s 8-4 i najboljom obranom, nije zgorega zaključiti kako bi sada vjerojatno bili u poziciji Sunsa i Pelicansa da su kojim slučajem ranije prepoznali trendove. U svakom slučaju dogodine se i oni priključuju borbi za osmo mjesto, a uz gomilu opcija koju imaju za popraviti roster putem drafta i tržnice, treba spomenuti i interni rast koji je neizbježan u pogledu gotovo svih trenutnih članova jezgre, a posebice dvojice klinaca. Naime, i Exum i Hood u zadnje vrijeme igraju dobro, Exum je izuzetnoj dužini u obrani dodao i respektabilan šut za tri, a Hood je pokazao da, kad je u stanju zaigrati od stalnih dosadnih zdravstvenih problema, osim trice i dužine ima i ulaz te da se fino uklapa u stil napada koji gradi Snyder i u kojem je bitno da sva tri vanjska imaju slasherske sposobnosti. Izuzmemo li momčad koja će osvojiti naslov i eventualno još nekoliko njih koji će u playoffu ostvariti plafone, ne vjerujem da se itko drugi ima više razloga radovati ovoj sezoni od navijača Jazza.

17. BUCKS 88.9

Loša forma nakon all-stara, odnosno trade deadlinea, nastavila se, ostvarili su samo 3-9 i pali ispod 50% učinka, ali i dalje drže sigurnu playoff poziciju (iako im eventualni matchup s Bullsima baš i ne daje šanse kakve bi imali protiv Toronta ili možda čak i Washingtona). Možete kriviti kemiju koja se odlaskom Knigtha poremetila, možete kriviti Michaela Cartera-Williamsa koji je ionako slabašan napad učinio još ranjivijim, a ja ću dodati samo jedno - nitko nije dobio manje poena od klupe u ovom periodu (pa ni Clippersi, da zaokružimo i taj detalj s početka posta). Sad, to je samo po sebi problem, ali kada ste uz to i momčad koju je upravo klupa najvećim dijelom činila posebnom, sve sjeda na svoje mjesto. Dakle, nije stvar samo u tome što ne mogu ništa ubaciti jer Baylessu (upao u šutersku rupu), Dudleyu (friško ozljedio koljeno, ali vidljivo je i prije toga bilo kako nema onu pokretljivost od prije all-stara), Knightu (trejdan pa nije mogao pomoći) i Mayou (ozljeđen pa nije mogao pomoći) više ne upadaju šutevi iz driblinga, već što zbog uže rotacije koju koriste ni obrana više nije onako opaka. Jasno, sve ovo skupa ne umanjuje činjenicu da je ono što su postigli ove sezone ogroman uspjeh i da su svojevrsni Jazz na Istoku. Samo malo više atonalan.

18. PACERS 88.4

I samo tako ode preporod niz zahod. Digli su se na račun neodrživo dobrog šuta, kad su stvari sjele u normalu pali su. To je ukratko to, iako je stvarno trajalo duže nego je itko mogao očekivati - da možeš ostvariti tako dobre rezultate na račun igre u kojoj Stuckey u završnicama igra 1 na 5 stvarno je blesavo (a ujedno i još jedan podsjetnik koliko je Istok jadan kada ti ovakva momčad konkurira za sedmo mjesto). Gubitkom napadačke rapsodije s klupe i padom Stuckeyeve forme, padom kojega su ozljede dodatno ubrzale (uz gležanj stradao je i list), ostaje im dakle samo još obrambena kvaliteta startera i nada da će George, ako istrči na parkete, odmah biti George na kakvoga smo navikli. Istok je očajan i svakako su još u igri za zadnje dvije pozicije, ali, to kako su se raspali s ovih 6 poraza za redom čim se nisu mogli osloniti na iznadprosječni šuterski učinak i Stuckeya u životnoj formi, jasno govori da nikakvih ozbiljnih temelja na kojima mogu graditi ambicije nisu imali.

19. CELTICS 87.7

Pad Indiane tako su najbolje iskoristili Celticsi koji i dalje nalaze načina skupiti dovoljan broj pobjeda iako se više ni ne trudim shvatiti kako. Čak 8-5 u zadnja tri tjedna zvuče nestvarno, posebice jer su ih uglavnom odradili bez Thomasa (koji ima problema s leđima, mada je moguće i to da ga je Ainge jednostavno oteo kako bi Stevensa ostavio bez opcija iako je ovaj u stanju izvući 15 solidnih minuta od gledatelja iz trećeg reda, jasno kad bi mu uspio izvući pivo iz ruke i dignuti pogled sa smarthponea, to bi možda bio pretežak zadatak čak i za Brada). Mislim, raspored je bio smiješan uglavnom, ali treba dobiti sve te izravne konkurente (a dobili su redom Miami, Indianu i Brooklyn te usput odradili posao protiv Sixersa i Magica). S Evanom Turnerom kao playom, s Crowderom kao najboljim swingmanom i Olynykom i Jerebkom kao stretch visokima.

20. PISTONS 87.3

Užasnim igrama nakon all-stara oni su svoju šansu za playoffom prokockali, praktički samo očajnom kontekstu u kojem se nalaze mogu zahvaliti što i nakon deset poraza u nizu još imaju nekakve prilike uhvatiti zadnji vlak za playoff. Ovih 4 od 5 koje su dobili svakako su im dali tu mrvicu nade za koju se hvataju, a, opet paradoksalno na načine koje samo NBA nudi, do preokreta je došlo nakon što se ozljedio Monroe - iako Van Gundy, dobrim dijelom zahvaljujući svojim potezima, nema klupu, okretanjem u potpunosti stretch postavama s Tolliverom kao startnom četvorkom (uz Princea i Williamsa kao zamjene u još nižim postavama) otvorio je začepljeni napad. Ukratko, momčad je ovo koja odjednom može pogoditi šut iz vana (osim Jacksona koja se digao do solidnih 35%, u ovom nizu utakmica briljiraju Tolliver, KCP i Butler, a podnošljiv je čak i Prince).

Sad, implicirati da je šut odjednom proradio jer nema Monroea nije potpuna istina, ali, dodatni prostor u sredini kojega dobivaju igrajući samo s Drummondom u reketu, definitivno olakšava svima dolazak do poena na obruču, pa se onda tako otvaraju i bolje situacije na perimetru kada se obranu prisili na rotiranje kako bi zatvorili taj višak slobode za napadanje. Uglavnom, to što su svi odjednom živi i što obrana pri tome značajno ne pati već je ostala na istoj razini, jasni su signali Van Gundyu da se ne mora previše uzrujavati oko toga što će se dogoditi ako Monroe ode. Uostalom, ako misli ponoviti formulu s Dwightom iz Orlanda onda mu je Greg ionako višak, dakle ključno je pronaći rasnu stretch četvorku i pogoditi s ugovorom Jacksonu jer, koliko god da su mu brojke u ovom periodu sjajne, radi se o premalom uzorku kojem pogoduje i kontekst - netko je trebao potrošiti sve one lopte koje su ostale od Monroea, a tko je za to pogodniji od čovjeka koji stalno ima loptu u rukama i koji je bez Monroea u postu praktički jedina opcija kroz koju mogu vrtiti napad?

21. KINGS 86.6

Trebalo je proći neko vrijeme, ali Karl se konačno odlučio dati ozbiljnu priliku niskoj petorci s Gayom na četvorci (Gay power!) koju smo do sada gledali tek povremeno. Uostalom, tome i služi ovaj ostatak sezone, a Kingsi, koji su pod Karlom opet stabilizirali selekciju šuta i tako se popravili u napadačkom učinku, na ovu promjenu reagirali su s tri pobjede u nizu. Koje možda ne znače ništa, a možda i kazuju da je Karl previše čekao s ovim potezom.

22. HEAT 86.5

Miamiu se malo popravila krvna slika, u zadnja tri tjedna Wade je u komadu i nosi ih, Dragić i Deng usprkos sitnim problemima s ozljedama daju svoj doprinos, a dobrim se pokazao i dodatak Walkera na bok koji Spoelstri omogućuje da dobar dio utakmice igra sa stretch postavom i tako minimalizira probleme s unutarnjom linijom. Koji su izraženi od kada se Whiteside prizemljio, a prizemljio se na nos, pretvorivši se iz DeAndre Jordana više u Iana Mahinmia. Dodamo li tome da iz nekog razloga Haslem i dalje simbolično starta te da je Beasley praktički drugi visoki na rosteru po minutaži obzirom na Birdmanove limite, sve je jasno. Miami će vjerojatno u playoff ostanu li u komadu Wade, Dragić i Deng, ali ova sezona je takva da je gotovo veći uspjeh ostvariti tako nešto, odnosno zadržati ih u formi još tri tjedna, nego ući u playoff.

23. NUGGETS 86.4

7-5 na krilima napada preporođenog povratkom run and gunu tipičnom za Nuggetse, borbenošću u obrani koja definitivno nije bila standard pod Shawom, niskim postavama s netipičnim kombinacijama poput Gallinaria na četvorci i Farieda na petici (koje su od Nurkićeva oporavka pale u sporedni plan jer Jusufov razvoj ima prednost) zvuče dobro, samo što nažalost ne znače puno. Što zbog konteksta sadašnjosti (tipa, pobjede doma protiv Atlante i Golden Statea ostvarene su protiv momčadi kojima je na toj nadmorskoj visini bilo važnije ne forsirati udarne igrače nego dobiti utakmicu), što zbog konteksta budućnosti (tko će osim Nurkića uopće dugoročno biti dio rostera i oko koga će novi trener i na koji način graditi novi identitet kojega praktički nisu imali od kada su se rastali s Karlom).

24. HORNETS 86.3

Taman što se činilo da su uhvatili formu s onih 5 pobjeda u nizu i da će se pozicionirati kao glavni kandidat za jedno od preostalih mjesta u playoffu na Istoku, Jeffersonovo koljeno i Zellerovo rame opet su ih bacili korak unazad. Big Al tako igra na jednoj nozi, u sličnoj situaciji kao i lani u playoffu, rotacija pod košem je opet tanka, Kemba je uzeo dobar dio lopti Williamsu i ovako van forme ih pretvorio u manje učinkovite šuteve, a sve skupa je bilo dovoljno da dožive novi regres u oba smjera. Šansi obzirom na užasnu konkurenciju svakako imaju, ali ni eventualni ulazak u playoff neće ovu sezonu moći maskirati kao uspješnu ili ovaj roster kao konkurentan.

25. NETS 85.6

Drže još nekako priključak za ovim playoff sanjarima i u boljoj su situaciji od Detroita, ali nemamo ništa pametnoga za prijaviti. Potrefio im se raspored sa Sixersima i Wolvesima, u direktnim dvobojima dobili su Pacerse i Buckse koji su u slobodnom padu, a od tuda i ovih 4-2 u zadnjih 6 utakmica. Ono važnije je da se obrana raspala i da ne pokazuje znakove života, ali su barem povratkom na klasičniju postavu s parom visokih, odnosno promoviravši par Lopez-Young s klupe u petorku, u zadnjih 9 utakmica dobili pristojan napad.

26. LAKERS 84.5

S njima počinje sfera najgorih, 2-9 ostvarenih u zadnja tri tjedna značajno im popravljaju šanse da se dokopaju top 5 picka. U biti, bacili su toliki izazov Wolvesima da su ovi morali prijaviti kao načeto pola momčadi i angažirati igrača iz najbliže NBDL franšize kako bi uopće mogli istrčati na parket, na što su Lakersi odgovorili maknuvši iz petorke dva ponajbolja igrača u ovom periodu, Ellingtona i Hilla (koji je dobio dan odmora da mu ostane energije za ljetne aktivnosti), gurnuvši u vatru Lina i Kellya. Rat tankera je zakon.

27. MAGIC 83.4

A ni Orlando nije imun na njega. Nakon što su maknuvši Vaughna dali šanse igračima zakopanima na klupu i pronašli nekakav ritam, krenuli su sa blesavim odlukama poput startanja s Dedmonom uz Vučevića kojima su sve poslali kvragu. Sad, to im u ovoj fazi ne treba zamjeriti jer je puno ranije sve otišlo kvragu, ali činjenica da se nisu makli ni centimetar s mjesta te da kroz ovu sezonu nisu uspjeli instalirati barem taj obrambeni dio identiteta (a što je uspjelo čak i jednim Sixersima) jasno kazuje da se radi o katastrofi od godine.

28. WOLVES 82.5

Vidjevši da bi povratak veterana vrlo brzo mogao pokvariti sve što su postigli do tada, Saunders je pronašao nove zanimacije (kap koja je prelila čašu bila je pobjeda protiv Blazersa u kojoj su Rubio, Martin i Peković bili sjajni). Tipa, provjeriti kako u roli Kevina Lovea funkcioniraju Payne i Hamilton. Ili kako riješiti situaciju kada ti je 9 od 15 igrača out zbog prijavljenih ozljeda. Teško im itko može ugroziti poziciju najgore momčadi Zapada, iako su usprkos svim poduzetim mjerama predstrožnosti dobili Jazz u Salt Lake Cityu sa 7 igrača od kojih je jedan bio Sean Kilpatrick koji je na rosteru završio doslovno zato što je bio najbliži New Yorku kad im je trebao igrač da uopće mogu zaigrati protiv Knicksa. I da, tu utakmicu su također dobili.

29. SIXERS 80.6

Napad standardno kriminalan (iako su Knicksi u ovom periodu čak bili i gori), a obrana standardno dobra, u zadnja tri tjedna čak i odlična. Koliko god su iritantni s ovim rosterima bez jezgre, barem ne tankiraju brutalno kao neki oko njih već daju maksimum. Odlaskom Carter-Williamsa nametnuo se Noel kao prvo ime na rosteru i sve u svemu nisu bacili sezonu uzalud.

30. KNICKS 80.3

Za razliku od Knicksa koji su tako u svakom pogledu zaslužili titulu najgore momčadi lige, od rezultata do statističkih učinaka. Šteta jedino što umjesto u NBA nisu dobili šansu zaigrati u NCAA turniru, borbenost Amundsona, Thomasa i Aldricha te combo kvalitete Shveda odlično bi legle u polje od 64.

Filed under: bball 15 Comments
23Mar/152

MAD DIARY, DAY FOUR

Posted by Gee_Spot

VIRGINIA - MICHIGAN STATE

Pa, recimo samo da se Travis Trice iskupio za loše drugo poluvrijeme iz prethodne utakmice. Momak je od prve sekunde krenuo kao da ne postoji sutra, sam je napravio razliku, a onda je još i održao zabivši u završnici kad god je trebalo. Između njegovih herojstava odvijala se bitka dviju sjajno vođenih momčadi, Virginie koja je praktički kopija klasičnih izdanja Spartansa. Bez elitnih regruta na rosteru, do rezultata dolaze kombinacijom fanatične zaštite reketa, kontrolom skoka i lopte, a onda i nesebičnom i požrtvovnom igrom u napadu. Samo, premalo je tog napada sinoć bilo da se stigne razlika koju je radio combo majstor Spartansa.

Sjajne obrane ostavile su tako i jednu i drugu momčad uglavnom bez prostora, razlika je eto samo bila u tome što Virginia nije imala svog Tricea. Brogdon nije uspio napraviti gotovo ništa ulazima, a uz to je i Anderson promašio gotovo sve što je šutnuo, obilježivši tako na ne baš najbolji način povratak u staru rolu. Kad ti u ovakvoj utakmici podbace dva nositelja, jebiga.

Komisija tako definitivno nije napravili uslugu Virginiji, serviravši im rano ovakvu minu. Koliko god su Cavaliersi bili bolja momčad veći dio godine, a to uopće nije sporno, zadnjih mjesec dana stvari su se promijenile, jedni su ispali iz takta, a drugi su se uštimali. Izzo je opet nekako tempirao formu za završnicu i sad ima otvoren put do Final Foura. Nije ovo sjajna generacija, pobogu centri su im Costello i Schilling, ali nije ni ona Sutonova bila išta bolja pa je svejedno došla do finala.

DUKE - SAN DIEGO STATE

Ovdje je sve bilo gotovo nakon nekoliko minuta, kombinacija nezaustavljivog Okafora i razigranog pratećeg orkestra na perimetru (posebice sjajnog Winslova koji nije imao nikakvih problema raditi što poželi pored inače žestokih swingmana protivnika), uz povratak Aztecsa starim navikama, poput one da ne mogu ubaciti šut s perimetra, nije nudila nikakvu dramu.

Razlika je samo rasla, tipa od +11 u prvih 7 minuta pa do +18 na tri minute do kraja prvog poluvremena. U NCAA stizati takve rupe, pogotovo protiv kvalitetnih suparnika, gotovo je nemoguće, a apsolutno je nemoguće ako ne možete ubaciti šut. Tako da su svi pokušaji Aztecsa, a bilo je nekoliko situacija kada su obranom došli do -10 zadržavši Duke na nekoliko minuta bez poena, bili uzaludni. Kad-tad bi Okafor nešto opet ubacio, tako da je ovih +19 prilično realan pokazatelj zbivanja.

KANSAS - WICHITA STATE

Ovdje je prolazak dalje niže pozicioniranog još manje iznenađenje nego u prvoj utakmici večeri. Baker i Van Vleet su najbolji igrači na parketu, a kada imate takvu prednost, nekako je i logično da ste favorit. Kansasova kvalitetna obrana reketa nije toliko dobra da ih obojicu drži 40 minuta dalje od obruča, tako da su ulazima opet napravili dovoljno štete, s tim da je ovaj put slušao i šut - svaki put kad bi se obrana Jayhawksa povukla u nastojanjima da zaustavi dribling jednog od ova dva majstora, nastala bi rupa na perimetru koju bi Shockersi uglavnom iskoristili.

Izuzetno učinkovito napadačko izdanje obilježeno je tako dominacijom bekova, dominacijom koja je bila još izraženija nego je itko mogao pomisliti obzirom da je i bek Cotton, uz standardno odlično obrambeno izdanje, utrpao 19 poena. U principu potpuno je uništio Seldena, koji je valjda odigrao najgoru individualnu partiju do sada na Turniru uopće, dakle od svih igrača svih 64 momčadi, pruživši 23 minute ničega i dovoljno razloga za Silvera da pokaže kako skokovi iz srednje u NBA uglavnom nisu pametna ideja - kao brucoš smatran je lutrijskim potencijalom, a danas nakon dvije sezone na sveučilištu znamo da nije ni za prosječnu Europsku ligu.

Pokušao je borbeni Mason držati korak, ali jedno je pokušati, a drugo moći. S takvom razlikom u kvaliteti na vanjskim pozicijama Kansas jednostavno nije imao šanse, upali su u prvu ozbiljnu rupu krajem prvog poluvremena i povratka više nije bilo. Vidno usporeni Ellis se borio u postu, ali, uhvatiti priključak s 29% šuta za tri i 6 izgubljenih lopti više od asista, nije bilo moguće.

OKLAHOMA - DAYTON

Obrana Daytona (koji je na startu utakmice čak krenuo sa zonom, što je poprilično odstupanje od agresivne igre na perimetru koju inače njeguju) u teoriji mogla je biti nezgodna za Oklahomu koja je daleko od kvalitetne tricaške momčadi, ali, zabivši tri trice u prva tri napada na utakmici, momčad Lona Krugera bacila je taj scenarij kroz prozor.

Prebacivši utakmicu u sferu nadigravanja, Soonersi su se nametnuli kao momčad s više talenta na raspologanju, od količine opcija u napadu (dovoljno bekova sposobnih probiti udvajanja, odigrati pick & roll, a i spustiti se u reket pa odigrati na snagu), do količine mišića i centimetara u obrani (dva poštena centra naspram dva krila koja glume centre).

Za držati priključak, Dayton je trebao dobiti najbolje moguće utakmice od svih svojih igrača, posebice bekova, a to se u konačnici nije dogodilo. Također, ključni razigravač autsajdera Pierre teško je dolazio do prostora na laktu protiv udvajanja Oklahome, što je značilo da Flyersi ne mogu zavrtiti svoju igru iz posta prema vani te da im je ostalo osloniti se isključivo na šut.

I to je upalilo, začudo su i oni debelo nadmašili svoje mogućnosti s perimetra nošeni specijalistom s klupe Davisom (a ovo specijalist je možda preblaga riječ obzirom da je tip u sezoni ubacio 7 dvojki, da 7, uz 47 trica). Playmaker Smith je bio solidan u probijanju i kreiranju, ali bez Sibertovog boljeg izdanja (samo 7 poena) pritisak na obranu Oklahome nije bio dovoljan.

Održavao ih je na životu tako učinak s perimetra, a sredinom nastavka su čak i poveli spojivši tri trice za redom. Oklahoma odgovara na izazov, ubacuje u brzinu više obrambeno na perimetru i prekida natezanje. Woodard je u džep strpao Smitha, jedinog razigranog kreatora, pa Dayton ima probleme prenijeti loptu, a kamoli napasti. Hield pak stiže pomoći i na lopti i zatvoriti do tada sjajnog tricaša Davisa, šut Daytons staje i Soonersi odrađuju posao u zadnje tri minute. Uopće ta fizička nadmoć bekova je bila ključna - kad im je trica stala, Soonersi su jednostavno zaigrali na silu, iznuđujući slobodna bacanja napad za napadom.

S tim da činjenica kako su se ovako mučili protiv talentom ipak inferiornog protivnika poprilično određuje koji su u ovom trenutku njihovi limiti. Ako misle proći Spartanse, trebat će im nešto više od odrađivanja posla, nekakav bljesak inspiracije i talenta prema naprijed kojega u prve dvije utakmice nismo gledali. Obzirom da ni obrana nije dijelovala dominantno, kao i da Spartansi mogu puno bolje zatvoriti njihove slashere i osuditi ih na previše pokušaja s perimetra, ne vidim baš način na koji mogu ukrasti sljedeću utakmicu. Jedino da se Michigan State opet upuca u nogu na sličan način kao što im se to zamalo dogodilo u prvoj utakmici.

GONZAGA - IOWA

Nisu Zagsi ovdje dozvolili previše drame. Iako je Iowa odigrala više nego solidno, kombinacija trećerazrednih bekova, tanke klupe i jednostavno nedovoljno opcija u oba smjera, odredila je tijek susreta od početka. Igrati presing kao protiv Davidsona nije bilo moguće jer Gonzaga ima i opcije pod košem, a ostaviti prostor Pangosu i Bellu nikada nije mudro. Uz to, Wiltjer je opet bio ogroman problem kao najbolja stretch četvorka u NCAA (ubačena trica je ubačena trica, ali njegove su stvarno prekrasne, tako mekani šutevi ne viđaju se svaki dan, imaš osjećaj da loptu nešto položi kroz obruč kako nježno sjeda u mrežicu) - braniti sve ovo nije dolazilo u obzir.

Iowi je dakle ostalo nadigravati se, ali ni za to nisu imali previše rješenja - Bell je bez problema usprkos manjku centimetara na perimetru držao i Whitea i Uthoffa, dva krila Iowe koja inače dužinom, šutom i driblingom predstavljaju popriličan mismatch. Ako bi i ušli u sredinu, tamo su ih čekali Karnowski i Sabonis, koji je opet odradio fantastičnu partiju s klupe, strpavši Whitea u džep dobar dio prvog poluvremena. U kojem je utakmica praktički i riješena.

S dva najbolja igrača usporena, Iowi se ostalo samo predati - iako im individualne brojke na kraju izgledaju vrlo dobro, činjenica je da su većinu poena zabili u drugom dijelu kada je Gonzaga igrala na autopilotu i kad je prednost od 20 poena već bila ostvarena. O šuterskoj dominacija favorita sve govore postotci (61% za dva, 63% za tri), ali ono što ohrabruje pred nastavak Turnira je ta defanzivna žilavost koju su pokazali u prvom dijelu i na perimetru i pod košem.

WISCONSIN - OREGON

Možda nisu odradili posao dominantno kao Duke i Gonzaga, ali i Wisconsin je prošao dalje držeći vodstvo tijekom svih 40 minuta. Istina, često se radilo o minimalnoj prednosti, ali kada god je trebalo zabiti, napravili bi to, usprkos iznenađujuće aktivnoj i agilnoj obrani Oregona koja se uglavnom bazirala na gomilanju igrača na strani s loptom, posebice kad bi se Kaminsky ili Hayes spustili u post, a onda i brzim rotiranjima prema šuterima. Taktika koja je donekle upalila jer niti je Kaminsky napravio previše štete u sredini, a niti su trice nešto naročito upadale, ali ostajalo je previše rupa uokolo koje su igrači Wisconsina koristili da dođu do obruča (pucali su čak 29 slobodnih jer su te rotacije Oregona često stizale prekasno).

S druge strane sjajni Young opet je bio one man show, koristio je sporost i slabost vanjske linije Badgersa (u kojoj još nema ni traga ozljeđenom playu Jacksonu) da ukrca 30 poena usprkos ritmu koji mu nije ni najmanje odgovarao jer je Wisconsin po običaju utakmicu sveo na niz organiziranih napada.

Međutim, čak i s minimum kontri i trke, Young je nalazio načina trpati kao prava triple-threat opasnost - zabijao je trice preko ruke i skok-šuteve s vrha reketa, ali i nalazio načina ući u reket pa napasti obruč ili baciti povratnu tricašima koji su imali solidnu večer. Naime, upravo su četiri trice u rasponu od 27. do 34. minute vratile Oregon u utakmicu.

I iako je Young u tih zadnjih 6 minuta pokušao sve ne bi li zadržao priključak ubacivši 10 poena, rupe koje su se pojavljivale u obrani Oregona bile su dovoljne da Wisconsin utakmicu privede kraju u svoju korist. Nekoliko dobrih poteza Kaminskog i Dekkera i eto kraja utakmici koja bi se pretvorila u pravu dramu samo da je Oregon imao jednog poštenog centra u sredini koji bi zatvorio reket i tako dozvolio ostalima da igraju manje riskantno na loptu.

MARYLAND - WEST VIRGINIA

Maryland je izdržao 30 minuta protiv presinga u utakmici u kojoj je obrana West Virginie njihove ključne igrače, bekove Wellsa i Trimblea, svela na minimalne role u odnosu na ono što inače pružaju. A onda su se u zadnjih 10 minuta raspali izgubivši čak 8 lopti od 23 ukupno. S takvim učinkom nemoguće je dobiti utakmicu, tako da je pravo čudo da su uopće toliko dugo i izdržali.

Jednostavno, taj full court press WVU-a, posebice agresivan u završnicama poluvremena, teško je razbiti ako se oslanjaš isključivo na dva beka i ako ti je glavno oružje u napadu šut kao što je slučaj kod Marylanda, odnosno ako nemaš visoke na koje možeš računati da će kontrolirati reket u oba smjera. Marylanda je tako ostvario sasvim fine postotke realizacije u organiziranim napadima, ali je isto tako imao čak 16 pokušaja manje iz igre i 6 manje s linije od protivnika.

Uz presing, posao su napravili i snagatori West Virginie pod košem uhvativši 14 skokova u napadu, omogućivši tako šuterski inferiornoj momčadi da volumenom maskira slabiju učinkovitost. I to je na kraju sve što treba znati o ovoj utakmici - snaga je pobijedila finesu. I dok se WVU nada da će nešto slično moći ponoviti protiv Kentuckya (a neće jer Wildcatsi će u 40 minuta naći načina iskoristiti svoje fizičke prednosti), Marylandu ostaje čekati dogodine kad bi trebali biti jedna od boljih momčadi u Big Tenu, ako ne i prvi favorit obzirom da Wisconsin ostaje bez Kaminskog.

Trimble je sjajan, čak i protiv ovakve obrane nije izgledao loše (brzo se navikao na presing i nakon klimavog početka bio je najbolji čovjek na parketu, kao što je to uostalom bio i veći dio sezone), drugi brucoš Nickens bit će fantastičan strijelac na ovoj razini kada mu odlazak veterana otvori prostor, a i Layman bi se trebao vratiti na još godinu dana i opet biti jedna od boljih stretch četvorki u NCAA obzirom da su mu nakon dvije ovako loše partije u Turniru sve nade u draft izbor ove godine potonule kao Titanic (sumnjam da ga ovako kilavoga netko može zamijeniti za novog McDermotta).

LOUISVILLE - NORTHERN IOWA

Spašavajte se tko može, dolazi kataklizma - Cardinalsi su odigrali dobru napadačku partiju. Nakon mučenja iz prvog kola, ovdje su odigrali možda najbolju utakmicu sezone uopće. Ubacili su sve što je trebalo, igrali pametno i nesebično u napadu, uglavnom preko 2 na 2 kombinacija Roziera i Harrella. Bez Jonesa u blizini Rozieru nije preostalo ništa drugo nego preuzeti sve u svoje ruke, a srećom po Pitina sinoć je loše šuteve i riskantne ulaze zamijenila izuzetno učinkovita partija koje će ostaviti traga i među NBA skautima.

Harrell je bio odlična pratnja kao praktički drugi kreator na rosteru, a posao su napravili i spot-up igrači (gubitkom Jonesa otvorio se prostor za Snidera koji nije elitni tricaš, ali stilom igre širi reket i pri tome ne treba loptu da bude koristan). Čak je i centarski dvojac bio koristan, ako ne prema naprijed, a onda u obrani gdje je njihova obrana na Tuttleu bila ključna.

A obrana je posebna priča, Cardinalsi gotovo da nisu koristili presing, igrali su čovjeka uz sasvim pristojan učinak, braneći pick & roll s Tuttleom agresivnim udvajanjem i preciznim rotacijama prema perimetru. Tu i tamo dodali bi presing, kao u zadnjih desetak minuta prvog dijela kada su natjerali Pantherse na čak 5 izgubljenih lopti. U tom nešto bržem tempu su i napravili prvu ozbiljniju razliku na utakmici.

Northern Iowa nije momčad za stizanje rezultata, njima treba organizirani napad preko Tuttlea da uđu u ritam jer nemaju bekove takve klase koji mogu kreirati sami sebi šut, a to im Cardinalsi do kraja više nisu dopustili. Nastavili su Pitinovi boysi funkcionirati kao sat u oba smjera, posebice u napadu gdje Panthersi cijelu večer nisu imali rješenja za kemiju između Harrella i Roziera, a posebice potonjeg koji se zaustavio na 25 poena.

Uglavnom, uspiju li zadržati ovakvu razinu igre, Cardinalsima se otvara mogući dvoboj protiv Spartansa u završnici regije, što znači da će Izzo i Pitino i s ovim krnjim rosterima opet imati šanse zaigrati Final Four. To nije slučajno. A ni normalno, kao što bi rekao onaj Švabo iz vica kad je vidio Muju da se proliva benzinom na pumpi.

Filed under: bball 2 Comments
22Mar/150

MAD DIARY, DAY THREE

Posted by Gee_Spot

UCLA - UAB

Ne pretjerano atraktivan par na startu, ali barem je krenulo ludo. UAB ne može promašiti tricu koja im inače uopće nije oružje (protiv Iowa Statea su ih ubacili samo tri u cijeloj utakmici, a ovdje četiri već u deset uvodnih minuta), dok UCLA dominira u sredini preko Parkera i Looneya (isto ovako čvrsto su odigrali i protiv centara SMU-a). To je ključno za Bruinse jer kontrolirati reket i ne dozvoliti protivniku skokove u napadu i zicere recept je za pobjediti ih, recept kojega ISU dva dana ranije nije uspio primjeniti. Kada tome dodamo da su šanse da UAB nastavi ovako rešetati s perimetra bile minimalne, kad tad bi ih sustigla realnost, činilo se da je ovo utakmica koju obitelj Alford s prijateljima ne može izgubiti.

I tako je nekako na kraju i ispalo. Blazersi su nekim čudom održavali šutersku učinkovitost sve do polovine drugog poluvremena, kada su konačno stali s tricama, a tako i s održavanjem kakvog-takvog priključka. Raspucali su se tijekom večeri i vanjski igrači Bruinsa, posebice mlađi Alford, apsolutni junak prethodne utakmice, ali u ovom susretu ključni posao su napravili visoki. Parker i Looney su cijelu večer radili vrhunski posao u skoku i branjenju obruča (+15 u skokovima za UCLA na kraju večeri), a uz to su zabili i gomilu poena u reketu (Parker je s 28 ostvario najbolji realizatorski rezultat u tri godine dugoj karijeri na sveučilištu).

KENTUCKY - CINCINNATI

U za njih prvoj ozbiljnoj utakmici na Turniru, apsolutni favorit naišao je na momčad spremnu poginuti za svakom loptom. Trebalo im je praktički cijelo prvo poluvrijeme da se na to naviknu i uhvate nekakav ritam u napadu jer Bearcatsi nisu imali namjeru popustiti ni za centimetar. S dovoljno mišića da se guraju protiv centara Wildcatsa i pariraju im u skoku, a time i otežaju put do laganih poena na obruču, držali su priključak skoro 30 minuta dok Kentucky nije našao načina kako zabiti, odnosno dok protivnici nisu lagano počeli ostajati bez daha. Tu je do izražaja došla ta dubina Wildcatsa, razlog zbog kojega su tako dobri u završnicama - dok je obrana Cincinnatia u ovim momentima popuštala, oni su imali dovoljno moći za ubaciti u još jednu brzinu više defanzivno.

Sad, znali smo da će ovo biti utakmica na relativno niski broj koševa, a isto tako je za očekivati bilo da će, usprkos žilavosti, Cincinnatia doći glave činjenica da jednostavno nemaju ozbiljnih opcija u napadu. Mogli su se nositi u skoku, mogli su čuvati reket, ali parirati Ulisovim slash & kick majstorijama (momku je Cal dao 34 minute potvrdivši tako tko je ključni playmaker na rosteru) i tricama s mudima Aarona Harrisona bilo je nemoguće. Kad se sve poklopilo, Cinci je nestao s parketa, ali su još jednom podsjetili koliko je taj šuterski dio napada Wildcatsa upitan, posebice u večeri kada Booker gađa tricu 0-5.

ARIZONA - OHIO STATE

Poput Cincinnatia i Ohio se držao 30-ak minuta protiv apsolutnog favorita, ponajviše zahvaljujući 2-3 zoni koja je razotkrila probleme Arizone sa šutom slične onima Kentuckya, posebice dok je na parketu startna petorka krcata atletama s jednim jedinim pouzdanim tricašem. Iako ni Ohio State nije imao previše rješenja protiv dužine i snage u obrani protivnika iz jednostavnog razloga što je Russella stritkno pokrivao Hollis-Jefferson, Arizona se brzo prešaltala na onu klasičniju postavu s Yorkeom, daleko najboljim spot-up šuterom, kako bi dobila potrebno oružje za napasti zonu.

Otvorilo je ovo nešto prostora za Russella jer ga je sada uglavnom držao McConnell (Hollis-Jefferson se s dvojke prešaltao u četvorku i iz elitnog stopera pretvorio u čuvara obruča), ali ne dovoljno jer pristupa obruču i dalje nije bilo obzirom da je u reketu i dalje ostalo više nego dovoljno tijela. Tako da se uglavnom bavio razigravanjem suigrača i šutiranjem trica, s tim da mu ni ovo drugo nije išlo od ruke. S takvim učinkom najboljeg igrača jasno da Ohio nije mogao parirati do kraja. A uz to su izgubili i onu obrambenu kvalitetu s početka, Yorke im je razbio zonu s 5 trica, a i McConnell je bio odličan s poludistance koju su Buckeyesi obrambenim dizajnom uglavnom ostavljali otvorenom - ulazio je u sredinu obrane i od tuda ili zabijao ili pronalazio otvorenog šutera ili cutera. Dodajmo tome i više nego solidnu obranu koju je igrao na Russellu u drugom dijelu i imamo igrača utakmice.

XAVIER - GEORGIA STATE

Trebala je ovo biti nešto neizvjesnija utakmica, što se rezultatski i ostvarilo, iako je dojam kako je Xavier kontrolirao stvari od početka do kraja. Osim što ni u jednom trenutku nisu gubili, brzo se nametnuli dominaciju u sredini kroz još jednom odličnog centra Stainbrooka, bijelog Okafora (što ću kad ne mogu propustiti priliku bocnuti Jalilovu poveću stražnjicu), koji je ovom prilikom dobio i pomoć od trećeg visokog Reynoldsa - oni su najzaslužniji za čak 76% šuta za dva. Uz to su dominirali i u skoku jer Georgia s jednim pravim centrom nikako nije bila dorasla čak trojici na rosteru Xaviera.

Iako je i Georgia relativno lako dolazila do poena (i njihov šut za dva poena je iznosio visokih 63%), čak i obrambeno Xavier je ostavio dojam bolje momčadi. U reket bi se nakrcali povremeno, ali uglavnom su se oslanjali na 1-3-1 zonu kojoj je glavni cilj bio usporiti Huntera s tri čovjeka i natjerati njegove suigrače da kreiraju. Hunter nije forsirao, na izuzetno učinkovit način došao je do 20 poena i s drugom dobrom utakmicom za redom definitivno se potvrdio kao potencijal za prvu rundu drafta (uz to što je kompletan bek, ima NBA raspon na šutu, tako da postoji šansa da okružen puno boljim suigračima i u manje zahtijevnoj roli bude koristan igrač), ali sam nije mogao ništa.

S druge strane Xavier je osim od visokih dobio dobre partije i od bekova. Play Davis nije šuterski briljirao kao utakmicu ranije, ali je najzaslužniji za spori, kontrolirani ritam koji idealno odgovara Stainbrooku, a tricaški element dodao je drugi Davis, šuter Myles s 5 ubačaja s perimetra. Pokušavala je Georgia razbiti ritam koji im ne odgovara na sve načine, presingom preko cijelog parketa, udvajanjima, matchup zonom, pa i s običnom 2-3 zonom, ali uzalud, Xavier je imao odgovor na sve.

VILLANOVA - NC STATE

I konačno jedan šok. Iako se ovo kad-tad moralo dogoditi obzirom da su limiti 'Nove dobro znani - manjak visokih jednom ih je morao doći glave, a zatim i manjak rasnog kreatorskog talenta na vanjskim pozicijama jer, čim se ne mogu osloniti na stretch postavu za stvoriti prostor, postaju tek još jedna momčad koja poteže nerezonske trice. Koliko god dobro sakrili loptu i kontrolirali ritam, ne mogu pobjeći od stvarnosti koja ih čak i u idealnim uvjetima ostavlja ranjivima jer u tim utakmicama na malo posjeda puno je lakše ostati u igri pa u završnici iznenaditi pravovremenim tricama.

Uglavnom, nije šok rano ispadanje samo po sebi, već poraz od protivnika profila North Caroline koja se također oslanja isključivo na igru bekova. I to još u ovakvoj šuterskoj formi koju Wildcatsi pokazuju zadnjih mjesec dana (forma NC Statea je kao i cijele sezone puna uspona i padova). Međutim, sinoć od tog veličanstvenog šuta nije bilo ni š - pravovremenim udvajanjima u postu i agresivnim zatvaranjima na perimetru igrači NC Statea ostavili su ih bez glavnog oružja, nametnuvši se kao ravnopravna momčad od samog starta.

S tim da na kraju ispada kako su i bolje ekipa jer su dobar dio drugog poluvremena dolazili do koša kad god su htjeli, izgradivši prednost od 12 poena sredinom drugog poluvremena koju ovo izdanje Villanove nije moglo stići, bez obzira na pokušaje s presingom i bržim tempom u napadu. Najluđe od svega, nije tu bilo nikakve specijalne taktike od strane autsajdera, već se radilo o čistom nadigravanju kroz matchupove. Mogu zamisliti trenera NC Statea prije utakmice kako svojoj vanjskoj liniji sastavljenoj od redom top 100 srednjoškolskih talenata govori kako su bolji od Villanovih bekova među kojima je samo Arcidiacono bio top 100 rangiran, a i to debelo ispod pozicija na kojima su bili Lacey, Turner i Barber.

Tako da nije nikakvo čudo da su Barber i Lacey lakoćom razbijali obranu ulazima, cijelu večer kreirajući šut za sebe ili zicere šljakerima pod košem (Turner koji obično daje spot-up podršku sinoć kao da nije igrao, ali to se najluđe od svega nije ni osjetilo koliko su dobra bila ova dvojica playmakera). Ti šljakeri pod košem su osim gomile poena i skokova briljantno odigrali i u obrani gdje su mlatili svakoga tko bi se s loptom uopće približio reketu, a posebice centra Ochefua kojega su potpuno neutralizirali. Borbeni Pinkston odradio je svoje s linije slobodnih, ali to je bilo premalo za kontrirati dvojcu Abu-Freeman kojemu ovom prilikom nije ni trebala pomoć MVP-a prošle utakmice Washingtona.

Izgubivši individualne matchupove, 'Nova je izgubila i utakmicu iako je na kraju veteran Hilliard, ne želeći se na ovaj način oprostiti od NCAA karijere, pokušao napraviti nešto soliranjem. Njegovim herojstvima usprkos, bez podrške nije išlo, dalje potpuno zasluženo ide sinoć u svakom pogledu bolja momčad.

GEORGETOWN - UTAH

Hoyasi otvaraju sjajno, u napadu pogađaju trice, a u obrani nakrcani u reket (a to nakrcani u njihovom slučaju ima posebno značenje obzirom da im je centar Smith u ovom trenutku vjerojatno vlasnik najveće škembe, dupeta i muških sisa u NCAA) odlično brane pokušaje Utesa da ih napadnu kroz pick & roll ne ostavljajući prostora za finiširanje na obruču centara protivnika. Međutim, već nakon desetak minuta Wright i društvo nalaze nova rješenja. Osim šutom, koji je očiti izbor, koriste fizikalije i kreću još agresivnije na ulaze, iznuđujući barem gomilu slobodnih (samo Wright ih je pucao 10). Playmaker Utesa je sjajan, lakoćom čak i u ovako agresivnoj obrani nalazi načina doći do obruča i tu se defanzivni plan Georgetowna brzo raspada.

Osim ulazima, Utesi kažnjavaju svaku rupu i s perimetra te već početkom nastavka utakmicu potpuno okreću u svoju korist. U napadu stvari izgledaju sve bolje kako se otvara sve više prostora za centra u sredini, a i obrani je puno lakše sada kada Hoyasima trice više ne upadaju za njih iznadprosječnim učinkom (u nastavku su ubacili samo 3). Sredina je ionako cijelu večer bila zatvorena s peticom parkiranom u reketu, s tim da je ovaj put back-up Bachynski odradio više posla od startera Poeltla. Uglavnom, druga za redom školska prezentacija Utesa nakon koje mi samo ostaje reći da jedva čekam eventualni obručan s Dukeom.

NORTH CAROLINA - ARKANSAS

U prvoj utakmici Arkansas nije ostavio najbolji dojam, provukli su se protiv inferiornog protivnika tako da je ovo bila prilika za popravni. I od starta su djelovali kao momčad kakva su bili veći dio sezone, dijelom i zato što UNC također voli igrati brzim tempom. Samo, ovo je bio ubitačan ritam u kojem su obje momčadi radile hrpu pogreški (ukupno 37 izgubljenih lopti), što je svakako olakšalo Arkansasu da drži priključak tridesetak minuta.

Uz to UNC jednostavno nije mogla koristiti postavu s dva visoka koliko bi htjela, morali su češće zaigrati sa niskom postavom kako bi parirali protivniku, što je također bila dobra vijest za Arkansas koji definitivno više voli stretch postave jer nema takav izbor visokih. Dijelom zbog ritma, dijelom zbog stretch postava, a dijelom zbog stila igre (UNC često u zoni, Arkansas često s udvajanjima na perimetru koja su ostavljala manjak tijela u sredini), ni skakački nitko nije mogao kontrolirati ništa, što dokazuje 37 skokova u napadu ukupno.

U ovom totalnom kaosu uzrokovanom tolikim brojem propusta na obje strane presudio je tako čisti talent. Udarni trio Arkansasa odradio je odličan posao (Qualls je trpao, Madden razigravao, a Portis radio pod koševima iako je često morao ići protiv dva centra), ali s druge strane bilo je jednostavno previše prostora za Paigea, Tokota i Britta (iskusnog combo beka kojem je matchup otvorio dodatne minute) da ulaze u sredinu i kreiraju kaos. I Jackson je nastavio sa sjajnim igrama, šut ga nije išao (kao ni momčad uostalom, ubacili su samo 4 trice s tim da ih nisu ni potezali jer im je put u sredinu često bio širom otvoren), ali pokazao je niz odličnih rješenja na ulazu (opet, kao i cijela momčad).

Uglavnom, ta nemoć Arkansasa da nekako obrani reket na kraju je bila presudna, nije ni UNC briljirao u postavljenoj, uglavnom zonskoj, obrani (preko koje Arkansas nije ubacio dovoljno, samo 8 trica je premalo u ovakvoj run and gun utakmici ako ste momčad s manje talenta), ali su jednostavno bili pametniji i bolji u napadu, osiguravši si tako finu prednost sredinom drugog dijela i izbjegavši dramu u završnici.

NOTRE DAME - BUTLER

Čekala nas je utakmica sporog ritma u kojoj su Irci bili u laganoj prednost zbog šuterske kvalitete s kojom su itekako mogli izazvati uglavnom na obranu reketa oslonjenu obranu Butlera. Koju su u startu pokušali napasti kroz netipične post-upove, svjesni da im pick & roll protiv ovakve obrane neće otvoriti previše prostora u sredini, ali to nije previše mijenjalo na stvari - za dobiti ovu utakmicu trebali su pogađati skok-šutove. I to im je na startu polazilo za rukom, dok se s druge strane Butler, blago rečeno, mučio.

Manjak kvalitete protivnika u kreaciji svakako je olakšao Ircima da pruže ovako dobru defanzivnu partiju, ali nemoguće je zanemariti fanatičnu energiju koju su prikazali Vasturia i Connaughton. Ovaj bijeli dvojac čija dječja lica skrivaju prgave karaktere bio je ključan - potpuno su uštopali udarnog strijelca protivnika Dunhama, ne dozvolivši mu prostora da im napravi ono što je napravio Texasu. Usput su usprkos manjku visine i mišića nekako uspijevali parirati unutarnjoj liniji Butlera. Istina, dvojac pod košem Butlera nazabijao se koševa iznad prosjeka i skupio gomilu skokova u napadu, što je i glavni razlog zašto su Buldozi uopće došli u šansu ukrasti utakmicu, ali da ovaj dvojac nije držao kakav-takav balans pod košem, Irci ne bi imali šanse.

Naime, tada bi morali posezati za klupom, što ne vole raditi (sinoć su obje momčadi praktički igrale cijelo vrijeme s istom petorkom), a možda i odustati od postave s četiri vanjska bez koje sigurno ne bi bili u stanju zabiti dovoljno (iako su i ovako muku mučili ubaciti šut - nakon uvodnih 10 minuta u kojima su igrali kao Notre Dame, ostatak večeri su uglavno igrali fizičku košarku koja je odgovarala protivniku). Nekako su se gurali, udarali, čupali i na kraju izvukli pobjedu iako je Butler ne samo držao egal, već se prema kraju utakmice počeo nametati i kao bolja momčad (bolja barem u tome što smo gledali). Uz tu spomenutu prednost pod košem, za to je zaslužan bio njihov Marcus Smart, bek Jones koji je lošu Dunhamovu večer kompenzirao gomilom ulaza u kojima je nosio sve pred sobom.

Međutim, na kraju je presudila sposobnost Iraca da ubace skok-šut koja im se vratili u pravom trenutku - Vasturia i Connaughton su okrunili junačke večeri tricama u produžetku koje Buldozi jednostavno više nisu mogli stići na silu. Bez pravog Dunhamovog učinka čak ni u ovakvoj utakmici koja se valjala u blatu nije lako otići do kraja jer s ovakvim ritmom i s ovoliko malo posjeda, a onda i s ovako žestokim obranama, svaka ubačena trica ne donosi samo tri poena, već djeluje i kao totalni ubojica samopouzdanja protivnika koji si odjednom misli "jebote, sad će nam trebati 5 minuta da to stignemo". Što nije lako izvesti kada toliko traje produžetak, jelte.

Filed under: bball No Comments
21Mar/150

MAD DIARY, DAY TWO

Posted by Gee_Spot

Totalno drugačija večer od prethodne, tek je jedna niže postavljena momčad pobijedila, a i to nije bilo neko iznenađanje obzirom da smo već naglasili kako je Providence poprilično slabašan izbor za šestog nositelja. Samo dvije utakmice završile su s jednim posjedom razlike donijevši dramatičnost, ali su i one kao i većina ovih drugih koje su završile jednoznamenkastom razlikom puno neizvjesnije na papiru nego je to bio slučaj u stvarnosti - eye test kaže kako je većina favorita opravdala taj status i uglavnom odradila posao na pravi profi način.

KANSAS - NEW MEXICO STATE

Nakon početnog ispitivanja snaga Kanasas je brzo nametnuo kontrolu nad utakmicom i to bez neke posebne partije u napadu. Selfove momčadi zatvorile su i bolje protivnike od ovoga kod koga se trebalo paziti jednog beka koji može driblati i para visokih sposobnih pokupiti skok u napadu. Odličnim branjenjem pick igre i kvalitetnim box outima igrači Kansasa su tako posao napravili već nakon 15 minuta, a kada su još u ovih završnih 5 prvog dijela zaredali tricama, Aggiesi su se mogli početi pakirati doma. U nastavku tako nije bilo nikakvog uzbuđenja, Kansas je odradio drugo poluvrijeme na autopilotu dok su protivnici nemoćno širili ruke. Odlična obrana i lucidni play Mason koji je kvalitetno miksao šuteve i ulaze stvarno su izgledali dobro, a usprkos tome ostaje dojam kako je Kansas ovo odradio s pola kapaciteta (kod Ellisa je usprkos solidnom učinku i dalje vidljivo da vuče posljedice ozljede i da nije ona sila u postu na koju smo navikli). To nikako nije dobra vijest za Wichita State.

MICHIGAN STATE - GEORGIA

Spartansi su trebali nešto malo više vremena od Kansasa da se nametnu, ali u jednom trenutku jesu i činilo se kao da je sve gotovo. Trice i Valentine su radili ono što se od njih očekuje, zabijali kad god je trebalo, dok su ostali na čelu s Dawsonom trčali, šljakali u sredini i zatvarali reket. Posebice dobro je kod Spartansa funkcionirala tranzicija, Trice i Dawson su igrali napamet u tim situacijama i stvarno je izgledalo da ovo ide prema laganom uspavljivanju. Protivnik nije imao ideja kako parirati ni u jednom smjeru, međutim, umjesto da zalede rezultat, Spartansi početkom drugog poluvremena upadaju u rupu - Trice odjednom radi grešku za greškom i izgleda kao da je izgubio razum (da se razumijemo, nije Georgia odjednom zaigrala nekakav ubitačni presing ili nešto slično, dapače ostali su vjerni istoj 1 na 1 igri kao i u prvom poluvremenu), Izzo nervozno počinje previše miksati (a nije da na klupi ima previše izbora) i eto odjednom perioda od 5 minuta u kojima nisu mogli ubaciti ništa.

Stablilizirali su se na vrijeme kada je proigrao Forbes koji je s klupe donio instant napad i tricama praktički odrađivao ono što je trebao startni bekovski dvojac. Iako je Georgia nakon novog niza grešaka Tricea došla dovoljno blizu da završnicu učini potencijalno napetom, Valentine je zabio sva slobodna i osigurao pobjedu. Vidjeli smo tako i dobro i loše lice Spartansa, s tim da ovakvo izdanje ne ulijeva povjerenje pred sudar s Virginiom. Njihova igra previše ovisi o Triceu koji je više combo igrač nadahnuća nego pravi general na parketu, a iako su Valentine i Dawson davali kontstantni doprinos i iako je Forbes sinoć od nikuda sakrio većinu problema vanjske linije vrhunskom šuterskom partijom, upitna rotacija i manjak tijela pod košem ostaju kao ozbiljan i konstantan problem.

NORTHERN IOWA - WYOMING

I ovdje je favorit brzo nametnuo svoj autoritet, Tuttle možda nije dolazio toliko do izražaja u napadu pored Nancea kao strijelac, ali pravovremeno je s lakta pronalazio otvorene šutere usput držeći obranu pod kontrolom. Previše je tu bilo opcija da ih Wyoming sve zatvori pa iako su Kauboji u drugom dijelu preko Nancea krenuli na sve ili ništa, pomaka nije bilo. Nance je bio sjajan, vukao je u oba smjera, pucao iz imaginarnih pištolja nakon ubačaja, vodio loptu preko cijelog parketa sa svojih 205 centi i 110 kila, ali pratnje nije bilo. Svom trudu usprkos, Tuttle i društvo stalno su ih držali na desetak poena razlike dokazavši da su u tome što rade, a stvarno igraju slično i imaju slično profiliran roster, za klasu bolja momčad.

WEST VIRGINIA - BUFFALO

Opet utakmica u kojoj je favorit dominirao na početku, ovdje prvenstveno zbog presinga koji Buffalu često nije ostavljao prostora ni za izvesti loptu. Buffalo u nastavku pokušava maksimalnim angažmanom, ali ovaj stil igre im je previše, kad god se čini da su otvorili vrata prilici da smanje minus, Hugginsova momčad baci na njih full court press i stvar staje (na kraju večeri su imali 17 izgubljenih lopti što je jednostavno prevelik teret). Ipak, upornost se isplatila, žilavi Buffalo se nije dao i s ubačenih par pravovremenih trica na tri minute do kraja dolaze do prvog egala u večeri, ali, usprkos zeznutoj situaciji u kojoj su se našli, WVU opet nalazi načina iskopati se borbenošću.

Obzirom na činjenicu da su cijelu večer primjenjivali isti recept i to uspješno, trebali su izbjeći ovu dramu na kraju, ali za to je ipak trebalo i ubaciti nešto iz vana, a s time su imali problema cijelu utakmicu. Staten je izgledao dobro u povratku na parket i to je najvažnije, lakoćom su dolazili u sredinu brzim otvaranjima, ali kad im makneš kontre i presing baš i nisu pokazali previše tako da je upitno kako će ovaj jednodimenzionalan recept u oba smjera funkcionirati protiv talentiranijih ekipa - Buffalo je istina imao problema s razbijanjem pritiska, ali kad bi došli u priliku organizirati napad, obično su nalazili rješenja kroz ni upola dobru postavljenu obranu favorita.

WICHITA STATE - INDIANA

Najbolja utakmica do tog trenutka, povremena zona Indiane radi ogromne probleme Bakeru i društvu koji su navikli napadati iz pick & rolla, a s druge strane Indiana, iza koje je najbolja tricaška sezona u povijesti programa (samo Gonzaga je gađala tricu preciznije od momčadi koje su završile u Turniru, s tim da ih je Indiana pucala puno više obzirom da za razliku od Zagsa nemaju opcije u postu), kreće inspirirano s perimetra što je nužno ako misle imati šansu dobiti utakmicu. Ubacuje Farrell, ali i hrpa drugih (čak 5 igrača je ubacilo barem po tricu), tako da bekovi Shockersa ostaju u sjeni na početku. Ali, uskoro se bude Van Vleet i Baker, ulazima i solo akcijama koriste poroznost obrane Indiane, točnije činjenicu da osim stopera nemaju ni poštenog centra koji može pomoći zatvoriti reket i zabijaju poen za poenom na obruču.

Indiana tu lagano počinje gubiti konce, ovako razigranog protivnika koji lakoćom ulazi u sredinu ne znaju braniti, a s druge strane ne mogu živjeti samo od trice. Odnosno, mogu, ali do jedne razine. Ferrell i Blackmon nisu uspijevali tek tako kreirati si šanse kao bekovski dvojac na drugoj strani i to je presudilo u završnici u kojoj je Wichita State održala minimalnu prednost. Indiani kapa do poda za prikazano, definitivno su dali maksimum, ali nije bilo dovoljno - kad ti reket izgleda kao šetalište veći dio večeri, teško je dobiti utakmicu.

VIRGINIA - BELMONT

Ako su prve četiri utakmice donijele solidnu košarku, ali i manjak uzbuđenja, ova je nastavila tragom sudara Wichita State-Indiana. Belmont ulazi napaljen, ubacuju trice i bacaju se za svakom loptom u obrani, a Virginia smireno čeka pravi trenutak. I on dolazi kada Belmont počinje potezati sve više nerezonskih šuteva koji promašuju. Cavaliersi kontroliraju reket i skok, tako da u miru mogu odšetati na drugu stranu i zavrtiti akciju kroz jednu od opcija u postu (gdje se uz Gilla mogu spustiti i Anderson i Brogdon) ili na perimetru (gdje iz driblinga može napasti cijela vanjska linija). Nitko od ovih igrača nije ekstra klasa i to što pokušavaju često ne izgleda lijepo, ali dovoljno je efikasno da drži Belmont na pristojnoj daljini.

Koja je s vremenom bivala sve veća jer Belmontu osim ubacivanja trica preko ruke stvarno nije ostalo drugog izbora. Osim da nešto pokuša sa zonom. I taj detalj ih vraća u utakmicu - Cavaliersi nisu šuterski bili spremni odgovoriti na ovaj izazov, a Belmont je opet ubacio dovoljno trica da se približi egalu. Slično ranijoj utakmici, Virginia drži minimalni razmak, koji postaje sve veći kako Belmontove trice opet počinju dobivati sve više nerezonskog štiha (na kraju su ih ispucali 25, ali samo s 32% uspješnosti, što je za dobiti Virginiu premalo). Uglavnom, iako na kraju razlika izgleda pristojno, bila je ovo teška utakmica u kojoj su Cavaliersi prosuli tone znoja. Dobra vijest - Anderson je izgledao kao Anderson i već od sljedeće utakmice možemo ga očekivati u petorci i s ponekom minutom više od 26.

LOUSYVILLE - UC IRVINE

Presingom su Cardinalsi spriječili autsajdera da koristi najveće potencijalno oružje, trice, ali to im svejedno nije pomoglo da se imalo odvoje - napad im je toliko kriminalan u ovom trenutku da su imali samo +2 na poluvremenu iako su protivnika zadržali na 28 poena. Za to je isključivo zaslužan loš šut iz vana Cardinalsa, a onda i činjenica da nije lako zabiti ni u sredini kada protivnik na parketu stalno ima klonove Muresana i Bola. Dva ogromna centra Irvinea možda nisu u stanju potrčati, ali 230 cm N'Diayea, odnosno 220 cm njegovog back-upa Dimakopoulosa, svakako su smetnja napadu koji u ovom trenutku baš u ničemu nije dobar. Uglavnom, sa samo 5 trica autsajder poput Irvinea stvarno ne bi trebao imati nikakve šanse, ali mučenje je trajalo do kraja kada su Cardinalsi nekim čudom realizirali zadnja dva napada, a protivnici nisu zbog tog ubitačnog pritiska na loptu koji je rezultirao s jednim lošim šutem i izgubljenom loptom. Obzirom na viđeno od obje momčadi, Pitinovci će imati ozbiljnih problema preskočiti Northern Iowu.

MARYLAND - VALPARAIOSO

Maryland na startu razigran kao i većina favorita ove večeri, ali čim su krenule izmjene i prilagodbe i oni su poput mnogih do sada izgubili korak i dopustili Valparaisu da dođe u egal. I to na potpuno suprotan način od onoga kojim to inače rade - nisu ubacivali trice, u čemu su inače sjajni, već su trčali kontre nakon ukradenih lopti u čemu su inače slabašni. Uglavnom, od kada se Valpo vratio u susret pa do samog kraja, bila je ovo gusta utakmica u kojoj je favorit uglavnom vodio, ali kad god bi spojili nekoliko dobrih minuta i zaprijetili odlaskom na veću razliku, protivnik bi se vratio tricom. Obje su momčadi tako odigrale kvalitetnih zadnjih desetak minuta i presudila je doslovno individualna kvaliteta Marylanda.

Dok je Valpo računao isključivo na efekt trice i borbenosti u napadačkom skoku, Maryland je kvalitetnim dribble-drive akcijama za bekovski dvojac Trimble i Dodd redovito dolazio do obruča, a u završnici je konačno nešto odradio i veći dio večeri nevidljivi Layman (srećom po Maryland, iskusni Smotrycz koji je igrao na Turniru još i s Michiganom u generaciji Hardawaya i Burkea, dobrim je dijelom nadoknadio njegov učinak, što kao zamjena, što u paru, omogućivši tako momčadi da zaigra i s pet šutera na parketu što je protiv česte zonske obrane protivnika bilo dobrodošlo). Na kraju se sve svelo na to da su bekovi Marylanda uspjeli generirati poene kad je bilo najpotrebnije, a da su u istim tim momentima trice Valparaisa zapele na obruču (ubacili su ih ukupno 12 od 27, što ujedno znači da su imali i četiri ubačaja više za tri nego za dva poena).

OREGON - OKLAHOMA STATE

Oregon odmah na startu nameće svoj ritam, trče kad god mogu i što prije pokušavaju doći do obruča, čime su dobrim dijelom ostavili Oklahoma State bez rješenja u obrani - jednostavno nisu stigli nakrcati reket tijelima kako bi ga kontrolirali. Ovako su i Nash i Cobbins u tim rolama dvojice visokih često zadnji dolazili u sredinu, a bez njihovih mišića pod košem da smetaju, Oregon se osjećao kao na pikniku. I trajalo je to veći dio večeri, s tim da su Kauboji držali nekakav priključak čisto na račun prednosti u sredini i kvalitetne šuterske večeri - pored sićušne rotacije Oregona, dva igrača s manjkom centimetara poput Nasha i Cobbinsa izgledali su kao divovi, a uz to su ih pratile i trice Hickeya. Samo, oni jednostavno nisu momčad stvorena za napadačko nadigravanje u ovakvom ritmu, stoga nije ni čudo da se usprkos svim fizičkim prednostima i kvalitetnoj partiji u napadu, Oregon sa standardno sjajnim Youngom bolje snašao, manje-više cijelo vrijeme bivajući korak ispred. Jasno, protiv Wisconsina će im biti puno teže prodati ovako nešto.

DUKE - ROBERT MORRIS

Kako i zvuči, tako je i izgledalo, kao da igra momčad protiv jednog čovjeka koji se zove Robert, a preziva Morris. S jednim jedinim ozbiljnim igračem u rotaciji preko 2 metra, autsajderi su samo mogli gledati Okafora kako ih uništava, a onda i ostatak postave kako ih kažnjava ulazima i tricama kada bi god krenuli na udvajanje najboljeg napadačkog centra NCAA košarke. Što se kaže, ovdje je sve bilo riješeno i prije podbacivanja.

IOWA - DAVIDSON

A, iznenađujuće, neizvjesnost nije dugo trajala ni u ovoj utakmici. Iowa se počela odvajati već sredinom prvog poluvremena i više se nisu osvrtali, odigravši sjajnu utakmicu. U napadu su maksimalno koristili prednost u visini zagospodarivši u reketu, dobivši odlične partije od sva tri visoka, a posebice raspoložen je bio sjajni White koji je trpao protiv koga god je stigao. Sad, u startu smo znali da će ovdje dalje tko god nametne svoju igru, dakle ili Iowa s postavom u kojoj White sa svojih 205 cm igra trojku (tip je praktički kombinacija Nianga i Wiltjera, nije toliko dobar razigravač ili šuter kao jedan ili drugi, ali ima izuzetnu all-round igru i IQ) ili Davidson sa svojim sistemom 5 bekova sposobnih šutnuti u svakom trenu. Ono što je pak teško bilo pretpostaviti je da će Iowa s ovoliko dužine, zbog koje uglavnom igraju puno sporijim tempom, biti u stanju ovako sjajno parirati u obrani Wildcatsima.

Naime, od starta su zaigrali half court press, odlučivši se da je mudro spriječiti igrače Davidsona u pokretanju akcija, osudivši ih na previše soliranja, a onda su se i striktno držali matchupa, pokrivajući agresivno ne samo igrača s loptom već i sve ostale. Sad, koliko god da su dobri šuteri, nitko od njih nema atleticizam ili driblerske kvalitete da kazni ovako riskantnu obranu. Tako da su trice koje su potezali uglavnom pucali preko ruku puno viših igrača (White je i ovdje bio sjajan, čuvao je po 20 cm nižeg protivnika i uspijevao ostati uz njega gotovo cijelu večer, a uspijevalo je to i ostalima), a kad bi ušli u sredinu od nekuda bi se pojavio jedan od visokih Iowe da im smeta. Koncept presinga i nesposobnosti protivnika da na drugoj strani parira visini tako su bili prviše, Iowa je taktički odlično odradila potencijalnu minu od utakmice, a energija koju su pri tome potrošili u oba smjera stvarno je vrijedna svakog respekta.

OKLAHOMA - ALBANY

Već u startu su favoriti izneredili Albany 2-3 zonom, osudivši limitiranog protivnika koji je navikao oslanjati se na energiju isključivo na pokušaje iz vana. Nešto su i ubacili, posebice u drugom dijelu kada su shvatili da ih samo potezanje nerezonskih trica može spasiti, ali u principu spasa bilo nije. Oklahoma je kontrolira utakmicu u potpunosti i nedostajala im je samo bolja realizacija preko također uglavnom 2-3 zone Albanya da stvore puno veću prednost. Međutim, slabiji šut iz vana je nešto s čime su naučili igrati, a iako nije bilo previše prostora za vrtiti omiljeni im pick & roll s hrpom flex akcije, ulazi Hielda na vrh reketa i spuštanje lopte u post Thomasu pokazali su se sasvim dovoljnim oružjima za uzeti pobjedu.

WISCONSIN - COASTAL CAROLINA

Badgersi su uništili autsajdere napadački već u prvom dijelu, nije tu bilo nikakavih dvojbi jer rješenja za Kaminskog nije bilo (jebiga, s njim muku muče i momčadi koje imaju prave centre, a ne tek krilo od 199 koje glumi peticu). CC pojačava presing u nastavku, miksaju zonu s agresivnim igranjem na loptu, a onda još uz sav taj trud u obrani i u napadu igraju strpljivo te dolaze do dobrih šuteva. Samo, usprkos slabijoj prezentaciji Wisconsina u ovom drugom dijelu, ni u jednom trenutku nisu ozbiljnije zaprijetili, tih 14-15 poena razlike činili su se kao nepremostiva prepreka. Baš kao i Frank The Tank.

SAN DIEGO STATE - ST. JOHN'S

Jebote, odakle ovakva partija Aztecsima? Očekivalo se mučenje u rangu onoga što je prezentirao Louisville, a kad tamo sijevaju trice sa svih strana, što je njihov napad koji uvijek i protiv svakoga može izmisliti poene s linije slobodnih, učinilo nedostižnim za St. John's. Ključ je sve bolja forma Poolea kojega sam spominjao u najavi turnira, s njim na perimetru puno lakše se diše jer momak im donosi potrebnu ozbiljnu šutersku opciju. S tim da je i obrana odradila posao u skladu s pedigreom, čuvali su reket i fanatično zatvarali perimetar, ubivši tako protivniku bilo kakvu nadu (držali su se petnaestak minuta, ali poslije jednostavno nisu mogli dovoljno ubaciti da prate ovaj odjednom uštimani napadački orkestar. Ponove li utakmicu sličnu ovoj i protiv Dukea, Aztecsi će itekako namučiti favorita.

GONZAGA - NORTH DAKOTA STATE

Gonzaga je odradila posao dobrim dijelom već u prvom poluvremenu, napad im je štimao savršeno i sa zabijanjem nisu imali problema ni u jednom trenutku (Wiltjer se očekivano pokazao matchup noćnom morom), ali nisu se proslavili opustivši se u nastavku defanzivno (nešto slično izveo je i Wisconsin), dopustivši autsajderima da trkom i tricama ostanu u utakmici. Nije im trebalo igrati agresivno, istina, ali to je još jedna potvrda onih tvrdnji da ovoj momčadi jednostavno nedostaje onaj instinkt ubojice bez kojega je teško napraviti rezultat u Turniru. Kad je protivnik na konopcima treba ga dokrajčiti, a ne mu dopustiti da se razmaše - Bizoni su tako sredinom drugog poluvremena razliku u više navrata spuštali ispod 10 poena ubacujući skok šut za skok šutom. Utakmicu je iz sfere neizvjesnosti otrgnuo Pangos u svom stilu, s dvije klasične big balls trice, ali upozorenje ostaje - protiv Iowe i razigranog Whitea koji će u jednu ruku i sam predstavljati matchup problem jer Gonzaga voli igrati s tri čista beka, morat će zaigrati puno bolju obranu ako misle dalje jer, za razliku od ovog protivnika koji je veći dio večeri igrao s "centrima" od 2 metra, sutra ih čekaju tri NBA tijela u frontcourtu.

DAYTON - PROVIDENCE

Plan je bio jasan - zatvoriti playmakera Dunna i pustiti ostale igrače Fratara da ih dobiju. Rezultat govori da je uspio u potpunosti - bez najboljeg igrača u punom pogonu, Providenceu su ostali tek pokušaji za tricu, a tu jednostavno nije bilo dovoljno talenta ni širine na rosteru za suprostaviti se ekipi koja zna što radi poput Daytona. Osim udvajanja i utrajanja Dunna u obrani, u napadu su dobili taman dovoljno od bekova i odličnog Pierrea na laktu, tip je ključni razigravač u njihovom hi-low napadu i za sada sjajno imitira u lanjskom turniru ključnog igrača Olivera (kojega je uostalom mijenjao i lani kad bi ovaj sjeo na klupu). To iskustvo Turnira očito je bilo presudno jer ovdje uopće nije bilo dvojbi koja je bolja momčad usprkos različitim pozicijama na koje ih je komisija stavila.

Filed under: bball No Comments
20Mar/150

MAD DIARY, DAY ONE

Posted by Gee_Spot

I tako ode bracket u pičku materinu već nakon tri tekme. Mislim, nije da obično traje puno duže, zato se ovo i zove ludilo jer nema druge riječi za opisati ovaj apsolutni kaos, ali da je zabavno - o da (na ESPN-u je preživjelo manje od 1% ispunjenih bracketa, a nešto mi govori da će taj broj nakon drugog dana biti 0%). Od 16 utakmica, njih čak 9 završilo je s jednim posjedom razlike, tako da stvarno ne treba ništa drugo dodati. Već u prvoj utakmici to skakanje klupe autsajdera, te emocije i neustrašivost na licima klinaca koji nemaju što izgubiti (dok protivnik s druge strane nosi taj nepotrebni teret očekivanja s kojim se u tim godinama nije lako nositi), vidljivi već nakon što su poveli s tri nula i odigrali jedan dobar obrambeni posjed (!!!!), kazali su sve što treba znati o intenzitetu s kojim se igraju ove utakmice i koji je toliko zarazan i toliko važniji od lijepih poteza na parketu. Ili je bolje reći njihovog manjka. Idemo utakmicu po utakmicu da spomenemo barem dio onoga što se događalo.

NOTRE DAME - NORTHEASTERN

Favoriti su krenuli užasno kilavo u napadu, vrtili su svoj standardni 1-5 pick & roll kojim su otvarali gomilu prostora u sredini, ali nije tu bilo onoga kretanja igrača bez lopte koje bi izneredilo obranu Northeasterna već su svi samo gledali i čekali da Grant soliranjem riješi stvar. Kako su se nizali time-outovi ti detalji su ispravljani i napad se razigrao, posebice centar Auguste, ali slabašna obrana ostavljala je žilavog protivnika u igri. Ironično, Irci su padali na istu foru koju su prodavali na drugoj strani, nisu imali rješenja za 1-5 pick & roll protivnika kojega su nepotrebno branili previše agresivno, ostavljajući gomilu prostora iza leđa Augustea kojega lošim rotacijama nisu mogli zatvoriti, dozvolivši protivnika da praktički zabije svaki backdoor cut po osnovoj liniji.

Bočni dvojac Connaughton i Vasturia odigrao je tako loše u oba smjera, taktika je bila upitna i to je skoro rezultiralo šokantnim porazom. Do kojega nije došlo samo zato što se napad dovoljno razigrao da većim brojem opcija izbaci protivnika iz ritma. Ali, bilo je ovo upozorenje za sve nas koji smo vidjeli Notre Dame u Elite Eight - momčad s ovako lošom obranom i tako malo defanzivnih opcija u stanju je poginuti kada se najmanje nadaš.

IOWA STATE - UAB

Iowa State nije bila takve sreće. Za razliku od Iraca njihov napad se nikako nije mogao zagrijati, a hrpa fajtera na rosteru protivnika ubrzo je zagospodarila u reketu ostvarivši čak 19 skokova u napadu koji su na kraju i presudili. Hoiberg se ovdje nije proslavio rješenjima, osim manjka pozitivnih prilagodbi u napadu upitno je bilo i obrambeno postavljanje. Naime, uporno su igrali zonu iako ih je ona činila dodatno ranjivima u skoku, a da nekako dobije balans, u igru je ubacio šljakera Nadera koji je tako dobio više minuta nego je trebao, posebice u završnici, što dokazano nije dobro jer s njim u postavi ISU jednostavno ne može igrati svoju košarku obzirom da tip nije ni šuter ni kreator. Nader je pomogao guranjem u sredini da se stabilizira skok, ali njegov boravak na parketu samo je naglasio probleme u napadu koji su tako ipak presudili. Praktički, od momčadi koja igrač s četiri vanjska, a često i pet, ISU se u ovim momentima pretvorio u standardnu 3 vanjska, 2 unutarnja ekipu, a tako ni oni ne mogu zabiti dovoljno da se odvoje na razliku koja bi im u završnici garantirala sigurnost.

Jer, Niang i društvo su već i navikli igrati bez obrane, ali bez šuta i ideje prema naprijed definitivno nisu. Posebice ništa nije polazilo za rukom Niangu koji je netipično previše solirao, tako da možemo reći kako su Cyclonesi pali ne samo zbog nezgodnog matchupa, već i zbog totalnih brain fartova ključnih aktera kao što su trener na parketu i trener na klupi. Uostalom, koliko su loše odradili posao najbolje govori to što su dobili stvarno odličnu partiju od svog jedinog klasičnog šljakera u sredini, McKaya, pa ni usprkos tome nisu imali rješenja. Strah me i pomisliti kako bi to izgledalo da je on kojim slučajem odradio manje nadahnutu utakmicu.

BAYLOR - GEORGIA STATE

Baylor je u utakmicu krenuo muški, odlično su funkcionirali u 1-3-1 zoni koju su agresivnim rotiranjem na loptu doveli do savršenstva. Čak su i u napadu Chery ulazima i Prince atleticizmom odavali dojam da će imati dovoljno za odraditi posao, bez obzira što se Gathers netipično nije uspijevao nametnuti kao faktor u sredini. Georgia se pak vratila u igru svojom podjednako impresivnom 2-3 matchup zonom za koju Baylor nikako nije nalazio rješenja (možda ih je zbunio i prizor trenera Georgie u stolici s akcije iz JYSK-a, čovjek je strgao ahilovu slaveći osvajanje konferencijskog turnira i odradio je utakmicu kotrljajući se kao da je u uredu katastra).

U nastavku gledamo istu priču, Baylor se odvaja na startu i izgleda kao potentnija momčad u oba smjera, Chery i Prince odrađuju posao dok Ware i Hunter idu iz greške u grešku. Međutim, Georgia se opet vraća igrom u obrani, taj njihov pritisak na loptu na vrhu zone sa stalnim udvajanjem ostavio je Baylor bez zraka. U završnici Hunter zabija kada treba, uključujući i šut za pobjedu (na koji je tata trener reagirao na samo njemu svojstven način), a količina grešaka Baylora u ovim trenutcima stvarno je bila netipična za tako iskusnu momčad. Međutim, jednostavno nisu znali što napraviti, čim Chery nije mogao zavrtiti pick & roll, a nije jer su bekovi radili sjajan pritisak na loptu, samo bi stali i gledali, a onda i izgubili loptu (posijali su čak 21, a tako se ne može dobiti utakmica). Dodaj tome loše Gathersovo izdanje i jasno je da se ovdje u pravom trenutku sve otvorilo autsajderu.

BUTLER - TEXAS

Buldozi su od starta izgledali kao bolja momčad, u obrani i u napadu štimali su kao grupa, dok se Texas isključivo oslanjao na individualne bljeskove u oba smjera, samim time radeći i puno više grešaka, posebice u kontroli lopte. Uglavnom, ova obrambena bitka u kojoj je trebalo 25 minuta da prva momčad dođe do 30 poena izgledala je kao da će je u klasičnom NCAA stilu odlučiti jedna izgubljena lopta ili jedan skok u napadu.

A onda se razigrao najbolji igrač nositelja Dunham. Nizom šuteva, ulaza i asista s vrha perimetra potpuno je razbio Texas omogućivši svojoj momčadi pristojnu prednost koja je u ovakvom tipu utakmice obično nedostižna. Tada je Taylor ukazao na svoj talent ubacivši iz solo akcija niz šuteva, ali Dunham je imao odgovor svaki put kada je trebalo, ne dozvolivši preokret.

ARIZONA - TEXAS SOUTHERN

Arizona je muški odradila posao, od samog starta su uspostavili dominaciju u oba reketa pokazavši suparniku gdje mu je mjesto. Fizički su jednostavno bili pre, pre dominantni, a među hrpom dobrih prezentacija najbolja je bila ona Rondae Hollis-Jeffersona koji je briljirao u kretanju bez lopte pronalazivši načina da pravovremenim cutovima zabija zicer za zicerom. Momak stvarno izgleda sjajno, igra u skladu sa svojim limitima i biti će odličan role player u NBA.

SMU - UCLA

Od starta utakmice Alford je držao svoju momčad korak ispred tricama, a SMU je imao problema pratiti njegov ritam jer su im centri Bruinsa istovremeno odlično parirali u skoku. Ipak, 13 minuta do kraja momčad Larrya Browna konačno ubacuju u višu brzinu, čak 9 minuta držali su UCLA bez poena, zagospodarili su u reketu preko Kennedya koji nosi sve pred sobom, a i Moore je konačno spojio nekoliko šuteva.

Činilo se da su preokrenuli tijek utakmice, a onda opet kreće Alford s tricama. Ukupno ih je ubacio 9, s tim da je ona zadnja za pobjedu stvarno posebna ne samo zbog važnosti za konačni rezultat, već zato što uopće nije ušla u koš - Moreira ju je skinuo s obruča prije nego ga je uopće dotakla, okrunivši tako lošu partiju totalnom glupošću jer bi bez njegovog kontakta lopta na kraju vjerojatno promašila cilj.

XAVIER - OLE MISS

Xavier je od starta zaključao reket s 5 igrača, izazvavši Rebelse da ih pokušaju dobiti tricama, na što ovi očito nisu bili spremni. Ubacili su ih samo 6 od 27 uz 33% ukupnog šuta i da nisu bili toliko agresivni u napadačkom skoku, vjerojatno bi bili još i brutalnije pregaženi. Uz fenomenalnu kontrolu reketa nositeljima je trebalo tek dobiti solidne partije od par igrača, a dobili su ih i od najboljeg, centra Steinbrooka, ali i od playa Davisa koji je netipično ubacio 4 trice potvrdivši tako da je ovo večer Mušketira.

VCU - OHIO STATE

VCU je krenuo na sličan način kao Xavier, agresivno s namjerom da odmah nametne svoju igru i to im je upalilo na startu utakmice. Jasno, umjesto kontrolom reketa izveli su to presingom preko cijelog parketa, ne dozvolivši Russellu centimetar prostora. S vremenom su Buckeyesi skužili kako izvesti loptu bez da je ne vrate odmah protivniku, što je svakako pomoglo Russellu da bude Russell - čim je uhvatio priliku, ubacio je 8 poena za redom i vratio Ohio State u utakmicu.

U nastavku je nastavio sa sjajnom igrom, kombinirao je skok-šut i ulaze da dovede svoju momčad u prednost, ali uporni VCU ipak je uspio nekako ostati u utakmici dobivši pravovremeni šuterski poticaj od ključnog tricaša Johnsona. Energija dva brucoša Ohio Statea na kraju je ipak presudila - uz dijamanta Russella odličan je bio i žilavi Tate koji je skokovima i obranom dao ključni balans. Iako je staturom kopija Marcusa Smarta, mali bez problema igra pod košem i nosi sve pred sobom (doduše, to je na ovoj razini mogao i Smart), a obzirom na elitni atleticizam koji posjeduje i još elitniji pristup obrani, gotovo sigurno će netko u NBA pokušati od njega napraviti vrhunskog bočnog stopera uz nadu da s vremenom može dodati i šut kako bi postao kompletan igrač.

VILLANOVA - LAFAYETTE

'Nova ovdje ni na trenutak nije dozvolila dvojbe, odmah su krenuli punom snagom u oba smjera, potvrdivši fantastičnu šutersku formu. Osim što su zadržali protivnika na 4 ubačene trice, anuliravši mu tako izglede, sami su ubacili 63% šuta uz 50% trice. Da trenutno sve idealno štima potvrdila je i partija Ochefua koji je s 8 skokova i 3 blokade dominirao u utakmici u kojoj mu nitko nije mogao parirati.

UTAH - SFA

Utah je odradila posao za svaku pohvalu, napravili su sve što treba za usporiti ovakvog protivnika. Prvo su kontrolirali ritam cijelu večer, izbjegavajući upasti u napucavanje i tako su si olakšali brnaiti perimetar zadržavši SFA na samo 5 ubačenih trica. Također, Krystkowiak se odmah odlučio za promjene u rotaciji, startao je s niskom postavom i onda je ubrzo dodatno smanjio, izbjegavajući koristiti previše visokih kako bi imao što više bekova sposobnih zatvarati perimetar protiv isključivo niskih postava protivnika.

U napadu su pak maksimalno koristili Poeltla u pick & rollu, iskoristivši i na taj način matchup obzirom da njihovog centra na drugoj strani nije imao tko zaustaviti. Playmakeri Wright i Taylor fino su odigrali protiv presinga protivnika, minimalizirali su greške i uopće naglasili stvarno odličan plan igre. Usmjeriti utakmicu ovako od početka do kraja u jednom pravcu na ovoj razini protiv nimalo banalne momčadi (vodili su svih 40 minuta), a svakako bolje od onih s kojima su igrali tipa Iowa State i Baylor, stvarno je izuzetan uspjeh. Makar u samoj završnici SFA dogurao do šanse, usprkos minimalnoj razlici ni u jednom trenutku nije izgledalo da Utesi ne znaju što rade.

UNC - HARVARD

North Carolina je odlično otvorila utakmicu, zabijali su unutra i iz vana, ostavljajući dojam talentiranije momčadi koja može do poena kad hoće. Ali, iako su stvorili pristojnu razliku i iako su stalno vodili (početkom drugog poluvremena bili su čak na +16), Harvard se držao u igri preko svog najboljeg igrača Saundersa za čije ulaze nije bilo rješenja na drugoj strani (osim manjka bočnih stopera, kod UNC je popriličan problem bila i rotacija visokih koji nisu stizali zatvoriti reket).

Uz Saundersa, olakotna okolnost za Harvard je bila što su uglavnom kontrolirali ritam držeći ga u gabaritima koji njima odgovara. UNC je hrpu šuteva zabila preko postavljane obrane potvrdivši tako individualnu kvalitetu, ali nisu uspjeli trčati veći dio večeri. Dapače, kad su konačno dobili priliku u nešto otvorenijoj utakmici, a to se dogodilo deset minuta prije kraja kada je Harvard zaigrao agresivnije i riskantnije na loptu kako bi pokušao stići minus, uglavnom su promašivali zicere.

Tako su se u zadnje tri minute upornom Harvardu otvorila vrata čak i za pobjedu, poveli su po prvi put na utakmici minutu do kraja, ali Paige i Jackson su u ključnim momentima povukli prave poteze i tako spasili momčad. UNC je tako u jednu večer pokazao sve dobre strane poput talenta, ali i loše poput manjka IQ-a diljem rostera. S tim da svakako treba istaknuti kako je brucoš Jackson s vremenom izrastao u igračinu i malo po malo se ubacio u skupinu budućih NBA glue guy swingmana u kojoj već imamo imena poput Oubrea, Johnsona i Winslowa. S tim da bi on zbog kombinacije dužine i šuta mogao biti posebice atraktivno rješenje u 3&D roli, nešto kao uber Danny Green (koji je btw također Tar Heel).

CINCINNATI - PURDUE

Očekivano borbeno i očekivano šuterski neefikasno. Mislim, kad se susretnu dvije momčadi kojima je glavno oružje u napadu trpanje iz odbijanaca nakon napadačkog skoka, sve je jasno, ali zato nije jasno kako je Purdue izgubio utakmicu u kojoj je dominirao u tom segmentu? Štoviše, imali su i finu situaciju u završnici, ali kada vam isti igrač izgubi tri lopte za redom i kada vam play promaši čak tri ključna slobodna, onda niste ni zaslužili prolaz.

Pokazalo se tako koliko je bitno imati poštenog beka u ovim zadnjim minutama jer visoki su odradili svoje, ali kako da još driblaju i kreiraju? Najluđe od svega, nominalni krilni centar Edwards i jeste njihov ključni razigravač i upravo je on izgubio spomenute tri lopte, ali jasno vam je kakvi su bekovi kada ih i vlastiti trener izbjegava. Bearcatsi su pak od svojih dobili dovoljno (iako je i njihov junak prije svega bio borbeni skakač Clark), osim što su se provukli u finišu regualarnog dijela iskontrolirali su produžetak i tako dobili priliku da ih Kentucky namlati.

NC STATE - LSU

Utakmica finog ritma u kojem se očekivano nešto bolje snašao LSU. Obje momčadi su krenule razigrano, ali Tigersi se prvi odvajaju kada su u završnici poluvremena Martin i Mickey zagospodarili reketima. Činilo se ovdje da je stvar gotova, pogotovo jer su dobili neočekivano dobru podršku od bokova, kako šuterski tako i energetski. A onda u zadnjih 9 minuta NC State dobiva pomoć s klupe od razigranog krilnog centra Washingtona koji je uglavnom veći dio sezone proveo kao deveti član rotacije.

Momak mišićima i energijom zaustavlja centre LSU-a, a usput i zabija sve što potegne u napadu. Mislim, Washington je doslovno bio španjolska inkvizicija, igrao je kao all-star i sam samcat vraća momčad u utakmicu, a onda se još jednom pokazuje važnost bekova u završnicama. Dok su Lacey, Turner i Barber odrađivali svoj posao s loptom kontrolirajući tempo i vrteći akcije, LSU nije pojma imao što raditi u ovom sporijem ritmu postavljenih napada. Da utakmica bude što sličnija onoj između Cincinnatia i Purdue pobrinuo se na kraju Mickey koji je upropastio sve šanse da LSU nekako ipak iščupa pobjedu promašivši gomilu slobodnih u završnici.

ARKANSAS - WOFFORD

Arkansas se namučio protiv Wofforda, nikako nisu uspjeli nametnuti brzi tempo koji bi im odgovarao, prihvativši igru koja odgovara autsajderu. Da je Wofford malo bolje gađao tricu, odnosno da im je u završnici upao barem jedan od hrpe pokušaja koje su potegli, danas bi imali još jedno iznenađenje, ovako je favorit kroz najbolje igrače Portisa i Quallsa napravio dovoljno da se provuče. Umjesto da iskoriste atleticizam i fizikalije, igrači Arkansas su olako pristali na bitku u reketu, spustili su igru u post na spomenuti dvojac i onda je tamo još izgubili usprkos tome što su imali jedinog rasnog visokog na parketu.

Međutim, slično kao što ni McKay nije mogao sam držati balans u skoku za Iowa State, tako ni Portis u ovoj stretch formaciji s praktički četiri beka nije imao dovoljno pomoći, pa su uporni šljakeri Wofforda usprkos manjku centimetara kupili skokove u napadu i držali priključak. Na kraju dalje ide očekivana momčad, ali Arkansas je pokazao da nije toliko dobar napadački da može sakriti sve minuse koje otvaraju obrambeni problemi, koji prvenstveno proizlaze iz manjka visokih u rotaciji i uopće nedostatka taktičkih zamisli koje bi maksimizirale atleticizam kojega imaju na raspolaganju (četiri ukradene lopte i manjak kontri protiv ovakvog protivnika alarmantan su podatak).

KENTUCKY - HAMPTON

Ovdje se nema puno toga za reći, Kentucky je odradio posao na čelu s razigranim Townsom, da su htjeli mogli su dobiti s 40 kao od šale, ali su u nastavku malo podigli nogu s gasa i dopustili Hamptonu da pogine s više nego pristojnih -23.

GEORGETOWN - EASTERN WASHINGTON

Svaka čast Georgetownu koji nije dopustio nikakve pomisli o iznenađenju, odigrali su maksimalno od starta, držeći protivnika cijelo vrijeme na pristojnoj daljini. Ne samo da su odradili onaj vlastiti minimum potreban da budu konkurentni, a to znači dobiti odličnu partiju od playa Smith-Rivere i dominirati u reketu, već su pristojno branili i perimetar zadržavši protivnika na samo 9 trica, a pri tome su ih sami ubacili iznad svakog očekivanja, čak 11 uz sjajnih 48% realizacije. U takvom kontekstu Eastern Washington sa svojim jednim trikom zvanim run and gun nije imao šanse. G'town je tako okrunio sjajno izdanje momčadi iz Big Easta, od Villanove preko Butlera i Xaviera pa do njih, svi su odradili posao oslonjeni na odlične obrane reketa.

Filed under: bball No Comments
19Mar/154

SOUTH

Posted by Gee_Spot

64

Ako smo utvrdili da je East dio bracketa koji je atraktivan zbog gomile momčadi koje se s razlogom mogu nadati Final Fouru, da Midwest usprkos manjku one konačne neizvjesnosti zbog dominacije Kentuckya donosi hrpu zanimljivih matchupova koji nude prvoklasnu dramu te da je West praktički kamilica sve do programiranog revanša Arizone i Wisconsina, onda je South definitivno otkačena regija u kojoj su škare dobrano radile kako bi se skrojio put Dukeu da nakon četiri godine razočaranja opet ugleda Final Four - em su mu protivnici s vrha po mjeri, em je sve u znaku napadačke efikasnosti u čemu su Blue Devilsi kao kod kuće.

Jasno, taj dolazak do trećeg tjedna neće biti nimalo lagano ostvariti obzirom da Duke u drugom dijelu ždrijeba čekaju ili Gonzaga ili Iowa State, momčadi itekako sposobne iskoristiti njihovu kilavu obranu, a ne treba zanemariti ni žilavi Utah State koji možda nema razinu talenta potrebnu za iznenaditi Blue Devilse, ali mogu im itekako zagorčati život povoljnim matchupovima za njihove bekove. Uglavnom, bracket je ovo također krcat na vrhu, ali s favoritima koji imaju opasne felere i koji teško da, bez obzira tko otišao dalje, mogu predstavljati ozbiljnu opasnost na Final Fouru (formula za ovu tvrdnju je sljedeća - tko god prođe dalje još se i može nadati nečemu protiv Virginie, ali protiv Kentuckya nema šanse jer Pitinove Caliparieve trupe eventualno može zaustaviti samo Arizona i možda, možda Virginia ako Andersona zaigra kako zna i može).

Duke je u zadnje tri godine ispao kao drugi i kao treći nositelj, zato im dobro dođe ova prva pozicija jer ona obično donosi puno lošiju momčad koja nikada ne iznenadi. Robert Morris je upravo takva momčad, jedna od po svim pokazateljima četiri najgore koje su se našle u turniru, a pedigre im ne postaje ništa bolji time što su u utakmici razigravanja izbacili jednako slabašni program poput North Floride koji dolazi iz jednako neugledne konferencije. Uglavnom, tko god da je prošao, u sudaru s Dukeom mogao se nadati samo uspomenama.

Drugi nositelj ima nešto teži posao, ali ne previše obzirom da je North Dakota State po kvaliteti puno, puno bliže spomenutom Robert Morrisu i North Floridi nego Gonzagi. Iako Bizoni donose nešto zvučnije ime, ovogodišnji roster im je tanak, nema tu više onih žilavih veterana poput Bjorklunda i Brauna s kojima bi se barem mogli nadati da mogu parirati igračima poput Wiltjera, Sabonisa ili Karnowskog. U biti, to što su usprkos gubitku dva takva nositelja opet osvojili slabašni Summit, pa makar to napravili kroz dramatične utakmice u konferencijskom turniru na račun herojstava solidnog playmakera Alexandera, već je više nego dovoljan uspjeh za ovu godinu.

Drame ne bi trebalo biti ni za Iowa State čiji napad je maksimalno proradio u pravom trentuku, igraju sjajno i sa svom ovom gomilom kvalitetnih bekova, Niangom kao stalnim mismatchom u toj roli point-forwarda koji širi reket i energijom McKaya pod košem, jednostavno su prevelik zalogaj za UAB koji nema talenta za iskoristiti slabosti Iowe u obrani. Mogu li biti dosadni i agresivnom igrom natjerati Iowu da se namuči? Apsolutno, pogotovo jer imaju iskusnu i za tako skroman program netipično duboku rotaciju koja je sposobna gurati se u sredini, ali, da mogu igrati obranu toliko dobro da odgovore na sve izazove koje će im donijeti Hoibergova momčad, posebice u onim situacijama kada zaigra s 5 vanjskih igrača i kada se više ne zna tko igra koju poziciju, čisto sumnjam.

A da ova regija ima najlošiji donji dio ždrijeba u Turniru potvrđuje i činjenica da je od deset statistički najslabijih momčadi po kenpom.com njih čak četiri smješteno upravo u donji dom ovog dijela bracketa. Jedna od njih je i Eastern Washington koji uz Lafayette ima najgoru obranu u polju uopće, što je svakako dobra vijest za G'town koji ima problema zabiti čim playmaker Smith-Rivera ne odigra vrhunsku partiju u kojoj miksa šut za tri s gomilom slobodnih. S druge strane, Eastern Washington poteže gomilu trica, čak više od Belmonta, a i zabijaju ih jednako elitnim postotcima.

Sad, uspiju li prenijeti dio te run and gun čarolije kojom vladaju svojom bezveznom konferencijom protiv jedne ovako ozbiljne momčadi kao što je G'town koja se uglavnom fokusira na zaštitu reketa, moguće je iznenađenje. Dakle, scenarij postoji, realnim ga čini i činjenica da G'town ni s boljim rosterima od ovoga već godinama nije bio u stanju preživjeti do drugog tjedna, ali osobno nemam hrabrosti odigrati na iznenađenje obzirom na to koliko su Hoyasi fizički nadmoćniji. Isto tako, ni najmanje me ne bi iznenadilo da ne budu spremni na ono što ih čeka obzirom da ih trenira dokazano očajni John Thompson mlađi koji posao ionako ima samo zbog oca - ako stvari krenu loše, dok se on snađe momentum bi već opasno mogao biti na strani raspucanih bekova protivnika.

Sljedeći par donosi sličnu potencijalnu neizvjesnost, ali iako se radi o utakmici pete i dvanaeste momčadi, ovdje nitko ne misli da se radi o tipičnom sudaru favorita i autsajdera. Po svemu prikazanome u zadnje dvije sezone, Stephen F. Austin spada u skupinu rasnih turnirskih momčadi kojoj je najveći problem što ih nitko ne shvaća ozbiljno jer dominiraju očajnom konferencijom. Prošle godine su tako u sličnoj situaciji skinuli favorizirani VCU, a sada im se otvara prilika napraviti tako nešto i protiv Utah Utesa.

Dakle, SFA igra s 5 bekova, svi trče, svi šutiraju trice, ali i svi igraju kvalitetan presing, što je formula koja obećava probleme za Utah. Momčad Larrya Krystkowiaka nije navikla na takav kaos, njihovi dugi napadi obično se svode na pick & roll sjajnog playa Wrighta s jednim od visokih, a to neće biti lako vrtiti protiv ovakvog protivnika. Međutim, nije zbog toga Utah odjednom autsajder - njihova skakačka i visinska nadmoć bit će izražena čak i ako zaigraju sa nižim postavama jer imaju dovoljno šutera na svim pozicijama, a to je ključno jer će upravo realizacija na strani bez lopte biti važna protiv ovakve momčadi fokusirane na pritisak na loptu. Ne upadnu li u ludi ritam, Utesi imaju dovoljno oružja u oba smjera da odrade utakmicu, ali, ponavljam, ovdje je stvarno sve otvoreno.

U ovaj do sada izuzetno napadački stil regije nekako se ne uklapa sljedeća utakmica, ona između SMU i UCLA. Momčad Larrya Browna logično igra kvalitetnu obranu bez previše rupa, a uz to ima i nešto iznadprosječnog talenta u napadu zahvaljujući sitnom, ali opasnom combo strijelcu Mooreu te talentiranom angolskom centru Moreiri. Uz borbenog Kennedya koji u paru s Moreirom radi ogromne probleme svakome u napadačkom skoku, svim limitima usprkos ovo je solidna momčad što su i dokazali odradivši posao u konferenciji pored UConna, Cincinnatia i Memphisa. UCLA je pak veći dio sezone izgledala kao momčad koja nema što raditi u turniru, ali kad uspiju zadržati startnu petorku na parketu izgledaju zanimljivo.

Imaju tri beka koja su u stanju ubaciti trice u serijama i ako se poklopi da su dvojica vruća istu večer, itekako mogu biti opasni. Problem je što osim šuta baš i nemaju drugih rješenja, a prigovori treneru Alfordu na forsiranju sina Brycea kao glavne opcije u napadu toliko su česti da se odnos Doca i Austina prema njima dvojici čini perolakim oblikom nepotizma. Mladi Looney nema konstantu, a usprkos dva solidna NCAA centra na raspolaganju obrana im je uglavnom propusna. Ako ih krene šut, ako Looney pomogne raširiti reket i tako pomogne izvući jednog od dva visoka SMU-a prema perimetru te ako iskontroliraju skok, onda svakako mogu iznenaditi. Samo, ovdje smo opet u situaciji da biramo između standardnog učinka kojega pruža SMU i plafona kojega može pružiti UCLA, a u tom slučaju jednostavno je racionalnije kladiti se na opipljiviju opciju, a ta je definitivno momčad Larrya Browna. Iako, jasno u jednoj večeri sve je moguće, pa tako da i vanjski šut UCLA otvori put iznenađenju pa da se svi mi, koji smo grintali kako im je mjesto u turniru poklonjeno, pokrijemo ušima.

U skladu s tri prethodna para u kojima šuterski potentnija momčad prijeti bolje postavljenoj je i ovaj sljedeći. Davidson nema visinu pod košem, nema čak ni atlete na perimetru koji bi zaigrali presing, ali ono što ima je postava s 5 bekova koji mogu ubaciti tricu i triom playmakera sposobnim ući u sredinu i pronaći slobodnog suigrača. U maniri već toliko puta spominjanih recepata za katastrofu u ovoj regiji, njihov je možda najekstremniji čak i pored jednog Eastern Washingtona.

Iowa nije vrhunska momčad, ali su solidni u oba smjera. Imaju par čvrstih centara zaduženih za obranu, te solidnu stretch četvorku u Aaronu Whiteu koji je ključan za uspješnost u napadu, ali problem je totalna rupa na vanjskim pozicijama. Oni u napucavanju s Davidsonom nemaju šansi, a istovremeno ne vidim kako ga mogu izbjeći s bezveznim playmakerom poput Gesella. Ako će jedna od ovih do sada navedenih run and gun bandi proći u sljedeći krug, bit će to Davidson.

I konačno zadnji par odstupa od dosadašnjeg prosjeka. I St. John's i San Diego State su prije svega borbene momčadi, s tim da je St. John's sa svojim skromnim šuterskim potencijalom tri galaksije iznad onoga što pruža SDS koji na rosteru ima doslovno jednog igrača koji može ubaciti otvoreni šut s perimetra, beka Aqella Quinna. Da stvar bude gora, Aztecsi veći dio sezone igraju bez bitnog swingmana Poleea koji je trebao preuzati dobar dio odgovornosti u napadu, posebice šuterski, nakon odlaska lani najboljeg igrača Thamesa. Momak je zbog problema sa srcem tek odnedavno opet u pogonu nakon što je dobio potvrdu doktora da je OK nastaviti s košarkom, tako da će većinu tereta u napadu i dalje nositi veterani poput Sheparda i O'Briena bezglavim jurišanjem na obruč i eventualnim bacanjem povratnih Quinnu kada ne bacaju cigle.

Njihova fanatična obrana s gomilom atleta sposobnih zatvarati reket i perimetar istovremeno i dalje će biti ključna, a i vrlo vjerojatno presudna protiv Red Storma. Naime, čak i tih nekoliko šutera koje St. John's ima na parketu muku će mučiti doći do prostora protiv postave u kojoj sve vrvi od stopera, a zadrže li utakmicu ispod 60, momci Stevea Fishera obično odrade posao s pozitivnim ishodom. St. John's ima šansu ako nametnu brzi ritam u kojem će put do obruča biti nešto otvoreniji, a onda i zato što i sami imaju solidnu zonsku obranu koja će dodatno ukazati na šuterske slabosti protivnika, ali na to zadnje gledam ovako - SDS ne može ubaciti ništa s perimetra bez obzira na obranu ispred njih, dakle zašto bi im zona predstavljala problem kad su već ionako naučili igrati s takvim hendikepom?

32

Srećom po naše oči, Duke će se valjda pobrinuti da ih ne gledamo dugo u turniru. Kažem valjda jer u teoriji SDS ima šansu, Duke zna imati problema protiv agresivnih momčadi koje jurišaju na obruč, a SDS ne samo da tako igra, već ima i ogromnu prednost u mišićima na tim vanjskim pozicijama. S druge strane imaju i par centara koji mogu držati Okafora 1 na 1, prije svih Spencera, a to je uvijek bitno protiv ekipa s tako dominantim post-up strijelcem - čak i da Okafor zabije svoju kvotu, neće se otvarati šanse na perimetru. Jasno, da bi se ovakav scenarij ostvario SDS bi morao odigrati svoju apsolutno najbolju košarku u oba smjera, a to je već u onim sferama niske vjerojatnosti koje je bolje ignorirati.

Ako Utah i G'town stvarno prežive tricaške noćne more iz uvodne runde, onda bi Utah ovdje trebala potvrditi da je bolja, recimo to tako, košarkaški standardnija momčad. Imaju prednost u ključnom matchupu, onom playmakerskom, imaju više šutera i bolje visoke. Jasno, u jednoj utakmici sve je moguće, ali ne vidim kako im je G'town ravnopravan u bilo kojem pogledu.

Iowa State svojim sjajnim napadom nastavlja raditi probleme, ovaj put obrani Mustangsa koji jednostavno nemaju dovoljno vatre u napadu da maskiraju slabiju defanzivnu večer koja ih neizbježno čeka. Poslije utakmice Larry Brown stiska ruku Fredu Hoibergu s istim onim prstenom kojega je imao Joker kada je u prvom Batmanu spržio Jacka Palencea.

Također, kraj je ovdje puta za razigrani Davidson jer Gonzaga također može trpati s perimetra, ali pri tome mogu i skakati i zatvoriti reket.

16

Može li Wright toliko iznerediti obranu Dukea na perimetru da natjera Krzyzewskog na zonu? Može li Duke istovremeno zatvoriti i Wrighta, ali i hrpu ovih šutera uokolo? Mogu li Poeltl i Bachynski držati Okafora 1 na 1 i tako ne dozvoliti obrani da se sruši pred eventualnom stretch postavom Dukea? Po meni je odgovor na sva tri ova pitanja da, stoga će Duke trebati fantastičnu napadačku partiju da se provuče u sljedeću rundu. To se može dogoditi, a vjerojatno i hoće jer, usprkos svim problemima Dukea, ne vidim kako Utah može dobiti tri prave turnirske momčadi za redom (kvragu, ne bi me čudilo ni da izgube već u prvoj utakmici). Koliko god solidni bili, tijekom sezone bi uvijek kiksali u takvom nizu i nema razloga za vjerovati da sada može biti drugačije. Međutim, nije ni Duke toliko dobar kakvim ga se svi trude prikazati zbog činjenice da ima razvikanog trenera i razvikanog brucoša, stoga ću prednost ipak dati momčadi s boljim playmakerom i boljom obranom. Utah, get me three!

Sudar između Zagsa i Cyclonesa bit će nešto posebno jer ne susreću se svaki dan dva top 10 napada u NCAA. Pitanje je dakle prije svega tko će kome otežati život u obrani. Iowa State sklona je zoni jer to je jedini način da bez poštenog centra zaštite reket, ali to teško da može biti dobitni recept protiv šuterski briljantne momčadi kao što je Gonzaga. S druge strane, Buldozi neće imati ništa manje problema pratiti sve te slashere i cutere na rosteru protivnika, tako da ovdje možemo očekivati potpuno napadačko nadigravanje u kojem će odlučiti nijanse. Poput one klasične da su brojke Gonzage vječno napuhane jer igraju protiv nedorasle konkurencije ili da je Hoiberg trenerski maestro čija originalna momčad i bez obrane može napraviti čudesan rezultat, a osvajanje Big 12 dvije godine za redom pored živog Selfa to definitivno jeste. Stoga, prednost Cyclonsima zbog ovih manje opipljivih razloga.

8

Znam da je komisija ovdje žarko željela gledati Duke protiv ISU ili Gonzage i isto tako znam da se ni u jednom ni u drugom slučaju Blue Devilsi ne bi lako provukli jer im momčadi sposobne zaigrati jednako dobro u napadu poput njih, a pogotovo napadati ih kroz pick & roll, nisu nimalo jednostavni zalogaji (praktički, tako talentiranom rosteru lakše je napasti kvalitetnu obranu i pronaći rješenje nego odjednom odigrati bolju obranu za koju jednostavno nisu sposobni). Samo, barem po ovom bracketu nećemo ni gledati Duke ovako daleko, a u sudaru Utah i ISU, prednost dajem potonjima. Za razliku od Dukea, oni imaju bekove koje će biti nešto teže probiti, a iako su skloni greškama u obrani, Utah baš i nema gomilu drugih kreativnih opcija izuzmemo li Wrighta. Kao i mnogi drugi i Utesi će imati problema braniti raznovrsnost i originalnost Cyclonesa u napadu, stoga se sve svodi na sljedeće - koliko mogu ubaciti spot-up šuteri i centri Utaha? Ako mene pitate, odgovor je - nedovoljno.

Filed under: bball 4 Comments
19Mar/150

EAST

Posted by Gee_Spot

64

Na prvi pogled ovo izgleda kao najmanje atraktivna regija zbog trenutnih problema Virginie i ne toliko zvučnog prvog i trećeg nositelja, ali komisija je napravila možda i bolji posao nego na Zapadu obzirom da su fino rasporedili hrpu stvarno žilavih momčadi od 1 do 7, maskiravši tako atraktivnost na samom vrhu čvrstom sredinom koja garantira neizvjesnost, ono najvažnije što tražimo od March Madnessa.

Prvi favorit je s razlogom Villanova koja osim odlične forme doslovno u zadnje dvije godine nije izgubila utakmicu protiv momčadi izvan top 25 (osim ako se ista ne zove Seton Hall od koje su doživjeli čak 2 od samo 7 poraza u tom razdoblju), tako da neće izgubiti ni ovu uvodnu protiv Lafayettea, opasnog konkurenta Texas Southernu i Hamptonu za titulu najgore momčadi u turniru. Lafayette je osvojio opskurni Patriot ispred poznatijih favorita poput Bucknella i Lehigha usprkos tome što su imali najgoru obranu u konferenciji. Svašta.

Virginia neće imati ni približno tako lagan zadatak protiv Belmonta. Iako je obrana Cavaliersa i dalje ostala elitna, nakon ozljede Andersona zaštekao je napad, što je dovelo do poraza protiv Louisvillea (koji je manji problem jer niti je sramota izgubiti od takvog protivnika u gostima, a pogotovo ako se radi o porazu od dva poena razlike) i onog puno bolnijeg u drugoj rundi konferencijskog turnira od North Caroline. Ti porazi rezultirali su gubljenjem mjesta nositelja (ili je bolje reći ti porazi su omogućili komisiji da Duke stavi na prvo mjesto jedne regije i preskoči Virginiu), a evo sada i Belmontom kao protivnikom u prvoj utakmici.

Da se razumijemo, imao je Belmont i boljih rostera koji su gotovo po pravilu uredno ispadali u prvom krugu, a ove godine nije ni trebao biti tu obzirom na to kakvu sjajnu sezonu je imao Murray State. Međutim, u finalu konferencijskog turnira Belmont je ubacio svoju tricu 5 sekundi prije kraja na koju Murray State, usprkos čistih 17-0 do tada u konferenciji, nije imao odgovor i ostalo je povijest. Da je Belmont došao u priliku igrati još jedan Turnir na račun trice nije slučajno jer to je apsolutno njihovo najbolje oružje - gotovo pola šuteva koje uzimaju su s perimetra, a zabijaju ih sa više nego dobrim postotcima (s 38% za tricu spadaju u gornji dom cijele NCAA). Sad, može li momčad koja voli run and gun i oslanja se doslovno na jedan element igre zaprijetiti divu kao što je Virginia? Sve ovisi o najboljoj obrani u NCAA (da, učinkovitijoj čak i od Kentuckya).

Ključna razlika između klasične zone i pack-line obrane koju igra Virginia je što osim zatvorenog reketa stigneš braniti i perimetar jer praktički igraš na čovjeka, samo bez presinga na igrače bez lopte. Dakle, ako će igrači Belmonta visiti na liniji za tri, rotacije igrača Virginie prema naprijed dokazano su u stanju na vrijeme ometati šutere. Jasno, u tom slučaju uvijek postoji opasnost da trice upadaju i preko ruke, ali trener Virginie sigurno neće mijenjati stil obrane koji je izmislio njegov otac, pa makar protiv momčadi kao što je Belmont striktni presing na vanjske igrače ima puno više smisla.

Uglavnom, za imati šansu, Belmont mora zabiti tipa 18 od 38 pokušaja za tri, što se čak ni u njihovom slučaju ne događa prečesto. I da, pri tome bi Virginia trebala nastaviti igrati ovako kilavo u napadu kao u zadnje vrijeme, što nije isključeno obzirom da je Anderson u dvije utakmice od povratka u rotaciju, dakle tijekom 26 minuta igre, ubacio 0 poena. Koliko god izazovno bilo u ovakvoj situaciji igrati na iznenađenje, vjerujem u obranu obitelji Bennett (na kraju krajeva, ako je njena varijacija dobra za jedne Spurse, onda će valjda biti i za zaustavljanje Belmonta).

Ako je 'Nova najslabiji prvi nositelj u ždrijebu, onda se može raspravljati i kako je Oklahoma najslabija treće postavljena momčad. Ekipa Lona Krugera bila je jedan šut daleko od toga da izbaci Iowa State i bori se protiv Kansasa za Big 12 naslov, dakle imaju kvalitetu, ali ona je prije svega bazirana na defanzivnoj upornosti. Kruger sjajno miksa presing i zonu, prilagođava se protivniku i hvata ga u zamke svuda na parketu, ali trener može imati utjecaja na rezultat samo do neke mjere. Koliko god su mu igrači čvrsti i žilavi veterani koji znaju sve tajne sistema, među njima nema rasnog talenta, a to je uvijek problem za napadački dio igre.

Naime, iako mogu zabiti dovoljno trica, Soonersima nedostaje elitnih šutera, a kako nemaju ni vrhunsku post-up opciju, a čak niti playa koji garantira konstantni slash & kick pritisak, često se njihova igra svodi na jedan na jedan pokušaje swingmana Hielda i Cousinsa ili beka Woodarda. Spangler je solidan centar na ovoj razini koji čak donosi i natruhe igre licem košu i sve ovo će biti dovoljno za izbaciti Albany. Koji nije toliko nemoćna momčad, pod košem imaju dva brata, a ako vam kažem da su iz Australije i da ih zovu Brawling Rowleys sve je jasno, samo nemaju nikoga tko može prijetiti s perimetra, a bez toga teško mogu parirati Oklahomi.

Louisville je daleko od forme, Pitino je pogubio konce rotacije u kojoj više nema suspendiranog playmakera Chrisa Jonesa i u kojoj se ne zna na kojega se centra može računati od večeri do večeri, ali usprkos svim problemima, Cardinalsi još uvijek imaju dovoljno mišića za izbaciti UC Irvine koji je svoje ambicije zadovoljio osvojivši Big West.

Northern Iowa je pak u puno boljoj formi, osvojili su konferenciju ispred nosa Wichite State (šteta što su Baker i društvo ispali rundu ranije pa ih nismo imali prilike gledati u finalu, u sezoni su pak jedni druge naprašili u vlastitim dvoranama) i uopće imaju i solidnu godinu i solidnu momčad koja se vrti oko moćne unutarnje linije na čelu sa Sethom Tuttleom, krilnim centrom koji je ujedno glavni razigravač, prvi strijelac i ključni skakač na rosteru. Njegova kombinacija snage i finese je posebna, posebice u sudaru s protivnicima u konferenciji, ali tolika ovisnost o jednom igraču može biti i problem ako ga protivnik ima čime zatvoriti, što bi se u slučaju Wyominga moglo pretočiti u stvarnost.

Naime, iako su odradili lošu sezonu u kojoj su tek u konferencijskom turniru preskočili Boise State i San Diego State (obje momčadi su naknadno dobile pozivnicu za Turnir, s tim da je Boise State svoju već prokockao), Cowboysi su kliknuli kada je bilo najpotrebnije, a za to je najzaslužniji upravo bio njihov Tuttle koji se odaziva na ime Larry Nance (da, u pitanju je sin legendarnog igrača Cavsa i Sunsa). Ovdje je komisija napravila odličan posao jer je praktički spojila dvije momčadi koje su kopija jedna druge i po stilu igre i po profilu igrača, tako da će biti itekako zanimljivo vidjeti kako će tko reagirati u direktnim matchupovima. Dajem prednost Panthersima čisto zbog pedigrea i širine, ali da Wyoming nakon spomenute dvije turnirske momčadi iznenadi još jednu, uopće me ne bi čudilo.

Providence je i drugu sezonu za redom isplivao kao jedna od boljih momčadi u Big Eastu, što ne znači previše jer to zvučno ime danas više ne predstavlja nekadašnju veličinu - bez Louisvillea, Notre Dame, Syracuse, UConna, Pitta, Cincinnatia i West Virginie ovo je blago rečeno sjena nekada udarne konferencije NCAA košarke. Biti bolji u Big Eastu znači biti osrednji u globalu, tako da je Providence praktički tek još jedna momčad poput Xaviera ili Butlera, sposobna gristi do pobjede, ali i izgubiti od svakoga. Iako imaju solidnog combo beka u Dunnu i pristojnog šutera na boku u Hentonu, nisu dobri šuterski već isključivo žive od ulaza i poena s linije slobodnih. Imaju pristojnu obranu sklonu zonskim formacijama, imaju dosta visokih šljakera koji se mogu gurati u reketu, ali čime su zaslužili poziciju šestog nositelja nikad mi neće biti jasno.

Uglavnom, idu na Dayton koji se u utakmici razigravanja provukao protiv Boise Statea koji, eto, od činjenice da su bili najbolja momčad (i definitivno najbolji napad) solidne MWC konferencije nije dobio ništa - Wyoming im je ukrao naslov u produžetku, a iako su oba puta tukli San Diego State u regularnom dijelu, komisija ih je nagradila razigravanjem protiv ovakvog protivnika. Flyersi, kojih se vjerojatno sjećate kao lanjskog ugodnog iznenađenja obzirom da su završili među 8 najboljih, nisu ni sjena lanjske momčadi obzirom na gubitak jedinog centra Kavanaugha i najboljeg igrača Olivera oko čijih poteza na laktu se praktički vrtio najveći broj napada. Ostao je opasni strijelac Sibert i svi oni sitni, dinamitni bekovi oko čijeg pritiska na loptu i perimetar je izgrađena ovogodišnja obrana koje je definitivno bolji dio momčadi, ali problemi su pod košem.

Iako su zadržali dobar dio lanjske rotacije i imaju hrpu žilavih tipova koji su voljni gurati se u reketu, oni doslovno nemaju igrača iznad 2 metra. Providence ima pak hrpu skakača koji to mogu iskoristiti i to je njihov glavni adut. Međutim, ovdje ipak naginjem Daytonu dijelom i zbog lanjskog iskustva, ali i zbog činjenice da u Sibertu imaju opasnog strijelca koji dokazano sam može riješiti utakmicu. Također, protivnički slabašni vanjski šut olakšat će Flyersima da se bez posljedica stisnu u reket kako bi nadoknadili manjak centimetara, dok će na drugoj strani sjajni presing raditi probleme fenomenalnom Dunnu oko kojega se sve vrti u momčadi Fratara. Dayton jednostavno ima više opcija i izdrže li pod košem, opet će ugodno iznenaditi.

Trebalo im je dosta, ali Spartansi su pronašli formulu koja funkcionira. Zasluženo su igrali finale konferencijskog turnira jer su u zadnjih dva mjeseca najbolja momčad u Big Tenu nakon Wisconsina, a glavni razlog za to je odlična forma playa Tricea i šutera Valentinea. Trebalo im je malo da se nauče na puno veće role od onih u prijašnjim sezonama, ali sada je očito tko su lideri momčadi. Kada imaš dva igrača koji su u stanju kontrolirati loptu i kreirati šut, u NCAA si na konju, tako da problem ovog izdanja Spartansa nije napad već za promjenu - obrana. Izzo i s ovim što ima na raspolaganju zna kontrolirati reket, ali dva šljakera s manjkom centimetara poput Dawsona i Costella nisu ozbiljna rješenja u sredini, koliko god im trenerova taktika olakšavala život.

Problem je i klupa, točnije manjak opcija na njoj jer, osim još nekolicine šutera, nigdje nema poštenih igrača zadatka koji bi pomogli da se momčad iz one ovisne o šutu pretvori u nešto drugačije kako bi poremetili ritam protivnika. Netipični Spartansi i dalje imaju dovoljno talenta za srediti limitiranu Georgiu koja ne može ubaciti šut da se postavi na glavu, iako ne treba podcijeniti iskusnu jezgru koja ima dovoljno opcija za agresivno pritisnuti na perimetru. Ubaci li Djurišić poneku tricu kao stretch četvorka i tako razvuče obranu Spartansa za ulaze solidnog playa Fraziera i skokove u napadu žilavog Thorntona, moglo bi biti zanimljivo, ali obzirom kako Izzo tempira formu svojim ekipama, vjerujem da će MSU pokazati kako su dobili nezasluženo nisku startnu poziciju.

I ostala nam je još utakmica između LSU i NC State, još jedna bitka ravnopravnih protivnika u kojoj je nemoguće prognozirati rasplet, ali i bitka koja bi zbog različitih stilova igre ovih momčadi mogla biti itekako intenzivna. NC State je šuterski nešto bolja momčad, oslonjena na igru tri beka koji su u stanju i pogoditi nešto iz vana, ali i kontrolirati loptu i ritam. LSU je pak momčad oslonjena na obranu i poene u sredini koje dobivaju od dva odlična visoka koji su već duže vremena u kombinacijama kao NBA prospekti, a to su Martin i Mickey.

NC State baš i nema tijela za braniti dva ovakva talenta, isto kao što LSU na drugoj strani nema poštenu bekovsku rotaciju. Naime, na startu sezone su doveli tri nova beka kako bi imali nekakvu pratnju za svoje centre, ali osim šutera Hornsbya koji se s vremenom ustalio u spot-up roli, nemaju pouzdane playmakerske opcije, što dovodi do gomile problema s izgubljenim loptama. Dodajmo na to i njihov ultra brzi stil igre koji količinu grešaka često samo povećava pa ispada da je, usprkos kvaliteti u takvim segmentima igre kao što su skok i zaštita reketa, LSU daleko od stabilne momčadi.

S jedne strane, logično bi bilo birati NC State čisto zbog važnosti koju na ovoj razini ima igra s glavom i repom bekova. Nema na njihovom rosteru igrača koji će uništiti protivnika u jednom ili drugom smjeru, ali imaju ih dovoljno solidnih da nadigraju LSU koji ipak puno više ovisi o kaosu i inspiraciji. S druge strane, moguće da je upravo ovo večer kada će bekovi Tigersa s dovoljno trica moći pratiti Mickeya i Martina dok dominiraju u reketu. Kad već moram birati, biram scenarij koji je nešto realniji, onaj da NC State odradi posao, jer ovaj vezan uz LSU je previše idealiziran. Koliko god im centri bili dobri, a dokazat će to i u ovoj utakmici gomilom blokada i poena u reketu, bez poštenih i iskusnih bekova koji znaju što rade puno je teže odigrati završnicu neizvjesne turnirske utakmice. A ova bi trebala biti na nož.

32

Dakle, imamo sudar Villanove protiv NC Statea, u kojem 'Nova jednostavno ima previše opcija da bi im slabašna obrana protivnika predstavljala problem (čak ni LSU sa svojom puno boljom obranom ne bi imao šanse ispratiti sve opcije ovih Wildcatsa).

Northern Iowa, ako uopće preživi Wyoming, dolazi na još jedan nezgodan matchup protiv svim problemima usprkos i dalje opake Pitinove obrane koja će im usporiti ključnog beka Washpuna, a uz to bi i Tuttle opet vjerojatno dobar dio utakmice igrao protiv nezgodnog protivnika koji ga u oba smjera može izbaciti iz takta, u ovom slučaju Harrella. Koliko god da su Cardinalsi ranjivi, mislim da su i dalje sposobni stati na kraj solidnom protivniku koji se oslanja isključivo na šut i koji će imati ozbiljnih problema vrtiti svoje duge, postavljene napade protiv njihovog presinga.

Protiv Oklahome bi Daytonovoj bajci trebao doći do kraj, iako bi stvarno simpatično bilo da Flyersi još jednom prežive prvi tjedan. Već smo spomenuli kako Oklahoma ne ulijeva previše povjerenja kao treći nositelj zbog rupa u koje može upasti napad, ali, kombinacija njihove obrane i činjenice da Dayton nema centra koji može braniti i ulaze svih tih solidnih bekova i onda još zaustaviti dva solidna fajtera pod košem, definitivno ih gura u ulogu favorita. Iako bi ovo Dayton mogao držati oko ili čak ispod 60, što je uvijek dobra vijest za slabiju momčad, ovdje bi do izražaja, uz probleme u obrani, trebali doći i njihovi vlastiti napadački limiti.

I utakmica regije do sada je svakako sudar Spartansa i Cavaliersa. Prvi u naponu snage, drugi u potrazi za formom koja ih je još prije mjesec dana stavljala u poziciju druge najbolje momčadi u NCAA nakon Kentuckya. I ovdje će momčad Tonya Bennetta trebati preživjeti hrpu šutera koji znaju dobiti utakmicu bez previše ulaska u reket, čime dobrim dijelom mogu anulirati glavnu kvalitetu obrane Virginie. Tako da je pravo pitanje mogu li Spartansi parirati u obrani napadu koji u zadnje vrijeme šteka, ali koji i dalje ima dva kvalitetna slashera u Brogdonu i Perrantesu, a onda i hrpu odličnih skakača i boraca pod košem poput Gilla i Tobeya koji mogu maksimalno iskoristiti činjenicu da će im parirati limitirani Dawson i Costello i malo tko drugi.

Ma, u principu sve bi bilo drugačije da znamo kako će Anderson biti potpuno na raspolaganju sa sih svojih 47% za tricu jer s njim ovaj napad izgleda sasvim drugačije. Ovako, dok on traži šut, sve je moguće, ali obzirom na ono što su pružili ove sezone, posebice zrelost koju imaju te zaokruženi identitet, čini mi se jednostavno nepošteno birati ikoga osim Virginie (eto, baš pravi košarkaški razlog, poštenje).

16

A istom logikom ću se voditi i u sljedećem kolu. Spartansi mi se čine kao puno nezgodniji protivnik od Oklahome koja konačno igra baš onako kako paše obrani Virginie, pokušavaju napadati sredinu, a to protiv ove skupine igrača baš i neće proći. Ima Oklahoma šansu ako natjera Cavalierse na puno brži ritam utakmice i uspiju li zabiti gomilu trica, ali i jedno i drugo je itekako upitno. Naime, koliko god se oni trudili igrati upravo tako veći dio vremena, činjenica je da jednostavno nemaju ni obrambenog ni napadačkog talenta da stvore kaos u kojem bi se stabilan i dubok roster poput ovoga Virginie pogubio. Jednostavno, koliko god solidni bili, Soonersi nemaju plafon koji bi ih mogao odvesti dalje od ove točke.

A kako je do sada sve bila kreda, šteta bi bilo prekinuti tradiciju. Ako se i proguraju do ovdje, Cardinalsi zbog već toliko puta isticanih problema jednostavno u ovom trenutku nisu pandan Villanovi. Pokušat će presingom doći do što više laganih poena, ali precizna egzekucija protivnika u tom stretch sistemu s četiri šutera bit će jednostavno previše. Na drugoj strani pak kombinacija upornih bekova koji su odlični u pritisku na perimetru i solidnog centra Ochefua koji kontrolira reket bit će previše za ionako slabašne opcije koje ima Pitino.

8

I dolazimo do sudara za koji bi stvarno bilo šteta da se ne realizira. Dva trenera koji su do savršenstva doveli svoje sisteme, posebice u obrani. Virginia sa svojom vjerom u zatvoreni reket i pravovremena zatvaranja protiv Villanovinih udvajanja i preuzimanja. Ni jednima ni drugima neće biti lako zabiti, iako ovdje malu prednost imaju Wildcatsi čisto zbog činjenice da imaju puno više šutera na raspolaganju, kao i dovoljno bekova koji znaju poslati loptu do slobodnog čovjeka. Virginia će imati problema generirati napad iz slash & kick igre, ali zato imaju dovoljno post-up opcija da pokušaju zaigrati na snagu i tako otvoriti nešto prostora na perimetru jer će Villanova zasigurno morati i udvajati u sredini, a i koristiti dodatnog šljakera kako bi pomogli usamljenom centru (a imaju jednog solidnog u Pinkstonu).

Upravo zbog više opcija pod košem, a onda i činjenice da bi do ovog trenutka i Anderson valjda trebao biti u formi, biram Cavalierse. Villanova nema igrača takve klase (Andersonu ništa ne može stati na put prema tome da postane minimalno novi Danny Green), a iako im je vrlina što su u stanju napasti obranu sa sve tri vanjske pozicije obično ogroman plus, protiv Virginie to neće toliko biti bitno jer i oni imaju istu situaciju na perimetru. Dapače, rekao bih da su njihove opcije mrvicu opasnije kreatorski, posebice kada treba doći do obruča. Na strani Wildcatsa je šuterska širina, ali ako će nju morati žrtvovati radi balansa u skoku, a hoće, to je još jedan plus za Virginiu. Uostalom, 'Nova negdje treba izgubiti, a obzirom da bi im ovo bila 19 pobjeda za redom, zašto to ne bi bilo ovdje.

Iako je sve ovo znanstvena fantastika, a pogotovo analizirati Elite Eight matchupove dok još nije krenula ni prva runda (to je već u sferama komedije apsurda), Virginia stvarno izgleda kao momčad koja polaže pravo na Final Four. A u najgorem slučaju, ako na nekome i polome zube, uvijek im ostaje još jedna šansa dogodine da s ovom jezgrom ostvare snove.

Filed under: bball No Comments
18Mar/151

WEST

Posted by Gee_Spot

64

Ovaj dio ždrijeba donosi protivnika Kentuckyu u polufinalu. Wisconsin i Arizona su apsolutni favoriti, a to bi trebali potvrditi i prvim utakmicama. Posebice lak zadatak čeka Arizonu koja je dobila Texas Southern, koji bi po običaju bio statistički najslabiji predstavnik među 64 da u glavni kostur nije upao jučer opjevani Hampton. Praktički, ovdje je jedino interesantno pitati se zašto Texas nije 16. pa da ide na Wisconsin koji je tako čudnom odlukom komisije dobio nešto ozbiljnijeg protivnika u Coastal Carolini.

Koja je za razliku od Texasa zadržala većinu lanjske momčadi, dakle imaju to iskustvo poraza u prvom krugu diljem rostera (Texas pak vraća samo jednog od lanjskih 5 udarnih igrača koji su izgubili od legendarne Cal Poly u utakmici razigravanja za ulazak u 64). Međutim, ni u Carolini nemaju poštenog visokog, što znači da će ih Kaminsky zatrpati koševima, a isto tako nemaju ni poštenog beka, što znači da neće biti u stanju napasti najveću slabost Wisconsina.

Baylor je na papiru dobio nezgodnog protivnika, ali igrom slučaja nekoliko puta sam gledao Georgia State i nisam vidio ništa. Razlog zbog kojega su se uopće našli na rasporedu je bek-šuter Hunter, po nekim mockovima projiciran kao pick prve runde. Umjesto da u njemu vidim neki potencijal za poziciju barem na razini na kojoj je lani bio jedan Wilcox, naišao sam samo na tipa tanjih nožica od onih iz rookie izdanja Kevina Martina, tipa koji djeluje kao light verzija Jeffa Taylora i usput u roli šutera/specijalista tricu gađa s 29%.

Ima na tom rosteru uz njega još poznatih imena, prije svih tu je Kevin Ware koji nam je poznat kao onaj momak s Louisvillea koji je prije dvije godine slomio nogu na utakmici protiv Dukea, a interesanto, tu je i Ryan Harrow kojemu je ovo već treća NCAA momčad u karijeri. Ako vam to ime zvuči poznato, to je zato što je igrao na Kentuckyu jednu godinu, onda kada ga je Calipari pokupio s NC Statea (gdje pak nije mogao doći do izražaja od Lorenza Browna, današnjeg trećeg playa Wolvesa) jer je krenuo u sezonu bez playmakera (to je ona godina kada su Wildcatsi propustili završni turnir iako su ga sezonu ranije osvojili), da bi ga se onda ekspresno riješio čim je pronašao braću Harrison. Momak tada odlazi u relativno opskurni program kako bi konačno bio glavni i onda mu dovedu Warea koji mu je tako u zadnjoj godini NCAA karijere uzeo veći dio minuta.

Uglavnom, o samoj igri Panthersa nemam što reći, očito da imaju bekove s pedigreom i mogu zabiti tricu, ali nisu u tome toliko dobri da nadoknade slabosti u ostalim područjima, prije svega pod košem i u obrani. Dakle, bit će dovoljno prostora za mrcinu Gathersa da ih uništava zicerima u reketu, kao i za Cherryev slash & kick i za Princeove trice. Kad se ta tri elementa spoje, Baylor može dobiti i puno bolje protivnike, pa zašto onda ne bi odradio posao i protiv jednoga ovakvog.

Apsolutni favorit je i UNC protiv Harvarda, koji stvarno nije ništa posebno. Bili su dovoljno dobri za osvojiti Ivy i ove godine, ali po svim pokazateljima ovo je slabija momčad od lanjske koja je uspjela preživjeti krug turnira izbacivši kilavi Cincinatti (ovogodišnjem izdanju nedostaje troje od šest udarnih igrača). Bilo je to, ako se dobro sjećam, poprilično očekivano jer su igrali solidno, isto kao što je poprilično očekivano da ovdje nemaju šanse protiv protivnika koja je uhvatio dobru šutersku formu u pravom trenutku. Harvard nije bez pedigrea i ima dva najbolja igrača od lani (playa Chambersa i all-round beka Saundersa), ali ne vidim kako će istovremeno braniti dva kvalitetna krilna centra kao što su Johnson i Meeks.

Ništa zanimljiviji ne bi trebao biti ni susret između Arkansasa i Wofforda, razlika u kvaliteti talenta je takva da ni poprilične razlike u stilu igre ne bi trebale biti problem. Arkansas nabija tempo kad god može, igraju dobar presing i trude se zabiti što više trica igrajući uglavnom s četiri beka, a uz to imaju i NBA talent u sredini u Bobbyu Portisu. Wofford pak, poput klasičnog programa bez previše talenta, pokušava igrati napade na 35 sekundi i onda potegnuti tricu, a u međuvremenu brane reket svim raspoloživim snagama iako nemaju visokog igrača na rosteru. Uglavnom, Arkansas ovo može izgubiti samo ako se sami upucaju u nogu gomilom nerezonskih šuteva i ignoriranjem Portisa pod košem.

Ove top 5 postavljene momčadi stvarno su dobile najlakši posao u Turniru u usporedbi s drugim regijama, tako da, jasno iz ove pozicije u kojoj se trenutno nalazimo, dramu obećavaju tek preostale tri utakmice. Ona između Xaviera i Mississippia uz mogućnost dramu teško da će donijeti i estetsko zadovoljstvo jer se radi o dvije bolno prosječne momčadi koje su tu samo zbog imena i činjenice da imaju tu sreću igrati u kvalitetnim konferencijama pa se tako ni krivi ni dužni mogu dočepati i poneke kvalitetne pobjede koja je preduvjet da uopće dobijete pozivnicu.

Xavier ima skupinu visokih snagatora pod košem, ima solidnog playmakera i pristojne šutere na boku, dakle više nego pristojan roster u ovom kontekstu, ali baš po ničemu nisu posebni i praktički su ovako visoko samo zato što su u pravom trenutku dobili Butler i Georgetown te tako došli u priliku da ih Villanova išamara u finalu konferencijskog turnira. Ole Miss je puno manje stabilna momčad, čak i pomalo divlja zahvaljujući run and gun igri bekova, sa svojom nešto nižom skupinom snagatora pod košem, usprkos kojima uglavnom igraju zonu.

Uostalom, da su neugodni osjetio je sinoć i BYU u utakmici za ulazak u Turnir u kojoj mormonima nije pomoglo čak ni 33 koša Tylera Hawsa. Na račun te pobjede koja sigurno podiže adrenalin, a onda i na račun činjenice da nabijanjem tempa i korištenjem zone mogu izbaciti Xavier iz takta, biram ovdje Rebelse vjerujući da mogu još jednom zabiti dovoljno šuteva i tako napraviti nekakvo mini-iznenađenje.

Da je ovo čudan dio bracketa potvrđuju i zadnja dva para koja, barem meni, usprkos potencijalno uzbudljivim raspletima, ne zvuče previše zanimljivo. Ohio State ima Russella kojega je uvijek gušt gledati, ali ekipa mu je katastrofa i doslovno nisu dobili poštenu utakmicu već skoro dva mjeseca. Nominalni razigravač Scott ima problema sa zabijanjem, pogotovo kada je lopta u Russellovim rukama, šuter Loving se totalno ohladio nakon što ga je Matta suspendirao, klupa je katastrofalna, obrana nedovoljno dobra da to sve sakrije, što praktički znači da igraju samo dok igra Russell.

Sad, on može dobiti jednu utakmicu u Turniru, ali može li to protiv momčadi kao što je VCU? Nakon što su upali u rupetinu gubitkom najboljeg igrača Webera, sjajnog kradljivca koji je bio ključan za njihov ubitačni presing, pribrali su se taman na vrijeme da osvoje konferenciju predvođeni veteranom Grahamom koji je uz standardnu all-round aktivnost pojačao i kreativnu rolu. I dalje pucaju gomilu trica uz gomilu ukradenih lopti, ali nije to više na razini na kojoj je bilo s Weberom u postavi. Dakle, ako Russell i Scott uspiju izbjeći onaj prvi val pritiska i doći u situaciju zaigrati na postavljenu obranu, imaju šanse. VCU mi se čak nekako čini kao racionalniji pick, ali gledam na to ovako - Russell je zaslužio dobiti jednu veliku utakmicu, sposoban je to napraviti sam, stoga zašto to ne bi bila ova (pogotovo jer mi je teško vjerovati da ovakva momčad može dobiti dvije za redom).

Zadnji par Oregon-Oklahoma State nastavlja ovaj niz neuglednih ogleda. Oregon je tu dobrim dijelom jer je Stanford potpuno kolabirao u završnici sezone, a, interesantno, ako prođu u sljedeće kolo, opet će igrati protiv iste momčadi koja ih i lani isprašila u drugoj utakmici, Wisconsina. Super combo-bek Joseph Young i dalje je bog i batina ove momčadi, uostalom bio je ključan i u pobjedi protiv Utah koja ih je odvela u finale konferencije protiv Arizone.

Na drugoj strani tako dobrog igrača nema, Oklahoma State je momčad koju nose veteran Nash u postu i šutevi s perimetra dva minijaturna beka, Hickeya i Fortea. Dodamo li tome mišiće Michaela Cobbinsa u sredini reketa, na papiru Cowboysi izgledaju kao zaokruženija momčad, ali dva su razloga zbog kojih malu prednost ipak dajem Oregonu. Prvi je što ovako posloženi oko Younga imaju jasniji identitet baziran na run and gunu (što definitivno ne odgovara protivniku koji voli napadati kroz post-up), a drugi što su jednostavno u boljoj formi - Nash i društvo ne mogu se sastati s pobjedom, izgubili su 6 od zadnjih 7, dok je Oregon nanizao 7 pobjeda dok ih nije zaustavila Arizona. Ponekad je momentum jedino bitan.

32

Jasno, momentum neće pomoći Oregonu u eventualnom dvoboju protiv Wisconsina - momčad koja nema skakače i ne može štititi reket, nema što raditi u utakmici protiv Frank The Tanka. Young će opet namučiti obranu na perimetru stalnim ulazima, ali on sam teško da može parirati najučinkovitijem napadu u ligi koji je takav upravo zbog činjenice da uvijek maksimiziraju potencijal Kaminskog u ovakvim utakmicama protiv slabijih.

Utakmica između Arkansasa i North Caroline trebala bi biti ljepotica ovog dijela ždrijeba u prvom tjednu akcije, obje momčadi vole trčati i zabijati u ritmu, s tim da postoji jedna bitna razlika koja će odrediti pobjednika - UNC to voli raditi s dva visoka i s gomilom skokova u napadu, dok Arkansas preferira niske postave i presing na loptu. Dakle, tko nametne svoj stil igre ide dalje.

Posegne li Roy Williams ekspresno za nižom postavom kao što je to napravio protiv Notre Dame, UNC gubi prednost, a nešto slično možemo reći i za Arkansas ako posegnu za postavama s dva visoka kako bi pomogli Portisu. Kad već moram birati, prednost dajem North Carolini zbog pedigrea, ali i činjenice da u zadnje vrijeme sve bolje igraju i Paige i brucoš Jackson, dok je kod Arkansasa strelica forme nekako u padu.

Baylor je stvarno imao sreće sa ždrijebom jer apsolutni su favoriti za odlazak u drugi tjedan, u ovom mom scenariju protiv Mississippia. Ni momčadi s boljim IQ-om ove sezone nisu uspjele razbiti njihovu 1-3-1 zonu koja ove sezone puno bolje funkcionira nego prijašnjih, valjda zbog viška šljakera u rotaciji naspram igrača finese od ranije, tako da će to teško poći za rukom i skromnom Mississippiu. Koji uz to nema ni obranu za spriječiti Gathersa i Cherrya da na svoje načine dolaze do obruča i vraćaju lopte na perimetar svim onim šuterima.

Ako Russell i uspije dovući Ohio do drugog kola, protiv Arizone će nestati i njegova čarolija. Johnson i Hollis-Jefferson su stvoreni da ga zatvore, dapače ova kombinacija dva duga stopera na bokovima bolja je opcija od presinga kojega igra VCU, tako da ne vidim načina na koji Ohio može ubaciti dovoljno da ugrozi Arizonu.

16

I dok bi Baylorov idealni scenarij ovdje trebao doći do kraja jer Arizona ima dovoljno protuotrova za njihovu žilavost (iako je i ovdje moguće iznenađenje ako Baylor ubaci dovoljno trica i raširi obranu Arizonu izvan zone ugode), susret između Wisconsina i North Caroline donosi dozu neizvjesnosti. Kaminsky je uvijek mismatch, ali protiv ovog protivnika će se itekako trebati naraditi i u obrani, posebice u skoku, tako da će situacija biti itekako neugodna po momčad Bo Ryana.

Odigraju li bekovi Caroline kako znaju i zabiju li dovoljno trica, pritisak na Kaminskog i Dekkera bit će još veći nego inače, a to zna završiti krahom. Ovdje će itekako biti važno da Jackosn bude u pogonu i da im donese kvalitetne minute na perimetru jer bez njega neće biti lako pratiti ritam kojega nameće Paige svih 48 minuta. A ritam je još jedna bitna stavka, dok UNC juri kad god može, Wisconsin se poslovično gega. Jedni su najbolji kada je parket otvoren, drugi kada igraju šah. Birati ovdje pobjednika doslovno je bacati kocku, stoga biram Badgerse čisto zbog svega što su napravili u zadnje dvije godine iako su u kontekstu jedne večeri i jedne utakmice Tar Heelsi itekako sposobni baciti ih na koljena.

8

Ako i prežive UNC, ne vidim kako će Wisconsin dva puta u tri dana izvesti isti trik. Arizona nudi puno manju šutersku opasnost i definitivno imaju manje dinamičnog playmakera, ali obrambeno su u stanju zaustaviti sve igrače Badgersa, pa tako i Kaminskog. Tarczewski ga može čuvati u postu u obrani, Hollis-Jefferson može pomoći stisnuti ga na perimetru, a u napadu ga Ashley može izvući iz reketa kad dođe red na niže postave. A upravo su one potencijalni x-faktor jer Wisconsin nema plan B, dok Arizona ima sposobnost kombiniranja ultra-defanzivne i ultra-brze postave koja, dok Ashley zabija duge dvice i dok ga York prati tricama, može parirati efikasnim i preciznim Badgersima. Malo po malo, ti njihovi konstantni udari u oba smjera trebali bi biti dovoljni za srušiti Wisconsin, samim time i osvetiti se za lanjski poraz u istoj fazi natjecanja. U novom sudaru atleticizma protiv sistema (rekao bih i crnog protiv bijelog da Arizoni dva izuzetno bitna igrača nisu bijelci), atleticizam uzvraća udarac.

Filed under: bball 1 Comment
18Mar/150

MIDWEST

Posted by Gee_Spot

Najbolji dio godine je pred nama. Ne samo da se može bivati veći dio dana izvan kuće, pa makar na balkonu, već i ono vrijeme provedeno u kući donosi najbolje od košarke. Danas idu dva posta posvećena ludilu, sutra završne dvije regije također u ritmu jutro-popodne, a sutra navečer za one koji nemaju namjeru pratiti turnir idu i NBA power rankingsi. Let's get it on.

64

Nakon što smo se kroz podcast aklimatizirali na činjenicu da počinje Turnir i da treba potrošiti neko vrijeme na slaganje bracketa, vrijeme je za nešto detaljniju najavu onoga što nas čeka. Jasno, utakmice i osvrti su pravi gušt jer ove prognoze su totalni lov u mutnome, ali, kako je ponavljanje majka znanja, nije zgorega mantrati i ovako u pisanom obliku kako bi neke stvari ostale u glavi dok gledamo pravu stvar.

Uglavnom, krećemo s regijom u koju je smješten apsolutni favorit Kentucky kojega u prvom krugu čeka pobjednik susreta između Manhattana i Hamptona, a to je na iznenađenje svih Hampton. Potvrda je ovo koliko je uopće blesavo išta prognozirati u ovom kontekstu jer Manhattan je na papiru bio favorit otprilike u rangu kao da u standardnom ždrijebu treće postavljeni izgubi od četrnaestog.

Dakle, momčad je to koja je vraćala dobar dio rostera koji je pak lani namučio Louisville u prvom krugu, ujedno i momčad koja je u dobroj formi što su potvrdili i osvajanjem MAAC konferencije pobjedivši u finalu favoriziranu Ionu (ako bi to trebali opisati stilski, recimo da je žilava obrana prevagnula protiv uglavnom šuterski orjentirane Ione koja je veći dio sezone slovila kao apsolutni favorit za turnir - rijetkost je da netko u ovim slabijim konferencijama ima dva poštena visoka igrača koji mogu dominirati pod košem kao što ih je imao Manhattan i to je bila prevaga).

I onda ih trkom i energijom u prašini ostavi Hampton koji pak nema ni približno dobar pedigre, statistički su najslabija momčad u Turniru, kvragu imaju čak i negativni score u sezoni i tu su samo zato što im se u pravo vrijeme sve namjestilo da nakon mizerne regularne sezone osvoje turnir očajne MEAC konferencije (praktički, put do vrha im je otvorio kiks North Carolina Centrala koja je do tada suvereno vladala u polju). Ovakvim raspletom Kentucky će imati još manje posla u prvoj utakmici, kontrolirati će reket u oba smjera od prve do zadnje sekunde i dobiti utakmicu protiv Hamptona nekom ludom razlikom.

Dvoboj Cincinnatia i Purduea bit će neizvjesniji, ali ne i gledljiviji zbog sporog ritma kojega preferiraju obje ekipe, a onda i zbog manjka šuterskih opcija koje mogu raširiti reket. U tom slučaju Bearcatsi imaju prednost zbog više opcija pod košem, mrvicu boljih bekova i uigrane zonske obrane koja može iskoristiti slabosti ovog protivnika. Iako se nisu proslavili nespretnim i nesretnim porazom od UConna na startu konferencijskog im turnira, kroz sezonu su se nametnuli kao druga najstabilnija momčad u konferenciji nakon SMU-a, što nije puno, ali je barem nešto.

Uglavnom, u Thomasu, Clarku i Ellisu imaju opaku unutarnju liniju sposobnu dominirati u skoku, a tako i eliminirati glavnu snagu protivnika, a to je masivni centar Hammons koji će uskoro sigurno dobiti šansu potvrditi se kao potencijalna back-up petica u NBA (nije pokretan, ali može čuvati obruč u zonskom zaduženju, asocira malo na veličanstvenog Dana Gadzurica).

Utakmica između West Virginie i Buffala donosi puno više potencijalne drame nego to sugeriraju njihove pozicije u bracketu. Momčad Boba Hugginsa ostala je u najgorem mogućem trenutku bez playmakera Juwana Statena zbog ozljede koljena tako da su u konferencijskom turniru odmah poklekli pred Baylorom, a iako su šanse da se Staten vrati pred utakmicu s Buffalom poprilične, pitanje je u kakvoj će biti formi. Bez njega, njihov presing u obrani kombiniran s run and gunom u napadu nije toliko dobar, a bez te formule koja je ove sezone preporodila program, Mountaineersi stvarno nisu ništa posebno.

Tu se dakle otvara šansa za momčad Bobbya Hurleya, novog hit trenera i nekadašnju legendu Dukea (i nešto manje Kingsa he he), koji je u samo tri godine preporodio program i doveo ga do prvog nastupa u Turniru ikada. Nije njegova momčad ništa posebno, ali igraju brzo i imaju dobre bekove (među kojima treba istaknuti combo majstora Evansa) koji su u ovom trenutku vjerojatno u boljoj formi od ovih West Virginie. Sad, mogu li istovremeno ne pasti kao žrtve presinga i preživjeti pod košem bez poštenog visokog protiv skakačkog para Williams-Holton koji izgleda, a bogami i igra, kao da su dio football programa zalutao u Hugginsovu svlačionicu? Na kraju nekako dajem minimalnu prednost iskusnijoj ekipi i treneru, ali ni najmanje se neću iznenaditi ako Buffalo ukrade ovu utakmicu.

Još jedna utakmica koja bi mogla biti neizvjesna do samog kraja je ona između Valparaisa i Marylanda. Ovi prvi su uspjeli oteti titulu u solidnom Horizonu ispred upornog Green Baya, uglavnom na račun odličnog šuta za tri i stretch postave u kojoj se ističe četvorka Alec Peters, fenomenalan šuter (46% za tricu u sezoni) koji uz to nije jednodimenzionalni strijelac (zna se kretati i s loptom i bez nje) te ima malo McDermotta u sebi. Dodaj tome solidne bekove s iskustvom i očito je kako Valpo ima potencijala dobiti svakoga u turnirskoj utakmici, ali nekako ne vjerujem da će se to dogoditi protiv Marylanda, ponajviše zato što i Terrapinsi predstavljaju sličan problem na drugoj strani sa svojim sjajnim bijelim stretch šuterom Laymanom.

Kombinacija njega i playa Trimblea, koji je oduševio u prvoj godini nametnuvši se kao jedan od, ako ne najboljih, onda barem najatraktivnijih playmakera u NCAA, trebala bi biti previše i za bolje ekipe od Valparaisa, posebice ako ostatak veteranskog rostera odradi posao u energetskom dijelu. Maryland jednostavno ima puno širi roster s puno više opcija i to bi trebalo biti presudno u situaciji kada ni jedna momčad nema izrazitu prednost pod košem. Opet, ako im se zalomi loša šuterska večer u kojoj će Trimble imati problema s kontrolom lopte, poraz neće biti nikakvo iznenađenje.

Sudar Butlera i Texasa izuzetno dobro zvuči, a obzirom da su i jedna i druga ekipa poprilično nekonstantne, ovdje bi moglo biti svega. Prednost ipak dajem Butleru više zbog problema Texasa nego neke naročite vjere u kvalitete Bulldogsa. Naime, Texas ni nakon cijele sezone nije pronašao načina kako maksimizirati kvalitetu Turnera pod košem, ključni bekovi Taylor i Felix nikako da uhvate formu i takva napadačka osnova definitivno ne ulijeva povjerenje. Istina je da trener Barnes ima gomilu veterana u Ridleyu, Holmesu i Lammertu koji se itekako dobro znaju gurati u sredini, ali Butler usprkos manjku centimetara ima obranu sposobnu kontrolirati reket kojega brane sa svih 5 igrača te je pravo pitanje mogu li ubaciti dovoljno na drugoj strani da izađu kao pobjednici?

Njihova vanjska linija Jones-Dunham-Barlow nije ništa specijalno i po pedigreu teško da je na razini protivnika, ali trenutno igraju za klasu bolje od vanjske linije Texasa i ako oni odrade posao, Buldozi bi trebali ići dalje. Jasno, kada imaš talenta kao Texas uvijek možeš bljesnuti, međutim obzirom na to koliko puta su me Goveda razočarala ove sezone (a gledao sam ih previše uglavnom zbog Turnera), ne pada mi na pamet jahati ih.

Ovaj niz stvarno zanimljivih utakmica koje će biti užitak pratiti prekida se jednim zicerom, obzirom da Northeastern, solidnim igrama usprkos, nije matchup koji može naškoditi Ircima. Njihovo šutiranje trica uz kontrolirani broj posjeda, ali i bez opasnosti u vidu presinga, praktički su preslika stila igre Notre Damea, s tim da su potonji za nekoliko klasa bolji u tome što rade. Kada igraš bez poštene obrane, dubine i kontrole skoka veći dio utakmice jasno je da si ranjiv, ali obzirom na formu prikazanu u konferencijskom turniru, ovdje momčad predvođena odličnim Jerianom Grantom, okruženim s tri šutera koja ubacuju trice iznad 40%, ne bi smjela dozvoliti probleme.

Indiana-Wichita State još su jedna zvučna utakmica u ovom stvarno odličnom složenom dijelu ždrijeba, ali usprkos imenima ovdje je momčad Grega Marshalla apsolutni favorit. Indiana je rubna turnirska momčad koju je, usprkos slabašnom izdanju u konferencijskim utakmicama, dalje progurala činjenica da su kroz godinu nekako skupili pobjede protiv SMU, Butlera, a onda i Ohio Statea i Marylanda (za što je više zaslužna činjenica da kao dio kvalitetne konferencije imaju previše prilike igrati protiv zvučnih programa, a ne neka stvarna kvaliteta koju posjeduju).

Očito je da mogu dobiti jednu utakmicu ako im upada šut s perimetra, što znači da nisu bez šanse u ovakvom sistemu natjecanja, ali mali problem protiv ovakvog protivnika bit će što treba nešto i obraniti, a tu igra playa i veterana Ferrella te dva odlična šutera i brucoša Blackmona i Johnsona baš i ne obećava. S druge strane, iskusni dvojac Van Vleet-Baker svakako će znati iskoristiti činjenicu da imaju povoljan matchup, dok će se za ostalo pobrinuti žilava obrana Cottona i Cartera sposobna začepiti eventualne rupe.

Kansas u prvoj utakmici ima protivnika po mjeri u i ove godine standardno žilavom New Mexico Stateu koji uvijek nekako nalazi načina natrpati roster s nekolicinom žilavih visokih igrača. Nažalost po njih, ta fizička dominacija koja im je dovoljna za osvojiti slabašni WAC protiv Kansasa neće biti od prevelike koristi jer ako su Selfove momčadi nešto u stanju, to je kontrolirati reket. Bez obzira što nemaju suspendiranog Alexandera i što je Ellis daleko od idealne forme zbog nedavne ozljede, imaju dovoljno tijela da odigraju obranu u svom stilu, što će uz solidnu prezentaciju bekovskog dvojca Mason-Selden biti dovoljno za dočekati drugi dan turnira. Koliko god da su i Mason i Selden skloni upadanju u crne rupe, Aggiesi jednostavno nemaju bekove na koje se možete osloniti da su u stanju iskoristiti eventualne poklone.

32

Kako ovdje stvari prelaze u još veću apstrakciju, suzdržat ću se od opširnih narativa. Kratko i jasno, Kentucky će namlatiti Cincinnati jer su za klasu bolji u šljakanju pod košem koje je najveće i gotovo jedino oružje Bearcatsa.

West Virginia bi u punoj formi mogla biti problem Marylandu zbog kombinacije tempa, presinga i napadačkog skoka, ali kako sam već izrazio sumnje u njihovu spremnost za turnir, dajem laganu prednost Marylandu (u principu ovo je čisti pick po guštu, stil igre Marylanda mi je jednostavno draži, ali bude li Staten spreman, pa makar ne u idealnom izdanju, WVU je itekako sposoban usporiti Trimblea i proći dalje).

Butler teško može dalje protiv Notre Dame, to je ipak protivnik koji će od njih tražiti da zabiju debelo iznad prosjeka na koji su navikli, a iako teoretski imaju dovoljno dobru obranu perimetra da zaustave sve one šuteve i ulaze vanjske četvorke Iraca, to je nešto što je lakše reći nego napraviti, posebice kada nemate visinsku prednost da napravite štetu u sredini (ako pak iznenadi, Butler će to svakako napraviti na krilima odlične skakačke i realizatorske partije Camerona Woodsa, njihovog kvazi-centra koji ima dovoljno mišića da odradi posao pod obručima).

Wichita State bi pak trebala izbaciti Kansas iz sličnih razloga zbog kojih su i favoriti protiv Indiane, imaju bolje bekove i dobru obranu sposobnu zaustaviti ono malo kreativnih sokova koji teku kroz roster Jayhawksa. Eventualna prednost Kansasa pod košem obzirom na trenutno stanje unutarnje linije jednostavno ne postoji u ovom trenutku.

16

S četiri šutera na parketu Maryland može biti nezgodan matchup, ali čak i da pogode gomilu trica ne vidim načina kako mogu parirati centrima Kentuckya u sredini. Obrana će ovdje biti ključna, a u tom slučaju ogromnu prednost imaju Wildcatsi.

Može li Wichita State i treći put za redom dobiti dovoljno dobru partiju od bekovskog dvojca? Ili će se šuterska širina Notre Dame pokazati prevelikim zalogajem? Van Vleet neće imati nimalo lagan posao protiv Granta, a svi pokušaji da ga se sakriju rezultirat će krahom jer će preostali vanjski igrači Iraca biti itekako spremni iskoristiti mismatch. Utakmica na nož u kojoj tipujem na šuterski potentniju ekipu, iako obrana Wichita Statea ima dovoljno flastera da uspori slash & kick sistem protivnika. Dapače, uspije li im to, apsolutno sve je otvoreno.

8

Na kraju balade ipak biram Kentucky i Notre Dame, a onda i Kentucky kao predstavnika među 4. U teoriji momčad koja može zabiti gomilu trica visokim postotkom poput Iraca upravo je ono što može izbaciti Wildcatse s pohoda prema vrhu, ali pri tome stvarno ne bi bilo loše imati barem dva-tri igrača u rotaciji koji mogu skakati u obrani i kontrolirati skok i donekle reket. Bez toga, a onda i obzirom na kaos koji bi mogao dovesti do bržeg ritma utakmice s kojim dolazi i veći broj pogrešaka, a ni jedno ni drugo nisu stvari s kojima se Notre Dame može nositi veći dio večeri (upadne li netko od 5 ključnih igrača u probleme s osobnima, gotovi su, jednako kao i ako dozvole zicere iz kontri Cauley-Steinu i društvu), trice same po sebi neće biti dovoljne da ugroze Caliparijevu momčad. Koja, spomenimo i to, ima duplo više korisnih igrača u rotaciji od Iraca čija petorka će, dođe li uopće ovako daleko, već biti potpuno potrošena.

Filed under: bball No Comments
17Mar/152

FILL OUT YOUR BRACKETS POD, PART TWO

Posted by Gee_Spot

Evo i nastavka march madness sage. Ako trebate skinuti podcast ili ga slušati dok ne osvane na mixcloudu, direktni link za drugi sat je ovdje.

Phil ur brekets - drugi dio by Ispodobruca on Mixcloud

Filed under: bball 2 Comments
17Mar/152

FILL OUT YOUR BRACKETS POD, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Umorni nakon maratonskih priprema tijekom kojih nisu spavali zbog proučavanja 68 ekipa koje su završile u Turniru, Kreha i Gee zvuče kao dva zombija sa seta Walking Deada. I za svaki slučaj su svoje mrmljanje razvukli na dvostruki podcast. Prvi dio je o NBA, drugi je rezerviran za bracket, a direktni link za uvodni sat je ovdje.

Phil ur brekets - prvi dio by Ispodobruca on Mixcloud

Filed under: bball 2 Comments
12Mar/1517

SPRINGTIME BLUES PODCAST

Posted by Gee_Spot

Frančeski u gostima kao vjesnik proljeća i košarkaškoga ludila ožujka. Plus mega osvrt na sve vezano uz NBA. Shvatite ovo i kao odu teškom životu ljudi koji premalo spavaju. Pa makar razlozi za to često bili Giannis i Unibrow.

Ako trebate skinuti podcast, ovo je direktni link.

SPRINGTIME BLUES PODCAST by Ispodobruca on Mixcloud

Filed under: bball 17 Comments
6Mar/154

BY-WEEKLY RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Poveznica između momčadi u donjem domu? Mnoge su pretumbale rotaciju u završnici prijelaznog roka. Korealaciju između tradeova i očajnih izvedbi teško je promašiti.

22. WOLVES (-2.8)

Dolazak Garnetta možda je i pomogao cimeru Wigginsu (mislim, valjda su cimeri, tako bi patetična strana tradea bila potpuno zaokružena), ali nije momčadi. Nakon što su bljesnuli okupivši Rubia, Martina i Pekovića, Wolvesi su opet ispodprosječni na oba kraja parketa, dovoljno taman za 2-5 nakon all-stara (pobjede su ostvarili protiv klimavih Sunsa i opasno nakrivljenih Wizardsa). Naravno, nije problem Garnettovih 20 minuta tijekom kojih stara kanta i dalje donosi dobro poznati intenzitet u obranu, već limitirane uloge Martina i Pekovića koji su zbog razno raznih ozljeda (a i pažljivo doziranih minuta kako se ipak ne bi ugrozilo situaciju u lutriji) pružili puno manje nego u onom prvom naletu nakon povratka.

23. CELTICS (-4.3)

Obzirom na to kako igraju, njihovih 4-4 zvuče više nego dobro. Usprkos dovođenju Thomasa, Stevens nije previše dirao u relativno uspješnu kombinaciju s Turnerom na playu i Bradleyem i Smartom uz njega u spot-up situacijama, iako je Thomas odradio svoje i kao instant napadač s klupe i kao udarna opcija u završnicama. Uglavnom, Celticsi kao i do sada izvlače nešto iz ničega, jedino što će gubitkom Sullingera to sada biti znatno teže. Bass, koji je trebao biti glavni ulov u zadnjim danima tržnice kao veteran za kojim bi se polakomilo desetak playoff momčadi, odjednom je postao bitan dio rotacije, a to teško da može biti dobra vijest za nade Celticsa koji u ovom periodu osim njega i Zellera doslovno nisu imali visokog igrača za poslati na parket (Olynyk se tek vraća nakon ozljede).

24. BUCKS (-4.9)

Obrana je ostala elitna, ali napad je potonuo na samo dno povukavši sa sobom i rezultat (samo 2-6), a sve valjda zbog poljubca smrti zvanog šut Micheala Cartera-Williamsa. Jasno, uzorak je premalen, a uz to je MCW ostvario najbolji napadački učinak u momčadi uz Ilyasovu i Plumleea, tako da definitivno nije glavni krivac, ali od simbolike je nemoguće pobjeći - Bucksi su postali Sixersi prema naprijed čim su dodali playa Sixersa i to je jednostavno istina, koliko god kontekst bio puno kompliciraniji. Naime, Bucksi su tijekom cijele sezone imali problema s napadom baziranom na skok-šutevima iz driblinga gomile igrača koji su trenutno van ritma - puno veći problem od igre novog playa leži u činjenici da Mayo, Bayless i Dudley više ne mogu ubaciti šut da se postave na glavu (očito su odmori na Pacifiku tijekom all-star pauze uzeli danak). Prednost koju su izgradili je poprilična, ali trend bacanja cigli će se uskoro morati promijeniti ako ne misle završnicu dočekati u panici.

25. GRIZZLIES (-5.1)

4-3 uopće ne zvuče loše, ali koš-razlika im je brutalna iz jednostavnog razloga što su ih namlatili Clippersi, Jazz i Kingsi, dok su sve četiri pobjede ostvarili s jednim ili dva posjeda razlike. Na uzorku poraza očit je trenutni glavni problem - Randolph i Gasol su daleko od idealne forme (Z-Bo je čak i propustio utakmicu zbog zdravstvenih problema), toliko da su brutalno izgubili dvoboje protiv Jordana, Goberta i Cousinsa. Jednostavno, ako dva medvjeda ne funkcioniraju kao do sada, Memphis nema plan B, a da stvar bude gora, Tony Allen je u pokušajima da na svoj način razbudi momčad odredio kako je Calathes novi Mayo i tako zaradio suspenziju. Da li je pri tome i Nick zaradio šamar, ne zna se.

26. SUNS (-5.2)

Ne računamo li pobjedu u produžetcima protiv Thundera, od all-stara praktički nisu dobili ozbiljnu utakmicu, zaustavivši se na 3-5 i izgubivši bilo kakve naznake momentuma koji bi ih pogurao u borbi za playoff. Knight i Bledsoe još se traže, ali najveći problem u ovom kaosu u koji su se uvalili prije svega je igra u obrani koja jednostavno ne funkcionira. S Knightom je problem bekova još izraženiji nego s Dragićem, a trenutno ni Tucker ni Green ne pružaju dovoljno da pokrpaju bokove. Ponekad trade u zadnji tren pomogne, ali kada ovako naglo napraviš ovoliko promjena koliko su to oni izveli, stvari se teško mogu posložiti preko noći. Polovična rješenja na ovakvom Zapadu ne prolaze.

27. SIXERS (-8.8)

Pa, ako je cilj bio srušiti ono malo kvalitete što su imali, u tome su definitivno uspjeli. Od prosječne NBA obrane koja je znala pružiti elitne partije spali su na razinu Knicksa, što uz poslovično tragičan napad znači da idu po taj visoki pick. U ovih 1-7 nakon all-stara ugrađeno je čak 6 utakmica u kojima su primili preko 100 poena, a usporedbe radi prije toga im trebalo čak 16 utakmica za takav "uspjeh". Razlog je očit - bez Carter-Williamsa njihova obrana jednostavno nema onu elitnu opciju na perimetru (MCW je držao protivnike ispod 30% za tricu, a igrača s loptom na pick & rollu na samo 0.68 poena po posjedu, što su vrhunski učinci koje jednostavno ne mogu nadoknaditi). Ako su vam ove detaljne brojke previše, imamo tu i puno bazičniju podvrdu - bez njega na parketu Sixersi su primali čak 9.6 poena više na 100 posjeda, što praktički čini razliku između 1. obrane lige s njim u postavi i 26. bez njega. Ili još banalnije da shvati svatko bez mašte - bez njega u postavi score im je 2-21 (3-32 u dvije sezone). Svim manama usprkos, on je bio daleko najbolji i najvažniji igrač na rosteru koji bez njega gotovo da nema igrača s u ovom trenutku iskoristivom NBA vještinom.

28. WIZARDS (-11.3)

Govorili smo na početku sezone da bi se ovako nešto moglo dogoditi jer ovaj roster još nema potrebne temelje, ali teško da je itko očekivao španjolsku inkviziciju. Wizardsi trenutno ne mogu dobiti nikoga, imaju mizernih 1-6 uz drugi najgori napad u ligi i očajnu obranu, a razlog za to nije lako izolirati jer ih je gomilu i traju već neko vrijeme. Prvo, ključan je pad učinka klupe koja je od više nego solidne postala problem - Seraphin i Butler su nestali s lica zemlje, Webster više ne izgleda kao NBA košarkaš, Temple to nikada nije ni bio, a na ovo su se nadovezali i problemi Humphriesa i Beala s ozljedama. S tim da je ovaj potonji ključan - dobar dio skepse prema rezultatima Wizardsa na početku sezone bazirao sam na činjenici da će Beal propustiti popriličan broj utakmica, a s ovom novom pauzom to se i dogodilo, čime se anulirao izuzetno rani povratak na parkete prvi put (a možda se ovim i pokazalo da se radilo o preuranjenom potezu).

Uz sve ovo, možda je i najgore što se, usprkos toliko pažnje uložene u opreznu raspodjelu minuta, pokazuje da ni Nene ni Gortat ni Pierce ne mogu dići igru na višu razinu i nadoknaditi loše igre klupe, već su se uklopili u sivilo. U takvoj situaciji dvije stvari postaju kristalno jasne - prvo, Wizardsi nemaju pošteni plan igre i drugo, John Wall je iscrpljen. Ovo prvo se očituje u činjenici da Washington ima odlične i izuzetno efikasne visoke igrače za pick & roll, ali ih umjesto u screen igri puno, puno više koriste u post-up akciji u kojoj su puno, puno manje efikasni. Ovo drugo je pak vidljivo u činjenici da je Wall odmah uz Paula i Westbrooka po postotcima asistiranih ubačaja suigrača, da samo Kemba Walker češće dodiruje loptu po utakmici, ali i da je nitko ne drži u rukama duže od Walla. Kada imate takvu odgovornost za gotovo svaku loptu dok ste na parketu, svaki pad forme ostavlja traga, a nakon 60 utakmica u punoj brzini, Wall je daleko od idealne forme. Sad, dati mu odmor bilo bi sjajno, ali kako to izvesti u situaciji kada je alternativa Sessions?

29. NUGGETS (-13.2)

Nanizali su šest poraza u nizu, da bi onda u klasičnoj NBA maniri izvukli dvije pobjede čim je Shaw dobio zasluženu pedalu. Njegov dojučerašnji pomoćnik Melvin Hunt tako je započeo karijeru glavnog trenera s dvije pobjede, ali ovdje ne treba očekivati nikakva čuda (ipak se radilo o utakmicama protiv Bucksa i Wolvesa). Momčad koja time-out završava odbrojavanjem dana do kraja sezone baš i nije oličenje stabilnosti, kao što to uostalom nije ni cijela franšiza koja je tako ipak priznala poraz u natezanju s igračima torpediravši trenera koji niti je imao, a niti si je dao pravu šansu. Sada čekamo ljeto da vidimo nove poteze za rebuilding.

30. KNICKS (-14.1)

Moram priznati da trokut djeluje solidno, puno fluidnije nego u ranijim fazama sezone. Vježbaju i dosta čiste 2-3 zone, što nije loše - tako im se Okafor može fino uklopiti jer Duke je upravo zbog njegovih slabosti u zaštiti reketa pribjegao sličnom receptu. Imaju i Alexa Shveda, čovjeka koji je postao samo Shved nakon ovog urnebesnog trenutka koji me ne prestaje nasmijavati ni nakon stotog gledanja. Urnebesnije čak i od ove jump & shout akcije.

Filed under: bball 4 Comments
6Mar/154

BI-WEEKLY RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Nadam se kroz današnji dan završiti osvrte na post all-star događanja u ligi (do večeri ću pokušati napisati po crticu i o 9 najgorih), s tim da nas događaji stižu iz sata u sat. Vezano uz momčadi kroz koje smo već prošetali, najnoviji šok je svakako ozljeda Matthewsa koji je sredio ahilovu. Nakon ovog raspleta dovođenje Afflala pokazuje se potezom koji spašava sezonu, iako istovremeno izbacuje Blazerse iz ozbiljnijih kombinacija jer opet vraća manjak dubine u prvi plan. U svakom slučaju, Afflalo će morati zaigrati agresivnije nego u ovim prvim utakmicama, a Blazersi su pak osjetili kako je to kada se okrene sreća. U NBA se stvari uvijek poravnaju na duži rok, pa je tako, nakon lanjske rijetko viđene sreće kada su ozljede u pitanju i koja je najvećim dijelom bila zaslužna za odlične rezultate, karma u ovoj sezoni sve naplatila s kamatama (LMA i Batum igraju u komadima, Lopez je svoju kalvariju prošao, a sada je na red došao i Wes). Najgore od svega, ova ozljeda itekako će utjecati na tržnicu jer sam siguran da je barem deset momčadi s prostorom na capu imalo u nekim kombinacijama opciju ponuditi Matthewsu 50 garantiranih milja. Zaraditi po karijeru opasnu ozljedu u momentu kada si trebao financijski maksimizirati sav dosadašnji trud, e to se zove nesreća. S druge strane, agent Dannya Greena sigurno trlja ruke.

14. BULLS (+0.5)

Obzirom na kontekst, 5-3 koje su ostvarili nakon all-stara su odličan rezultat. Uz Roseovu ozljedu, koja je više udarac na psihološki profil momčadi nego što predstavlja problem na parketu (ovogodišnje Roseovo izdanje bez problema mogu zamijeniti Nateom Robinsonom ako to žele, a očito ne žele jer se nadaju da će Rose biti spreman za playoff, što god to značilo), gubitak Butlera zbog problema s laktom (također vrlo vjerojatno do samog playoffa) i Gibsonovi kronični problemi sa zglobom natjerali su ih da opet zaigraju na kartu autsajdera koju toliko dobro jašu zadnjih nekoliko godina (nije čudo da im je nakon dugo vremena obrana bolja od napada). Noah je taman uhvatio nešto nalik na formu i sada mu je opet natovaren teret kojega je nosio lani kroz sezonu, onaj glavnog igrača u obrani i napadu, što prevedeno znači da će do playoffa i on biti spreman za bolovanje (Gasol je već premoren ritmom koji mu je nametnut kroz veći dio sezone). Dok Bullsi svaku utakmicu igraju kao da je zadnja, smiješi im se ista sudbina ranog ispadanja iz playoff kao i svih ovih godina, što otvara neka puno interesantnija pitanja od trenutne forme.

Do kada misle vjerovati u ovu bajku s Roseom kao franšiznim igračem i do kada misle biti jedna od momčadi s najgorim medicinskim kartonom koja uporno ignorira potrebu da se igračima limitira minutaža, odnosno rola u određenom kontekstu? Za riješiti oba pitanja potrebna je samo snaga volje, a nju ova uprava Bullsa po svemu do sada viđenom nema. Jasno mi je da neće otpustiti Rosea jer time si mogu samo natovariti nepotrebne probleme na vrat (plus, uprava uvijek za probleme može kriviti lošu sreću, što skreće pažnju s njenih propusta), ali u 2015. je stvarno krajnje vrijeme da se malo ozbiljnije pristupi načinu na koji se tretira igrački oporavak. Reinsdorfova škrtost tako nije uzimala samo danak po pitanju plaćanja poreza za roster, već i na činjenici da su Bullsi principima rada uprave bliži '90-ima prošlog stoljeća nego '10-ima ovoga, što je očito i po zdravstvenim neuspjesima koje imaju iz sezone u sezonu, ali i po evaluaciji igrača (McDermott i Gasol su zadnji primjeri u kojima je njihov old school skautski pristup bez previše upliva analitike doveo do nesrazmjera između uloženog i dobivenog, dakle nisu u pitanju potpuni promašaji, ali stvarnost i očekivanja vezana uz ove poteze definitivno nisu kompatibilni).

15. HORNETS (+0.1)

Pristojnih 4-3 uz iznadprosječnu obranu i začudo prosječan napad te uz pobjede, recimo to tako, protiv momčadi koje su morali skinuti i poraze od onih koji su dokazano bolji. Ako ništa drugo, dokaz je ovo da su pronašli stabilnost, a to je nešto što ih može ostaviti u trci za playoff do samog kraja. Dovođenje Williamsa stabiliziralo je vanjsku liniju (Walkerov skori povratak tako je prestao biti imperativ, ali će svakako postati bonus), a stabilnost je ključna riječ - uz zdrave Jeffersona i Kidd-Gilchrista, Clifford je konačno mogao posložiti rotaciju na koju može računati iz večeri u večer i u kojoj je uz dobru startnu petorku bitnu ulogu odigrala i jasno definirana klupa s Robertsom, Stephensonom, Williamsom i Biyombom. Ovakvih mirnih perioda nisu imali previše u sezoni.

16. MAVS (-0.2)

Prosječna obrana i ispodprosječni napad rezultirali su sa skromnih 4-4, ali od polovičnih rezultata puno su važniji blijedi dojmovi obilježeni ispadima Ronda koji se nikako ne može pronaći u Carlisleovom napadu. Rizik koji su preuzeli trejdom za istrošenog playa tako se pokazao prevelikim, a ništa to bolje ne pokazuje od pada s prvog mjesta po napadačkoj učinkovitosti u bolnu prosječnost. Rondo se stilom igre ne uklapa u pokretni napad Mavsa u kojem je za playa jednako važno znati igrati bez lopte kao i s njom, a ni Carlisle s druge strane ne pokazuje previše interesa okretanju iz klasičnih postavljenih setova s Dirkom i Chandlerom na laktu koje u 2 na 2 akciji podjednako koriste sva tri napadača s perimetra prema više akcije u kojoj isključivo Rondo ima loptu u slash & kick kombinacijama.

Interesantno, sistem Mavsa s gomilom pick & rolla i dva idealna visoka za bilo koji tip screen igre trebao bi biti više nego dovoljan za uklopiti bilo kojeg driblera (nitko nije ni blizu Mavsima ove sezone po broju poena iz pick igre), ali cijeli problem ove priče upravo je u tome što Rondo osim driblinga nema što drugo za ponuditi u napadu, a taj manjak šuta za tri, pa i napadanja obruča radi finiširanja, jednostavno mu ne dozvoljavaju da bude ravnopravni sudionik u napadu. U suštini je tako ovo puno više primjer nekompatibilnog igračkog kadra nego sistema, što otvara neke zanimljive scenarije. Prvi je svakako vezan uz Ronda koji u današnjoj NBA, bez elitnog all-round učinka, jednostavno više nije u stanju biti igrač koji radi razliku, što znači da će mu u ligi u kojoj su GM-ovi sve svjesniji važnosti kompatibilnih vještina kod slaganja rostera, na ljeto biti izuzetno teško pronaći idealnu situaciju (posebice financijski). Drugi je vezan uz nešto što mi često pada na pamet, a tiče se ovoljetne akvizicije Parsonsa (čije ozljeda zgloba, spomenimo i to, u ovom periodu nimalo ne pomaže Dallasu da stane na noge).

Naime, cijeli ovaj eksperiment s Rondom možda bi bilo malo lakše izgurati da umjesto Parsonsa imaju klasičnijeg stretch swingmana, catch & shoot bočnog koji ne treba loptu u rukama da bi bio koristan, dakle nekoga kao što je Trevor Ariza. Kako Houston istovremeno ima problema upravo zbog manjka kreacije i nalazi se u situaciji u kojoj su opasni samo kada Harden ima loptu u rukama, dakle treba im upravo netko poput Parsonsa, pitam se kako bi stvari danas izgledale da Cuban nije osjetio potrebu zabiti ga konkurentima straga, odnosno da je samo pustio da se tržnica odvrti sama od sebe. Ne bi li i jedna i druga momčad u ovom trenutku izgledale bolje? Upravo zbog ovakve kompleksnosti i utjecaja na kontekst baš svake interakcije individualnih dijelova, nema tog produkta mašte koji može nadmašiti zabavni aspekt NBA. Jasno, ako ste potpuni idiot.

17. KINGS (-0.5)

Imali su brutalan raspored s kojim se nije lako bilo proslaviti, ali dobili su dvije utakmice koje su morali (protiv Bostona i New Yorka) te jednu za hvaliti se (protiv Grizlija koji baš nisu imali sreće naletjeti u ovom lošem periodu i na Cousinsa i na Goberta koji im dobrim dijelom oduzimaju fizičku prednost u sredini). U ovom razdoblju imali su najbrži napad u ligi, a ujedno su samo Wolvesi češće iznuđivali slobodna bacanja. Osim ta dva očekivanja detalja nekih većih pomaka pod Karlom nije bilo. Thompson je i dalje važan dio rotacije, a usprkos povremenim bljeskovima, Karl ne koristi previše postavu s Casspiem na trojci i Gayem na četvorci iako se vjerojatno radi o najboljoj stretch kombinaciji koju trenutno ima. Casspi inače igra odlično kad god dobije priliku i ovaj njegov novi neustrašivi stil (kojega zbog ozljeda nije stigao demonstrirati u većem dijelu sezone), u kojem se svakom prilikom juri na obruč bez obzira na posljedice, trebao bi odlično leći u ono što Karl traži od igrača. Uz solidne partije McLemorea koje su dobar znak za budućnost, svakako treba istaknuti i prve naznake da Stauskas može biti koristan oblik života, ali u situaciji u kojoj si do kraja sezone ostao bez Collisona (koji je, spomenimo to još jednom, igrao košarku života) i moraš trošiti startne playmakerske minute na McCalluma (Dre ipak ne može igrati više od 20-ak po večeri) definitivno nije lako plivati.

18. SPURS (-0.8)

Spojili su tri pobjede čim je raspored postao malo lakši, ali četiri poraza prije toga, od čega tri protiv playoff konkurencije na Zapadu (naravno, momčad koja se ugurala među Clipperse, Blazerse i Warriorse bila je Utah), jasno ukazuju da su još uvijek daleko od forme potrebne za uključiti se u borbu za vrh. Score 4-5 na tradicionalnom rodeo tripu na koji su Spursi prisiljeni zbog sajma stoke prvi je negativan rezultat u 13 godina dugoj povijesti postojanja istog, što vjerojatno ne znači ništa, ali opet se teško oteti simbolici i činjenici da nisu pronašli brzinu više u momentima koji su im prijašnjih godina služili upravo da otresu prašinu i upale motore. Po svemu sudeći, mogu se pozdraviti s domaćim parketom u prvoj rundi jer trenutna razina igre na kojoj su Parker, Manu, ali i Leonard i Splitter, ne obećava potrebni povrat.

19. PISTONS (-2.0)

Prvi rezultati ere Reggiea Jacksona baš i nisu ohrabrujući, naime napad je potonuo na razine na kojima nije bio od ere Josha Smitha. Krenuli su odlično nakon all-stara, Monroe je uništio i Wizardse i Bullse pod košem, obrana je djelovala kvalitetno (Jackson je tu definitivno ogroman plus u odnosu na Augustina), ali najnoviju rupu na boku očito neće biti moguće zakrpati s Princeom i Butlerom koji u prosjeku donose 35 godina i 27% za tricu. Kada to dodaš na očajno šutersko Jacksonovo izdanje (momak očito osjeća popriličnu nervozu u sudaru s ovolikim odgovornostima i promašuje zicere, što će se vjerojatno popraviti s vremenom, ali ovih 21% za tricu ipak su podsjetnik što je realnost za čovjeka koji u karijeri gađa 29% s perimetra), očito je da su Pistonsi okrenuli sezonu u krivom smjeru i to baš u trenutku kada su Miami, Charlotte, Indiana, pa i Brooklyn, napravili korak naprijed. Prevedeno, ništa od hambača koliko god Greg Monroe nosio sve pred sobom. Samo da i preporod Pistonsa ne bude jedno veliko ništa, a to je direktno vezano upravo uz to koliko će Stan The GM potrošiti ovoga ljeta od mučnog stečenog salary capa na Jacksona, pa i Monroea.

20. MAGIC (-2.1)

Očajan napad, dobra obrana i porazi koji se gomilaju, to je slika Orlanda o kojoj smo već pričali nakon promjene trenera. Dobra je vijest da se nakon bojkota Vaughna barem trude i da su bili u igri i protiv Atlante i protiv Phoenixa i protiv Miamia, ali više od 2-4 teško je izvući s ovakvim napadom predvođenim playmakerom koji je nakon all-stara uspio iz igre gađati 31%, sa slobodnih 44%, a sve to bez ubačene trice. Kada dodamo tome da je i Harrisova forma nakon ozljede potonula, ispada kako su jedine dobre vijesti minute koje su se odjednom pronašle za Harklessa i Nicholsona, odnosno činjenica da konačno mogu dati priliku i Gordonu.

21. RAPTORS (-2.5)

U sezoni punoj uspona i padova uspjeli su dodirnuti novu dno, s mizernih 2-6 nakon all-stara i nizom od 5 poraza zaključenim sramoćenjem u New Yorku. Uz već tradicionalno katastrofalnu obranu, glavni razlog je, naravno, izostanak Lowrya koji je dobio LeBronovsku poštedu ne bi li se nekako sabrao jer bez njega u all-star izdanju ova momčad stvarno izgleda bezveze i prema naprijed (dobrim dijelom jer se u njihovom napadu sve vrti oko izolacije ili pick & rolla, što znači da kada lopta nije kod Lowrya imamo jednostavno previše Williamsa, Vasqueza i DeRozana u takvim situacijama). Sad, može li odmor pomoći Lowryu da otrese ozljede prepona i lista koji imaju običaj biti izuzetno duge i dosadne?

Teško, isto kao što teško ova momčad, a posebice Valanciunas i Ross, mogu naprijed s Caseyem za kormilom - defanzivni guru već gotovo cijelu sezonu nema rješenja za obranu, a i pokretni napad koji je sa sobom donio iz Dallasa baziran na raširenom reketu, s visokima izvučenim vani, kretanjem, šuterima na boku i penetraciji s loptom, vremenom ostaje bez zraka zbog konstantnog pimplanja na perimetru - Raptorsi su ne samo momčad s jednom od najnižih stopa asistiranih pokušaja, već općenito imaju problema s dodavanjem i kruženjem lopte, a sve zato jer imaju čak četiri davitelja lopte kod kojih će stvari uvijek stati čim je dobiju u ruke (kada je Lou Williams čovjek koji je od svih bekova najmanje minuta s loptom u rukama po utakmici, a njegova igra je čistih 1 na 5, onda znate da imate problem).

Filed under: bball 4 Comments
4Mar/158

BI-WEEKLY RANKINGS

Posted by Gee_Spot

7. WARRIORS (+6.2)

Napad je odličan, za divno čudo najefikasniji u ovom periodu nakon all-stara, ali obrana je potonula ispod prosjeka, što je pak rezultiralo sa za njih mizernih 4-3 uz poraze od Cavsa, Netsa i Pacersa. Ipak, olakotna okolnost je što su odigrali 6 utakmica na gostovanjima u 9 dana, a to nije lako odraditi ni s boljom klupom od njihove. Također, igrali su tek 8. ritmom u ovom periodu, što je još jedan dokaz da su i oni od krvi i mesa i da NBA ritam kad-tad mora slomiti i najčvršće.

8. NETS (+6.1)

Drugi najučinkovitiji napad nakon Warriorsa i prosječna obrana bili su dovoljni da dođu do odličnih 4-2 i nakon dugo vremena se nametnu kao potencijalni kandidat za zadnja dva playoff mjesta na Istoku. Pobjede nad Nuggetsima i Lakersima nisu vrijedne spomena, ali odradili su odličan posao protiv Warriorsa i Mavsa. U hrpi raspoloženih igrača najvažniji posao napravili su ipak veterani Williams i Johnson. Deron je konačno izgledao kao čovjek čije tijelo može izdržati promjenu smjera kretanja što je odmah rezultiralo trpanjem gomile koševa, a dobri stari Joe je uz pomoć Younga pokrivao minute na četvorci, davši Netsima stretch postavu koja je konačno malo podsjetila na lanjsku s Pierceom. Hollins više nema namjeru slati na parket zajedno Lopeza i Plumleea, a da tako i ostane brinu se dovođenje Younga i Johnsonova sposobnost da krpa poziciju četvorke (Joe je ogroman, a s ovim koljenima nekako mu i bolje odgovara gurati se u sredini nego ganjati mlađe igrače po perimetru, uostalom u napadu mu je post-up ionako odavno najveće oružje).

9. HEAT (+4.8)

Iznadprosječni napad i obrana rezultirali su skromnim rezultatima (4-3 na relativno laganom rasporedu koji im do kraja sezone postaje sve lakši i lakši), slično kao što je euforiju dovođenja Dragića brzinski prekinuo šok gubitka Bosha na cijelu sezonu. Međutim, čak i bez svog all-stara Miami ima dovoljno za ostati u trci za osmim mjestom dok god je ostatak momčadi u komadu, što je bio slučaj u ovom periodu u kojem su i Deng i Wade, a onda i Whiteside i Dragić, igrali u punom pogonu. Tanka klupa malo je podebljana dovođenjem NBA veterana koji su prvi dio godine proveli izvan NBA, solidnog swingmana Walkera (odradio solidnu rolu spot-up šutera u Knicksima prije nekoliko godina dok ga nisu izdala koljena) i vječne Rileyeve rane, Beasleya. Ali, ovdje sve ovisi o tome koliko može Wade. Uz čiji odnos s Dragićem je vezana i jedna zanimljivost koja upada u oči čim ih vidite u akciji.

Naime, ironija trenutne situacije nalazi se u činjenici da je Dragić i nakon promjene sredine na ispodprosječnoj potrošnji, odnosno da Wade ima veći postotak asistencija od novog playa nakon 6 utakmica zajedno. U principu, s Wadeom kao primarnim playmakerom Dragić je u Miamiu u gotovo identičnoj situaciji koju je imao u Phoenixu s Bledsoeom, osuđen na puno više off the ball akcije nego bi želio. S jednom bitnom razlikom - Spoelstra je svjestan potencijalnog problema, stoga Dragiću omogućuje skoro 10 minuta po utakmici bez Wadea u kojima ovaj, po običaju, rastura. A upravo ova mogućnost da igraju 48 minuta s elitnim playmakerom itekako će dobro doći Heatu u lovu na playoff.

10. PELICANS (+3.7)

Raspored s gomilom gostiju s Istoka bio je daleko od teškog, ali, svejedno, dobiti 4 u nizu bez Davisa (rame očekivano gnjavi) i Andersona (istegnuće koljena izbacuje ga iz akcije barem na mjesec dana) za odličnih 5-2 nakon all-stara nije mala stvar. I uspjelo im je to klasičnom Pelicans formulom, bez obrane, s odličnim napadom kao osloncem. Uz već poslovično fenomenalnog Evansa koji nastavlja briljirati u roli playmakera napadajući obruč, ali i bacajući povratne Gordonu i Pondexteru, odlične partije pružili su i Ajinca i Cole s klupe. Također, bez Davisa i Andersona nije im preostalo ništa nego vratiti Cunninghama na poziciju četvorke čime su zadržali stretch formaciju neophodnu da bi Evans stroj držao podmazanim.

11. BLAZERS (+2.4)

Odigrali su samo 5 utakmica, koje su osim skromnim 3-2 scoreom obilježili i lošim obrambenim izdanjima, ali i odličnom šuterskom formom. Raspored je bio razvodnjen, ali ne i lagan, tako da nekih većih razloga za brigu nema. Petorka je u komadu i u formi, to je ključno, a Afflalo odrađuje solidno minute iza Matthewsa i Batuma u isključivo spot-up roli (u 4 utakmice ima samo dva pokušaja iz reketa).

12. HAWKS (+1.5)

Izvedba nije bila sjajna, posebice ne napadački (obrana je ostala odlična), ali scoreu 5-1 nemoguće je naći zamjerku. Posebice jer nitko nema namjeru dati popust all-star četvorki koja sada i službeno ima metu na leđima i spada u kategoriju onih momčadi čije ime na rasporedu je samo po sebi dovoljno za motivaciju. Uglavnom, usprkos slabijoj šuterskoj izvedbi, kotrljaju se, a to je odlika vrhunske momčadi.

13. LAKERS (+1.1)

Odličnih 3-3 uz sjajnu napadačku izvedbu jedan su od boljih momenata sezone im, a zasluge za to idu borbenoj klupi na čelu s Hillom i Davisom koji su se tako opet potvrdili kao najbolje što Lakersi imaju na rosteru ove godine. Uz dva centra, kvalitetne minute dobivaju i od Lina i Johnsona, taman dovoljno da maskiraju mizeran učinak petorke u kojoj Scott npr. vrti akcije kako bi oslobodio Kellya na vrhu posta. Doduše, ima i tu svjetlih točaka, Clarkson igra sve solidnije i pokazuje fini kreatorski potencijal (za combo beka je ključno da posjeduje osjećaj za asist, a Clarkson to ima, što znači da u njemu imaju potencijalnu dugoročnu opciju).

Filed under: bball 8 Comments