TWELVE

NETS @ HAWKS

Atlanta drugu utakmicu za redom pruža sjajnu napadačku partiju, a, zanimljivo, taj trend se poklapa s novom gomilom minuta za startere. Tko bi rekao. Ovaj put je totalno razigran čak i Horford (posebice u završnici kada je pick & pop majstorijama ohladio Netse, taman što su se ponadali da bi mogli doći u šansu kreirati novu dramu), Carroll opet sjajan, Teague konačno s pulsom – sve je rješeno praktički u prvoj četvrtini u kojoj je Atlanta nabila +17 i onda ih rasporedila na ostatak večeri. Netsi su u nekoliko navrata smanjivali razliku, ali svih 48 minuta proveli su u minusu, ta rupa u koju su upali na startu bila je previše.

Nakon što su starteri razbili Netse s Atlantinih najboljih 7 minuta do sada uopće u playoffu, kreću izmjene u kojima klupa domaćina malo po malo gubi prednost. Pa onda već nakon tri minute akcije u drugoj četvrtini gledamo nešto što ne vidimo često, Budenholzer vraća kompletnu startnu petorku na parket i drži ih u novoj šihti dok se rezultat opet nije stabilizirao na desetak poena plusa. Hawksi su tako sinoć igrali čak 25 minuta s 5 najboljih igrača zajedno na parketu, a ta brojka bi bila i veća da Teague nije već na početku treće iskrenuo gležanj zbog čega je morao u svlačionicu na nekoliko minuta.

Na ovakav plan igre Netsi nisu imali odgovora, osim uzdati se u šut i niske postave. Ovaj put junak je bio Anderson s 23 poena (s tim da je gotovo sam doveo momčad u egal tijekom druge četvrtine kada ih je ubacio 14), a u samoj završnici utakmice su također opasno smanjili, opet na krilima niske petorke s tim da su Lopeza ovaj put okružili Johnsonom (koji je i u regularnom dijelu sezone na trenutke igrao četvorku), Andersonom, Bogdanovićem i Jackom (Deron se očekivano vratio starim navikama). Lopez s četiri vanjska već sada je svojevrsni standard igre Netsa, a u idućoj utakmici takve postave trebale bi dobiti još više minuta jer šibanje trica uz maksimalno otvoren prostor za Brooka u sredini jedini je način da ostanu u seriji.

Jer, gledajući zadnje dvije utakmice, napad Atlante počeo je funkcionirati na tragu onoga što smo navikli gledati tako da je pitanje obrane Netsa rješeno. S više minuta za najbolje igrače i boljom formom istih, više ni Lopez u sredini (kojega je, to uvijek moram spomenuti, teško prepoznati u nekim trenucima jer se ne sjećam da je ikada bio ovakav atleta), a ni preuzimanja na perimetru, nisu toliki problem.

Osim što su svi članovi petorke sada razigrani i blizu optimalnom zdravstvenom stanju, treba istaknuti kako je Atlanta sinoć nešto odradila i u obrani za razliku od onih utakmica u Brooklynu. Uglavnom su stajali u opreznoj formaciji, više box-and-1 nego u onoj klasičnoj s viškom tijela na strani s loptom, jer im je u interesu bilo stalno imati nekoga u reketu spremnog udvojiti Lopeza. Smanjili su Brooku tako prostor (zabio tek 4 ubačaja iz igre), ali su opet sebe limitirali glede udvajanja na perimetru i pritiska na loptu (samo 12 izgubljenih lopti Netsa). Što je u neku ruku šteta jer, u ono malo situacija kada su nanjušili priliku za namjestiti zamku, bili su itekako uspješni. Ali, Lopez je očito takav mismatch da mu je trebalo potpuno podrediti plan u obrani.

Uglavnom, to je i glavni razlog zašto Netsi imaju šanse u sljedećoj. Iako su Hawksi konačno dokazali da su bolja ekipa, ove niske postave Netsa mogu lakoćom upasti u šuterske serije, a povlačenje Hawksa u reket otvara im itekako prostora da zabijaju s perimetra. Jasno, da bi maksimizirali taj potencijal morat će šutirati puno više od 22 trice što je bio slučaj sinoć. Praktički, na neki način su sami sebi smetali, igrajući ovaj dribble-drive pokretni sistem bez pravog playa u kojem svi vanjski napadaju sredinu s loptom često su i pretjerivali s kretanjem, posebice u slučaju Bogdanovića i Johnsona koji su tako ponekad propuštali čiste spot-up situacije odlučujući se ulazima stvoriti pritisak na obranu koji je bio puno manje potreban od bombardiranja.

BLAZERS @ GRIZZLIES

Stotts ne ide na očajnički rizik iako je serija za njegovu momčad odavno ušla u očajničku fazu, starta s Afflalom i Lopezom umjesto razigranih McColluma i Leonarda, što Memphis koristi za stvoriti razliku od deset poena od samog starta. S izmjenama su živnuli i Blazersi, McCollum daje dodatnu slash & kick, ali i šutersku opciju, Leonard širi reket, a sve to je ključno za otvoriti prostor Lillardu. Samo tako, u nekoliko minuta, Portland je u egalu, a Memphis u situaciji da mora smisliti kako smanjiti ovu novopronađenu napadačku učinkovitost Blazersa.

Stottsu više ne pada na pamet micati ova dva klinca s parketa, igra s njima cijelu drugu četvrtinu i utakmica je u egalu do samog kraja poluvremena kada raspoloženi Lee spaja par šuteva za minimalnu prednost domaćina (interesantnu odluku u završnici donosi Joerger, igra bez playa s Greenom, Leem i Carterom uz Randolpha i Gasola te ova raznovrsna petorka u dvije minute dodatno zatvara opcije Portlandu, serijom 8-2 radi +6). Ako za ništa drugo, Blazersima je playoff poslužio kao potvrda da stvarno dobro draftaju, sada znaju da imaju dva rotacijska igrača koja bi dogodine mogla imati puno značajniju rolu. Pa će Portland tako iduće sezone konačno imati klupu, problem je samo što će istovremeno vrlo vjerojatno ostati bez petorke.

Na startu treće Gasol i društvo opet pumpaju prednost protiv Afflala i Lopeza, a onda opet gledamo kako je Blazersi smanjuju s Leonardom i McCollumom. Drugo poluvrijeme kao da je kopija prvoga i po tome što su Grizliji opet čekali samu završnicu da daju gas, u zadnjih 5 minuta podižu intenzitet obrane i odvajaju se čak i protiv ove napadačke postave gostiju. Uz dobru obranu i pravovremeno ubačene šuteve (Green na McCollumu potez je kojim je Joerger manje-više neutralizirao u završnicama druge i četvrte combo strijelca Blazersa, a uz to je pomoglo i obrana-napad veteransko miksanje Allena i Cartera), Grizliji na kraju stvar ipak rutinski privode kraju.

S tim da im to nije neka utjeha pred Warriorse s Conleyem ne tribinama. Obzirom da čovjeku lijevo oko izgleda kao da je upravo odradio 12 rundi s braćom Kličko, ne vjerujem da će biti spreman za otvaranje serije protiv Golden Statea, a samim time teško će i Memphis nastaviti s ovim finim momentumom kojega su izgradili protiv ipak nedoraslog protivnika.

ELEVEN

SPURS @ CLIPPERS

Clippersi opet bolje otvaraju utakmicu, Paul i Blake nastavljaju gdje su stali i opet se čini da se starteri Spursa muče protiv udarne petorke domaćina, ali, srećom po njih to u utakmici koja traje 48 minuta nije nerješiv problem. Ulaskom klupe San Antonio se vraća u egal već na kraju prve četvrtine, samo da bi Clippersi povratkom Paula i Griffina na parket nakon kraće pauze stvorili novu prednost (ne pitajte me zašto u playff utakmici Doc istovremeno odmara dva udarna igrača, na to odgovor nemam). Koju Spursi opet stižu bez većih problema, ovaj put koristeći hack-a-Jordan taktiku uz nisku postavu u kojoj je Timmy okružen s četiri vanjska (Doc odgovara sa svojom niskom postavom dok Jordan odmara, tako da možemo zaključiti kako je, za razliku od utakmice broj 2 gdje se skoro obilo o glavu Popovichu, fauliranje Jordana ovdje donijelo rezultata).

Uglavnom, gledamo tako nadmudrivanje dva udarna igrača Clippersa sa Spursima koji su ravnopravni zahvaljujući klupi i trikovima. Paul i Blake su opet bili fenomenalni, posebice u prve tri trećine. Praktički, CP3 je shvatio da ga ne može čuvati nitko osim Leonarda i to maksimalno koristi, posebice kada ispred sebe ugleda bljedolike – tip je očito rasist jer to s kakvim užitkom je lomio gležnjeve Ginobiliu i Belinelliu ne može biti slučajno.

S druge strane klupa Spursa je opet živa, Millsu i Belinelliu očito odgovara zrak u Los Angelesu jer ovdje opet pružaju sjajne role. Kod Clippersa nema one neočekivane Riversove eksplozije, ali Crawford, Rivers i Davis opet odrađuju relativno solidne minute, posebice u periodu krajem treće četvrtine kada su držali egal iako se na trenutak činilo da bi hack-a-Jordan opet mogao donijeti opipljivu prednost Spursima.

Međutim, San Antoniu je previše lopti iscurilo iz obruča, a uz to su i nepotrebno gubili lopte baš svaki put kada je trebalo prednost odvesti na ozbiljniju razinu, tako da se u zadnjih 12 minuta ulazi u egalu, opet uz pitanje hoće li itko eksplodirati ili će do kraja ovo biti nadigravanje za jednu loptu. Otežavajuća okolnost za goste su i problemi s osobnima Diawa zbog kojih na parketu ima previše Baynesa (Splitter još jednom potvrđuje da nije spreman za playoff košarku), ali i njega su pristojno zamaskirali brojnošću opcija na perimetru i uspješnošću taktike namjernog fauliranja.

Uglavnom, dojam je ovdje nekako bio da su Spursi na rezervi, Leonard nije onako raspoložen kao što je bio u svojoj dvorani i čini se da su Paul i Griffin za korak ispred kada treba izmisliti poen. Odnosno barem su takvi bili do same završnice – Blake je nekako previše pasivan u zadnih 12 minuta (očito su intenzitet serije i minutaža ostavili traga i na njemu, sinoć je opet odigrao preko 40 minuta), ne koristi prostor koji mu ostavljaju za napadanje nego nekoliko napada za redom pošteđuje Diawa kontakta i uzima loše šuteve s poludistance (1-9 šut u četvrtoj) ili jednostavno šalje loptu dalje što je nedopustivo u situaciji u kojoj je Paul usporen jer je sada Leonard na njemu full time, Pop ga je očito čuvao isključivo za ovaj period (s tim da se ne smije zanemariti posao koji je napravio na Redicku, očito su željeli usporiti šutera Clippersa jer je upravo njegov povećani angažman bio problem u utakmici ranije – sinoć pak nije ni potegao tricu što se itekako osjetilo kod domaćina koji su ukupno zabili tek jednu).

CP3 tako uzima samo 4 šuta u zadnjoj četvrtini, što je uz loš Griffinov učinak popriličan problem (a za pobjeći od Leonarda mu trebaju dvostruki blokovi). Inače, ovo s tricom je zanimljivo, nisu Clippersi ni u prošloj utakmici gađali naročito dobro (samo 5 ubačaja s perimetra), tako da se može reći kako je ta briljantnost Parkera s poludistance dobrim dijelom i dopuštena, Spursi očito ostavljaju taj prostor namjerno nebranjenim i ključno im je otjerati ga s trice, a kad na to dodaš da su u stanju ovako izolirati i Redicka, stvarno više ne znam što mogu smisliti da taktički dobiju rat.

Dok su dvije udarne opcije Clippersa usporene, na drugoj strani Parker spaja par dobrih akcija u završnici, a bekovska kombinacija njega i Bellinelia u ovim trenutcima pokazuje se dobrim odabirom (iako je i Manu imao sjajnih poteza, prije svega asista). Ipak, ključna dva čovjeka za Spurse u ovom periodu su Boris i Timmy. Potonji je opet fenomenalan kada je najpotrebnije – načinom na koji je igrao obranu ovih zadnjih nekoliko minuta pokazao je zašto je još jednom bio ozbiljan kandidat za obrambenog igrača godine poznim godinama unatoč. Diaw pak spaja nekoliko ključnih šuteva iako ga nigdje nije bilo cijelu večer zbog spomentuih problema s osobnima i eto Spursa u prvoj ozbiljnoj prednosti koju su držali do kraja. Da je Green konačno ubacio bitnu tricu, uz to valjda najotvoreniju u seriji, to bi bilo to, ovako su strepili do kraja. Srećom po njih Jordan je imao jedan brain fart u svom stilu i sada se vraćaju u San Antonio s prilikom da zaključe stvar pred svojom publikom.

MAVS @ ROCKETS

Dallas nastavlja sa svojim planom, ali problem je što ovaj put nitko ne prati Ellisa, a posebice je Dirkov šut slomljen. S druge strane kod Rocketsa je glavna prilagodba ta što Harden sada puno agresivnije koristi prostor koji mu ostavljaju, poteže s poludistance ili baca floatere preko Chandlera i uglavnom opet je spreman za vanserijsku partiju. Ključan je način na koji zabija trice – Aminu je opet odlično odradio posao na njemu na pick & rollu i nije si kreirao šut na perimetru, ali je zato zabio gotovo svaku kad bi se našao u pasivnoj spot-up situaciji, bilo u kontri ili nakon skoka u napadu.

Za to Dallas nema odgovor, obrana je opet bila solidnija nego što su nas navikli, ali takvog Hardena ipak nisu mogli pratiti s ovoliko malo raspoloženih igrača. Kad su još krenule izmjene pa su ih tricama zasuli nitko drugi do Smith i Brewer, bilo je jasno da ovo neće biti njihova večer (Smith je u seriji tricu gađao 9 od 23, dakle s čak 39%, a Brewer 8-15, to su za njih nestvarne brojke). Rocketsi tako gotovo od početka održavaju tih desetak poena prednosti, a jedini koji nešto pokušava kod Dallasa je Ellis – solo akcijama u par navrata smanjuje zaostatak, ali što je to sve vrijedilo kada se nitko nije priključio, svaki put kada je netko trebao zabiti za doći u egal, promašio bi (ovo se, jasno, odnosi isključivo na Dirka koji je bio u ciglana raspoloženju, jednostavno u nogama nije imao odraz potreban da ona savršena forma funkcionira).

S tim da je Nowitzki konačno spojio nekoliko ubačaja u završnici, ali je u isto vrijeme bio tragičar na drugom kraju parketa obzirom da je upravo preko njega Jonesa zabio 6 poena u 2 napada osiguravši tako mirnu završnicu za Houston. Sa do kraja šepavim Ellisom, a onda i s prvom Harednovom tricom iz skok-šuta unazad u 1 na 1 akciji, serija je zaključena. Kao i svaki puta do sada, Hardenova vrlo dobra partija bila je ključna. Usprkos svom trudu u obrani kojega je Dallas i sinoć pokazao za njega kroz večer nije bilo rješenja, uvijek je nalazio načina gomilati poene, dok su na drugoj strani Mavsi izabrali najgori mogući trenutak za imati lošu šutersku večer – Ellis je odradio lavovski dio posla, ali ni on nije bio naročito učinkovit, a junaci prošle utakmice Aminu i Barea ovaj put nisu imali ništa u arsenalu.

Dodaj tužnu Dirkovu večer i uopće činjenicu da su na otvorenim šutevima gađali debelo ispod prosjeka i sve je jasno – u prve 4 utakmice su tricu pogađali s 40% kad nikoga ne bi bilo na 2 metra, a dvicu s 57%, dok su sinoć ti postotci pali na 29% za tricu, odnosno 33% za dva. A otvorenih šuteva je bilo, posebice na perimetru, jer Rocketsi su se također povukli u reket u namjeri da ne dozvole lagane koševe, nakon jedne loše partije Dwight je pružio jednu sjajnu (njegovo prisustvo u reketu na 38 minuta bilo je ogroman plus), a o odlučnosti da dobiju bitku u reketu nešto govori i podatak da McHale sinoć po prvi put u seriji nije uopće koristio postave s četiri vanjska koje su do sada obično dobivale po 7-8 minuta. U obzir su dakle dolazile samo kombinacije visokih, a to se osjetilo na na skoku gdje su ostvarili +14 skokova uz čak 16 dodatnih pokušaja u napadu. Ono, pravo je čudo da je Dallas u završnicu uopće ušao sa šansom da ukrade utakmicu.

TEN

HAWKS @ NETS

Atlanta je izgleda shvatila ozbiljnost situacije, sinoć je Bud jahao petorku maksimalno (jedino je Horford pošteđen pune minutaže, što zbog ozljeda, što zbog problema s osobnima), izvukao je iz njih daleko najbolju napadačku partiju u seriji tijekom koje su konačno podsjetili na Atlantu kakvu znamo iz regularne sezone ubacivši 13 trica uz fenomenalno kruženje lopte (čak 27 asista). I sve to nije bilo dosta jer su na jednu večer zaboravili igrati obranu, primivši za njih čak i u ovakvoj formi netipičnih 120 poena (sinoćnji “učinak” od 115.1 poena na 100 posjeda usporedbe radi gori je od prosječnog dometa Raptorsa protiv Wizardsa).

Još su se nakako i držali u prve 24 minute, stizali su zatvarati perimetar i čak su ostvarili popriličnu prednost u skoku, predvođeni zaraznom Carrollovom energijom koji je očito odlučio povući kada nitko drugi ne želi. Ali, u nastavku, a osobito produžetku, dakle kako je utakmica prilazila kraju, bilo je očito kako im taj energetski moment nestaje. Hawksi su imali čak i prednost od desetak poena praktički sve do zadnje četvrtine, kada Hollins baca na parket nisku petorku s Youngom u sredini i 4 šutera uokolo (Anderson je praktički glumio četvorku uz Bogdanovića, Williamsa i Jacka).

Po prvi put uopće ove sezone gledamo ovu postavu zajedno, ali možete se kladiti da neće biti zadnji – tricama Williamsa i Bogdanovića u samo nekoliko minuta Netsi dolaze u egal i uopće u priliku ukrasti utakmicu dok Atlanta pojma nema gdje bi zatvarala. Kvalitetna šuterska večer Netsa okrunjena vanserijskom partijom Williamsa (koji je sinoć ubacio 35 poena uz 7 trica, za razliku od prve tri utakmice kada je ukupno zabio 18 poena uz 3 trice) tako je potpuno anulirala sav trud Hawksa, učinivši im obranu smiješnom (Netsi su imali samo 9 izgubljenih lopti u 53 minute, na tako mizeran učinak Atlante u presingu na loptu nismo navikli).

Uz probleme s obranom i vrućim Netsima, Atlanta je imala i svoj sada već kronični problem s klupom, Budenholzer je opet posegnuo u isto vrijeme za trojkom Schroeder-Antić-Bazemore koja se do sada u playoffu pokazala ogromnim problemom (sinoć čak -11 u 3 minute akcije, upucati se ovako u nogu drugu utakmicu za redom stvarno je već blesavo), dok je Hollins koristio samo 7 igrača, izvukavši maksimum iz veterana koje ima na raspolaganju i koji su itekako nanjušili krv.

Hawksi su pokazali ogroman napredak prema naprijed u odnosu na prve tri utakmice, u Carrollu su dobili lidera kad su već Teague (sinoć konačno solidan prema naprijed), Horford i Millsap van forme (iako Paul u zadnje dvije igra odlično pa možemo ozljedu ramena prestati koristiti kao izliku), što su usprkos porazu dobri znakovi za daljnji razvoj serije. Ali, tek sada ih čeka posao, a taj je dignuti obranu na playoff razinu s ovako tankom unutarnjom linijom i ovako tankom klupom.

BUCKS @ BULLS

Nemam pojma da li su Bullsi već počeli razmišljati o tome kako će ih predstavnik Zapada pregaziti u Finalu ili je Kidd drugi put za redom nadmudrio Thibodeaua u samoj završnici utakmice, ali znam da opet moraju na bus za Milwaukee, kao i da su Bucksi definitivno zaslužili dobiti dvije utakmice u ovoj seriji obzirom na trud uložen u do sada odigrane minute. Sinoć su po običaju opet dali sve od sebe, čak su i nadskakali Bullse po prvi put u seriji što također pokazuje tko je bio raspoloženiji za borbu (Carter-Williams odličan kao dodatni skakač, Henson skokom i uopće energijom ključan na putu do druge pobjede).

Ovaj put Chicago nije u bunar bacio gomilu lopti, ali su zato bacili gomilu cigli na obruč – količina zicera koju su promašili u reketut bila je za plakati. Mislim, cijelu seriju gledamo nešto slično, ali Noah i kompanija sinoć su nadmašili sami sebe. Uostalom, podatak da su Butler i Rose na obruču zabili tek 4 od 22 pokušaja sve govori – Bucksi jesu odlična obrambena ekipa, ali nije da imaju 2 Billa Russella pod košem. Jednostavno, Bullsi su pokušali dobiti utakmicu na silu, a to bez iti jednog raspoloženog strijelca ne ide. Ono, doslovno cijelu večer su kaskali za Bucksima, nešto slično kao Spursi za Clippersima dan ranije, samo u nekoj bizarnoj verziji, ako kužite što hoću reći (umjesto predivnog baleta koji slavi učinkovitost gledali smo valjanje u blatu u kojem učinkovitosti nema mjesta).

Inače, meni je, kao i obično kad su ove dvije momčadi na ekranu, gledanje bilo izuzetno zabavno iskustvo, bez obzira što je ponekad igra imala više veze s bauštelom nego košarkom. Uglavnom, Bucksi su pokupili više skokova, zabili više poena u reketu, a čak su stigli i zabiti duplo više poena iz tranzicije iako nisu ostvarili uobičajenu kvotu osvojenih lopti. Koliko su nadigrali Bullse u njihovom dvorištu i doslovno i figurativno (jer Bullsi bi trebali dobivati ove utakmice koje se igraju na srce), možda najbolje oslikava podatak da je Carter-Williams po prvi put u seriji imao otvoren put do reketa i da je na obruču zabio duplo više od Butlera i Rosea.

U principu, pravo je čudo da se Bucksi nisu odvojili ranije, odnosno da su s ovakvom igrom Bullsi uopće držali priključak gotovo svih 48 minuta. Najluđe od svega, čak je i Thibo ovaj put fino miksao, dao je dovoljno prilike i Mirotiću u stretch postavi, a i Snellu u 3&D roli uz Butlera. Međutim, te do sada odlične postave su se također uklopile u potpuno sivilo Bullsa.

Dobra vijest je da Thibodeau ovakav poraz može iskoristiti da mobilizira momčad u idućoj utakmici (pa i ostatku playoffa jer jednostavno nisu toliko dobri da si mogu dozvoliti ovakve večeri), loša da mu ovakva partija može poslužiti kao izlika da opet sreže rotacije taman što se činilo da je spreman na nekakve ustupke. Kako god, Bullsi su dobili izazov, ne taktičke prirode kakvi su uobičajeni u playoffu, već mentalni. O tome kako će odgovoriti na njega dobrim dijelom ovisi i način na koji će ući u sljedeću seriju.

GRIZZLIES @ BLAZERS

Odmah se vidjela razlika bez Conleya na parketu, starteri Memphisa nisu se uspjeli ozbiljnije odvojiti ponajviše jer Calathes, a posebice Udrih, nisu toliko dobri kada Lillarda treba natjerati da uzima loše šuteve. A upravo je Lillardova odlična partija bila najveća razlika u odnosu na do sada viđeno u seriji. Kad je Allen u završnici preuzeo najboljeg strijelca Blazersa već je bilo prekasno, Lillard je bio toliko vruć da je izrešetao i Tonya, tako da u idućoj utakmici, ako već neće biti Conleya (što je logično za pretpostaviti obzirom na operaciju), možemo očekivati Allena od starta na playu Blazersa.

Memphis je u probleme upao već kad su krenule izmjene, ponovno raspoloženi McCollum je uz pomoć Leonarda dao Portlandu dodatnu dozu svježine koju su Blazersi maksimalno iskoristili sinoć – Stotts je obojicu dodao u udarnu postavu koja je završavala oba poluvremena izbacivši iz rotacije Afllala i Lopeza. Čak 20 minuta odigrala je ova hibridna petorka koja je dodatnom šuterskom kvalitetom razbila čak i udarnu petorku Memphisa. Koja je pak funkcionirala odlično na početku treće četvrtine, stigli su napraviti čak i plus od desetak poena, ali, slično prvom dijelu, a posebice kad bi se našli bez Allena na parketu, dopuštali su Blazersima da se razigraju.

Obzirom da su starteri dobro izgledali do zadnje četvrtine i obzirom da možemo očekivati bolju partiju klupe u Memphisu, razloga za nikakvu paniku nema. Ali, moguće duže odsustvo Conleya i ova nova petorka Blazersa, koja je do sinoć odigrala 12 minuta ukupno u prve tri utakmice (a u regularnoj sezoni skupila je “čak” 20 minuta), barem su dali dozu zanimljivosti seriji koja je izgledala mrtvo poput šansi Afflala da zaradi novi bahati ugovor.

NINE

CLIPPERS @ SPURS

Madafaka. Toliko o tome da Clippersi nemaju previše opcija za napredak ako se misle upustiti u halfcourt nadmudrivanje sa Spursima osim nabijanjem ritma. Sinoć su dobili nešto bržu utakmicu, ali ne zato što su je oni htjeli, dapače, ritam su često dizali sami Spursi koji su cijelu večer, točnije tri četvrtine stalno bili jedan korak iza – iako je rezultatski utakmica bila u egalu do početka četvrte, Clippersi su bili ti koji su uglavnom vodili i lakše dolazili do poena. Spursi su održavali razliku prihvatljivom i u biti stalno si čekao onaj trenutak inspiracije kada će spojiti dobar niz i malo se odvojiti. Samo, inspiracije nigdje.

Barem ne kod njih jer plan igre Clippersa je bio fenomenalan, a izvedba još bolja. Da su sjajna momčad znali smo, da su sazreli dalo se naslutiti, a ova partija je to definitivno potvrdila. Ključni pomak bio je u načinu na koji su napadali obranu Spursa, nije tu bilo onog klasičnog dominantnog pick & rolla s Paulom ili spuštanja lopte na Griffina dok ostali gledaju, već su svi sudjelovali u akciji – lopta je brzo mijenjala stranu, a Redick i Barnes nisu samo služili kao ispušni ventili u napadu već su ulazili u sredinu, otvarali nove kutove i onda vraćali lopte vani. Ovakvim strpljivim radom kroz pokretne napade razvukli su obranu Spursa i onda bi tek napadali kroz Paula i Griffina koji su tada imali nešto više prostora za raditi (s tim da je Paul sada više bio finišer, a Blake kreator, odnosno našli su puno bolji balans između te dvije role).

I radili su izuzetno učinkovito i pametno, pruživši još jednom stvarno elitne partije. Jednostavno, maknuvši fokus s Paula, učinili su obranu Leonarda na njemu manje bitnom od obrane općenito i tu su Spursi prelako popustili. S tim da se vrlo jasno može povući paralela između ove utakmice i lanjskog playoffa – nije slučajno da su Spursi imali najviše problema protiv Dallasa koji je također vrtio sličan napad, odnosno da su puno lakše izašli na kraj s izrazito individualiziranim navalama poput one Thundera ili Heata (Blazerse ne spominjem jer ipak nisu u istoj klasi kao San Antonio, dok Clippersi jesu).

Uglavnom, pronašavši način da razigraju dva najbolja igrača, Clippersi su opet bili u sedlu, a onda su uz sve to dobili i bonus koji je na neki način bio presudan. Naime, dok se čekalo da Spursi šuterski eksplodiraju, da nekako ubace u brzinu više i naprave nekakavu seriju, eksplodirala je klupa Clippersa. Čovjek po kojem pljucamo već tri godine, Austin Rivers, iz guzice je izvukao odličnu partiju i to u najvažnijem mogućem trenutku za momčad – koristio je prostor da napadne sporog Ginobilia i činjenicu da ga Spursi uopće nisu branili da zabije 4 ulaza (zabio je i tri šuta s poludistance, ali to je već rubna znanstvena fantastika i nije toliko bitno), koja su tako bili onaj konačni bodež u srce Spursa i dokaz da su sinoć jednostavno bili nadigrani.

Mislim, Clippersi su onu ključnu prednost za završnicu dobili baš u periodu koji uključuje kraj treće i početak četvrte četvrtine dok su na parketu bili i Rivers i Davis. Dodaj njihovim odličnim partijama i standardno izdanje Crawforda i ispada kako je klupa Clippersa debelo nadmašila onu Spursa, što definitivno nitko nije mogao ni zamisliti kao opciju, pogotovo ne u San Antoniu.

Samo, koliko god taj detalj bio ključan, ne smije se zanemariti ono najvažnije, a to je da su Clippersi i u sudaru udarnih opcija odnijeli pobjedu uzvrativši Spursima vlastitim seciranjem za onu što su doživjeli utakmicu ranije. Kod Spursa su Leonard i Timmy odradili svoj dio posla, čak je i Parker imao izuzetnih trenutaka koji ukazuju da bi za sljedeću rundu mogao biti od koristi (ako tamo dođu), ali to je manje-više bilo to. Od sporednih opcija nije se proslavio nitko, Splitter je i dalje gotovo neupotrebljiv, a najveći problem je očajni šut Greena koji sada već četvrtu utakmicu za redom nije napravio gotovo ništa u napadu. Ono, koliko god su oscilacije kod njega nešto na što su svi navikli, ovo više nije toplo-hladno niz već totalni ponor, ponor kojim šteti ne samo momčadi već i vlastitim mogućnostima ovog ljeta da dođe do ozbiljne love (koliko god im u ovoj seriji nedostaju Parker i Tiago, Greenov očajni šuterski učinak najveći je problem).

I da, moram spomenuti i obranu iako ona nije bila toliko presudna kao sjajan plan igre u napadu i Austin Rivers Experience, ali je itekako odradila posao. Clippersi su puno ranije slali čovjeka na Leonarda i udvajali su ga svaki put kad bi prišao reketu, a dobra vijest za Spurse je da takvom taktikom nisu previše izgubili, Kawhi je jednostavno igrao toliko smireno i pametno da je uvijek nalazio prava rješenja. Nešto učinkovitijom taktikom pokazalo se stalno preuzimanje na perimetru, tu su dobrim dijelom uštopali sporedne opcije ostavivši ih bez prostora za dribling i bez otvorenih šuteva (samo 6 trice Spursa u ovakvoj utakmici najvećim dijelom rezultat su ovakve igre Clippersa). Ono, mislim da trenutno nema serije u kojoj switchanje nije ako ne glavna, a ono legitimna defanzivna taktika, dakle sada treba pričekati da vidimo kako će napadi odgovoriti na ovaj izazov.

Spursima će to svakako biti nešto teže obzirom na trenutni manjak individualne klase. S tim da smo sada vidjeli kako ih Clippersi mogu dobiti i u njihovoj vlastitoj igri, što nikako nije dobar znak. Pa da vidimo mogu li Doc i društvo ovako nešto ponoviti još dva puta, s tim da idući put teško mogu računati na ovakvo izdanje mlađeg Riversa. Onda opet, tko zna, do sada je serija već u dva navrata izgledala kao nerješiva zagonetka za protivnika, prvo kad su Clippersi fizikalijama pomeli pod s načetim Spursima, a zatim i kada su ovi sveli stvar na egzekuciju kroz spore napade. Svaki put onaj izazvani pronašao je odgovor tako da možemo slobodno reći kako gledamo playoff klasik, zbog čega je možda bolje pričekati da vidimo što će pripremiti Pop za sljedeći put, odnosno kako misli izvući potrebnu iskru iz ostatka rotacije jer definitivno još netko treba pratiti Kawhia i Timmya.

ROCKETS @ MAVS

Trebao je još i prošlu utakmicu Carlisle startati s trenutno očito najboljom petorkom koju ima, pokušavao je nešto pametovati s prijelaznim razdobljem, ali sinoć više stvarno nije bilo potrebe za takvim nijansama (doduše, izgleda da mu je pri odluci pomogla i navodna ozljeda Jeffersona, iako nije isključeno da bi Carlisle i bez toga poduzeo potrebne mjere). Na parketu se odmah našlo 5 trenutno najboljih igrača na ovom rosteru Mavsa, na njemu su proveli od 30 do 40 minuta, od čega skoro više od pola zajedno i to je bilo to, Houston će morati odraditi još minimalno jednu utakmicu umjesto da ide na odmor. A nije da Dallas nije zaslužio otići u boljem stilu nego na metli.

Mavsi su tako opet dali maksimum, čak i bez vrhunske Dirkove partije imali su sasvim dovoljno prema naprijed (Ellis opet vrlo dobar kao prva opcija). Bilo je trenutaka s rezervama kada je Houston pronalazio načina smanjiti razliku (obzirom da je Aminu startao, moralo se dogoditi razdoblje u kojem su zajedno na parketu bili Amare i Jefferson pa je Dallas u tim periodima zamalo prokockao sve što su starteri napravili), ali početkom treće Mavsi predvođeni Aminuom i Bareom su se definitivno odvojili na prednost koju sinoćnje izdanje Rocketsa više nije moglo stići.

Na startu je Houston čak i poveo, činilo se da gledamo isti film – Mavsi su radili iste greške u obrani kao i do sada, ali s vremenom je njihov plan znatno poboljšan. Prvo su se vratili u život zonom sredinom druge četvrtine, a onda su na početku treće prezentirali koncepciju kojom su totalno izbacili Rocketse iz utakmice. Naime, umjesto preuzimanja na perimetru koje se baš i nije pokazalo uspješnim do sada u seriji, zaigrali su s visokima parkiranima u reketu kako bi spriječili ulaz, dok su vanjski igrači uvijek išli preko picka kako bi otjerali igrača s loptom dalje od perimetra.

Praktički, zatvorivši reket i igrajući presing na perimetru ostavili su sredinu širom otvorenu, a kako su Rocketsi alergični na šuteve iz tog područja, natjerali su ih na gomilu loših pokušaja. Chandler je tako uvijek dočekivao Howarda u sredini dobro pozicioniran umjesto da se rotira prema reketu nakon izlaska na pick, a i Hardenu je time smanjen prostor na kojem je mogao djelovati. Chandler ga je čekao na obruču, dok mu je Aminu stalno puhao za vratom, ostavljajući mu tek taj prostor između na raspolaganju zbog čega je Brada na kraju uzeo samo 15 šuteva.

Tu se jasno vidio nedostatak ideje kod Houstona jer im je jedino rješenje na usporenu slash & kick igru s Hardenom bilo spuštati loptu Howardu u post. Ovaj put nije bilo previše zicera, Howard se morao boriti za svaki poen, a Mavsi ga nisu štedili što se pokazalo dobrom odlukom obzirom da je ubacio tek 3 od 13 slobodnih (s tim da nije problem bila samo obrana Mavsa, već i činjenica da Dwight trenutno jednostavno nije u stanju ponoviti dvije vrhunske playoff utakmice za redom). S takvim učinkom udarnih opcija ovakav Houston nije mogao pratiti sinoćnji ritam – sve što treba znati o utakmici je da su Rocektsi ubacili tek 7 trica, od čega Smith 4. On i Brewer odradili su svoj dio posla s klupe na već standardan način, ali Mavsi zato nisu dali prostora na spot-upu Arizi i Terryu koji su odigrali očajne partije.

Carlisle je opet izvukao maksimum iz onoga što ima na raspolaganju, rotacije su dovedene do savršenstva, a pronađen je i recept za nešto nalik učinkovitoj obrani, tako da bi u idućoj utakmici moglo biti zanimljivo, posebice kada znamo da McHaleu treba neko vrijeme da se prilagodi. Šteta samo što se do ove formule nije došlo ranije jer Houston sada već ima preveliku prednost, dovoljnu da pronađu načina koristiti prostor koji im ostavlja Dallas i nekako uključiti više opcija u napad kako bi razvukli njihovu obranu.

Zadrže li Mavsi pod kontrolom Dwighta i sporedne opcije, odnosno odigra li Aminu još jednom sjajnu obranu na Hardenu, imaju šanse još neko vrijeme gnjaviti Rocketse, s tim da će im uz obranu trebati još nekoliko puta ponoviti ova izuzetno lucidna napadačka izdanja. Što neće biti lako ako uzmemo u obzir koliko je u njih ugrađeno Bareinih poena iz ulaza i Aminuovih skok-šuteva.

CAVS @ CELTICS

Na ove dvije tekme koje su stizale s Istoka nije bilo potrebe trošiti previše vremena, osim što su Celticsi na kraju našli načina kako krojiti playoff. Kad već nisu mogli igrom, a sinoć su odigrali svoju najgoru partiju u seriji (tek treba istaknuti da je Stevens konačno potpuno razbio dvojac Smart-Bradley pa je startao Crowder) te su ih James i Irving uništili solo akcijama riješivši stvar u prve 24 minute, napravili su to dizanjem tenzija na maksimum. Olynyk je tako odlučio da bi mudro bilo iščupati ruku Loveu, a onda je za odmazdu Smith pomislio da bi za uzvrat bilo dobro zveknuti Crowdera laktom u glavu.

I sve bi to bilo u granicama podnošljivog da pri tome Loveu stvarno nije ispalo rame, odnosno da Crowder prilikom pada uzrokovanog udarcem nije strgao koljeno. Sad, Crowder će dugoročno proći najgore, posebice ako su stradali ligamenti, ali kratkoročno Cavsi su u gadnoj poziciji. Ako je Love prošao bez stradanja mišića, dakle ako je rame samo ispalo, dva tjedna su neki minimum u kojem ga je realno očekivati nazad na parketima. Mislim, čak je i to previše optimistično, u normalnim okolnostima čovjek bi trebao pauzirati nekoliko mjeseci da prestane osjećati posljedice takve ozljede, ali, ovo nisu normalne okolnosti. Uglavnom, čak i da nekako bude spreman sudjelovati u seriji protiv Bullsa, teško može ponijeti potreban dio tereta kad ovo s ramenom dodamo na već postojeće probleme s leđima.

Uz to, Cavsi će na otvaranju serije s Bullsima biti i bez Smitha kojem izbacivanje iz utakmice povlači automatsku suspenziju od jedne utakmice (minimalno, liga uvijek može povećati kaznu ili je pak izbrisati promjenom odluke sudaca što u ovom slučaju ne dolazi u obzir). Dakle, to otvara dvije rupe u startnoj petorci koje taman mogu pokrpati s jedina dva živa tijela koja imaju na klupi. S rotacijom od pet igrača bit će veselo igrati s Bullsima, a najgore od svega je što ni LeBron neće biti toliko efektivan na četvorci (gdje će do daljnjega morati igrati većinu minuta) protiv klasičnih visokih postava Bullsa.

Čini se tako da Chicago ima samo takvu šansu, jednostavno moraju ukrasti prvu utakmicu u ovakvom kontekstu, a onda i seriju – LeBron sigurno nije niti zamišljao kada su doveli Lovea i Mozgova da će opet morati kopati u reketu protiv Bullsa kao što je to radio prethodne dvije sezone.

RAPTORS @ WIZARDS

Ovdje je sve bilo jasno svim uključenima, čak ni starteri Raptorsa nisu pružali otpor kao što je bio slučaj do sada – udarna petorka Wizardsa brzo je nabila razliku, klupa ju je povećala, a kada ni početkom treće nije bilo odgovora od strane Toronta svi su mogli mirno kućama. Na kraju je udarna petorka Toronta završila s minusom od 18 poena, klupa je tome dodala minus od 13 i serija je gotova, a da nije pošteno ni počela.

Wizardsima se ostaje nadati da će ovaj pozitivni dojam prenijeti u iduću seriju koja bi mogla biti vatrena obzirom da su se stvari potpuno preokrenule od početka playoffa, sada su oni momčad koja ima momentum na svojoj strani dok su Hawksi ti koji izgledaju kao da tek traže formu. Torontu pak ostaje pronaći novog trenera i pokušati malo razdrmati roster. S tim da bi najveća glupost koju mogu napraviti bila odreći se Valanciunasa, pa i Rossa, njima, a posebice centru, treba dati šansu s novim trenerom koji će ih znati staviti u pravi sistem (tu prije svega opet mislim na Jonasa, čak i kada su u završnici sezone zaigrali s njim u manje aktivnoj roli pod košem, dakle nisu ga toliko tjerali da izlazi na visoki pick & roll, opet je obrana toliko često ispadala da se morao rotirati puno više nego bi takav tip centra trebao).

Casey to nije znao, on je uporno pokušavao prilagoditi igrače svojim idejama umjesto da se prilagodi talentu i zato će uskoro biti bivši. Šteta eto što nismo opet uspjeli Lowrya vidjeti u najboljem izdanju, a vjerojatno više nikada ni nećemo – čovjek je vrlo dobar igrač, nije elita, a takvi obično spoje sezonu-dvije na all-star razini prije nego ih ozljede i godine opet vrate na nešto bliže prijašnjim prosjecima. Srećom po Lowrya, on je svoj trenutak barem unovčio.

EIGHT

HAWKS @ NETS

Loša forma Atlante vidljiva i kroz prve dvije utakmice ovdje je došla na naplatu. Iako Millsap iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, tako da dugoročne brige oko ramena možemo zaboraviti, Horford i Teague kao da su šut zaboravili u regularnoj sezoni (ajde, Horforda se još može i opravdati obzirom na ozljede i činjenicu da se mora gurati s Lopezom, ali Teague je opasno pao u formi, iz mjeseca u mjesec igrao je sve gore da bi se sada u playoffu doveo na razinu rubnog startera, što nikako ne ide u prilog Atlanti), a sinoć im se još nevidljivom partijom pridodao i Korver.

Tako da nije ni čudo da su Netsi odmah na startu napravili prednost od 15 poena, jašući kombinaciju koja ih je i dovela do playoffa – Lopezovu borbenost i spretnost pod košem, odnosno Bogdanovićevu naštimanu ruku (svoj drugi playoff start Bojan je opravdao s 11 poena samo u prvoj četvrtini). S tim da je puno veći problem od napada Netsa, koji je i dalje poprilično skroman, predstavljala njihova obrana, točnije matchup-zona u kojoj je svatko preuzimao svakoga tjerajući Hawkse na previše pokušaja iz izolacije u zadnjim sekundama napada.

U drugoj četvrtini Atlanta se trgnula, podigli su razinu igre na Netsima nedohvatljivu razinu (dominirali su čak i u skoku te usput dobili i sjajnu partiju od Antića), ali taj trenutak lucidnosti i pozitivne energije više se neće ponoviti. Iako su se vratili u utakmicu, s ovako neraspoloženim opcijama u napadu bilo je nemoguće odvojiti se. Dapače, Netsi su u periodu koji uključuje završnicu treće i početak četvrte četvrtine napravili novu seriju kojoj ova tanka rotacija Hawksa više nije imala snage odgovoriti novim naletom (između ostalog, sinoć se pokazalo i Schroederovo neiskustvo, išao je iz greške u grešku, dakle ni od njega nisu dobili onaj poticaj kojega su imali u prve dvije utakmice).

Uglavnom, Johnson je ovom prilikom zamijenio Bogdanovića dodavši 8 poena u spomenutom razdoblju, Lopezu se pod košem pridodao Young i stvar je bila gotova. Još samo treba istaknuti da je uglavnom mizernu večer Hawksa obilježilo i netipično blijedo izdanje Coach Buda koji je sinoć stvarno pretjerao s ovim lošim kombiniranjem u playoffu gdje se jasno vidjelo i njegovo neiskustvo. Znam da u ovom matchupu nije nužno jahati startere do iznemoglosti, ali ipak je ovo i tanka i relativno neiskusna momčad (posebice u usporedbi s Netsima čiji veterani su se nagledali playoff bitaka) koja u prvoj utakmici na strani definitivno nije trebala ovoliko minuta od klupe.

Zatim, iako je već od ozljede Sefoloshe bilo jasno da takve kombinacije treba izbjegavati, čemu sve one minute Bazemoreu uz Antića i Schroedera? Hawksi možda imaju neke postave koje mogu izgurati samo s dva startera na parketu, ali ne ako je jedna od rezervi očajni Bazemore. S tim da je posebno upadala u oči bezidejnost Hawksa nakon time-outa i uopće manjak prilagodbe tijekom utakmice. Ono, vrijeme je da se svi skupa malo trgnu ako ne žele da se ovo razvuće puno duže nego bi trebalo jer ovo što su do sada pokazali je, blago rečeno, potpuno bezvezna košarka.

BULLS @ BUCKS

Bullsi su propustili zaključiti posao, ali, kvragu, obzirom na sve prikazano Bucksi su stvarno zaslužili jednu tekmu (kao i Netsi, s tim da kod njih nije isključeno da se dokopaju i druge). Ono što nije uspjelo Pelicansima, a vjerojatno neće ni Mavsima ni Celticsima, eto posrećilo se Milwaukeeu šutom Baylessa. Pošteno iz svakog kuta jer upravo je klupa Bucksa odradila najveći posao, sada već potpuno opušteni Mayo te standardno solidni Dudley, Henson i Bayless povukli su kao i toliko puta do sada u sezoni, dok su starteri po običaju ostali dužni.

Čak je i Middleton odigrao za njega ispodprosječnu partiju u oba smjera, a što se Giannisa i Carter-Williamsa tiče, njih treba zaključati u dvoranu odmah po završetku playoffa i natjerati ih da tri mjeseca rade samo na skok-šutu. I to ne na nekakvim posebnim mehanikama i posebnim situacijama, obojica mogu do obruča kad požele i sve što im treba je pouzdana realizacija u onim čistim spot-up situacijama, kada su obje noge na parketu i kada ti treba pouzdana forma. I ne treba im to pokazati nitko drugi do Kidda koji je i sam prošao fazu od 30% do 40% za trice u karijeri (doduše, njemu je za taj skok trebalo 10-ak godina, za nadati se ostaje da će ovaj dvojac Bucksa taj element igre savladati u nešto kraćem roku).

Bullsi standardni, doduše sa stvarno previše izgubljenih lopti (nevjerojatno da su usprkos čak 26 poklona ostali u igri do kraja, mislim da to sve govori o napadu Bucksa), a i bez previše podrške opet odličnom Butleru. Mirotić se vratio, ali razumljivo mlakom partijom, Rose očekivano nije i drugu večer za redom briljirao šuterski, a i Thibodeau je u svom stilu potpuno ignorirao onu odličnu postavu sa Snellom uz Butlera i Rosea, stavivši čovjeka uz Brooksa i Mirotića i onda ga zakopavši na klupi kada nije napravio ništa (znam da mu nije lako naći minute za sve, ali kad Mirotić već nije bio spreman, stvarno mu nije trebao dati minute na trojki, posebice u situaciji kada znamo da je njegov utjecaj na igru debelo najveći kada igra četvorku).

WARRIORSI @ PELICANS

Sada već potpuno opušteni Warriorsi odigrali su najbolju partiju u seriji, posebice u napadu gdje su uz standardno sjajnog Currya i drugu odličnu tricašku večer za redom prezentirali i dio onih fenomenalnih akcija iz regularnog dijela, što kroz kontre, što kroz postavljene napade. Uglavnom, imali su stvari pod kontrolom od početka do kraja, a da su nalikovali na Warriorse kakve smo se naučili gledati potvrdila je i treća četvrtina kojom su u svom stilu potpuno razbili protivnika podizanjem defanzivnog nivoa na fanatičnu razinu (Pelicansi su ubacili samo 5 pokušaja u 12 minuta).

Uglavnom, početni problemi su do ove utakmice potpuno preboljeni, Curry i Green su vukli svaki na svojoj strani, a i Pelicansi su konačno dočekali da se slabašna forma Evansa i Holidaya poklopi s Coleovom lošom partijom te jednostavno nisu imali dovoljno rješenja. Asik konačno zakopan na klupu, Gordon opet šuterski raspoložen (adje, obzirom kako je odigrao završnicu sezone i dio playoffa, možda njegova zadnja sezona u klubu neće ni biti toliko očajna, jasno pod uvjetom da ostane u komadu), ali, sve u svemu, mogli su se i bolje oprostiti od playoffa u kojem su ostavili odličan dojam.

GRIZZLIES @ BLAZERS

Po treći put za redom isti scenarij, starteri Memphisa odrađuju posao, a onda svoj doprinos daje i klupa iako na njoj zbog ozljeđenog zgloba ovaj put nema junaka prve dvije utakmice Udriha. Mislim, Portland nije vodio ni u jednom trenutku tijekom 48 minuta, a najbliže nečem nalik egalu su bili u samoj završnici kada su spojivši nekoliko trica iskoristili činjenicu da su Griziliji skoro cijelo drugo poluvrijeme igrali s Calathesom na playu jer se Udrihu izvan parketa pridružio i Conley nakon što je zaradio lakat u glavu (nije izgledalo dramatično, ali, ozbiljnom na oteklinu oka, izgleda da bi Mike mogao propustiti sljedeću tekmu u kojoj će Memphis gotovo sigurno moći računati na Udriha). Uglavnom, Grizliji su izabrali krivi trenutka za odigrati nekoliko loših akcija, ali su na kraju opet zabili dovoljno da dođu do treće pobjede.

Koju su potpuno zaslužili jer su jednostavno opet bili dominantni od početka do kraja. Domaćini su dobili bolje šuterske partije od Batuma i Lillarda, ali ni izbliza dovoljne za maskirati nemoć unutarnje linije protiv Gasola i društva. Također, startali su treći put za redom s novom dvojkom, ali povratnik Afflalo nije bio ništa bolji od McColluma i Crabbea prije njega (s tim da je McCollum odradio finu rolu s klupe, odigrao je partiju života, ali i to uzalud, Memphis je jednostavno trenutno toliko bolji da ni njegovih 26 poena i općenito izuzetno efikasna partija u napadu Portlanda nisu bili ni izbliza dovoljni za doći barem do simbolične pobjede).

SEVEN

CLIPPERS @ SPURS

Pih. Čak i nije bilo žrvnja kakvog su Spursi u stanju prirediti protivniku u svojoj dvorani, nije im sinoć trebala ni kiša trica ni luđačka energija u obrani, tek klasična, hladnokrvna half-court egzekucija u playoff stilu. Clippersi takvom nadigravanju nisu dorasli, posebice kad ne ubacuju ni one skok-šuteve koje bi morali.

Starteri Spursa tako odmah nabijaju razliku, a, začudo, klupa ne dovršava posao, tako da su ubrzo opet na parketu najbolji (Duncan je odigrao 20 od 24 minute u prvom dijelu, baš kao i Blake). Ipak, dovoljan je još jedan nalet sličan onome s početka utakmice na početku treće četvrtine i stvar je gotova (kakva je ovo bila utakmica, najbolje dočarava podatak da je nakon startne petorke postava s najviše minuta kod Clippersa uključivala Udoha, Jonesa i Hudsona i potpuno vas razumijem ako se pitata “Koga???”). Kawhi očekivano fantastičan, trpao je lakoćom i potvrdio da je nedostatak stopera na bokovima i dalje najveći problem Clippersima, pa makar ove sezone izbjegli Duranta u playoffu (Barnes je bio toliko nemoćan da se Doc nije ni trudio njegovim šihtama pratite one Leonarda, čak je neko vrijeme držao i Redicka na njemu).

Spursima je trebalo dvije utakmice da riješe problem Clippersa u napadu, pronašli su savršen sistem obrane kojim su usporili prije svega Paula (na kojem nije samo Kawhi, već se redom izmjenjuju svi swingmani kako bi ga maksimalno izneredili), ali i Blakea (uvijek je netko u reketu spreman dočekati ga jer je Jordana prelako ignorirati). S tim da je ključ u tranzicijskoj obrani, točnije u potpunoj kontroli ritma – za razliku od prve utakmica koja se igrala na tempu od 100 posjeda za 48 minuta, u ove dvije nakon Spursi drže ritam blizu 90, čime su ostavili Clipperse bez onih brzih otvaranja koja su im toliko potrebna da maksimiziraju kvalitete Jordana i Griffina. Sveli su stvar na organiziranu 5 na 5 egzekuciju, a tu im Clippersi ipak nisu dorasli.

Njima sada ostaje samo nekako pokušati podići ritam, iako ne vidim načina da dobiju tekmu u San Antoniu. Kažem, čak ni sinoć nismo dobili onog ludog Greena sposobnog staviti 7 trica (od čega barem 3 budu iz kontre), a ni klupa nije bila specijalno raspucana. Praktički, secirali su ih udarnim opcijama, kretanjem i onda još razbili obranom, tako da me strah i pomisliti što bi se moglo dogoditi ako počnu upadati i trice od epizodista (a obzirom da će Clippersi ozbiljno morati razmisliti o tome da udvajaju Leonarda, dodatnog prostora će svakako biti).

Ne znam što Doc može izmisliti, već sinoć su mu starteri izgledali iscijeđeno, a nekakva eventualno niska postava s Crawfordom umjesto Jordana koja bi mogla malo raširiti obranu Spursa ne dolazi u obzir obzirom da bi ih ovi uništili s Leonardom na četvorci okruženom s 3 šutera. Praktički, ostaje im igrati svoju igru, pokušati malo ubrzati ritam (sretno s tim dok je Leonard na Paulu) i ponoviti još tri utakmice kao što je bila ona prva. U kojoj su, usporedbe radi, odigrali najbolju košarku sezone, a to je nešto što Spursi u ovoj seriji još nisu trebali prezentirati (u prošloj su došli blizu tome, ali obzirom koliko je još rezervi bilo ostalo kod Greena i Leonarda teško je reći da su dali baš maksimum, uz dužno poštovanje Duncanovoj partiji za pamćenje).

U svakom slučaju, ne vidimo li u već u sljedećoj neke taktičke pomake kojima mogu odgovoriti na napad, odnosno prije svega na obranu Spursa, možemo i ovu seriju smatrati gotovom kao i sve ostale u ovoj neočekivano (barem rezultatski) mlakoj prvoj rundi.

ROCKETS @ MAVS

Carlisle je do sada već imao uzorak, znao je točno koje poteze vući i koje postave koristiti, ali rješenja za energiju Houstona nije bilo. Harden je utrpao gomilu koševa, istina, ali ništa manje važna nije bila sva ta količina atleta uokolo, od sve boljih Howarda i Jonesa do rastrčanih Smitha i Brewera. Dobili su Mavsi sjajne partije od Dirka i Ellisa, maksimalno su iskoristili Aminua (koji je jedan od dobitnika playoffa do sada, iako je Harden sinoć ubacio 42 poena, “samo” 31 je upao dok je on bio na parketu – šalu na stranu, na ovom rosteru penzića, Aminu je toliko odskakao da me ne bi čudilo da neki GM u njemu vidi stopera bez kojega se ne može trenutno u ligi, tako da će gotovo sigurno i on biti na tržištu već ovo ljeto, nema smisla da skupi opciju na minimalac kako bi ostao u Dallasu), minimalno su koristili Jeffersona i Amarea, ali – sve uzalud.

Rocketsi su uz Hardena na pick & rollu maksimalno koristili i igru kroz Dwighta u postu kako bi što dalje od lopte držali Chandlera (Howard je bio sjajan i u skoku i u vraćanju lopte na perimetar čime je dodatno mučio ionako jadnu obranu Dallasa), a u prilog im je išlo i što Mavsi nisu odustajali od brze igre kako bi što manji pritisak ostavljali na vlastitu postavljenu obranu (daleko najbrža serija u playoffu, preko 100 posjeda po utakmici). To mlađim i brojnijim Raketama definitivno nije smetalo.

Naravno, da je kojim slučajem baš Aminu čuvao Hardena u dva ključna napada umjesto Ellisa, možda bi danas rezultat bio nešto drugačiji. Naime, Dallas je u završnici preuzimao na pick & rollu i poanta igre s Ellisom na Hardenu je bila jasna, Ellis je kao dobar presing igrač morao izmoriti Hardena do picka, a onda prepustiti da ga preuzmu ili Aminu koji je bio na Smithu (Dirk je pak čuvao Arizu na perimetru, samo da ne smeta u sredini) ili Chandler. I upalilo je to u nekim prethodnim akcijama, ali ne i kada je bilo najpotrebnije.

Uglavnom, za razliku od prve dvije utakmice u kojima su se još tražili, Mavsi su sinoć dali maksimum, a eto, ni on nije bio dovoljan jer su se uz probleme vezane uz zaustavljanje Hardena sada pojavili i ti oko Howarda, što je jednostavno previše za ovaj trenutni roster. Da je kojim slučajem Parsons u komadu, pa da još mogu računati na Crowdera i Wrigtha, bio bi ovo klasik od serije u kojoj bi Carlisle vjerojatno našao načina odvesti momčad do sljedeće runde. Ovako, ne gine im metla jer teško će opet ponoviti večer u kojoj će odigrati ovako sjajno napadački, a bez vanserijske napadačke partije nemoguće je maskirati ovako diletantsku obranu koja i kada igra najbolje što može, prima poene doslovno kroz uši.

RAPOTORS @ WIZARDS

I Wizardsi su odradili svoj dio posla kako bi nam skratili muke gledanja ove serije. Torotno s jednom promjenom, umjesto Hansbrougha vraćen je Amir među startere. Ali, to nije promijenilo tijek utakmice koja je bila vrlo slična dosadašnjima i u kojoj su Wizardsi opet ključnu prednost nabili protiv niske postave Raptorsa i to upravo u drugoj četvrtini koja je po nekoj logici gledajući dubine klupe trebala biti oružje gostiju.

Toronto opet solidan s Lowryem na parketu, posebice na otvaranjima prve i treće četvrtine kada su udarne petorke na parketu (Toronto čak i usprkos 0-3 ima +7 u seriji sa startnom petorkom na parketu, što jasno govori da su igrali premalo s njom jer iz nekog razloga Casey nema pojma što s Valanciunasom, a da ne govorim da je plus mogao biti i veći da je nekim slučajem umjesto Hansbrougha dobar dio tih minuta u prve dvije utakmice pripao Amiru), ali ta njihova klupa nije u stanju zabiti ništa, odnosno barem ne dovoljno da maskiraju koliko su očajni u obrani. Patterson i svi ti combo bekovi trebali su biti snaga, sada ispada da su kriptonit.

Dijelom je za to kriv Casey, dijelom loša forma, a dijelom činjenica da u playoffu obrane ipak idu na razinu više i da se ovi dijelom napuhani napadi ovisni o brojnim opcijama ispuhaju obzirom da nailaze na puno kvalitetnije postave nego što su navikli. Uglavnom, dok si je Casey zakomplicirao život izmjenama, Wittman je maksimalno pojednostavnio stvar, igrajući praktički samo sa sedam igrača. Na taj način je anulirao jednu od produktivnijih klupa u ligi suprostavivši im ne samo borbene Goodena i Portera (koji su svaki na svoj način odradili posao, Gooden zaraznom veteranskom energijom, a Porter sposobnošću da igra obranu na perimetru i da zabije otvorene šuteve) već i uglavnom Beala i Walla, a sinoć čak i Gortata koji je odigrao netipičnih, ali zato sjajnih 42 minute.

Uz skraćenu rotaciju i učinak Portera i Goodena, za bolju igru drugih postava Wizardsa zaslužna je i stilska prilagodba. Za razliku od utakmica u sezoni tijekom kojih su stretch postave Raptorsa bila nerješiva zagonetka za visoku petorku Wizardrsa, sada tih problema nema jer Wittman praktički odmah odgovara s vlastitim kombinacijama. Pa je tako Pierce sinoć čak 13 minuta igrao rolu u kojoj je i lani kao član Netsa namučio Raptorse, a dodamo li tome i onih 20 koje je odigrao Gooden, koji možda nije sjajan šuter, ali svakako se barem trudi raširiti reket, ispada kako su Wizardsi dobar dio večeri igrači izvan svoje klasične zone ugode.

Uglavnom, Toronto je ovaj put izdržao skoro cijelu utakmicu, nisu pukli u trećoj četvrtini kao u prethodnoj utakmici, ali u samoj završnici nisu imali ni ideje prema naprijed (klasika, previše loših šuteva Lowrya i DeRozana), a ni noge u obrani da zaustave Wizardse koji su odjednom, zahvaljujući trojici šutera na perimetru koji okružuju pick & roll Walla i Gortata, izgledali kao legitimni NBA napad. Svašta. Torontu tako prijeti metla, a obzirom na to da ni nakon dvije sezone nemaju jasan identitet, ne bi bilo loše da ta metla pomete i Caseya. Washington pak uskoro ide dalje puno samopouzdanja, ne samo da im petorka igra očekivano solidno, već su u Porteru dobili čovjeka s kojim mogu dodatno raširiti reket, samim time pružiti i puno veći izazov Hawksima. Jasno, sve ovisi o tome može li Porter nastaviti ovako pouzdano igrati kroz cijeli playoff, neke stvari na koje ovako naletiš u hodu ponekad se ne uspiju prenijeti iz serije u seriju.

SIX

WARRIORS @ PELICANS

Kad su Curry i Thompson otvorili utakmicu šuterskim treningom, činilo se da će ova opuštenija verzija Warriorsa lakoćom povesti 3-0. Međutim, ubrzo su se pokazali isti oni problemi koji su bili vidljivi i kroz prve dvije utakmice. Čim krenu izmjene, Pelicansi postaju bolja momčad i to zbog poteza iz oba kampa – prvo, zato što nema Asika na parketu i što je Davis kao petica nezaustavljiv (jasno, to je dodatno naglašeno time da istovremeno i Bogut sjeda na klupu pa pod košem Warriorsa nema centra), a zatim i zbog slabih postava koje na parket bacaju Warriorsi. Barbosa u ovoj fazi karijere teško može opravdati minute u rotaciji, a još veći problem je Iguodala koji je iz nekog razloga jednostavno beskoristan u napadu u ovoj seriji (33% efektivnog šuta). Uglavnom, kad su njih dvoje na parketu možete očekivati totalnu katastrofu, bez obzira koga stavite uokolo.

Davis je fantastičan, tu uopće nema zbora, nakon povijesne regularne sezone već piše povijest i u playoffu, a najluđe od svega je što i dalje ima gomilu mjesta za napredak (ne vjeruješ da su Pelicansi u stanju i dalje odigrati napad u kojem on uopće ne dodirne loptu, samo onda to vidiš vlastitim očima… pa i dalje ne vjeruješ). Uostalom, opet je bio u plusu dok je bio na parketu, +3 u 46 minuta akcije što praktički znači da su Warriorsi dobili utakmicu zabivši više u tih 8 minuta dok je bio na klupi (ah, statistika, možeš je rastezati kako želiš).

Ali, nije samo on sjajan. Pondexter sinoć nije imao naročito dobru večer kao šuter, ima i taj nezahvalni zadatak čuvati Currya (iako je sinoć dobio malu poštedu obzirom da su i Pelicansi počeli preuzimati pick & roll gotovo stalno, čime su dobrim dijelom zaustavili šutere Golden Statea u drugoj i trećoj četvrtini), međutim definitivno je dobitak za Pelicanse i netko tko iduće tri sezone ima garantirano mjesto na rosteru (uspije li održati ovu razinu iz završnice sezone, a nema razloga da tako ne bude jer otprilike se radi o nivou za koji smo i mislili da ga je u stanju pružati nakon solidne treće sezone u ligi, nema šanse da njegov kikiriki-koštice ugovor ne bude jedna od većih krađa idućih sezona), a najluđe od svega je što su ga dobili samo zato što su Grizliji tražili upravo takvog igrača, koji će gađati trice s 40% i igrati obranu na perimetru. Mislim, da čovjek nije u Memphisu gađao s 20% tricu i izgledao totalno pogubljeno, tradea za Jeffa Greena ne bi ni bilo.

Ipak, najluđa priča je Norris Cole, žilavi combo bek, koji zbog pedigrea s Heatom uživa status playoff legende među ovom luzerskom skupinom bekova Pelicansa. I onda još taj status opravdava fanatičnom igrom u obrani i, začudo, solidnom realizacijom, posebice na ulazima. Mislim, njegove role protiv drugih postava Warriorsa su ključne, točnije ključno je što nije onaj bezvezni Cole na kojega smo navikli u Miamiu gdje je nizao grešku za greškom čim bi dobio malo zahtjevniju rolu od one trkačke.

Uglavnom, solidnom obranom na perimetru (za koju su dobrim dijelom zaslužni upravo Pondexter i Cole, dodatkom njih i Cunninghama obrana je sa samog dna došla gotovo do prosjeka, s tim da je razlog za to što trenutno ovako dobro igraju protiv Warriorsa prije svega povoljan matchup, protivnici nemaju centra koji može kazniti pretjeranu agresivnost obrane na perimetru što se obično događalo Pelicansima u regularnoj sezoni) i raspoloženim napadom s tom matchup noćnom morom zvanom Davis na petici, Pelicansi su apsolutno dominirali veći dio večeri, u trećoj su čak i s Asikom na parketu lakoćom održavali prednost iz druge četvrtine tešku desetak koševa, a onda su ulaskom Andersona i Colea eksplodirali i otišli čak do +20.

Ono, utakmica je praktički bila gotova, Warriorsi su izgledali jednako bezidejno kao i u nekim periodima prve dvije utakmice. Čak i u razdoblju dok je Davis sjedio na početku četvrte održali su pristojnu prednost preko Andersona, +14 nije malo na 5 minuta do kraja. Samo, tu se počinje pokazivati neiskustvo Pelicansa ili kako to već hoćete nazvati. Warriorsi su počeli gristi, a Davis i društvo nisu znali dignuti intenzitet na tu novu razinu, što je najviše bilo vidljivo po skoku – prema naprijed su čak i nalazili načina kako doći do poena (iako, očito, ne dovoljno), ali, u zadnjih 7 minuta utakmice dozvolili su Warriorsima čak deset (10!!!) skokova u napadu koji su uglavnom rezultirali zakucanim odbijancima jer su Pelicansi samo gledali. Anderson i Davis, poprilično pouzdani obrambeni skakači, nisu uopće išli po lopte, a još veći problem su bile reakcije vanjskih igrača koji uopće nisu reagirali dok se svih 5 igrača Warriorsa na glavu bacalo u reket da bi produžilo napad.

Da stvar bude luđa, Warriorsi su ovu skakačku dominaciju uspostavili preko uber-niske petorke u kojoj su Green i Barnes glumili centre. Obzirom da je skok bio ovakav problem, Williamsova odluka da prati vlastitom niskom petorkom nije pomogla (uveo je polomljenog Holidaya umjesto Andersona, kasnije je ubacio Cunninghama, ali prekasno, s tim da su to bile i jedine promjene koje je radio, na nekakve taktičke ili stilske pomake zaboravite), kao što na kraju nije pomoglo ni da su na 9 sekundi do kraja i dalje vodili – Curry zabija dvije trice (s tim da je ona druga za produžetak došla nakon, pogađate, skoka u napadu i bez ikakvog pokušaja Pelicansa da ga fauliraju tijekom cijelog tog dugog završnog napada) i eto produžetka. U kojem također nije dolazilo u obzir da Warriorsi nakon ovakve borbe izgube, Curry i Green pobrinuli su se da posao bude odrađen do kraja.

Legenda o Davisu tako će ipak morati još malo pričekati, da mu naraste još koja dlaka na jajima (budite sigurni da Warriorsi ne bi uhvatili sve te skokove da je Unibrow igrao s tijelom muškarca kakvoga će imati za dvije-tri godine) i da na klupi ima čovjeka s funkcionalnim mozgom (način na koji je Monty odradio zadnjih 12 minuta utakmice je antologijski, ako vam je ikada trebao definitivni dokaz da tip nema pojma, sada ga imate), a ona o Warriorsima tek je počela. Da je Steph Curry šutersko božanstvo to nije ništa novo, gledali smo ovako nešto i ranije, međutim ta njihova luđačka energija koju pokreće Draymond Green i koja poput virusa zarazi sve suigrače nije ništa manje važna od splash elementa. Splashing and trashing.

BULLS @ BUCKS

Bilo je i ovdje drame, iako ne u tako epskim okvirima, ipak su ovo skromnije, radničke momčadi iz središnje Amerike. Gledali smo manje-više kombinaciju prve dvije utakmice serije, a jedina razlika praktički bila je u tome što su Bullsi bili bez Mirotića, samim time i one postave za koje Milwaukee nema rješenja (da ne govorim koliko je to dodatno smanjenje rotacije opteretilo startere, povratak Hinricha nije tu previše pomogao – kakvog li čuda, Bucksi su najbolje igrali dok je on bio na parketu). I da, novost je definitivno bila Giannisova učinkovitost – ako išta treba istaknuti iz utakmice to je njegova fenomenalna druga četvrtina u kojoj je s gomilom energije i 8 poena usmjerio Buckse do najveće prednosti na utakmici (+18 u koje je itekako dobre minute ugradila i klupa). Ulazio je u sredinu kako je htio, ali je zabio i nekoliko skok-šuteva, bivajući i sam začuđen koliko je opasan kada igri doda i tu drugu dimenziju (kad je doda za stalno, bit će svega, idućih 5-6 godina Bucksi ne bi trebali propuštati playoff).

Uglavnom, bilo je ovo sjajno školovanje buduće jezgre Bucksa (šteta još jednom što je školu propustio Parker) jer su opet prosuli prednost u drugom dijelu. I bez Mirotića su Bullsi stizali minus bez većih problema, Rose je nakon utakmice pauze opet ponovio šutersku partiju iz prvog susreta, a pridodao mu se i Snell koji je donio tu iskru s klupe (uz to se za razliku od prethodnih utakmica puno bolje snašao u kombinaciji s Butlerom na boku i Roseom na playu koja je izneredila vanjsku liniju Bucksa u oba smjera, što šutom, što lakoćom kojom su preuzimali Middletona i Giannisa). U principu, Bullsi su ekspresno u nastavku preuzeli potpunu kontrolu nad utakmicom i umjesto da je završe stvar prije vremena, nepotrebno su se doveli u situaciju da moraju spašavati rezultat kroz dva produžetka. Prestali su igrati kao do tada, preko perimetra, gdje su uz šuterski raspoloženi dvojac Rose-Snell imali i standardno agresivnog Butlera na ulazima, počeli su spuštati loptu na Gibsona i Gasola, što je Bucksima dalo dovoljno prilika da se tricama najpouzdanijeg igrača u ovoj seriji Middletona (8 clutch poena u maniri ubojice koju je prikazao već nebrojeno puta ove sezone) izbore za produžetak.

U kojem je ipak iskustvo Bullsa bilo presudno, točnije presudan je bio Rose. Ne samo što je odigrao za čovjeka u njegovom stanju nevjerojatnih 48 minuta, Rose je zabio izuzetno efikasnih 34 poena uz kvalitetnu slash & kick igru, posebice u dodatnih 5 minuta kada je jurišao na obruč odlučivši uzeti stvar u svoje ruke. Bilo je tu dovoljno onih ulaza koji su podsjetili na nekadašnju veličinu, ali umjesto šeste brzine koju obrane ne mogu pratiti ovaj put je cijela poanta bila u tom šutu za tri (zabio je jednako trica kao i ulaza na obruč i slobodnih bacanja, sve po 5). Onaj stari Rose se više nikada neće vratiti, ali, ako je ovaj novi u stanju gađati tricu blizu 40%, ne gubiti loptu u bezveznim jurišima i realizirati na obruču kad mu se ukaže prilika, posebice u trenucima kada se lomi utakmica, a onda i ostati na parketu oko 35 minuta po večeri, Bullsi imaju šanse protiv Cavsa svim ozljedama usprkos.

CAVS @ CELTICS

Ovdje ekspresno jer sam tek preletio kroz utakmicu, sve što se imalo vidjeti ionako je bilo prikazano u prve dvije, praktički trenerima ostaje tek poigravati se s postavama jer većeg prostora za stilski pomak baš i nema. Pa je tako Boston opet bio uporan, puhali su Cavsima za vratom opet skoro do samog kraja, ali ni u jednom trenutku nisu pokazali da mogu ukrasti utakmicu. Stevens je konačno srezao minute dvojcu Bradley-Smart na štetu Smarta, čime smo dobili više Crowdera, iako ne i Thomasa što je malo čudno, a Olynyka nije bilo uopće (što je još čudnije obzirom da je imao napadačkih bljeskova u prve dvije utakmice, ali očito je Stevens odlučio dati priliku pokretnijem igraču poput Jerebka koji može preuzeti u obrani na pick & rollu i usput biti nešto nalik na stretch opciju, što znači da je netko od dvojca Sullinger-Olynyk morao otpasti).

Sve uzalud, čak i usprkos slabijoj partiji Irvinga kojega je Bradley pošteno namučio, Cavsi nisu imali problema jer su Smith i Love odradili taj šuterski dio posla najboljim partijama u seriji (Love je čak i trčao nekako drugačije, mladenački čak, očito se to jutro probudio bez bolova). Kad im upada šut, Cavsi su pokazali da mogu sasvim pristojno odraditi posao protiv ovog protivnika čak i bez napadanja obruča i poena iz tranzicije, uz tek solidno izdanje u obrani (Thompsonova energija dovoljna za ovaj Boston bez centra, s tim da je naravno LeBronovo kontroliranje tempa i presinga na loptu opet ključno, odigrao 42 minute u onoj svojoj roli univerzalnog ljepila, krpajući gdje god treba, a treba na dosta strana). Opet je tu bilo previše izolacija, posebice u zadnjoj četvrtini gdje je LeBron na trenutke stvarno pretjerivao (Cavsi su negledljivi u tim momentima kada četiri igrača doslovno samo stoje po strani), ali očito im je najvažnije završiti ovo što prije uz što manje prolivenog znoja. A onda ćemo protiv boljeg protivnika koji ih može izazvati vidjeti od kakvog su stvarno materijala jer protiv Bullsa im ova često jednodimenzionalna igra neće proći, a dobiti seriju samo šutiranjem trica nije lako – koliko god da su Bullsi u upitnoj formi obzirom na ozljedama obilježenu sezonu, natjerat će Cavse da značajno podignu razinu igre, a, barem po ovome viđenom protiv Celticsa, potpuno je legitimno pitati se koliko još brzina Cavsi imaju jer dojam je da su igrali blizu maksimuma i da to baš i nije naročito uvjerljivo. S druge strane, obzirom koliko se muče Atlanta i Golden State, možda im više od ovoga neće ni trebati.

FIVE

SPURS @ CLIPPERS

I konačno imamo i prvu pravu playoff seriju.

Na startu je najvažnije da su Spursi osposobili Splittera i Parkera – bez obzira što nisu u idealnoj formi, čak i ovako kilavi oni su opcije u rotaciji San Antonija, posebice Splitter koji je nezamjenjiv u obrani, što je izrazito naglašeno u ovakvom matchupu gdje je makar i 20 minuta njega neusporedivo bolje od 20 minuta Baynesa. Naravno, Pop je napravio i potrebne promjene u taktici, tako da od početka gledamo Leonarda ili Greena na Paulu, Blakea se udvaja, udara i gura s pozicije, preuzimaju na pick & rollu (posebice s Diawom koji nije tako dobar defanzivac kao Splitter), a najvažnije je što pravovremenom tranzicijskom obranom sprječavaju Clipperse da nabijaju ritam u kojem se najbolje osjećaju, ostavljajući si dovoljno vremena za nakrcati se u reket i oduzeti prostor za ulaze do obruča (Clippersi su tako osuđeni dobiti bitku kretanjem lopte i vanjskim šutem, što je teža opcija jer im uvijek nedostaje onaj jedan čovjek u petorci koji može zabiti obzirom da su na parketu ili Jordan ili Davis kao petice).

U napadu su pomaci možda i važniji jer konačno zabijaju kao Spursi, s puno kretanja i dovoljno otvorenih šuteva. Parker je opet više u spot-up roli kao promatrač dok se akcija vrti kroz Leonarda (puno, puno aktivniji, iako nema sumnje da ima još jednu brzinu koju ćemo vidjeti kad zaigra u svojoj dvorani) i Tutanduncana. Koji je posebna priča, igra gotovo cijelu prvu četvrtinu na izuzetnoj razini u oba smjera (na kraju je na parketu proveo čak 44 minute od 53). Kao i toliko puta do sada, kada nema drugog izbora i kada se nađe pred zidom, Popovich jednostavno zaigra na njega i Timmy odradi posao. Dominira u post-upu, razigrava i uopće vodi primjerom – kada vidite takvog asa kako daje sve od sebe i koliko je napaljen svake sekunde (dobro, to je teško vidjeti obzirom na onu kamenu facu, ali osjeti se, itekako se osjeti), ne ostaje vam drugo nego priključiti se zabavi.

Puno bolji plan igre ove večeri potvrđuje i rotacija koja je sada već gotovo idealna – Pop koristi samo tri visoka (Baynes je valjda već na Novom Zelandu), možda stavlja malo prevelik teret na Duncana i Splittera, ali drugačije neće ići (jedina opcija na koju još može računati da udarnim visokima omogući predah je Bonner u povremenim kratkim šihtama, Crvena Raketa se može gurati u reketu, a zabije li tricu usput, to je bonus, pa je tako i sinoć pomogao na 5 minuta, taman da Boris dođe do daha). Za vanjsku liniju nema problema, Mills i Belinelli su u utakmici broj 1 pokazali da su u playoff formi, Ginobili baš i nije, ali imaju dovoljno za odraditi posao na perimetru čak i s ovakvim Parkerom (možemo ovo shvatiti i kao novu predaju štafete, u ovom trenutku povijesti Mills ionako nije puno lošija opcija od Tonya koji, i da je zdrav, više nije u stanju igrati košarku kao prije dvije sezone, dakle u toj specifičnoj roli pick & roll strijelca Mills može odraditi posao jednako dobro, a za Belinellia smo već odavno utvrdili da je i doveden da postane Manuov nasljednik zbog te haklerske crte u igri).

Na drugoj strani Clippersi drže priključak, a i Doc radi dobar posao s izmjenama (točnije, opet ne pretjeruje), uspijeva kombiniranjem sa starterima naći 14 minuta za Davisa i Riversa u kojima su Clippersi čak ostvarili i plus (i to čak iako ih je u jednom periodu držao obojicu na parketu) – ovako nešto im se neće dogoditi u San Antoniu, to budite sigurni. Inače uzimaju što im Spursi daju, Paul sjajan s poludistance, a Blake manje prostora za napadanje s loptom nadoknađuje sjajnim šljakerskim učinkom u napadačkom skoku. Obojica su odlični, ali nisu tasmanijske nemani kao u prvoj utakmici. Iako su gosti stalno korak ispred, najvažnije je ne upasti u njihov žrvanj, treba ostati u egalu i čekati šansu u završnici, kad i ako se ukaže rupa u izvedbi Spursa.

Na poluvrijeme se odlazi s +7, tako da je trenutak da Clippersi upute nekakav izazov. Iako Blake i Paul i dalje nastavljaju igrati na visokoj razini, koristeći doslovno svaki poklon koji im obrana Spursa da (tipa, kada ostave Belinellia na Paulu ili Blakea 1 na 1 s Duncanom na strani bez lopte), ništa specijalno se ne događa do završnice kada Pop odlučuje dodatno usporiti ritam namjernjim fauliranjem Jordana, odnosno kada Crawford svojim haklanjem donosi malo nepredvidljivosti (iako je i kod njega očito da je daleko od forme). Međutim, ogromnu energiju starteri Clippersa troše u ovom periodu da dođu u egal, dok Pop nastavlja uredno s rotacijom uspostavljenom u prvom dijelu, čak i Bonner dobiva svoj zadatak i sve su ovo sitnice koje bi mogle odlučivati u završnici.

Četvrtu Doc otvara s Hedom na parketu, eto to je očito taj pokušaj da se unese neka novost obzirom da je Big Baby potpuna nula u napadu, ali pokazuje se ovo totalnim promašajem – poigravanje Riversa rezultira s novom rupom od 10 poena koju sada iznova treba stizati. I onda kreće anti-show koji je na kraju iz ritma izbacio obje momčadi. Pop hack-a-Jordan taktiku odvodi do ekstrema i u toj završnici utakmice tjera Clipperse na 4 poena iz 6 posjeda (4-12 je pucao Jordan s linije), ali, ironično, istovremeno njegova momčad ne može zabiti ništa i ide iz greške u grešku.

Iako je čak i Barnes promašio dva slobodna, na drugoj strani kao i da su Spursi totalno ispali iz ritma u utakmici koja je potpuno izgubila onu tečnost iz prvog poluvremena. Mada su potpuno razbili napad Clippersa, stalnim prekidima barem su im dali da dođu do daha, što su Jordan i društvo koristili za zaigrati fanatičnu obranu. Sad, osim kao legitimna taktika za srušiti napadačku učinkovitost, možda su ovi stalni prekidi bili potrebni i kako bi visoki Spursa uhvatili zraka obzirom da su bili maksimalno forsirani.

Kako god, San Antonio je na kraju išao iz greške u grešku (čak ni stalni predasi nisu pomogli Duncanu u samoj završnici da izvuče još potez-dva, više ništa nije ostalo u tanku), Clippersi su djelovali stvarno zrelo kao momčad spremna na velike stvari, ali su na kraju u svom stilu umjesto da ukradu utakmicu otišli u produžetak – ne hvataju ključni skok u napadu, promašuju zadnji šut, dok Mills hladnokrvno produžuje nadu Spursima. I onda rješava utakmicu u produžetku jer nakon sve ove drame kod Clippersa više nitko nije imao snage za još 5 minuta (svi starteri osim Barnesa su odigrali debelo preko 40 minuta na kraju).

Spursi su tako odradili posao na maestralan način, izvukavši vrhunsku partiju kada je bilo najpotrebnije, a Clippersima ostaje utjeha da su čak i protiv ovakvog izdanja San Antonia ostali u igri do samog kraja. Dakle, itekako još imaju šanse, posebice zbog čvrstine koju su pokazali tijekom druge utakmice kada im stvari nisu išle ni približno tako glatko kao u prvoj (stvarno je šteta što ova serija ne ide kasnije, ni jedna ni druga momčad ne zaslužuju ispati ovako rano). Iako, neće lako biti dobiti utakmicu u gostima – nema sumnje kako će i klupa Spursa, a prije svega Green koji je i sinoć dao premalo, igrati puno kvalitetnije doma, posebice šuterski, a sve te dodatne trice neće biti lako izdržati. S druge strane, Doc još manje može računati na svoju klupu na strani, tako da situacija nije laka. Nada je pak u tome da Duncan ne može u roku 48 sati ponoviti ovakvu partiju (osim ako nije prikriveni član Avengersa), provesti 40 minuta na parketu s ovakvim učinkom nemoguća je misija. Znači, trebat će još više Splittera (što je upitno koliko je to realno očekivanje), a i Kawhia u još odgovornijoj roli. Pa kad sam već spominjao štafetu, da se i tako preda ona ključna kada su ove sporedne već podijeljene – Kawhi bi trebao biti novi Timmy idućih 5-6 sezona, za početak definitivno posjeduje tu facu bez emocija, a iduće dvije utakmice su prilika da to i pokaže.

BLAZERS @ GRIZZLIES

Ovdje sam pogledao samo uvodni dio utakmice, kad se počeo vrtiti isti scenarij kao u prethodnoj nije više imalo smisla gubiti vrijeme. Stvarno, tko je do prije mjesec dana mogao i zamisliti da će sudar 4. i 5. momčadi Zapada biti manje zanimljiv od onih na Istoku?

Blazersi se nekako i drže obranom protiv startera Memphisa (ključna je gustoća reketa, točnije Batum koji praktički igra libera u reketu ignorirajući postojanje Allena i pomaže čim se Gasol ili Z-Bo nađu blizu posta), ali, čim su krenule klupe, Grizliji rade razliku koju će održati do kraja. U nastavku će se i starteri malo bolje prilagoditi načinu na koji Blazersi brane reket, tako da pobjeda ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje.

Sad nam se samo ostaje nadati da će Memphis dovoljno ozbiljno shvatiti i sljedeće dvije utakmice u Portlandu, odigraju li obranu na razini i uspore LaMarcusa i Lillarda, Blazersi nemaju opcija koje mogu nadoknaditi tako nešto, pa sve i da obranu iz prve četvrtine prenesu na ostatak serije.

NETS @ HAWKS

Još jedna utakmica koju sam preletio u pola sata, Netsi ovaj put nešto odlučniji da dobace loptu Lopezu (i dalje je tu previše soliranja vanjskih), ali bez kvalitetne slash & kick igre Williamsa i Bogdanovića koja ih je krasila u prvoj tekmi. Hawski su podigli minutažu starterima (udarna petorka opet je praktički napravili cijelu razliku u onim svojim šihtama), ubacili su trice, već od starta krenuli su nabijati prednost, ali klupa je bila problem, odnosno svaki pokušaj traženje nove kombinacije gušio im je ritam. S tim da su i starteri i rezerve imali problema s dolaženjem do obruča – Lopez i društvo zatvorili su reket, pa je na kraju sve ovisilo o tome koliko će skok-šuteva ubaciti domaćini. I ubacili su ih jedva dovoljno (iako je trica slušala veći dio večeri). S tim da ne treba naglašavati kako s ovakvom igrom (samo 28 poena iz reketa, 14 ubačaja s linije) teško mogu do finala konferencije, kamoli do Finala.

Čim je krenulo miksanje petorki, Netsi se vraćaju u život – Jack i Anderson će kroz cijelu utakmicu odrađivati posao umjesto startera (pokušali su Netsi čak i s Teletovićem, ali čovjek očito nije spreman nakon ovolike pauze), a osim u drugoj najveći posao su napravili u završnici kada su Hawksima zamalo ukrali dobivenu utakmicu. Hawksi su se probudili iz kome druge četvrtine (mislim da Budu više u ovom playoffu neće pasti na pamet koristiti postavu s Mackom i Schroederom na vanjskim pozicijama) povratkom startera na parket, u nastavku su pak odigrali dobro u svim kombinacijama (koje je Bud ovaj put pažljivije birao) te su u zadnjoj četvrtini opet izgradili popriličnu prednost, slično kao i na otvaranju (Schroeder odličan u ovom periodu, zabio najviše poena na obruču i uopće svojim ulazima bio je jedini koji je Netse držao na petama).

S +9 na 5 minuta do kraja logika nalaže da će ulaskom idealne petorke utakmica brzo biti zaključena, kad ono šok. Umjesto da uvede startere, Bud i dalje iskušava kombinacije, pa tako gledamo Antića umjesto Horforda sve do 2 minute prije kraja kada su Netsi već stigli na opasna 4 poena zaostatka. Teague radi nekoliko grešaka u Rondo stilu, uopće igra bezveze u ove prve dvije utakmice i njega definitivno treba razbuditi, Jack ubacuju tricu i samo tako Atlanta od kontrolirane utakmice dolazi u priliku izgubiti sve, samo zato jer nisu znali završiti stvar (nešto što im se pripisuje kao najveći potencijalni problem u serijama s Bullsima i Cavsima). Na kraju su ipak napravili dovoljno (Korver je zabio svaki put kad je trebalo, on i Schroeder su pozitivci, ali uz slabašnog Teaguea očito je i kako su Millsap i Horford načeti i to su najveća razočaranja)

S tim da ostatak klupe nisam ni spomenuo. Sve više sumnjam da se može izgurati playoff s Antićem i Scottom kao rezervama za Horforda i Millsapa, taj jedan visoki koji im fali cijelu sezonu će ih kad-tad doći glave. To je čak i veći problem od manjka Sefoloshe iako je i to bolna točka, Bazemore je jedina defanzivna opcija za bok (to nije dobro). Schroeder će morati nositi ozbiljan teret kao šesti igrač, to za sada radi sjajno, ali Bazemore i Mack su rupe u ulogama drugog beka i tu će možda morati i dodatno srezati rotaciju kako bi preostale minute na bokovima igrali isključivo Teague i Korver (Jeff kao back-up dvojka, Kyle kao back-up trojka). Ako ovih udarnih 6 bude pravo i ako nešto izvuku od Antića i Scotta, Atlanta ima šanse, ali u ovom kontekstu postaje sve očitije kako ni njima dubina nije jača strana. Tako da od očekivane prednosti pred Cavsima u tom segmentu neće biti ništa, obje momčadi su bolno tanke.

FOUR

CELTICS @ CAVS

Da vidimo što je Stevens pripremio za utakmicu broj 2 (naravno da nećemo pričati o tome što je pripremio Blatt, a jasno vam je i zašto). Počinje s hrpom flex akcije u napadu, cilj koje nije toliko osloboditi šutere (jer ih baš i nema), koliko spustiti loptu na post Zelleru ili Bassu u situacijama koje će im olakšati napasti sredinu obrane Cavsa. Svi ti juriši na obruč (pa i agresivnost u napadačkom skoku kakvu nismo vidjeli kod Celticsa od prvih par mjeseci sezone, a kojoj je cilj smanjiti skakačku dominaciju Cavsa iz prve utakmice) služili su da se dođe do poena, ali i da se osobnima nakrcaju visoki domaćina što smo neki dan i spominjali kao potencijalno velik problem za Cleveland (Love je tako brzo zaradio dvije osobne, tip se definitivno kreće još sporije nego inače i očito ima problema, a do kraja večeri on i Mozgov nakupili su ih 11, što znači da ćemo sličan agresivan početak Celticsa gledati i u sljedećoj utakmici).

S ovoliko kretanja i pravovremenih dodavanja (Turner opet pouzdan, zanemarite ove zlobnike koji mu zamjeraju što gubi dvoboj s LeBronom kao da se isto ne bi dogodilo većini igrača na planeti – poanta je da Evan više nego pristojno odrađuje svoj posao u svojim gabaritima) našlo se dovoljno rupa u toj sporoj obrani za generirati poene (stvari ne postaju ništa bolje s Thompsonom, sinoć je donio potrebnu energiju, ali očito je kako ni s Loveom ni Mozgovom nije idealna kombinacija, a pogotovo mu u ovoj seriji ne paše igrati kao jedini visoki). U obrani je pak novost agresivno udvajanje na pick & rollu, koje rezultira hrpom grešaka i izgubljenih lopti Cavsa na početku. Međutim, kako to obično biva, da bi nešto dobili nešto morate i dati – odustavši od čuvanja reketa s dva visoka kako bi spriječili ulaza Jamesa i Irvinga u začetku, ostavili su u sredini gomilu prostora kojega je koristio Mozgov.

Njegov učinak uz već standardni šuterski doprinos drže Cavse u blizini, iako u nekim periodima Celticsi vode i po 7-8 poena. Održavaju taj korak prednosti cijelo prvo poluvrijeme, s tim da svaki put kada zaprijeti veći deficit, predvođeni LeBronovim primjerom u obrani, domaćini bi našli načina kako istrčati nekoliko kontri i stići u egal. Praktički, taktički su nadigrani u svakom pogledu tijekom te prve 24 minute, ali jednostavno su toliko talentiraniji da su uvijek uspijevali isplivati. Boston igra na trikove, prevrnuli su svaki kamen ne bi li podigli učinkovitost, a Cavsi jednostavno dođu do perimetra, stave skok-šut i filozofiji je kraj.

U trećoj četvrtini konačno vidimo i Cleveland u top izdanju, Boston je odustao od agresivne igre na loptu obzirom na probleme koje je to otvaralo na strani bez lopte (tu bi im tako dobro došao jedan bloker da zatvori rupe), pa sada već ima i puno više LeBrona i Kyriea na ulazu. Uz više ulaza, Cavsi svakom prilikom pokušavaju doći do laganih poena iz tranzicije i tako kazniti odluku Celticsa da s viškom igrača idu na skok u napadu, a sve skupa rezultira s prvim ozbiljnim vodstvom kojega će održati i do kraja – Boston jednostavno na ovakvu količinu koševa ne može odgovoriti.

Iako pokušavaju, baca na parket Stevens ovdje čak i uber-nisku petorku s jednim visokim šuterom i sa sva četiri beka kako bi kreirao širinu za doći do obruča, ali sve je uzalud. Opasno su puhali za vratom do samog kraja, međutim Cavsi su preko dva udarna igrača, uglavnom kroz izolacije, napravili dovoljno za odraditi posao (odrađivanje posla je jedino bitno u ovoj fazi, istina, ali, činjenica da su čak i u ovim momentima kada su odlučili zaključiti posao Cavsi dopustili Bostonu da održi nadu, jasno ukazuje da stvari nisu idilične – previše 1 na 5 košarke kojoj je cilj iznuditi slobodna možda su dovoljni protiv Bostona, ali već u sljedećem krugu trebat će malo podići ambicije, s tim da neće biti dovoljno osloniti se na trice kao plan B jer, kao što je i zadnja četvrtina sinoć potvrdila, dosta je da ne upadnu u jednom periodu i eto problema).

Dakle, opet rotacija od 7 ljudi, s još manje sporednih epizoda od utakmice ranije (iako, ukazao se i Perkins zbog problema s osobnima Mozgova), LeBron u petoj brzini barem dvije četvrtine, maksimalno ozbiljan pristup u vođenju utakmice. A opet, Boston nikako da umre. Celticsi ne mogu bolje, prigovoriti im išta nakon svega stvarno je blesavo nakon gotovo perfektnog prvog poluvremena (iako je Stevens možda mogao iscijediti još koju minutu iz Zellera i Thomasa na štetu Bassa i Bradleya, njihov napadački talent itekako je potreban). U drugom pak stvarno nije bilo potrebe jahati Smarta i Bradleya, kad su se Cavsi krenuli odvajati njihova nesposobnost da ubace šut pokazala se kao nerješiv problem (tu bi Thomas definitivno dobro došao – koliko god je u vakumu odluka da ga se koristi kao šestog igrača sjajna, u trenutnom kontekstu i s ovim rosterom stvarno nema smisla da ti najbolji igrač ne starta).

WIZARDS @ RAPTORS

Odlično otvaranje Raptorsa, upadaju im gotovo svi skok-šutevi, ma koliko nerezonski bili, dok na drugoj strani Wizardsi prezentiraju svoj klasični zaštopani WC napad – bekovi uzimaju šuteve iz vana bez ulaza, lopta se spušta na blok centrima da igraju leđima košu umjesto kroz pick & roll, ukratko nema nikakvog kretanja. A onda Beal i Wall shvaćaju da nema smisla već ovako rano upucati se u nogu, uzimaju loptu i kreću s nizom juriša na obruč koji odmah donose bolji balans na parketu, što zbog pritiska na obranu Toronto, što zbog dodatne energije koju će ovakvim stilom igre potrošiti DeRozanu i Lowryu koji ih prate u obrani.

Beal je ključan i u drugoj četvrtini na početku koje se dobrim dijelom lomi utakmica. Raptorsi ovdje imaju priliku opet se ozbiljnije odvojiti, na parketu drže tri beka sposobna napasti obruč (Lowry, Vasquez, Williams) i najbolju kombinaciju visokih (Amir i Patterson), ali u tri minute akcije ne uspijevaju napraviti ništa konkretno protiv dva startera Wizardsa (Beal i Nene) i trojke potpuno nasumičnih tipova (Sessions, Porter, Gooden). Beal drži Lowrya u obrani, u napadu zabija tricu i razigrava, ne dozvoljavajući Torontu da dobije bitku klupa što je ključno u ovoj seriji. Inače, Beal zna igrati ovu rolu kreatora dok se Wall odmara, što je potpuno logično, ali u nekim drugim uspješnijim kombinacijama – ova sinoćnja je u sezoni odigrala samo 15 minuta zajedno i ostvarila -21 poen, dakle kakvom je logikom Wittman došao do zaključka da bi baš ovo moglo upaliti nemam pojma, ali – je.

Ulaskom Piercea (i to kao četvorke) i Walla gosti tako već mogu preuzeti kontrolu (Lowry taman tada odlazi na klupu jer je odradio ovaj dio s rezervama, što znači da Toronto sada nema beka na parketu koji može čuvati Walla, mislim u ovim trenucima prati ga Lou Williams, a da ne govorim da Vasquez mora paziti na Beala, što rezultira i prvim vodstvom na utakmici. Casey se sjetio da na klupi ima zakopanog Jamesa Johnsona (koji valjda ne dobiva minutažu zbog loših pokušaja kopiranja Rodmana) s kojim pokušava dobiti nešto agresivnosti u obrani, ali uzalud, Toronto uopće ne vrti akcije u napadu već se sve svodi na 1 na 5 pokušaje i to bez obzira tko dođe do lopte (valjda svi znaju da je to jedini način da upute šut, pa je tako i Valanciunas pokušao ubaciti horok doslovno s linije slobodnih radije nego da baci povratnu). S ovom stretch postavom Wizardsa jednostavno je previše otvorenih staza za Walla i Beala da se probiju do obruča i tu završava priča za domaćine koji su od izlaska Lowrya u 15. minuta pa do poluvremena s +6 potonuli na -11.

Opet Raptorsi imaju dobru šutersku seriju na početku drugog poluvremena, ali očito više od toga ne mogu ponuditi, čim šut stane nema oslonca. S druge strane, Wall i Beal su potpuno razigrani, odmah odgovaraju sjajnom igrom u oba smjera i brzinski odvode utakmicu u mirnu luku (sada već i trice počinju upadati sa svih strana koliko su Wizardsi sigurni u sebe) – u 8 minuta Washington radi nevjerojatnu seriju 33-14 koja zaključuje i utakmicu, a vjerojatno i seriju. Naime, Lowry je završio u svlačionici tijekom pokušaja povratka u igru, noga mu je očito u rasulu, a Toronto bez njega ne mora ni putovati u Washington (nevjerojatno da im je sinoć s njim na parketu, čak i usprkos ovakvoj formi i u besmislenom kombiniranju postava Caseya, Toronto imao +9).

Jednostavno, Wizardsi su sada shvatili što i kako treba, a Wall i Beal itekako dobro znaju da ih na drugoj strani nema tko zaustaviti (pogotovo ako nema Lowrya koji je i na jednoj nozi bolji od Vasqueza i Williamsa). Jednoj momčadi raste samopouzdanje, a drugoj je nepovratno izgubljeno (ni Riley ne bi u ovako kratkom roku uspio tu svlačionicu dovesti u red). Još jedna serija zaključena bez puno drame, ali, eto, barem je bila kratka.

MAVS @ ROCKETS

Dallas je zaigrao bez Parsonsa i Harrisa, dakle došli su u Houston odraditi posao uz nadu da protivnik neće biti previše inspiriran da ih unakazi. Morao je Carlisle startati s Jeffersonom na boku da sakrije prisustvo Ronda u napadu, ali vrlo brzo je posegnuo za izmjenama kada se opet pokazalo da Rondo ne može čuvati Hardena (a kao da ga nije bilo ni previše briga, što je pokazao i načinom na koji je vodio napad, izgubivši ekspresno dvije lopte i forsirajući vlastiti šut – doduše, možda je to i taktička zamisao, kazniti Houston jer ga ignorira, samo je pitanje da li je to odredio on ili Carlisle). Jedino mi nije jasno kako si takav trener, ovisnik o sitnicama koji daje važnost svakoj sekundi i svakom posjedu, može dozvoliti propust da vadi Ronda za Bareu, a da odmah nema spremnu i izmjenu Jeffersona za Aminua – dok je to odradio Harden je veteranu utrpao već 3 poena (Rondo mu očito toliko ide na živce da je jedva dočekao razlog poput onih sviranih 8 sekundi da ga izvadi ne vodeći računa o tome da mu onda treba Aminu kao jedini igrač Dallasa koji koliko-toliko može čuvati Hardena).

Uglavnom, s energijom novog dvojca ovo je već sličilo na košarku, Harden do kraja četvrtine ubacuje samo 2 poena, a Mavsi su odjednom u vodstvu. Sad, problem je što će se dogoditi kad na parketu nema ove očito jedine dobre vanjske kombinacije na koju su sinoć mogli računati? Da Carlisle nema povjeranja u Ronda (a kasnije će se pokazati s razlogom) pokazuje i to što daje šansu Feltonu na startu druge četvrtine (da je Harris kojim slučajem zdrav nisam siguran da bi uopće više gledali Ronda u ovoj seriji). Jahanjem udarnih igrača Dallas se nekako drži u igri (Dirk je odigrao previše, čak 37 minuta, što se osjetilo na produkciji, posebice u završnici), čak i vode do ponovnog ulaska Ronda krajem četvrtine, što je događaj kojega Houston koristi da se vrati u prednost.

Zanimljivije je tako gledati ovo što se događa s Rondom od same utakmice – u nastavku igra 30-ak sekundi, a onda nakon tehničke i niza greški sjeda na klupu s četiri osobne i više ne dobiva priliku do kraja. Umjesto da uvede odmah i Aminua uz Bareu, Carlisle se okreće na trenutke čistoj 2-3 zoni, dakle pokušava sakriti ovu očajnu obrambenu postavu barem od faula i laganih poena na obruču. I to donekle pali, ne upadaju u rupu, a ulaskom Aminua na trenutak čak opet dolaze u vodstvo početkom zadnje četvrtine. Međutim, tada je vrijeme da Rocketsi ubace u brzinu više, Dallas je do sada dao sve što je imao, a kod domaćina je ostalo dovoljno rezerve. Energija Smitha i Brewera bila je ključna, prvi je sjajan bio kao razigravač i napadač, a drugi kao čista trkača bomba (plus, nije ni čudo da su izgledali kao avioni pored uglavnom Dirka i Jeffersona). Uz to je i Dwight sjajno koristio rupe koje bi nastajale dok je jadni Chandler pokušavao pokrpati sve rupe koje bi ostale iza Jeffersona i Dirka, tako da je završna serija Rocketsa bila strašna – ubacili su 12 od 19 pokušaja u zadnjih 12 minuta, doslovno bez ikakvog otpora, tako da je pravo čudo da su završili sa samo +11.

Dallas je naišao na nešto nalik formuli za suprostaviti se i da su kojim slučajem noćas minute za Jeffersona i Feltona/Ronda pripale Parsonsu i Harrisu, utakmica bi zasigurno imala drugačiju završnicu (ne kažem da bi dobili, ali bi definitivno igrali svih 48 minuta umjesto 40). Sad, čak i da budu kompletni u Dallasu, pitanje je u kakvoj su formi eventualni povratnici i koliko još mogu dobiti od Dirka. Da ga Carlisle ikako može držati u kraćim šihtama kao tijekom sezone, od 4 do 6 minuta umjesto u ovima od 8 do 10, Dirk bi zasigurno imao nešto u nogama za završnicu. Ovako, laganog rješenja nema. Fali im čovjek za pomoći na Hardenu dok je Aminu na klupi, fali im čovjek za odmoriti Dirka i Chandlera, a klasična NBA ironija je ta da su obojicu imali u Crowderu i Wrightu dok ih nisu dali za Ronda. NBA je zakon.