WCF G5 / ECF G4

Prvo na Zapad, naravno.

– vratio se Steph normalnoj minutaži, iako ne i normalnom učinku (samo 33% šuta iz igre, opet ispod 30 poena), ali već sama činjenica da nisu morali tražiti raspoloženog čovjeka za gurnuti na jedinicu dala je Warriorsima ravnotežu kakvu nisu imali u prošloj utakmici

– Rocketsi su tako usprkos prolasku dva kruga playoff završili s negativnom koš-razlikom (u prosjeku -3 poena, ukupno -42, po učinku imali su 7. napad i tek 12. obranu), što i nije toliko čudno, ali govori na kako tankoj margini pogreške su plesali cijeli playoff

– u principu, sjajan su primjer za razumijevanje NBA košarke i važnosti konteksta (a i uopće sjajna tema za NBA razgovore) – da su kojim slučajem Mavsi imali zdravog Parsonsa, nije isključeno da bi im ovaj minus bio još veći, a da kojim slučajem Josh Smith nije na trenutak izgledao kao lik iz video igrice…

– uglavnom, pitanje je jednostavno, da li suditi budućnost, pa i sadašnjost, ovog rostera po rezultatu (koji je realan kada uzmemo u obzir da su završili sezonu kao drugi na Zapadu, a i to opet u suludom spletu okolnosti, odnosno iznad je očekivanja kada gledamo analitiku) ili brojkama (koje su također ostale u gabaritima očekivanja, dakle ništa posebno što bi odavalo izazivača)

– također, Rocketsi su i sjajan primjer kako igranje ne postotke ima itekakvog smisla, bez obzira što su daleko od završenog proizvoda, uspjeli su okrenuti gomilu stvari u svoju korist čistom matematikom – ubacili su najviše poena u playoffu, manjak šuterske učinkovitosti nadoknadivši brojem posjeda (tipa, Warriorsi su kroz cijelo doigravanje u prosjeku pucali čak i više trica u odnosu na broj napada po utakmici, 36% šuteva su im bili s perimetra dok je kod Houstona taj omjer točno trećina odnosno 33%, ali su općenito usporili, zaigrali kontroliraniju playoff košarku i zbog toga su imali čak po 8 napada manje u prosjeku od Houstona kroz ove tri serije, odnosno ispalili su 18 trica manje iako su ih pucali češće)

– drugim riječima, igranje sa što manje strukture, a što više kaosa odgovaralo je Rocketsima jer u takvom kontekstu je puno veća ovisnost o čistom slučaju

– to dokazuje da Morey nije samo suhoparni statističar, već prije svega pobornik teorije kaosa, što je uostalom dokazao i načinom na koji je složio roster – po nijednog logici naprednih brojki Smith nije trebao biti ovoliko bitan napadač, ali upravo igrajući protiv logike, na čisti rizik, odnosno gurajući Smitha u rolu stretch četvorke i dodatnog kreatora (i jedno i drugo im nedostaje) Morey je izvukao maksimum iz ovog što ima

– za ubuduće pak ipak treba smanjiti utjecaj slučajnosti, znači nužno je dodati još jednog pouzdanog kreatora kroz kojega mogu vrtiti napad jer ovo s Dwightom u postu više ne prolazi kao plan B (ovo sa Smithom pak dugoročno je neodrživo), a onda je svakako bitno imati i još jednog igrača na perimetru sposobnog braniti loptu (možda je to Beverley, a možda je vrijeme i za novo rješenje)

– idealno bi bilo dovesti rasnu četvorku tipa Bosh (uzimam njega za primjer jer da on kojim slučajem nije ostao u Miamiu, o Houstonu bi danas pričali kao o momčadi koja će u idućih nekoliko godina biti rasni izazivač) jer tako rješavaš dva problema, onaj kreatora (treba im netko na laktu, to bi ih učinilo potpunim napadom) i onaj startne četvorke (ni Smith ni Jones nisu dovoljno all-round, a ni konstantni, da odrade posao)

– što se same tekme tiče, Rocketsi su odigrali vjerojatno najbolju obranu u seriji, sjajni u zatvaranju bokova, precizni u preuzimanjima (koja su im postala sve važniji dio igre u obrani kako serija odmiče), praktički jedini ozbiljniji propusti na parketu dogodili bi se s Jonesom na parketu (nemam pojma da li čovjek nema noge, ali lakoća kojom bi se izgubio, posebice u situacijama kada bi preuzeo beka, bila je primjerenija ležernom haklu nego playoff utakmici)

– Steph po prvi put u seriji nije imao otvorene šuteve kad god je poželio, što zbog pritiska redovnog switchanja, što zbog Brewera koji ga je isključivo držao kad bi im se poklopile šihte, a prije svega zbog Howarda koji stiže zatvoriti sve rupe, tako da su u samom uvodu utakmice Warriorsi izgledali poprilično bezidejno (samo 12 poena u prvih 10 minuta)

– međutim, čim se Dwight maknuo s parketa, kreću Warriorsi, prvo skokom u napadu smanjuju razliku, a onda početkom druge prelaze i u vodstvo koristeći blokadu napada gostiju do koje je došlo sjedanjem Hardena na klupu, što je praktički u malome cijela priča Houstona u ovoj seriji, naime bez Hardena na parketu napad im s podnošljivih 103.7 poena na 100 posjeda tone na katastrofalnih 75.2 (jeee, spuštamo loptu Dwightu u post iako se prije x godina čak i jedan Jason Collins pokazao više nego dovoljnim da zaustavi takvu taktiku), odnosno bez Dwighta obrana im s vrlo dobrih 103.1 pada na 117.2

– događa se ovo svakoj momčadi u playoffu kada su najvažniji igrači u pitanju, taj trend je bio prisutan i do sada kod Rocketsa tijekom cijelog playoffa, ali ne u ovakvoj mjeri, Warriorsi su od njega napravili sprdačinu

– ukratko, u tih 5 minuta dok na parketu nije udarni dvojac, Warriorsi s -7 odlaze na +3 bez da su išta posebno napravili (kroz večer, 12 minuta su igrali bez njih dvojice u paru, ostvarivši -17, dakle s obojicom na parketu imali su +3, što je fascinantno ako uzmemo u obzir kakvu je katastrofalnu večer imao Brada)

– domaćini sada već ubacuju trice (5 u drugoj četvrtini), a i Klay je opet sjajan kao utakmicu ranije u ovom periodu s 13 poena (ubacio 20 za večer iako je zbog problema s faulovima igrao samo 22 minute)

– Golden State se tako odvaja, a Houston prati svojim tajnim oružjem koje ujedno služi i kao simbolični podsjetnik da nemaju pametnijih rješenja, tricama Josha Smitha (ubacuje jedine dvije Houstona u četvrtini, za ukupno 10 u seriji uz 40% šuta – kakav Kevin Love, kakav Ryan Anderson, J-Smoove je najbolja stretch četvorka u ligi)

– početkom treće nekoliko dobrih reakcija Warriorsa i eto ih po prvi put iznad deset, što će ostati granica koju će uglavnom održavati do kraja – Rocketsi su sredinom treće došli na poen razlike, ali u ovoj večeri više nisu vodili, što nije ni čudo obzirom da Harden u drugom poluvremenu nije imao ubačaj iz igre uz 5 izgubljenih lopti naspram 3 asista (na kraju je skupio 14 poena uz 13 izgubljenih, ovaj put ona njegova lijena dodavanja od parketa nisu prolazila tako da je sada ponosni nositelj titule igrača koji je izgubio najviše lopti u playoff utakmici)

– priča utakmice tako je postala obrana Warriorsa, Barnes i Iggy odradili su odličan posao na Hardenu (Iggy je dobio priliku zbog problema Thompsona i Barnesa s osobnima dokazavši da još uvijek može odigrati i rolu stopera na lopti), Green je bio odličan i u preuzimanjima na perimetru i u reketu, a Bogut i Ezeli su još jednom u paru odlično držali zadnju liniju i Howarda pod kontrolom

– odrađivanje posla Golden Statea na trenutke je bilo teško za gledati, ali nije to ništa naspram onoga što nas čeka u Finalu kada budemo gledali 1 na 5 majstorije Dellya, Earla i Shumpa

Što je idealan prelazak na sljedeću utakmicu o kojoj ćemo minimalno.

– Smith je opet zamalo ubacio više trica od protivnika, ovaj put je ostao kratak s 4 naspram 5 Hawksa, ali to je detalj kojega vrijedi izdvojiti u ovoj seriji – Hawksi su u 4 utakmice ubacili samo 10 trica više od Smitha, šutirali su ih 23% iako su i dalje trošili trećinu posjeda na ispaljivanje s perimetra

– s takvim učinkom ne može se dobiti nikoga, samo, zašto su Hawksi i dalje potezali toliko trica kad ih nije išlo – pa zato što su im ih Cavsi ostavljali

– naime, Cavsi su i dalje igrali svoju igru u obrani, zatvarali su reket prije svega, a na perimetru što bude, međutim Hawksi su na otvorenim tricama zabijali s 24% iako je cijeli njihov sistem baziran upravo na potrazi za otvorenim šutem i zabijanjem istog (a ako se pitate koliko je tih otvorenih trica bilo, pa po NBA.com statsima od 28 šuteva na utakmici s perimetra čak 24 su bila bez čovjeka u blizini)

– to je još jedan dokaz da su igrači Atlante željeli da ovo završi jednako kao i igrači Cavsa, što se vidjelo odmah na otvaranju zadnje tekme – izuzmemo li uvodnih par minuta tijekom kojih su Hawksi držali egal (jeeee), Cavsi su prvu seriju napravili već na 4-4 i više se nisu osvrtali, vodili su do kraja samo pumpajući prednost (+12 na kraju prve, +17 na poluvremenu, +25 na kraju treće)

– mučenje je tako brzo završilo, a Atlantu čekaju nešto veće brige nego Rocketse

– naime, Houston ako ništa drugo ima vrhunskog defanzivnog centra i franšiznog strijelca, dok Atlanta ima što točno, sistem koji funkcionira samo u regularnoj sezoni, točnije u njenim mrtvim mjesecima kada ionako nitko ne igra košarku s maksimalnim zalaganjem

– limiti igrača se mogu nastaviti maskirati slaganjem boljeg rostera, prije svega povratkom Sefoloshe i potpisom poštenog trećeg visokog, ali ako misle dogodine parirati Cavsima neće biti dovoljno samo ostati zdrav i dodati npr. Robina Lopeza, trebat će znati igrati maksimalnim potencijalom kada je najpotrebnije

– i dok su ozljede Teaguea, Millsapa i Horforda dobro znane još od prije serije s Cavsima (kad dodamo da su tijekom serije ostali i bez Korvera te da se i Carroll ozljedio, ispada da je svih 5 članova petorke u zadnjih mjesec dana zbog ozljeda ispalo iz forme), dakle za izvedbu igrača postoji nekakvo objašnjenje, ono što se meni čini kao područje u kojem imaju još više prostora za napredak je vođenje momčadi

– mogu razumjeti da su imali problema sa slaganjem idealnih postava, da su trebali neko vrijeme za prilagoditi se matchupovima i da su općenito jednostavno manje prilagodljivi nekim stilovima (iako je blesavo da momčad koja je napravila znanost od 5 vani formacije ima toliko problema braniti stretch postave), ali da su nakon većine time-outova odigravali totalno bezvezne akcije, da su u završnicama svih playoff utakmica igrali totalno stihijski i da su (posebice protiv Cavsa, bez Korvera jednostavno nema prostora da vrte setove na koje su navikli) igrali toliko 1 na 5 košarke, e to nije jasno i tu najveći prigovor ide Budu (istina, on je i najzaslužniji što su uopće maksimizirali potencijale, ali to ga ne lišava odgovornosti za to što su već protiv Netsa ostali bez ideja)

– najavu Finala odradit ću kroz posebni post, bavit ćemo se njom i u podcastu (za koji su opet dobrodošla pitanja ako ih tko ima), ali prije svega namjeravam ove slobodne dane iskoristiti za malo vremena uz excell, između ostalih i pripremu za draft i tržnicu (ako stignem, pokušat ću slobodne igrače kroz prizmu IOR-a nabrojati do starta Finala)

WCF G4 / ECF G3

Finale je odavno zacrtano za start 4. lipnja, čak ni uvijek-spreman-prilagoditi-se-Silver ne želi pomicati taj datum, što znači da će i Cavsi i Warriorsi imati dovoljno vremena za popraviti formu dobrim, starim prekidom rada radi osvježenja, okrepe i oporavka, poznatim i pod imenom odmor. Jasno, pod uvjetom da si ne priušte više ovakve partije kakve su prezentirali u zadnja dva dana. Prvo na zanimljiviji dvoboj.

– kad Stepha već nisu znali usporiti Rocketsi, učinila je to gravitacija početkom druge četvrtine

– srećom, izbjegao je Steph lomove i ozbiljnije ozljede, ali nije izbjegao smanjenu minutažu i lošiju partiju od očekivane (prvi put u seriji ispod 30 poena), njegovo drugu poluvrijeme doslovno je služilo samo tome da isproba da li su mu sve motoričke funkcije aktivne – naime, i on i momčad igrali su bezveze, pokušavali su silovanjem šuta za tri smanjiti prednost, ali Harden je uvijek bio spreman svaku pomisao o povratku suzbiti u startu

– jasno, zasluge u ovakvom porazu imaju i Rocketsi koji su od početka utakmice bili na jednoj drugoj razini, ubacivali su sve što su zamislili, a Harden je odigrao najbolju utakmicu playoffa, i ovoga i prijašnjih, ako ne i utakmicu karijere (vjerojatno bi se našla i poneka bolja, posebice u završnici regularne sezone kada je lakoćom nizao one utakmice preko 40 koševa, ali teško da je kontekst bio značajniji, to svakako nešto znači)

– to što su bez Currya gosti uopće smanjili minus, a onda i uz njega ponovno na parketu našli načina nekoliko puta doći na nekoliko posjeda razlike, pravo je čudo obzirom na sjajno Hardenovo izdanje i šutersku večer kakva se zalomila Houstonu (17 trica uz 53% šuta)

– Rocketsi su ubacili 8 od 9 trica u prvih 12 minuta, dakle u tih 9 posjeda nagomilali su 24 poena – u ligi u kojoj je prosjek obično oko 1 poen po posjedu (u ovom playoffu konkretno učinak je 1.1), ta razlika između 8.8 i 24 je često ključna razlika između pobjede i poraza (pitajte samo Earla Smitha)

– praktički, od početka do kraja Houston je vodio (25 poena prednosti su imali na otvaranju druge četvrtine), a to što je večer otvorena baš tricom iz driblinga Josha Smitha već je bio znak da će ovo biti cirkus od utakmice

– osim suludog šuta Rocketsa (ponove li ovo još tri puta, definitivno ulaze u povijest), Warriorsi su si dobrim dijelom zagorčali život lošom obranom

– izuzmemo li sjajnu igru u defanzivi u prošloj utakmici, do sada se baš nisu iskazali u ovoj seriji, a sinoć su bili katastrofalni (opet sve počinje od Greena čije noge su očito pri kraju, srećom dobiju li sljedeću imat će dovoljno vremena da ga osposobe za LeBrona)

– šut za tri na stranu (iako je i tu bilo previše lijenih rotacija), dozvolili su Rocketsima šut od 59% za dva i čak 27 poena iz kontri, prezentirali su jedan sramotan pristup tranzicijskoj obrani, a u tom kaotičnom ritmu Houston je gradio prednost

– osim Thompsonovog bljeska u drugoj četvrtini (u kojoj su Warriorsi i sami živnuli ubacivši 6 od 7 trica), Golden State baš ni napadački nije igrao lucidno, ubacili su dovoljno trica da napumpaju učinak, ali time teško mogu maskirati činjenicu da su im dodavanja i kretanja često bila spora i neprecizna, posebice na otvaranju utakmice (kasnije i nisu previše vrtili akcije, uglavnom pucajući trice – u drugom poluvremenu doslovno 50% šuteva su uzeli s perimetra)

– da je ovo bila totalno vanserijska večer u svakom pogledu potvrdilo je i posezanje za namjernim faulovima, prvo je Kerr sramežljivo naredio udaranje po Howardu krajem druge (ovoga je McHale odmah izvukao s parketa, što je Golden State iskoristio za doći na samo 7 poena minusa), a onda je sredinom četvrte stavio sve karte na fauliranje Smitha, ali ni njegovih očajnih 3-12 s linije u periodu od 3 minute ipak nisu otopili prednost (iako je i ovdje McHale u jednom trenutku pukao i povukao ne samo Smitha s parketa već i Dwighta, odigravši tako iz nekog razloga samu završnicu s niskom petorkom)

– koliko je sinoć sreća bila naklonjena Houstonu govori i to što Howardov lakat nije ozbiljnije dohvatio Boguta, da je reakcija onako na prvu izgledala lošije (tipa, da se Bogut kao pokošen bacio na pod što iz nekog razloga nije napravio), Dwight je vrlo lako mogao biti isključen za zadnjih 20 minuta, tu bi bilo interesantno vidjeti kako bi Houston bez njega u sredini branio tih desetak poena prednosti do kraja

A sada još i poneko zapažanje o utakmici koju sam, iskreno, gledao vrlo malo, u dva navrata i to po 20-ak minuta, tako da nisam vidio bog zna što. Prvo sam naletio na snimku dok sam gledao ima li kakve čokolade kod staraca da mogu podmititi djecu da naprave nešto po mojoj volji, pa tako danas znam da Vlado Radičević i dalje komentira ove tekme (zadnjih nekoliko puta kad sam bio kod Staroga koji valjda ne bi mogao izdržati dan bez sportskog paketa bio je neki drugi tip, dosta ozbiljan, tako da su mi čak i nedostajali oni momenti kada Vlado popunjava rupe recitiranjem svih vijesti, tračeva i naklapanje što ih je pročitao dan ranije), a onda sam uhvatio par sati samo za sebe kroz jutro pa sam nakon malo preskakanja po utakmici (ni u jednoj opciji nisam vidio što se dogodilo u produžetku, toliko o tome) radije odlučio dio vremena uložiti u gledanje klasika Tinta Brassa.

– obzirom na to kako su Hawksi odigrali playoff do sada kad god na parketu ne bi bila idealna petorka, odnosno na to koliko su ovisni o startnoj postavi, bilo je svojevrsno malo čudo da su uopće bili konkurentni u utakmici, posebice kad dodamo da su na jedno poluvrijeme ostali i bez Horforda kojemu je dosadni Dellavedova (koji stvarno “malo” pretjeruje s bacanjem u noge igračima Atlante) toliko počeo ići na živce da ga je pokušao ubiti

– srećom, ništa ozbiljno iz tog koškanja nije proizašlo, osim što su se Hawksi još jednom doveli u težu situaciji, što im je postao specijalitet tijekom ovog playoffa

– Horfordove frustracije pak proizlaze iz nemoći, imao je u prvom dijelu nekoliko situacija u kojima je nakon preuzimanja ostajao sam na Dellyu i nije znao što bi, da bi nakon oklijevanja pokušao odigrati 1 na 1 (naglasak na pokušao)

– upravo u tim detaljima Cavsi su dobili seriju, Atlanta igra loše veći dio playoffa, ali ovdje su totalno izgubili svaki doticaj s onom momčadi iz regularne sezone, toliko prekidanja akcija radi 1 na 1 košarke jednostavno nije njihov stil igre, kao da nemaju identitet

– jedini razlog zašto su bez Korvera, Horforda i s pola Carrolla (koji pored Jamesa stvarno izgleda kao dijete, predator izgled mu u tom matchupu nimalo ne pomaže da ostavi dojam fizikalijama ravnopravnog) uopće bili u šansi dobiti utakmicu nije taj što je Teague zabijao ili što su dobili nešto od Macka (i jedno i drugo nije vrijedno spomena), već što su i sami Cavsi totalno iscrpljeni

– ima nešto i u činjenici da vodiš 2-0, u takvom kontekstu ne ideš u petoj brzini, ali čak i kada su pokušavali dati sve od sebe u završnici to nije izgledalo dobro, a razlozi su jasni – nedostaju ključne opcije, trenutne su iscrpljene, a uz to, ako lopta nije kod Jamesa, idealni organizirani napad izgleda tako da Shumpert ili Smith driblaju i potežu šuteve preko ruke

– James je utakmicu otvorio šutem 0-10, totalno izvan ritma, ubacivši prvi koš iz igre tek nakon 17 minuta, što je i razlog zašto su Hawksi uglavnom vodili u prvom dijelu

– kasnije je našao dovoljno snage da još jednom veličanstvenom šljakerskom partijom iščupa novu pobjedu, bio je i volume scorer, i stoper, i skakač, i razigravač (LBJ uz Blakea ima najviše dodira s loptom na utakmici u prosjeku u ovom playoffu, obojica su je imala u rukama 101 put po utakmici, dakle više od jednom po napadu, ali ovih sinoćnjih 140 dodira su jednostavno suludi, čovjek je doslovno igrao sam – usporedbe radi Teague ih je imao 93 u samo 3 minute akcije manje)

– pomogla su još dva elementa koja su potpuno na strani LeBrona i kompanije, trice koje Cavsi u ovoj seriji zabijaju sa sjajnih 39%, a onda i nadmoć u skoku (u prosjeku 12 skokova više, čak 14 napadačkih po utakmici) za koju je uz Jamesa zaslužan i sve bolji Thompson koji je energijom do sada zasjenio i Horforda i Millsapa (odlična rola u završnici)

– ono, Atlanta ne može kontrolirati reket, a kada pokuša, izrešetaju ih s perimetra, njihova trenutna nemoć je takva da bi najbolje bilo zaposliti tipa koji je dobio otkaz u Houstonu da vodi twitter Cavsima i da pošalje sličnu poruku koju su dobili Mavsi i koja bi uz pištolj uključivala određenu vrstu ptice umjesto konja (doduše, to bi vjerojatno uzbunilo ove iz sokolarskog centra u Dubravi kod Šibenika)

– o raspadu Atlante koji je i mentalni koliko i fizički ćemo svakako još pričati, ali treba još jednom naglasiti koliko će dobro doći odmor Cavsima pred Finale jer i oni su na zadnjim parama, kod Jamesa se već spominju grčevi, što samo naglašava ironiju cijele situacije, na kraju je u Clevelandu završio kao još veći udarnik

– u Miamiu u zadnja dva doigravanja samo je jednom imao 14 ili više skokova u playoffu (u 43 utakmice), a ovdje je već u ovih 13 utakmica tri puta išao preko te granice, dok 37 šuteva koliko je uzeo u ovoj utakmici nije potrošio ni jednom u 4 doigravanja s Heatom (rekord mu je bio 28 pokušaja iz, pogađate, 2011. i njega je u ovom playoffu do sada probio već 3 puta)

ECF G2/WCF G3

Punica je otišla ranije od planiranoga (kvragu, možda je čitala blog), ali svejedno nemam namjeru odustati od pisanja u crticama. Vremena sada opet ima, ali pravo pitanje je zaslužuje li ovakvo finale Istoka da ga se troši na njega? Nemam pojma, idemo ionako prvo na Zapad, tu se dalo uživati barem u prve dvije četvrtine.

– ono što je u prošloj utakmici stidljivo najavljeno, ovdje je postalo pravilo – Barnes je primarni stoper na Hardenu i radi odličan posao

– dokazuje da se može odigrati i bolja 1 na 1 obrana od onoga što je radio Klay do sada, ali budimo realni, dva su faktora značajnija od Barnesova dužine i koncentracije – fenomenalne reakcije na preuzimanju i činjenica da je Harden ipak morao pasti s postotcima na teškim šutevima iz driblinga preko ruke

– što se preuzimanja Warriorsa tiče, tu je heroj nakon utakmice pauze opet bio Green, iskupio se za blijedu partiju u prošloj utakmici u svom stilu, diktirajući nivo energije u oba smjera

– s usporenim Hardenom i Howardom kojem su opet sjajno parirali Bogut i Ezeli, Rocketsi nisu imali previše oružja, trebalo je dobiti nešto od ostalih, što se očito nije dogodilo

– dapače, Warriorsi su zaigrali s takvim intenzitetom u oba smjera da Houston nije mogao parirati, čak i nisu napravili razliku šutom već onim svojim možda još i većim oružjem, aktivnošću

– ubili su Rocketse tako skokom u napadu (2 više od Houstona u prvom dijelu, s tim da su Stephova dva pored Dwighta stvarno lomila moral), što je bila samo takva poruka – bolji smo od vas čak i u tim segmentima u kojima mislite da možete ostvariti prednost

– čim su upali u prvu rupu i čim su vidjeli da ni Harden ni Howard ne mogu napraviti razliku, Rocketsi su opet postali oni Rocketsi iz većeg dijela serije s Clippersima, jednostavno su podvili rep

– Curry opet radi što hoće, a to je uz konačno šampionsku obranu bilo previše, imaju Warriorsi još tijekom druge i po 25 razlike, ni u jednom trenutku kasnije Houston ne uspijeva smanjiti sramotu nekakvom serijom, dapače prednost stalno raste i do +35 u jednom trenutku četvrte (da su dobili još bolju šutersku partiju od ostatka momčadi, a nije da im Houston cijelu večer nije ostavljao gomilu otvorenih šuteva, ovo je moglo završiti i s 45 poena prednosti)

Ovdje su metle izvjesne, a nije bolje ni na Istoku.

– Carroll vidno usporen pokušava čuvati Jamesa, ali uzalud, LBJ je odigrao drugu sjajnu utakmicu za redom što se dogodilo prvi put u ovom playoffu (od utakmica 2 i 3 protiv Bostona nije imao dvije utakmice za redom s preko 45% iz igre, očito mu odgovora kada ga ne čuva Butler i kada ga pod košem ne čekaju Noah ili Gibson)

– Hawksi ga teško prate i s udarnom postavom, kamoli u trenutcima kada su krenule izmjene ili kada su Cavsi na parketu s niskom petorkom, gotovo da je nebitno što nema ozljeđenog Irvinga jer njegovu spot-up ulogu odlično odrađuje Delly (za kreaciju im ionako nije potreban protiv ovakve Atlante koja eto umjesto da kroz playoff podiže razinu forme, nepovratno tone na sve veće dno)

– najveći je problem formacija s Jamesom na playu, tri šutera uokolo (uz Smitha i Shumperta tu je i Jones) te s Thompsonom uz osnovnu liniju, bez stopera na perimetru Cavsi ne mogu usporiti Jamesa koji tako ima prostora da radi što želi čak i bez ikakvog picka (u nekim trenutcima ovaj jednostavni slash & kick napad Cavsa izgleda kao formula 1)

– početkom treće serija trica Cavsa za +11, takav ritam napad Atlante ne može pratiti, posebice ne uz ovako očajnu obranu (ne samo da su izgubili i ono malo sistemskog šarma što su imali u ovom playoffu sada već igrajući 1 na 1 košarku u svakom napadu, već su promašivali i zicere kad bi ih nekim čudom kreirali, dok na drugoj strani Shumpert zabija skok-šut preko ruke kao od šale, mentalno ove dvije momčadi trenutno ne mogu biti na drugačijim razinama)

– Bud troši time-outove uzalud, nakon svakoga Hawksi igraju sve gore, Cavsi odlaze na +20 i utakmica je praktički riješena nakon nepune 3 četvrtine

– nedugo nakon upadanja u ovakvu rupu i Korver izvrće zglob, otpada i za ostatak tekme i za ostatak playoffa, što znači da Atlanta ide na ljetne praznike pometena

WCF G2

Odlična utakmica, nespojivo mi je da je ovo što gledamo u WCF isti sport kao ono što se prikazuje u ECF. Kajgod, slijede zapisi s kauča (na koji sam logično prognan jer je punica dobila sobu od maloga, što je u biti skroz ok – predivno se, nakon godinu dana, probuditi bez nečijeg stopala u ustima).

– jedan od razloga zašto je Harden u ovoj seriji ovako dobar je taj što konačno uzima (i sprema) duge dvice koje je izbjegavao u serijama protiv Clippersa i Dallasa – protiv Dallasa ih je zabio 7 u 5 utakmica (uzimao 4.6 po tekmi), protiv Clippersa 7 u 7 utakmica (uzimao samo 3.3 po tekmi), a ovdje ih je spremio već 8 u prve dvije (uz 6 pokušaja u prosjeku po večeri) – nije puno, ali, obzirom koliko Rocketsi drže do filozofije “ili reket ili trica” gotovo da je šokantno

– koliko god da je dobro vidjeti ovako aktivnog Hardena, te duge dvice koje uzima samo potvrđuju koliko trenutno zabija teških šuteva kojima održava Rocketse konkurentnima, što je na kraju krajeva i razlog zašto je igračina i MVP kandidat, ali je ujedno i problem – kad mu malo padnu postotci, past će i Houston, a nije da već nisu u 0-2 rupi

– kako su Rocketsi rješili problem super super-niske postave Warriorsa koja ih je masakrirala utakmicu ranije – jednostavno tako što su imali na parketu Howarda

– Dwight sjajan, tih njegovih 40 minuta na parketu omogućili su Rocketsima puno bolju defanzivnu partiju – bez njega su bili gori za 4.8 poena na 100 posjeda u onih preostalih 8 minuta, što je u biti i glavni razlog zašto su izgubili (poruka za McHalea = drži ga drugi put 48 minuta na parketu he he)

– osim defanzivno, Dwightovo prisustvo je utjecalo na obje momčadi da isključivo igraju s klasičnim petorkama, što je usporilo utakmicu – iako to ni Rocketsima nije po volji jer im je bez tranzicije puno teže naći otvorene šuteve, drugačije ne mogu ako misle nešto napraviti u ovoj seriji, treba stvar okrenuti na snagu

– također, ako je Dwight na parketu 40 minuta, ostaje samo 8 za par Jones-Smith kojega mudri McHale nije ni koristio odlučivši se ovih 8 minuta back-up centra dati Capeli – totalni rispekt McHale (odnosno Moreyev asistent koji mu je dao šalabahter), bio je to potez večeri

– Warriorsima ostaje saznanje da su dobili utakmicu iako su ovaj put igrali protiv još boljeg izdanja Houstona, kao i da su igrajući isključivo s centrima više nego uspješno parirali Howardu, dakle mogu igrati i s klasičnim peticama što je sinoć bio slučaj čak 43 minute

– plus je bio što su dobili i nešto od klupe jer su uz Ezelia pristojne role odradili i Barbosa i Iggy i Livingston (kojemu je iz nekog razloga previše smanjena minutaža, ali nije štetilo ovaj put), dapače upravo je klupa s Bogutom kao osiguračem iza leđa napravila najveću štetu

– Curry opet ima gomilu otvorenih šuteva, ali iako su Warriorsi odigrali napadačku partiju u svom stilu, činjenica da su Rocketsi diktirali tempo i da su toliko okrenuli igru u post treba ih brinuti, obrana im je opet ostala dužna šampionsko izdanje

– uz Howarda na parketu najveća promjena se ticala uloge Smitha i Jonesa koji su napadali mismatch u postu svakom prilikom, a njega je naravno uvijek bilo, što zbog preuzimanja, što zbog niskih postava – ulazi visokih tako su dali Rocketsima ono drugo oružje uz Hardena s loptom koje je razvuklo obranu Warriorsa

– Smith se u ovakvoj roli baš i nije snašao, u startu je ovakvo forsiranje više štetilo nego koristilo jer se prečesto ignoriralo Hardena, ali uz Dwighta solidan je bio Jones koji se tako djelomično iskupio za katastrofalnu prošlu utakmicu odradivši posao (barem u napadu), posebice protiv Barnesa u onim trentucima kada se stizala prednost Warriorsa u drugoj

– a prednost je bila poprilična, kada je Curry zabio sve one trice i kada su početkom druge rezerve Warriorsa s Bogutom u sredini (fenomenalan u zaštiti obruča) pomele ritmom Houston i otišle na +17, izgledalo je kao da je tekma gotova (posebice kad uzmemo u obzir onaj podatak da Golden State nije izgubio utakmicu ove sezone ni jednom kada su otišli na više od +15)

– problem Warriorsa ostaje isti kao i nakon prve, nedovoljno dobra defanziva, Harden je uništavao 1-4 i 1-5 pick & roll obranu Warriorsa kad god je htio (neopisivo je blesavo zamjeriti Hardenu što je zeznuo onaj zadnji napad na utakmici kad uzmeš u obzir što je sve napravio da bi mu se momčad uopće našla u takvoj situaciji, Rocketsi su bez njega sinoć upadali u takve rupe i izgledali totalno bezidejni kad lopta ne bi bila u njegovim rukama da svaki eventualni prigovor na tu jednu pogrešku apsolutno promašuje bit partije koja se odigrala)

– uglavnom, u situaciji kada Brada vrti 2 na 2 igru s Dwightom i kada Bogut ne izlazi pomoći višak prostora se može tolerirati, Andrew je previše bitan pod košem (iako i tada jednostavno možeš Boguta ostaviti u reketu, a poslati Greena na Howarda), ali da u večeri kada je saznao da je član prve obrambene petorke Green odigra ovako loše i na preuzimanjima i na pokrivanju prostora neshvatljivo je bez obzira što su Rocketsi bili odlični u kažnjavanju svakog mismatcha nakon switcha

– u biti, osim što je sjajno dodavao u napadu, kombinacijom lošeg šuta i očajne defanzivne partije (a odigrao je stvarno toliko loše na perimetru da bi Kerr za iduću mogao razmisliti o tome da ga drži isključivo u pozadini kao što je bio slučaj u otvaranju serije protiv Memphisa) u utakmici broj dva bio je manje koristan od Klaya u prvoj

– kad tome dodaš da je Klay i u drugoj, uz to što je popio gomilu koševa od Hardena (koji su ovaj put bili još bolniji jer je osim u izolaciji loše izgledao i u pick igri, tako da je povremeno zadatak čuvanja Brade od starta akcije dobivao Barnes), opet imao problema doći do otvorenog šuta pored Arize, pitaš se kako su Warriorsi uopće ovo izvukli

– pa, Steph je bio fantastičan u napadu, Bogut u obrani i to je bilo to, uz onaj bljesak klupe, koji se poklopio s totalnim brain fartom Rocketsa koji 5 minuta nisu znali ni što odigrati ni koju postavu baciti na parket, to je očito bilo dovoljno

– s tim da će to teško biti dovoljno u sljedećoj, pogotovo ako Houston dobije opet ovakve partije od Hardena i Howarda, odnosno nastavi ovako koristiti prednost u centimetrima (Warriorsi su dovedeni u situaciju da moraju razmisliti o tome kako dalje braniti pick igru, s tim da ovo nije Memphis protiv kojega se možeš jednostavno parkirati u reket i riješiti stvar – upravo su sporedni otvoreni šuteri Rocketsa presudili Clippersima, a ovdje su itekako pod kontrolom)

– jasno, ako Rocketsi ne pronađu načina kako usporiti Stepha sve im je uzalud, možda će morati žrtvovati Arizu (što nije pametno), a definitivno bi trebalo razmisliti i o udvajanju na perimetru (definitivno ima više smisla iako bi se pogubili u rotaciji nakon što bi Steph promijenio stranu), jer ovo do sada nema učinka, pogotovo preuzimanja s visokima (nisu imali šansu u završnici ponajviše jer su ostavljali Jonesa na Stephu, wtf)

– u biti, glavni razlog zašto su Warriorsi zamalo prosuli dobivenu utakmicu je Kerr, njegova odluka da u zadnje dvije minute igra bez Boguta totalno je nejasna, pogotovo jer u tim trenutcima ni Rocketsi ne mogu namjerno faulirati

– otvorio im je reket i prekinuo nešto što je funkcioniralo, što je Harden odmah iskoristio za doći iz, činilo se nedostižnog minusa od 8 poena, do šanse za pobjedu (da sam bio na presici nakon tekme to bi bilo definitivno jedino pitanje koje bi mu postavio, zašto povući takav samoubilački potez u takvim momentima)

ECF G1

Stigla je punica i bit će tu preko vikenda tako da ćemo osvrte odraditi u kvazi-tviteraškom stilu. Jebiga, čovjek može protiv žene, može protiv djece, može protiv posla, ali protiv takve sile prirode… Dodaj još i klasične probleme s internet vezom koji su se baš morali poklopiti s punom kućom i jasno je da pisanje posta postaje kao pokušaji driblanja pored Kawhia Leonarda (nekako sam imao dovoljno signala za na preskoke baciti oko na prvu tekmu finala Istoka, a večeras bi mogao u miru sa stabilnom konekcijom pogledati i kako su se to opet provukli Warriorsi).

A iskreno, nakon što sam vidio u akciji Jamesa i Currya, bojim se da nas čeka teža dosada od završnice sezone. Imali smo Spurse i Clipperse, imali smo Clipperse i Rocketse, sasvim dovoljno za ovu godinu. Warriorsima se sve otvorilo ove sezone, od ranjene Oklahome do ranjenih Cavsa, preko činjenice da su izbjegli sudare sa statistički drugom i trećom najboljom momčadi u ligi ne naletivši ni na Spurse ni na Clipperse. Možda je rano pisati ovako nešto, ali stvarno ne vidim načina na koji mogu ostati bez naslova u ovakvom kontekstu osim u slučaju ozljede Currya i Boguta istovremeno. Obzirom na to kako ih sreće prati tijekom cijele sezone (mislim, čak ni Bogut nije bio ozbiljnije ozljeđen) i kako su svi ostali konkurenti totalno izranjavani, bilo bi i nepošteno da ne osvoje naslov u ovom trenutku jer, realno, trenutno su, gledajući životopis i pedigre, jedina momčad koja zaslužuje tako nešto.

Uglavnom, prva tekma između Cavsa i Hawksa.

– sve što treba znati o utakmici stane u jednu rečenicu: Earl Smith ubacio je 8 trica, cijela momčad Atlante 4
– Hawksi su se znali nositi s visokom postavom Cavsa, ali su očekivano muku mučili s niskom
– klupa je opet ubila Atlantu, u utakmici u kojoj Blatt reže rotaciju i koristi 7 igrača i jednu kartonsku figuru u kutu (James Jones), Bud pokušava parirati, ali ipak 8 igrača dobiva šansu tako da je dovoljno samo 6 minuta u kojima je na parketu bilo minimalno dvije rezerve da sve bace u vodu
– u tih 6 minuta Hawksi upadaju u nevjerojatnih 18 poena zaostatka (poveznica između svih ovih postava bio je katastrofalni Schroeder, a bilo je tu i Muscale, Bazemorea i Antića)
– obzirom da Carroll gotovo sigurno neće biti Carroll u nastavku serije (ako uopće zaigra), bojim se Bud neće imati još previše prilike postepeno složiti rotaciju kao što je bio slučaj u prve dvije serije
– također, bez Carrolla (i još od ranije Sefoloshe) jedini čovjek koji može čuvati Jamesa je Millsap (nije baš idealan matchup)
– kod Cavsa je primjetno da je Irving ranjen (Teague ga je maltretirao cijelu večer), James i Shumpert su dodatno natučeni nakon još jedne bitke, ali barem znaju da imaju 6 ljudi na koje se mogu osloniti u svakom trenutku, što je definitivno bolje od 4 na koliko ih u sljedećoj može računati Atlanta (ova ozljeda Carrolla ipak je ozbiljnija od običnog udarca kojega je zaradio Howard)
– na kraju tako ispada da Cavsi uopće nisu tanki, pokriveni su solidno na svim pozicijama i pripremljeni za više stilova igre, što je na ovakvom Istoku više nego dovoljno

DAY TWENTY-NINE

Iako pogled na rezultat ne odaje takav dojam, serija nije mogla bolje početi za Warriorse – obrana Rocketsa cijelu večer ostavljala je kvalitetne šuteve i prostor za ulaz Curryu, Dwighta je udarac u koljeno usporio za ostatak serije ili barem njen dio (sinoć igrao tek 26 minuta, vidno limitiran, a onda je i cijelu završnicu proveo na klupi s oblogom oko koljena), a uz to su dobili utakmicu protiv jednog odličnog izdanja Rocketsa kakvo ćemo teško opet gledati (posebice u napadu).

Svi pokušaji usporavanja Stepha prošli su neuspješno. Pokušavali su čak i sa Smithom direktno, pa onda i s preuzimanjem na picku, ali rezultat je uvijek bio isti. Dapače, iritantni Terry vjerojatno je i dalje najbolje rješenje, jer ako ništa drugo barem ne dolazi do mismatcha na drugoj strani kada je on na Curryu. S tim da se upravo na primjeru Currya bilo očito kako Warriorsi mogu do kvalitetne prilike svaki put kad se drže sistema – nije Steph zabijao sam s loptom u rukama, već i iz spot-up i catch & shoot situacija, što je jednostavno bilo previše.

Warriorsi su jednostavno lakoćom dolazili do obruča kretanjem bez lopte i pravovremenim asistima, tako da se stvorio dojam kao da mogu izmisliti neki zicer iza leđa prve linije obrane Rocketsa kad god požele. I dok je Stephu stvarno bilo svejedno iz kakve situacije šutira, razlika između pokušaja ostalih je bila ogromna, a ujedno i velik razlog zašto Warriorsi usprkos svemu nisu imali uspješniju napadačku večer. Naime, od tri brain farta koja su ih usporila i koja vrijedi izdvojiti kao potencijalne dugoročne probleme, čak dva su bila vezana uz nepotrebno soliranje i razbijanje ritma radi izolacijske košarke.

U glavnim ulogama tu nalazimo Barnesa i Thompsona. Na početku utakmice iz nekog razloga Warriorsi su uporno pokušavali preko Barnesa napasti Hardena, valjda da ga izmore ili nešto, kao da je protiv Hardena problem doći do poena upravo na onaj način na koji to Warriorsi rade najbolje – igrom na strani bez lopte. Ono, ponekad je najbolje ne praviti se previše pametan već jednostavno igrati svoju igru – Barnes je i sinoć bio odličan, ali ne zbog toga što je 1 na 1 dobio dvoboj s Hardenom, već zato što je radio sve one sitne stvari koje čine razliku između pobjede i poraza. Skakao je u napadu, gurao se u obrani s većima od sebe, kretao se bez lopte i zabijao otvorene šuteve.

Thompson je svoj već standardni trenutak ludosti imao početkom treće kada je spojio nekoliko nepotrebnih grešaka za redom, upropastivši usput i niz napada forsiranjem umjesto da je jednostavno šibao loptu dalje. Dolazio je i bez toga do finih prilika, ali prisustvo Arize koji ga je uglavnom čuvao očito je uzelo danak u efikasnosti, a i Rocketsi su se općenito toliko dobro rotirali da je cijelu utakmicu imao samo onaj jedan otvoreni šut iz prve četvrtine (kad tome dodamo i činjenicu da ga je Harden uništio u izolacijama, ovo baš i nije bila njegova večer).

Treći brain fart Warriorsa je ujedno bio i vjerojatno ostao najveći problem – korištenje klupe. Postava s Leeom i Iggyem koja je sinoć zamijenila startnu petorku bila je užasna u oba smjera, a nevjerojatna je količina štete koju je Lee uspio napraviti u samo 4 minute na parketu. Nakon toga je ostatak večeri rolu trećeg visokog igrao Ezeli, a vjerojatno će tako ostati i do kraja serije jer fascinira način na koji su Rocketsi jurišali na obruč u tom periodu dok je Lee glumio centra (njegovi najbolji dani definitivno su prošlost, ali u ovom trenutku nije stvar u tome da je neopisivo loš, već da jednostavno nije u stanju igrati playoff košarku s ovakvom mizernom formom).

Ezeli nije idealno rješenje, ali morat će dati koju minutu pod košem jer Greena ne mogu držati 48 minuta na parketu (iako su sinoć došli blizu tome obzirom da je odigrao 43). Bogut, doduše, svakako može igrati više od 16 minuta, ali, kako je Dwight bio limitiran i kako je Andrew brzo upao u probleme s osobnima, Kerr se radije odlučio za brže petorke. Green i Barnes bili su sasvim dovoljni pod košem za držati pod kontrolom postave sa Smithom i Jonesom (nadam se za dobro Rocketsa da ovaj dvojac neće biti “forever”).

Ali, to ne skriva činjenicu da Kerr trenutno može računati na 6 igrača, što su Rocketsi sinoć itekako dobro koristili dubinom koju su razvili kroz playoff, posebice kroz zadnje dvije utakmice protiv Clippersa. Ne pronađe li Iggy šut iz serije s Memphisom i ne uspije li se Ezeli nametnuti barem kao čuvar obruča, sve što im ostaje je preporođeni Livingston. Koji je odličnu igru iz prošle serije prenio i u ovu jer upravo su njegove minute umjesto Boguta uz udarne igrače donijele najbolje izdanje Warriorsa (sinoć su odigrali najviše minuta što je recept koji bi mogli gledati i u ostatku serije, posebice ne bude li Dwight spreman).

Naime, upravo je ta postava zaslužna za fenomenalnih 25-6 u zadnjih 7 minuta prvog poluvremena kada su fantastičnom igrom okrenuli do tada nimalo ugodan rezultat. Kao što smo rekli, Rocketsi su se potpuno razigrali već protiv Leea, a neki kasniji Kerrovi potezi dodatno su im pomogli. Tipa, stvarno nema potrebe u finalu konferencije igrati s petorkom u kojoj su četiri igrača s klupe što je bio slučaj početkom druge četvrtine (u tom periodu su Rocketsi i otišli na +16 prije nego ih je pomela spomenuta super postava bez Boguta s Livingstonom).

Rocketsi su pronašli svojevrsni odgovor na nisku petorku domaćina kada su u završnici utakmice konačno dali šansu postavi koju zazivamo već tjednima. Kombinacija s Hardenom na playu, Arizom i Brewerom na boku te s dva visoka sinoć je tako zaigrala 6 itekako bitnih minuta, što je popriličan iskorak obzirom da su do sada ukupno u playoffu na parketu u nekoj od kombinacija bili tek 3 minute više (9). Zabijanje im nije bilo problem, prvenstveno jer je Harden briljirao u spomenutim izolacijama, međutim defanzivno se baš i nisu proslavili, tako da će i ovdje biti nužno prisustvo Howarda bez kojega ni skok ni zaštita reketa ne funkcioniraju na potrebnoj razini.

Da je kojim slučajem on bio na parketu umjesto Jonesa, tko zna kako bi utakmica završila. Ovako, obzirom da je Jones apsolutna katastrofa u obrani (a nije da se sinoć iskazao i prema naprijed), Curry i društvo su nastavili lakoćom dolaziti do poena kad god je trebalo bez obzira što je Houston ovdje u teoriji barem trebao imati bolji pritisak na loptu zbog mogućnosti preuzimanja. Kad već nije mogao računati na Dwighta, McHale je možda mogao sva karte baciti na vlastitu ultra-nisku petorku nešto ranije nego je to napravio jer su upravo od nje dobili pozitivan impuls na kraju utakmice. Ta petorka s kojom su završili utakmicu pokazala se defanzivno pokretljivijom, a uz to imaju i dodatno šutersko oružje (u izuzetno važnim trenucima utakmice odbija uzeti otvoreni šut za tri, što se jednom Terryu definitivno ne bi dogodilo).

Interesantno, to su ujedno bile i jedine minute s ultra-niskom petorkom na utakmici, što je definitivno premalo obzirom na manjak Howarda – Ariza ne četvorci se često kroz ovaj playoff pokazao puno boljim rješenjem i od Jonesa i od Smitha. Uglavnom, obje ove postave, ova s visokom vanjskom linijom i ova s četiri vanjska, definitivno zaslužuju više minuta u nastavku serije.

Sad, problem je što čak ni bolja raspodjela minuta vjerojatno ne znači previše jer Rocketsi ni s Arizom na četvorci ni s Hardenom na jedinici nisu toliko opasni kao s Dwightom na petici. Ono, ako je itko doktorirao stretch & switch košarku koja dolazi kao nuspojava takvih petorki, onda su to upravo Warriorsi. Koliko god da Rocketsi u tim izdanjima izgledaju bolje nego s Jonesom, teško da preko noći mogu postati bolji u prezentaciji jednog stila od momčadi koja ga je toliko usavršila da je ostvarila jedan od najboljih scoreova svih vremena u regularnom dijelu sezone.

Ako Rocketsi misle napasti Golden State tamo gdje su tanki, onda to moraju raditi na pozicijama 4 i 5 koristeći visinu i snagu za doći do zicera na obruču i skokova u napadu. A kako im je jedina prava petica ozbiljno usporena, što je bilo vidljivo po Howardovom manjku skočnosti u napadu, Houston će teško i na taj način do prednosti.

Iako, treba im skinuti kapu na tome kako su držali priključak cijelo drugo poluvrijeme nakon što su vodili veći dio prvog, točnije dok nije krenuo preokret Warriorsa. Pokušavali su sve i trener i igrači, nije bilo one ležernosti i kasnog paljenja koje su obilježile prvih 5 utakmica protiv Clippersa, ali Golden State je uvijek imao odgovor. Kada su nakon gomile pokušaja konačno došli u egal u zadnjoj četvrtini (i to baš preko trice Smitha da cijeli ovaj playoff dobije još jednu dozu blesavosti), domaćin jednostavno radi seriju 9-0 i rješava susret (spomenuti pokušaj preokreta s niskom petorkom u zadnje 4 minute ipak je bio samo to, pokušaj).

Iskoristili su tako gosti momentum s kojim su došli u Oakland, jahali su dubinu raspoloženih opcija i dok god su utakmice u završnici na nekoliko posjeda razlike imaju šansu, čisto zbog neoborive logike vrijednosti šuta za tri. Samo, što ako Warriorsi podignu razinu igre, prije svega defanzivno? U tom slučaju teško mogu uzvratiti – iako ima prostora za bolje partije pojedinaca (Jones je bio očajan, Terry nije mogao ubaciti ni jedan otvoreni šut, Howard je usporen, a i kod Brewera je izostalo onih stihijskih poena koji podižu energiju), sinoć su Harden, Smith i Ariza odigrali tako dobre partije da je teško reći da nisu imali dovoljno talenta na raspolaganju (a uz to je i Capela, čijim potencijalom su sigurno oduševljeni u upravi, barem djelomično nadoknadio Howardov veći utjecaj).

S Howardom izvan parketa (ili šepavim dok je na parketu), šanse za dodatnim iskorakom još su manje. Dakle, sada je pitanje mogu li Warriorsi dignuti razinu igre? Pa, definitivno imaju rezerve. Uz to što moraju pronaći idealnu rotaciju za 48 minuta utakmice kroz seriju, a zatim i smanjiti broj posjeda u kojima ispadaju iz sistema, najprije moraju pronaći načina kako zaigrati bolju obranu. Više Boguta u sredini po defaultu će pomoći, kao i manje Leea, ali i sistemski će nešto trebati mijenjati jer, izuzmemo li solidnu kontrolu pick & rolla preuzimanjem, sinoć su i sami dozvolili previše kretanja u pozadini i previše kasnih rotacija prema perimetru. Nije to bila loša obrana, ali nije bila ni šampionska, prvenstveno jer nisu ostvarili nikakavu prednost u kontrama i ukradenim loptama. Uz to tranzicijska obrana im je bila jednako slabašna kao kod Houstona i tu si ne mogu dozvoliti ući s Rocketsima u napucavanje – ono što njih razlikuje od klasične run and gun bande upravo ja ta ozbiljnost s kojom brane lagane poene.

Dakle, napad je više nego ok, ali od Rocketsa će se odvojiti tek kada uspiju napraviti razliku u egzekuciji na defanzivnom dijelu parketa. Bez tog pomaka ne bi bilo čudno da put Houstona krenu s 1-1.

CONFERENCE FINALS

HAWKS @ WIZARDS

Kratko o utakmici koju sam pogledao s dan zakašnjena. Hawksi su trebali jednu ovakvu partiju da ovakvi poput mene, koji im iz nekog razloga vjeruju, opet imaju razloga dati im prednost u novoj seriji, ovaj put protiv Cavsa. Odigrali su najbolje kada je bilo najpotrebnije – iako je u završnici utakmica opet postala drama i ovaj put su bili bolji njen veći dio. Na otvaranju napad pruža onaj osjećaj da gledaš Atlantu, gomila kretanja lopte i igrača, a ključna promjena je što Bud maksimalno jaše startere. Samo 13 minuta ukupno za Antića i Bazemorea, uz smanjenu rolu čak i Schroederu te novu finu rolu Muscale, s 23 minute ukupno za najbolju petorku koja je ostvarila sjajnih +16.

Ovaj put im nije čak problem predstavljala ni stretch postava Wizardsa, našli su načina napasti Piercea koji je na parketu proveo samo 9 minuta u roli stretch četvorke. Visoku startnu petorku Washingtona su apsolovirali, ovaj put su također protiv nje na startu utakmice i na startu treće četvrtine napravili ključnu razliku koju su održavali manje-više cijelu večer, ali limitiranje učinkovitosti Piercea i Portera ključni je uspjeh njihovog plana igre u zadnjih par utakmica. Sad, nešto je na činjenici da je Millsap jednostavno puno bolje koristio mismatch u napadu (što se u principu očekivalo od prvog dana, neku večer su Piercea čak pokušavali sakriti na Muscali, ali prilagodivši minute najbolje postave s onima ubojite protivničke stretch postave Bud je napravio odličan posao), nešto na puno boljoj podjeli obrambenih zaduženja (Carroll je uglavnom bio na Wallu umjesto na Pierceu, Korver se skrivao na Porteru, dok je Teague imao zadatak ganjati Beala, nije idealno, ali je pomoglo), a nešto na tome da se Wittman previše zaigrao. Iako se dobrim dijelom držao rotacije koju je uspostavio još protiv Raptorsa, pokušavao je pronaći nove raspoložene igrače za odavno podijeljene uloge.

Gortat je tako još jednom marginaliziran iako je najmanje njegova greška što momčad s njim i Neneom na parketu ne funkcionira u ovom matchupu. Navodno se ovaj put radi o trovanju hranom zbog čega nije praktički ni zaigrao kao jedini visoki u nekoj stretch postavi, ali, tu se postavlja pitanje ako nije bio spreman, zašto je uopće dobio priliku, posebice u onoj drugoj šihti početkom treće? Zašto svjesno oštetiti momčad? Iako se vidjelo da nije baš živahan, ovakav razvoj situacije otvara nove nastavke dva dobro poznata poglavlja kojim nas Washington zabavlja – prvo je odnos između Wittmana i Gortata, drugo Gortatova česta nestajanja u ključnim momentima čak i kada dobije priliku.

Seraphin je iskopan s klupe, Gooden je dobio nešto više minuta na štetu Piercea (kojega stvarno nije toliko trebalo čuvati na klupi od osobnih i Millsapa, Wittman je tu malo pretjerao s oprezom bez obzira što je PP po prvi put u playoffu igrao kao penzić), sve su to detalji koji baš i nisu koristili Wizardsima u ovako bitnoj utakmici (a nije da je i Wall izgledao kao da je u vrhunskoj formi). Dodaj tome već standardno bezveznu partiju Nenea i ispada kako je samo Beal odradio vrhunski posao (i stvarno ga je bilo svugdje, Hawksi su možda mogli i razmisliti o stavljanju Carrolla na njega). Stoga, ako su Hawksi bili tako dobri, a Wizardsi tako loši, kako je kvragu ovo opet otišlo do zadnjeg šuta na utakmici? Pa, zato što su Hawksi po svom običaju prokockali nekoliko napada neforsiranim greškama i dozvolili Washingtonu dolazak u egal. Srećom po njih, bez Gortata i s ovakvim Pierceovim izdanjem kod domaćina jednostavno nije bilo dovoljno vatre, ali, svejedno, opet ovisiti o sreći u zadnjim sekundama iako si 43 minute odradio na izuzetnoj razini, blesavo je. Srećom, ni Wizardsi nisu bili baš s(p)retni u završnici, o propuštenoj pobjedi zbog nano-sekunde kasnijeg Piercevog izbačaja da ne pričamo.

Hawksi su na kraju pokazali dovoljno, nisu prošli nezasluženo, zadnje dvije utakmice od povratka Walla daju im za pravo smatrati se boljom momčadi, ali kad uzmeš u obzir svu nesreću Washingtona, od ozljede Walla preko trovanja Gortata do odluka u zadnjim sekundama koje se okreću protiv njih, teško se oteti dojmu da bi Wizardsi prošli dalje samo da su imali malo naklonjeniji kontekst.

HAWKS – CAVS

Ranjeni Cavsi, s najgorim LeBronovim izdanjem u playoffu ikada (koliko god to i dalje bilo dobro izdanje, fascinantno je kako neki ljudi ni u 2015. još ne kuže da je James odradio smrtničku seriju protiv Bullsa – sjajan u obrani, krucijalan kao matchup problem, ali ovo do sada nije ni blizu onom učinkovitom stroju koju je išao po naslove u četiri zadnje godine, ovo sada je LeBron koji je bolja verzija Jimmya Butlera, a ne LeBron koji je bolji od Magica i Birda), idu na Hawkse. Koji malo po malo hvataju zrak, petorka im sjeda na zdravije noge nego je to bio slučaj do sada i ako će igrati po 25-30 minuta zajedno, s 40 minuta pojedinačno na parketu kao prije neki dan u šestoj protiv Wizardsa, neće Cavsima biti lako.

Njihova obrana je bila dovoljno dobra za spustiti se u reket i braniti Chicago, ali kako pokriti perimetar protiv momčadi koja uvijek igra s četiri igrača vani, ponekad i pet? Thompson i Mozgov tu neće moći održavati egal kao što su to radili protiv Bullsa. Stretch postava s Jamesom će naći načina zabiti, ali bez LeBrona na perimetru tko će pokriti sve te opcije, posebice Korvera koji bi u ovoj seriji konačno mogao doći do malo prostora? Jasno, uvijek postoji mogućnost da Irving odigra bolju seriju i da nastave dobivati sjajna izdanja od Shumperta, Smitha i Dellavedove, ali, ako će Hawksi biti u komadu kao u zadnjih par utakmica protiv Wizardsa, možda i to bude premalo.

Obrambeno Hawksi imaju puno bolja rješenja za pritisnuti pick & roll, praktički jedino rješenje Cavsa u napadu. Carroll i Millsap nisu Butler i Noah, ali obzirom kakvi su bili Butler i Noah, možda će biti i bolji u zaustavljanju Jamesovih ulaza i proigravanja. Carroll može smetati Jamesu, ali ključan će ionako biti posao koji naprave kad LeBron bude igrao četvorku – hoće li ga tada moći čuvati Millsap ili će i to zaduženje dopasti Carrolla, dok će Millsap visiti na strani bez lopte kao pomoć s jednim okom na Shumpertu?

Obzirom koliko su ih namučile stretch postave Wizardsa (pa i Netsa prije toga), ne bi trebalo čuditi ako ćemo isti film gledati i s Cavsima, ali, ako je Atlanta i do sada pronašla put, zašto ne bi i ovdje. James će opet biti najbolji igrač na parketu i u ovoj seriji, ali James koji iz igre efektivno šutira 44% (što je u rangu onih prvih sezona u Clevelandu dok je još bio na rookie ugovoru), tricu gađa s nevjerojatnih 15% i uz to ima slabiji omjer asista i izgubljenih od onog 2:1 minimuma, nije nepremostiva prepreka.

Atlanta u 7

WARRIORS – ROCKETS

Houston se valjda do sada probudio, nakon povuci-potegni serije s Dallasom i gledanja u lice smrti s Clippersima, sada su totalno u playoffu, svjesni da svaku šansu treba iskoristiti jer nikada ne znaš kad ćeš imati sljedeću. S probuđenim ponosom, pronađenim smislom i s rotacijom koja zna što radi u obrani, a pri tome zna i što želi u napadu (trčati i pucati trice), Rocketsi će biti žilav protivnik. Ali, svim time ipak nisu dorasli Warriorsima. Koji su protiv Memphisa također prošli kroz svojevrsnu katarzu, dakle za izazvati ih Houston bi ipak morao pružiti puno više od ovoga što mu je trenutni plafon.

Howard, Smith i Jones nisu Gasol i Z-Bo, momčad iz paralelnog svemira rađena baš da gnjavi ovakav roster kakav imaju Warriorsi, oni su više lošija kopija Warriorsa. I to u svakom pogledu – od obrane, šuterske efikasnosti, dubine, pa čak i MVP kandidata. Ne vjerujem da ovaj trenutni Houston može odigrati onako kilavo kao u prve 4 utakmice serije protiv Clippersa, ali me isto tako ne bi čudilo da nakon 4 utakmice budu u istom rezultatskom minusu kao s Clippersima (što ne bi bilo dobro za njih, u prosjeku se dogodi svakih 5-6 godina da se 3-1 serija okrene, ali se to nikada nije dogodilo istoj momčadi dva puta).

To je što se tiče momentuma, ali kako matchupovi funkcioniraju na parketu? Pa, Warriorsi nemaju onog starog Iggya koji je Hardena mogao strpati u džep, ali ga i ne trebaju jer ionako će Bradu braniti svojim preuzimanjem, a pod košem će Howard morati na Boguta. Kako se ni Green nema razloga plašiti neke od njihovih četvorki, najteže će biti držati tranzicijsku obranu pod kontrolom. Houston će vjerojatno kao i do sada kaosom uzrokovanim tricama i run and gunom pokušati okrenuti brojke u svoju korist, uostalom tako su nadmašili očekivanja i u regularnom dijelu i sada u playoffu, ali protiv ovakve obrane to neće ići glatko.

Na drugoj strani parketa se također moraju nadati da mogu održati razinu iz ovih zadnjih nekoliko susreta s Clippersima, što neće biti lako. Ariza znači istovremeno mora nastaviti šutersku renesansu i uz to držati Thompsona pod kontrolom (sumnjam da će ga trošiti na Currya koji će ionako doći do svoje kvote, posebice jer su pouku shvatili na Clippersima), treba nekako zatvoriti Greena, a to trenutno najgoroj preostaloj obrani u playoffu neće biti lako (kao što znamo, run and gun momčadi po defaultu teško zatvaraju sve rupe jer pate od istih onih deficita koje na drugoj strani pokušavaju iskoristiti).

Da ne duljim, pričat ćemo o matchupovima idućih dana kako se serije budu razvijale, a i večeras u podcastu – ako sve bude ok, u malim noćnim razgovorima Kreha i moja malenkost trabunjat će o playoff prošlosti i playoff budućnosti, pa bacite koje pitanje u komentare ako imate.

Golden State u 5

DAY TWENTY-EIGHT

Osvrt na prolaz Atlante i najave konferencijskih finala u zasebnom postu, ispadanje Clippersa definitivno zaslužuje poseban epitaf.

Sinoć sam otišao u krevet na finih +20 za Rocketse, taman negdje na početku zadnje četvrtine, i, gle čuda, jutros nije bilo preokreta. Clippersi su seriju izgubili dva puta, prvi put u petoj kada su odustali od borbe, drugi put kada su dozvolili onakav povijesni povratak. Sinoć su jednostavno nadigrani, nisu ni imali poštenu šansu.

Odmah na početku digresija – ne sjećam se ikada da je jedna NBA momčad prokockala ne samo ovakvu prednost, već da je u istoj seriji ovako fluktuirala s razinom igre. Zadnjeg 3-1 preokreta kojeg smo imali prilike gledati u playoffu sjećam se kao da je bio jučer, u biti imam negdje na DVD-u barem utakmicu ili dvije te serije. Sunsi kao potencijalni izazivač ulaze u playoff i upadaju u rezultatsku rupu protiv Lakersa koji su te godine tek počeli slagati jezgru budućeg prvaka, s tim da do tada praktički nisu složili ništa (bila je to prva godina Phila na klupi u drugom mandatu, a od igrača na parketu si imao doslovno samo Kobea i Odoma – kad se sjetim da su treći i četvrti igrač bili Smush Parker i Kwame Brown ništa mi nije jasno).

Uglavnom, Sunsi su imali ozbiljan zaostatak, ali nije da su bili nadigrani ili razbijeni, izgubili su tri guste završnice dok su tražili formu, a onda su u zadnje tri utakmice serije pomeli pod s nedoraslim protivnikom. Sjećam se i serije između Orlanda i Detroita iako tada nisam gledao baš svaku utakmicu playoffa osim onoga što je bilo na televiziji, ali bili su to zadnji Pistonsi s Carlisleom kao trenerom, još dok nismo znali da će Billups, Hamilton i Prince postati šampioni. Iako su te sezone osvojili Istok, nekako nije bilo čudno da ih muči Orladno koji je imao taj skrpani roster bez Granta Hilla, ali i sa već sjajnim McGradyem i Riversom na klupi (koji je tako postao jedini trener u povijesti koji je prokockao 3-1 prednost dva puta – simbolika ili slučaj?).

Kada su skužili kako zaustaviti T-Maca, Pistonsi su se u tri preostale utakmice prošetali, ipak pokazavši u toj seriji da nisu spremni za iskorak (kojega će napraviti dogodine s Brownom i Sheedom). Nezaboravni su i preokreti Houstona i Miamia (to što su oni prolazili s Knicksima ne treba ni komentirati posebno – te tučnjave ne 80 koševa, tu je uopće čudo da je itko uspio spojiti par pobjeda u nizu, kamoli tri, obzirom da su sve utakmice bile na nož i u kojima je presudno bilo to Rileyevo poznavanje svoje stare momčadi i njenih mana), s tim da je taj Rocketsa u biti možda i najbliži ovome što je napravila ova generacija. Sunsi s Barkleyem su dvije godine ranije igrali ono legendarno Finale protiv Bullsa, Rocketsi su godinu ranije osvojili naslov iskoristivši Jordanovu pauzu, dakle bila je ovo zadnja prilika za Phoenix da iskoristi taj prozorčić koji su ostavili Bullsi.

Rocketsi nisu bili uvjerljivi, obrana im nije bila ni približno dobra kao godinu ranije (gubitak Thorpea kao partnera Haakemu pod košem), ali su dovođenjem Drexlera i okretanju stretch postavama napadački proradili kada je bilo najvažnije. Uglavnom, Sunsi su ih razbijali na sličan način kao sada Clippersi ovu verziju Rocketsa u prve dvije utakmice, a onda je krenulo šutersko ludilo koje je kulminiralo onom nezaboravnom tricom Maria Ellia (kojega nisu slučajno sinoć fokusirale kamere cijelu večer) koja je donijela pobjedu u zadnjim sekundama sedme utakmice.

Dakle, čak ni ta serija nije mogla bez drame, a ovdje praktički u 5 od 7 utakmica nismo gledali ništa uzbudljivo. Stoga, pokušajmo skužiti što se ovdje dogodilo. Iako ne znam da li je to moguće istovremeno, Clippersi su podcijenili protivnika i precijenili sebe. Pomislili su da su riješili Rocketse i jednostavno su prestali igrati svoju igru, počeli su kalkulirati, a onda kada je trebalo nešto smisliti, više ništa nije ostalo. Preživjeli su Spurse, ali ih je u ovoj seriji za guzicu ugrizao zalutali metak zvani tanka klupa – kada je trebalo od nje nisu dobili ništa, a dijelom i zbog toga starterima ništa nije ostalo u nogama za ovu sedmu. Tankovi su se skroz ispraznili, što je bilo očito sinoć po tome da su cijelu večer bili izgubljeni u run and gunu koji je u zadnjoj četvrtini prošle utakmice otišao na novu, kaotičnu razinu. Nisu znali što treba raditi ni u jednom smjeru, a bez kretanja u tako izrazitoj tranzicijskoj igri to ne ide.

Uz raspad Clippersa (ovaj mentalni je usko vezan uz fizički), treba odati i priznanje Rocketsima. Nisu doduše napravili ništa revolucionarno s prilagodbama, što uostalom potvrđuje i činjenica da su bili 12 minuta udaljeni od ranijeg odlaska na ljetne praznike, ali su radili nešto, posebice u obrani koja je od katastrofalne postala odlična. Prebacivanje Arize full time na Redicka bilo je sjajan potez, pustili su Paula da manje-više radi što hoće (iako je Terry radio sjajan posao u obrani, definitivno opravdavši minute), a Ariza je usporio najvažnijeg role playera Clippersa. Povremeno prebacivanje Howarda na Griffina također je usporilo i pick & roll Clippersa, ali i Blakeovu učinkovitost na laktu, a da do toga uopće dođe pobrinulo se guranje Smitha u petorku – osim što je donio potrebnu razinu energije na perimetru, Josh je poslužio i kao dodatni zaštitnik obruča u situacijama kada bi Howard izašao vani. Davanje gomile minuta Breweru i Arizi kao paru na bokovima također je podiglo je obrambenu razinu, bilo da je Harden više sjedio na klupi ili da su jahali niske postave s tri swingmana, ovaj dvojac omogućio im je da igraju obranu po kojoj su postali poznati u regularnoj sezoni.

Uglavnom, sve ovo pomoglo je usporiti napad Clippersa, Redick i Barnes čije buđenje je bilo toliko bitno protiv Spursa ovdje su nestali u zadnjim utakmicama, a to je definitivno pomoglo. S druge strane, Clippersi su uvijek koristili iste opcije, sa 6 igrača nemaš baš previše kombinacija za igrati se s matchupovima, postavama i stilovima (jedinih par Docovih pokušaja bilo je dodati Hawesa u rotaciju, što se baš i nije pokazalo mudrim, a i povlačenje u reket umjesto da Jordan i dalje sije paniku na perimetru izlaskom na loptu nije donijelo povrat).

Sad, to što su Rocketsi konačno pronašli nekakvog načina igrati obranu ne bi bilo dovoljno da u isto vrijeme nisu pružili nešto i u napadu. I tu dolazimo do još dvije bitne stvari. Prvi je uopće taj njihov stil igre koji je čista improvizacija, a na koji se veže i drugi, a to je šuterska učinkovitost. Rocketsi pod svaku cijenu žele napasti obranu u tranziciji kako bi došli što lakše do reketa, a kad im to ne upali, drže se one da je bolje potegnuti lošu tricu nego dvicu. Isključivo u ovakvom okružju, u kojem su loši šutovi za tri još uvijek bolji od fine akcije koja otvara šut s poludistance, moglo se dogoditi da se zvijezde poklope na taj način da skok-šut Josha Smitha s perimetra napravi razliku. Kada je parket otvoren, kada se trči i kada upadaju trice, Rocketsi se mogu prošvercati za manjak ideje prema naprijed jer ta filozofija koje se drže je jedina ideja koja im je potrebna. A trice su itekako upadale – u zadnjih 60 minuta (utakmica broj 7 + zadnja četvrtina utakmice broj 6) ubacili su ih 19.

I dok je Smith idealan kao simbol slučajnosti u ovom preokretu (ne zaboravimo da ga je McHale do pete utakmice praktički zakopao na klupi), ono što definitivno treba istaknuti je doprinos sporednih opcija. Dok smo već istaknuli kako je nestanak Redicka i Barnesa pokopao Clipperse, ono što je lansiralo Rakete bili su Ariza (sjajnim partijama u oba smjera, 3&D elita, a čovjek je čak i driblao u nekoliko navrata), Terry (i dalje ne vjerujem da je igrao onako dobru obranu na Paulu), a onda i svi ostali. Smith je imao svoje trenutke, kao i Brewer, Prigioni je solidno odradio posao, a i Jones je proigrao čim se maknuo iz startne petorke. Harden je bio dobar, ali ne i presudan (previše grešaka s loptom, što mu se može progledati kroz prste obzirom na teret koji nosi u organizaciji napada, Rocketsi su čak koristili Smitha kao razigravača s perimetra samo da mu malo olakšaju), Dwight pouzdan, ali također bitniji kao dio kolektiva.

To je 8 igrača na koje možeš računati što je pravo bogatstvo i to je možda još jedan presudni detalj koji je preusmjerio seriju (kvragu, čak je i Capela odradio solidne minute).

Što se same 7. utakmice tiče, obilježena je kaotičnim ritmom u kojem se bolje snalaze Rocketsi. Lopte se gube na sve strane, ali Houston igra puno bolje u obrani, zatvaraju i reket i perimetar, dok Clippersi ostavljaju previše prostora za šut. Kada je svaki napad tranzicijski, noge presuđuju, a Houston je definitivno bolje trčao i jednostavno se brže stigao postaviti u defanzivnu formaciju. Clippersi bi se gubili već na prvom ulazu, te olovne noge i zbunjene glave samo čistoj sreći mogu zahvaliti što već u prvoj četvrtini nisu upali u puno veću rupu od one u kojoj su se našli – da su Rocketsi ubacili dio od sve one gomile širom otvorenih trica koje su im gosti ostavljali kilavim rotiranjem prema perimetru, prednost bi bila puno veća.

A nije da je i ovako bila sitna, stalnih 10-15 poena prednosti uz ovako mlitavog protivnika čine se kao neriješiv problem. Sad, nagledali smo se i luđih stvari i to baš u ovoj seriji, ali ovaj put preokret treba izvesti fizički slabija momčad. Clippersi se dodatno troše u tim pokušajima da dođu u egal, par puta im i uspijeva, ali onda krajem treće definitivno pucaju, čim su krenule izmjene izgubila se i ta mala šansa koja je postojala da će Paul i Griffin ovo okrenuti. Mislim, ako ti je vrhunac ideje u napadu dati loptu Crawfordu da igra 1 na 5, sretno s tim.

Što dalje? Pa, Ballmer bi svakako mogao razmisliti o tome da zaposli poštenog GM-a koji će skrpati klupu i koji neće štetiti franšizi gomilom loših poteza, to je ključno. S ovakvim rosterom kad-tad bi im došao kraj – da su napravili posao u ovoj seriji, loši potezi od ranije bi došli na naplatu protiv Warriorsa. Uglavnom, petorka im je odlična i treba je svakako zadržati, Paul još ne pokazuje znakove usporavanja, a Blake se i dalje razvija, tako da je ono najvažnije riješeno. Jordana treba zadržati pod svaku cijenu, Barnesu treba naći mlađu zamjenu (čovječe, kad vidiš ove igrače poput Greena, Middletona ili Carrolla koji su od nikuda postali idealni moderni NBA swingmani pitaš se zašto je to toliko teško napraviti već godinama), posložiti klupu i dogodine pokušati ponovno. Nadam se samo ne u ovim novim očajnim dresovima.