ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Sep/1521

EUROBASKET PODCAST

Posted by Gee_Spot

ANewHope?CroEurobasketpodcast by Ispodobruca on Mixcloud

Filed under: bball 21 Comments
22Sep/159

EURO-BASKETCASES (1-8)

Posted by Gee_Spot

Bavljenje Eurobasketom završavamo osvrtom na 8 najboljih momčadi. Šteta što finale nije donijelo nikakvo uzbuđenje, izgleda da su se Litvanci istrošili kroz tri drame koje su igrali s Gruzijom, Italijom i Srbijom, plus imali su i dan odmora manje od Španjolaca. Što je tu je, ukupni dojam više nego solidan, u vrhu su manje-više očekivane reprezentacije (jedina iznimka je Litva koja baš i nije djelovala kao top 4 momčad na papiru, ali to je Litva kvragu, oni su uvijek pri vrhu). Čekamo iduće okupljanje (mogao bi i ovaj pred-olimpijski turnir s tri skupine po 6 momčadi biti zanimljiv), a prije toga prijedlog - proširiti natjecanje na 32 momčadi i odmah startati s kup sistemom jer ovo prcanje po grupama stvarno je nepotrebno kad nakon svega dođeš u situaciju da ti presudi jedna lopta. Ili to ili smanjiti broj sudionika na 16 i igrati 4 runde na tko bolji u 5 (7 bi bilo previše, a prva runda bi se mogla smanjiti na tko bolji u 3) sistem, kao pravo doigravanje.

8. LATVIJA

Iskoristili su ždrijeb, ajde da je netko bio dovoljno mudar to domaćinstvo pretvoriti u rezultatski uspjeh. Spominjali smo pišući o Sloveniji koliko su im solidno bekovi odigrali tu utakmicu, a i protiv Francuza su potvrdili kvalitetu. Janicenoks je ovaj put bio najprecizniji, ali više od ijednog individualca ono čime su postizali rezultat bila je igra. Gnjavili su Francuze cijelo prvo poluvrijeme konstantnim kretanjem i križanjem, non-stop igrajući formacijom s 4 ili 5 igrača na perimetru koja je automatski ostavljala dovoljno prostora u sredini za kombiniranje, dok je opasnost proizlazila iz činjenice da su uvijek imali 3 ili više igrača sposobnih napasti iz driblinga. Istina, u tom stalnom kretanju često bi se i pre-kombinirali, njihovi pojedinci ipak nisu ekstra klase, ali su izvukli maksimum iz sistema koji je često bio na granici one "puno zuje, malo meda daju".

Francuzi su u drugom dijelu morali zaigrati puno agresivnije na loptu (s Batumom u presingu na playu) i s puno više preuzimanja, čak i matchup zonom, kako bi ih razbili. Uz to, zaštita obruča ipak im nije na potrebnoj razini, koliko god solidno skakali i čuvali reket u zoni, ipak nemaju potrebnog pojedinca u sredini koji bi se mogao nositi s Gobertom (kasnije i Bourousisom te Veselyem). Ne idu u kvalifikacije, za to su se pobrinuli porazi od Grčke (gdje su pružili jednako žilav otpor, gotovo cijelo prvo poluvrijeme su vodili) i Češke (koja ih je razbila primjenivši od starta recept do kojega su Francuzi došli tek u drugom dijelu, dakle maksimalan pritisak na bekove i konstantno preuzimanje kako im se ne bi dozvolio ni milimetar prostora), ali dojam je više nego pozitivan. Iz kuta Hrvatske gledano, ovo je još jedan nacionalni program uz Češki, pa i Slovenski ako dozvolite, koji nas je prešišao čisto po načinu na koji su iz slabije baze talenta složili jaču momčad.

7. ČEŠKA

Nakon što su razbili Hrvatsku, istu stvar su napravili i Latviji u razigravanju za sedmo mjesto, tako da smo dobili potvrdu kako ona pobjeda protiv HEP-ovaca nije slučajno bila onako dominantna. Jednostavno, izvukli su maksimum iz ovoga što imaju, pokušali su sakriti šuterske felere bazirajući igru na tranziciji i ranom pick & rollu, igrajući agresivnu obranu na perimetru. Upravo je ta obrana bila oslonac, u Veselyu i Satoranskom imali su atlete koji su bili u stanju preuzeti svaki pick & roll, a u Pumprli još jednog atletu koji je odradio odličan posao i u preuzimanju na perimetru, ali i uopće kao stoper i pomagač. Benda i Schilb nisu bili na ovoj razini atletski, ali su itekako dobro znali koja su im zaduženja i uglavnom su se nalazili pozicionirani na pravom mjestu.

Napad je bio problem, manjak šutera se ipak nije mogao sakriti protiv razigrane Italije kojoj je Češki ritam čak i odgovarao jer su i sami skloni što manjem filozofiranju u napadu. Uz to imaju gomilu igrača sposobnih odigrati slash & kick rolu čime su iskoristili slabosti Češke obrane koja je isključivim baziranjem na zonski presing ostavila gomilu prostora na strani bez lopte (čime su se okoristili talijanski spot-up šuteri, prije svih Bargnani).

Protiv Srbije su izgledali puno bolje, držali su se gotovo do same završnice (koristeći slabosti Srbije u branjenju pick & rolla prije svega), odnosno sve dok se sredinom zadnje četvrtine Srbima konačno nije isplatila odluka da udvajaju Satoranskog u svakom trenutku i da riskiraju da ih dobije ostatak Češke igrajući 4 na 3. Česi pak takvo rješenje na drugoj strani nisu imali, odlična petorka s Teodosićem i Bogdanovićem kao dva kreatora iz pick & rolla te igra s Bjelicom i Ercegom kao dva stretch visoka jednostavno je bila previše čak i za njihovu obranu, pokriti sve to nije bilo moguće.

5. GRČKA / ITALIJA

Pobjedivši Latviju, odnosno Češku, nije bilo potrebe da dalje razigravaju tako da dijele ovu poziciju. Definitivno još dvije ekipe koje su ovdje ostavile odličan dojam, i jednima i drugima malo je nedostajalo da naprave korak dalje (za utjehu i jedna i druga momčad idu u kvalifikacije za Olimpijadu i imaju itekakve šanse izboriti mjesto među 3 odabrana kojima će se popuniti turnir 12 momčadi, jasno ako FIBA neće nešto zasrati pa ih sve staviti u istu skupinu s npr. Srbijom).

Nakon što su odradili posao s Belgijancima, Grke je ždrijeb odveo na Španjolce koji su taman u pravom trenutku ušli u idealnu formu. Iako rezultat na kraju sugerira da se radilo o drami u kojoj je odlučivala jedna lopta, realnost je da su Španjolci u završnici ipak imali više oružja, odnosno da su Grci pokazali zube samo zato što je Calathes stavio neke nerezonske šuteve koje inače ne zabija. Grčka igra s Bourusisom i Spanoulisom ovdje nije prolazila, Španjolci su predobro branili reket s Gasolom parkiranim u sredini da bi dozvolili lagane poene na obruču, a Grci jednostavno nisu imali dovoljno raspoloženih šutera usprkos tome što je čak i Giannis dva puta pogodio tricu.

Talijani su još bliže bili prolazu protiv Litve, Gentile je čak imao i priliku za pobjedu, ali se spetljao ulaskom u sredinu gdje su ga brzo udvojili umjesto da jednostavno šutne tricu. Njihov sistem s 4 ili 5 igrača vani podsjećao je na ono što igraju ekipe poput Finske i Latvije koje nemaju centre, dakle 2 na 2 weave akcije bekova, hand-offovi na sve strane, pick & roll u svim kombinacijama - u biti gomila haklanja kojem je cilj bio iskoristiti činjenicu da imaju po 4 driblera sposobna napasti obruč s loptom ili šutnuti iz driblinga. Litva je bila na konopcima, usprkos svom trudu jedva su stizali sve zatvoriti (Bargnani je imao dobru večer s poludistance, odradio je skroz solidan turnir u toj roli spot-up šutera, jasno, ako zanemarimo zločine u zaštiti reketa), ali na kraju je ipak presudila činjenica da Talijani nisu mogli ništa u reketu Valanciunasu koji je nosio sve pred sobom.

Uglavnom i jedni i drugi su opravdali očekivanja, dapače za Talijane možemo reći kako su mnoge i iznenadili (svatko tko priča da imena ne mogu zajedno i da je problem Hrvatske nekompatibilnost, evo mu primjera da je pravim sistemom puno toga moguće sakriti, samo ga treba pronaći). Usprkos riskantnom stilu baziranom isključivo na šutu uopće nisu previše oscilirali, što sve govori koliko su dobre partije znali pružiti Belinelli, Gentile i Gallinari (potonja dvojica su izuzetno kvalitetno koristili mismatcheve i trpali iz izolacija). Gallo je majstorski zabijao od kud je htio, ali Gentilea treba posebno istaknuti jer je do veće role došao tek zahvaljujući ozljedi Datomea. Uz odličan šut pokazao se izuzetnim i u ulazu (jebiga, netko je morao i to raditi obzirom da je Belinelli, valjda zbog ozljede, izbjegavao raditi išta drugo osim šutirati trice), a bio je i jedan od boljih defanzivaca - Rocketsi mogu biti sretni što imaju prava na njega, kao i Italija što će moći računati na njega barem do idućeg Eurobasketa. Momak je mlad, 23 godine, ali već je kompletan igrač i uz to izgleda kao košarkaški muškarac. A razlog zašto ga ovoliko spominjem je taj što je u mojih idealnih 5 prvenstva, uz Gasola, Goberta, Satoranskog i Valanciunasa (znam, nije idealan izbor igrača ako bi ih poželjeli poslati na parket, ali ovih 5 obilježilo je prvenstvo, eventualno sam mogao ubaciti Bjelicu ili Maciulisa, ali koga briga).

Grci su u nešto boljoj situaciji, imaju preduvjete za ostati u vrhu Euro košarke dok im se na pripreme odazivaju Giannis i Koufos. Iako su i ovdje bili zapostavljeni u korist veterana, njihove fizikalije davale su Grcima moć kakvu malo tko ima u obrani. Spanoulis se oprašta, u njegovu rolu uskače Calathes i to je solidna zakrpa, ali u Grčkoj sve ovisi o tome kako će se ovaj NBA dvojac razvijati. Dubinu će uvijek imati, već čeka solidna generacija mladih da popuni ove sporedne minute.

4. SRBIJA

Igrali su uglavnom sjajno u napadu, krcati šuterima i s dovoljno playmakera stvarno su uvijek nalazili načina otići na level više (još od prve utakmice sa Španjolcima), čime su redom skinuli i Fince i uporne Čehe, ali ne i Litvu. Koja se nakon dvije utakmice mučenja upravo protiv Srba odlučila odigrati svoju apsolutno najbolju partiju na prvenstvu. Fantastičnom obranom zatvorili su perimetar, istovremeno nalazeći dovoljno snage da čuvaju reket (igrali su agresivno na loptu sa zonskim rasporedom u pozadini kako bi pokrili što više prostora, a čak ni na pick & rollu nisu odustajali od te širine - Valanciunas je sam odrađivao gomilu posla pokrivajući cijeli reket i čeSto preuzimajući beka, žrtvovali su time nešto poena na obruču, ali su dobili kontrolu perimetra što se pokazalo sjajnom odlukom).

Srbi na ovakve situacije nisu navikli, obično bi u ranijim utakmicama nalazili dodatna rješenja u napadu, međutim Litvanci su utakmicu sveli na defanzivnu bitku i tu je trebalo pronaći dodatno snagu kroz obranu. Što Srbi pak nisu bili u stanju - poprilično slabašna obrana pick igre Srbije nije funkcionirala, Litvanci su 1-5 pick & rollom cijelu večer držali napad podmazanim. Teodosić i Raduljica su jednostavno užasna kombinacija čak i kad idu na preuzimanje, razigrali su ne samo Valanciunasa već i Kalnietisa koji je zabio nekoliko šuteva s poludistance potpuno otvoren, odigravši šuterski najbolju partiju turnira. Nedostajalo im je kao momčadi i one borbenosti koju je kao dodatno tijelo u reketu donosio Kalinić koji je pak ustupio dobar dio minuta Bogdanoviću - Bogdanović nije taj tip šljakera, njegovo plivanje u branjenju igrača bez lopte i gubljenje u prostoru dodatno su opterećivali zadnju liniju Srbije. Koja je i ovako bila previše opterećena zbog odluke da se agresivno igra na loptu, što je Litvancima ostavljalo previše otvorenih kuteva iz koji su zabili previše laganih poena. Naime, kad god im je trebalo Litvanci bi zabili nešto na obruču dok su Teodosić i društvo morali ginuti za svaki svoj ubačaj, tako da je u završnici vjerojatno i taj umor presudio. Mislim, Seibutis ili Kuzminskas bi uvijek nešto zabili na ulazu lakoćom, ubacili bi nešto iz prekida dok bi Srbi gledali tko zna gdje, a takvi obrambeni propusti teško se prežive i u puno manje stresnim situacijama, kamoli polufinalu.

Iako je utakmica na kraju ostavila dojam neizvjesnosti, činjenica je da su Litvanci od početka do kraja stvar držali pod kontrolom, potpuno zasluženo izborivši finale i direktan plasman na Olimpijadu. Naravno, to ne umanjuje rezultat Srbije - oni su opravdali status momčadi iz vrha, igrali su sjajnu košarku i na jednu večer su jednostavno naišli na protivnika koji ih je nadigrao. Ne i razbio, držali su se do samog kraja i nisu se predavali usprkos konstantnim pljuskama i to nije mala stvar. Protiv Francuza pak nisu imali snage, i mentalno i fizički su valjda bili iscrpljeni, a Francuzi su ipak imali 24 sata odmora viška. Kažem valjda jer ovu utakmicu nisam gledao ni sekunde, kvragu nisam bacio ni pogled na box-score - to razigravanje za broncu ima smisla kao i razigravanje za peto mjesto, radi se o nepotrebnoj tradiciji koja je ovom prilikom imala još manje smisla jer eto ni brončani s Eurobasketa nije dobio garantirano mjesto u Riju.

Uglavnom, dokazali su da lanjski bljesak nije bio slučajan, imaju stvarno dobru momčad koja ovdje ipak nije bila u stanju ponoviti igru s World Cupa. Teodosić nije imao onu brzinu više i nije se pretvorio u Hardena, Raduljica je bio za korak sporiji, a Bogdanović (na čiju lošu formu u pripremama smo upozoravali) je cijeli turnir igrao ispod razine iako mu je istovremeno odgovornost proporcionalno rasla iz utakmice u utakmicu. Uzevši sve u obzir, razloga za biti nezadovoljni nemaju. Jebiga, da se igralo do 4 pobjede, onda bi možda Đorđević s vremenom i skužio kako braniti Litvu, odnosno barem jedan dio njenog napada.

3. FRANCUSKA

Mogu biti razočarani time što nisu ostvarili idealni scenarij osvajanja zlata pred svojom publikom u super dvorani u Lilleu, a istovremeno je ovo i realan ishod obzirom na ono što su pokazivali u napadu kroz turnir. Parker je bio kao Dirk, star i spor i uglavnom neprecizan - osim odlične epizode protiv Latvije kada je riješio utakmicu serijom šuteva s poludistance u svom stilu, kao da se nije ni pojavio na turniru. Protiv Španjolaca su grizli, taj borbni pristup nikada nije bio upitan, ali bez Goberta veći dio završnice na parketu (problemi s osobnima) nije bilo lako. Rudy je zabio bananu Gasolu i izborio produžetak, ali previše je vremena proveo izvan parketa da bi mogao utjecati još više na rezultat. A trebao im je, posebice u večeri u kojoj Parker igra kao Ukić, a Batum promašuje tri ključna slobodna za redom.

Ukratko, Franuzi su imali +7 na 5 minuta do kraja kada je Gobert zaradio četvrtu osobnu. U 10 minuta koje su se igrale nakon toga, s njim na parketu Francuzi su ostvarili dodatnih +5. Bez njega na parketu "ostvarili" su -14. Mislim da ništa drugo ne treba dodati, bez Goberta jednostavno nije bilo čovjeka koji može držati Gasola pod kontrolom (a taj peti faul je kao i gomila njih na ovom turniru dodijeljen Gasolu na račun zasluga, ne mogu zamisliti NBA sudca koji bi onako nešto svirao i na taj način odlučio utakmicu).

Opet kažem, bez obzira što su bili tako blizu finalu, prikazanim Francuzi nisu oduševili, odnosno zlato stvarno nisu zaslužili čisto zbog slabašnog stilskog dojma. Uz odličnog Goberta i energičnog Lauvergnea uglavnom ih je gurao De Colo kao play i glavni kreator (Parker je manje-više igrao u spot-up roli, plus su ga čuvali u obrani), Batum je bio solidan i to je manje-više to. Premalo je tu bilo ekstra pojedinaca, a i dalje previše Pietrusa i Gelabalea da se ne bi vidjele stare boljke (previše izolacija u postu, premalo šuta). Collett je slično Katsikarisu previše vremena trošio da udovolji starcima, nije dovoljno modernizirao igru (premalo stretch postava prije svega) i to su Španjolci sa svojim taktičkim prilagodbama odlično iskoristili protiv obje momčadi. Nešto uvjerljivije protiv Grčke, doduše, ali i protiv Francuza se pokazalo da sreća prati hrabre.

2. LITVA

Već smo opjevali muke protiv Gruzije i Italije, odnosno sjajnu partiju protiv Srbije. Tako da samo ostaje konstatirati kako im za finale nije ostalo ništa u tanku. Ponoviti onako energetski zahtjevnu obranu očito nije bilo moguće, a Španjolci su i ovdje primjenili stanardnu taktiku kojom su istjerali Valanciunasa iz reketa. Na pick & rollu nisu iskakali, ostavljali su radije otvoren šut za dva poena i tricu nego otvoren put prema obruču i tu su Litvi oduzeli upravo one lagane poene na obruču s kojima su Srbima ukrali utakmicu.

Ali, oni su svoj posao napravili već time što su osigurali put na Olimpijadu. I to iz pozicije momčadi koju je malo tko vidio u vrhu, uglavnom ih stavljajući u skupinu onih koje bi mogle napraviti razultat ako im se sve posloži. I njima se stvarno sve posložilo, od skupine, do protivnika u drugom dijelu, ali isto tako je neosporno da su bili najbolji kada je bilo najvažnije, još jednom izvukavši maksimum iz onoga što su imali na raspolaganju.

Kako je ono rekao Lineker za nogomet, da je to igra u kojoj Švabe uvijek pobjeđuju. E, pa obzirom na to što su Litvanci napravili na zadnja tri natjecanja nešto slično može se reći i za njih u košarci, deset ljudi trči gore-dolje 40 minuta, a na kraju uvijek nekako Litva napravi rezultat. Uz opet sjajnog Valanciunasa koji je rastao iz utakmice u utakmicu, glavni pokretač bio je Maciulis, Seibutis solidan, Kuzminskas odlična zakrpa, a šteta eto što su toliko morali jahati Kalneitisa koji je odradio gomilu minuta na ne baš blistavoj razini (šut za tri opet ispod 30%, omjer asista i izgubljenih mizernih 2 na 1). Daleko je ovo bilo od njegovog izdanja iz Slovenije, što smo i očekivali, tako da možete samo zamisliti kako bi to izgledalo da su imali boljeg playa.

1. ŠPANJOLSKA

Upalili su kasno protiv Poljske, točnije poludio je Gasol, mučili su se protiv Grčke (opet ih je izvukao Gasol uz asistenciju pouzdanog Rodrigueza), a protiv Francuza su imali i finu dozu sreće (Gasol je odigrao fantastičnu partiju, ali indikativno je da je zabio 24 poena u onih 14 minuta dok Goberta nije bilo na parketu, a 16 u preostale 22 minute). Dakle, vrlo lako su mogli ostati i bez polufinala, kamoli borbe za zlato. Međutim, to zlato su zaslužili iz dva razloga. Prvi je Gasol, koji je odigrao nevjerojatan turnir izvukavši iz rukava pravi potez svaki put kad im je trebao. Drugi je taj što su cijelo vrijeme ostavljali dojam da su taktički ispred protivnika.

Prvo malo hvalimo Gasola koji je bez premca MVP turnira. Osim što je bio lider i emocijama i pristupom i učinkom, Gasol je fascinirao time što za razliku od drugih veterana poput Dirka i Parkera uopće nije izgledao potrošeno (Mavsi i Spursi imaju itekakve razloge za brigu jer izgleda da su obojica u slobodnom padu). Dijelom je svakako stvar u tome što je u boljoj formi od spomenutog dvojca, ali dijelom je stvar i u tome što ima puno raznovrsniju igru, posebice leđima košu i što može poslužiti u svakoj zamislivoj roli na parketu. Tako da je ovo prvenstvo još jedan argument u prilog onima koji ga smatraju najboljim Euro igračem svih vremena ispred Dirka. Bila je ovo prava poslastica i podsjetnik ne samo na jednu veličanstvenu karijeru, već i činjenicu da nema zamjene za vrhunski talent. Iako svojim horocima i tehnikom na visokom postu ponekad izgleda kao relikt, Pau je dokaz da vještina ne poznaje razdoblja, odnosno da za nju uvijek ima mjesta na parketu. A to što je skakao, zakucavao i borio se kao nikada u životu samo je dokaz da čovjek pod stare dane još više cijeni život - i sam Pau je svjestan da neće još dugo moći ovako, zato je ovdje dao svaki atom snage.

Jasno, sve što je pokazao teško bi napravio bez odlične pripreme i tu dolazimo do druge bitne stvari, a to je sistem. Vraćanje Scariola na klupu nakon dvije godine mučenja pod Orengom pokazalo se pravim potezom - iako nije dobio idelan roster, ovaj stručni štab potrudio se iz njega izvući maksimum, prilagodbama koje su radili i potezima koje su vukli definitivno su odskakali od prosjeka. Nakon početnih problema s obranom, našli su idealne rotacije i postave kojima mogu odraditi posao na oba kraja parketa. Ključni detalj je bio sistem s četiri vanjska koji je Gasolu uvijek ostavljao gomilu prostora u sredini da pokaže sve što zna, a isto tako i obrambeno su idealno sakrili njegove teške noge. Igrali su moderno, čuvali su perimetar pritiskom na loptu i obruč gomilanjem igrača u sredini, ostavljajući protivnicima šut s poludistance, a pick & roll su uglavnom branili s Gasolom u zoni, ne izlažući ga opasnosti od plivanja u obrani i uopće ne izlažući se opasnosti da zbog pretjeranog rotiranja prime tricu iz kuta.

Tako da su pokazali kako i bez idealnog igračkog kadra solidnim sistemom i pravilnim vođenjem utakmice možeš odigrati kvalitetnu obranu. U napadu su pak imali toliko talenta da neke pretjerane filozofije i nije bilo. Gasolova vrhunska forma maskirala je slabije od očekivanog izdanje Mirotića koji je dobio nešto manju ulogu upravo da bi dobili taj obrambeni balans (on na tom dijelu parketa baš i nije od koristi), a ni to što su Llull i Rudy u svom stilu bili skloni oscilacijama od četvrtine do četvrtine nije bilo toliko dramatično jer se Scariolo uvijek mogao osloniti na Rodrigueza koji je tako opet odradio ključnu rolu na vanjskim pozicijama. Nije bio toliko dominantan s loptom kao u Sloveniji prije dvije godine zbog Gasola kroz kojega je išla gomila akcija, ali zamisliti Španjolsku bez njega na parketu u ključnim momentima jednostavno nije bila opcija. Uglavnom, imali su tu jednu lakoću kojom su kreirali poene vidljivu još u prvoj utakmici protiv Srbije, a to nije mala stvar u sportu u kojem je ključni detalj ubacivanje lopte kroz mrežicu.

Sve u svemu, dogodine imaju priliku doći do srebra, mogao bi to biti oproštaj Paua od reprezentacije, a bit će zanimljivo vidjeti što će Scariolo i ekipa smisliti da uklope Marca nazad u rotaciju (logično bi bilo igrati 40 minuta s Gasolom na petici, s tim da će 20 odraditi Marc, a 20 Pau).

Filed under: bball 9 Comments
20Sep/159

EURO -BASKETCASES (9-16)

Posted by Gee_Spot

Kup sistem je zakon, što je dokazao i ovogodišnji Eurobasket koji je obilovao dramom. Otkantavanje onog nepotrebnog razigravanja po dodatnim skupinama i prelazak na ispadanje već od osmine finala pokazali su se tako pravim potezima FIBA-e, a napetost ravna NCAA turniru dobrim je dijelom maskirala manjak atraktivne košarke. Iako ni toga nije nedostajalo, svi favoriti su opravdali očekivanja, a Litva je pak potvrdila da su košarkaški pandan onome što je Njemačka u nogometu - bez obzira s kakvom generacijom dođu, uvijek će se nekakako progurati do same završnice.

Idemo baciti pogled na 16 ekipa koje su ušle u razigravanje, s tim da ćemo se prvo osvrnuti na onih 8 koje su ispale u prvoj rundi (svim ovim reprezentacijama se kao plasman na Eurobasketu piše 9. mjesto), a onda sutra i na 8 najboljih koji i zaslužuju najviše pozornosti. Razbijam post na dva dijela čisto iz razloga što će dio o Hrvatskoj biti najveći i što mi je nekako logično s njim završiti priču za danas (jebiga, dobit će najviše prostora iako to ne zaslužuju, ali jednostavno ne znam što ću s ovolikim natuknicama osim objaviti ih u nekoj verziji, sorry, jednostavno nemojte čitati ako vam se ne da - znam da se meni nije dalo editirati taj dio teksta). Uostalom, puno konciznije osvrte možete pročitati kod dragih kolega - Emir, Kuštra, pa i ovaj momak iz Crne Gore, napisali su više nego jasne osvrte koji svi pogađaju u bit.

I što je najvažnije, imaju tu dozu realnosti koju je teško naći u mainstream medijima koji su toliko žuti da bi ih se i Robert Prosinečki prepao. I to bez da je konzumirao onu graševinu koju reklamira (izbjegavao sam čitati po običaju išta što se piše po regularnim tiskovinama, iako nisam mogao izbjeći da kod punice naletim na Sportske, za koje mi i dalje nije jasno da ih itko normalan kupuje u godini gospodnjoj 2015. i onda pročitam komentar nekog tipa koji kaže da je Ukić zaslužio poštovanje jer se uvijek odaziva u repku za razliku od nekih - jebote, ako ćemo stvari tako postaviti, kroz prizmu nacionalnog, a ne talenta, onda bi Ukić zaslužio još veće poštovanje da se ne želi odazvati i na taj način pomoći svojoj domovini).

TURSKA

Nisu pružili otpor Francuzima, pali su već u drugoj četvrtini. Naime, Francuzi su stisli u obrani, Gobert i Lauvergne su potpuno anulirali turske centre u skoku i kad im je krenulo upadati iz vana, bilo je gotovo. Interesantno, u tim momentima najbolji čovjek na parketu bio je upravo Lauvergne s par ubačaja s perimetra kojima je razbio Tursku obranu, a isto tako je bilo primjetno da se Francuska razina energije digla čim su makli Parkera s parketa i kad su zaigrali s postavom u kojoj svih 5 igrača može zaigrati agresivnu obranu na loptu (vanjski trojac činili su De Colo, Fournier i Batum). Nakon toga odvajanja, Turaka gotovo da više nije bilo.

I s tim bih završio priču o njima na ovogodišnjem Eurobasketu - rezultatski su napravili solidan posao kad uzmemo u obzir grupu kroz koju su došli, ali dojam je i ovaj put bio slabašan. Dobra vijest je barem da su dali dovoljno minuta Osmanu koji će očito biti oslonac reprezentacije u godinama koje dolaze i kad bi trebali što više promovirati talente iza kojih su izuzetni rezultati u mlađim kategorijama.

POLJSKA

Za razliku od Turaka, oni su se držali sve do zadnje četvrtine utakmice protiv Španjolaca, a onda ih je pomeo vihor koji će obilježiti završnicu turnira. Naime, Španjolci su zaigrali obranu i to žrtvujući dio haklera poput Mirotića, Rudya i Llulla kako bi otvorili mjesta za defanzivce poput Reyesa (donosi čvrstinu u reket), Clavera (na perimetru dužinom i aktivnošću jedino stopersko rješenje) i Ribasa (daleko najbolji presing igrač kojega imaju). Jasno, kad igraš s Claverom na trojci to ti uštopa napad, a i Reyes i Ribas su definitivno manje raznovrsni strijelci od Mirotića i Llulla, ali da bi dobili obranu Španjolci su nešto morali žrtvovati. S tim da na kraju u ovoj utakmici nisu žrtvovali ništa jer je ovom prilikom reket raširio baš Gasol ubacivši tri trice i dugu dvicu u zadnjih 6 minuta. I dok će kroz ostatak turnira njihova snaga i dalje biti napad, točnije činjenica da s 4 šutera mogu ostaviti Gasolu dovoljno prostora da u sredini radi što želi 1 na 1, ova mogućnost da s njim kao stretch visokim u određenim periodima prežive napadački u defanzivnijoj postavi, lansirala ih je na razinu više obzirom na ono prikazano u grupi.

Poljaci solidni, dok se bitka odvijala pod koševima i dok im je Španjolska obrana ostavljala prostora držali su se u egalu, ali kad su ostali bez prostora na perimetru i kad su Španjolci zatvorili reket, svi limiti su izašli na vidjelo, prije svega činjenica da nemaju kreatora sposobnog biti prva opcija. Gortat je dobar u dva na dva igri, Kulig i Waczynski su opravdali povjeranje kao ispušni ventili, ali oni svog Satoranskog nisu imali, nekoga tko bi s loptom mogao odraditi veći dio posla.

BELGIJA

Oni su se solidno držali prvo poluvrijeme protiv Grka dok je utakmica bila na 60 koševa, ali čim su u nastavku favoriti ubacili u brzinu više s presingom i rotacijama, postalo je jasno da 5 nikako ne može izdržati protiv 10. Hervelle nije napravio ništa u sredini, Van Rossom nije mogao zabiti tricu, a u takvom kontekstu Grcima nije ostalo ništa drugo nego odraditi posao. Ipak, usprkos lošoj partiji, Belgija je ostavila solidan dojam potvrdivši se kao momčad koja iz pravih razloga ima mjesto na Eurobasketu. Lojeski i ovdje dobar, barem u prvom dijelu (pokazao da nije samo šuter, ima i sasvim pristojan ulaz), Gillet opet šuterski pouzdan i jedno od ugodnijih iznenađenja uopće na turniru - nakon ovakvog izdanja u roli stretch četvorke, iznenadilo bi me da još dugo ostane u Belgijskoj ligi (inače, tamo se razvio pod paskom hrvatskog trenera Daria Gjergje, nesuđenog kandidata za mjesto izbornika Hrvatske kojega definitivno treba smatrati dijelom odgovornim i za uzlet košarke u toj zemlji gdje njegov Oostende dominira već godinama).

SLOVENIJA

Očekivano najneizvjesnija utakmica prvog dana razigravanja bila je ona između Janeza i Latvijaca. Egal do same završnice kada je na naplatu došla činjenica da Slovenija nije imala raspoloženog strijelca iz vana gotovo cijeli turnir (o kreatoru na kojega možeš računati svaku večer da ne govorim), dok je Latvija dobila odličnu večer od svog playa Strelnieksa, ali i standardne partije od preostala dva beka, Bertansa i Janicenoksa. Njihovo prisustvo na perimetru bilo je previše za obranu Slovenije, pokušaji da zatvore svu trojicu doveli su do previše laganih poena u sredini, a takve propuste nije bilo lako maskirati dominacijom u napadačkom skoku gdje su, koristeći prednost mišića, Slovenci nekako držali priključak. Obzirom na ekipu koju su okupili, nema se što prigovoriti, svoj plafon su dosegli.

FINSKA

Držali su se dobro skoro tri četvrtine protiv Srbije zahvaljujući tricama izvjesnog Salina koji je koristio činjenicu da ga "čuva" Teodosić, ali Srbi su se u završnici konačno uspijeli odvojiti dovoljno da izbjegnu nepotrbnu dramu. Ubijali su očekivano Fince u reketu, Raduljica je izgledao kao osnovnoškolac u jaslicama i zabijao je na obruču sve što se dalo, a kad su se na ovo nadovezale trice, Finci su ostali bez odgovora. Ipak, već ova utakmica pokazala je da srpska obrana i nije toliko dobra.

Teodosić je bio nemoćan protiv Salina (dojučerašnji bek Olimpije prolazio ga je 1 na 1 lakoćom, da ne spominjem kako mu je tek bježao bez lopte kad bi se oslobađao kroz blokove), a osim te rupe na perimetru u vidu Teovih nepostojećih lateralnih pokreta, zatvaranje sredine nakon izlaska iz reketa visokog na udvajanje uredno je kasnilo. Preuzimanja su donekle funkcionirala, posebice s Bjelicom, ali iz nekog razloga Srbija ovu taktiku nije do kraja turnira promovirala kao osnovnu u branjenju perimetra. Odlučili su se osloniti na atleticizam prije svega, za razliku od većine konkurenata nisu imali klasičnu ili barem match-up zonu kao standardno rješenje, što će se kasnije pokazati problemom.

Finci pak solidni, u Murphyu i dotičnom Salinu imaju dva mlada igrača na koja mogu računati u budućnosti, dakle i oni su se potvrdili kao ekipa koja zaslužuje mjesto na Eurobasketu pa makar ovdje ušli među 16 isključivo zahvaljujući slabostima Rusa. Kad bi još našli nekog centra...

IZRAEL

U rankingsima prije osmine finala istaknuo sam ih kao najgoru momčad uz Tursku koja se našla u drugom krugu i to su i potvrdili već nakon desetak minute igre s Italijom. Niti su imali ikakva rješenja za njihove haklere niti su mogli nešto zabiti, bila je ovo apsolutno najgora i najmanje zanimljiva tekma u inače interesantnom košarkaškom vikendu. Oni su svoje napravili ulaskom među 16, za proći dalje stvarno nisu imali nikakve osnove.

GRUZIJA

Već protiv njih počela je Litvanska epopeja, odnosno mučenje, usprkos kojemu su došli do finala. Trebao je ovo biti lakši dio ždrijeba, ali vraga, Litva je odigrala tri utakmice na nož, tri drame koje su uzele ogromne količine i tjelesne i mentalne energije. Gruzija ih je držala na konopcima 40 minuta, u biti u igri ih je držao Maciulis utakmicom života (nije mogao promašiti, zabijao je iz ulaza, s perimetra, iz driblinga - jednostavno fantastična partija). U zadnje tri minute Litva je zaigrala obranu na fanatičnoj razini, čak su se i odvojili na +7, ali žilavi Gruzijci ubacuju par trica, kradu par lopti i dolaze praktički u egal pred zadnjih 10 sekundi kada Maciulis potvrđuje da je ovo njegova večer tricom. Zamislite sad samo da je taj pokušaj iscurio iz obruča, Litvu bi doživljavali umjesto kao super ugodno iznenađenje ogromnog srca kao gorko razočaranje. A govorimo o istoj momčadi.

Gruzija solidna, nisu se baš proslavili u Zagrebu, ali partije protiv Hrvatske i Litve definitivno im mogu poslužiti kao dokazi da su top 16 reprezentacija u Europi. Sad, koliko će dugo ostati u tom rangu obzirom na ipak popriličnu staru jezgru i ne previše uspješne mlade generacije, to je neko drugo pitanje. Možda da sada mi posudimo Kokoškova?

HRVATSKA

Ključ za sretan život je očekivanja svesti na minimum.

Jasno, kad ni sama reprezentacija nije u stanju držati se ovog bazičnog pravila, onda i padovi izgledaju gori nego što jesu. U biti, siguran sam da se dobar dio razloga za predaju protiv Češke krije upravo u sudaru s realnošću kad su svi članovi ekspedicije s natpisom HEP na prsima shvatili "jebote, pa mi nismo toliko dobri koliko smo mislili da jesmo". Misliti je govno znati, to je još jedna narodna mudrost koju smo manje-više svi opet imali prilike ponoviti. Kvragu, čak sam i osobno, iako skeptičan prema Perasu i uopće ovoj repki, bio uvjeren da je pozicija među 8 praktički osigurana. Na kraju je splet okolnosti (ozljede, narušena kemija, nepostojeći koncept igre koji bi upregnuo talent) doveo možda i do najboljeg raspleta - novog raspada, nakon kojega može biti samo bolje (slično dno smo dodirnuli više puta, najsvježije sjećanje je Eurobasket 2011. kad su nas namlatiti Makedonci i Bosanci i kad nismo prošli ni prvu skupinu).

Nakon raspada sistema doživljenog protiv Češke čak i brojke staju na stranu teze da je ovo najgore izdanje Hrvatske od kada smo uvjetno rečeno konsolidirali reprezentaciju. Net razlika nam je negativna, -3.4, dakle u jednu utakmicu smo od prosječne družine koja pokazuje određene pomake naprijed (prije svega defanzivno) pali u kategoriju ispodprosječne reprezentacije. Ako ćemo pak dobar dio ovih negativnosti pripisati neopipljivim stvarima koje su pokopale ovaj projekt (prije svega manjak karaktera i identiteta), možemo se složiti da su treće veliko natjecanje za redom reprezentativci Hrvatske ostali u kategoriji prosječnosti te da za njih i dalje vrijedi dobro staro pravilo Brucea Willisa - ako hoda kao patka i glasa se kao patka onda je patka, ne labud.

Da svi skupa nisu digli ruke protiv Češke, doživjeli bi poraz koji bi još jednom ukazao na tu prosječnost iz koje nikako da se pomaknemo već tri godine, bez obzira na rezultat u Sloveniji. Koji nije bio realan, isto kao što ni ovaj trenutni gubitak tla pod nogama nije realan. A kako bi nekako pokušali racionalizirati cijelu ovu ekspediciju, odlučio sam priču o Eurobasketu iz kuta HR repke podijeliti na više cjelina. Možemo odmah krenuti od prvog problema, odnosno od faktora koji je mogao donijeti određeni pomak - struke. Perasović svim danima provedenim na pripremama usprkos nije napravio ništa s ovom bazom talenta koju ima. Treba biti realan i odmah ukazati na glavni problem, ozljede, koje su usporile daleko najvažnijeg igrača Bogdanovića (gležanj + potres mozga), kao i na činjenicu da za razliku od Repeše nije imao Amerikanca na kojega se može osloniti na poziciji playa. Dakle, u startu mu je bilo teže, ali isto tako je činjenica da gotovo uopće nije mijenjao stil igre u napadu kakav smo gledali dvije godine ranije. Pozvao je iste igrače, stavio ih u slične role i, gle čuda, ostvario jednako bezvezan učinak.

Očito je dakle bilo da je ovaj stručni stožer dobar dio strategije gradio na obrani, ali usprkos činjenici da smo konačno gledali više zone i manje zonskog presinga, odnosno da smo više čekali akciju u zoni nego da smo pritisak stvarali na perimetru, ni rezultati na tom dijelu parketa nisu bili idealni. Razlog je tu puno manje u taktici, a puno više u činjenici da nemamo defanzivce, igrače koji se isključivo oslanjaju na energiju i borbenost, a kamoli atleticizam. Dakle, s jedne strane nemaš napadački sistem koji bi izvukao maksimum iz talenta kojega imaš na raspolaganju prema naprijed, s druge strane nemaš defanzivni talent potreban da bi obrambeni sistem funkcionirao kako treba.

Zadržimo se malo na obrani. Recimo, na otvaranju turnira, protiv Slovenije, prvi dio utakmice smo odigrali katastrofalno i to ne samo dok smo igrali čovjeka - kad smo stali u 2-3 zonu, Slovenci su ulazili od perimetra do obruča kao da u sredini nema nikoga, što je nonsens jer cijela poanta zone je da formacijom čuvaš reket i tako maskiraš manjak individualnih zaštitnika obruča (drugim riječima, da su se naši potrudili raširiti ruke, sve su šanse da bi neka Slovenska lopta zapela, a oni čak ni to nisu bili u stanju). U nastavku utakmice stvari su bile bolje, valjda je nakon vikanja u svlačionici ekipa shvatila da bez truda nema defanzive, ali to je već bilo upozorenje o tome na kako krhkim temeljima gradimo ambicije - ako profesionalca stalno moraš podsjećati da samo ulaganjem napora može ostvariti rezultat, onda kvragu sve.

Ima u ovome i mentaliteta, svakako, ali dobrim dijelom se vraćamo na tezu da ni jedan naš igrač ne zarađuje za kruh igranjem obrane, dakle jednostavno nemaju u krvi onu drskost i koncentraciju potrebnu da bi se igralo kvalitetno na tom dijelu parketa.

Protiv Grčke se već igralo bolje, valjda je protivnik bio takav da nikoga nije bilo potrebno podsjećati kako se treba truditi, ali nažalost u završnici je defanziva popustila. Kad je Katsikaris shvatio da će našu zonu morati napasti s četiri šutera i da je najbolje da Giannis ne igra (a do tada smo ga u zoni često čuvali čak s Ukićem, koji je tako praktički bio glavni pomagač u sredini i Giannisa je uglavnom čekao na visokom postu, bez previše potrebe da ga pokriva na perimetru), odnosno kada je u igru stavio tri beka u vanjsku liniju, morali smo se vratiti obrani na čovjeka, a tu smo onda standardno ostali u završnici bez kvalitetne stop akcije. Klasična priča, Draper je par puta kvalitetno prošao ispod bloka i zaustavio Spanoulisa, ali uglavnom su Ukić i Simon zapinjali u bloku, a Tomić ili Žorić bi nakon pomoći kasnili s povratkom u sredinu. Grci su nas doslovno uništili s 2 na 2 igrom Bourousisa i Spanoulisa, i to više s hand off nego s pick & roll kombinacijama, a tu se pokazalo da ni defanzivno nemamo dovoljno rješenja, odnosno da nam ostaju isti problemi koje će ovi vrhunski protivnici uvijek znati iskoristiti.

I ovdje osobno Perasa ne smatram ključnim krivcem jer pitanje je kako s ovim profilom igrača uopće braniti perimetar. Naime, bekovi (osim Drapera) su toliko spori da centra ne možeš ostaviti u zoni, nekakva pomoć je nužna, a visoki izlasci (ili još gore, udvajanje) nisu rješenje jer u pozadini nema igrača koji znaju odraditi rotacije i pokriti rupe. Ono, možeš zalediti pick kad ti vrte pick & roll sa strane, ali na visoki centralni screen/roll napad to ne pomaže, previše je prostora kojega treba pokriti i previše poteza koje treba povući. Ono što se nameće kao logično rješenje za većinu atletski limitiranih košarkaških momčadi u ovakvim situacijama je preuzimanje, ali Tomić je prespor da to odradi s ovako slabom rotacijom u pozadini. Žorić je možda i mogao u svojim šihtama, ali nisam primjetio da je postojala razlika u pristupu ovisno o postavi na parketu, isključivo se pomagalo i igralo na spomenuto rotiranje u pozadini, makar se nema igrače za odraditi tako zahtjevan posao.

Protiv Makedonaca ista stvar kao protiv Slovenije, potpuno nepripremljen ulazak u utakmicu nakon kojega se pitaš da li su naši uopće skautirali svoje protivnike. Tek na poluvremenu, kad smo zaigrali presing na loptu sa Stipčevićem u glavnoj roli i tako malo ubrzali utakmicu, izbacili smo Makedonce iz takta i razotkrili ih kao talentom poprilično siromašnog protivnika.

I dok je stvar do ovdje još nekako i funkcionirala, protiv Nizozemske i Gruzije stvari su već počele kretati nizbrdo. Nizozemce smo dobili čisto na račun toga što je Tomić imao dovoljno prostora pod košem, odnosno zato što je njihova obrana još gora od naše. Ali, njihov pick & pop napad istaknuo je kako imamo itekakve slabosti u branjenju takvih akcija (to je bilo vidljivo već i protiv Slovenije, samo što njihovi visoki nisu toliko dobri šuteri kao Nizozemski). Osim što ih ne možemo braniti čovjekom (čak ni preuzimanje ne pali u situacijama kad imaš tricaša visokog 210 cm), zona im je ostavljala jednostavno previše prostora, dok bi naši igrači istrčali prema šuteru lopta je već letjela prema obruču.

Naznake da i defanzivno stvar prestaje štimati tako smo već dobili u toj utakmici, a protiv Gruzije i Češke raspalo se sve. Jednostavno, bez igrača sposobnih igrati presing, a zatim i na vrijeme istrčati na šutera (a od reakcija Simona i Bogdanovića prilikom zatvaranja šutera u zadnje dvije utakmice dalo bi se složiti DVD na temu "kako ne igrati obranu"), naši protivnici su dolazili do prilika koje im nisu smjele biti dostupne, odnosno igrali su košarku bez napora. Jebote, haklali su.

Što nas dovodi do Češke koja je razotkrila sve slabosti ove reprezentacije u oba smjera. Čim smo dobili Čehe kao protivnike, moja prva misao bila je "ovo nije šuterska momčad, dakle ovdje možemo izgurati sa zonom više od 20 minuta i tako sakriti manjak atleticizma". I to je u teoriji nešto i na što smo vjerojatno računali, samo ne možeš igrati ni zonu bez aktivnosti - Česi su imali gomilu otvorenih šuteva i samo činjenica da stvarno nisu šuterska momčad nas je spasila još veće blamaže (Jelinek je pak odradio posao kojem se ni sam nije nadao). Glavni aduti Čeha su energija Veselya oko obruča i ulazi Satoranskog, a mi ni tu nismo imali odgovora - Satoransky je dolazio gdje je htio, kao i Vesely.

Gledajući njih dvoje u usporedbi s našim nositeljima, a tu mislim i na Šarića, a ne samo tromog Tomića i ovdje već mrtvog Bogdanovića, prvo što upada u oči je činjenica da se radi o izuzetnim atletama s NBA fizikalijama. Nisu ni oni idealni, ali to što imaju u kombinaciji sa željom jednostavno je bilo previše za našu razbijenu vojsku koja je odavno prestala vjerovati u sebe. Ako stvari tako postavimo, ako prihvatimo tezu da protivnik ima dva vrhunska igrača koja nisu ništa gori od naših nositelja, dapače, onda po kojoj to logici sebe možeš smatrati favoritom? Zar nismo već odavno utvrdili da su u košarci kvalitete udarnih opcija ono što diktira ritam?

Česi ne samo da imaju dva igrača koji su, barem po mojim brojkama, u rangu s našom udarnom dvojkom Šarić-Tomić, već su ih okružili idealnim igračima zadatka koji se uklapaju u sistem. U Pumprli imaju atletu koji im omogućuje da preuzimaju sve u obrani, u Bendi šljakera na četvorci sposobnog zabiti šut s poludistance kakav bi mogao biti i Žorić da ima IQ iznad 50, imaju ... Ma serem, nemaju puno, ali to što imaju je izbrušeno, prilagođeno i stavljeno u situaciju da sraste kao momčad s glavom i repom. Mi ništa takvo nismo imali, 5 utakmica (ili ako hoćete možete uključiti i prethodna dva turnira) potrošilo se i sve što smo mogli prezentirati je alibi igra - ostavi šutera otvorenog i nadaj se da će promašiti, šutni preko ruke i nadaj se da će upasti.

Dakle, to vjerovanje da je Hrvatska debelo iznad Češke u bilo kojem kontekstu jednostavno ne pije vodu. Na papiru možda, ali papir ne igra, kao što ni naši jednostavno nisu igrali obranu. Sad, u košarci je stvar poprilično jasna, ako nemaš igru, onda to obično prati loš pristup, tako da je dobar dio naših obrambenih problema proizašao iz te napadačke jalovosti. Jer, dvije stvari protiv Češke ne smiješ dozvoliti i one su jasne bile svakome tko ih je gledao kako muče Litvu. Ne smiješ im dati prostora za tranziciju i ne smiješ ih napasti rano zbog toga što imaju izuzetno kvalitetnu obranu na lopti zbog te hrpe atleta.

Mi smo tu došli kao zadnji naivci - momčad koju trebaš vagati, vrtiti akcije i mijenjati stranu kako bi došao do otvorenog šuta (toliko aktivno igraju na loptu da uvijek ostave otvoreni prostor na strani bez lopte, to samo treba znati iskoristiti) napadali smo kroz 1 na 1 igru i izolacije bez kruženja lopte koje bi izazvalo njihovu aktivnost, a kako smo upadali u sve veću rupu, pokušavali smo do poena doći što ranije i tako smo si samo dodatno otežavali život. Gubili smo gomile lopti i omogućili im da trče, da koriste onu jednu stvar koju smo morali držati pod kontrolom - atleticizam. Dakle, kad toliko podbaciš s planom igre i uopće vođenjem utakmice, kad djeluješ kao da ne igraš isti sport kao protivnik (košarka ima tu dimenziju šaha, a mi smo se pripremili za partiju "čovječe ne ljuti se"), onda se ne treba čuditi kad ti baš ništa ne polazi za rukom.

S tim da od svega jedan detalj možda i najviše pokazuje koliko se slabo radilo na pripremama (ili, ako vam ovo zvuči kao floskula, možda je bolje reći koliko nikome nije uopće bilo stalo da naprave nešto na ovom turniru) - gomila poena koje smo primili nakon izvođenja lopte sa strane. Nisam vodio evidenciju i sad mi je žao zbog toga, ali siguran sam da smo u tim situacijama primali par poena po utakmici već nakon prvog ili drugog dodavanja, dakle već tu se dalo vidjeti da ovaj roster ima još puno toga za učiti.

Možda najbolja stvar u Perasovom mandatu je ta što je Hezonja dobio popriličnu minutažu i što je, manjku smislene role usprkos, postao dio jezgre i važan dio rotacije. Dakle, ako smo kod Repeše najvećim plusem mogli smatrati činjenicu da je ubacio u žrvanj Šarića, ovdje to možemo kao plus pripisati Perasu iako sam osobno stava da se radi o čistom slučaju - da su Lafayette i Tomas bili zdravi, vjerojatno bi Hez ostao bez toliko potrebnih minuta.

Zaključak pak nije dramatičan, barem kada je struka u pitanju. Pratim košarku već desetljećima i ako se išta potvrdilo kao pravilo onda je to teza da je trener bitan, ali samo ako ima vrhunsku momčad. Onda pravi stručnjak može napraviti razliku, bilo pozitivnu ili negativnu. S ovim rosterom, inače slabašnim, a ozljedom Bogdanovića i bez tamnoputog playa još slabijim, prosječan trener poput Perasa ne može ništa. Tako da ispada kako je kod većine promatrača problem u tome što su očekivali od Perasovića više, odnosno što su smatrali da je dovoljno maknuti Repešu pa da stvari procvjetaju i da iz anusa Ante Tomiće počnu rasti ljubičice. Sorry, to tako ne ide, posebice kad Peras najveći dio turnira ostavlja dojam kao da uopće ne želi biti dio ovoga.

Nakon struke, ono na čemu smo bazirali vjeru u određeni pomak bio je razvoj talenta. S jedne strane Šarić je trebao preuzeti veću rolu i odgovornost, s druge u novom sistemu Tomić bi trebao konačno zaigrati na razini više. Kad tamo, Šarić je i dalje ostao šljaker, a Tomić je odigrao najgori turnir za repku uopće. U biti, upravo na njima dvojici bilo je vidljivo zašto je Perasovićev izbor bio svojevrsni promašaj - nikada manje akcije nismo vrtili preko visokog posta (spominjao sam u najavi turnira Perasovićevo viđenje košarke u kojem s loptom igraju isključivo bekovi) iako tu imamo najveći kreativni potencijal. Najgore od svega, kao formaciju smo često koristili horns setove u kojima upravo igrači na poziciji 4 i 5 imaju mogućnost ostati s loptom i vrtiti akciju, ali kod nas su u oni najčešće tek postavljali blokove i rolali se u sredinu ili prema perimetru.

Tomić je tako prečesto igrao post-up izolacije, a Šarić bi loptu primio puno dalje od triple-threat pozicije (njega na perimetru stvarno ne treba braniti). I iako mi je dosadno imati ovaj osjećaj da opet branim Tomića, posebice jer me i sam živcira činjenicom da je takav ispodprosječni atleta u sportu u čijoj modernizaciji je atleticizam sve važniji, opet moram istaknuti da je on u ovoj priči najmanje kriv i da je, dok nije naišao na tog nevjerojatnog stvora Veselya koji je u stanju skakati i trčati usprkos visini (sigurno je u pitanju nekakav proizvod iz laboratorija stvoren samo da bi Hrvati patili), bio jedan od naših najstandardnijih igrača (kad samo pomislim da postoje ljudi koji stvarno vjeruju da bi davanjem dijela njegovih minuta Bilanu ova reprezentacija profitirala, dođe mi da se bacim s balkona ravno u patliđane koje Stari iz večeri u večer brižno njeguje - ljudi su spremni hvatati se za svaku slamku koliko god ona tanka bila samo da bi našli objašnjenje za nešto što je tako lako objasniti ako si upoznat s materijom o kojoj pričaš).

Uostalom, to potvrđuje čak i sirovi +/- kojega je FIBA ovom prilikom bila dovoljno draga voditi. Iza Stipčevića (koji je donio preokret protiv Makedonije i gdje je odigravši gotovo cijelu utakmicu poprilično poremetio brojke - praktički, minutaža s te utakmice mu iznosi trećinu minuta uopće na turniru) i Simona (daleko najboljeg našeg igrača ovom prilikom, po običaju i on se nakon sjajnog uvoda počeo pretvarati u beskorisnu masu), Tomić ima najbolji učinak. Pazi, momčad nam završi u net minusu što se koš-razlike tiče, a on, koji svaku večer ima 20 minuta i jasnu rolu, ostvari +12. Dakle, usprkos tome što je igrao u najgorem napadu do sada i što je to definitivno ostavilo traga i na njegovom učinku (prije svega kao asistenta), Tomić je i dalje samo svojom pojavom činio ovu momčad boljom. Jednostavno, zamjene za 217 centimetara nema.

Sad, zašto nitko nije u stanju složiti igru tako da tih 217 cm igra licem košu i kao roler umjesto da mu stavlja teret na leđa kao da je Kareem Abdul-Jabbar, to je neko drugo pitanje. Radije se mi bavimo Šarićem jer njegov slučaj je još zanimljiviji. Partnerstvo njega i Tomića nije idealno jer ni jedan nije šuter, ali obojica su dovoljno inteligentni s ili bez lopte da ih se u motion napadu može koristiti. Jasno, ta činjenica da imaju slične slabosti dodatno je naglašena u napadu krcatom izolacijama - ako igraju 1 na 1, pomoći je puno lakše stići čisto iz razloga što uvijek imaš šutera manjka i omogućuješ obrani da igra bliže reketu.

Uglavnom, bilo je vidljivo da Šariću (koji je turnir završio u plusu, +7 točnije) pokušavaju nametnuti već rolu, ali isto tako je bilo vidljivo da se on i dalje najbolje snalazi u roli šljakera i podizača energije. Kao kreator je bio previše u grču, dijelom zbog spomenutog manjka smislene koncepcije, dijelom zbog vlastite glave. Naime, upravo Šarićevi ispadi tijekom i nakon turnira bili su najinteresantniji, bilo je tu vidljivo da ga pere nervoza zbog uloge koja mu se prirodno nameće. Naime, košarka je poprilično jednostavna, najbolji igrač obično troši najviše lopti, a u našem slučaju Šarić je vrlo blizu tom opisu. Sad, s jedne strane imao si Bogdanovića koji je tu ulogu zaslužio, s druge Simona koji je bio spreman povući kad drugi nisu, ali bez obzira na njih Šarić je imao više nego dovoljno prilike izrasti u lidera. Nakon poraza od Češke upravo je on i isticao manjak nekoga takvog, ali je krivo procijenio da se lider određuje na početku projekta i da bi igrao bolje da mu je jasno rečeno koja mu je rola. To je notorna glupost jer trener ne određuje lidera, određuje ga kontekst, odnosno rast igrača kroz igru.

Šarić je imao idealnu šansu protiv Grčke, nije bilo Bogdanovića i netko je morao potrošiti te lopte, krenuo je sjajno u utakmicu i onda je nizom glupih mentalnih pogrešaka gdje je dozvolio da emocije pobjede razum ispao iz ritma. Da je iskusniji i zreliji, možda bi cijeli ovaj turnir završio drugačije. Ovako, upravo taj trenutak kada je protiv Grčke podbacio možemo prikazati kao jedan od ključnih u daljnjem razvoju kemije momčadi. Uglavnom, propustili smo Šarića već sada promovirati u lidera i to nije tragedija, bit će još prilike. Na kraju krajeva, on također ima tek 22 godine, dakle sve je ovo dio procesa odrastanja.

Meni je čak interesantna ta dinamika između njega i Hezonje, prvi ima višak savjesti i olako dozvoljava da ga kontekst izbaci iz takta (to je vidljivo prije svega na slobodnim bacanjima, nema razloga osim nervoze da netko tko u Euroligi šutira slobodna sa 70% na turniru gađa ispod 50%), a drugi uopće nema savjesti (skauti koji su Heza proglasili nasljednikom JR Smitha uopće nisu bili u krivu, dapače, pogodili su 100% jer njegova igra u ovom trenutku je čista oda velikom Earlu). Kako s vremenom budu iz krajnosti išli prema centru, odnosno kako budu naučili kontrolirati emocije i sazrijevati kao ljudi, tako će sazrijevati i njihova igra. Tako to ide, to je proces koji se ne može ubrzati.

Kvragu, s njima dvojicom u neko dogledno vrijeme možda bi mogli imati nešto nalik tranzicijskoj igri, trenutno još jednoj bolnoj rani našeg napada. Obzirom da imamo takve očite probleme u organiziranim napadima, onda bi logično bilo da smo malo više nabijali ritam pokušavajući doći do laganih poena. Samo, jebiga, ako bi Šarić i Tomić bacali duge pasove i otvarali kontre, onda ne bi Peras i Ukić mogli dogovoriti koju debilnu akciju vrtiti, zbog toga je vrijedilo odustati od tih par poena (ma nemamo mi ni roster za trku, to je također očito, ali stvarno nismo morali igrati kao Grčka obzirom da smo u startnoj petorci igrali s dva klinca koji su najbolji kad je parket otvoren).

Uglavnom, ono što sam s ovim do sada rečenim pokušao poručiti je da su temelji na kojima smo gradili optimizam (a očito se i sam ovaj put moram ubrojiti u naivce) bili totalno klimavi. Perasović nije bio rješenje, Šarić nije bio spreman, a kad dodaš da je ključni igrač reprezentacije, Bogdanović, igrao s 50% kapaciteta, sve postaje jasno. U biti, to s Bogdanovićem kao da nije dovoljno naglašeno - ako ti on umjesto s 50% šutira s 43%, umjesto 20 poena donosi 10 i pri tome na cijelom turniru tricu realizira sa 17%, o čemu pričamo? Mislim, nevjerojatno je da se toliko gorčine prosulo u situaciji kada nositelj igre nastupa ozljeđen i s vjerojatnim potresom mozga i ostvaruje tako mizerne brojke koje je u kontekstu ovako tankog rostera jednostavno nemoguće nadoknaditi.

A kad sam već kod Bogdanovića (čiji mizerni učinak naglašava i -18 net produkcija), da se osvrnem na još jednu stvar koja je također očita i koja je puno bolnija od njegovog lošeg izdanja uzrokovanog ozljedama. Bilo je ovdje akcija u kojima završava blizu obruča i to mu je i u ovom izdanju bio forte, ta post-up igra (sve do one banane Pumprle na samom startu tekme protiv Češke koja mu je, a i nama, jasno dala do znanja da u ovakvom izdanju nemamo što tražiti protiv napaljenih atleta koji igraju punom snagom - još jedan moment za pamćenje koji je obiježio turnir, ne sjećam se baš i NBA situacija u kojima prvi strijelac neke momčadi dobije takvu bananu i to prilikom skok-šuta unazad, nevjerojatno), ali u samom napadu on nikakve uloge osim kao 1 na 1 strijelac nije imao. I dok je ta izo košarka s njim na prethodna dva natjecanja donosila nekakav povrat čisto iz razloga jer je bio u boljoj formi, ovdje to nije bio slučaj jer Bogdanović nije bio svoj.

Međutim, to je ukazalo na jedan drugi problem, a taj je da u samom startu taj koncept momčadi izgrađene oko ovakvog tipa igrača nema smisla. Naime, Bogdanović je scorer, nije playmaker, dakle kao takav zahtijeva da ga se stavlja u puno raznovrsniju akciju od onoga što je naša repka radila. Čak i najveći strijelci u povijesti košarke teško u 1 na 1 igri mogu ostvariti više od poena po posjedu, a problemi koji proizlaze iz takve igre su višestruki. Naime, stalno jahanje izolacija usporava momčad, gubi se ritam iz jednostavnog razloga što se zna da lopta staje i da su povratne rijetkost. Dakle, kako Bogdanović nije kreator za druge, kroz akcije može ga se staviti u više catch & shoot situacija ili cutova kako bi, kad već ne možeš od njega dobiti potrebnu kreativnost, barem taj njegov talent za zabijanje maksimizirao u obliku viših postotaka (koji su nusprodukt otvorenijih šuteva ili puteva prema košu, dakle situacija kada ne moraš nužno sam kao tenk probijati svoj put do obruča).

Kod nas taj moment nije prepoznat i opet su izostale akcije s Bogdanovićem u pick igri, bilo da igra s loptom ili kao screener, ili off the ball. Kad bi se otvorio u postu pa primio loptu to je dakle donekle funkcioniralo, ali kad bi primio loptu na perimetru, ovako usporen kao što je bio na ovom turniru, jednostavno bi zaustavio cijeli naš napad. Najtužnije od svega, do toga nije dolazilo pri kraju napada kada je nekako i očekivano da vrući krumpir ide njemu u ruke, bilo je previše situacija na samim početcima posjeda kada bi on primio loptu, stao nekoliko sekundi dok odluči što s njom i u tih nekoliko sekundi obično bi protivnička obrana zagospodarila situacijom dok bi ostatak naših na parketu samo gledao, uglavnom stojeći na mjestu. Mislim, košarka kakva se na igra niti na haklu, totalni manjak ideje i plana u napadu.

Ono što želim reći je da graditi planove oko takvog jednodimenzionalnog igrača ne može dugoročno biti rješenje. Bogdanovićeve talente treba znati staviti u službu momčadi, ali on nije i ne može biti prvo ime momčadi koja cilja na velike rezultate. Igra samo u jednom smjeru, to se neće promijeniti, ali ono što se mora ubuduće promijeniti je da biva ovako bezopasan bez lopte - takav, čak i u NBA efikasan strijelac, ne može igrati samo kroz izolacije u Euro košarci jer to je čisto podcijenjivanje i njegovog talenta i Euro košarke (kao i svaki put kad razmišljam o nerealiziranim potencijalima ove repke, samo se pitam koji se kurac radio toliko dana na pripremama).

Dakle, naš "sistem" u napadu u startu počiva na neučinkovitosti, drugim riječima on je totalno izvan tokova moderne košarke. S jedne strane imamo taj problem kreiranja prostora zbog manjka šutera, ali njega je moguće prikriti korištenjem glave, odnosno igranjem bez lopte. Umjesto da se razigravački talenti naših igrača stave u prvi plan, mi smo opet u donjoj trećini po broju asistiranih poena. Mislim, ako imaš jedan tip igrača, onda ga valjda treba staviti u odgovarajući kalup, umjesto da ih uporno guraš u onaj u koji ni teoretski ne mogu stati. Ova naša momčad nije stvorena da bude defanzivni gigant, njena moć je u napadačkim rješenjima. I onda turnir završiš s napadačkim učinkom ispod poena po posjedu, kao nekakva NCAA družina.

Kad sam već krenuo s igračima pojedinačno, istaknimo i ostale i to redom po tome koliko su negativni net +/- ostvarili. Recimo, ovdje mi se sviđala ideja Perasa da rotaciju pod košem svede na 4 igrača. Sa strane trošenja to je malo, čisto zbog sistema natjecanja trebao je imati još jednog visokog u akciji, ali realno, većinu utakmica smo igrali na nož, živeći u neizvjesnosti, dakle opet mogu razumjeti činjenicu da mu Bilan nije mogao poslužiti ni kao "human victory cigar". Uglavnom, taj problem Tomićevih minuta ovdje je bio standardno naglašen jer je Žorić opet dobio svojih 17-18 minuta da pokaže što ne zna.

Kakvo čudo, uz golobradog Hezonju upravo se uz njega veže naš najgori plus/minus učinak (s Žorićem na parketu imali smo -25). I upravo se na primjeru Žorića može možda i najbolje uočiti manjak koncepcije ovog projekta. Naime, Žorić je svojom borbenošću i dobrim šutom s poludistance idealan da bude naš back-up visoki, četvorka ili petica koja skače u napadu, trpa zicere i igra bez lopte, dok u obrani energijom pod obručima maskira manjak činjenice da nema idealne atletsko-fizičke kombinacije. Dakle, točno onakav igrač kakav nam nedostaje već godinama stoji nam pred očima, ali mi ga nemamo jer što? Žorić iz nekog razloga u napadu također dobiva svoju dozu izolacija, a o šutevima koje uzima iz driblinga da ne govorim.

Vrhunac gluposti profesionalnog košarkaša bili su njegovi 1 na 1 pokušaji zabijanja preko rezervnog gruzijskog centra Shermadinija, 217 cm visokog debla koje doslovno služi samo za zaštitu obruča i kojega je ovaj nekoliko napada za redom pokušavao nadigrati guranjem u postu iako je ovaj duplo krupniji, umjesto da ga je pokušao izvući izvan reketa i tako olakšati život svima. Mislim, ovo bazično nepoznavanje košarke na ovakvom nivou natjecanja jednostavno je neshvatljivo, kao što je neshvatljivo da može postojati stručni stožer (pa i suigrači) koji ovakvo ponašanje iz utakmice u utakmicu mogu tolerirati.

Opet kažem, Žorić ima finu ruku s vrha reketa i kad šutira s postavljenim nogama u spot-up akciji (tipa, kroz pick & pop) može ubaciti, ali kad spusti loptu na pod, nešto kao dribla u mjestu, pa se digne poput Shawna Kempa i razvali tablu, naravno da uništava sam sebe i sve oko sebe. Dakle, zašto već tri natjecanja nitko tom profesionalcu upitne inteligencije nije bio u stanju objasniti mjesto na prehrambenom lancu?

Hezonja (-30) je bio odličan. Zvuči vam blesavo za najgoreg igrača tako nešto reći? Ovisi opet o vašim očekivanjima. Ne igra obranu, ne čita obranu, ne sudjeluje u igri (što mu se i ne može zamjeriti jer je i nemamo), ali on je naš jedini što bi Ameri rekli A level atleta. Lakoća kojom kupi skok, lijepi bananu, krade loptu ili se diže na tricu su nešto na što 90% sudionika ovog turnira može biti ljubomorno (i vjerojatno i jeste, uključujući i 100% naše repke). To su stvari koje se ne mogu učiti, takav atleticizam ili imaš ili nemaš, a mi smo ga lijepo vidjeli u akciji i znamo kakvo to oružje može biti u pravim rukama. Uglavnom, ako je plan bio dati mu minute i razvijati ga, onda super, ako je plan bio graditi na njemu rezultat, onda ste idiot. Peras je po meni barem sasvim solidno balansirao njegove minute, dao mu je zasigurno više prilike nego je planirao jer njegov cilj je ipak bio loviti rezultat, ali, kvragu, meni je važnije da je Hez igrao 22 minute nego to da li smo 7. ili 16. (bilo bi fino plasirati se na turnir koji vodi u Rio, ali, realno, kakve bi nam šanse bile ostvariti konačni cilj, mizerne).

Gle, naslušao sam se gomile kritika na njegov račun od ljudi u dvorani, posebice nakon utakmice s Grčkom (kao da je bez Bogdanovića u sastavu bilo previše opcija, netko je te šuteve morao uzeti, onda bolje da je to napravio budući volume scorer nego da si npr. te napade trošio na Ukića ili Žorića). Međutim, ti ljudi su krivili Heza za vlastita neostvarena očekivanja, dok je možda i najbolji komentar cijele ove situcije oko njega dala moja supruga kad ga je prvi put vidjela u jednoj pripremnoj utakmici "čekaj, ovo je taj Hezonja o kojem se piše kao velikom igraču, pa on još ima bubuljice".

Rudež (-14) još je jedan kojega je lako kritizirati, ali opet si postavite pitanje koliko je za tih mizernih 15% za tricu zaslužan način na koji ih je potezao. Da li je Hrvatska imala makar jednu akciju koja bi ga oslobodila kroz dvostruki blok i dala mu sekundu vremena da potegne šut? Gle, Rudežu se u NBA smiju kao najgorem atleti ikada, njegovi skakački "učinci" su na jednoj povijesno kriminalnoj razini (Mugsy Bogues je hvatao duplo više skokova od njega na 100 posjeda, mislim da to sve govori), ali čovjek spot-up tricu zabija s 40%. Zašto, o zašto onda ne koristiš tu jedinu dimenziju koju može dati umjesto da se dovodiš u situaciju da mora igrati 1 na 1 jer u blizini nema nikoga kome može dodati loptu?

Draper (-13) je bio još jedan naš igrač van forme, ali čovjek je pokazao neke kvalitete. Minus u napadu i kao šuter i kao kreator, ali bez premca jedini u dresu s natpisom HEP sposoban igrati obranu na perimetru. Recimo, na pick & rollu jedini je u stanju proći ispod bloka i dočekati beka, čime omogućuje centru da igra bliže reketu. To je vještina koju nažalost zbog spleta okolnosti nismo bili u stanju koristiti kao u Sloveniji (Lafayette pak nema taj talent, on kao da je košarku učio u Hrvatskoj, uredno se zabije u svaki blok i strah me i pomisliti kakva bi nam obrana bila da je on dobio Draperove minute i dio Stipčevićevih).

Ukić (+5) je ovdje čak bio i podnošljiv, vidjelo se da se trudi ne smetati i da prihvaća sporednu rolu, a nekim čudom je čak bio i naš jedini podnošljivi tricaš uz Simona. Protiv Grčke je možda odigrao i najbolju utakmicu u zadnjih tri godine, čak je i u obrani stizao zatvarati u zonskom zaduženju, ali jasno da to nije bilo dovoljno, Roko je replacement level igrač koji bi s ovakvim učinkom bio idealan back-up play, nikako starter. Tako da ovom prilikom njega treba izdvojiti kao nekoga tko je zadovoljio, a istovremeno se samo možemo pitati kako bi to izgledalo da je i on kojim slučajem šutirao tricu na svojoj standardnoj razini, ispod 30%, umjesto da je odigrao iznad mogućnosti? Zastrašujuća pomisao, zar ne.

Palac gore mu dajem i zbog izjave nakon utakmice s Češkom, jasno i glasno je rekao da su oni za klasu bolji atlete od naših i da nismo bili spremni parirati im drugim elementima igre, što je vjerojatno najtočniji opis ijedne utakmice ovdje iz usta bilo koga. Obzirom da je inače tipično spli'ski govorio gluposti u stilu "idemo dalje", "šta je tu je", "bit će bolje", taj trenutak lucidnosti će mi ostati urezan u sjećanju. Rispekat.

O Simonu (+17) ne treba trošiti riječi, dokazana klasa, još jednom potvrđena kroz repku. Idealan kao šesti igrač, pravi combo bek koji sve može kroz pick & roll, ovdje je mogao komotno i startati obzirom na manjak opcija, ali to bi ga vjerojatno samo dodatno trošilo, a nije baš oličenje vrhunske spreme. U biti, još jedan naš upitan atleta, kako je turnir odmicao njegova sve gora obrana predstavljala je dodatni uteg. Tipa, upravo je dobrim dijelom njegova nepostojeća obrana na Jelineku zaslužna za to što su nas Česi onako brzo razbili. Taj Jelinek je vjerojatno gori atleta od naših bekova, ali je snajper, otvorenu tricu zabija u snu i jednostavno se nije smjelo dozvoliti mu otvoreni prostor - samo da je netko bio uz njega, bio bi odsječen jer jednostavno nema snagu u coreu da se digne preko ruke, kamoli da se oslobodi i šutne iz trka. Jasno, kad te Simon brani pogledom i dizanjem obrva na dva metra udaljenosti, onda ti trice mogu zabiti i hakleri iz lige veterana.

Stipčevića (+22) sam već spomenuo, on se okoristio utakmicom protiv Makedonije gdje je presingom na loptu zaslužio minute i praktički dobio utakmicu jer su protivnici imali još gore bekove od nas. U toj roli terijera očito može koristiti, ali ukupno gledano obrana mu je problem jer je jednostavno slabašan i nizak, a u napadu je isključivo spot-up igrač (dakle, svojevrsni 3&D back-up play u nekoj budućoj podjeli uloga). Koji je na turniru tricu gađao 26%, tako dodatno naglasivši mizeran učinak u napadu. Nije idealno rješenje za repku, ali, kad već nema boljih, u roli od 10-ak minuta može pomoći.

Uglavnom, time polako dolazimo i do završnog dijela svakog ovog osvrta, a taj je pokušati odgovoriti na pitanje što dalje. U situaciji kada ti debeli Šuker preuzima savez, jasno je da razloga za optimizam nema. Ako ti politika mora amenovati svaki potez, jasno je da nekakve odluke bazirane na struci, dugoročnom planu i kvaliteti ustupaju mjesto dnevnim igricama. Ali, ajmo se pretvarati da HKS ima smisla i da će trener ipak postati neki mladi čovjek koji dane i noći provodi skicirajući i skautirajući, a ne tražeći izlike za buduće poraze i planirajući što će raditi nakon što mu završi šihta s reprezentacijom (ovdje uopće nemam namjeru isticati nekog svog favorita jer smatram da nekog trenera sposobnog napraviti razliku Hrvatska nema, tipa trenutno najzvučnije ime Spahija već se okušao u toj roli i dokazao se kao poprilično limitiran tip, ne znam zašto bi par godina rada u roli NBA asistenta to promijenilo, jednostavno neki treneri nisu lideri i to je tako, a da ne govorim da je njegova karizma u rangu Repešine i Perasove, dakle nekako bolje pristaju u autobus koji se uputio na ekskurziju nego na klupu).

I ključno, taj čovjek mora željeti taj posao. Dosta je Perasovića koji izgleda kao da su ga prisilili da vodi projekt, kao što su nekoć Kukoča prisilili da igra za repku. Dosta je svih seronja poput Rađe ili Skansija koji misle da su rješenje, ali isto tako im ne pada na pamet raditi nešto konstruktivno. Dakle, taj čovjek mora okupiti manje-više isti roster, ali, ono najvažnije, mora usaditi nekakve principe igre u njega. Mora podijeliti uloge, pronaći glumce, osmisliti identitet. Odrediti tko je kreator, tko stoper, tko šuter. Imati plan, realizirati ga, držati ga se. Stvoriti identitet koji će naglašavati dobre strane, a sakrivati mane jer nitko nije savršen, iako iz nekog razloga svaki Hrvat, bilo da igra košarku, piše za novine ili je tek posjetitelj utakmice, vjeruje da jeste.

Nije uopće problem u tome što nemaš klasičnog playa ili boljeg defanzivnog centra po defaultu, već što nemaš dovoljno kreatora iz driblinga i zaštitnika obruča u igri. Pa vidjeli smo da Derek Fisher može osvojiti naslov u 3&D roli bez problema, dakle ne treba nam Teodosić ili Satoransky, već će dovoljan biti jedan čovjek koji može zabiti otvoreni šut s 36% i odigrati obranu na toj poziciji. Kreatore imaš na drugim pozicijama, dakle treba im podrediti igru, isto kao što i manjak zaštite obruča možeš nadoknaditi sistemski. Do 2021. i Šarić i Hezonja već će biti u dovoljno zrelim godinama da se možemo nadati medalji na Eurobasketu. I to je to. Možda će do tada razlika između naše košarke i ostatka Europske postati još veća, možda nikada više nećemo ući u polufinale. Ali, jebote, daj da više realiziramo potencijale koje imamo, ma kako skromni bili, umjesto da sami sebe gušimo i igramo gore nego što bi trebali.

Filed under: bball 9 Comments
11Sep/1513

EUROBASKET MIDTERM RATINGS

Posted by Gee_Spot

Prva grupna faza je završila (aleluja), sada kreće ono najzanimljivije, znači idealan je moment da se osvrnemo na viđeno. Poseban naglasak će biti na formi momčadi koje su ušle među 16 i o kojima ćemo još pričati u sljedećem postu, možda i podcastu, a usput je ovo i oproštaj od 8 reprezentacija koje su otpale i koje više nemam namjeru spominjati.

Za svaku momčad izračunao sam broj posjeda (ili pace, uz prilagodbu utakmicama koje su otišle u produžetak), zatim napadački i defanzivni učinak na 100 posjeda, a na kraju sam dobiveni net učinak (ili koš-razliku između napadačkog i defanzivnog učinka) provukao kroz snagu rasporeda (prosječni net učinak svih protivnika), na osnovu čega sam i poredao momčadi. Hrpa pizdarija uglavnom.

Krenimo odmah s listom od najgorih prema boljima, a usput ćemo se nabacivati mislima kako padnu na pamet (imam toliku gomilu natuknica da sam komotno mogao pisati osvrt svaki dan, ali onda bi vjerojatno sada umjesto pred kompom sjedio ili kod odvjetnika ili na bračnom savjetovanju).

24. BOSNA

POSJEDI: 74.8
ORTG: 84.1
DRTG: 105.8
NET: -21.7
SOS: -22.7

I evo nam najgore momčadi Eurobasketa. Iskoristili su činjenicu da su igrali u laganoj skupini kako bi u produžetku skinuli Izrael, ali pokazalo se to kao čista slučajnost. Ivanoviću na klupi usprkos, obrana je bila nezainteresirana za bilo što osim presinga kojega je uglavnom nametao solidni tamnoputi play Renfroe, a napad je bio još gori. Posijali su najviše lopti uokolo uopće na turniru jer su ih zbog manjka šutera i driblera uglavnom spuštali visokima koji nisu dorasli takvim potrošačkim rolama (posebice Stipanović), tako da uopće nisu mogli nametnuti ritam - za momčad koja se obzirom na koncepciju rostera (ok, pretjerujem, nema ovdje nikakve koncepcije) trebala braniti zonom i usporiti igru, Bosna je prelako upadala u run and gun, samim time i iz grešku u grešku. Centri Stipanović i Kikanović su odradili svoje, njihovi skokovi u napadu i iznuđena slobodna činili su glavninu poena, ali, bez vanjskog šuta i ulaza, od toga nije bilo nikakve koristi.

23. ISLAND

POSJEDI: 74.8
ORTG: 95.7
DRTG: 114.6
NET: -18.9
SOS: -18.4

Ako ništa drugo svojim run and gunom su barem ostavili nešto bolji dojam od Bosne. Za razliku od Ivanovićeve skrpane repke oni su po defaultu težili trci i brzim napadima koji su obično završavali ispaljenim tricama (potegli su ih daleko najviše na turniru). Stil igre s 4 ili 5 bekova je logično uzeo svoj danak u zaštiti reketa i obrambenom skoku (npr. Srbi su im zbog tog otvorenog reketa dvice realizirali sa 79%, to se rijetko vidi i na srednjoškolskom turniru), ali, interesantno, agresivno su išli na skok u napadu pokušavajući tako doći do još kojeg laganog poena. U biti, tim pritiskom već na skok u napadu počeo bi njihov presing, često preko cijelog parketa, kojim su itekako živcirali bekove u skupini. Dodatni plus im ide na račun toga što su za trenera imali Lylea Lovetta (hrpa je ovdje glavnih trenera Amerikanaca, ali ni jedan nije izgledao kao veći Amer od njihovog, iako je čovjek Danac rođen u Kanadi).

22. ESTONIJA

POSJEDI: 71.2
ORTG: 88.8
DRTG: 104.2
NET: -15.4
SOS: -17.4

Kao i sve ove neugledne repke sa sjevera potezali su gomilu trica i pokušavali igrati što brže. Njima to baš i nije uspijevalo, mučili su se nametnuti ritam i zabijati, a i u obrani je curilo na sve strane. Međutim, na jednu večer im je upalo dovoljno trica, a to je rezultiralo pobjedom nad Ukrajinom, dakle razlog za slaviti imaju. To što su Ukrajinci odustali od igranja obrane u toj utakmici i što su im dozvolili da ulaze u reket kako požele, to je ionako njihov problem. Uostalom, ako im se tu i posrećilo, žilavim nastupom protiv Litve barem su potvrdili da su bolji od Islanda.

21. MAKEDONIJA

POSJEDI: 69.2
ORTG: 93.7
DRTG: 109.6
NET: -15.9
SOS: -15.4

Dobili su skupinu po mjeri, nije tu bilo momčadi koja može ozbiljnije razotkriti njihov manjak atleticizma, dodatno naglašen time što su marginizirali rolu Hendrixa. Nisu morali trčati previše, uglavnom su imali vremena stati u zonu, tako da su imali nekoliko momenata (prva poluvremena protiv Grčke i Hrvatske, pobjeda protiv Nizozemske). Jasno, bez poštenog atlete na rosteru nije lako igrati ni zonu cijelu večer pa su defanzivno uglavnom curili, a u napadu im je odgovaralo što su mogli šutirati koliko su htjeli preko uglavnom zona i tako maskirati manjak kreatora (tipa, Hrvatska ih je razbila tek kad je odustala od zone i zaigrala presing).

20. UKRAJINA

POSJEDI: 69.4
ORTG: 100.7
DRTG: 107.6
NET: -6.9
SOS: -8.9

Odigrali su iznad očekivanja u napadu, posebice obzirom da nemaju rasnog kreatorskog talenta. Čak su ubacili i nešto trica uz odličan napadački skok Fesenka i Korniyenka, ali obrana im je previše curila da bi stali na noge. Poraz od Estonije izbacio ih je iz svih kombinacija, a ujedno i pokazao koliko su nemoćni igrati išta osim zone, na perimetru su jednostavno ostavljali previše prostora.

19. NIZOZEMSKA

POSJEDI: 68.8
ORTG: 103.2
DRTG: 110.0
NET: -6.8
SOS: -6.3

Najugodnije iznenađenje prvenstva. Očekivao sam da bi mogli iznenaditi Makedoniju, ali da će baš svima zagorčati život nisam mogao ni pomisliti. Nisu baš spremni napraviti skok kao Belgija, nemaju takvu bazu talenta, ali očito u toj srednje-europskoj ozbiljnosti ima nešto, kad se uhvate posla, onda ga i odrade najbolje što mogu. Obrana im je previše curila u sredini, što je čudno za momčad kojoj su najveća snaga centri, ali radilo se o čistoj taktičkoj odluci koja se pokazala mudrom, a ta je bila udvajati što više mogu na perimetru i ne dozvoliti protivnicima koji su prije svega šuteri da šutiraju. Gruzijcima tako nisu dali ni ono malo zraka što ga inače imaju na perimetru i ukrali su im utakmicu, a ostavili su solidan dojam u svim nastupima do kraja.

Bolji dio momčadi svakako je bio napad, gdje su umjesto igre kroz post koja je bila očekivana za ovakav roster vrtili akciju kroz pick igru, posebice pick & pop s oba startna visoka, čime su izazvali zonske obrane kojima su protivnici bili dosta skloni. Uglavnom, nema tu previše talenta, ali su igrom dosegli maksimum, pokazavši još jednom koliko je stil bitan. Plus, sada znamo da igrači nizozemske lige definitivno nisu puno slabiji od onih iz Jadranske ili Francuske, odnosno da je manja razlika između njih nego između Jadranske i ACB lige. Još moram napomenuti da u najavi Kloofa uopće nisam vodio kao startera jer je u kvalifikacijama playmakera igrao isključivo mladi Williams, dok su se u pripremama dosta rotirali. Doduše, obzirom na njegove brojke iz druge Turske lige ni Kloof ne bi imao učinak iznad replacement level razine, dakle i s njegovih 30 minuta u projekciji umjesto 10 Nizozemska ne bi u najavi bila bolje rangirana. Ali, u stvarnosti je on svojim boravkom na parketu i stvarno solidnom razinom igre, posebice tricaški, davao Nizozemcima pouzdanu combo-opciju koja bi u ovakvoj formi pomogla i mnogim ozbiljnijim reprezentacijama.

18. RUSIJA

POSJEDI: 72.8
ORTG: 102.5
DRTG: 104.7
NET: -2.2
SOS: -3.2

Osrednjost njihove skupine ipak im je bila previše, odnosno izgubili su od Finaca ključnu utakmicu. Imali su sve u svojim rukama do završnice, onda su stali, Koponen je zabio zadnji šut kad je trebalo, a oni nisu imali nikoga sličnog (tri minute do kraja nisu mogli zabiti ništa, promašili su 5 izglednih pokušaja i napravili previše greški da bi se provukli). Pogubili su se u skupini u kojoj svi protivnici vole i mogu trčati. S ovakvom rotacijom bekova i gomilom sporih visokih nisu tome bili dorasli, tako da u biti to što su Finsku imali na konopcima više govori o Fincima nego o njima. Fridzon je svoju najbolju partiju pružio upravo tu večer, Khvostov je bio solidan cijeli turnir, ali s dva vanjska nije lako izdržati run and gun ritam 40 minuta. Iako, spomenuti bekovski dvojac im je bio bolji dio momčadi, što tricaški što organizacijom igre napravili su svoje, a podbacili su visoki. Iako im je roster krcat igračima koji bi po defaultu trebali odraditi svoje u reketu, obrana je bila šuplja, a i skakački su patili, treba istaknuti tek dobru šutersku rolu Voronševića.

17. NJEMAČKA

POSJEDI: 73.2
ORTG: 98.7
DRTG: 101.9
NET: -3.2
SOS: -2.7

Možda bi se i provukli da je Dirk bio u boljoj šuterskoj formi, odnosno da je barem 2013. godina, ovako jednostavno nisu imali dovoljno. U napadu premalo šuta, obrana solidna, ali s premalo rizika, što je potpuno pogrešna koncepcija protiv kvalitetnih šuterskih protivnika kao Italija i Španjolska koje je trebalo stisnuti, a ne ih čekati u zoni. Uostalom, svoju utakmicu turnira su izgubili protiv Turske, tu je Dirk imao otvorenih šuteva koliko hoće jer su Turci isključivo čuvali reket, ali nije mogao ubaciti ništa.

16. TURSKA

POSJEDI: 72.4
ORTG: 115.0
DRTG: 125.2
NET: -10.2
SOS: -9.7

Dobro, vjerojatno nisu najgora momčad među 16, ali nema sumnje da su na trenutke tako znali izgledati. Turci obranu gotovo da ne igraju, čekaju u reketu da naprave faul i nadaju se da će protivnici promašiti dovoljno otvorenih šuteva, što priznat ćete, nije baš mudro u skupini s ovako dobrim šuterskim momčadima. Dakle, od Atamanove matchup zone sa svjetskog očekivano nije ostalo puno. Ali, zato ih je izvukao napad, točnije skok u napadu (imaju ih najviše na prvenstvu). Istina, trpali su i Dixon s perimetra i Ilyasova na ulazima, ali Turci su skokom u napadu ukrali utakmicu Talijanima (fantastičnih 21 put su produžili posjed u tom susretu zahvaljujući odbijancima) - da su to izgubili, danas bi vjerojatno gledali Njemačku među 16.

I dok su Erden, Aldemir i Osman (potonji se pokazao kao pravo ljepilo, njegova energija i atleticizam na boku su, usprkos ozljedi zarađenoj tijekom priprema, bili standardni svaku večer, što je rijetkost u reprezentaciji koja je uglavnom navikla na oscilacije) odradili glavninu posla u tom segmentu igre, obrana nije bila dorasla konkurenciji. Jasno, ni nakon prilagodbe rasporedu ova njihova net razlika nije realna, dakle sigurno bi bolje prošli da su bili u nekoj drugoj skupini, ali ovo je realan pokazatelj koliko su loše igrali obranu u kontekstu u kojem su bili. Mislim, Islandu su dozvolili da im ubacuje 1.21 poen po posjedu tijekom utakmice, dakle očajne partije protiv Italije i Španjolske nisu bile slučajne.

Što nas dovodi do šansi u osmini finala koje su minimalne. Iako Francuzi nisu ni približno šuterski moćni kao Talijani ili Španjolci, svojom unutarnjom linijom trebali bi iskontrolirati skok i tako ostaviti Turke bez ključnog oružja u napadu, a istovremeno bi presingom trebali stisnuti Dixona i tako potpuno uštopati protivnički napad. Turci dubine na vanjskim pozicijama nemaju, a Dixon je protiv Islanda pokazao da ima problema s presingom preko cijelog parketa, a ne samo sa savješću (uzeo vjerojatno najviše loših šuteva tijekom turnira od svih startnih playmakera). Turci se svakako nadaju da zonom i dobrog centarskom igrom u sredini mogu izazvati, ali Francuske opcije su puno brojnije, samim time su im i šanse puno veće.

15. IZRAEL

POSJEDI: 73.8
ORTG: 99.1
DRTG: 99.9
NET: -0.8
SOS: -1.8

Nabijali su Izraelci ritam, presingom dolazili do viška lopti i tako se nekako izvukli iz skupine ispodprosječnosti, maskiravši vlastite slabosti u šutu s perimetra. I to su se provukli kao drugi, s pozicijom osiguranom kolo prije kraja, što je jednostavno blesavo. Ruse i Poljake su dobili s ukupno 5 razlike, od Bosanaca nespretno izgubili, a to sve govori koliko je krhak ovaj njihov status "nositelja". Uz presing igraju i solidnu zonu, za razliku od Turaka iz nje su u stanju izaći na vrijeme i izazvati šut, ali protiv Talijana to neće biti dovoljno. Izrael pak nema napad za pratiti učinkovitu tricašku momčad - uglavnom se sve svodi na Casspieve ulaze i duge dvojke Eliyahua (koji me demantirao i igra odličnu košarku), a kako tricu mogu ubaciti samo slučajno, to je njihova skora smrt izvjesna.

14. LATVIJA

POSJEDI: 69.8
ORTG: 99.3
DRTG: 98.2
NET: +1.1
SOS: +0.1

Nije ovo bila momčad na koju smo navikli, šutirali su puno manje trica (tek sedmi po broju pokušaja), što je dijelom i rezultat činjenice da su zbog specifične grupe bili prisiljeni igrati sporije nego su htjeli. Dijelom su i sami pokušali usporiti držeći se one Pitinove formule da su trice najefikasnije kada se utakmica igra na manji broj posjeda, ali većim dijelom je razlog taj da kada igraš u skupini s Litvom, Ukrajinom i Belgijom jednostavno nemaš previše prostora za nabiti ritam. Uglavnom, i bez posebnog napadačkog učinka odradili su posao, oslonivši se na solidnu obranu s puno preuzimanja, koju miksaju s kvalitetnom zonom. Timma je dobio većinu minuta na četvorci i odradio ih je odlično, što znači da su još pokretniji i još lakše mijenjaju pozicije na oba kraja parketa nego inače, a ključno je što su bili u stanju i kontrolirali skok usprkos standardno niskim postavama.

Protiv Slovenije imaju šanse, ovo je apsolutno puno neizvjesniji dvoboj od prva dva spomenuta, ali Slovenci su pokazali odličnu obranu na perimetru, dobri su skakački i ako ih Latvija ne natjera na greške nabijanjem ritma (čime bi ukazali na Slovenske probleme s pozicijom playa), vjerojatno će izgubiti. Koliko god aktivno igrali, nije lako istovremeno maskirati i manjak centimetara u sredini obrane i pokriti sve šutere, tako da mislim kako će Zdovc ovdje složiti dobitni plan igre. Latviji je jedina šansa pokušati presingom iskoristiti slovenske probleme s kontrolom lopte, ali za to bi trebalo odustati od zone veći dio utakmice. Mogu li Latvijci zaigrati riskantnije?

13. FINSKA

POSJEDI: 73.2
ORTG: 105.8
DRTG: 104.6
NET: +1.2
SOS: +0.2

Dobili su utakmicu koju su morali, protiv Rusa, a sve drugo je bila klasika. Trčali su kad god su mogli, igrali presing i šutirali trice, Koponen solidan, ali pod košem ne mogu ništa, ni zabiti, ni obraniti. Nema tu mišića za igrati ozbiljnu obranu, tako da Srbi ovdje neće imati većih problema.

12. ITALIJA

POSJEDI: 72.6
ORTG: 116.9
DRTG: 116.6
NET: +0.3
SOS: +1.8

Obrana curi na sve strane, ali pričekajmo sudar protiv Litve da donesemo finalnu presudu - ipak su igrali u suludoj grupi s razigranim Srbima i Španjolcima, a uz to smo već spomenuli što su im Turci napravili u skoku. Ozljeda Datomea pak potvrdila je još jednom koliko je važan balans, gubitak takvog šutera obzirom na njihov roster nije minus već plus jer sada je više minuta na raspolaganju za bolje defanzivce na perimetru (Gentile, Aradori), kao i za više minuta skakačima (Melliu i Cusinu). Poanta je da čak i napad bolje funkcionira sada kada se Belinelli i Gallo ne moraju brinuti oko toga hoće li ostati lopti za Gigija.

Uglavnom, Marco je dobio poštedu protiv Srbije zbog ozljede (trebao je već propustiti i utakmicu protiv Njemačke), a za Izrael će biti spreman. Ne pogorša li se stanje prepona, igrat će vjerojatno i protiv Litve obzirom na dan odmora. Nije idealno, ali Talijani guraju u svom stilu, sad da vidimo mogu li iskoristiti povoljan ždrijeb i doći do polufinala.

11. GRUZIJA

POSJEDI: 71.2
ORTG: 103.8
DRTG: 101.4
NET: +2.4
SOS: +2.9

Dizali su se kako je natjecanje odmicalo, ali treba isto tako reći da su uglavnom nabili razliku nabivši Hrvatsku. Obrana im je šuplja u sredini, igraju dosta agresivno na loptu i imaju muke sa zatvaranjem u pozadini jer nisu baš pokretni, a uz to imaju problema i sa skokom, ali zonski presing solidno funkcionira, razbiju dosta napada u samom startu. Sve u svemu poprilično su razočarali do zadnje utakmice u skupini, napadački su se mučili i ova rezultatska prosječnost vjerojatno je njihov domet. Kiks protiv Nizozemske ispravili su protiv Hrvatske, ali utakmicu turnira su izgubili - Slovenci su sada ti koji imaju šanse ući među 8 preko Latvije.

Ni Litva ne djeluje previše sigurno, ali zaključanim reketom razbit će dobar dio Gruzijskih akcija kroz visoki post preko Shengelie i Zaze, plus će odličnim pritiskom na loptu i posebice pick & roll dodatno oslabiti učinak vanjske linije koji je do sada i najveći problem. Šteta što Kokoškov ni ovdje nema poštenog beka, Tsinsadze je prestar za konstantno napadati kroz pick igru, Pullen previše streky i nepouzdan čak i u roli šestog igrača, pa je nedostatak više akcije kroz pick & roll ovom prilikom najveći problem Gruzijaca. Defanzivno bi pak spomenute slabosti u zaštiti obruča i skoku trebale omogućiti dovoljno prilika Litvi da kompenziraju slabiju šutersku formu.

9. SLOVENIJA

POSJEDI: 71.0
ORTG: 103.4
DRTG: 100.6
NET: +2.8
SOS: +3.3

Zdovc je izvukao maksimum iz ovoga što ima na raspolaganju, nadigrali su Gruzijce u vlastitoj utakmici turnira i sada im samo ostaje iskoristiti dobrotu ždrijeba i preko Latvije doći među 8. Kad se oslanjaš isključivo na sistem i kad nemaš individualnu kvalitetu za razbiti šablone uvijek je moguće da te dobro pripremljen protivnik uštopa, ali gledajući ih u akciji kroz grupu C bilo je očito da imaju gomilu uigranih akcija kojima je svima cilj doći do otvorenog šuta na strani bez lopte (tipa, neke njihove catch & shoot akcije Hrvatska ne može odigrati ni u snu). Level talenta im je na razini Jadranske lige, ali igraju košarku na NBA razini pripremljenosti i to se osjeti i zato im je mjesto među 8. Zato i zato što su kao nacija totalno ludi za košarkom, zato što su fenomenalni navijači i zato što su valjda jedina zemlja u Europi u kojima prijenosi ovog nesretnog natjecanja ruše rekorde (da ne govorim da ne jednom kanalu imaju po tri utakmice dnevno, dok ja na kabelskoj na 15 što državnih što lokaliziranih sportskih programa nemam ni jednu ako ne igra Hrvatska). Šteta što smrad Riley nije pustio Dragića, šteta, dodatak takvog talenta u ovakav program bio bi ogroman plus za Eurobasket.

9. HRVATSKA

POSJEDI: 71.2
ORTG: 100.8
DRTG: 98.0
NET: +2.8
SOS: +3.3

Ajde, barem nismo bolno prosječni, već samo prosječni. O našima ću više u završnom postu, za sada samo ukratko. Peras je plus, ali nije rješenje za osvježenje - on je još staromodniji trener od Repeše, ostavlja dojam kao da jedva čeka poći na spavanje nakon tekme, a isto očekuje i od svojih igrača. Mislim, takav pristup strogog oca je odavno pregazilo vrijeme, ali hej, za razliku od Repeše koji je izgledao kao profesor tehničkog, Peras barem izgleda kao profesor tjelesnog, to ga već čini prikladnijim za ulogu koju obavlja. Uglavnom, uz Šarićev individualni napredak upravo je Perasov pečat najveći plus ovdje, što je vidljivo u načinu kako igramo obranu, točnije zonu. Šarao sam dosta po Eurobasketu (blesav kakav jesam priuštio sam si za 6 eura pristup svim tekmama zbog spomenute nestašice košarke na televiziji, nije da se ima puno toga za vidjeti, ali kad god je to moguće želim znati što više o materiji o kojoj kenjam) i nisam vidio da previše momčadi igra bolju zonu od naše, aktivno u sredini i u izlazima prema perimetru, međutim ni Peras nije mogao riješiti problem zvan branjenje pick igre.

Tu smo jednostavno loši, nemamo bekove za presing (odnosno imamo Drapera i Stipčevića, ali onda imamo čovjeka manje u napadu), nemamo krila za igrati 1 na 1 obranu na perimetru (najbolji bočni branič nam je Simon i to sve govori) i nemamo centra koji može izaći na visoki pick i vratiti se na vrijeme pod koš. Ukratko, nemamo defanzivce, igrače koji imaju potrebni instinkt za rotiranjem i čitanjem igre, tako da je ono što smo pokazali u obrani, točnije zoni, isključivo kroz zalaganje za svaku pohvalu. Solidno je funkcioniralo i prilagođavanje sistema tijekom utakmice, posebice presing protiv Makedonije i zona protiv Grčke, ali pitanje za stručni štab je zašto ni za jedan susret nismo djelovali pripremljeno? Zašto nismo znali braniti Slovenske flex-cutove, Grčki hand-off, Nizozemski pick & pop od starta?

Uf, ovo opet ide naširoko, a nemam vremena, em trošim materijal za završni post u kojem ću se osvrnuti na sve utakmice, em pišem ovo na brzinu jer ne znam gdje mi je glava od kada je počela škola i od kad su završili godišnji. Uglavnom, obrana je solidna dok god ne moramo igrati čovjeka više od 10-15 minuta, a napad je loš. U biti, izuzmemo li činjenicu da se Šarić nameće i da je Hezonja imao par bljeskova, ovo je ista Hrvatska kao i zadnje dvije godine. Imamo sada te neke horns setove iz kojih sve kreće, sa Šarićem i Tomićem na vrhu posta, ali nakon desetak sekundi razmještanja figura sve što iz njih dobijemo su i dalje samo gomile izolacija, bilo na Tomića u post-upu, bilo na Bogdanovića 1 na 1. Tek Simon nešto vrti kroz pick & roll, troši se više nego treba i onda će po običaju za četvrtfinale biti mrtav. Ako do tamo dođemo. A trebali bi jer Česi nisu zagonetka.

Nemaju oružja za zonu i tu bi naša obrana trebala odraditi posao. Jasno, ako iz nekog razloga opet budemo previše branili visoki pick s Tomićem, gotovo je, Satoransky i Vesely samo čekaju da tako kiksamo. Uglavnom, ako budemo pametni, eto nas među 8 gdje će nas Srbi razbiti (u ovom trenutku ni jednim elementom igre nismo im ni blizu), ako budemo glupi kao što znamo biti, već će nas doma spakirati Česi.

8. POLJSKA

POSJEDI: 73.6
ORTG: 100.0
DRTG: 95.4
NET: +4.6
SOS: +3.6

Istina, imali su relativno laganu grupu, ali su odradili posao više nego pošteno, uglavnom sve bazirajući na snazi pod koševima. Uz to mogu potegnuti i tricu, a i pick & roll vrte nešto bolje nego prije dvije godine. Jasno, to neće biti ni približno dovoljno oružja da bi pratili Španjolce poen za poen. Plus, obrambeno bi također trebali popustiti jer nemaju dovoljno rješenja na perimetru za usporiti Španjolske bekove, a i na trenutke dominantna igra u reketu prikazana kroz A skupinu neće biti dovoljna protiv Gasola.

6. ČEŠKA

POSJEDI: 72.6
ORTG: 99.5
DRTG: 93.7
NET: +5.8
SOS: +4.8

Dobri su u pritisku na loptu i perimetar, kvalitetni u rotacijama prema nazad i sasvim solidno stižu kontrolirati reket. Pitanje je koliko je ova čvrsta obrana rezultat lagane grupe, ali nema sumnje kako im u tom dijelu igre leži primarna kvaliteta. U napadu su jednodimenzionalni, ako igra Satoransky igraju i oni, teže tranziciji i pick & rollu, a tricu ako stave - to je bonus (uglavnom ih poteže Schilb i zna pretjerati u tome). Ovaj dvoboj između njih i Hrvatske obzirom na termin mogao bi biti teško probavljiv, momčad koja napravi manje grešaka s loptom ide dalje, a ključan bi upravo mogao biti ritam - Česi vole igrati brže, s više posjeda, Hrvatska pak nema takve bekove i ako dozvolimo Satoranskom da igra svoju igru, dakle zabije više od 15 i podijeli više od 8 asista (pri čemu gotovo uopće ne gubi lopte), bit će sranja.

6. LITVA

POSJEDI: 71.0
ORTG: 99.0
DRTG: 93.2
NET: +5.8
SOS: +4.8

Nikad gore napadačko izdanje Litve, nitko ne može ubaciti ili napasti s perimetra, sve se svodi ili na pick igru Kalnietisa ili na bacanje lopte Valanciunasu i rad za svakim poenom. Kazlauskas doslovno poludi svaki put kad netko potegne tricu iz driblinga bez da su tri puta pokušali kroz post. S druge strane, u obrani su fanatični, sjajan pritisak na loptu, sjajno kretanje, a Valanciunas je apsolutni car u sredini. Odličnom branjenju reketa usprkos ipak su uspjeli upisati poraz od Belgije, plus su se namučili čak i protiv Estonije, druge dvoboje da ne spominjemo, dakle napad je toliki problem. Sigurno ni protiv Gruzije neće biti lako, ali dobiju li barem minimum od bekova (a trenutno su toliko očajni da im je najpouzdaniji tricaš na turniru Milaknis, četvrti bočni u rotaciji), trebali bi dalje na čistu snagu.

5. BELGIJA

POSJEDI: 68.6
ORTG: 108.0
DRTG: 98.6
NET: +9.4
SOS: +7.4

Za pretpostaviti je bilo da će biti solidni, ali da su ovako dobri, posebice obzirom da uglavnom igraju kroz organizirane napade i da se ne kriju iza tranzicije i trica, e to se ne bi ni usudio. Šteta što odmah idu na Grčku u najvjerojatnije ljepotici osmine finala, ali bit će zanimljivo - poput Grka, oni također cijede napade do zadnje sekunde, a onda idu u realizaciju preko visokog picka za Van Rossoma koji je jedan od najboljih playmakera ovdje. Ne toliko u slash & kick igri, ipak gomilu akciju vrte kroz post i Hervellea, odnosno kroz otvaranja za šutere Lojeskog i Tabua, ali je izuzetan u pick igri, posebice u šutiranju nakon izlaska iz bloka, bilo s trice, bilo s poludistance, baš kao pravi NBA combo. Idealnu petorku zatvara Gillet, još jedan odličan tricaš koji im daje dovoljno prostora za akciju tako da su u neku ruku i stilom igre najsličniji Grčkoj s kojima ih čeka dvoboj već u osmini finala.

4. ŠPANJOLSKA

POSJEDI: 74.2
ORTG: 121.0
DRTG: 111.8
NET: +9.2
SOS: +9.7

Ta obrana je prevelik problem, na perimetru nemaju čovjeka koji može odraditi stop akciju, tako da s te strane nema ništa od najsjanije medalje. Očekivano imaju prvi napad Eurobasketa, ali s ovakvom defanzivom u kojoj curi na sve strane i gdje donekle funkcionira tek zaštita obruča (Gasol je opet sjajan u sredini, ali na štetu obrane perimetra, njegovo kampiranja pod košem dozvoljava protivnicima previše lakih šuteva iz vana i s poludistance) ne mogu do zlata.

3. GRČKA

POSJEDI: 68.0
ORTG: 113.8
DRTG: 99.0
NET: +14.8
SOS: +15.3

Nismo puno vidjeli od onog očekivanog pomaka ka novoj generaciji, kad zagusti sve se i dalje vrti oko starih kanti poput Spanoulisa i Bourousisa, a u završnicama su čak i bolji na parketu bez Giannisa (s njim jednostavno ne mogu raširiti dovoljno reket, a obzirom da isključivo igraju postavljene napade, ta 4 vani formacija s centrom u visokom picku im je neophodna, s Giannisom je jednostavno ne mogu dobiti). Uglavnom, visoki pick ove dvojice veterana (ili dvojca Calathes - Koufos u manjoj mjeri), ili pak igra kroz hand-off koja je pokopala Hrvatske nade, glavna su oružja, a ako ne vrte spomenutu 2 na 2 akciju, onda lopte ide u post Bourousisu ili Printezisu koji i dalje kažnjavaju većinu matchupova košem ili u slučaju udvajanja pravovremenim pasom.

Old school košarka, pazi se na loptu i na skok, čak i na potrošnju energije s dosta kratkim šihtama, ali iako su prošli jednu žilavu grupu, teško da mogu protiv momčadi koja im može nametnuti brži tempo. Belgijanci su im kao naručeni jer teže nadigravanju i tu bi Grci s većim izborom rješenja trebali proći, ali sa Španjolskom im neće biti lako. Iako imaju bolje brojke, Grci teško mogu pratiti Španjolce koš za koš ako tempo ode iznad 70 posjeda, a obrana, iako solidna, svakako daje šansu Španjolcima s perimetra. Naime, Grci vas čekaju u zoni, ali osim Giannisa, koji uz Koufousa igra ključnu rolu u defanzivi (i gdje Katsikaris za sada uspijeva pronaći balans između njihove snage i vještina veterana), nemaju atlete koji mogu pokriti toliki prostor te su itekako ranjivi na šut za tri. Jasno, oduzet će vam sve drugo, ali dobra tricaška večer ih može srediti. Obzirom na to kako ih težak put do medalje čeka, eventualnom broncom mogu biti presretni.

2. FRANCUSKA

POSJEDI: 74.2
ORTG: 109.5
DRTG: 90.8
NET: +18.7
SOS: +17.7

Ne mogu zabiti dovoljno iz vana, ali dolaze do obruča lakoćom i kreiraju gomilu poena iz tranzicije, a i Gobert je zvijer u napadačkom skoku. Dakle, opet ista priča, čisti atleticizam koji nikako da ode korak naprijed bez šuta iz vana. U obrani očekivano gaze, dakle samo na račun toga prošetat će se do polufinala, vjerojatno i finala, ali ostanu li Srbi na ovoj razini igre, mogli bi domaćini ostati bez zlata.

1. SRBIJA

POSJEDI: 72.8
ORTG: 119.0
DRTG: 96.1
NET: +22.9
SOS: +23.4

Nakon početnih traženja u utakmicama sa Španjolskom i Njemačkom, gdje ih je izvukao Bjelica kad je sve drugo stalo, zarolali su se i gaze sve pred sobom. Pitanje je ovaj put nisu li malo prerano ušli u formu, a to sve govori. Srebro im ne gine, jednostavno je teško zamisliti realan scenarij u kojem neće do Finala s ovakvom igrom testiranom u najtežoj skupini, a onda nas u sudaru s Francuskom čeka prava bitka. U kup sistemu se događaju čudni porazi, možda izlete i ranije, ali ova momčad djeluje prečvrsto u glavi da dozvoli nekakvom takvom scenariju da se uopće pojavi na obzoru.

Imaju jednostavno sve - obrana je odlična, od perimetra na kojem su i Nedović i Marković u stanju stisnuti na lopti i gdje Kalinić opet odlično odrađuje rolu stopera, do reketa gdje uz Raduljicu, koji igra sve bolje iz utakmice u utakmicu, dobre energetske role odrađuju Erceg i Kuzmić. Praktički, imaju rotaciju od 9 igrača koji znaju što rade, a svime opet dirigira sve bolji Teodosić. Pick & roll njega i Raduljice nakon početnog štekanja funkcionira, a to je, s ovakvim Bjelicom, koji je u triple threat izdanju kakvom se ni ja nisam nadao kada sam ga isticao kao kandidata za MVP-a turnira (računao sam da će zabijati, ali ne i da će praktički biti dodatni kreator iz driblinga - ne izgleda to kao oličenje atleticizma, ali je na old school način izuzetno efikasno), kao i gomilom igrača sposobnih zabiti tricu uokolo, jednostavno previše. Najgore od svega, Teodosić ima još jednu brzinu više na raspolaganju, kao i Bogdanović koji također nije u idealnoj formi. Ali, kao i većina igrača ovdje, raste iz utakmice u utakmicu. Svaka čast Đorđeviću na pripremi i vođenju momčadi, on definitivno ne izgleda kao pospani profesor već kao netko tko je spreman potući se s cijelom dvoranom ako budu tražili besplatne tacose.

Filed under: bball 13 Comments
4Sep/153

EUROBASKET D

Posted by Gee_Spot

Evo možda i najgore skupine na turniru, ovisno o tome preferirate li jednog općenitog favorita i hrpu ekipa koje nemaju što tražiti među 8 (kao što je situaciji u A skupini) ili više volite da imate jednog potencijalnog polufinalistu, jednu rubnu top 8 momčad i hrpu ničega. Ma u biti kako god ovo pokušao prikazati, nema tu ničega atraktivnog, osim eventualne mogućnosti da Latvija ubaci 15 trica protiv Litve i dođe do D1 u kvazi-ljepotici prvog kruga.

D1 LITVA

Ovdje su favoriti po defaultu iako je svima jasno da nisu toliko dobri kao na prethodna dva turnira. U Sloveniji su bili top 3 momčad, to su i opravdali osvojivši srebro izbjegavši Španjolce i Francuze u polufinalu, a onda su lani u Španjolskoj u svom stilu čak i nadmašili očekivanja doguravši do polufinala (uz dosta sreće, u četvrtfinalu su dobili protivnika po mjeri u vidu Turske koja je bila najslabija momčad među 8 zadnjih, da su naišli na bilo koga drugoga tko zna što bi bilo).

Međutim, za razliku od Slovenije gdje su stvarno igrali dobru košarku u svom stilu, s učinkovitim napadom izgrađenim oko šuta te čvrstom obranom reketa, već u Španjolskoj je bilo vidljivo da štekaju. Iako je Valanciunas bio veličanstven u sredini, pretvorivši se u samo godinu dana iz šljakera pod košem u apsolutnog nositelja igre, bez ozljeđenog Kalnietisa kao jedinog pravog playa, s Kleizom koji je radije izabrao odmor i s još starijom rotacijom na vanjskim pozicijama, imali su velikih problema redovito kreirati poene čim bi stao šut iz vana.

Ovdje ih čeka slična priča. Kalnietis se vraća za kormilo, ali ovo više nije isti igrač kao prije dvije godine, što je bilo vidljivo svakome tko ga je gledao ovo ljeto u akciji na ljetnoj ligi gdje je imao problema pratiti ritam klinaca koji su se tek počeli boriti za status profesionalaca. Nikada nije bio ekstra talent, nije imao čak ni šut kojega bi po defaultu očekivao od litvanskog beka, ali uvijek si mogao računati na brzinu s loptom i kvalitetu u visokom pick & rollu. Sada, kako postaje sve sporiji, sve slabije kompenzira ostale slabosti i danas teško da je išta više od solidnog igrača zadatka.

Na bočnim pozicijama je slična priča. Njihov najkonstantniji šuter i sekundarni kreator već godinama je Seibutis, ali i na njemu je iz natjecanja u natjecanje vidljivo da pada u formi i ovdje će teško moći igrati po 30 minuta na potrebnoj razini. Kleiza je opet radije izabrao odmor i pitanje je uopće hoće li ikada više zaigrati za reprezentaciju, a čovjek koji je uletio u petorku umjesto njega, Maciulis, također je već u godinama kada nije lako igrati veliku rolu svaku večer. Njemu bi više odgovarala sporedna uloga od 15-ak minuta kao u Realu, s tim da je i u takvom kontekstu bilo vidljivo da su najbolji dani iza njega.

Ipak, najveći udarac je ozljeda pouzdanog šutera Pociusa koji je obično trošio minute ostale na sve tri vanjske pozicije donoseći na svakoj relativno pouzdano spot-up opciju. Bez njega u rotaciji vjerojatno će puno veću rolu dobiti Kuzminskas, također dokazan u ACB ligi, iako ne toliko dobar šuter kao ovi ranije navedeni. Dakle, ovo je i dalje solidna rotacija, ali teško više od toga, uz već standardne probleme s manjkom pravih slashera i playmakera. Padnu li makar za nekoliko postotaka šuterski, to neće imati čime nadoknaditi.

Pod košem je stvar nešto bolja već samim time što imaju na raspolaganju Valanciunasa, iako se njegova ovogodišnja forma ne da uspoređivati s lanjskom. Naime, propustio je dobar dio priprema dok je sređivao detalje oko novog ugovora s Torontom, tako da je pitanje hoće li biti spreman nositi reprezentaciju na razini od prošlog ljeta (doduše, samo na snagu bit će sposoban dominirati u ovoj konkurenciji).

On im je svakako potreban na parketu pod maksimalnim opterećenjem jer zbog ozljede ovaj put nema ni Motiejunasa, dakle u roli back-up petice gledat ćemo ili prastarog Javtokasa, koji nije bio oličenje atleticizma ni prije deset godina, kamoli danas, ili smetlara Kavaliauskasa, nešto mlađeg i pokretnijeg teretnjaka koji slično Javtokasu zna mlatiti, skakati i postavljati čvrste pokretne blokove (dvije stvari od te tri ne bi trebale biti legalne po pravilima, ali tko te što pita).

Startnu petorku zatvorit će također jedna kombinacija koja je daleko od idealne, naime umjesto ozljeđenog Dariusa Lavrinoviča koji je svojim šuterskim kvalitetama pojam stretch visokog u Europi već cijelo desetljeće (i koji je sjajan bio lani u Španjolskoj uz Valanciunasa usprkos poznim godinama), a i bez spomenutog Motiejunasa koji je također sve boljim vanjskim šutom mogao odraditi i poneku minuta u ovoj roli, Litvanci će se ovdje krpati s dvojcem koji se baš nimalo ne uklapa u njihov stil igre.

Jankunas je prije svega podizač energije koji može odraditi dobru rolu u 15-ak minuta kao što je bio slučaj lani, ali ovdje će imati puno veće odgovornosti i to vrlo vjerojatno kao starter. Iako može ubaciti tricu, nije pouzdan šuter kakav je potreban reprezentaciji Litve na četvorci da bi mogli igrati svoju najbolju košarku. Mladi Sabonis je odličan potencijal na visokom postu i na bloku, ali, zanemarimo li činjenicu da je klinac koji je tek odradio svoju prvu NCAA sezonu, nije šuter ni pod razno.

Ovo znači da Litva nema potrebnu stretch opciju na visokim pozicijama, dakle Valanciunasu će biti puno teže igrati 1 na 1 iz jednostavnog razloga što će ga biti lakše udvojiti, a usput će biti još manje prostora za bekove da nešto naprave iz ulaza. Prostora koji je nužan jer ni jedan od njih nije dribler koji će sam stvoriti šansu. Uostalom, nastupi u pripremama sve govore, Litva u ovom sastavu jednostavno ne pronalazi dobitne kombinacije i sve što im ostaje je borbenost pod koševima i u obrani, te nada da će ubaciti dovoljno trica preko ruke. Obzirom da se nalaze u lakšem dijelu ždrijeba ulazak među 8 ne bi trebao biti upitan, ali dođu li i treći put za redom do polufinala bit ću šokiran.

D2 LATVIJA

Super su si ovo složili - igraju pred svojom publikom ludom za košarkom, imaju protivnike po mjeri, čak i ona jedna reprezentacija koja je bolja po defaultu stiže poprilično oslabljena, a uz sve to u lakšem su dijelu ždrijeba i otvara im se realna mogućnost da završe među 8 i tako naprave najveći uspjeh još od 2001. kada su u Turskoj predvođeni nezaboravnim Kambalom također ušli u četvrtfinale u kojem su nakon razigravanja završili kao osmi.

S tim da je ova reprezentacija i bolja od tadašnje. Već godinama su zajedno, imaju izgrađen jasan sistem igre koji uključuje ispaljivanje gomile trica sa svih 5 pozicija (samo Finska, Estonija i Island bi ih mogli potegnuti više od njih), nabijanje što bržeg ritma kako bi povećali broj posjeda tijekom kojih mogu puknuti tricu (nisu na NBA razini, ali bit će uvijek debelo iznad 70 posjeda na 40 minuta, što je iznadprosječan ritam za Euro pojmove) i igranje gomile zone uz velik broj faulova kako bi nekako iskontrolirali reket (što uglavnom ne uspije jer nemaju potrebne skakače) te maskirali manjak individualaca sposobnih čuvati obruč.

Prava je šteta što nema Porzingisa zbog ozljede kuka, ne samo da je ovo bila idealna prilika da ga uklope u momčad, već bi im dobro došla njegova visina i blokerska kvaliteta u sredini, a da ne govorim da se šutom za tri idealno uklapa u ono što pokušavaju, a to je otvoriti parket što je više moguće.

Dakle, kao što je logično zaključiti, najveća snaga njihove reprezentacije leži u bekovima. Vječni dvojac Blums-Janicenoks predstavlja svojevrsni most između starije generacije i ove nove koja je na okupu praktički od 2011. te će i dalje odraditi gomilu minuta na tri vanjske pozicije, ali obzirom da su u poznim košarkaškim godinama role udarnih opcija ipak će polako prepustiti solidnom playmakeru Strelnieksu i odličnom šuteru Bertansu.

Latvija će zbog stila igre često igrati s trojicom od ove četvorice u petorci, što će istovremeno predstavljati i velik problem za protivnika (više od pola njihovih pokušaja iz igre bit će šutevi za tri), ali i njihovu obranu jer redom se radi o ne pretjerano atletskim i relativno niskim bekovima. Kad požele malo promijeniti ritam s pravim swingmanom na boku u igru će ubaciti Timmu, koji je doduše i sam isključivo šuter, ali koji barem donosi visinu i atleticizam primjereniji trojci.

Ovih pet imena njihova su najveća snaga, svi su na razini solidnih rotacijskih talenata (jedino Blums djeluje lako zamjenjivo, ali njegova uloga u reprezentaciji je znatno drugačija od one u Panathinaikosu gdje je imao minimalne ovlasti tako da nije isključeno da bi u boljem kontekstu i njegove brojke lani bile bolje) i to je velik plus u situaciji u kojoj se nalazi veliki broj konkurencije koji jedva nekako skrpa bekovsku rotaciju.

Pod košem leži slabiji dio njihova rostera, ali daleko od toga da su bez rješenja. Naime i tu imaju tri provjerena i dokazana člana reprezentacije. Startat će vjerojatno s dva krilna centra koja se najbolje osjećaju kad igraju licem košu, Berzinšom i Freimanisom. Obojica imaju čak i centarsku visinu, iskustvo i masu, ali kako prije svega vole potezati trice, primjereniji su ulogama stretch četvorki ili stretch visokih, kako hoćete. Freimanis je klasični primjer specijalista, dok je Berzinš nešto žilaviji pod košem, posebice obrambeno (što i mora biti jer je puno slabiji šuter).

Kako baš i nemaju dubinu Timma će uz minute na trojki odraditi i dosta vremena na četvorci u još nižim postavama, a kad im zatreba energija s klupe u igru će mladi Meiers koji je već i u Sloveniji s 21. godinom pod košem dobivao čak i više prilika nego u klubu (iako je niži i od Berzinša i Freimanisa, on je čovjek za prljave poslove i back-up petica).

Dakle, nije problem uočiti zašto bi im Porzingis dobro došao, isto kao što nije problem zaključiti da će s njim na Eurobasketu za dvije godine (inače zadnjem koji će se odigrati u dvogodišnjem ciklusu, nakon toga se kreće u klasični ritam igranja svake 4 godine što će donijeti novu draž cijeloj priči) biti sasvim normalno od njih očekivati plasman među 8 (izuzmemo li starine Blumsa i Janicenoksa, navedeni ostatak jezgre definitivno u sebi ima još jedan turnir, dapače većina će ih tada biti u najboljim košarkaškim godinama).

Uostalom, takav rezultat ni ovdje ne bi trebao biti iznenađenje, iako im neće biti lako protiv vjerojatno Gruzije koja je upravo pod koševima najmoćnija i stoga itekako sposobna eksploatirati njihov manjak centimetara. S druge strane, Latvijci su svojom zonom itekako u stanju razotkriti Gruzijske šutere, tako da je sve otvoreno. Taj sudar različitih stilova definitivno je nešto što bi trebalo vidjeti, posebice jer se radi o dvije reprezentacije koje svojom solidnošću usprkos očitom manjku talenta jasno kazuju da se pametnim radom može maskirati dobar dio minusa.

D3 ČEŠKA

Česi su bili blago rečeno bezvezni u Sloveniji, ali, hej, barem su konačno bili na završnom turniru nakon što su to zaboravili napraviti 2011. i 2009. Njihov udarni dvojac i prije dvije godine bili su Satoransky i Vesely, još uvijek premladi da nose toliki teret. Međutim, sada su to već iskusniji igrači iza kojih su fenomenalne sezone i to u klubovima poput Barcelone i Fenera, znači realno je očekivati napredak i u nastupima za reprezentaciju.

Obojica su na takvoj razini da po kvaliteti na papiru mogu upasti u idealnih 12 prvenstva, što nije mala stvar - ako bi gledali po tome, uz Češku bi najveće šanse za dva igrača među 12 najboljih imali još Španjolska, Francuska, Srbija i Hrvatska. Dakle, razlozi zašto bi Česi konačno mogli proći skupinu, odnosno napraviti nešto nalik na pozitivan rezultat, očiti su - jer imaju udarne opcije koje bi im to trebale omogućiti. Iako im neće biti lako - obzirom na manjak šuta oko njih, udarni Češki dvojac morat će trošiti gomilu energije da dođe do što više poena u tranziciji jer kroz pick & roll jednostavno neće moći biti dovoljno učinkoviti bez obzira na individualni talent i izuzetne predispozicije u pogledu atleticizma i fizikalija.

Nažalost, nakon ulaska u 16 sve njihove ambicije gube smisao jer nakon udarnog dvojca pad kvalitete ostatka rostera je fascinantan. Njihov treći najvažniji igrač je Pumprla, swingman iz ACB lige koji može pristojno odraditi 3&D rolu i tako zaokružiti ono što rade Satoransky i Vesely kroz pick & roll (iako je to daleko od idealnog obzirom da je čovjek smiješnog imena poprilično nepouzdan šuter), a drugu vansku poziciju uz njega će popuniti Amer s češkom putovnicom Schlib. Česi imaju Satoranskog na jedinici pa im combo-bek nije trebao, a u Schlibu su dobili toliko potrebnog tricaša koji uz to može odraditi i rolu sekundarnog kreatora, ujedno i pomoći u obrani i skoku. Kako je i Pumprla izuzetan skakač i poprilično borben za poziciju koju igra, Češka bi vrlo lako u tom segmentu igre mogla ostvarivati značajnu prednost, pogotovo ako će Vesely očekivano ostvarivati double-double u prosjeku. Uz skok, ono gdje će biti dobri je i tranzicija jer im s ovim rosterom jednostavno ne ostaje ništa drugo nego pokušati nabiti ritam i doći do što većeg broja posjeda riskantnom igrom na linije dodavanja i uopće presingom na loptu. Jasno, uz to što će biti jedna od momčadi s najvećim brojem ukradenih lopti na turniru, primat će i gomilu laganih poena na obruču jer će zbog svog tog rotiranja često ostaviti obruč nebranjen (pri tome uopće ne fauliraju, sve kako bi što prije mogli krenuti u tranziciju).

U biti najveći problem će im biti pronaći idealnog partnera pod košem za Veselya. Nekakva stretch petica bi im dobro došla, ali morat će se zadovoljiti s time da kao centra jašu uglavnom svog udarnog igrača, dok će drugi visoki biti Benda, veteran koji također uglavnom skače i obavlja prljave poslove u sredini. Iznenađujuće, na prvenstveno nisu poveli jedinu pravu peticu, mladog Balvina iz Seville, ali očito su odlučili da im njegove kvalitete u zaštiti obruča nisu toliko potrebne da bi riskirali potpuno začepljeni napad u slučaju kad bi on bio na parketu uz Veselya. Mislim, nije da i ovako neće imati dovoljno problema sa šutom (realno, Česi bi mogli ubaciti najmanje trica na turniru, to u današanjoj košarci baš i nije recept za uspjeh).

Uglavnom, obzirom da je roster ovako tanak, nije isključeno da ćemo još jednom u rotaciji vidjeti mumije poput Bartona (da ima barem 5 godina manje bio bi baš stretch četvorka koja im je potrebna da raširi reket) i Welscha (da ima barem 5 godina manje bio bi baš spot-up šuter kakav im treba na boku). Iako su oba u raspadu, ne nalaze se na rosteru slučajno već kao osigurači za slučaj da podbace dva preostala igrača zadatka. Naime, najbolji šuter kojega imaju na klupi i možda uopće na rosteru Jelinek toliko je slabašan u ostalim segmentima igre da ga ne mogu držati na parketu duže od desetak minuta iako posjeduje upravo ono što im je najpotrebnije (postoje jednodimenzionalni specijalisti, a onda postoji on), a slična stvar je i s Houškom koji jedini od visokih može odraditi ulogu stretch četvorke (i gotovo ništa drugo). Iako bi bio idealan uz Veselya u dužim šihtama od po par minuta, nije atletski na razini ozbiljnog profesionalca te je kao i Jelinek osuđen na mrvice.

Dakle, za proći skupinu imaju dovoljno, tu će forsiranje trke i pritiska na loptu biti dovoljno, ali nakon toga protiv Hrvatske ili Grčke ipak postaju totalni autsajderi.

D4 BELGIJA

Interesantan je njihov uspon, praktički nisu postojali kao košarkaška nacija u ovo moderno doba, sve do 2011. kada su iskoristili proširenje broja sudionika Eurobasketa s 16 na 24 momčadi. Nakon što su očekivano dobili po turu, počeli su još više ulagati u ligu i reprezentaciju, tako da su već u Sloveniji dvije godine kasnije šokirali neupućene pobjedama nad Njemačkom i Latvijom i za malo plasmanom među 8. Uglavnom, očito je da im je stalo do košarke stoga su i zaslužili ove relativne uspjehe, a svojevsni bi trebao biti i plasman među 16 na ovom turniru pored oslabljene Ukrajine.

Naime, imaju čak i nekoliko solidnih Euro košarkaša, dakle u međuvremenu je došlo do toga da nije legendarni fajter pod koševima Hervelle jedino ime koje ti pada na pamet. Nesuđeni igrač Nuggetsa godinama već igra u ACB ligi, nakon Reala glavni je čovjek pod koševima u Bilbau i usprkos tome što je već veteran u ozbiljnim godinama ne prestaje igrati na vrhunskoj razini u zahtjevnoj roli. Osim što će i ovdje odraditi gomilu minuta kao četovrka ili petica, bit će glavni skakač (posebice u napadu), najbolji obrambeni igrač, a nerijetko i glavni šuter - upravo oko njegove sposobnosti da ubacuje s perimetra i kroz pick & pop akciju dobrim dijelom se vrti napad Belgije.

Zbog defanzive će Belgijanci pokušati uz njega što više igrati s još jednim visokim, a najčešće će to biti de Zeeuw, također čvrst skakač koji može ubaciti tricu i iza kojega je solidna sezona u Italiji. Naravno, imaju i svog dežurnog Kongoanca kao blokerskog specijalista, iako ovaj Tumba nije impozantna petica kao nekada Mbenga (ono što pak ima slično s njim je da osim udaranja po lopti u formi blokade nema nikakve druge svrhe na parketu). Njih troje će odraditi glavninu posla pod košem, a zbog manjka opcija Belgija će neizbježno u određenim momentima igrati s ultra niskom postavama (najčešće će u roli stretch četvorke koristiti Gilleta, odličnog tricaša iz Belgijske lige - on je skakački i defanzivno ogroman problem, ali barem ima 201 cm i dovoljno veliko dupe da stane u sredinu reketa u obrani).

Dubina im nije snaga tako da svako odskakanje od uže rotacije i idealne postave predstavlja problem, ali i na vanjskim pozicijama imaju nekoliko dobrih košarkaša. Playmaker Van Rossom uz Hervellea je nositelj ovog projekta od prvog dana, s vremenom se potvrdio kao kvalitetan ACB igrač i upravo u njegovoj već telepatskoj vezi s Hervelleom leži najveća kvaliteta Belgije. Čovjek je kompletan playmaker, naravno da ne posjeduje NBA razinu atleticizma i nema idealne fizikalije, ali s loptom u ruci može sve, što je dokazao zadnjih godina u Valenciji - njegov sad već bivši trener Perasović dao bi jedno jaje da ga može imati u reprezentaciji, a isto bi napravilo još nekoliko izbornika puno zvučnijih reprezentacija od Belgije.

Kako to već biva, obzirom da su riješili pitanje playa, Belgijanci su mogli putovnicu ponuditi drugačijem tipu Amerikanca i tu su također pogodili. Matt Lojeski se nakon neugledne NCAA karijere potvrdio kao izuzetan spot-up šuter u Belgijskoj ligi, a nakon što je istom dominirao godinama šansu da zaigra na većoj razini mu je dao Olympiacos i nisu zažalili. Tamo već dvije sezone odrađuje izuzetnu rolu kao šuterski specijalist, zabija tricu kao od šale preko 40% iako su svi svjesni koja mu je uloga na parketu i usprkos Curryevskoj potrošnji tijekom onih 20 i nešto minuta što je na parketu.

Uglavnom, radi se o idealnom komplementarnom igraču dvojcu Van Rossom-Hervelle što se dalo vidjeti u ovom pripremenom razdoblju, tako da Belgija s pravom očekuje možda i više od tri pobjede koliko je ostvarila u Sloveniji (Lojeski tamo nije nastupio zbog ozljede, Van Rossom pak nije igrao kvalifikacije iz istog razloga, tako da je ovo prvo ljeto u kojem će svih troje biti u pogonu). Drugo poziciju na boku popunit će još jedan Kongoanac, Tabu, koji sasvim solidno odrađuje posao glavnog defanzivca na perimetru, sekundarnog kreatora i dodatnog spot-up šutera. Ima čak i nekoliko finih sezona iza sebe u Talijanskoj i Španjolskoj ligi i, iako je već veteran čiji najbolji dani su prošlost, dolaskom Lojeskog smanjit će mu se rola i više neće morati odrađivati rolu treće opcije kao do sada već će energiju moći usmjeriti više ne ulogu glue guya.

Ovo je sasvim smislena i dobro posložena momčad, ali problem dubine i ovdje je očit. Osim još par afričkih atleta na bokovima, zaduženih isključivo za trku i obrambenu energiju (Mukubu je također Kongoanac, Mwema pak vuče porijeklo iz Ugande) koji teško da su ozbiljna rješenja, Belgijanci jednostavno nemaju dovoljno talenta da se suprostave boljim momčadima. Ali, s više nego solidnom petorkom i jasnom vizijom igre, imaju dovoljno da još jednom ostave pozitivan dojam. Ako se sve poklopi, ne bi nas uopće trebalo čuditi ako se pozicioniraju odmah iza Litve, a, onda, ma koliko mikroskopske bile, postoje šanse da upadnu i među 8.

D5 UKRAJINA

Raspada se država, pa nije ni čudo da se raspao i cijeli projekt započet 2011. dovođenjem Mikea Fratella, projekt koji je trebao kulminirati domaćinstvom ovogodišnjeg Eurobasketa. Ovako, izgleda da će plasman među 8 u Sloveniji i lanjski put na WC ipak ostati vrhunci jedne generacije (realno gledajući, te vrhunce teško da bi nadmašili sve da im je i ostala uloga domaćina). Uglavnom, Fratello je otišao nazad preko bare, s njim je otišao i glavni pokretač Jeter, a zbog ozljede koljena neće biti ni najboljeg Ukrajinca uopće, beka-šutera Gladyra. Od standardnih nedostajat će i centar Kravtsov koji je pod Fratellom bio startna petica (njegovi razlozi su puno ciničniji, naime ne ide mu se iz Amerike gdje ne mora razbijati glavu oko života koji bi živio da je kojim slučajem 10 centimetara niži), ali to i nije problem jer se u reprezentaciju vraća Fesenko. On s Fratellom baš i nije uspijevao naći zajednički jezik, ali kao autobus parkiran u srcu njihove zone vjerojatno će biti i bolji od Kravtsova.

Uglavnom, Jetera će pokušati zamijeniti novim američkim combo-bekom, Jeromeom Randleom, iza kojega je respektabilna NCAA karijera (briljirao 4 godine na Californiji, klasični volume scorer u tijelu komarca). Da je imao malo više sreće s genima, možda bi imao i nešto NBA iskustva, ovako se uglavnom smucao između D-lige, ljetnih liga i epizodica po Europi (i ovo ljeto je igrao za Buckse i to dosta, zanimljivo baš uz Kravtsova). Obzirom da je lani igrao u drugoj Turskoj ligi, bez obzira na solidan pedigre teško da će nositi momčad kao što je to radio Jeter, ali onaj osnovni dio posla kao slash & kick bek sposoban ubaciti tricu iz driblinga može odraditi.

Gladyra će teže zamijeniti, praktički mogu tek njegove minute raspodijeliti između do jučer sporednih opcija od kojih je najbolja Mishula. Solidan je to back-up play u reprezentaciji koji će po defaultu dobiti dosta minuta uz Randlea jer je jedini preostali pouzdani šuter na vanjskim pozicijama, što pak znači da će Ukrajinska zona netipično patiti bude li previše igrala s tako sitnim dvojcem na bekovskim pozicijama. Međutim, morat će riskirati ako misle nešto zabiti jer swingmani Lipoviy i Pustozvonov sve su samo ne šuteri. Njihova dužina i sposobnost da igraju obranu na obje bočne pozicije kod Fratella je bila od koristi, ali, u većim rolama bi se sve ono što donose fizikalijama lako moglo izgubiti u nesposobnosti da rašire reket.

Uglavnom, ova četvorica potrošit će u raznim kombinacijama najveći broj minuta na tri vanjske pozicije, eventualno bi tu do prilike mogao doći i treći play Lukašov (još jedan igrač zbog kojega će obrana patiti, ali sposoban ubaciti tricu), što znači da previše razloga za optimizam nema. Vanjska linija je uvijek bila problem, ali dok si imao Jetera i Gladyra barem si znao da ćeš nešto dobiti s perimetra kako bi malo olakšao život unutarnjoj liniji i defanzivi na kojima je ova repka sagrađena. To će ovaj put teško biti slučaj, iako naravno defanziva i rotacija visokih ostaju najveći oslonci.

Uz spomenutog Fesenka pod košem će do minuta doći i mladi Pustovoy, još previše tanak za ozbiljne minute, ali kao back-up centar će svakako odraditi posao ogromnim NBA rasponom ruku i visinom od 218 cm. Jednako su čvrsti i na četvorci, uz standardnog Kornyenka koji će odraditi svoje u skoku i obrani (a usput može ubaciti i skok-šut što ga čini nezamjenjivim i vjerojatno najvažnijim igračem na ovom rosteru) tu je i jednako žilavi Zaytsev (ima potpuno iste kvalitete kao i Kornyenko). Nitko od ove četvorice nije klasa za ozbiljnu ulogu u ozbiljnom klubu, ali su solidni igrači zadatka od kojih točno znaš što možeš dobiti tijekom 40 minuta. Nažalost, uz ovakvu situaciji na vanjskim pozicijama, velika je vjerojatnost da će se pogubiti dok pokušavaju pružiti više nego što realno mogu.

Uglavnom, Ukrajinci će s čvrstom unutarnjom linijom i respektabilnom dužinom na boku opet moći posložiti obrambeni bedem te će udarcima, guranjem i borbenošću pokušati što je moguće više maskirati manjak talenta. Međutim, napadački će biti toliko loši da im ni vjerojatna top 10 obrana ovdje neće biti previše od koristi. Uđu li među 16, mogu slaviti jer to im je apsolutno maksimalan domet.

D6 ESTONIJA

Nominalno treći najveći autsajder ovdje uz Island i Nizozemsku, što je epitet kojega bi vrlo lako mogli opravdati. Kod njih se sve vrti oko dvije stvari - prezimena Sokk i pokušaja da se kopira susjede. Naime, na klupi sjedi tata Sokk, a njegova sin Sten prvo je njihovo ime na vanjskim pozicijama, nešto kao Estonska verzija Koponena ili Van Rossoma (tu je i drugi brat Tanel, ali taj je toliko bezveze da mu ni tata ne voli dati ozbiljnije minute). Sten je čak zaradio i ugovor u Dinamu iz Moskve što znači da će iduće sezone biti jedan od tri Estonca koji će igrati profesionalno košarku izvan svoje države. Druga dvojica su Kangur i Vene, a navođenjem njihovih imena praktički možemo zaključiti priču o ovom rosteru.

Dakle, Sokk koji zna igrati je klasični sitni zvrk sposoban zavrtiti pick & roll i baciti povratnu nakon ulaza, uz to i pristojan šuter, ali, realno, u svim drugim reprezentacijama na Eurobasketu teško da bi dobio više od deset minuta po utakmici. Vene je solidan spot-up šuter, startna trojka koja ima rotacijske minute u Žalgirisu gdje igra više nego dobro u 3&D roli. Doduše, u reprezentaciji će umjesto 15 minuta igrati 30, ali ima idealne fizikalije i dovoljno vještina da opravda ulogu druge opcije. Prva je pak rezervirana za Kangura, kapetana i najboljeg igrača koji već 5 sezona trpa po Italiji. On je barem navikao igrati veći dio utakmice, iako će ovdje imati daleko veće odgovornosti nego u klubu gdje služi isključivo kao spot-up šuter i stretch četvorka. Ima izuzetnu ruku, ali u kontekstu reprezentacije jednostavno neće imati luksuz uzimati previše otvorenih šuteva, uglavnom će morati potezati preko obrane, a tu se gubi i smisao i efikasnost njegove role. Defanzivno Kangur pod košem nije idealan zbog manjka mišića i visine, ali kao što prezime sugerira u stanju je uhvatiti solidan broj skokova.

Ostatak rostera je katastrofa, peticu će uglavnom igrati krilni centar Talts kako bi imali barem nekoga sposobnog odraditi prljavi posao i gurati se za poziciju, a drugo mjesto na boku obično popunjavaju Arbet i Dorbek. Ne, ovo nije njihova verzija Loleka i Boleka već su u pitanju dva beka sposobna ubaciti spot-up tricu i ništa drugo (na haklu u kvartu sigurno ostavljaju bolji dojam kad je u pitanju igranje obrane i skakanje, a možda čak mogu i protrčati pored nekoga driblajući). I to je manje-više to što se tiče rotacije, što nas dovodi do stila igre.

Kako nemaju mrcine pod koševima i gomilu stretch četvorki koje su uz to stvarno četvorke, a ne tek trojke koje se predstavljaju kao takve, kopiranje Litve nije dolazilo u obzir te su skloniji igrati kao Latvija. Dakle, više od pola šuteva koje uzmu bit će trojke, pokušat će igrati na što više posjeda kako bi ispalili što više trica, a stat će i u zonu kako bi sakrili manjak visokih igrača. Za razliku od Latvije baš i nisu učinkoviti iz jednostavnog razloga što nemaju dovoljno talenta. Međutim, obzirom da je na Baltiku košarka sport broj jedan, može ih tješiti što bez obzira na poziciju autsajdera među njihovim navijačima zasigurno ima poneki klinac koji mašta kako će jednom kad poraste biti Kangur.

Filed under: bball 3 Comments
3Sep/159

EUROBASKET C

Posted by Gee_Spot

Nije ovo loša grupa, pogotovo u usporedbi s A i D grozotom. Grčka i Hrvatska su opasne momčadi s uglavnom utemeljenim ambicijama, Gruzija je kao golf III, predstavnik srednje klase iz udžbenika koji te je spreman bez problema prošišati na cesti ako u svojoj par godina staroj Octaviji previše buljiš u mobitel i statuse na fejsu umjesto da se koncentriraš na vožnju, a šteta što Slovenci dolaze bez Dragića jer bi tada bili nešto više od Clia (i to onoga koji se sklapa u Novom Mestu).

Makedonija i Nizozemska su totalni autsajderi, s tim da su Makedonci i s ovom momčadi kojoj je davno istekao rok ipak APN 6 naspram Nizozemskog bicika. Uglavnom, iako osobno smatram da su Grci u prednosti pred našima čisto zato što već dobro znaju što su dok Hrvati još traže identitet, nije isključeno da Hrvatska može i do C1 pozicije što im je u biti ključni moment na cijelom turniru jer time izbjegavaš Francusku i Španjolsku sve do eventualnog polufinala.

Ono što je velika promjena u odnosu na ranija slična natjecanja je to što se danas s pravom i jedni i drugi mogu nadati da nekakvih ozbiljnih kikseva neće biti. Gruzijci i ovakvo defanzivnije izdanje Slovenije bi u prijašnjim godinama bili baš klasičan tip nezgodne šljakerske momčadi koji bi znao iskoristiti trenutak slabosti Grka i Hrvata, ali oba ova reprezentativna projekta danas su u takvoj fazi zrelosti da bi se bilo kakva iznenađenja trebala izbjeći. Ono, barem bi tako trebali biti. Stoga, vrijeme je za zasukati rukave i odraditi posao.

C1 GRČKA

Kad gledaš iz današnje perspektive, to prvenstvo u Sloveniji stvarno je bilo otkačeno. Mislim, na svakom turniru netko opasno kiksa, jedna balkanska repka se obavezno raspadne u svlačionici, ali takav potop do tada smislenih momčadi rijetko se vidi. Srbi i Turci su se više bavili vlastitim kitama nego igrom, Rusi pak nisu imali volje ni za svađati se međusobno, a ovom cirkusu pridružili su se i Grci koji su iz nekog razloga za trenera izabrali klauna. Kad ovako postaviš stvari i vidiš da se hrpa stvarno talentiranih momčadi praktički sama izbacila iz natjecanja, netko je morao iskoristiti situaciju i nadmašiti očekivanja, a taj netko je bio Hrvatska.

Uglavnom, svjesni da se rezultati ne mogu ostvariti ako ne igraš obranu, Grci su brzo makli s klupe smiješnog Trinchieria (zašto su ikada pomislili da bi on mogao biti rješenje i danas ostaje misterij) i dali reprezentaciju u ruke provjerenom Katsikarisu koji je već lani u Španjolskoj stvari vratio u normalu. U biti, izgledali su odlično u oba smjera sve dok ih Srbija nije prikazala kao robu s jednom, ali itekako uočljivom greškom - nemaju jebenog lidera koji može sam razbiti obranu kad sve drugo stane.

Odradili su sasvim fino prijelazno razdoblje od one fenomenalne generacije Papaloukasa i Diamantidisa, dapače jedini kiks im je upravo spomenuti nastup u Sloveniji jer onih nekoliko slabijih izdanja par godina prije teško da im se mogu zamjeriti obzirom da su gradili novu momčad praktički od temelja, ali cijelim tim putem kroz ovih zadnjih 5 godina nisu uspjeli isprofilirati novu hijerarhiju na vrhu. Spanoulis i Zizis, dva jedina preostala veterana iz zlatnih vremena, u godinama u kojima se nalaze istovremeno su i previše krhki i previše jednodimenzionalni da bi odradili role kreatora i volume scorera, tako da su Grci i dalje napadački prije svega oslonjeni na kruženje lopte po perimetru i njeno spuštanje u post nego na probijanje obrana s perimetra slash & kick igrom.

Ni ovdje stvar ne bi trebala izgledati drugačije, iako bi konačno Calathes i Sloukas trebali preuzeti ključeve momčadi i dobiti veći dio minuta na bekovskim pozicijama. Iako ni jedan ni drugi nisu ekstra klase, ulaze u najbolje godine karijere i apsolutno posjeduju kvalitete koje bi Grčkom napadu mogle dati potrebnu iskru individualnosti. Plus, odlično se i nadopunjuju, obojica su više combo-bekovi s tim da Calathes bez problema može čuvati većinu Euro dvojki i igrati pick & roll, Sloukas je sjajan spot-up šuter, tako da stvarno nema razloga da Zizis igra 25 minuta u prosjeku kao u Španjolskoj, odnosno da Spanoulis ima dozvolu šutnuti kad god poželi preko bloka.

Uglavnom, imaju četiri podjednako korisna beka, ni jedan nije ekstra klasa, ali svi mogu odraditi posao, što znači da nakon Francuske, Španjolske i Srbije imaju vjerojatno najbolju vanjsku liniju u Europi.

Situacija je dobra i na ostalim pozicijama - na trojci imaju NBA dvojac, Papanikolaua i Giannisa, a upravo je Giannis najveći razlog za optimizam. On možda nije nositelj u onom klasičnom smislu jer nije sjajan strijelac, ali on ovoj momčadi donosi kvalitetu više na gomilu drugih načina, nešto kao AK-47 nekada u Rusiji. Osim kao all-round na boku, stoper koji može uštopati sve swingmane na turniru i odličan pomagač iz pozadine u obrani koji će s ovim manjim gabaritima parketa stići zatvoriti pola polukruga sam samcat, Antetokounmpo donosi i gomilu opcija s postavama.

Možeš ga staviti uz Papanikolau kao dvojku i tako fizički dominirati, a možeš ga povremeno koristiti i kao četvorku te momčadi dati izuzetnu kvalitetu u tranziciji s dodatnim igračem sposobnim povući kontru, ali i u branjenju pick & rolla gdje bi ovaj svojim izlascima na beka zaustavio većinu napada. Jasno, razlog zbog kojega je Giannis ipak najbolji kao trojka u ovom kontekstu je taj što Grci s već spomenutim bekovima imaju solidno posloženu šutersko-kreativnu stranu igre, odnosno što imaju dvije klasične stretch četvorke u Printezisu i Kaimakoglouu koje im ionako omogućavaju da 40 minuta imaju idealan raspored na parketu s dovoljno prostora i za pick & roll, ali i za spuštanje lopte na centra Bourousisa koji je odličan 1 na 1 post-up igrač.

Plus, obzirom da Giannis nije idealan šuter, prisustvo stretch četvorke je nužno kako bi parket ipak bio dovoljno raširen. Uglavnom, s Giannisom u puno većoj roli, a već je lani s 16 minuta u prosjeku dokazao da je u stanju ostaviti traga na utakmici defanzivno i u tranziciji, plafon ove momčadi automatski raste. Mislim, sad čak ne moraju igrati onu standardnu igru čekanja Papanikolaua da se probudi svaku treću utakmicu, jednostavno ga mogu gurnuti u manju rolu i ako je pasivan, odnosno ako izbjegava napadati obrane driblingom kao sekundarni kreator ili uzimati otvorene šuteve, samo ga vratiš nazad na klupu.

Dakle, Giannisova povećana minutaža i veća odgovornost Calathesa i Sloukasa mogli bi biti oni interni poticaji koji će Grčku gurnuti korak naprijed, a još nisam spomenuo ni to da su konačno privolili i Koufusa da zaigra za repku. Praktički, s njim kao defanzivnim srcem momčadi oni imaju svog svojevrsnog Goberta, tako da će spomenuti Bourousis ono svoje klasično trpanje u postu moći još jednostavnije obavljati protiv rezervnih postava. A nije da ima previše momčadi na turniru koje imaju back-up centra sposobnoga njega držati 1 na 1.

Koufus je malo limitiran napadački, što će dodatno smanjiti broj opcija prve postave, ali njegove pick & roll i pick & pop kvalitete su zadovoljavajuće i više nego dovoljne obzirom na dominaciju koju donosi u zaštiti reketa i kontroli skoka. U biti, puno važniji od toga kako će zabijati s poludistance ionako će biti svi oni skokovi u napadu koje uhvati, u tom segmentu igre bi Grci s njim i Giannisom iz pozadine mogli biti jedna od najboljih momčadi na Eurobasketu.

Dakle, nema sumnje kako će Katsikaris nakon lanjskog iskoraka napraviti još jedan s ovom ekipom. Hoće li napadački biti još bolji od već solidne razine igre prikazane u Španjolskoj ne znam, nekako još previše ovise o tome kakvu šutersku prezentaciju mogu dobiti od večeri do večeri, ali ono što znam je da će s kičmom Calathes-Giannis-Koufous ovdje definitivno konkurirati Francuzima za titulu najbolje obrane turnira. To bi uz malo sreće s rasporedom trebalo biti dovoljno za polufinale i borbu za medalju.

C2 HRVATSKA

Idemo na početku biti realni, odnosno postavimo realne ciljeve - Hrvatska se mora izboriti za mjesto među 7, odnosno treba zaraditi pozivnicu za razigravanje koje eventualno može donijeti plasman na Olimpijadu jer taj kontinuitet okupljanja i igranja svake godine nužan je ako jednog dana misliš imati ozbiljnog konkurenta za naslov. Za to ima kvalitetu. Sve iznad toga, polufinale ili eventualna medalja, bio bi ogroman uspjeh.

Sad, grupa nam se potrefila samo takva, gotovo sigurno nas čeka jedna od prve dvije pozicije - zahvaljujući Patu Rileyu, koji je Dragića obećao voditi na Havaje u zamjenu za to što ne ide u Rio, manje je mjesta nervozi. Gruzija je opasna, ali čak i da nas skinu, treća pozicija također nam otvara vrata četvrtfinalu jer se kao C3 križamo s D skupinom gdje će se za drugo mjesto boriti Latvija i ... zaboravite da sam išta rekao. Uglavnom, ako nisi prvi, onda je svejedno jesi li drugi ili treći jer Španjolsku i Francusku ionako možeš preskočiti samo uz pomoć sreće, ako i tada.

To je kontekst, a sada idemo na roster. Godinama tupim kako je ovo prosječna reprezentacija, jer iako imamo nekoliko dobrih veterana i iako mladi talenti rastu iz godine u godinu, kad imaš ovako tanku rotaciju od 5-6 korisnih igrača nije lako igrati, posebice ne u košarci gdje svaki trener na parketu rotira njih deset (dobra stara logika). Nakon uspjeha u Sloveniji upozoravao sam na to da nam je rezultat debelo iznad igre, stoga se nisam ni prepustio euforiji pred WC (a inače sam uvijek euforičan kad idem na WC). Najlakši put do nesreće je preko velikih očekivanja, a bazirati ih na scoreu umjesto na razini prikazane igre u sportu poput košarke kardinalna je pogreška.

Dakle, za početak moramo utvrditi da li je ova Hrvatska ista kao do sada, dakle sklona oscilacijama u oba smjera igre, ili je zbog promjene trenera i napretka pojedinaca dobila nešto veći plafon. Krenimo od izbornika. Peras koristi gotovo identičnu rotaciju kao Repeša, dakle Žorić je i dalje prvi visoki s klupe, Ukić i dalje ima prevelike ovlasti (što je dijelom i splet nesretnih okolnosti), plus se i dalje drži one logike da mladog igrača vadiš nakon greške umjesto da ga trpiš radi budućnosti (govorim o Hezonji koji ni ovdje nema garantirane minute nakon što je protratio prošlo ljeto sjedeći na klupi). Kao bivši bek, Peras vidi igru iz te perspektive, apsolutno je svjestan važnosti pravih vanjskih igrača. To je dobra perspektiva, nakon Repeše koji je više stvari gledao iz kuta Forresta Gumpa (košarka je kao kutija bombonjera, nikad ne znaš kakav ćeš napad odigrati) daje barem nekakav smisao, ali je i totalno pogrešna obzirom na to kakav roster imamo - onaj na kojem nema previše pravih vanjskih.

Naime, uz to što ćemo opet gledati Ukića kako se muči, zbog ozljede Lafayettea (koji bi pod Perasom možda nešto i pokazao, kod Repeše doslovno nije služio ničemu i gotovo da nisu ni imali akcije za njega) opet je nazad u sedlu limitirani Draper, a tu je i ultimativni heat check zvrk Stipčević. Svi oni će dobiti previše minuta samo zato što su bekovi, ne zato što nečemu služe. Ukić je doslovno peta kolona, nema te iole inteligentnije obrane koja mu neće ostavljati gomilu prostora dok se fokusira na branjenje drugih opcija, što znači da ćemo često gledati njegovo pimplanje uokolo po 15 sekundi i onda kratke šuteve koji jedva dolaze do obruča (ponovit ću nešto što sam napisao u svim najavama Eurobasketa do sada - teško je u povijesti košarke naći tako lošeg šutera s takvim ovlastima kakve ima on). Dok je još imao noge mogao je pomoći u kontroli lopte i ritma, pa i obrani, ali danas je držati ga na parketu više od desetak minuta po večeri čisti mazohizam.

Draper dolazi van forme, propustio je najveći dio priprema i iako bi svojim kvalitetama u presingu također mogao dobro doći na deset minuta po utakmici, on je još jedan bek koji je napadački minus. I sad stižemo do tipa koji će vjerojatno pojesti najviše živaca većini navijača. Prvo, to što uopće u reprezentaciji imaš mjesta za klasu poput Stipčevića, koji je oličenje Euro verzije replacement level igrača (praktički, ekvivalent svoj onoj gomili combo-bekova koji svake godine izlaze iz NCAA, samo u Europskim okvirima) i onda ga još imaš namjeru koristiti u obje uloge, kao playa i kao šutera, jebeni je problem. Praktički, od četvorice bekova koji će pojesti najveći broj minuta na jedinici i dvojci (tu računam i Simona), trojica su nam ispod razine rotacijskog igrača (tu ne računam Simona). Ja ne vidim što je tu dobro. Ono što vidim je kako će Stipčević u jednoj utakmici ubaciti nekoliko šuteva za redom, netko će pomisliti kako u njemu imamo ozbiljnu opciju na koju se možemo osloniti, a onda će iduće tri utakmice nerezonskim potezima biti najzaslužniji za -10 rupe u koje ćemo upasti tijekom njegove šihte.

Znači, jedini bek na kojega se možeš osloniti tako je Kruno Simon, dobri stari hakler koji u doziranim minutama može biti najbolji čovjek na parketu. Iako idealan kao šesti čovjek, Simon je ne samo startna dvojka ove reprezentacije, već i njen najbolji slash & kick igrač uopće. Koji, nažalost, često biva potrošen već u skupini upravo zbog manjka igrača koji mu mogu pomoći s loptom.

Čekaj, a što je s Tomasom i Hezonjom? Pa, oni će u svojim rolama s klupe uskakati u prostor iza Simona i Bogdanovića, dakle bit će zamjene na bokovima, s tim da će povremena igra s dva "playa" koju će Perasović zasigurno koristiti ostaviti još manje minuta za raspodjelu. Što je totalno krivo, logičnije bi bilo startati s jednim od njih na dvojci, dobiti na dužini u obrani, a onda Simona koristiti s klupe u roli playa i tako maksimalno smanjiti minute Ukiću, Draperu i Stipčeviću.

Nažalost, ni Tomas ni Hezonja nisu baš oličenje stabilnosti. Za prvog mi je prije svega čudno da će uopće nastupiti na prvenstvu, kada je zaradio ozljedu prije ovog nedavnog pripremnog turnira u Zagrebu samo sam pomislio "ah, evo ga opet". Taj tip kao da ima neku klauzulu u ugovoru po kojem dobiva plaću samo ako je ozljeđen, gotovo sam siguran da je u zadnjih 5 godina više puta bio u kladionici nego na treningu (kvragu, sad bi tu logično bilo postaviti pitanje zašto itko takvog zombija zove na pripreme, ali za neupućene to vam je otprilike stanje hrvatskog bazena talenta).

Hezonja je dakle apsolutno najpametnija karta na koju Peras može odigrati. I on ti može slomiti srce lošim potezima, ali ako mu daš 20 do 25 minuta danas, sutra si dobio boljeg reprezentativnog igrača. Za razliku od većine ovdje spomenutih, njegov plafon je takav da se svako ulaganje može višestruku vratiti, tipa u četvrtfinalu protiv Španjolske može u 5 minuta napraviti takvu šutersku seriju koja će naciju baciti u trans.

Istina, može nas i pokopati kao i svi ostali, ali nije u tome poanta. Poanta je u široj slici i postotcima. Naime, u 10 od 10 utakmica protiv Španjolaca šutevi naših playeva neće biti prevaga. U jednoj od 10 Hezonja pak može biti čovjek odluke. Znači, s njim imamo šanse, koliko one i dalje nerealne bile. Ali, i takve su 100% izglednije od toga da skinemo nekog favorita bez njega.

Za iskorak iz osrednjosti treba nam individualna veličina, a nju uz Tomića, Šarića, Bogdanovića i Simona možemo očekivati samo od Hezonje. I zato ga treba istrpiti u ovoj fazi u kojoj je još uvijek košarkaško derište jer to jedini način da ubrzaš njegov razvoj k tome da postane košarkaški muškarac. Jebiga, u njegovim godinama loši šutevi preko ruke u petoj sekundi napada i neforsirane izgubljene lopte u pokušajima da se bude atraktivan su nužno zlo, nešto što se isplati tolerirati ako znaš da te na drugom kraju duge čeka rafalna paljba trica i sposobnost da u 40 sekundi napraviš prednost od 9 poena.

Peras za sada tu postupa slično Repeši, stoji kod one da minute treba zaslužiti i radije će poginuti s poslušnikom poput Tomasa, koji nam ne podiže razinu kvalitete ni za milimetar, nego s anarhistom. Jebiga, tako je to s autoritetima, nadam se samo za dobro reprezentacije, a i vlastitog izborničkog posla, da će promijeniti stav i da će shvatiti da povećanim korištenjem Hezonje može samo dobiti. Jer, ako ove preostale minute na bokovima dobije Tomas, Hezonji ostaju mrvice kojima je teško nahraniti i grlicu, kamoli takvog egoistu (pod tim ne mislim ništa loše, dapače).

Jedini sigurni adut na vanjskim pozicijama tako ostaje Bogdanović. Nakon sezone NBA kaljenja nema sumnje kako će još fizički snažniji Boki nastaviti maltretirati svoje čuvare, kako je to uostalom radio i na zadnja dva velika turnira potvrdivši se kao jedan od najboljih izolacijskih strijelaca u Europi. Šutevi preko ruke, iz driblinga ili postavljeni, iz okreta u postu - tip može utrpati svakome 20. Ono što pak ovdje želim vidjeti je puno više akcije koja bi ga dovela u što više 1 na 1 situacija bliže reketu, bilo kroz hand off igru s Tomićem, bilo kroz pick & roll sa Šarićem. Taj 3-4 ili 4-3 pick & roll iz nekog razloga nismo često gledali kod Repeše iako se vjerojatno radi o jednom od najubojitih oružja uopće na prvenstvu - blago obrani koja istovremeno može braniti Bogdanovića u post-upu i Šarića licem košu bez preuzimanja, čime pak otvara novi niz problema u defanzivi i puno više prilike našima da dođu do dobrih šuteva.

A Šarić je i glavni razlog zašto čak i dežurni cinik poput mene misli da ova Hrvatska ipak više nije tek prosječna, već da bi mogla napraviti iskorak ka razredu više. Šarić je slično Bogdanoviću mismatch čim stane na parket, jednostavno je talentiraniji i spretniji s loptom od većine četvorki koje dobiju zaduženje čuvati ga. Svaku može slomiti na ulazu, a ako mu i staviš swingmana da ostane ispred njega, čovjek ga jednostavno spusti u post i zabije preko njega ili pak nekome drugome namjesti zicer.

Za Bogdanovića ne vjerujem da može puno bolje nego je to bio slučaj do sada, možda malo popravi efikasnost sada kada ima više snage u nogama i uopće coreu, ali Šarić bi nakon ovakve sezone u Turskoj konačno trebao prestati biti vodonoša i postati naš MVP. Bojan ostaje prvi strijelac, to nije upitno, ali do sada je Tomić bio MVP, bez njega na parketu ionako kilava obrana postajala je nepodnošljivo šuplja. Šarić pak svojim kreatorskim talentom može momčad odvesti napadački na razinu više i tako nam dati trećeg neupitnog nositelja (inače, to je još jedan razlog zašto nije nužno na parketu stalno imati po dva sitna beka, u Šarić imamo dodatnog slashera, u Tomiću imamo sjanog razigravača s visokog posta, dakle ako je lopta kod njih u rukama zar nije logičnije da ne jedinici imaš 3&D igrača umjesto combo-beka koji tricu promašuje s 80 posto?).

Dobra je vijest i da smo toliko tanki pod košem da Peras nema izbora nego Šarića držati na parketu preko 30 minuta. Jedina prava zamjena za njega je Rudež, što je ok opcija, za razliku od Repeše ovdje se više nitko i ne pravi da od njega može biti koristi na perimetru, dakle tih desetak minuta u roli stretch četvorke koje će dobiti upravo su idealni za igrača njegovog kalibra. Obrana i skok će patiti s njim kao četvorkom, to ne treba posebno isticati, ali možda ga možeš donekle sakriti ako mu daš minute s Tomićem te dva visoka swingmana tipa Tomas i Hezonja.

Jebiga, o napadačkom napretku možemo sanjati jer stvarno imamo razloga, nije to navijačka subjektivnost, ali defanzivno je teško zamisliti ovu momčad da izlazi iz prosjeka. Doduše, za razliku od Repešinog kriminalnog vođenja obrane koje je uključivalo previše visokog udvajanja na pick & rollu bez pomoći u sredini i premalo zone, Peras je pokazao da nema ništa protiv toga da zonu igramo kao praktički glavnu obranu ili barem udarnu alternativu (na visokim pickovima i dalje smo neshvatljivo previsoko izlazili s centrom, tako da mi ništa nije jasno, zar Peras nije gledao reprezentaciju pod Repešom i zar nije uočio koliko smo zicera po utakmici poklanjali zbog nepotrebnog zonskog presinga prema perimetru).

Mislim, kad imaš sporog centra i pri tome nemaš poštenog back-upa, onda je zona logično rješenje, iako danas većina ozbiljnih momčadi ima i šut i akcije na visokom postu kojom je mogu razbiti (recimo, protiv Grka od nje teško da ćemo imati koristi, ali nekakav hibrid zone i čovjeka i njih bi mogao apsolvirati - tipa, da zaigramo s Bogdanovićem kao liberom koji pomaže u udvajanju Kupusa i da potpuno ignoriramo Giannisa pa nek se Grci misle, nažalost vjerojatno ćemo gledati situaciju u kojoj će Giannis bez lopte utrčavati pored Bokija i polagati zicere u reketu koji će biti prazan jer će po običaju Tomić zaglaviti na perimetru). I tu je još jedan naš već opjevani problem opet prisutan - Tomićeva limitirana minutaža. Naime, on će odigrati svojih 20 do 22 minute, onda će otići po predah jer ima pluća kao da puši 7 kutija stoše dnevno, a tada će se na parketu ukazati naš legendarni podizač energije i živaca Žorić. Koji će plivati u obrani na sve strane, kasniti sa zatvaranjima i onda još povrh svega toga uspije uzeti par loših šuteva u napadu. S takvim igračem po pola utakmice na petici loviti medalju mogu samo ili stvarno hrabre ili stvarno lude momčadi.

Uglavnom, iako se iz cijelog ovog baljezganja vrlo lako može izvući zaključak da Hrvatska nije ništa posebno, u ovakvom odnosu snaga u Europskoj košarci možeš slobodno raspustiti savez ako ne bude u stanju ući među 7. Kad bi Tomić, Šarić, Bogdanović, Hezonja i Simon nekako istovremeno mogli pružiti svoju najbolju košarku, onda bi to bilo nešto, ali i tada jednostavno imamo previše kamenja o koja se stalno spotičemo.

Ono, Peras možda ugodno iznenadi i zaigra s puno hrabrijim rotacijama i obranama nego što je to bio slučaj u pripremama, možda i neki od ovih naših nebitnih igrača pruži podršku jezgri pa dobijemo potrebnu širinu (ako Ukić, Stipčević i Žorić budu u plusu na kraju turnira nabavit ću svizca da mota čokolade). Samo, ja ne bih očekivao previše jer, iako bi ovo mogla biti najbolja Hrvatska u zadnje tri godine, ipak je ovo momčad koja se još uvijek slaže i kojoj nedostaje još dosta kockica. Pun intended.

C3 GRUZIJA

Njima se isto otvara prilika generacije - svi koji valjaju su tu, već godinama su zajedno i uigrani su koliko je to moguće, Slovenci su spremni da ih se naguzi, a u drugoj fazi natjecanja ih onda čeka vjerojatno Latvija koja je zeznuta, ali daleko od toga da je Zaza i društvo ne mogu skinuti ako nametnu sporiji ritam utakmice i zagospodare reketom. Ergo, eto možda Gruzijaca i među 8, što bi bila konačna potvrda koliko dobro rade od kada ih je preuzeo Kokoškov ima već 7 godina (istovremeno se potvrdio kao jedan od najboljih asistenata u NBA, nakon Sunsa, Cavsa i kratke epizode u Orlandu sada se pridružuje Snyderu na klupi Jazza).

Kad su pod njegovim vodstvom prvi put došli na Eurobasket ugodno su iznenadili (tada se igrao onaj nesretni sistem s novim grupama nakon prve faze i Gruzija je na kraju kao rookie reprezentacija na ovim natjecanjima završila kao 11. od 24.), drugi put pak imali su manje sreće jer su u Sloveniji izgubili nekoliko gustih završnica i tako završili izlet ranije od planiranog, ostvarivši tek 1 pobjedu (izgubili su od Hrvatske i Slovenije s ukupno 5 razlike, to ih je slomilo, ali do toga nije došlo slučajno, em nisu imali Zazu, em su imali ogromnih problema sa šutom što im je i dalje najveći problem), sada je dakle vrijeme za novi iskorak.

Solidni su koliko to mogu biti s talentom kojega imaju na raspolaganju, forte su im skok u napadu i čuvanje obruča pod cijenu života, dakle prvenstveno žive od borbenosti, a kad im se poklopi da vanjski igrači ubacuju trice, onda djeluju kao prava momčad.

Jasno, ovakav identitet proizlazi iz činjenice da im je glavni igrač dobro poznati švercer Zaza, čovjek kojega se boje i navodno opaki momci iz Baltimorea, a kamoli neće nekakvi dečki s Trešnjevke ili Bežigrada. Zaza u repki defanzivno radi sve moguće zamislive prljave poslove, uostalom kao i u NBA, a glavni partner u zločinu mu je propali NBA talent Shengelia koji se, nakon neuspjele avanture preko bare, zadovoljio odličnom karijerom u drugoj najboljoj ligi na svijetu, Španjolskoj.

Čovjek igra odličnu obranu, skače, ne bježi od kontakta i uz to je pouzdan spot-up šuter s rasponom do trice, dakle idealan igrač zadatka za svaki košarkaški sistem. A da Gruzija ima sjajan frontcourt potvrđuje i njihova nominalna trojka Sanikidze, koji također igra respekta vrijednu rolu u onoj kvazi-Ruskoj ligi. Njegov forte su također krvava obrana i skok, u biti čovjek je zbog slabašnog šuta najbolji kao šljaker pod koševima gdje snagom volje nadoknađuje manjak centimetara i mišića, ali Gruzija baš nema luksuza birati i za očekivati je da on provede većinu minuta na trojci uz udarni dvojac visokih.

Gruzija se nada da je pronašla dio rješenja za probleme na perimetru angažmanom Amerikanca kojega se još uvijek dobro sjećam jer je ne samo bio briljantan NCAA combo bek, već zato što je 2010. i 2011. vodio Kansas State do itekako zapaženih nastupa na march madness turniru. Klasični rasni combo-bek rubnog NBA potencijala, sposoban potrošiti gomilu napada i zabiti hrpu trica s vrha reketa nakon picka visokim postotkom, ali nedovoljno fizički jak da ikada dobije šansu u Ligi i ne baš spretan u ulozi playmakera, Pullen se brzo skrasio u Europi igrajući u jednom periodu čak i za Barcelonu. Jasno, nije toliko dobar da bi se zadržao, ali za Cedevitu, koja ga je ugrabila čim je sletio u Zagreb s reprezentacijom bez garantiranog ugovora, definitivno će biti pojačanje.

Sad, pitanje je hoće li biti pojačanje i za Gruziju. Pa, sve ovisi o količini trica koje pospremi i o tome koliko će dobro kontrolirati loptu. Naime, iako je definitivno combo, Pullen je ipak puno, puno bolji kada traži šut za sebe nego razigrava suigrače (u biti, kad bi promijenio prezime u Pullup, sažeo bi smisao svog postojanja u jednu riječ), tako da će Kokoškov zasigurno u roli razigravača i dalje dosta koristiti veterana Tsintsadzea koji je inače standard na poziciji playa u ovoj repki (i daleko je od ozbiljne razine kao strijelac, šuter i kreator, ali igra obranu i zna kontrolirati ritam), plus će igrati gomilu setova u kojima će Zaza u svom stilu razigravati s vrha reketa.

Svoj dio posla u rotaciji odradit će i startni bek-šuter Markoishvili, dokazana klasa kroz igru za Galatasaray i CSKA (mada je i njegova karijera u silaznog putanji kao i Tsintsadzeova) koji ovdje ima samo jednu ulogu - zabijati gomilu trica kako bi nadoknadio slabosti ostalih. Miks njega, Pullena i Tsintsadzea nije idealan, ali ima tu dovoljno spot-up i slash & kick kvalitete da se kotrljaju i podržavaju unutarnju liniju koja je bez premca najvažniji dio momčadi. Uostalom, potvrđuje to i podatak da imaju čak i solidnog back-up centra - Shermadini se nije nametnuo u Grčkoj i Španjolskoj, te lige su mu bile prevelik zalogaj, ali u Italiji je odradio odličnu sezonu i nema sumnje da na desetak minuta po večeri može odraditi one osnovne prljave poslove koji će se od njega tražiti.

Kokoškov se manje-više drži ove sedmorke kao standardne, nema tu previše talenta sa strane (jedina sigurna rola još čeka Burjanadzea koji je igrač sličan Shengeliji po onome što donosi na parket, samo u puno slabijoj izvedbi), iako imaju nekoliko interesantnih mladih igrača s NCAA iskustvom koji su možda spremni pomoći. A sama činjenica da imaju taj model školovanja mladih talenata u NCAA još jednom potvrđuje tko je glavna faca ovdje - Kokoškov je apsolutni car ove reprezentacije i njena najveća snaga. Osobno mislim da je Latvija ipak bolja, čisto zbog šuterskog elementa jer Gruzijcima je jednostavno prelako upasti u crne napadačke rupe, ali ono što je sigurno je da ova reprezentacija nikome neće dozvoliti da je shvati olako.

C4 SLOVENIJA

Krenimo od ove teze. Goran Dragić je trošio skoro trećinu posjeda Slovenije gledajući ukupne brojke i to samo one koje su nam dostupne (drugim riječima, kad uračunamo njegove pokušaje šuta, izgubljene lopte i asiste, vidimo da je 20 od 63 prosječna Slovenska napada prošlo kroz njegove ruke, a, jasno, kad bi znali koliko su još njegovih dodavanja suigrači propustili realizirati, brojka bi bila i veća). Kad prilagodimo njegov učinak minutaži, odnosno kad gledamo koliko je posjeda Dragić trošio dok je bio na parketu, dakle ne računajući onih 14 minuta dok je sjedio na klupi, dolazimo do potrošnje od 41%, što su već Westbrookovske razine. Nije ovo nikakvo otkrivanje tople vode, ne trebaju nam nikakve brojke da bi shvatili koliko je Gogo bio bitan za Sloveniju (mislim, dosta je bilo pogledati tek jednu utakmicu kroz zadnje dvije godine), već samo želim postaviti pitanje - tko će ovo na trenutnom rosteru Slovenije nadoknaditi?

Bez Dragića, možemo očekivati kako će pasti i izuzetna šuterska učinkovitost brata mu Zorana koji više neće imati onoliko idealnih spot-up situacija, odnosno da će Slovenija iz jedne izuzetno efikasne napadačke družine potonuti prema puno nižim pozicijama. Uz slabiji šut, zasigurno će se povećati i količina izgubljenih lopti jer pravog playmakera nemaju, što je još jedan ubojica učinkovitosti. Ali, hej, uz brata Zorana, Slovenci barem imaju još gomilu šutera dokazanih kroz reprezentaciju pa će barem moći pokušati većim brojem trica donekle održati ravnotežu, zar ne? Krivo - nije Gogo jedini Slovenac kojega nema, već će Eurobasket propustiti i Lorbek mlađi, odličan šuter koji je popunjavao drugi bok i praktički je bio treća opcija u napadu koja je Dragiću uz brata davala još jednu metu kojoj može baciti povratnu. Uglavnom, bez dva od tri udarna igrača Slovenci se nalaze u istoj situaciji kao npr. Bosna i Rusija te je jedino što im ostaje gristi u obrani i nadati se da borbenošću možda mogu iznenaditi Gruziju, a zatim i Latviju, po scenarijima koje smo već spominjali.

Uglavnom, bez Dragića u blizini većinu minuta na jedinici dobit će mladi combo-bek Prepelić kojega su lani promovirali kao dio rotacije (igrao je i kao back-up Goranu, ali i kao drugi bek uz njega - igrač je to koji nema ni iskustva ni talenta za odraditi ovakav odgovoran posao), te veteran Klobučar koji je klasični hakler sposoban odigrati poneki dobar potez kao sekundarni kreator i pokriti pozicije od 1 do 3, ali je ujedno i poprilično nategnuta opcija kao prvi bek. Uglavnom, poprilično skrpana rotacija u kojoj nitko pošteno ne zna odraditi posao koji ga čeka i koji je poprilično odgovoran. Na bokovima će uz Dragića umjesto Lorbeka vjerojatno uskočiti Blažić, dokazan u back-up roli kao reprezentativac, ali također igrač koji ne može nositi momčad u ozbiljnijoj roli (kao rotacijski igrač u Zvezdi lani je tricu ubacivao s 31% iako je to sve što radi na parketu).

S tim da im je i dubina na boku upitna obzirom da zbog ozljeda nema ni mladog Murića iza kojega je odlična sezona u Partizanu i koji bi svojim atleticizmom, all-round kvalitetama, spretnom igrom leđima i energijom zasigurno donio osvježenje u rotaciju krcatu spot-up igračima. Ovako, te minute koje su mogli potrošiti da promoviraju momka koji će sutra biti nositelj reprezentacije morat će trošiti na staru kantu Joksimovića, veterana Jadranske lige koji, svom iskustvu i košarkaškom IQ-u usprkos, zasigurno neće predstavljati mismatch problem kao rastrčani i žilavi Murić.

Obzirom na ovakvo stanje na vanjskim pozicijama, solidna unutranja rotacija trebala bi biti glavni oslonac Janeza. Skakački su dobri, ne boje se grube igre i u stanju su čuvati obruč, a to je nešto. U biti, potencijalno prvo ime na rosteru nakon Dragića je centar Omić, još premlad i pretanak da bi dominirao u sredini u ozbiljnim minutama, ali itekako sposoban dati 20-ak kvalitetnih minuta u napadu kao pokretna pick & roll petica (momak je još jedan dokaz da ima nešto posebno u tom Bosanskom bazenu talenta jer i on je već izrastao do 218). Ostatak rotacije su pak redom ostarjeli šljakeri - od vječnih Slokara i Zupana, koji će i ovdje faulirati i skakati dok igraju obje pozcije pod košem, do Balažića koji je lani bio starter na poziciji četvorke jer osim borbenosti donosi i sposobnost da raširi reket šutom za tri. Ono što je bitno kod ovakvog rostera je što izgleda kao stvoren da se nosi s Gruzijom u sredini i to je i najvažnije za njih, sve što dobiju od vanjskih u tom dvoboju bit će plus.

Sve u svemu nemaju puno, ali ono što im se ne može oduzeti je da su košarkaška nacija s izgrađenim identitetom, što nije mala stvar i što im čak i u odsustvu udarnih igrača daje šansu. Dat će sve od sebe, Zdovc će izvući maksimum iz ovoga što ima i ako pri tome promoviraju par igrača za budućnost i skinu Gruziju i Latviju, mogu otvoriti šampanjac. Ili bocu svježeg mlijeka, što već piju tamo u dalekim Alpama.

C5 MAKEDONIJA

Jebote što je davno bila 2011. Da vidimo, tada sam slušao Charlesa Bradleya, Marvel je izbacio Thora i Kapetana Ameriku, Mavsi su osvojili NBA naslov, a Derrick Rose je još mogao potrčati bez da se polomi. I da, tada je Bokče Mekalebovski (© Slavko) odveo Makedonija do četvrtog mjesta na Eurobasketu, otvorivši pri tome vrata trendu po kojem nisi Europska reprezentacija ako nemaš svog tamnoputog combo-beka iz nekog geta u Americi. Već u Sloveniji dvije godine poslije san se raspao - iako su došli s gotovo istom momčadi, ostvarili su samo jednu pobjedu i tako se oprostili od turnira već u onoj početnoj skupini. Dakle, nije teško zamisliti što ih čeka ovdje bez tri do nedavno udarna igrača, s još starijom preostalom jezgrom i bez mladih nada koje mogu preuzeti teret.

Naime, Bokče je ne samo prešao 30-u i došao u fazu karijere kada su mu ove udarne Euro lige postale preveliki izazov, već zbog ozljede gotovo da nije ni igrao proteklu sezonu, Gečevski je valjda pohranjen u nekom muzeju, a Antić se dvije godine švercao u NBA, sada će to naplatiti u Turskoj i više mu se pod stare dane jednostavno ne da provesti ljeto mlateći se pod koševima. Doduše, obzirom na stanje u kojem se sva trojica nalaze i koje se zove starost, Makedonija teško da bi imala od njih previše koristi, jednostavno to poglavlje njihove košarke je zaključeno. Međutim, kad nemaš previše opcija teško je okrenuti novo, tako da ćemo ovdje opet imati prilike gledati dinosaura Ilievskog (i to vjerojatno s još većim ovlastima nego ranije što je potpuno suludo) i nešto mlađe blizance Stojanovski kao dežurne spot-up šutere na boku. Vojdan je onaj solidan, igra košarku života, ujedno i jedini ovdje na rosteru uz Hendrixa koji trenutno ima karijeru vrijednu spomena.

Hendrix je nasljednik McCalebba kao dežurni Amer i kao volume scorer, samo što će on za razliku od Boa svoje koševe zabijati u reketu, uglavnom skakanjem preko svih koji mu se nađu na putu. Nikada nije razvio šut iz vana ili igru licem košu na razini potrebnoj da uspije u NBA usprkos rasnim predispozicijama, ali je usprkos manjku centimetara toliko jak i još uvijek atletski moćan da u ovoj konkurenciji snagom čiste volje može ostvariti 15 poena i 8 skokova čak i na ovakvom rosteru gdje mu nema tko dodati loptu i raširiti reket.

To je manje-više njihov kostur. Tu su još vječni back-up centar Samardžijski koji će odraditi ono minuta što ostane iza Hendrixa zahvaljujući samo tome što je ogroman, te tri veterana iz one legendarne generacije koji će u ovoj momčadi morati nositi veći teret nego su navikli (Kostoski kao bek, Simonovski kao swingman i Trajkovski kao četvorka), iako ni u puno manjim rolama nisu bili naročito korisni. Mladi Gjuroski, koji bi trebao dobiti dosta minuta na četvorci samim time što je jedan od rijetkih koji bi mogao biti nositelj i u budućnosti, u 4 godine na Lousiana Techu nije uspio izboriti više od 4 minute u prosjeku po utakmici i mislim da to dovoljno govori.

Sigurno će igrati dosadnu obranu, pa ako im se sve posloži te Vojdan i Richard odigraju na vrhuncu moći u napadu, a usput nekako izvuku i 30 korisnih minuta od Ilievskog po večeri, možda im se zalomi da uz Nizozemsku iznenade još nekoga i nekim čudom izbore ulaznicu među 16. Ali, to je stvarno najoptimističniji mogući scenarij.

C6 NIZOZEMSKA

Kao i Island, više su amateri nego profesionalci, u biti i jednima i drugima bi bolje bilo da su se priključili u neku NCAA diviziju umjesto da nas maltretiraju na ovakvim natjecanjima. Kao što se Island, poput nekog opskurnog NCAA programa koji ne može nikako dobiti centra na stipendiji, čvrsto drži svog sistema s 5 igrača vani, tako i Nizozemci jašu svoje adute, samo na potpuno obrnuti način. Naime, oni nemaju bekova ni za lijek i jedine dvije opciju su im centri preko 210 cm visoki, dakle cijela filozofija im se svodi na to da uspore igru što je više moguće kako bi ovoj dvojici spustili što više lopti u post da nešto naprave.

Ta dvojica su Norel, čak vrlo dobar košarkaš koji igra pristojnu rolu u Zaragozi već godinama i koji bi bez problema bio dio rotacije većine reprezentacija ovdje, te izvjesni Schaftenaar koji je sudeći po brojkama iz Grčke lige skoro pa u njegovom rangu. Dosta su slični stilom igre, ni jedan nije klasična petica koja će zatvoriti reket, ali su odlični skakači i uz to dovoljno pokretni da napadaju kroz pick & roll i brane ga, s tim da je Norel spretniji oko obruča, a Schaftenaar može zabiti tricu te će stoga vjerojatno većinu vremena on provesti na četvorci.

Interesantno, Schaftenaar je imao i respektabilnu karijeru na Oregon Stateu gdje sada igra njegov brat Olaf, također centar - fanovi NCAA nek zapamte ovo prezime obzirom da bi Oregon State slabljenjem Arizone lako mogao biti jedna od momčadi koja će se boriti za vrh u Pac-12 konferenciji.

I to je manje-više sve što se ima reći o Nizozemskoj. Nažalost, vanjska linija im je takva da ovu dvojicu nema tko pratiti, a manjak talenta na vanjskim linijama uvijek je teže maskirati nego manjak kvalitete pod košem. Projicirani starteri uz centre su im Leon Williams, mladi play koji suprotno onome što ime poručuje ipak nije simbolični američki combo već rođeni Nizozemac koji rastura u njihovoj ligi, kao i swingmanski dvojac Slagter-De Jong. Mislim, nizozemska liga je vjerojatno na takvoj razini da je nemoguće pošteno projicirati brojke, ali recimo da su sva trojica u najboljem slučaju replacement level igrači - to je i dalje katastrofalna situacija kad su u pitanju sve tri vanjske pozicije.

Filed under: bball 9 Comments
2Sep/157

EUROBASKET B

Posted by Gee_Spot

Koji idiot je radio ovaj ždrijeb da na jednoj strani imaš onakvu grupu kao Francuzi, a na drugoj ovo. Ma jasno je meni da su Talijani i Njemci lošijim rezultatima zadnjih godina ispali iz ozbiljnih kategorija, ali ovo nije mafija iz UEFE koja slaže glupi sistem natjecanja kako bi dala jednako šansu svima i tako maskirala činjenicu da su korumpirani do boli (i usput omogućili Dinamu da igra Ligu Prvaka što je sprdačina, iako ću eto barem moći pogledati Bayern uživo, makar će nastupiti u B postavi). Mislim, ako možete favorizirati Fince radi navijača i dati im wild card za svjetsko, ako možete dati svakom domaćinu skupine da bira jednog protivnika s kojim želi igrati, zašto pobogu netko nije bio dovoljno pametan da razdvoji ovih 5 reprezentacija?

Ok, čak i ako prihvatim argument da nije bilo moguće predvidjeti sve otkaze koji su posebice grupu A učinili smiješnom, može li mi netko dati valjani razlog zašto Španjolci i Srbi igraju zajedno u skupini? Što nisu stavili i Litvu s Francuskom? Tezu da bi Njemačka s Dirkom i Schroederom vjerojatno bila druga u skupinama A i D već smo iznijeli, dakle ovo je stvarno propust nad propustima organizacijski gledano jer ćeš u situaciji kad imaš možda 8 atraktivnih momčadi bez jedne ostati već u razigravanju po skupinama, što je jednostavno bezveze.

Uglavnom, Španjolci su i ovdje favoriti, ali kao što su zadnja natjecanja pokazala, daleko od toga da ih se ne može skinuti. Srbija jaše na valu euforije, kako to obično s njima biva vrhovi su im vrhunski, a dolovi dublji od kineskih rudnika, s tim da ova situacija izgleda tako kao da će jahanje pozitivnih emocija trajati još neko vrijeme. I imaju dobru ekipu, nisu krcati kao Francuzi i nemaju takve klase kao Španjolci, ali već činjenicom da mogu izvoziti bekove umjesto da uvoze Amerikance jasno daju do znanja da su bazenom talenta daleko ispred ostatka konkurencije.

Italiju i Tursku ipak vidim iza ove dvije momčadi, Talijani će itekako morati strepiti od Njemaca, a Turci usprkos otkazima imaju dovoljno solidnih igrača i igrat će u naklonjenoj im atmosferi da jednostavno ne vjerujem kako opet mogu prirediti neki od svojih klasičnih brain fartova i raspasti se u svlačionici. Iako će upravo Njemačka navijati baš za takav rasplet, njihova tanka momčad previše ovisi o usporenom Dirku i za svoje dobro još uvijek prebrzom Derondu da će teško dalje bez pomoći niza sretnih okolnosti.

Nakon plasmana dalje, Španjolce svakako čekaju dvije nezgodne utakmice, prvo protiv Grčke ili Hrvatska u četvrtfinalu, odnosno protiv Litve ili neke od momčadi iz skupine (moguće da ih tu gledamo protiv Srbije ili Italije) u polufinalu, dakle s njihove strane ždrijeba čak dvije ekipe iz grupe bi mogle među 4, a jedna bi mogla doći i iz suprotnog smjera. Sad, hoće li im ovakvo zahtijevno zagrijavanje u kojem nemaš vremena za predah (osim protiv Islanda) pomoći ili odmoći u toj drugoj fazi, ostaje da vidimo.

B1 ŠPANJOLSKA

Marc je odlučio uzeti godinu odmora od repke nakon što je zadnje dvije godine bio nositelj, posebice u Sloveniji (što je mudra odluka, takav teretnjak definitivno treba paziti na broj utakmica tokom godine kako bi ono najbolje čuvao za playoff), ali zato se pozivu odazvao brat Pau koji se preporodio u Bullsima i nakon maltretiranja zadnjih par godina u Lakersima opet uživa u košarci. Netko će reći da su zbog Marcova izostanka slabiji nego inače, kao i zbog činjenice da nema Ibake, Navarra, Rubia i Calderona, ali stanimo malo na loptu i pogledajmo širu sliku. Na zadnja dva natjecanja Španjolci su već kiksali, u Sloveniji su poklekli protiv Francuske energije i Parkera, a doma su zbog sudara s Gobertom nastup završili već u četvrtfinalu.

Dakle, ako su te momčadi bile toliko bolje od ove zašto nisu ostvarile veći uspjeh? Znači li to da će ova biti četvrta u skupini? Taj Navarro nije igrao ni u Sloveniji i to je bilo dobro za njih, puno više je lopta bila u rukama Rodrigueza i Lulla koji su po defaultu, iako također skloni povremenom uzimanju nerezonskih šuteva da provjere isplati li im se te večeri igrati loto, puno nesebičniji igrači koji će i razigrati, usput i barem pokušati odigrati bolju obranu. U Sloveniji su upravo Rodriguez i Lull maskirali sve probleme tadašanje reprezentacije, od izostanka Navarra, preko Rubieve drvene ruke do Calderonovih sve težih nogu (Rodriguez je praktički u finišu turnira bio najbolji bek kojega su imali i najveća podrška Gasolu). Lani pred domaćom publikom Navarro je zabijao u svom stilu, ali apsolutni izostanak all-round učinka itekako je koštao Španjolsku - iako ga nikada nisam volio jer je ultimativni heat check igrač koji po prirodnim zakonima treba isključivo igrati rolu šestog čovjeka, njegova veličina kao strijelca je neosporna, ali isto tako je postalo neosporno da je prestar za glumiti prvu opciju na vanjskim pozicijama.

Rubio, koliko god bi im dobro došla njegova veličina defanzivno, ipak se ne uklapa toliko u Euro košarku gdje njegov nedostatak šuta i slaba realizacija na ulazu još više dolazi do izražaja nego u NBA zbog nepostojanja pravila defanzivne tri sekunde i mogućnosti da centar jednostavno kampira pod obručem, dakle gdje se igra čista zona umjesto hibrida preko bare koji od zadnjeg čovjeka ipak traži povremenu promjenu pozicije koja otvara pukotine kroz koje se spretan dribler može provući. Calderon se vraća na parkete nakon gadne ozljede, sada vjerojatno još sporiji nego je to bio prije godinu dana kada je bilo još očitije nego u slučaju Navarra da je njegovo vrijeme kao nositelja reprezentacije prošlo. Ibaka ionako nije mogao nastupiti ovdje sve i da je htio obzirom da u Mirotiću već imaju jednog dozvoljenog naturaliziranog igrača, koji je uz to stilom igre i svime što donosi svakako bolji izbor od Sergea. Dakle, ako ćemo pričati o izostancima, onda je realno jedini pravi minus Marc (sljedeći najbolniji izostanak vjerojatno je onaj Abrinesov zbog ozljede stopala što ćemo elaborirati malo kasnije).

Ako krećemo od te teze onda je jasno da ova Španjolska prije svega neće imati bedem u sredini obrane kao što je bio slučaj na prijašnja dva natjecanja. Ali, ono što će dobiti zauzvrat sa svim ovim promjenama je puno življi napad. Em je Pau kao petica ipak bolji i agresivniji strijelac na bloku od brata koji je prvenstveno spot-up šuter i playmaker. Em će Mirotićev šuterski raspon otvoriti prostor u sredini kako to nije bilo moguće dok su igrali s centarskim parom Gasol-Gasol ili Gasol-Ibaka ili kada bi, ne ponovilo se, Claver veći dio utakmice glumio četvorku. Em će bez Calderona i Navarra imati življe noge u presingu, tranziciji i slash & kick igri. Em će bez Rubia u blizini moći koristiti rotaciju u kojoj će svaki bek biti šuterski plus, a ne minus.

Dakle, ovo ne samo da neće biti jedna od lošijih repki Španjolske, već bi ovisno o formi ključnih pojedinaca vrlo lako mogla biti uspješnija od zadnje dvije ekspedicije. Ono što je najbolje kod njih je da čak ni usprkos svim ovim promjenama i smjeni generacije nisu izgubili dubinu te praktički mogu računati na rotaciju od deset igrača koji bez problema mogu startati na bilo kojem rosteru ovdje. Jasno je također kao dan da ni Rodriguez ni Lull ni Rudy nisu ništa više od haklera koji ti ulaskom u lošu šutersku formu mogu sjebati planove, ali, opet kažem, stavimo stvari u kontekst - oni su igrači u naponu snage, Calderon i Navarro to nisu. Da su kojim slučajem 2011. morali računati na više Rodrigueza i Lulla to bi bila tragedija jer su Navarro i Calderon tada bili apsolutne face, ali u 2015. micanje ovih potonjih u stranu definitivno je dobrodošlo.

Oko spomenute trojice uglavnom će se sve vrtiti na perimetru, a dubinu će dati dokazani ACB igrač Ribas i mlađahni Vives koji je bio oslonac mladih reprezentacija zadnjih godina. Ribas je godinama nosio Valenciu da bi sada otišao u Barcelonu gdje će nasljediti Huertasa koji odlazi u Lakerse, odnosno gdje će u drugi plan potisnuti Navarra kao što to upravo radi u reprezentaciji, dok bi Vives s vremenom trebao postati njegov nasljednik u Valenciji i dolazak ovdje bit će mu odlično iskustvo. Nije ovo idealna situacija, Ribas usprkos iskustvu nije dokazan reprezentativni igrač, a Vives je premlad, uz to su obojica combo-bekovi, što nas dovodi do razloga zašto će im nedostajati Abrines. Iako na dvojku mogu uskočiti i Rudy i Ribas, pravog back-up swingmana nema na vidiku i tu bi Abrines odlično zaokružio rotaciju. Ovako će vjerojatno morati na beku tu i tamo koristiti sporog spot-up šutera poput San Emeteria koji je prikladniji za rolu trojke i koji bi ovdje kao dio rotacije mogao biti najslabija karika koja će dodatno opteretiti obranu.

Na trojci pak njegova šuterska kvaliteta svakako će bolje poslužiti od Claverovog slabašnog učinka s perimetra, što je dobro, jer to Clavera svodi na minimum minuta na perimetru, te eventualno manju rolu zamjene Mirotiću kao dodatna stretch četvorka. Ako pak matchup to bude nalagao, tu imaju i prave šljakere sposobne donijeti kvalitetu više u skoku i obrani na uštrb šuta u vječnom Reyesu i živahnom Aguilaru, tako da neće biti razloga Clavera koristiti u ozbiljnoj ulozi kao u Sloveniji. Što se pak centarske pozicije tiče, tu su imali određene upitnike obzirom na mladost Hernangomeza, ali kroz ovo pripremno razdoblje bivši i budući suigrač Porzingisa dokazao se itekako spreman pomoći momčadi u oba smjera. Malo previše faulira, što je i razumljivo obzirom na mladost, ali za 10-15 minuta koliko će trebati u važnijim utakmicama nije ni bitno da se previše pazi. Ima masu za zatvoriti reket, hvata sve što treba u skoku, može se otvoriti i kroz pick & roll, ima i meku ruku oko obruča, a može ubaciti i slobodna. Skroz fin igrač, nakon prvenstva vjerojatno ćemo još jednom čestitati Jacksonu na draftu.

Uglavnom, iako će defanzivno pasti jer malo tko u udarnoj petorci živi od obrane, napadački bi ova verzija Španjolske definitivno trebala nadmašiti zadnja dva izdanja. S uigranim tandemom Bullsa u glavnim ulogama, a uz to i u dobroj formi, bit će matchup noćna mora sve dok vanjski trojac, tko god to bio, bude u stanju trpati trice dobrim postotcima. Kao i obično, teško mogu zamisliti da ne dođu do Finala, s tim da ovaj put u toj šuterskoj kvaliteti više imaju puno bolji osigurač od eventualne loše večeri nego je to bio slučaj lani kad nisu nikako mogli dovoljno odčepiti reket zbog mnogobrojnih teretnih postava koje su koristili. Francuze teško mogu skinuti bez kvalitetne defanzive, ali za sve ostale momčadi imaju dovoljno. Sad samo da to nekako dokažu i na parketu.

B2 SRBIJA

Euforija oko lanjskog srebra i finala protiv Amerikanaca se još nije stišala i to je dobro jer će im trebati itekakva pomoć kemije i vjere ako još jednom misle ponoviti sličan rezultat. Srbi imaju odličnu reprezentaciju, kod njih se osjeti da riječi kao "kult" i "srce" nisu samo mrtva slova na papiru, ali nemaju takvu razinu talenta da bi ih se kao momčad moglo smatrati sigurnim osvajačem makar bronce. Uostalom, koliko god da su u drugom dijelu WC turnira digli razinu igre (čitaj: koliko god da je Teodosić na dvije utakmice postao veći James Harden od Jamesa Hardena, osim kraće brade), na kraju su ipak završili baladu s tek devetom koš razlikom (ostvarenom doduše protiv uvjerljivo najtežeg rasporeda, što izbacuje onu klasičnu tezu da im se ždrijeb otvorio kao na primjer Hrvatskoj u Sloveniji) i scoreom od tek 5-4 (sumnjam da je previše momčadi u povijesti osvajalo srebro s takvim rezultatom).

Ako ćemo računati da će opet imati sličan pristup, a po svemu sudeći nema razloga sumnjati u to obzirom na idealnu kemiju između stručnog štaba i igrača, onda nam ne ostaje ništa drugo nego proanalizirati da li je sa strane talenta ovo drugačija momčad od lanjske. Ono što u startu Srbiju odvaja od većine ovih reprezentacija koje se ne zovu Francuska ili Španjolska je to što imaju bekove na koje se mogu osloniti. I ne samo to, već imaju i višak opcija koji pokriva gotovo sve zamislive košarkaške potrebe tijekom jedne utakmice. U doba eurobasketanja u kojem su putovnice Amerikancima postale nužnost kako bi imao nekoga tko može zavrtiti pick & roll, Srbi su krcati rješenjima - uz i dalje odličnog Teodosića, koji će teško ponoviti onakav niz utakmica kao prošlo ljeto, ali koji je i dalje klasa, te Bogdanovića, tu je sada i Nedović, a svakako treba spomenuti i Markovića iako je njegova rola više ona specijalca (sad bih rekao 3&D igrača zadatka, samo što bi me onda odmah napali čitatelji iz Srbije da Marković ne može ubaciti tricu da se postavi na glavu - jebiga, ja njega do prošlog ljeta nisam zapazio, a lani je svaki put kad je trebalo stavio tricu, taman da ga obrane moraju uvažiti dok je na parketu).

Ovaj detalj s bekovima nekako kao da nije dovoljno naglašen, mislim košarka je igra u kojoj je posjed lopte bit svega, a upravo je u njihovim rukama lopta najveći dio vremena. Ako nemaš igrače koji s njom mogu doći od točke A do točke B bez da se spotaknu, onda ni igra koju možeš pružiti ne može biti tečna. Što je razina talenta manja, to je sve vidljivije, a kako je Eurobasket u neku ruku bliži NCAA košarci nego NBA, onda je i jasno da momčad koja ima bekove koji znaju driblati, šutirati i dodavati može ostvariti značajnu prednost.

Na ostalim pozicijama Srbi pak nemaju takav luksuz. Na krilu se doslovno krpaju, lani su otkrili Kalinića kao rješenje iako je on više igrač zadatka i old school trojka koja će pomoći u spot-upu, defanzivno i u skoku, nego pravi moderni swingman koji može igrati s loptom kao dodatni dribler. Ako im zatreba takav mogu ubaciti dugonju Bogdanovića, iako u takvoj postavi postaju previše ranjivi defanzivno, a i Bogdanoviću je teže doći do dobrog šuta nego protiv nižih bekova nad kojima uglavnom ima prednost u fizikalijama. Treći igrač kojega koriste na ovoj poziciji, Simonović ili Milosavljević, ovisno s kojim Đorđević odluči popuniti roster, nije klasa s kojom možeš računati na uspjeh, točnije ozbiljne reprezentacije ne bi trebale imati replacement level igrača po 20 minuta na parketu. A do toga bi moglo doći ako Kalinić uz borbenost pod košem ne donose i 3&D kvalitetu na perimetru kao lani, odnosno ako Bogdanović nastavi igrati mlako kao u većem dijelu priprema (njegova ozljeda ostavila je definitivno traga na izvedbi, nije u sjajnoj formi, a itekako je bitan igrač za ambicije Srbije).

Također, Kalinić je odlična nadopuna uz Bjelicu jer i sam više stretch četvorka u modernoj košarci, dakle dok je jedan na perimetru drugi se uvijek može uključiti u akciju kao dodatni skakač i tako momčadi omogućiti da održava pritisak uz skoku usprkos tome što igra sa šuterom viška. A taj šuter viška nije ništa manje zaslužan za uspjeh Srbije od igara Teodosića na playu - Bjelica je bez premca bio najbolja stretch četvorka lani u Euroligi, a njegov ubojiti šut za tri dobrim dijelom otvarao je prostor Teodosiću da na trenutke potpuno preuzme kontrolu nad utakmicama reprezentacije kao rasna triple threat opcija.

Po mojim projekcijama Bjelica je nakon Goberta, Gasola, Gortata i Valanciunasa najozbiljniji kandidat za MVP-a ovog turnira u kategoriji advanced statsa, što govori sve što treba znati o njegovom značaju za Srbiju. Lani je malo podbacio šuterski, izvukao ga je veteran Teo, ali ovo je sada nova prilika da u reprezentaciji dođe do primopredaje liderske štafete. S njim na četvorci Srbija istovremeno ima i kvalitetu u obrani i mogućnost zaigrati modernu napadačku košarku, a kad mu još dodamo Raduljicu kao partnera pod košem, dođemo do sasvim fino zaokružene petorke. Braduljica baš i nije igrao previše prošle sezone smucajući se između Kine i NBA, ali njegova na energiji bazirana igra zbog toga zasigurno neće patiti. On će svoje pod koševima napraviti, tako da je pravo pitanje tko je njegov back-up, odnosno tko će povući ako startni centar upadne u probleme s osobnima. Lani su imali idealno rješenje u veteranu Krstiću koji se pomirio sa smanjenom rolom i od lidera se bez puno drame pretvorio u korisnog igrača zadatka, pouzdanog centra koji uz solidnu kontrolu reketa može dati impuls napadu šutom s poludistance.

Njegov najlogičniji nasljednik u toj roli za promjenu ritma bio bi Zoran Erceg, solidni centar Galatasaraya meke ruke, a kroz pripreme se kao eventualno rješenje nametnuo i nedavni osvajač naslova NBA prvaka Kuzmić koji se dogodine vraća u Europu, točnije stiže u Pao. Možemo očekivati čak da obojica završe na finalnom rosteru sada kada su Spursi otkrili da Marjanovićevo stopalo treba odmor, ali teško da možemo očekivati od njih konstantnu kvalitetu koju je donosio Krle ili koju su mogli dobiti od Bobana.

Sve u svemu, reprezentacija je ovo bez veće mane, osim one da bi u slučaju da Bogdanović nastavi s blijedim partijama problemi na boku mogli postati još izraženiji. Za Bjelicu nema straha, Teodosić će svoje odraditi ako ne u Hardenovom stilu, a ono barem svom vlastitom, ali, previše toga ovisi o Bogdanoviću koji nije u formi, Kaliniću koji nema dovoljno iskustva i Raduljici iza kojega je nesigurna centarska rotacija tako da se ne bi trebali iznenaditi ako podbace u skupini, a zatim i kroz razigravanje. Određeni rizik od regresa uvijek postoji kada netko onako naglo nadmaši realna očekivanja kao što je bio slučaj s njima lani u Španjolskoj, ponekad samo treba pričekati da se scenarij odigra kako bi znali s koje strane je opasnost dolazila.

B3 ITALIJA

Talijani žele u Rio i stoga su okupili najbolju reprezentaciju u zadnjih deset godina punih razočaranja. Razočaranja koje je bilo dodatno naglašeno paradoksalnom situacijom da su imali više talenta nego ikada, ali ga nikako nisu uspjevali pretočiti u momčad s glavom i repom. Nije im to u potpunosti uspjelo ni sada, previše je rupa na ovom rosteru, ali barem izgleda da su svi željni akcije i da stoje iza istog cilja što, iskreno, nisam vjerovao da će se ikada ponoviti kada je ova njihova NBA igračima krcata generacija u pitanju.

Ono što ih u startu izdvaja pred većinom konkurenata je činjenica da su doveli sve što su imali, iako su obično upravo oni zbog otkaza i loše kemije svih ovih godina doživljavali krahove (koji su kulminirali činjenicom da se 2009. nisu čak ni plasirali na Eurobasket). Mislim, Gallinari se opet mogao izvući na račun nekakve ozljede, Bargnani je slobodno mogao šetati od pizzerie do pizzerie po Brooklynu i nitko mu to ne bi ni zamjerio, ali evo čak je i on odlučio jednom napraviti nešto za dobrobit višeg cilja od vlastite statistike. Doduše, nakon što je iskrenuo gležanj pri kraju priprema činilo se da će Talijani morati dalje bez njega, što uopće ne bi predstavljalo prevelik problem, dapače, kasnije ću objasniti zašto mislim da ga ionako moraju koristiti u malim dozama, ali izgleda da će usprkos tome Andrea ostati s momčadi do kraja.

Ono što odmah upada u oči je da su Talijani šuterski krcati. U biti, toliko su šuterski krcati da teško nalaze mjesta u rotaciji za ljude koji rade neke druge korisne stvari poput driblanja ili igranja obrane. A imaju taman dovoljno od svega da bi, ako pronađu pravi balans, mogli do polufinala.

Bellineli je lider ove momčadi na vanjskim pozicijama, često glavni kreator ili kroz pick & roll ili u izolacijama, a na krilima njegove kvalitetne slash & kick igre su prezentirali kao sasvim solidni u Sloveniji dok nisu naletjeli na Šarića i Hrvatsku te doživjeli poraz od kojega se više nisu oporavili. Jasno, ta momčad nije bila ni približno duboka poput ove, ali i u tom slabijem izdanju bilo je jasno da nemaju problema s trpanjem.

Kako bi Bellineli uhvatio zraka i odigrao dovoljno minuta u spot-up roli u kojoj je ipak najbolji, Talijani vrte gomilu pick & roll akcije i sa svim ostalim bekovima i to u svim mogućim kombinacijama, od klasičnog 1-5 do 3-2 u kojem kreiraju dodatni mismatch. Dakle, što se igre tiče tu neke velike mudrosti nema, uvijek su minimalno četiri šutera na parketu i s njima barem tri igrača sposobna napasti s loptom nakon picka. Ono puno važnije je kome će i kako podijeliti minute.

Kako se Bellinelli ne bi previše umarao prenošenjem lopte i ganjanjem brzih bekova, trener Pianigiani (najbolje što imaju obzirom da ne mogu do Messine, čovjek koji definitivno ima ogromne zasluge u tome što je ova talentirana generacija konačno okupljena kako spada) voli koristiti još jednog brzog beka uz njega. Obično su to ili iskusni Cinciarini ili Hackett. Prvi nije idealan zbog slabog spot-up učinka, a ujedno je sklon olako gubiti lopte kao razigravač, a drugi je nešto bolji strijelac iz driblinga i kreativniji playmaker, zbog gena i bolji defanzivac (inače, klasična priča o tati Amerikancu koji je u Italiji uz profesionalno bavljenje košarkom zasnovao i obitelj).

Iako Cinciarini obično starta, Hackett je u ovom trenutku svakako u boljoj formi, dapače nakon sezone karijere završio je u Olympiacosu, a upravo će ga Cinciarini zamijeniti u Milanu. Uglavnom, ovo je solidna rotacija, ali najbolje od svega tu dubina Talijana ne staje. U još jednom combo-beku Aradoriu imaju dodatnog čovjeka sposobnog odigrati pick & roll pa iako ni on nije vrhunski šuter i slasher, ima sasvim dovoljno kvaliteta da u ovom kontekstu posluži kao pristojan rotacijski igrač.

I tu nije kraj, ako im zatreba još jedan bek sposoban napasti iz pick igre, Gentile se bez problema može spustiti na dvojku i odraditi taj dio posla. Inače, upravo se Gentile morao najviše žrtvovati u ovom kontekstu svih na okupu jer će, umjesto da napravi korak naprijed u reprezentaciji i dobije priliku kao udarna opcija, još jednom popunjavati rupe ulazeći s klupe. I to gdje god bude trebalo, kao dvojka sposobna igrati s loptom, kao ispušni ventil na poziciji trojke koji čeka povratne lopte ili čak kao stretch četvorka u ultra niskoj postavi.

Startna trojka ovdje će pak biti Datome koji će se spustiti poziciju niže od onoga što inače igra u reprezentaciji, iako u ovom kontekstu neće biti jasnih pravila tko što igra. Naime, kao i Gallinari, Datome je prespor da bi igrao obranu na perimetru, tako da mu je ta uloga stretch četvorke više odgovarala čak i defanzivno, a kad na parketu ne bude Gentilea, upravo iz činjenice da će Datome i Gallo igrati krilni dvojac proizlazit će najveći problemi za njihovu obranu. Jasno, pri tome uopće ne treba posebno naglašavati kako je Datome fenomenalan spot-up košarkaš savršene šuterske forme čija kvaliteta leži upravo u toj specijalizaciji iako je i on poput Bargnania zaradio ozljedu pri samom kraju priprema i pitanje je koliko će spreman biti za start Eurobasketa (koliko sam skužio iz talijanskog tiska u pitanju su prepone).

Gallinari će pak uz rolu stretch četvorke imati i veliku odgovornost kao sekundarni kreator nakon što se akcija zarola - ako ne upali prvotni pick & roll, Gallo će dobiti loptu u spot-up situaciji iz čega će birati hoće li igrati 2 na 2, 1 na 1, šutirati ili pak ići na ulaz. Uz to, netko će trebati odigrati nešto i u postu, tako da će mu se s vremena na vrijeme spustiti i lopta na blok kako bi šutirao skok-šut iz okreta. On ovako nešto može odraditi zatvorenih očiju i njegova učinkovitost u sredini mogla bi pokriti sve eventulne propuste uokolo.

Iako na papiru izgleda da je Bargnani startni centar, a tako nešto su na početku priprema i pokušavali uigrati, očito je da će Talijani morati na parketu imati barem jednog šljakera, a tu rolu petice koja postavlja blokove i onda trči na skok u napadu već su navikli odrađivati Cusin i Melli. Ni jedan ni drugi nisu zaštitnici obruča, to ova repka nema ni pod razno, ali su barem spremni zasukati rukave i odraditi prljavi dio posla poput guranja i skakanja, što će Italija od Bargnania teško dobiti. U biti, ako ne misle biti totalna defanzivna propast, onda bi idealno bilo Bargnania držati na parketu samo kad nema ili Datomea ili Gallinaria, odnosno kad uz njega igra Gentile i jedan od ova dva spomenuta šljakera. Ova ozljeda omogućit će Pianigianiu da racionalnije rasporedi uloge i da ne jaše isključivo imena, a to nikako neće biti loše za šanse Italije. Jer, ono što Bargnani donosi već imaju na bacanje, ali ono što im mogu dati Cusin i Melli, koliko god limitirani individualci bili, u ozbiljnom je deficitu na ovom rosteru.

Uglavnom, iako nemaju previše šarolikih opcija, sama činjenica da mogu složiti rotaciju od deset igrača koji su sposobni odraditi posao bez štete velika je stvar na ovakvom turnirskom tipu natjecanja. Zato će i biti opasni kada krene razigravanje - koliko god će biti večeri kada im puno toga neće polaziti od ruke, nema šanse da šuterski ikada toliko podbace da ne ostanu u igri. Ključno će biti pogoditi idealni omjer između ovih trik postava s 5 šutera bez defanzivca i klasičnijih petorki s definiranim rolama koje su neophodne u Euro košarci. Bude li i jednog ili drugog premalo, odnosno previše, opet se mogu vrlo lako na dobri stari talijanski način sami upucati u nogu.

B4 TURSKA

U Sloveniji su se raspali na njima svojstven način, u Španjolskoj su donekle stali na noge izborivši četvrtfinale obranom ostvarivši pri tome negativnu koš razliku. Nakon što ni povratak Tanjevića nije uspio smiriti odnose u svlačionici, pokušali su sa Atamanom kao trenerom i pogodili, lani su opet izgledali kao da im je stalo. Jasno, zbog katastrofalne situacije s bekovima gdje su opet morali jahati Gulera i Arslana, kao i zbog izostanka Ilyasove zbog čega su isključivo igrali staromodnim postavama s dva klasična teškaša pod košem, bili su previše limitirani u napadu da naprave išta ozbiljnije, ali, obzirom na viđeno u Sloveniji, sama činjenica da se nisu tukli u svlačionici svojevrsna je pobjeda.

Jasno, to se sve može promijeniti preko noći, ali Ataman je nastavio gdje je stao izbjegavajući moguće nagazne mine pa mu tako nije ni palo na pamet zvati Kantera koji je nakon toga plakao kako ga savez ignorira iz političkih razloga iako svi dobro znamo da bi jedna takva primadona za čas zapalila ionako nategnute odnose raznih klanova koji uvijek mogu isplivati na površinu. Uglavnom, obrana je lani posložena oko matchup zone koja je na 25 minuta bila u stanju čak uznojiti i Amerikance, a taj detalj bi i ovdje trebao funkcionirati, iako na dosta slabijoj razini jer će umjesto Asika peticu igrati Aldemir i Erden. To ovako po imenima zvuči dobro, ali treba uzeti u obzir da je Aldemir do sada rijetko trebao nositi ovakvu odgovornost, uglavnom se dokazao u skromnijim šljakerskim rolama i teško da će usprkos izuzetnim skakačkim instinktima tako dobro funkcionirati kao zadnji čovjek obrane. Veteran Erden, a posebice vječni Savas, poznatiji su po svojim sposobnostim trpanja u reketu nego po kvaliteti u obrani i ovo bi mogao biti popriličan problem.

Što je šteta jer su poduzeli dovoljno da napadu daju potrebnu širinu. Umjesto kilavih bekova s kojima si bio sretan ako ne bi uzalud izgubili loptu, dali su putovnicu junaku lanjskog izdanja Turske lige, američkoj lutalici Bobbyu Dixonu koji je u 32-oj godini na trenutak poludio, osvojio titulu MVP-a Finala jedne od tri najmoćnije lige u Europi usput dovevši svoj neugledni klub Karsyaku do naslova preko Efesa i Fenera. To je bilo dovoljno da mu daju državljanstvo, a ovaj je majstorski izabrao ime Ali Muhammad, valjda jer je ono Jabbar Abdul bio zauzeto. Uz to što su na vanjskim pozicijama dodali combo-beka s pulsom, u momčad se vratio Ilyasova, čime će konačno moći malo raširiti reket i olakšati si dolazak do poena. Dakle, postoji realna mogućnost da defanzivni pad ovaj put maskira ponovno otkrivena glad za napadačkim učinkom.

Što se ostatka rotacije tiče, i dalje je tu Guler kao bek šuter jer boljeg rješenja nemaju, dok bi poziciju drugog bočnog trebala pokriti dva mlada igrača pred koje su odmah stavili poprilična očekivanja. I Osman i Korkmaz su mladi talenti koji su se naosvajali medalja u mlađim kategorijama i definitivno imaju kvalitetu, ali do sada nisu imali ni ozbiljnije role u klubu, a sada bi ne samo trebali pomoći reprezentaciji, već i pokušati zamijeniti učinak ozljeđenog Emira Preldžića koji je lani u Španjolskoj odradio fantastičan posao kao praktički prva opcija. Naime, obzirom na nemoć bekova, Preldžić je doslovno igrao rolu playmakera, a uz to je standardno dobro odrađivao rolu glue guya u svim sferama igre. S Dixonom za komandama njegov izostanak će biti lakše podnijeti u tom dijelu, ali konstantu koju je donosio teško da mogu ponoviti tako mladi igrači. Uz to svakako treba spomenuti da je Osman ozljeđen i da je uopće upitno u kakvoj će formi nastupiti na turniru - ako ne bude od pomoći, dobar dio minuta na boku morat će pojesti Mahmutoglu koji je solidan ligaški spot-up šuter, ali nema ni približni all-round potencijal kao ovi ranije spomenuti talenti.

Ovisno o tome kako riješe centarsku situaciju i kakav učinak dobiju od nje defanzivno, ovisi i to kakve će rezultate ostvariti (tu će ključan biti Aldemirov napredak jer od one preostale dvojice teško je očekivati kvalitetne partije, ako bude curilo previše mogli bi lako vidjeti i postavu s Erdenom i Aldemirom istovremeno na parketu više nego što je poželjno). Nisu ni približno dobri da se bore za medalju, ali upadnu li u onaj lakši dio ždrijeba tipa kao B3, onda mogu do četvrtfinala, samim time možda i kvalifikacija za Olimpijadu. Osvoje li tek B4, a nekako se najrealnijim čini da će oni i Njemci odlučivati o tom zadnjem mjestu, onda će ispasti odmah u prvom krugu jer idu na Francuze.

Sad, pitanje je što se u njihovom slučaju može smatrati uspjehom. Da su tu i Asik i Preldžić, uz dodatak Dixona i Ilyasove, možda bi mogli razgovorati i o medalji. Ovako, s nejasnom rotacijom visokih, gdje je sigurno samo da će Ilyasova trošiti gomilu lopti, te s upitnim učinkom na bokovima, teško mogu i među 8. Međutim, od rezultata će ovaj put biti važnije da budući nositelji poput Aldemira, Osmana i Korkmaza osjete dobru atmosferu u reprezentaciji. Da ozbiljno misle s mladima dokaz je i da umjesto mumije Arslana na turnir kao back-up playa vode još jednog klinca iz mlade zlatne generacije, Sipahia. Ovakvo građenje momčadi netipično je za način na koji je do sada funkcionirao njihov savez, ali, ako su stvarno spremni ispoštovati ovakav dugoročni plan koji očito uključuje potpuno okretanje ka generacija koja se kroz mlađe uzraste nakrcala raznim medaljama, onda im stvarno treba skinuti kapu (ja u to ni najmanje ne vjerujem, prije će biti da će Atamanu skinuti glavu ako kojim slučajem kiksa protiv Njemačke).

Kao bonus, njihov pokušaj da skinu Španjolce trebala bi biti jedna od top utakmica prvog dijela turnira - zla krv između Ilyasove kao (ex)predstavnika Bucksa i Mirotića i Gasola kao predstavnika Bullsa valjda je još dovoljno vruća nakon nedavnih playoff okršaja, što bi moglo donijeti finu količinu tenzija, a možda i poneku šaku u glavu.

B5 NJEMAČKA

Dirka je privukla šansa da se oprosti od reprezentacije pred svojim navijačima, a čim imaju Dirka na rosteru, Njemci nekog vraga mogu odigrati. Dirk je za ovu razinu košarke i dalje izuzetno efikasan strijelac i nema sumnje kako će njegov šut iz vana olakšati život svim suigračima, a posebice Schroederu koji je budući nositelj ove repke, jasno dok god ima volje ovako provoditi ljeta. Njegovi driblinzi i ulazi već sada će imati jednaku težinu kao trice Nowitzkog, imat će potpunu slobodu s loptom u rukama da radi što poželi. Imati dva ovako kvalitetna napadača velik je plus, samo, i problemi startaju već s njima. Naime, Dirk je prestar i prespor, a Derondo još igra isključivo u petoj brzini - momak ne samo da nije vidio šut koji nije vrijedan uzimanja, već nije vidio ni udvajanje na pick & rollu koje se ne isplati pokušati razbiti. Znači, ovaj prvi je ipak limitiran time koliko može pomoći zbog stanja u kojem se nalazi fizički i gdje teško može odraditi gomilu minuta, ovaj prvi je pak limitiran zbog stanja u kojem se trenutno nalazi mentalno. Njihove putanje karijera ne mogu biti na dva različitija mjesta, što je šteta, jer da su malo bliže, ova reprezentacija je mogla biti puno zanimljivija.

Ovako, čak i nabijanje tempa, nešto što bi idealno leglo Schroederu, ali i Schaffartziku koji će uglavnom dobiti minute uz njega u postavi s dva playa jer Švabe nemaju baš previše izbora, ovdje će ipak morati biti zaspostavljeno ako žele Dirk na parketu u dužim šihtama. Uz to, nije Dirk jedini koji bi mogao imati limit minuta, Schroeder je zbog ozljede propustio veći dio priprema i također je upitno u kakvoj formi dolazi na prvenstvo. Doduše, i usporen je vjerojatno brži i sposobniji od 99% posto bekova s kojima će se sresti, ali svako snižavanje njegovog plafona određeni je udar reprezentativnim ambicijama jer oni resursa s kojima mogu nadoknaditi gubitke jednostavno nemaju.

Uglavnom, napad će ovdje iz očitih razloga biti bolji dio njihove momčadi, dok će obrambeno ipak dosta curiti, što zbog Dirka, što zbog spomenute niske postave s dva playa. Jasno, to je minimalna cijena za platiti kako bi na parketu mogao držati najbolje košarkaše jer nije da baš plivaš u opcijama. Uz Dirkov šut i Schroederovu agresivnost s loptom, treći najvažniji element ove reprezentacije je sigurnost u sredini koju će morati dobiti isključivo od Pleissa. Koji je solidan košarkaš i definitivno treća najveća klasa na ovom rosteru, ali teško da može izdržati po 30 i više minuta po večeri kao jedina ozbiljna opcija pod košem u oba smjera. Njemci tu opcija nemaju, Zirbes koji je trebao biti back-up petica i koji je jedini na klupi imao fizikalije i iskustvo za stati u sredinu obrane ozljedio se, tako da im je jedini preostali centar premladi i predrveni Voigtman.

Slična je situacija i na poziciji četvorke, nakon Dirka jedina ozbiljna alternativa je Benzig, aktivan igrač sposoban odigrati licem košu, ali ni on ne donosi čvrstinu potrebnu pod obručima u ovakvoj košarci. Obzirom na situaciju, ne bi čudilo da se potpuno okrenu od standarda i koriste postave s Dirkom povremeno na petici ili pak da igraju s četiri beka uokolo s petorkom u kojoj bi Giffey ili Zipser glumili lažne četvorke. Ova dvojica će svakako uz Benziga odraditi i dobar dio minuta kao klasične trojke (nedostaje im sličan igrač, Harris, zbog ozljede), s tim da će i zbog manjka poštenih swingmana trener Fleming, Amerikanac koji je cijelu igračku i trenersku karijeru proveo u Njemačkoj te ujedno novi pomoćnik Mikeu Maloneu u Nuggetsima, često zaigrati i s ultra niskom vanjskom linijom u kojoj će biti po tri klasična beka. Naime, uz Schroedera i Schaffartzika vanjsku rotaciju zaokružit će jednako niski combo-bekovi Gavel i Tadda, tako da ako i poželi dužinom malo pojačati obranu perimetra, Fleming nema izbora nego krpati se opet Giffeyem i Zipserom.

Kad sve uzmeš u obzir, jasno je da bi samo bez jednog od svoja tri NBA igrača ova momčad brzo potonula do statusa autsajdera. Nisu slučajno bili katastrofalni u Sloveniji s napadom izgrađenim oko Schaffartzika u pick & rollu, nikako ne mogu proizvesti bolji profil igrača od ovih all-round krila poput Giffeya i Benziga. Praktički ispada kako se vječno švercaju na ovim anomalijama poput Dirka i Deronda, sad je samo pitanje mogu li taj trik prodati još jednom pred svojom publikom.

B6 ISLAND

Apsolutni su autsajderi ovdje, u veteranu Stefanssonu imaju jedino zvučno ime čisto iz razloga što je čovjek prije više od deset godina igrao ljetnu ligu za Dallas, došao je do nekakvog ugovora i onda nikada nije zaigrao ni minutu u NBA. Imao je solidnu karijeru po Španjolskoj, ali danas je u poznim godinama i više je grijao klupu Malage lani nego što je bio ozbiljan dio rotacije. Imaju još jednog igrača koji ima nekakvo ozbiljno košarkaško iskustvo u Vilhjalmsonu (nakon Španjolske i Njemačke sada ide u Grčku), on je kao i Stefansson combo-bek te su njih dvoje odgovorni za potrošnju najvećeg broja lopti, a ostatak rostera su uglavnom igrači koji igraju ili na Islandu ili u Švedskoj. Neki imaju NCAA iskustvo, neki su pokušali zaigrati profesionalno i izvan Skandinavije, ali to je sve.

Uz spomenuti bekovski dvojac petorku će vjerojatno zaokružiti Ermolinskij, Ukrajinac s iskustvom druge Španjolske lige koji u njihovoj momčadi igra četvorku, više point forwarda koji razigrava rastrčane bekove uokolo i otvara reket šutom iz vana, zatim tu je još jedan kvazi-visoki Baeringson koji je sa svojih 198 cm nominalna petica, ali uloga mu je također da igra licem košu, šutira trice i pronalazi cutere, a uvjetno rečeno glue guy na trojci i jedini koji može proći za nekakvog atletu na bokovima je mladi Palsson koji se nakon neuspješne karijere na Marylandu smucao po rubovima ACB lige dok se nije skrasio u Švedskoj. Ova petorica pojest će najveći broj minuta, a u rotaciji će značajniju rolu odigrati vjerojatno još samo combo Gunnarsson (prezime sve govori). Inače, na rosteru im je od 12 igrača čak njih 6 koje možemo okarakterizirati kao combo-bekove, to sve govori o stilu igre kojega će forsirati, pogotovo kad budu odmarali udarnu petorku.

U biti, možda sve što treba znati o njima govori jedan drugi podatak, na rosteru imaju tek dva igrača iznad 2 metra - jedan je spomenuti Ermolinskij koji je apsolutni div sa svojih 202 cm i vjerojatno ga na Islandu zovu "naš Murešan", a drugi je nekakav genetski frik Nathanaelsson koji, usprkos tome što ima 218 i što je jedini na cijelom otoku koji nalikuje na košarkaškog centra, jedva može ostati više od 5 minuta na parketu, što dovoljno govori o tome koliko je drven. Jebiga, ovaj sistem koji oni pokušavaju igrati kako bi otvorili što više prostora za Stefanssona i Vilhjalmsona teško može funkcionirati ako u sredini imaš suigrača koji više smeta nego koristi, tako da ona blokerska kvaliteta koju može donijeti u obrani niji ni bitna. Ma u biti kao da je išta bitno, toliko su loši da se s njima nije fora ni zajebavati.

Filed under: bball 7 Comments
1Sep/1512

EUROBASKET A

Posted by Gee_Spot

Krećemo u pregled po skupinama s grupom u kojoj su Francuzi, jer na ovom Eurobasketu s njima sve počinje i završava (ne samo da su prvi favoriti na parketu, već su face i izvan njega - ova ideja da završni dio turnira odigraju na nogometnom stadionu i naprave spektakl kakvog se ne bi posramili ni Ameri ogroman je iskorak za Eurobasket). Domaćini (uvjetno rečeno, ipak će odraditi najveći dio posla u organizaciji) su si složili finu skupinu, bez iznadprosječnog protivnika, taman za uigrati se bez previše napora, a jedino što ih spašava od prezira zbog takvog rasporeda je činjenica da će do četvrtfinala morati preko daleko najtežeg protivnika od svih osvjača skupina jer se križaju s grupom B.

Dakle, oni su prvi, a dalje je sve otvoreno (koliki su favoriti najbolje govori činjenica da bi njihova druga petorka ovdje vjerojatno ušla među 4). S tim da pitanje nije tko je bolji u ovoj hrpi mediokriteta, već koga su manje osakatili izostanci - Poljska je samim time što je došla sa svim najboljim što ima favorit za drugu poziciju, dok su Bosna i Rusija zbog izostanka praktički 60% projiciranih startera (ili ako hoćete udarnih opcija) od nominalno druge i treće najbolje momčadi ovdje, došli u situaciju da mogu biti sretni ako uopće uđu među 4. Našli su se tako u klasi s Finskom i Izraelom koji dolaze manje-više u idealnim sastavima (Finci su kompletni, dok Izraelcima nedostaje par bitnih igrača, ali barem imaju svoju NBA zvijezdu na raspolaganju) i ovdje je stvarno sve otvoreno - ako ćemo biti iskreni, koliko god da je ova skupina očajna na vrhu, nema baš ni jednu katastrofalnu repku u rangu Islanda i rasplet na dnu će ako ništa drugo biti neizvjestan (da, ovo bi trebao biti kompliment).

Jasno, obzirom da u široj slici nitko osim Francuske nije bitan, s ovim ne treba pretjerano razbijati glavu. Ostajem pri jučer napisanom, Francuzi i Poljaci su sigurni, Rusija bi trebala imati dovoljno za proći dalje, kao i Izrael, a Bosna i Finska se mogu nadati - prvi ipak imaju gomilu veterana i trenera koji će znati iz njih izvući maksimum, drugi imaju sistem i identitet što u sudarima s jednako slabima može dati onu ključnu prevagu.

A1 FRANCUSKA

Ne znam kakav je bio plan prije nego što je Ukrajina otkazala organizaciju turnira, ali sada je više nego jasan - iskoristiti priliku za obraniti zlato pred svojim navijačima i istovremeno napraviti potpunu tranziciju sa zlatne generacije Diawa i Parkera na nove nositelje Batuma i Goberta koji su već lani na WC-u pokazali da mogu preuzeti taj teret. Tako da će osim očekivanog rezultatskog uspjeha ovo biti i prava filmska priča jer ćemo nakon ovoga Parkera teško gledati ponovno na Eurobasketu. S tim da je on svoje napravio prije dvije godine, način na koji je nosio Francuze do zlata je nezaboravan.

U međuvremenu smo ga pak vidjeli i nikad ranjivijeg, lani je imao očajnu sezonu u Spursima za svoje standarde i pitanje je hoće li se ikada opet približiti nivou na kojem je igrao još do prije dvije sezone. Ovdje je i dalje bitan dio napada, međutim ova momčad je dokazala lanjskom broncom da nije ovisna o njegovom učinku i bit će interesantno vidjeti koliko će se Parker prilagoditi novonastaloj situaciji. A ta je da nazad stižu zaslužni za spomenutu broncu i da je Parker dodatni bonus, desert, nikako glavno jelo. Glavno jelo Francuske sada je obrana koja počinje s perimetrom gdje vlada Batum i završava sa zaključanim obručem gdje caruje Gobert.

S tim da nije Parker jedini bitan povratnik - iako je u zadnji tren zbog ozljede otpao Ajinca, u akciji je nakon pauze od repke i De Colo, izuzetni glue guy u napadu koji često odrađuje organizatorski dio posla dok Parker traži kako napasti obranu. Njegov dodatak nije ništa manje bitan od Parkerovog čisto iz razloga što su i bez Parkera mogli računati na gomilu dobrih playeva (tipa, ovdje su došli bez lani itekako bitnog Huertela jer za njega jednostavno nije bilo mjesta, iako bi čovjek u svakoj drugoj repki bio minimalno član rotacije), dok im De Colo daje širinu na boku koju baš i nisu imali lani u Španjolskoj, odnosno daje im šutersku kvalitetu nužno potrebnu kad ti je unutarnja linija najvećim dijelom sastavljena od atleta. Ono, čim ne moraš posezati za Gelabaleom i Pietrusom da popuniš rotaciju, u puno boljoj si poziciji da ostvariš dobar napadački učinak, a tu opet treba spomenuti Goberta koji sa svojim krakovima u obrani omogućuje treneru da na perimetru drži šutera umjesto stopera.

Uglavnom, ovo izdanje Francuske tako je nekakav mutant između zlatne repke iz Slovenije s ovom uber-ratničkom verzijom od prošlog ljeta i kao takvo je vjerojatno možda i najbolja momčad koju su imali. Mislim, od kud god da kreneš teško im je naći slabost, osim što su možda malo šuterski previše slabašni kad je na parketu rezervna garnitura (što se lako riješi pametnim rotiranjem, jednostavno paziš da je Diaw na parketu uvijek kad je u igri Gelabale ili Pietrus i to je to). U biti Diaw je ključan za ravnotežu, bilo koji drugi igrač osim njega i Batuma uz Goberta previše će zaštopati reket, ali, obzirom na to koliko su učinkoviti defanzivno, prema naprijed i ne trebaju biti Phoenix Sunsi iz doba Nasha.

Dakle, obrana je ubojita, s Gobertom na parketu gotovo vam je garantirano da ćete protivnika u prosjeku držati ispod poena po posjedu, Batum uvijek može uštopati koga god treba od 1 do 3, a bekovi su dovoljno brzi za smetati presingom na protivničkoj polovici ako zatreba. Napad ima dovoljno šutera, slashera i post znalaca da mogu igrati kakvim god požele sistemom, a uz to mogu kombinirati postave kakve zatreba, od ultra visokih (s Diotom ili De Colom na playu) do ultra niskih (Batum i Diaw kao centarski par).

Kao što sam spomenuo, njihova druga petorka je odlična, a koliko trenutno talenta na raspolaganju imaju najbolje govori to da nisu imali mjesta na rosteru za lani sjajnog Heurtela koji je odlično zamijenio Parkera, odnosno da nitko više ne spominje izostanak Noaha kao problem jer Gobert je jednostavno toliko dobar. Ono što Joakim nikada nije uspio, preskočiti Španjolce, Gobert je napravio iz prve prošlo ljeto, razbivši dominaciju braće Gasol pod koševima na nezaboravan način uhvativši u 23 minute skoro više skokova od svih Španjolaca zajedno u 40 minuta.

Doduše, treba biti iskren i priznati da je isto pošlo za rukom i godinu ranije Diawu i Ajinci, mada samo protiv Marca jer je Pau bio odsutan u Sloveniji, ali očito je da u Gobertu ova košarkaška sila ima novi oslonac koji će im omogućiti da nastave to biti još dugo vremena. Kad smo već kod Ajince, njegova statura bi dobro došla, s njim u roli back-up petice bili bi 40 minuta dominantni u zaštiti reketa, ali ni njegova ozljeda ih ozbiljnije ne ometa u planovima jer mladi Jaiteh je s razlogom bio i ostao NBA potencijal, dakle on šljakerski dio posla može odraditi, a usput ovo će mu biti fenomenalno iskustvo i škola za ubuduće. Tu Francuzima također treba skinuti kapu na načinu kako vode savez, mogli su pozvati solidne veterane poput Seraphina ili Mahinmia od kojih bi dobili ono što im treba i koji su itekako dobro upoznati s ovom jezgrom, ali radije su dali šansu klincu koji će za 5-6 godina biti jedan od nositelja (s druge strane, ako se nešto dogodi Gobertu u Ajinci bi imali čovjeka sposobnog odraditi 25 kvalitetnih minuta na petici, to ni Jaiteh ni Lauvergne ipak ne mogu, ali ako se nešto dogodi Gobertu onda prestaju biti favoriti tako da uopće nema potrebe takav scenarij previše analizirati).

Za kraj osvrnimo se samo na evaluaciju talenta koja će potvrditi da su Francuzi ovdje favoriti. Kad smo podijelili minute i lopte, došli smo do zaključka da u Gobertu imaju potencijalnog MVP-a turnira (46 EIOR), a u Parkeru, Diawu, De Colu i Batumu još četiri iznadprosječna igrača koji u ovoj konkurenciji mogu odraditi role udarnih opcija (kako nema dovoljno lopti za sve, malo sam im smanjio učinak, ali u stvarnosti će vjerojatno Diaw i Batum najviše žrtvovati u napadu). Jaiteh, Fournier, Diot i Lauvergne redom odgovaraju zahtjevima igrača zadatka, a jedini nebitni igrač u rotaciji bit će Gelabale, s tim da ni on nije negativan već podnošljiv, posebice kad ga okružiš s ovakvim suigračima.

Ništa, sad se ostaje samo nadati da će polufinale i finale biti zanimljivi, odnosno da će Srbi, Grci ili Španjolci biti spremni uputiti izazov.

A2 POLJSKA

Ne znam što bih rekao, gledao sam Poljake uživo prije dvije godine i skoro plakao zbog nevjerojatne nesposobnosti njihovih bekova da proigraju Gortata u bazičnoj pick & roll akciji (evo, i sad mi je muka kad se sjetim kako su igrali, a još više kad pomislim da su se navijači Hrvatske iskreno radovali pobjedi protiv takvog protivnika). I danas im je to najveći problem, u vanjskoj liniji nemaju čovjeka na kojega se mogu osloniti iz večeri u večer, ali za razliku od Slovenije u kojoj se se osramotili, ovdje bi ipak trebali napraviti iskorak.

Dva su glavna razloga. Prvi je taj što u Damianu Kuligu danas imaju respekta vrijednog partnera za Gortata pod košem, pravog stretch visokog za razliku od kilavog Lampea kojega ovaj put nisu ni pozvali na pripreme jer ga trener Taylor nije vidio u svojoj viziji (inače, Taylor je Amerikanac koji se nakon godina rada u Europi našao svojevremeno i na platnim listama Celticsa i Rocketsa, što dovoljno govori). Kulig igra košarku života, zaradio je ugovor u Trabzonsporu i ovdje je po brojkama koje su kombinacija Eurolige i Eurocupa, a zatim i po nastupima tijekom priprema, legitimna druga opcija na rosteru.

Drugi razlog je što su pak i oni doveli Amera, Slaughtera, klasičnog combo-beka koji je nakon fenomenalne NCAA karijere, umjesto da se smuca po rubovima NBA, za što je definitivno bio sposoban, odlučio sreću tražiti po Europi (lani igrao u Panathanaikosu, dogodine će i on u Tursku, a već ima iskustva i u Italiji i u Francuskoj). Slaughter je od onih koji prvenstveno gledaju svoj šut nakon bloka, ali i to je bolje od gledanje lopte kako se odbija beku od noge na što su Poljaci do sada navikli u 2 na 2 igri s Gortatom.

Kao netko sposoban gađati tricu iznad 40%, Kulig bi trebao širiti reket za Gortata u pick & rollu i tu bi Poljaci mogli profitirati i od viška prostora, ali i od više opcija sposobnih napasti obranu s loptom koje donosi Slaughter. Iako se nominalno vodi kao bek-šuter, poznavajući domete standardnih playeva poput Kožareka (koji je prije dvije godine bio praktički drugi igrač repke) i prastarog Skibniewskog (kojega su u zadnji tren poveli kao osiguranje umjesto novog Ciboninog šutera Berishe jer jednostavno nemaju izbora, praktički uz Kožareka i Slaughtera ne rosteru nisu imali igrača koji zna driblati i prenijeti loptu), Amerikanac će s loptom u rukama sigurno provesti dovoljno vremena.

Ova trojka je udarna i ako budu na razini Poljaci će imati kičmu, a sve što dobiju od ostatka rostera bit će bonus. Spomenuti playevi će uglavnom jesti minute i truditi se ne smetati, pod košem imaju solidnu rezervu u mrcini Karnowskom s Gonzage (ostaje mu još jedna NCAA sezona za odraditi), a minute na boku pokriti će dva swingmana, mladi Pontika koji je u Sloveniji imao premijeru kao jedan od najvećih mladih talenata nacije (i nije se baš iskazao, kao ni u klupskoj karijeri koju provodi u Belgiji) i iskusni Waczynski iza kojega je više nego solidna sezona u ACB ligi.

Ovaj potonji je više šuter, ovaj prvi slasher i atleta, tako da bi u najboljem slučaju sasvim fino popunili potrebe momčadi u vrhu rotacije. Koja nije duboka, što je problem, ali u idealnom sastavu ova momčad može odigrati na dosta visokoj razini i tako dobrim dijelom maskirati manjak korisnih tijela. U napadu je ključno svesti neforsirane izgubljene lopte na minimum, dok u obrani definitivno imaju dovoljno fizikalija da iskontroliraju i perimetar i reket i skok.

Jasno, sve skupa im to neće biti dovoljno za ozbiljnije rezultate, njihova skupina se križa s ekipama iz B grupe i tu im ni druga pozicija odmah iza Francuza neće previše značiti obzirom da ne mogu dobiti Tursku, Srbiju, Italiju ili tko god već bude treći (eventualno bi neke realne šanse imali protiv Njemačke, ali tu bi se prvo trebalo dogoditi da Njemačka dobije dvije od tri spomenute reprezentacije, što baš i nije izgledno).

A3 IZRAEL

Poput Poljaka i oni su bili ogromno razočaranje u Sloveniji, ali ovdje dolaze valjda željni ostaviti bolji dojam, što im oslabljeni rosteri konkurencije možda i omoguće. Obzirom da nema Halperina, glavni adut je Casspi koji je u životnoj formi, s 27 godina na vrhuncu je igračke moći i ako on bude pravi imat će ne samo legitimnu opciju u napadu, već i sposobnost da zaigraju s ubojitim stretch postavama koje će otvoriti prostor za ulaze solidnih combo-bekova Mekela (nedavno potpisao za Crvenu Zvijezdu nakon neuspjeha u potrazi za novim NBA poslodavcem) i Ohayona, kao i za šuteve centra Fischera kroz pick & pop akciju.

Ni Mekel ni Ohayon nisu idealni tricaši, ali obojica su u stanju nabiti tempo, napasti s loptom i baciti pravovremenu povratnu, kao i odigrati presing. Obzirom na manjak opcija na vanjskim pozicijama vidjet ćemo ih često zajedno u akciji, tako da će Casspi i Fischer dosta trebati spremati iz spot-up situacija (jasno, Casspi će definitivno dobiti i svoju kvotu izolacija, lani je izuzetno kvalitetno napadao obruč u dresu Kingsa).

Udarnu rotaciju zatvaraju mladi Dawson, swingman koji se spominjao i u draft kombinacijama ove godine, te veteran Eliyahu, jedan od onih vječnih reprezentativaca kojega ćemo vjerojatno u dresu Izraela gledati još deset godina (meni još nije jasno da na popisu nema Halperina i Pninija, ali njih su ozljede ovaj put izbacile iz igre, što me čudi obzirom da sam vjerovao da ih u savezu čuvaju zaleđene u posebnim komorama i da ih odlede svake dvije godine za potrebe Eurobasketa). Dawson je još jedan tamnoputi Izraelac, ali za razliku od Fischera nije naturalizirani Amer, već je stvarno rođen u Izraelu gdje mu je otac svojedobno igrao. Što je nevažno, važnije je što mogu od njega dobiti u ovom trenutku, a odgovor je vjerojatno ne previše, sigurno ne dovoljno da nadoknadi Halperinov učinak.

Eliyahu pak nikada nije opravdao talent koji ga je prije 5-6 godina doveo do Španjolske lige i pred vrata NBA pokušaja, zadovoljio se lagodnim košarkaškim životom u Izraelu, a sada je već ušao u 30-e i najbolji dani su definitivno iza njega. U ovom kontekstu teško da može ozbiljnije odraditi i rolu igrača zadatka, tako da i s te strane eventualni pomak od centarskog para Fischer-Eliyahu prema više Casspia u roli stretch četvorke ima smisla. Praktički, Eliyahu bi u tom slučaju preuzeo Pninievu ulogu povremenog podizača energije pod koševima, ali pitanje je čak može li i to odraditi obzirom na blijeda izdanja i u reprezentaciji i Eurocupu zadnjih godina.

Uglavnom, tanki su, to je itekako očito bilo u pripremnom razdoblju, ali u turniru će koristiti užu rotaciju i tako imaju šanse dobiti dovoljno u napadu. Šuterski nisu sjajni (ako ne računamo stare kante Limonada i Nissima koji su zamjene za udarni bekovski dvojac i kao takvi teško će dobiti previše minuta), to će biti problem kad ostanu bez poena iz ulaza i tranzicije, a i obrana ovisi isključivo o Fischerovoj sposobnosti da čuva reket kao bloker te spretnosti Casspia i dvojice bekova u napadanju linija dodavanja (što je često riskantna taktika, zbog čega njihov centar i ima toliko šansi nabijati statistiku u kategoriji blokada).

Da su kojim slučajem ovdje Rusija i Bosna s boljim sastavima, nema šanse da bih im uopće dao prolaz, ovako idem čisto za logikom da su manje osakaćeni od konkurenata i da je lakše maskirati manjak Halperina i Pninia nego Teletovića i Đedovića, odnosno Shveda i Mozgova.

A4 RUSIJA

Do prije nekoliko dana bili su u totalnom kaosu i, iako su skupili "pristojnu" reprezentaciju usprkos gomili otkaza (zbog ozljeda i "ozljeda" ostali su bez Mozgova, Shveda i Karaševa, svog NBA trojca, a nema ni Kauna, što je manji problem iako ga je Blatt evo dovukao u Cleveland, a ni Khryape, što je u biti dobra vijest pa to ne bih ni trebao spominjati u ovom kontekstu), kad gubiš po 20 i više razlike svaku ozbiljniju pripremnu utakmicu, jasno je da sama imena nisu bila garancija ničega te sam ih veći dio pisanja ove najave držao na A6 poziciji.

A onda je na čelo saveza stigao Kirilenko, valjda da se spasi što se spasiti da, pa je već u sljedećim utakmicama pristup bio znatno drugačiji - dobili su Gruziju i pružili otpor protiv Italije. Jasno, čak ni ovi Rusi odjednom željni dokazivanja u dresu reprezentacije nisu dobri koliko su mogli biti da su kompletni, ali neće biti ni kanta za napucavanje.

Dapače, po svoj logici jedno od četiri mjesta za ulazak među 16 trebalo bi biti njihovo. U šuteru Fridzonu i krilnom centru Voronševiću imaju dva solidna temelja, iskusne igrače CSKA koji su još uvijek u dobrim košarkaškim godinama te su u stanju pružiti potrebnu razinu igre da odrade ozbiljnije role.

Ostatak poznatih nam imena, poput Ponkrašova i Monje, nešto slabije se nosi s godinama, ali i oni su u stanju pomoći u manjim rolama, prvi kao all-round zakrpa na vanjskim pozicijama, drugi kao dežurni spot-up šuter koji pod stare dane može odigrati i poneku minutu kao stretch četvorka.

Iako nemaju top talente na raspolaganju, ovdje je još niz solidnih igrača koji znaju kako odraditi svoju rolu, posebice pod koševima. Mladi Pateev trebao bi biti klasični zaštitnik obruča, teška petica koja će na 15-ak minuta zatvoriti reket, iskusni Kurbanov donosi energiju i skok u roli smetlara koji može potegnuti i tricu, a i nešto mlađi Antonov je već provjerene zakrpa - i u Sloveniji je dijelio minute s Karaševom i Monjom i sasvim solidno se snašao u roli stretch četvorke ili čiste trojke, ovisno o potrebi. Tu je i mladi Zubkov kojega definitivno mogu promovirati u sličnog igrača ovim spomenutima ako se nađe među 12.

Problemi za Ruse tako isključivo leže u vanjskoj liniji gdje bez Shveda jednostavno nemaju pravog playmakera koji bi olakšao život suigračima, prije svega Fridzonu. Ponkrašov je dobar za povremenu promjenu ritma sa svojim old school spuštanjima leđima prema košu, ali nitko nije dovoljno pouzdan slasher koji će veći dio utakmice raditi pritisak na obranu ulazom i driblingom. Vyaltsev je klinac koji jednostavno nema iskustvo za igrati odgovornu ulogu koja ga čeka, a prilike će zasigurno imati jer je udarni Ruski bek trenutno Khvostov, do sada Shvedova zamjena i blago rečeno igrač ne baš sjajnog pedigrea. Donosi debelo negativan učinak gledajući napredne statse i bit će interesantno vidjeti kakvu će vanjsku liniju složiti s igračima koji su prvenstveno idealni za kratke, sporedne role (poput dodavanja ručnika dok Shved ide na klupu tijekom time-outa).

Kako god, u ovoj gomili nebitnih, legendarni Ruski bek Pashutin, danas trener koji je pekao zanat kao pomoćnik Blattu u reprezentaciji i Messini u CSKA, nema dovoljno materijala da u kup sistemu napravi iznenađenje. Čak i da dobiju niz sjajnih utakmica od Fridzona te da energijom i brojnošću opcija u reketu nekako izbore drugu poziciju u skupini, nemaju dovoljno za skinuti nikoga iz grupe B s kojom se križaju.

Utjeha je eto barem da će završiti bolje od protagonista "Levijatana". Ako je s dolaskom Kirilenka stvarno počelo neko mirnije razdoblje i ako će u dogledno vrijeme savez stati na noge, onda će valjda i reprezentacija dobiti veći smisao oko parketa, a samim time i na parketu.

A5 BOSNA

Za njih vrijedi slična priča kao i za Ruse što se tiče izostanka udarnih igrača - Teletović se još oporavlja, oko Nurkićeva koljena je Denver toliko oprezan da će možda propustiti i trening kamp (obzirom da se NBA igrači uglavnom povlače s ovakvih okupljanja čim dobiju žulj zbog stiskanja joysticka na playstationu, njihov dvojac barem ima dobre razloge za ne odazvati se), a Đedović je izgubio pravo nastupa onog trena kada je prihvatio Njemačko državljanstvo. Dakle, to znači da igraju bez tri uvjerljivo najveća talenta koja imaju, a ovo što ostaje jednostavno ne ulijeva povjerenje.

U rukama trenera koji zna izvući maksimum iz momčadi u kratkom roku poput Ivanovića (jebote, njegove epizode na klupi su postale kraće od onih Scotta Skilesa), postoji šansa da pruže dovoljno za proći među 16 gdje bi poslužili kao topovsko meso nekom od pravih favorita. Ali, ni te šanse nisu prevelike jer ova repka jedva da ima 5-6 igrača na koje može računati, s tim da nitko od njih nije ništa više od igrača zadatka na nekom ozbiljnijem rosteru.

Amerikanac Renfroe njihov je combo-bek (ili bi ovo bolje bilo pisati njihov Amerikanac je taj i taj), igrač bez velikog pedigrea (u NCAA je proigrao tek kao senior na Belmontu) koji se uglavnom smuca po Europi (ima čak i epizodu u Zagrebu, a lani je bio član Albe) i ima više nego solidne brojke, ali prvenstveno igru bazira na razigravanju i učinkovitosti dok bi ovoj momčadi puno bolje legao klasični revolveraš koji može potrošiti gomilu posjeda.

Udarni šuter ima prikladno ime, Šutalo, ali teško da ima i prikladnu igru, treći bek Gordić nije uspio ostaviti neki poseban dojam ni u Cedeviti i to je manje-više to što imaju na bekovskim pozicijama (minute će dobiti i Pašalić, combo-bek sličan Gordiću, njih dvojica će sigurno trošiti gomilu napada i to ne previše efikasno). Na trojci će kako stvari stoje većinu minuta pokrpati još jedan veteran, Milošević, iza kojega je solidna sezona u AEK-u, ali kao i svi ovdje navedeni igrači on nije netko tko će odjednom moći nositi teret udarne opcije. Ako ništa drugo, izostanak Đedovića barem bi trebao otvoriti minute za mladog Buzu koji se spominjao u kontekstu ovogodišnjeg drafta i koji je uz Nurkića i Vrabca bio nositelj njihove mlade repke (potonji bi također mogao naći mjesto među 12, jasno ako Ivanović ima namjeru gledati ovaj projekt vizionarski, a ne samo kao priliku da se dokaže kao car).

Pod košem su i bez Nurkića solidni i to im je definitivno jači dio momčadi zbog tri veterana koja donose kvalitetu u skoku i zaštiti reketa uopće (mada to obzirom na bekove ne znači ništa, kao da kažeš da je bolji sifilis kojega ti prenese papiga od onog sifilisa kojega dobiješ od posjete kurvi). Todić, vjerojatna startna četvorka, igra u Turskoj, kao i klasični balvan/centar Stipanović, a pored ove dvojice šljakera najvažniji je ipak Kikanović koji ima barem nekakav domet na šutu i nešto talenta u postu da odigra obje pozicije pod košem i uklopi se pored jednog ili drugog. On je ujedno i daleko najbolja opcija koju imaju u napadu ako žele igrati nešto nalik na organizirane napade, barem sudeći po prošloj sezoni koju je proveo u Rusiji i Francuskoj - u oba kluba konačno je dobio minute ozbiljnog startera i trošio je gomilu lopti na prilično učinkovit način.

Uglavnom, obzirom na skupinu u kojoj se nalaze, čak i ovako oslabljeni Bosanci imaju šanse ako im se sve posloži - dobiju li od bekova šutersku stabilnost i dovoljno lopti u rukama centara umjesto na vrhu table, odnosno odrade li visoki posao u oba smjera, mogu među 16. Međutim, nemaju fleksibilnost s postavama kao konkurencija, nemaju baš ni previše izbora što se tiče tipa igrača jer uglavnom su to ili streaky strijelci ili šljakeri koji igraju tek jedan tip igre, što bi na kraju trebalo presuditi protiv njih.

A6 FINSKA

Koje je njihovo pravo lice, ono prikazano u Sloveniji gdje su prije dvije godine bili ugodno iznenađenje, ili ono lani u Španjolskoj gdje su bili apsolutna katastrofa? Istina je vjerojatno negdje u sredini, a to bi moglo biti dovoljno za izboriti jednu od 4 pozivnice za dobiti po nosu u sljedećem krugu. Ipak, kako se osloniti na momčad koja nema previše dimenzija u svojoj igri i koja na kraju krajeva nema ni neki poseban talent na raspolaganju? Koponen je dokazano solidan Euro bek, ali ponekad kad slušaš o njemu imaš osjećaj da je u najmanju ruku ravnopravan s najboljim europskim playmakerima što jednostavno nije istina. On je solidan igrač, daleko od toga, međutim za dobre igre u reprezentaciji osim individualne kvalitete itekako je zaslužan i sistem kojega forsira trener Dettmann.

Finci naime isključivo igraju sa stretch postavom, bilo s jednim visokim i četiri beka ili stretch četvorkom uz centra, a jedina alternativa ovim receptima je igra s 5 šutera bez klasične petice. Dakle, reket je uvijek dovoljno otvoren da Koponen kroz pick & roll može zabiti, dodati ili ići na ulaz. I to je cijela mudrost njihovog napada, a razlog zašto je ova formula funkcionirala u Sloveniji, a nije u Španjolskoj, vezan je isključivo uz obranu, odnosno manjak iste. Uz to što su nalazili načina zabiti zbog raširenog parketa, Finci su prije dvije godine kontrolirali skok i uspješno branili perimetar, što je bilo dovoljno da budu solidni u oba smjera. Lani je pak, uz to što su momčadi postale svjesne njihovog postojanja te su bile spremne na to kako braniti Koponena, postalo uočljivo da ne stižu zatvarati istovremeno i šutere na perimetru i višak igrača koje su protivnici slali na skok.

Ovdje će ih čekati isti problemi i uz to opet imaju protivnike s nezgodnim unutarnjim linijama koje neće biti lako držati dalje od odbijanaca i osvajanja gomile dodatnih napada. Rusi imaju gomilu skakača, Bosna ih ima manje, ali su u stanju dominirati u skoku, a čak i Poljaci na tankoj klupi imaju back-up centra koji ih može razbiti (Izrael izgleda kao jedini protivnik s rosterom po njihovoj mjeri). Dovoljno je da ove momčadi dobiju nešto nalik podršci iz vana i Finska je u startu u rupi iz koje je može izvući samo vrhunska šuterska partija. Kao što smo rekli, to s ovim talentom kojega imaju na raspolaganju nije lako izvesti.

Kako bi olakšali život Koponenu, Finci su pokušali dodati i nešto motion elemenata u napad (Murphy je definitivno sposoban igrati licem košu i razigravati), ali ovisnost o šutu za tri i trpanju zicera dok obrane nisu postavljene time ne nestaje. S tim da nije lako ni trčati kad imaš rotaciju duboku 5 igrača uz eventualno još dvije rezerve koje te neće pokopati kad uđu na parket. Uz Koponena u vanjskoj liniji tako i dalje glavnu rolu igra tamnoputi Finac američkog porijekla Huff, koji u 31-oj godini više nije onako hitar defanzivno i u kontrama. Stoga su ovom prilikom i oni nabavili svog combo-beka iz Amerike. Jamar Wilson, koji uz iskustvo igranja u Finskoj ligi ima i ženu Finkinju te zna i jezik, dakle nije totalni oportunistički plaćenik, preuzet će rolu drugog slashera i tako povremeno odmoriti Koponena (taj posao do sada je odrađivao Salin koji seli na dno klupe). Čovjek je također s krive strane karijere, nikada i nije bio ništa posebno, tako da se ne radi o nekom specijalnom pomaku unaprijed već više sitnom udarcu nogom u guzicu.

Uz ovu trojku u vanjskoj liniji glavne uloge imat će još Murphy kao spot-up šuter u roli stretch visokog i žilavi Gerald Lee, također poput Huffa tamnoputi Finac američkog porijekla, koji će manjku centimetara usprkos uglavnom biti prisiljen glumiti klasičnog centra. Jedina dva čovjeka na klupi koji koliko-toliko pomoći kroz rotiranje su Koivisto i Kotti, obojica školovani u Americi s gomilom NCAA iskustva, ali i bez nekih posebnih vrlina osim što između sebe mogu pokriti svih 5 pozicija (Koivisto je šuter na boku, Kotti šljaker u reketu).

Budu li u idealnom izdanju i uspiju li kroz dodatak Wilsona i veću rolu Murphya dobiti dovoljno u napadu, odnosno uspiju li nekako svesti slabosti u kontroli reketa na razumnu mjeru, svakako imaju šanse ući među 16. Margina pogreške im nije velika, ali, ako ništa drugo, trude se igrati lijepu, modernu košarku s puno prostora i puno kretanja, te uz to imaju i navijače koji su ludi za repkom - Francuzi su od svih ekipa koje su mogli birati kao protivnike u skupini izabrali upravo njih jer su znali da će im ovi napuniti dvoranu i usput potrošiti gomilu ojra. Stoga bi šteta bila da ih ne vidimo i u Lilleu, s čime će se vjerojatno složiti i FIBA sudci.

Filed under: bball 12 Comments