POWER RANKINGS, WEEK 13. (19-30)

Prije nego se bacite na zadnji dio tjednog osvrta svakako poslušajte svježi podcast o franšizama sa Zapada ako već niste.

19. HORNETS

Clifford se ne da, nekako je opet iz šešira izvukao postavu koja funkcionira. Pomogao mu je donekle i slučaj, ozljeda Zellera otvorila je vrata Hawesu na petici, a ovaj je dobrim šuterskim učinkom pomogao raširiti reket, čime je napad dobio potrebnu dozu kvalitete koja mu je u zadnje vrijeme izmicala. Međutim, još važniji pomak su napravili u obrani gdje su nekako našli načina s Hawesom u sredini reketa odigrati dovoljno solidnu zonu da si daju šansu tijekom relativno povoljnog rasporeda koji im je servirao momčadi koje su ovog trenutka u jednako grčevitom stanju (i koje se posebice muče u napadu, što je sigurno više pomoglo njihovoj defanzivi od Hawesa). Što je rezultiralo s 3-1 tjednom obilježenim s 3 produžetka.

Prvi su odradili protiv Magica, dva dana nakon što ih je sredila Oklahoma. Činilo se da će se i u Orlandu slično provesti dok se u završnici Kembi, Marvinu i Hawesu nisu pridružili Brian Roberts i Troy Daniels. Već prvi pogled na ovu postavu s kojom su okrenuli utakmicu i započeli niz pobjeda jasno kazuje da Clifford nije naišao na nikakvu dugoročno dobitnu taktiku, već je, posegnuvši u očaju za šuterima s dna klupe, ubacio dozu kaotičnosti u izvedbu koja je u ovom vremenskom periodu rezultirala pozitivno. Uostalom, nije ni imao previše izbora obzirom da je Batum protiv Oklahome opet obnovio ozljedu stopala, a da su Lamb i Lin također usporeni sličnim problemima.

Protiv Knicksa im nije ni trebala šuterska rapsodija, tek solidna izdanja Lina i Kembe u napadu, odnosno čvrsta obrana reketa. Eto, barem u ovoj utakmici Clifford je dobio ono što je htio, kvalitetu u defanzivi, ali tome su najviše kumovali Knicksi koji su očajničku zonu Hornetsa oko reketa uporno u svom stilu napadali šutom s poludistance umjesto tricama. Jasno da u takvoj utakmici u kojoj protivnik nema mogućnosti kazniti vaš obrambeni raspored Hornetsi imaju šanse, koje su bile dodatno povećane trenutno lošom formom Afflala i Carmela.

Za treću pobjedu protiv Kingsa trebalo im je dva produžetka, kao i nova herojstva Danielsa čije trice su bile presudne kako bi se rezultat okrenuo u njihovu stranu. U biti, da nije bilo nadrealne partije Cousinsa koji je napravio valjda sve moguće da pruži šansu svojoj momčadi (pa je tako i ubacio tricu s kojom su Kingsi uopće došli u priliku izboriti produžetak), rafalna paljba s perimetra Hornetsima bi donijela drugu pobjedu u sedam dana.

Kao što smo rekli, ne radi se o održivom nivou igre, ali obzirom na trenutne probleme s ozljedama, ovih par pobjeda doslovno su spasile sezonu. Odnosno, održale su nadu o playoffu živom još neko vrijeme.

20. WIZARDS

Nakon poraza od Blazersa kojim su zaključili prošli tjedan, Wittman je odlučio vratiti se visokim postavama zaigravši opet s Neneom i Gortatom kao startnim dvojcem pod košem. Napisao sam tada kako je igra Portlanda u Washingtonu prije svega bila trenerska pljuska Wittmanu koja je pokazala kako za košarku nije dovoljno samo centra zamijeniti šuterom, već da treba znati složiti i poneku akciju. Pa, da li zbog načina na koji su ih Blazersi razbili ili nečega drugoga, od tada su Wizardsi odlučili započinjati prvu i treću četvrtinu svojom klasičnom petorkom na koju otpada pola četvrtine, nakon čega ih rotiraju na petici u postavama sličnima dosadašnjima. Ovaj zaokret dakle nije potpun, ali na simboličnoj razini otkriva itekakvu nesigurnost stručnog štaba koji praktički nije siguran na što su stvarno potrošili ovu prvu polovinu sezone.

Najgore od svega, Wizardsi su počinjali igrati sve bolje u smallball formaciji kako je vrijeme odmicalo i pad u par tjedana prije ovoga prije svega je rezultat ozljeda, točnije Wallovih problema s koljenom zbog kojih je pao njegov učinak. Slabije izdanja čovjeka oko kojega je igra doslovno izgrađena logično je utjecala na razinu izvedbe momčadi i poraz poput onoga od Blazersa time uopće nije bio toliko katastrofalan koliko su ga izgleda shvatili u Washingtonu. Ili možda nije stvar samo u tome da su nešto krivo protumačili, možda se jednostavno Wittman bori za vlastiti život, a produžiti ga može samo ako zaustavi loše igre. Dakle, možda je u tom kontekstu došlo i do odluke da bi povratak Neneu i Gortatu, koji su u dvije utakmice ovoga tjedna odigrali prve zajedničke minute u sezoni, skinuo dio tereta s Walla. I to je jednostavo loša odluka, što zbog činjenice da time ne rješavaju ništa, što zbog poruke koju šalju o radu uloženom u zaokret koji je trajao 40 utakmica.

Prva utakmica novog-starog stila rezultirala je pobjedom protiv Miamia koji je igrao bez Dragića, Wadea i Whitesidea, dakle na osnovu toga ništa se nije moglo zaključiti, ali već u porazu protiv Bostona bilo je jasno da sada Washington ima još jedan problem. Naime, kao da nije dovoljna činjenica da igraju neučinkovitu smallball košarku i da je Wall usporen, sada će još 12 minuta po večeri muku mučiti s postavom koja je dokazana smrt za njihov napad. Jasno, obrana će svakako biti bolja, ali radi se o mizernom napretku koji će teško ostaviti traga na rezultatu. Logika je očito bila sljedeća, ako smallball nije donio ništa dobroga napadu, a pri tome je uništio obranu, zašto se prvom prilikom ne vratiti na staro pa barem dobiti nazad obranu. Što je kratkoročno ok, obzirom na ozljede koje su prorijedile rotaciju visokih čak je razumljivo zašto im je trebalo toliko vremena da se odluče na promjenu. Međutim, dugoročno ovo je samo još jedna potvrda da s Grunfeldom i Wittmanom franšiza neće napraviti iskorak koji očekuje jer su svi njihovi potezi isključivo vezani uz dnevne potrebe. Što će biti za godinu dana, njima nikada nije bilo bitno.

Inače, nakon Celticsa na sličan način pregazili su ih i Raptorsi, u obje utakmice bili su poraženi puno prije zadnje četvrtine. Iako je to nešto čime ćemo se baviti u sljedećim osvrtima, ostaje nada da će ovaj niz poraza konačno potaknuti vlasnika kluba da posegne za osvježenjima.

21. KNICKS

Nastavljaju s lošom formom pokazanom u prošlom tjednu, s padom učinkovitosti Carmela i Porzingisa njihov napad se razotkrio kao, blago rečeno, skroman, a potpuno su pali u obrani perimetra. Protiv Jazza, koji je stigao bez Favorsa, odigrali su odličnu napadačku partiju, trpali su u reketu i s poludistance nadjačavši protivnika koji, slično njima, igra isključivo s visokim postavama i koji je zamalo ukrao utakmicu zabivši netipično visok broj trica. Međutim, već u sljedećim utakmicama protiv Clippersa i Hornetsa, gdje su naišli na postave koje su bile u stanju testirati rastezljivost njihove zone (koja s ovako malo atleta u rotaciji praktički ne postoji), ali i natjerati ih da igraju puno brže nego što žele (što automatski smanjuje utjecaj njihove masivne unutarnje linije na igru, a uz to dovodi i do puno više grešaka s loptom), pali su bez ispaljenog metka. Kako udarni potrošači padaju u formi, Knicksi više ne mogu zabiti potrebnu kvotu iz izolacija, međutim ovaj tjedan pokazao se jedan puno veći problem, a to je onaj obrambeni.

Formacijom su po defaultu jednostavno previše otvoreni na perimetru, ali stvar još gorom čini slabašna tranzicijska obrana. Praktički, čovjek koji im je bio itekako ključan u onom periodu dok su igrali dobro baš zbog kvaliteta koje je donosio u te aspekte obrane bio je Lance Thomas, koji je ovaj tjedan proveo na klupi zbog problema s koljenom, a bez njega u rotaciji očito nemaju ni jednog plus obrambenog igrača na perimetru. Njegova važnost je bila vidljiva i u periodima dok su dobro igrali jer su često do pobjeda dolazili s njim na najboljem strijelcu protivnika, ali ovaj period u kojem su praktički igrali bez obrane još je jasnije pokazao koliko je stvarno bitan. Bit će dolara ovo ljeto za Thomasa jer pravi 3&D igrači ne rastu na grani.

22. PELICANS

Nakon niza polovičnih tjedana i konstatnih šokova konačno su spojili niz od tri pobjede, da bi sve završilo novim dvostrukim udarcem. Prvo, dramatičnim porazom od Rocketsa u kojem im je Harden prvo uzeo utakmicu, a onda im darovao i zadnju šansu da se vrate, valjda da im dodatno slomi moral. Drugo, novim ozljedama Davisa (potencijalni potres mozga) i Evansa (nestabilno operirano koljeno), koje su ubile dobar dio optimizma. A razloga za optimizam su imali jer su stvarno odlično odigrali cijeli tjedan, sve dok Evans i Davis nisu bili prisiljeni napustiti utakmicu protiv Houstona prije vremena. Raspored je bio relativno lagan, sve utakmice su odigrali doma i u svima su bili favoriti, ali, svejedno, trebalo je to i odraditi, a odrađivanje posla je nešto s čime se muče cijelu sezonu.

Uglavnom, Minnesotu su razbili na krilima odlične partije Davisa i Gentryevih promjena rotacije (nakon očajnog otvaranja utakmice, Asika je na poluvremenu zamijenio Ajincom). Naravno, ni ovakva utakmica nije mogla proći bez drame, ostali su bez Gordona koji je slomio prst, ali dok su god Evans i Davis rasli s formom, ovaj gubitak se mogao preživjeti. Pistonsi na drugoj večeri back-to-backa, nakon iscrpljujuće partije s Rocketsima, nisu imali šanse protiv raspoloženih Davisa i Evansa koji su ulazili u reket kad god bi htjeli, a isti scenarij dočekao je i Buckse. Oni su također stigli ravno iz Houstona i niti 24 sata nakon ganjanj Hardena nisu imali načina zaustaviti Davisa. U ovoj utakmici inače već je bilo primjetno da Evansovo koljeno treba odmor, međutim raspoloženi dvojac s klupe Holiday-Anderson lakoćom je pokrio manjak koševa udarnog dvojca.

Dakle, stvari su izgledale sve bolje, a vjerojatno bi se ovakav scenarij nastavio i tijekom novog tjedna u kojem ih opet čekaju tri domaće utakmice protiv protivnika koji su itekako ranjivi. Samo, kako je izvjesno da ni Davis ni Evans, ako uopće nastupe u svim susretima, neće biti u punom pogonu, teško je očekivati još jedan skoro pa savršen tjedan. A bez maksimalnog korištenja svih blagodati rasporeda, teško mogu stići minus za Kingsima, Jazzom i Blazersima. Obzirom da već sljedeću utakmicu igraju baš protiv Kingsa, već tu će puno toga biti jasnije, a do all-stara ćemo definitivno znati spremaju li se na rasprodaju ili za očajnički lov na playoff u završnici. Kako im se karte namještaju od početka sezone, vjerojatnije je da će doći do ovog prvog.

23. MAGIC

Njihov slobodni pad nije zaustavljen ni potpunim povratkom Paytona u rotaciju. Tjedan su otvorili dodirnuvši dno, porazom protiv Sixersa do kojega je došlo usprkos solidnim partijama Paytona i Vučevića. Tu je Skilesu pukao živac, nakon što se odrekao klupe minoriziranjem rola dojučerašnjih junaka poput Nicholsona i Smitha, sada je maknuo u stranu i osovinu na kojoj je izgradio uzlet, vrativši Fourniera i Fryea na klupu dok su u suprotnom smjeru krenuli Gordon i Oladipo. I tako je nakon mini-revolucije Orlando opet završio na petorci koju smo očekivali na početku sezone. Sa svim plusevima i minusima koji idu uz to.

Oni najočitiji su vezani uz smanjeni prostor Vučeviću za ordiniranje u sredini napada jer postave s Paytonom i Oladipom je previše jednostavno braniti, što je posebice bilo vidljivo u drugom poluvremenu utakmice s Memphisom, odnosno uz puno slabiju obrana reketa gdje Gordon jednostavno nema dužinu da čuva leđa Vučeviću kojem definitivno treba pošteni visoki partner jer on sam, masi usprkos, igra obranu puno više kao krilo nego kao petica. Pad u obrani bio je očit u obje utakmice s novom-starom postavom i samo je pitanje dana kada će Skiles smisliti nešto novo. Odnosno, ako misle ostati u playoff trci, onda bi definitivno trebalo i malo razdrmati roster tijekom prijelaznog roka, a možda i ranije jer trenutno su jedna od najgorih momčadi na Istoku. Kako ih kao takve nikada nije bio problem zamisliti, možda se samo radi o tome da je stvarnost konačno stigla na naplatu.

24. BUCKS

Ostali su na solidnim razinama igara prikaznih u tjednu prije, problem je samo što ovaj put zbog rasporeda imaju samo jednu pobjedu za hvaliti se. I to onu protiv ranjenog Heata, dok su im dva poraza stigla od raspucanih Rocketsa i od razigranog Davisa na drugoj večeri back-to-backa u New Orleansu. Tjedan pred njima je puno važniji, već su ga otvorili pobjedom nad direktnim konkurentom Orlandom o čemu ćemo više u idućem pregledu, a izvuku li još barem jednu pobjedu, ostaju na dobrom putu. Do kraja sezone raspored će u par navrata biti dovoljno blag da će s ovakvom formom vrlo vjerojatno stići do 50% učinka, samo je pitanje hoće li im to biti dovoljno samo po sebi ili će im trebati raspad još nekoga od konkurenata.

25. NUGGETS

Niz od čak 8 domaćih utakmica nastavio se i u proteklom tjednu u kojem su odigrali dobre partije protiv Oklahome, Memphisa i Detroita, u svima su imali šanse, ali samo su Pistonse uspjeli iznenaditi. U svakom slučaju ostavili su dobar dojam, petorka koju koriste u ovom periodu vjerojatno je najbolja koju su imali u cijeloj sezoni (Gallo, Jokić, Faried, Harris i Mudiay odigrali su tek jednu utakmicu u studenom zajedno do ovog perioda), rotacija na klupi je posložena i duboka, a glavni razlog za optimizam je taj što Mudiay nakon povratka od ozljede igra kao drugi čovjek. Boravak izvan parketa očito mu je pomogao i psihički, djeluje puno smirenije u odlukama, a uspijeva zabiti i nešto u napadu, čak i poneki skok-šut. Doma će ovom kombinacijom mladog talenta i dubine opcija biti zeznuti, samo da ne sjebu šanse za pickovima na račun neke nepotrebne serije pobjeda u drugom dijelu sezone.

26. WOLVES

Izuzmemo li pobjedu nad Memphisom u jednoj od najgorih partija koje sam gledao ove sezone i gdje se činilo da su veterani Memphisa ostali u hotelu, nastavili su nizati poraze. Ali, pozitivnih pomaka je bilo, prvenstveno u individualnom napretku Townsa koji iza sebe ima možda najbolji tjedan sezone. Obzirom da momak praktički od prvog dana igra kao veteran koji se ne boji nijedne situacije, glavni razlog za sve bolje brojke je povećni volumen lopti koje dobija tako da možemo reći kako su Wolvesi odlučili napraviti svojevrsni zaokret od Wigginsa prema njemu kao prvoj opciji u napadu. Obzirom da će stvari tako izgledati i u budućnosti i da Towns nema nikakvih problema s povećanom odgovornosti, s ovim potezom nije ni trebalo ovoliko čekati.

Uglavnom, momčad je definitivno bolja s njima u više post-up akcije, a vidljivi su i neki pomaci u načinu kako Mitchell koristi rotaciju. Jasno, još uvijek je puno više nejasnih odluka poput uloga Rubia i Pekovića, ali barem nalazi smislenije role Muhammadu i Bjelici. Obojica odlično pašu uz Townsa jer mu pomažu raširiti reket spot-upom, a tu su čak i postave u kojima Rubio i LaVine igraju zajedno, odnosno neke smallball kombinacije bez Princea. Nakon dugo vremena prst gore za Minnesotu.

27. SUNS

Oni su iskoristili slabu večer Hawksa koji bez Millsapa eto nisu u stanju dobiti ni momčad bez poštenog NBA beka, a jednako borbeno su odigrali i protiv Indiane koja je također imala svojih problema s ozljedama. Jasno, to im nisu izlike u utakmici protiv protivnika koji od večeri do večeri na raspolaganju nema pola rostera i koji je već počeo s tankiranjem ako je suditi po načinu na kojima igračima lijepe slobodne dane. Usprkos naporima uprave, borbenost Chandlera i Lena te Bookerove šuterske epizode, čine se sasvim dovoljnim za igrati košarku koja je konkurentna, barem u odnosu na ono što su pružali u nizu sramotnih poraza. Knight ima solidne trenutke kada ga puste na parket tako da je i njega možda bolje ostaviti na tribinama, a obzirom da je i Goodwin pokazao da može zabiti kad mu se pruži prilika, možda će i njega uskoro morati poslati na rehabilitaciju.

28. LAKERS

Nanizali su tri nova poraza u kojima su pali bez ispaljenog metka, tako da možemo prijaviti tek solidne partije Randlea koji je dobio nešto više minuta zbog ozljede Nancea, a zatim i nastavak Scottova treniranja strogoće nad Russellom kojem je naglo spustio minutažu na 20 minuta jer da momak previše solira. Scott možda nije najveći trener u NBA, ali je definitivno najveći ridikul.

29. NETS

Cavsi i Jazzersi su ih naprašili jer Lopez nije imao šanse protiv njihovih dubokih rotacija pod košem, ali Thunder bez Adamsa nije imao rješenja za Brooka. Način na koji je zabijao protiv Kantera kad god je poželio bio je novi udarac ambicijama Oklahome.

30. SIXERS

Uvjerljivi poraz od Bostona, zamalo pobjeda protiv Knicksa i uvjerljiva pobjeda protiv Orlanda. Sixersi igraju sve bolje i pitanje je tjedna kada će krenuti s preskakanjem ovih nekoliko konkurenata ispred sebe. Da li je moguće da će još jednom sami sebi zeznuti broj kombinacija u lutriji? Smith za komandama, povremena šuterska podrška nekoga od vanjskih, uz sve boljeg Noela i Okafora koji odjednom imaju više prostora za igrati svoju igru (prvi kroz tranziciju, drugi kroz pick & roll) – sve su ovo razlozi da Hinkie čupa kosu. Toliko se trudio da stvori savršeni stroj za gubljenje da bi mu sada nekakvi nadobudni likovi sve pokvarili.

POWER RANKINGS, WEEK 13. (6-18)

Drugi dio tjednog osvrta, a sutra treći plus podcast s osvrtom na Zapad.

6. RAPTORS

Klupa i Lowry trenutno su toliko dobri da im uopće ne nedostaje Carroll, a bogami ne smeta im ni manjak šuterske kvalitete u startnoj petorci. Koliko god da Johnson, Scola i Valanciunas usišu sav zrak u napadu, toliko su raspucani kada Lowrya (ili u manjoj mjeri DeRozana) okruže Josephom, Rossom i Pattersonom uz Biyomba kao pick & roll partnera. Nema previše klupa u ligi koje se mogu nositi s ovim, što uostalom potvrđuje i podatak da klupa Raptorsa u zadnja tri tjedna ostvaruje +7 poena na 100 posjeda, daleko najbolji učinak u ligi (usporedbe radi, čak 2 poena više od klupe Spursa). Jasno, u tome dosta utjecaja ima i relativno lagan raspored, posebice gomila utakmica doma koje su dokazano ogroman poticaj učinku klupa, ali čak i očekivani regres ostavit će Raptorse s jednom od najdubljih rotacija u ligi. Drugim riječima, u slučaju da izbjegnu ozljede, put do druge pozicije i prednosti domaćeg parketa u dvije playoff serije im je otvoren.

Uglavnom, imaju 8 pobjeda u nizu, od čega tri u ovom tjednu. I to tri izuzetno kvalitetne pobjede. Dobro, možda je Miami bez Dragića i Whitesidea, s načetim Wadeom i Greenom, s Amareom i Haslemom na petici jer ne mogu računati čak ni na Birdmana (tko se još sjeća McBoba), bio čisti zicer koji bolje zvuči nego što stvarno jeste, ali uvjerljive pobjede protiv Bostona i Clippersa definitivno su uzorci koji dokazuju da je ova momčad Toronta trenutno u sjajnoj formi. Najbolje od svega, ostvarene su na drugačije načine. Clipperse su uništili upravo spomenutim drugim postava za koje Rivers nije imao rješenje, dok su Boston nagazili startnom petorkom koja ih je uništila u reketu. S tim da je u oba slučaja poveznica bio sjajni Lowry koji igrama ove sezone ne ostavlja mjesta sumnji kako se radi o trenutno najboljem playmakeru na Istoku i legitimnom starteru na jedinici u predstojećoj all-star utakmici.

7. CELTICS

Izgleda da je Stevens ovaj put nabasao na nešto dugotrajnije jer su konačno uspjeli formu iz jednog tjedna zadržati i u drugome. Krenuli su s porazom od Raptorsa, istina, ali su nakon toga odradili tri odlične utakmice. Dobro, pobjeda protiv Sixersa još uvijek ide pod odrađivanje obveze iako Sixersi u zadnje vrijeme igraju na puno višoj razini (bila je to prije svega odlična prilika za Smarta, Thomasa i Crowdera kao novi udarni trio da pokažu kako se odlično snalaze i u run and gunu), međutim način na koji su apsolvirali Wizardse i Bullse, direktne protivnike za playoff pozicije na Istoku, ne ostavlja mjesta sumnji kako su konačno našli način igre koji je održiv.

Bullse su otjerali s perimetra (Crowder ili Smart na Butleru, Bradley na Roseu, a Thomas sakriven na Snellu, bilo je to previše za siromašnu vanjsku liniju Chicaga) pri tome igrajući agresivno u sredini i ne dozvoljavajući im lagane poene, dok su Wizardse jednostavno nadtrčali (a posao im je olakšala odluka Wittmana da opet zaigra s centarskim dvojcem). I sve to bez Johnsona koji je u svom stilu potonuo u formi. Kad bi se ovo dogodilo u Torontu, obično bi u pitanju bili gležnjevi s kojima ima kronične probleme, ovdje za sada nema govora o tome, ali i bez njega pod košem Boston je solidno držao sredinu, što zbog dobrih partija Sullingera i Olynyka, što zbog činjenice da ova vanjska linija toliko guši protok lopte kod protivnika da centri često ni nemaju neku zahtjevnu rolu.

8. HAWKS

Teško da im se mogla poklopiti lakša turneja po Zapadu, ali usprkos pogodnom rasporedu nisu uspjeli izvući više od 2-2. Tjedan su otvorili protiv Blazersa u utakmici koju su vrlo lako mogli izgubiti da im se u završnici nije zalomila serija trica. Uz to su i Blazersi po običaju zaigrali smallball, otvorivši dodatno reket što su Horford i Millsap odmah iskoristili, dok s druge strane protiv njihova presinga Blazersi nisu mogli doći do poštenog šuta kada je bilo najpotrebnije. Ono gdje su pak Hawksi ostavljali dosta prostora je sredina, tu im ove godine pomaganja ne funkcioniraju kao lani, prvenstveno jer Bazemore nije toliko velik kao Carroll i Sefolosha da zatvara stranu bez lopte od reketa do perimetra. Samo, Portland igra isključivo kroz bekove koji sami sebi kreiraju prostor, tako da nisu mogli tek tako igru prebaciti u post kako bi na taj način otvarali prostor Lillardu i McCollumu igrom iz unutra prema vani.

Protiv Kingsa nisu imali rješenja za visoku rotaciju protivnika, pogotovo jer su igrali drugu večer back-to-backa. Cousins i Cauley-Stein su odradili svoje energetski, s tim da je najveći problem bio Splitter kojega je Koufos raznosio po reketu i koji Hawksima nije u stanju dati niti onih 15 minuta iza Horforda po večeri, a kamoli da igra ulogu trećeg visokog. Puno teži poraz se dogodio dva kasnije. Doduše, protiv Sunsa su igrali bez Millsapa, dakle sa sakatom unutarnjom linijom i to baš u trenutku kada je Phoenix počeko koristiti postavu s dva centra. Chandler i Len su ih uništili u skoku i na obruču, a posebice je Chandler bio raspoložen kupiti skokove u napadu preko mrtvog Splittera, Scotta ili Sefoloshe kao lažne četvorke.

Barem su se raspucali protiv Denvera koji nije imao rješenja za njihovu formaciju s Millsapom i Horfordom izvan reketa koji su bili prevelik izazov za njihove uglavnom u post orjentirane visoke. Malone je naravno pokušao spasiti stvar guranjem Gallinaria na četvorku, ali Hawski bi tada jednostavno napali kroz Millsapa u post-upu (Bud je čak odustao od klasične distribucije minuta i razdvajanja Horforda i Millsapa kako bi uvijek jedan bio na parketu, ostavio ih je zajedno protiv smallballa Nuggetsa i to se pokazalo mudrim jer na kraju završnicu nisu ni morali igrati).

9. PISTONS

I njih je dočekala turneja po Zapadu, nešto teža nego Hawkse, tako da s 2-2 mogu biti zadovoljni, iako su u svom stilu izgubili dva susreta protiv na papiru lakših suparnika. Sad, Pelicansi na drugoj večeri back-to-backa s ubojitim dvojcem s klupe Holiday-Anderson definitivno nisu bili lagan zalogaj, ali poraz od Nuggetsa im nije trebao. Međutim, u večeri u kojoj Drummond odigra najgoru partiju sezone i gdje ga Van Gundy zakopa na klupu samo da ga ne gleda kako se muči na liniji slobodnih, sve je moguće, pa tako i poraz od Denvera u njihovoj dvorani. Sad, da se radi o jednoj utakmici, možda bi mogli odigrati na kartu nadmorske visine, ali činjenica je da Drummond već skoro mjesec dana ne igra kao što je igrao na startu sezone, a sve je očito vezano uz slobodna bacanja koja u siječnju “gađa” s nevjerojatnih 28%.

Ta blokada i činjenica da Van Gundy već po defaultu drži Baynesa na parketu u završnicama itekako su ostavili traga na minutaži, a samim time i na broju koševa i skokova. Tako da je pred all-star utakmicu realno pitati se da li je Drummond zaslužio mjesto među 12 najboljih na Istoku? Uz dužno poštovanje njegovim vanserijskim skakačkim učincima u prva dva mjeseca sezone, ako čovjek ne može biti na parketu u ključnim momentima utakmice jer je doslovno smetnja u napadu, zašto bi njegovo mjesto na all-star rosteru bilo garantirano?

Ne digne li postotke slobodnih barem na onih otužnih 40%, teško je zamisliti scenarij u kojem će čak i svi oni skokovi i zakucavanja Detroitu biti od presudne važnosti. A i tada će morati skakati i zabijati puno bolje nego je to slučaj sada da opravda ulogu nositelja. Pistonsi su tako u delikatnoj situaciji, Drummond je izgleda ipak puno više DeAndre Jordan nego Dwight Howard u naponu snage, što stavlja Van Gundya u nezgodnu situaciju da mora tražiti dodatna rješenja na vrhu igračke hijerarhije ako misli od ove momčadi napraviti izazivača. Mislim, nema ništa loše u tome da ti mladi centar bude treća opcija u napadu i solidan oslonac u obrani, ali, jebiga, to nije ono što žele dobiti od njega, a to je igrač u rangu Dwighta koji je mogao nositi napad (ne zaboravimo da je Howard uredno zabijao preko 50%, tako da napad Orlanda s njim na parketu nikada nije igrao ispod mogućnosti, da ne spominjemo koliko je napredniji bio kao post-up realizator usprkos jednako drvenoj mehanici), a uz to je bio u stanju držati 70% parketa pod kontrolom uz to što bi zaključao reket. To su svemirske razlike između njih dvojice, a nije da je Dwight nešto kasnije procvao, dapače već u ovim godinama u kojima je sada Dre nosio je Orlando kroz playoff.

Ako ćemo vući dodatne paralele, centri ovoliko oslonjeni na atleticizam i fizikalije poput njih dvojice ne stare kao klasični visoki već više kao bekovi, dakle razvojni put im je usko vezan uz periode vrhunske fizičke moći, a to je ovo razdoblje između 23 i 27 godina nakon čega slijedi pad. Vidite li vi u Drummondu čovjeka koji će u iduće četiri sezone nositi elitnu momčad ili tek još jednog u nizu odličnih atletskih petica poput DeAndrea i Hassana koje su tek dodatci? Van Gundyevi živci ovise o tome kako će se rasplesti ova situacija jer ne krene li Dre naprijed, a prije svega na počne li ubacivati slobodna, Pistonsima će domet biti plasman u playoff. Mislim, kako bi se proveli Clippersi da im je Jordan prva opcija i da umjesto Paula igra s Reggiem Jacksonom i Brandonom Jenningsom?

Pobjede su pak stigle protiv Jazza i Rocketsa tako da je očito kako razloga za paniku nema. Houston usprkos lakrdiji s fauliranjem Drummonda nije mogao obraniti ništa bez Howarda u sredini, a Jazz usprkos povratku Favorsa i ravnopravnoj bitci u reketu nije ništa mogao protiv te večeri šuterski raspoloženih Pistonsa.

10. BULLS

Već smo spomenuli kako su ih išamarali Warriorsi i Celticsi, tako da im je utakmica protiv Cavsa dobro došla da izvuku barem nešto iz ovog tjedna kojega je opet obilježila katastrofalna igra u napadu. Za koju su dijelom zaslužne i dvije spomenute fantastične obrane na koje su naišli, ali i Gasolova slabija forma i Roseova potreba da troši posjede kao da je 2011. Nisu protiv Cavsa pripremili ništa posebno, osim što su definitivno bili maksimalno motivirani obzirom na sjećanja iz lanjskog playoffa. Dakle, Butler je držao Jamesa pod kontrolom, Gasol je uništavao centre Cavsa koji su ostajali parkirani u reketu šutevima iz pick & popa, a za ostalo se pobrinula činjenica da je Irving bio šuterski jednako grozan kao i Rose.

Toliko o lepršavim Cavsima pod novim trenerom. Uglavnom, nakon što su razbili taj mit, čovjek bi očekivao da će Bullsi nagaziti i ozljedama osakaćen Miami, pogotovo nakon što su ubrzo ostali bez Rosea koji je opet sredio zadnju ložu koja ga muči već neko vrijeme. Sad, u nekim drugim okolnostima ovo bi obično bio plus, Butler i Gasol bi preuzeli odgovornost i riješili stvar, samo u ovoj utakmici Hoiberg doslovno nije imao vanjsku liniju jer su zbog ozljeda izvan momčadi bili i Hinrich i Moore. Spoelstra je tako u završnici zaigrao smallball, a Chicago sve i da je htio nije imao dodatnog beka za poslati na parket, tako da su usprkos solidnoj partiji tijekom cijele večeri na kraju previše plivali u obrani jer Gibson, pogotovo u paru s teretnim Gasolom, nije imao nikakvu rolu u sredini, kasnio je zatvoriti i stranu bez lopte i pick & roll akciju u rasporedu u kojem je svih 5 igrača Heata bilo u stanju ubaciti tricu.

11. ROCKETS

Stiže nam Houston u top 10 sve boljom igrom u napadu, pobjede se gomilaju i jedini problem ostaje i dalje katastrofalna obrana. S tim da su ovaj put manje-više izabrali takav put, opet su ostali bez Howarda nakon jedne minute akcije protiv Pistonsa, nakon čega su jednostavno bacili u vodu dosadašnje visoke kombinacije i odlučili se opet zaigrati u smallballu rasporedu koji na početku sezone nije funkcionirao (interesantno, uz njih još su i Memphis, Kingsi i Orlando napravili puni krug u traženju stila koji funkcionira, a jedino Orlando iz toga nije izvukao nikakvu korist). Uglavnom, nakon što se protiv Pistonsa nisu snašli u novim-starim okolonostima i nakon što su uzalud Drummonda poslali na liniju 36 puta na najgadljivije moguće načine jer je Detroit jednostavno s kompletnom rotacijom na raspolaganju imao više opcija, odradili su trade s Clippersima u kojem su dobili nazad Josha Smitha, popunili su roster i krenuli su s pobjedama.

Smith i Jones (forever) su nastavili gdje su stali lani kada su kao duet odigrali gomilu minuta zajedno i kada su sasvim fino funkcionirali protiv drugih postava zbog sposobnosti da igraju licem košu u napadu. Uz na trenutak probuđenog Lawsona odjednom su imali izuzetnu klupu, definitivno predobru za opcije koje su na raspolaganju bile Bucksima. S tim da je ovdje u novom rasporedu kao smallball stretch četvorka šuterski poludio i Ariza, koji je od promjena u tri utakmice tricu gađao 19-31. Pa, recimo samo da ako nastavi s ovakvim učinkom Houstonu do kraja sezone obrana neće ni biti potrebna.

Nakon što su sredili Buckse (i to na puno uvjerljiviji način nego to otkriva pogled na rezultat), još lakše su se obračunali s Dallasom koji s tromim dvojcem Nowitzki-Mejri nije imao nikakve šanse braniti njihovu super-šutersku startnu petorku. I dok su u ove dvije utakmice stvarno ostavili dobar dojam bez obzira na manjak akcije u obrani, protiv Pelicansa su zamalo sve prosuli. U utakmici u kojoj Pelicansi nakon 15-ak minuta akcije ostanu i bez Evansa (koljeno) i bez Davisa (opet udarac u glavu, 785 ove sezone) ozbiljna momčad ne bi smjela imati problema završiti utakmicu, ali Houston očito nema namjeru biti ozbiljna momčad. Istina, na drugoj večeri back-to-backa zaigrali su s još manje energije u obrani nego inače, nisu ništa dobili od klupe, pa su tako Pelicansi preko Andersona i Holidaya, a prije svega preko dominacije u skoku, ostali u igri do same završnice gdje su Rocketsima trebala Hardenova herojstva da izvuku živu glavu.

Uglavnom, da su Pelicansi kojim slučajem imali Davisa na raspolaganju u drugom poluvremenu, sigurno bi uzeli ovu utakmicu jer Houston, posebice kada koristi Smitha na petici u smallball postavi, ne može uhvatiti skok ni slučajno. To je nešto što u ovom tjednu protivnici nisu mogli koristiti pa se njihov povratak na smallball učinio trijumfalnim, ali na puno težem rasporedu koji im donosi Oklahomu i San Antonio bez konkretnih postava nemaju prevelike izglede pružiti otpor.

12. GRIZZLIES

Ako su se Rocketsi vratili smallballu, oni su izgleda opet definitivno prigrlili grit & grind, ali pri tome izgledaju još manje uvjerljivo od Houstona. Jedva su dobili Denver, očekivano su na gostovanju u visinama Colorada ostali bez zraka u završnici, imajući problema i s klupom Nuggetsa i s njihovom smallball postavom. Ali, pružili su dovoljno da na kraju izvuku još jednu tko zna koju po redu gustu pobjedu ove sezone, što recimo nije bio slučaj dva dana kasnije u Minneapolisu. U utakmici u kojoj je Joerger odmarao startere veći dio večeri i gdje je slabašna klupa bez problema održavala egal, u traljavoj završnici na obje strane Wolvesi su jednostavno bili bolji. Mitchell je na parketu imao smislenije postave od Joergera (tipa, s Bjelicom i Muhhamedom kao šuterima, dok je trener Memphisa zaboravio na Randolpha i Leea, a uz to i dalje izbjegava koristiti Chalmersa uz Conleya), Towns je nadigrao Gasola, a Wiggins i Rubio su zaigrali s više energije od Conleya i Barnesa. U biti, Grizliji su izgledali očajno, ali, bez obzira na to, mladim Wolvesima pobjeda u ovakvom tipu završnica svakako je dobro došla za sazrijevanje.

I u trećoj utakmici Grizliji su visili do samog kraja. Orlando, čiji napad se u zadnje vrijeme opet raspao, u prvom dijelu ove utakmice izgledao je kao neka druga momčad. Zabijali su u tranziciji, upadale su im trice, čak su i nadskakali Memphis, tako da se u jednom trenutku činilo kako će prelomiti utakmicu. Međutim, istovremeno ni sami nisu imali nikakva rješenja u obrani reketa kroz koji je Memphis dolazio do polaganja kad god je htio (posebice je Z-Bo bio problem Gordonu), a zatim i do egala zahvaljujući neočekivanoj šuterskoj partiji Greena. U biti, Green je bio najbolji igrač na parketu, a to dovoljno govori s kakvim ležernim ritmom se ova utakmica igrala – ne sjećam se da sam ikada gledao relativno smislenu NBA utakmicu u kojoj oba protivnika imaju razloga za odigrati profesionalno u kojoj apsolutno nikoga nije bolio kikiriki za obranom, posebice u tranziciji.

U nastavku su obje momčadi zaigrale ozbiljnije nakon što su vidjeli da su im treneri na rubu infarkta (stvarno ne znam kako Skiles podnosi ovakve periode igre, a i Joerger je prije svega defanzivni stručnjak, tako da mogu misliti što je imao za reći momčadi nakon prvog poluvremena), a Orlando je čak i u ovom borbenijem i sporijem stilu uglavnom diktirao ritam, dok se Memphis držao čisto na račun grit & grinda veterana. A u završnici su se i ovaj put provukli da ni sami ne znaju kako – od svih ludih poteza kojima su se spasili ove sezone (a bilo je tu svega, od skokova u napadu Randolpha do trica s 9 metara Barnesa), ništa nije bilo luđe nego gledati Jeffa Greena kako voza obranu Magica 1 na 5 i zabija napad za napadom kao nekakav light Durant.

Kakva večer, takva i sezona. Iako, iskreno, teško je uživati čak i u ovakvim ekstravagantnim izdanjima Memphisa obzirom na nelagodu koju prezentiraju veći dio svojih minuta. Ova momčad je doslovno poput starog konja koji se muči stajati na nogama, ponekad je stvarno najbolja stvar koju možeš napraviti skratiti joj muke metkom u glavu.

13. MAVS

Dallas za razliku od Memphisa uglavnom nema problema s estetikom, ali zato je ovo bio tjedan u kojem su itekako imali problema s rezultatima. Glavni razlog za korak unatrag bile su ozljede, naime Mavsi u dva od tri puta nisu uspjeli na parket istrčati s idealnom petorkom. Protiv Wolvesa Dirk je dobio poštedu zbog klimavog koljena, tako da je Carlisleu trebala cijela večer dok nije našao idealnu smallball postavu s Pachuliom okruženim četiri vanjska koja je u produžetku izrešetala Minnesotu i uzela utakmicu u kojoj su Towns i Wiggins do tih dodatnih 5 minuta bili najbolji igrači na parketu. Nakon što su izgubili od Oklahome u utakmici u kojoj realno nisu imali šanse i u kojoj ih je od gaženja sačuvala prije svega očajna šuterska večer igrača Thundera koji su promašili gomilu otvorenih trica, protiv Rocketsa istrčali bez Zaze zbog čega su odigrali najgoru obrambenu utakmicu sezone. Uglavnom, pokazalo se koliko su tanki kada kontekst nije idealan, a obzirom na to znamo koliko im je Zaza bitan, sada je ionako najvažnije da se njegova ozljeda Ahilove tetive u potpunosti sanira jer bez njega u sredini bit će puno više ovih negativnih nego pozitivnih tjedana.

14. PACERS

Spomenuli smo gomilu momčadi koje na razne načine uspijevaju okretati formu, ali Pacersi se već duže vremena nalaze u slobodnom padu kojem se ne nazire kraj. Niz poraza iz prethodnog tjedna uspijeli su prekinuti protiv Sunsa u još jednoj utakmici u kojoj su bili bez onog najvažnijeg Hilla i u kojoj su vrlo brzo ostali bez Mahinmia (definitivno nije slučajno da su im problemi počeli baš u momentima kada je Mahinmi zaredao s ozljedama). S tim da su jedva izdržali nalet u završnici smallball postave Sunsa s tri beka, Lenom i Tuckerom na četvorci.

Ako su se ovdje provukli, u iduće dvije utakmice nisu imali nikakve šanse. Warriorsi su ipak svijet za sebe, dok na gostovanju kod Kingsa bez Mahinmia nisu imali šanse protiv razigranog Cousinsa. Sad, Turner je prebolio rookie bolesti i odlično je iskoristio ove minute koje su mu se otvorile, ali Pacersi pod hitno trebaju svog startnog centra nazad ako misle prekinuti niz loših igara. Napad im očito više neće zaigrati na onoj razini s početka sezone jer George i Miles nisu u stanju opet biti Redick i Korver, zbog čega im je nužno potrebna ekstra kvaliteta u obrani. A nju bez Mahinmia nisu u stanju prezentirati.

15. HEAT

Putovanje kroz gadno razdoblje sezone se nastavlja, a glavna tema su opet ozljede. Praktički, da nisu uspjeli zabiti onih nekoliko otvorenih šuteva u završnici protiv Bullsa i da Wade nije bio u stanju odraditi glavninu posla kao kreator u slash & kick igri, pisali bi im 0-4 tjedan. Ovako, imaju tu jednu pobjedu kao zalog za optimizam, ali i tri poraza prije toga koja su pokazala koliko su u stvari tanka momčad. Sve je počelo novim porazom na domaćem parketu, kada su Bucksi kao i mnogi prije njih jednostavno došli i pomeli pod s njima. Momčad bez playa (uz Dragića nedostajao je i Udrih), s načetim Wadeom, koja uz to ne šutira trica te se ne može osloniti na drugu postavu koja je do sada u sezoni odradila itekako bitne minute (bez Birdmana, s načetim Greenom te s Johnsonom i Winslowom promoviranima u startere klupu nisu ni imali u ovom periodu), jednostavno nije imala šanse protiv živahnih Bucksa bez obzira što je Whiteside dominirao u skoku protiv tanke unutarnje linije protivnika.

U sljedećoj utakmici protiv Wizardsa pak ostali su i bez Wadea i bez Hassana tako da nisu dugo izdržali, a zgazili su ih i Raptorsi protiv kojih nisu mogli računati ni na Denga (doduše, vratio se Wade, ali podatak da je u ova dva susreta šesti igrač bio Josh Richardson koje je dobio u prosjeku 34 minute po večeri govori sve što trebamo znati o stanju njihova rostera). Protiv Bullsa su se već vratili Udrih i Deng, Wade i Green hvataju sve bolju formu nakon ozljeda, a uskoro bi se momčadi trebali priključiti Whiteside i Dragić, tako da će pred najteži mjesec u godini, a veljača im je stvarno gadna, valjda na raspolaganju imati nešto približno nalik najboljoj mogućoj momčadi. U svakom drugom slučaju, odnosno nastave li se ovi problemi s ozljedama, ne piše im se dobro.

16. KINGS

Bitka za osmo mjesto između njih, Blazersa i Jazza postaje sve zanimljivija, pogotovo jer su Kingsi po prvi put ove sezone odigrali odličnu obranu. Nakon što su uvodnih 20 utakmica muku mučili s visokim postavama i nakon što su preokrenuli sezonu ubacivši Casspia u startnu petorku umjesto centra, zaigravši konačno košarku po Karlovom ukusu, Kingsi su nešto morali poduzeti kako bi si dali novi poticaj jer smallball, koliko god ih činio opasnima u napadu, nije nudio nikakva rješenja u obrani, što je dovodilo do niza nepotrebnih poraza. Taj novi poticaj stigao je vraćanjam rookiea Cauley-Steina u petorku – nakon pola sezone privikavanja na NBA, ovaj za današnje standarde iskusan rookie shvatio je i prihvatio rolu defanzivnog specijalista koji pomaže zaključati reket (Kingsi su najbolja skakačka momčad lige od kada on i Cousins igraju veći dio utakmice zajedno, također su u vrhu po broju blokada i po postotcima koje dozvoljavaju na obruču).

Na ovakav pristup Lakersi nisu imali odgovor, Atlantu su uništili u skoku, Indianu su zatrpali koševima na obruču (samo Cousins im je utrpao 26 od 48 poena kroz niski post), a poklekli su tek u produžetku protiv Hornetsa i to tek nakon što je Cousins ispao iz igre zbog osobnih (prije toga im je utrpao 56 poena). Hornetsi su pak svemu tome parirali jer su iskoristili najveću slabost obrane Kingsa, a to je i dalje obrana perimetra. U biti, da su Atlanta i Indiana zabili svoje otvorene šuteve koje Kingsi uredno ostavljaju, ovaj njihov preokret ne bi bio tako pozitivan.

S tim da nije obrana perimetra jedini problem koji muči Kingse. Naime, guranjem Cauley-Steina nazad u startnu petorku i igranjem veći dio večeri s visokim postavama nije nestao onaj problem prisutan i na početku sezone, a to je kako zabiti dovoljno s igračem manje u napadu. Kingsi su puno slabiji nego inače napadački, a to što se nekako drže iznad vode mogu zahvaliti isključivo činjenici da Cousins igra van pameti bez obzira što je reket zakrčeniji nego prije. Uglavnom, protivnicima će uskoro preostati samo da ga opet brane s više tijela, a padne li njegov učinak, pitanje je gdje će Kingsi pronaći dodatne poene s trenutno mizernim učinkom na bokovima. Na poziciji dvojke cijelu sezonu nisu u stanju izvući makar prosječan učinak, a obzirom da se Casspi vraća u formu nakon ozljede i da je Gay ove sezone puno manje učinkovit i kao kreator i kao spot-up opcija, očito je kako će Cousins trebati održati sličnu razinu motivacije i nakon što objave all-star rostere ako se misle do kraja boriti za mjesto u playoffu.

17. JAZZ

Iza njih je još jedan deprimirajući tjedan, ali mizeriji je valjda došao kraj povratkom Favorsa u rotaciju. Protiv Netsa nisu imali problema ni bez njega, ali protiv Knicksa i pogotovo protiv Pistonsa bilo je lako primjetiti koliko problema imaju na perimetru. Tipa, Knicksi i Pistonsi su momčadi koje obično pobjeđuju obranom reketa i na snagu, što protiv Jazza nije išlo iako je Favors odigrao tek 20 minuta protiv Detroita. Unutarnja linija im je sjajna, čak je i Lyles u ovom periodu imao dobrih utakmica, pokazavši usput i šut za tri kao potencijalno oružje, ali i Knicksi i posebice Pistonsi su iskoristili činjenicu da je Trey Burke igrač manje u obrani pokušavajući napadati preko njega što je više moguće (u završnici protiv Pistonsa su čak igrali bez playa samo da nekako skrpaju obranu).

Dakle, Favors se vraća u pravom trenutku, pred raspored koji nije bog zna kako težak i gdje bi im čvrstina pod košem uz sve bolju formu Hooda i standardnog Haywarda trebali biti dovoljni za prestići Blazerse i Kingse. Ali, plafon im je ozbiljno smanjen dok god ne riješe pitanje produkcije na jedinici, gdje su sada još osjetljiviji obzirom da je Neto zaradio potres mozga i da na neko vrijeme neće moći računati ni na ono malo presing kvalitete koju je donosio na poziciju.

18. BLAZERS

Zalomio im se super tjedan, samo dvije utakmice i hrpa slobodnog vremena. U kojem bi mogli uigravati igru u završnicama po čemu su jedna od najgorih momčadi u ligi (pogled na clutch stats otkriva da su od njih gori samo Jazzeri, koji imaju kronični manjak kreatora, Sunsi, koji imaju kronični manjak mozga, te Sixersi, s kroničnim manjkom NBA talenta). Sad, nije stvar samo u tome da ne mogu ništa obraniti, već potpuno potonu i u napadu, iako imaju dva rasna kreatora iz driblinga na vanjskim pozicijama. Uglavnom, film koji gledamo cijelu sezonu gledali smo i protiv Atlante, a stvar je možda najlakše opisati tako da imaš dojam kako sav taj njihov kvalitetni pokretni napad stane i svi, pa i Stotts, samo gledaju što će smisliti Lillard. S jedne strane Stottsu treba skinuti kapu na načinu kako je posložio ovu momčad, ali s druge ti česti kiksevi u završnicama i pad razine igre u zadnjih pet minuta definitivno imaju veze i s načinom kako vodi utakmicu i priprema momčad.

A s treće strane, tko zna, možda u tim zadnjim minutama utakmice Portlandu jednostavno dođe na naplatu manjak talenta kojega mogu maskirati veći dio večeri dok protivnik ionako ne igra punom brzinom. Jer, kako god da se zbune kada treba zaključiti susret, malo je momčadi koje su atraktivnije za gledati od Blazersa. Barem prema naprijed, jelte. Protiv Atlante je recimo bilo itekako vidljivo koliko je Plumlee napredovao kao košarkaš – Hawksi bi stisli čovjeka s loptom u pick & rollu, lopta bi došla do Plumleea kojega bi zatvorio obrambeni igrač s boka, a ovaj bi automatski bez da trepne proslijedio loptu na stranu bez lopte gdje su Aminu ili Crabbe čekali sami na otvorenom šutu. Zvuči jednostavno, ali većina centara to nije u stanju odraditi kako treba, što je još jedan razlog zašto je Plumlee ove sezone postao izuzetno efikasan u napadu.

Čak i ovo što rade s Vonlehom ima smisla. Naime, Vonleh u napadu nema nikakvu ulogu, nije ni približno dobar realizator kao Davis, nije kreativan kao Plumlee, a nije ni stretch igrač kao Leonard u što su polagali najveće nade na startu sezone. Dakle, obični smetlar koji kupi skokove u napadu i zabija zicere. Međutim, najbolji je defanzivac u cijeloj ergeli visokih, sposoban jednako dobro čuvati obruč i igrati obranu prema perimetru. Obzirom da igra isključivo protiv startera, to nije mala stvar, tako da su Blazersi i ovdje pronašli idealan način za razviti igrača i pri tome izvući korist za momčad – Vonleh u nekim slabijim postavama bi im zbog nedostatka role u napadu predstavljao ogroman problem, a ovako ga mogu sakriti okruženog najboljim šuterima i dati mu potrebne minute koje opravdava time što igra solidno u obrani.

POWER RANKINGS, WEEK 13. (1-5)

Za današnji dio rankingsa izdvojit ćemo samo top 5 momčadi jer glavna tema nam je derbi svih derbija, kao i novosti vezane uz Cavse. S druge strane, gledajući kako su Warriorsi dominirali u još jednom obračunu s izazivačima, pitanje je što se tu ima previše analizirati, možda najbolje da zaboravimo na rankingse i da se počnemo baviti tradeovima i individualnim listama.

1. WARRIORS

Kako sam ono prošli tjedan otvorio post, tezom da je pobjeda protiv Cavsa vrhunac njihove sezone? E, pa više nije. Super su mi ove kasne utakmice na zapadnoj obali jer se čovjek može dignuti u razumno doba i do odlaska na posao već pogledati cijelu utakmicu. Samo, kao i protiv Cavsa prošli tjedan, Curry i drušvo nisu dali nikakav razlog da se gleda drugo poluvrijeme (osim da se uživa u njihovoj igri, ali to ionako možeš pogledati u snimci kad poželiš, rezultat tada ionako nije glavni razlog). Čemu gledati mučenje jedne strane, da možda uočimo neke sitne preinake kojima Pop može ravnopravnije parirati u budućnosti?

Mala digresija da odmah maknemo ovu temu s dnevnog reda jer sam danas malo razmišljao čime bi si Spursi mogli pomoći učiniti eventualno playoff seriju konkurentnom. Naime, držati Leonarda na Curryu očiti je gubitak resursa, tu energiju Leonard može bolje iskoristiti, dakle zašto ga trošiti na čovjeku kojega jednostavno ne možeš braniti. 1 na 1 obrana inače se bazira na jednostavnim pravilima. Ako imaš kompletnog napadača koji ima i šut i ulaz, biraš manje od dva zla. Ili ćeš ga tjerati s perimetra na ulaz gdje se uz dobar plan može utopiti u gužvi, ili ćeš mu pustiti da uzme šut iz driblinga, inače ne pretjerano učinkovito oružje, i spriječiti ulaz.

E, pa kod Currya sve ovo pada u vodu. Ne samo da je toliko dobar realizator u šutu iz driblinga i ulazu u gužvu da ti je svejedno za kakvu se taktiku odlučio, već mu ne možeš ništa čak i u onom segmentu igre koji želiš braniti. Tipa, ako ga želiš tjerati s perimetra presingom, on će se maknuti metar dalje i šutnuti preko braniča jer mu se taj posjed ne da ulaziti u sredinu. Jasno, ona taktika da ga puštaš na šutu nema smisla u startu jer je najbolji šuter svih vremena, ali on će svejedno naći načina za zabiti otvorenu tricu jer se bez problema odlučuje na kretanje bez lopte (super taktika jer ga se tako ne može udvajati ili utrajati), iz kojega ne samo da dolazi do kvalitetnih prilika za šut na strani bez lopte, već cutovima u sredinu dolazi i do polaganja na obruču, odnosno baš do onoga što bi obrana trebala spriječiti u situacijama kada nije s loptom u rukama.

Je, ima idealne suigrače koji su u stanju omogućiti mu da tu i tamo igra rolu sekundarne opcije, ali, molim vas, pa nije da druge momčadi, pogotovo Spursi i Cavsi, nemaju dovoljno talenta da rade nešto slično. Glavna razlika je u tome što Steph bez problema prihvaća, a zatim i realizira, povremeno spuštanje u rolu Redicka ili Korvera.

A kako je za klasu bolji košarkaš od spomenutih, jasno je što netko takve kvalitete u sekundarnoj roli radi napadima. Kad ovo spojiš s lakoćom kojom nosi napad kao prva opcija, jasno je samo da je Steph trenutno najbolji košarkaš na svijetu i da je praktički u ovom trenutku ono što je Jordan bio na početku ’90-ih, nezaustavljiva sila. Uopće su mi smiješne one politički korektne i objektivne priče koje počinju s konstatacijom kako je Steph možda najbolji, ali, ipak je tu jedan LeBron, pa i Durant, Stepha diže momčad. Gle, svi igraju u istom kontekstu, s istim pravilima. To što Warriorsi igraju istu igru puno bolje, to je svakako rezultat i toga što su bolja momčad, ako hoćete idealnije posložena od Cavsa i s više kvalitetnih pojedinaca od Spursa.

Ali, ako je do sada bilo ikakve sumnje da cijeli taj sistem funkcionira isključivo zbog Curryevih kvaliteta, a, priznajem, sklon sam bio zauzeti slične stavove, nakon načina na koji je sinoć razmontirao Spurse i dokazao da je obrana uvijek u zaostatku za napadom (jasno, ako je napad atomski, ako je kao nešto što je igrao Miami u prvoj godini velike trojke, onda naravno da prava obrana može biti prepreka), nikakvih dvojbi više nema. Ovo je njegova sezona i praktički svim konkurentima se ostaje tek nadati da će Warriorsi imati ozbiljnih zdravstvenih problema jer, kada su kompletni, nitko im ne može ništa.

Što sam htio reći… Eh, da, potezi koje bi Spursi eventualno mogli povući za malo usporiti ovaj napad. Pa, prvo bi trebali i sami ubrzati igru i više se okrenuti na tranziciju i na pick & roll jer kada ovako sporo ulaze u posjede i još ih pokušavaju vrtiti kroz statičnu post-up akciju, samo omogućavaju obrani Warriorsa da im ukradu gomilu lopti presingom. Hm, kvragu, to bi značilo da moraju dobiti Warriorse njihovom igrom, dakle ništa od toga jer jednostavno nemaju takav roster.

Možda da pokušaju usporiti Greena, oduzeti mu prostor kao sekundarnom kreatoru kojega će striktno pokrivati i tako staviti dodatan pritisak na Stepha da mora nositi još veći teret? Ne znam, ovome se stane na kraj vrlo lako, samo opet počneš vrtiti onu 2 na 2 hand off akciju Currya i Thompsona koju smo puno češće gledati prošle sezone, uopće jednostavno povećaš broj lopti Klayu. A ako bi Kawhi bio na Draymondu, a to je jedini način da ga usporiš, tko će čuvati Stepha i Klaya?

Mislim, Warriorsi su trenutno toliko bolji od konkurencije da je to nevjerojatno. Evo, ako ćemo gledati individualno, tko specijalno igra u ovom trenutku? Curry je nevjerojatan, to smo već utvrdili, ali Draymond u cijelom ovom periodu u napadu igra isključivo kao playmaker (opet se kao najbolje rješenje nameće ono što su mnogi pokušavali još lani, pa i Cavsi u Finalu – pusti ga samog na perimetru neka šutira koliko hoće i oduzmi mu prostor za ulaz, u njegovom slučaju izbor manjeg zla kod ove klasične obrambene dileme ima smisla za razliku od Stepha gdje je totalno gubljenje vremena uopće razmišljati o branjenju).

Klay ima svoju kvotu lopti, ali je gurnut u kreativno minimalnu rolu i previše ovisi o šuterskom raspoloženju od večeri do večeri, Iggy je šuterski pao na zemlju, Barnes i Ezeli još traže ritam nakon povratka od ozljede, Bogut je također vidno usporio nakon fenomenalnog ulaza u sezonu. Ajde, Livingston uvijek bljesne u bitnim momentima i dodali su Rusha kao još jednog tricaša za na bok, lani nisu imali takvu dubinu, ali poanta je da Warriorsi trenutno briljiraju kao momčad iako individualno imaju još prostora za napredak.

Gdje je tu prostor za Spurse? Oni moraju pokušati razbiti ovakvog protivnika nametanjem svoga stila, dakle igrati učinkovito kroz postavljene napade (to znači izgubiti puno manje lopti od Warriorsa koji si mogu dopustiti zaigrati se jer su tricaški i tranzicijski toliko moćni da sve propuste ionako nadoknade) i nadati se da kontrolom ritma i visokim postavama mogu natjerati Golden State da koristi svoje slabije kombinacije.

Sad, ne znam baš da Warriorsi imaju slabije kombinacije dok god je Green na ovoj razini. Tipa, njihova startna postava radi ogromne probleme Spursima zbog istih onih razloga koje smo prošli tjedan spominjali da pružaju Cavsima šansu u eventualnoj seriji protiv San Antonia. Green kao četvorka uz centra može bez problema držati bilo koju visoku kombinaciju Spursa pod kontrolom, a istovremeno na drugoj strani predstavljaju ogroman izazov igrom s četvoricom na perimetru koja ili tjera Spurse da izvuku visokog iz reketa više nego žele (i više nego to ima smisla) ili da igraju na mismatch (spomenuta mogućnost guranja Leonarda na Greena koja bi značila da Duncan ili LMA ili netko treći igraju na Barnesu obranu u rangu onoga što su Warriorsi lani igrali protiv Tonya Allena). Kvragu, čak je i Speights po prvi put ove sezone djelovao kao koristan košarkaš dok je igrao peticu uz Greena, dakle Warriorsi imaju dovoljno tijela da dominiraju čak i u ovom stilu igre koji paše Spursima dok god mogu računati na Draymonda.

Sinoć smallball postavu smrti nismo imali previše prilike ni gledati, u biti nismo je gledali uopće jer Warriorsima nije bila ni potrebna, ali po nekoj logici stvari čak i ona bi trebala predstavljati problem Spursima. Doduše, dok taj dvoboj ne vidimo ostaje nada Popovichu da bi njihova kombinacija visine i snage u tom slučaju mogla parirati brzini Warriorsa, čak i okrenuti dvoboj u korist Spursa. Osobno sam skeptičan jer po svemu što gledamo teško mi je povjerovati da bi smallball Warriorsa, koji je okrenuo cijelu ligu naglavce, odjednom pobjegao s parketa pred Duncanom i Aldridgeom. Da Spursi imaju Cousinsa i Davisa, možda bi im upalilo igrati totalnu kontru, ovako mi je nekako realnije vjerovati da bi se i sami morali prilagoditi, a smallball postave s Leonardom na četvorci im nisu nešto. Pogotovo jer je Danny Green ove sezone katastrofalan, a i zato jer im je u tom slučaju drugi najbolji izbor za bočnog Simmons, koji je puno bolji atleta od Manua. S Greenom i Simmonsom ideš na Iggya i Klaya? Ne hvala.

U biti, jedini momenti u kojima su Spursi izgledali kao momčad koja zna što radi na parketu su bili oni kada je Green bio na klupi i kada su Warriorsi uz klasičnu peticu na četvorci koristili Barnesa. Barnes nije Draymond, tako da su Spursi preko visokih mogli kazniti njegovu obranu u postu, a s druge strane Warriorsi nisu imali onu napadačku kvalitetu s teškom peticom, bilo Bogutom ili Ezeliem, kakvu im donosi Draymond (opet on) pa da ubrzanjem i šutiranjem maskiraju slabiju defanzivu.

Dakle, ako bi Golden State odlučio igrati običniju košarku s manje učinkovitom postavama u oba smjera, onda bi Spursi mogli imati šanse. Kad sam zadnji put provjerio, Mark Jackson nije više bio trener ove momčadi, tako da ništa od toga. Eventualno, ako Spursi uspiju Greena dovesti u probleme s penalima i ograničiti ga na 20-ak minuta po utakmici, onda su na pravom putu (ili to ili krenuti putem Tonye Harding – naravno, Draymond bi u tom slučaju bio Nancy).

Reda radi, spomenimo i ranije utakmice u tjednu iza nas. Dakle, nakon što su naprašili Cavse, Warriorsi su zajahali na takvom valu euforije da su pomeli pod s Bullsima i Pacersima, prije nego su isto napravili Spursima. Sve četiri utakmice, protiv nimalo beznačajnih protivnika, riješili su manje-više već u prvoj četvrtini. Jebo mater.

2. SPURS

Treba li još nešto dodati na ovo ranije rečeno? Možda da izostanak Duncana nije nikakvo opravdanje, čisto da riješimo i tu eventualnu nedoumicu. Duncan je još uvijek najbolji defanzivni visoki kojega imaju, ali s njim u postavi sinoć bi naišli na iste probleme u napadu, odnosno i dalje ne bi mogli ni dovoljno trčati ni dovoljno širiti reket za stvoriti probleme obrani Warriorsa. Ne vidim kako bi njegova post-up igra predstavljala toliki problem dok god Warriorsi imaju peticu na parketu (eventualno bi mogao kazniti Speightsa). Istina, sinoć nisu mogli pronaći idealnu kombinaciju jer i West i LMA i Diaw za razliku od Timmya najbolje funkcioniraju na visokom postu, ali u tome i je problem, dakle čak i s Timmyem na raspolaganju opet nedostaje taj jedan razbijač u sredini koji može 30 minuta maltretirati obranu Spursa pod košem (West i Timmy su solidna kombinacija, ali koliko realno oni kvalitetnih minuta po večeri mogu odigrati zajedno, desetak u najboljem slučaju). Znam što mislite i ne, Boban nije rješenje. Ali, isto tako ne sumnjam da će ga Pop pripremiti za sljedeću utakmicu jer definitivno mora ispitati svaku mogućnost.

Ja više ne bih o ovoj utakmici, samo bih istaknuo očito, a to je da usprkos povijesnom učinku, neviđenoj obrani i činjenici da još uvijek imaju za cijeli poen bolju prosječnu koš-razliku od Warriorsa, Spursi nisu u istoj kategoriji s Warriorsima. Oni, kao i Cavsi, još moraju naći načina maksimizirati svoj sistem, a za početak ne bi bilo loše izvući od Aldridgea nešto više od ove sporedne role koja je u ovim utakmicama čak bila i puno manje od toga, tip nije služio ni kao ispušni ventil u rangu Lovea, kamoli kreator. I naći načina da bolje upregnu Leonardovu energiju, a ne da cijelu utakmicu zuji bez ikakvog učinka.

Vezano uz Spurse i Warriorse tako me samo jedno pitanje trenutno intrigira – da li bi oni Spursi od prije dvije sezone, sa svojom atomskom košarkom i Borisom Diawom u formi života kao protuteži Greenu, mogli parirati ovogodišnjoj momčadi Golden Statea?

3. THUNDER

Kad oni igraju protiv Warriorsa, za dva tjedna? Ajde, eto prilike da vidimo mogu li izdržati barem tri četvrtine i tako vratiti malo zanimljivosti u sezonu u kojoj je onaj glavni narativ već mrtav. Da, čeka nas prijelazni rok, hrpa mladih talenata se razvija i hrpa momčadi se slaže, ali nekako sve gubi draž kada unaprijed znaš prvaka.

Kako god, dok čekaju obračun s trenutnim (i budućim) prvacima, Thunderovci uživaju u rasporedu koji je već neko vrijeme prema njima blagonaklon. Dobro, gostovanje u Denveru definitivno zahtjeva potrošnju energije, ali Thunder je momčad koja nema ništa protiv run and gun košarke u kojoj može i sakriti obrambene slabosti druge postave. Još su lakše prošli Hornetse iako se radilo o drugoj večeri back-to-backa, međutim, zato su se namučili s Dallasom.

Carlisle je igrao sa smallball postavom gotovo cijelu drugu i četvrtu četvrtinu, prisilivši tako Donovana da zaigra s Durantom na četvorci jer zbog ozljede nisu mogli računati na Adamsa, što im je itekako stanjilo rotaciju pod košem. Konačno smo tako imali prilike vidjeti i tu postavu s Kevinom i Ibakom kao visokima u dužim šihtama, ali ovdje se pokazalo da trener možda i s razlogom izbjegava ove kombinacije jer ih je Dallas izrešetao.

Ovakav raspored ostavio je gomilu prostora Williamsu, Barei i Parsonsu da napadaju iz driblinga, što je posebice koristio potonji, a uz Matthewsa u spot-upu odličnu rolu odrađivao je i Mejri kao čuvar obruča, ali i pick & roll partner u napadu (dakle, Dallas je izgleda pogodio i s trećim centrom kojega su našli na dnu tržnice).

Uglavnom, još jedna mizerna partija Oklahome u obrani, još jedna beskrvna partija Singlera koji je u ovoj postavi bio zamjena za centra. Donovan je ovdje mogao slobodno igrati s Payneom ili čak s Robersonom kao vanjskim viška, nije da bi, obzirom na Singlerovu formu, Robersonov boravak na parketu omogućio Dallasu da igra bolju zonu obzirom da su i ovako ignorirali stranu bez lopte, posebice Singlera.

Na kraju Dallas nije imao sreće, a nije im pomoglo ni što je Carlisle za završnicu odlučio vratiti Dirka na parket čime je olakšao život Oklahomi. Naime, stavljajući Dirka u pick & roll omogućio im je da lakše čuvaju reket jer su jednostavno ignorirali Mejria, dakle nisu morali paziti na tri opcije već samo na dvije. Nejasan potez Carlislea koji je definitivno pomogao Oklahomi da izvuče pobjedu na račun par dobrih defanzivnih akcija u završnici.

Ako su se izvukli ovom prilikom, nisu dva dana kasnije protiv Netsa. Opet bez Adamsa, ali i bez Robersona koji je istegnuo koljeno tijekom utakmice. Dakle, bez dva ključna obrambena igrača nisu mogli ništa protiv Lopeza, a kada se još Bogdanović pridodao tricama, razotkrila se sva bijeda njihova obrane. Ovaj put nije bilo smallballa ili Ibake na petici, centra je igrao isključivo Kanter i možete misliti kako je to izgledalo. Ne vrate li se do utakmice s Warriorsima u formu i Adams i Roberson, bojim se da će i oni trajati jednu četvrtinu.

Inače, kako sezona gubi na ovoj natjecateljskoj draži jer znamo koja je najbolja momčad, uvijek se možemo baviti pizdarijama. Pa se tako postavlja pitanje ima li u ovom trenutku goreg ugovora u ligi od Kanterovog? Kada su mu dali max znali smo da to rade jer ionako nisu imali prostora za dovesti pojačanja koja su im bila potrebna ako su ove godine planirali loviti naslov, ali iz ovog kuta ispada kako je bilo poprilično nerazumno ne računati i na sljedeće ljeto. Naime, s Durantovim holdom u knjigama nemaju prostora za potpisati nova pojačanja bez obzira na rast capa, a da kojim slučajem nisu brzali s ugovorima Kanteru i Singleru, sutra su mogli ponuditi ugovor Noahu ili Horfordu (ili naći načina za dovesti obojicu bivših Gatorsa s kojima bi Donovan znao što treba). Mislite da bi trenutno imali išta gori score da kojim slučajem umjesto ove dvojice, koji su čisti luksuz, na parketu drže dva igrača na minimalcu? Ili da su potpisali npr. Rasuala Butlera i Kylea O’Quinna?

Kanter, dakle, ne samo da ih torpedira u ovom trenutku kad god je na parketu protiv prvih postava, već ih je koštao i iduće ljeto.

4. CAVS

Njihova reakcija nakon poraza od Warriorsa dokazala je da ne kaskaju za konkurentima samo na parketu. Dok Spursi funkcioniraju već desetljećima na isti način, dok su Warriorsi postigli savršenu simbiozu u upravi ravnu onome što pokazuju na parketu (dva vlasnika, počasni GM i praktični GM, hrpa asistenata među kojima i sin jednog od vlasnika zadužen za analitiku, a sve funkcionira savršeno i bez ikakvih trenja), Cavsi eto s godinu i pol kašnjenja samo dokazuju da nisu imali nikakav ozbiljan dugoročni plan u onom trenutku kada se James odlučio vratiti doma. Blatta nije doveo LeBron, to je bio problem od prvoga dana, problem koji je kad-tad morao eskalirati. Tako da je, obzirom na sve što gledamo zadnje dvije sezone, ovo najmanje iznenađujući otkaz treneru ikada, pa makar taj trener zaslužio voditi momčad Istoka na all-staru (čovjek je kandidat za otkaz od prošle predsezone, točnije od prve utakmice Jamesa u dresu Cavsa kada je bilo jasno da nećemo gledati previše Princeton pokretnog napada na parketu).

Tako da je mišljenje o ovom potezu vezano uz polaznu točku promatrača. Ako krećete s pozicije koju i sam zastupam, a ta je da Cavsi nemaju šansi doći do naslova pored živih Warriorsa, onda bi do otkaza Blattu ionako došlo na ljeto, dakle ovo je samo ubrzan postupak neizbježnog razvoja događaja. Ako krećete s točke s koje vjerojatno kreću i Cavsi, a ta je da su ovim potezom pozitivno razdrmali momčad i doveli je bliže prilici da maksimizira potencijale, onda očito smatrate da je ovaj potez više od kozmetike. Možda, ali sudeći po utakmici s Bullsima, vjerojatno ne.

Naime, da je ovo bila momčad koja je igrala Blattovu košarku i da ta košarka nije donosila rezultate, onda bi definitivno promjena trenera davala razloga za nešto nalik optimizmu. Međutim, ako je ovo bila Blattova momčad samo na papiru i ako su, usprkos njemu na čelu struke, igrali LeBronovu košarku, do kakve promjene na parketu će doći? Točno tako.

Uostalom, ako krenemo od toga da je Lue već bio trener obrane, pitanje je kakve koristi napad može imati od njegove promocije? Iako su dodali Longobardia, donedavnog Hornacekovog defanzivnog asistenta u Sunsima i starog Lueovog kolegu sa seminara kod Thibodeaua, što u teoriji ostavlja više prostora novom glavnom treneru da se posveti ostalim aspektima igre, ovim potezom prvenstveno su LeBronu ostavili još više prostora da se igra koordinatora navale. Sad, Lue ima iskustva s trokutom i Princetonom, zna vrijednost takve košarke. Najavljuje određene promjene, tipa poput dizanja ritma kako bi igrali više tranzicije i s više presinga (inače, sve su ovo detalji koji služe prvenstveno da se maskiraju slabosti u postavljenim napadima, nikako nisu rješenje za taj segment igre), pa čak se spominje i stavljanje Lovea na lakat. Sve to dobro zvuči, ali to je nešto što je u teoriji želio i Blatt, pa se nikako nije uspijevalo realizirati. Može li tako Lue uspjeti implementirati sistem samo zato što će LeBron stati iza njega? E to bi bilo nešto.

Samo, nekoliko je razloga zašto sumnjam da će se to dogoditi. Prvo, teško je mijenjati stil igre usred sezone. Istina, Cavsi imaju tu prednost što su ipak proveli dvije predsezone u kojima su trenerirali Princeton i Blatt je sramežljivo u ove dvije godine implementirao neke akcije koje koriste relativno često, dakle samo bi trebali povećati njihov volumen, ali kako se u svemu ovome može snaći LeBron?

Jer, a to je drugo, jedna itekako bitna stvar na koju zaboravljamo dok pričamo o Cavsima kao potencijalnom elitnom napadu u rangu Warriorsa je ta da nemaju idealan roster kao konkurenti iz Zaljeva. Love je dokazana prva opcija u takvom obliku pokretnog napada – pozicionirajući ga na visokom postu u Minnesoti i vrteći većinu akcija kroz njega, ne pretjerano zainteresirani Adelman, koji je jedva čekao otići u mirovinu, izvukao je iz rostera na kojem su uz Lovea najviše minuta odigrali bacači cigli poput Rubia i Brewera, a zatim i jedan teški centar poput Peka koji sigurno ne pomaže u kreiranju prostora, top 10 napad u NBA.

Samo, kako staviti tog Lovea u rolu top opcije pored dva takva potrošača iz driblinga kao što su James i Irving? Dakle, koliko god Love na papiru bio idealan igrač za pokretni napad, on će ovdje uvijek prvenstveno biti važan kao stretch opcija koja otvara prostor za ulaze dvojici playmakera. I to je možda i najbolje rješenje za Cavse, jahati Jamesa kao playa, jer samo tako u prvi plan ne dolazi najveći problem njihova rostera, a taj je što su i James i Love najkorisniji kao četvorke. A ne postoji sistem koji istovremeno može koristiti obojicu u toj roli. Odnosno, smislio ga je Spoelstra u Miamiu, ali razlika je bila u tome što je Bosh mogao igrati peticu u obrani, što Love ne može ni pod razno. U Clevelandu, ako želiš maksimizirati LeBrona, ili koristiš Lovea kao spot-up šutera ili ga ne koristiš uopće.

Zadržimo se još malo na ovome. Da bi izvukao maksimum iz Lovea kao prve opcije, moraš ga okružiti s tri šutera, pogotovo kada si poput Cavsa nakrcao roster peticama koje nemaju domet i koriste isključivo u reketu. Kako se LeBron uklapa u tu priču s 29% šuta za tricu, odnosno 35% šuta s prostora između reketa i perimetra? Čim nije u reketu, James je neučinkovit strijelac i to je nešto što traje već skoro godinu i pol. Tako da možda čovjek nije ni blesav, zna on vrlo dobro da je Love korisniji momčadi kao stretch četvorka nego kao kreator. Ili je možda bolje reći da je korisniji njemu u toj roli – dok James ne počne ubacivati s perimetra, trenutni stil igre Cavsa najbolje je što mogu smisliti. Dakle, James kao play, Irving kao sekundarna opcija i šuter, Love kao šuter.

E, sad, ako je Love osuđen biti tek glorificirani Ryan Anderson, onda će sve žrtve imati smisla ako je LeBron u stanju nositi teret. Pa, to je neka logika kojom se ravnaju, ali možda ne bi bilo loše da pogledaju oko sebe. James više nije klasa za sebe u NBA kao što je bio u danima dok je bio u Miamiu. Curry je bolji, Curry je u klasi za sebe, a Durantova šuterska kvaliteta vjerojatno i njega čini boljom prvom opcijom od Jamesa. Westbrook je jednako moćan razbijač i playmaker, a Leonard i Butler bez problema igraju obranu protiv Kralja. Dakle, u ovakvom kontekstu, u kojem više nisi razlika sam po sebi, ni sistem izgrađen oko tebe nije dovoljan. Treba ti sistem koji će izvući maksimum iz momčadi, ne pojedinca. A da li je to moguće obzirom na ono što smo maloprije rekli glede načina na koji je složen roster?

Ne vjerujem da će ovdje stvari moći funkcionirati na takvim razinama, previše je tih sitnih prepreka za koje treba i vremena i odricanja, a Cavsi ovoga prvoga nemaju, a i želja za ovim drugim je upitna. Sjajan je ovaj puni krug kojega je James napravio u karijeri, od gubitnika postao je pobjednik (i to tek nakon što mu je Riley, ponekad i silom, morao nametnuti neke stvari) i sada opet proživljava film s početka, na istoj lokaciji i u sličnim dresovima. Ako ovo nije bolja škola života i bolja sapunica od ičega što može izaći iz usta Bruna Šimleše, onda ne znam što je.

Ostatak tjedna? Pa, uz spomenuti poraz protiv Bullsa gdje nisu imali rješenja za Gasola dok je Jimmy bez problema parirao Jamesu (i gdje su izgubili usprkos tome što i Bullsi imaju svojih problema, konkretno s Roseom kao prvim potrošačem koji je ovdje pucao 21 put za 5 ubačaja), prilino lagano su sredili Netse i Wolvese, ali i Clipperse, ispucavši na njima frustracije za poraz od Warriorsa.

Međutim, u svim tim utakmicama nismo vidjeli ništa novo, Lue je čak i Mozgova ostavio u startnoj petorci, kamoli da je zamijenio Shumperta i Smitha ili dirao u ustaljene rotacije. Također, Irving je nastavio igrati loše, što je još jedan problem Cavsa i to popriličan. Ne pada mi na pamet implicirati da bi s Irvingom u punoj formi ostavili puno bolji dojam protiv Warriorsa jer njegov učinak ne rješava strukturne probleme, ali im definitivno nije od koristi njegovo trenutno traženje forme, prvenstveno šuterske – kao da im nije dovoljan LeBron, Kyrie trenutno također puca tricu ispod 30%.

5. CLIPPERS

Bit će izgleda još neko vrijeme bez Griffina jer je ovaj opet pokazao da ima tanke živce, nakon što se kroz proteklu sezonu provlačilo suđenje zbog naguravanja u noćnom klubu, sada je odalamio par puta klupskog potrčka i usput slomio šaku. Dakle, još mjesec-dva Paul će rasturati na parketima i u fantasyu, a sezona Clippersa je dobila još jednu tamnu mrlju.

Ako je ovo s Blakeom vijest tjedna, onda je trade Smitha u Houston na drugom mjestu (sada se postavlja pitanje bi li pristali na trade da su znali da će Griffin produžiti boravak na bolovanju). Ili bi bolje to bilo nazvati vraćanjem obzirom da Clippersi nisu dobili ništa zauzvrat. A definitivno su mogli nešto izvući iz Smitha (možda i tradea) da je Rivers pokazao želju za radom, odnosno uklapanjem Smitha u rotaciju. Po običaju Doc je čekao da se stvari slože same od sebe, kako to obično biva s momčadi koja po svim izvorima trenira daleko najmanje u NBA i u kojoj je treneru na prvom mjesto usrećiti ego udarnih igrača, a tek zatim razvijati momčad i maksimizirati njene resurse. Doc voli veterane jer se obično radi o plug & play pojačanjima, Smith je pak zahtijevao malo truda i tu je već bilo jasno da se neće dobro provesti u Los Angelesu.

Sada nam se samo ostaje nadati da će naletjeti na Rocketse u prvoj rundi i da će im Smith u sedmoj utakmici u Los Angelesu staviti 8 trica dok se Rivers znoji na klupi.

Do tada, pratimo ih kako guraju kroz regularni dio. Do sada je to bilo solidno na laganom rasporedu, ali na ovoj turneji po Istoku stvari ne teku glatko. Dobili su Knickse koji su totalno izletjeli iz forme nakon ozljeda Anthonya i Porzingisa, ali su isto tako dobili po nosu od Cavsa i Raptorsa. I dok se poraz od Cavsa još nekako i može pripisati kontekstu (igrali su bez Blakea, domaćini su pak trebali pobjedu protiv zvučnog protivnika da speru gorak okus poraza od Warriorsa), način na koji su ih Raptorsi namlatili jasno poručuje da ova momčad nema visok plafon, s ili bez Blakea, svejedno.

Startna petorka im se još dobro i držala, odlično su otvorili prvu i treću četvrtinu, ali čim bi Rivers posegnuo za klupom igra bi se raspala. Naravno, tome je pridonio i sam, uporno jašući pet rezervi na krajevima neparnih i početcima parnih četvrtina. Sad, da ta već famozna petorka ima barem neku logičnu podjelu uloga, još bi nekako i bilo jasno povjerenje u nju, ali Rivers igra s playom bez šuta (Prigioni), dva streaky combo beka na bokovima (Rivers i Crawford), smallball četvorkom (Johnson) i teškom peticom (Aldrich). Jedinog čovjeka s malo dužine na boku koji bi u teoriji mogao biti i play druge postave (Lance) ne koristi, a Smitha, koji bi ovdje bez problema igrao četvorku u matchupovima u kojima Johnson ne koristi, više nema na rosteru.

Usporedbe radi, Casey uvijek ostavi ili DeRozana ili Lowrya s drugom postavom i to, kao što je i ova utakmica pokazala, ima smisla, odnosno treneri to rade s razlogom. Ima i Doc svoje razloge, ali oni obično veze nemaju s pobjeđivanjem.

NCAA REPORT

Blatt i LeBron, Josh Smith i Clippersi, Tim’s Team i razum (btw rijetko kada mi bude žao što ne pišem politički blog kao što je slučaj u ovom trenutku, kako ide ona fraza, živimo u zanimljivim vremenima, a bogami i urnebesnim jer odavno se nisam ovako zabavljao s domaćom dnevnom politikom). Zanimljivih tema je gomila, neke misli su već zapisane, neki postovi se već kuju, ali držimo se plana, točnije idem završiti ovaj nesretni NCAA post na kojem se vrtim već danima i koji ne zanima nikoga. Praktički, nakon najavnih postova ovo je prvi posvećen dotičnoj temi, tako da ću uz osvrt na najbolje momčadi reći i nešto o top talentima, a onda, obzirom da nas čekaju all-star vikend i trade deadline, vjerojatno neću pisati o NCAA do turnira (“i neće nam nedostajati” pomisle vjerni čitatelji).

Dakle, ako smo još tamo u najavi sezone rekli kako će ovo biti neizvjesno natjecanje, danas znamo da nismo bili potpuno u pravu jer ovakvu razinu neizvjesnosti nitko nije mogao očekivati ni u snu. Ovo je totalni kaos, praktički danas, iako je iza nas više od pola sezone, što znači da je prošlo i skoro trećina konferencijskih utakmica, doslovno nemamo skupinu momčadi, njih 6-7 ili više, nije bitno, za koje bi mogli reći da su Final Four izazivači. Imamo bazen od nekih 20 ekipa koje sve s pravom računaju na Final Four, a sukladno tome ne vidim smisao u kreiranju neke top 16 liste kada između prvog i šesnaestog ne bi bilo značajne razlike.

Stoga će ovaj put pregled ići po konferencijama kao što je išla i najava, čisto da spomenemo sve momčadi koje s pravom računaju na mjesto u završnom turniru. Krećemo od najbolje konferencije prema najslabijoj, odnosno prema ostalima.

BIG 12

Oklahoma sa svojom veteranskom momčadi igra toliko dobro, pogotovo u napadu, da bi vjerojatno njih stavio na broj 1 da moram birati neku momčad. Krugerova skupina nevjerojatno je učinkovita šuterski, ubacuju tricu s 46% uz ogromnu potrošnju (više od trećine napada im završava pokušajem s perimetra). Kad god mogu trče, uvijek igraju s četiri vanjska u formaciji, ponekad i pet, a ono što ih čini posebnima je ogromna količina kretanja i opcija. Od tri udarna vanjska svi su opasni i kao šuteri i kao slasheri i kao cuteri i u ovom kontekstu to jednostavno izgleda sjajno (Hield je nešto kao McLemore sa šutom za tri preko 50%, izuzetno moćan swingman za ovu razinu i potencijalni NBA bek-šuter, trenutno favorit za igrača godine, a Cousins i Woodard su klasični rasni NCAA combo-bekovi koji podjednako dobro kreiraju iz driblinga i šutiraju).

Jedini problem je manjak mase u sredini, Spangler je odlična NCAA stretch četvorka, ali peticu nemaju ni pod razno (simbolični Afrikanac im je toliko drven da usprkos potrebi za blokerom u sredini jedva igra – btw trebalo bi ispitati kojim kanalima ovim momci dolaze do stipendija, praktički nema programa u Divison I koji nema makar maskotu iz Afrike, možda bi i naši klubovi mogli malo češljati po tom području u potrazi za skrivenim blagom). Starter Lattin služi za postavljati blokove i kupiti skokove u napadu, što je prema naprijed dovoljno, ali u skoku i obrani su itekako ranjivi.

Kruger je odustao od klasične zone jer ima fizički moćne veterane koji bez problema igraju dobro u 1 na 1 matchupovima, ali nije odustao od konzervativnog pristupa u obrani. Oklahoma ne riskira, ne koriste fizikalije za presing već brane reket i uvijek radije ostavljaju otvoreni šut od prostora za ulaz. Pored te njihove dužine nije lako proći do obruča, ali su itekako ranjivi ako nalete na šuterski raspoloženu momčad i tu bi im u turniru gdje razliku čini jedna utakmicu život mogao postati kompliciran. I zato je uloga blokera u zadnjoj liniji bitna, da imaju čovjeka koji može braniti reket onda bi mogli poduzimati puno više rizika u rotiranju prema perimetru.

Kansas je odmah tu negdje, iako nisu toliko atraktivni, ni igrom ni talentom. Self se po običaju oslanja na Ellisa kao udarnu opciju na vrhu reketa, uz Masona kao solidnog slash & kick playa i dva šutera uokolo. Ključ dobre igre je što se, uz standardno dobrog Ellisa, ove godine ranijih sezona često upitni Mason i Selden čine kao učinkoviti igrači, što je donekle i razumljiv razvoj događaja obzirom da im je ovo već treća sezona pod Selfom. Uglavnom, ništa novoga na Kansasu, od mladih visokih talenata Dialla i Bragga ne vidi se previše, dakle uvijek ista priča s brucošima koji su kod Selfa uvijek nekako u pozadini. Bez obzira na sve, ova momčad bi nakon dugo vremena mogla do Final Foura čisto zato što je puno manje prepreka na putu. Ironija je pak da, iako imaju podjednako ili čak i više šansi za otići do kraja nego zadnjih nekoliko godina (kada su Kentucky, Florida, Duke i Arizona, da spomenem samo najzvučnije programe, imali više talenta na raspolaganju), zbog sjajne generacije Oklahome vrlo lako bi mogli ostati bez dvanaestog po redu naslova prvaka konferencije u kojoj su nedodirljivi od kada je Self preuzeo program.

Uz ove dvije momčadi ima njih još par koje su sigurne za turnir. West Virginia legendarnog Boba Hugginsa nastavlja dolaziti do rezultata kombiniranjem suludog presinga i beskompromisnog skoka u napadu, zbog čega ostavljaju gomilu rupa u obrani, ali istovremeno dolaze i do gomile pobjeda (tipa, skinuli su baš Kansas u nedavnom dvoboju, naglasivši da njihovi bekovi Mason i Selden, iako su napredovali kao šuteri, još uvijek imaju gomilu problema kao kreatori iz driblinga protiv pravog presinga). Baylor je standardno solidan, uz već opjevanu zonu uspjeli su okružiti mrcinu Gathersa s dovoljno šutera u napadu i izgledaju kao da zadnjih godina nisu izgubili previše bitnih članova jezgre (Gathers inače ozbiljno razmišlja o tome da umjesto na draft otiđe u neki NFL kamp što bi ipak bila šteta – iako je s loptom u rukama, ali i visinom, više nalik Reggieu Evansu ili Dannyu Fortsonu nego DeMarcusu Cousinsu, ovakvog skakača u napadu NCAA nije vidjela od centra Kentuckya).

Ima i par momčadi koje će za doći na turnir još morati raditi. Iowa State, usprkos tome što Niang igra sjajno (i to u malo drugačijoj roli, pod novim trenerom više je stretch šuter nego kreator kao što je bio kod Hoiberga), jednostavno nema dubinu, a standardno ni obranu, za ozbiljnije rezultate. Njihov play Morris doslovno je igrač koji je odigrao najviše minuta u konferenciji, što je obzirom na brzi stil kojim su nastavili igrati i tranziciju kao bitan oslonac njihova napada otežavajuća okolnost pred ključni dio sezone, naime pitanje je hoće li čovjeku ostati išta u nogama kada bude najvažnije, a bez njega doslovno nemaju poštenog beka. Druga momčad s upitnikom iznad glave je Texas, koji je usprkos dolasku Shake Smarta čak i slabiji nego lani. Smart nije uspio uspostaviti teror presingom kao što je bio slučaj na VCU, a ni šuterski nisu dobri usprkos tome što igraju s tri (combo) beka u postavi. Manjak talenta je očit, izgubili su par utakmica koje su morali dobiti, ali ih dvije nedavne pobjede baš protiv Iowa Statea i West Virginie opet lansiraju u konkurenciju.

ACC

North Carolina na startu sezone nije ostavljala dobar dojam, ali kako nisu imali playmakera Paigea na raspolaganju to je bilo razumljivo. Povratkom Paigea, koji je odmah krenuo sjajno, postavili su se kao jedan od najboljih napada u NCAA i to usprkos manjku elitnog šuta za tri. Jednostavno, kombinacija kvalitetnih realizatora u postu, sjajnih atleta u tranziciji i Paigea koji savršeno kontrolira ritam i loptu bila je previše sve do nedavno kada je Paige opet upao u šutersku rupu. Sad, ranije bi se UNC obično raspao kada bi stao Paige, ali ove sezone su promovirali novog startnog playa Berrya, uz to imaju i pouzdanog combo veterana Britta, tako da su na vanjskim pozicijama krcati i guraju bez većih zastoja.

Jackson i Pinson i dalje su kriminalni šuterski, ali daju dozu energije na bokove, dok su pod košem također proširili rotaciju, opet zbog ozljede. Dok su igrali bez guzatog centra Meeksa kao opcija se nametnuo Hicks, još jedan moćan i eksplozivan skakač, tako da su u stanju dominirati pod koševima 40 minuta kada su kompletni. Brice Johnson je pak prvo ime u sredini, čovjek je u četvrtoj sezoni potpuno sazrio kao igrač, ali je i dodao nešto mišića, tako da je sada prava sila u ovoj konkurenciji. To najbolje dokazuje 39 poena i 16 skokova protiv Florida Statea. Mislim, i dalje bi ga jedan Ed Davis nosio u zubima (pao mi na pamet radi UNC konekcije), ali ne vidim razloga da i Brice ne bi mogao sličnu rolu odrađivati u NBA, dakle pokretan pick & roll napadač s osjećajem za igru i kvalitetnim šutom s linije slobodnih, uz to kvalitetan i kao pomagač u obrani, posebice kada treba čuvati obruč blokadom s leđa. Nije petica ni pod razno, ali u back-up roli može odraditi minute i na toj poziciji, ali i kao staromodna četvorka uz eventualnu stretch peticu. Dakle, ne vidim razloga da ga netko ne pokupi puno prije druge runde u kojoj ga trenutno projiciraju na draftexpressu.

Uglavnom, UNC je tako vjerojatni broj jedan u ovoj konferenciji, ali Pitino je opet izvukao maksimum iz blago rečeno limitiranog rostera tako da je i Louisville opasan. Nemaju dovoljno dobre šutere ni kreatore, ali obrana je elitna, uz standardno kvalitetan učinak u presingu, kontroli ritma i tranzicije te čuvanju obruča. Mislim, što reći, Pitino bi valjda složio vrhunsku obranu od 5 prolaznika, ali teško će do Final Foura s napadom koji živi od kupljenja odbijanaca trojca koji se rotira pod koševima. S tim da bi ta rotacija mogla biti još moćnija da mogu računati na prvog centra Mathianga koji će zbog ozljede biti van momčadi do vjerojatno završnice sezone. Međutim, ako uhvati formu do turnira, ta njihova gomila visokih, posebice rotacija na petici Mathiang-Onuaku, garantiraju mučenje svim protivnicima koji se spuste u sredinu.

Odmah do njih bi trebala biti Virginia koja je neočekivano pala u obrani ove godine. Na startu sezone je čak sve izgledalo dobro, rezultatski su živjeli od zatvorenog reketa i povremenih dobrih šuterskih partija, ali porazi su krenuli čim je počelo konferencijsko natjecanje. Jednostavno, muku muče završiti partije jer se zbog nevjerojatno sporog ritma kojim igraju ne mogu odvojiti na značajnu razliku usprkos dobrim postotcima za tricu, čim protivnici zatvore prostor za dribling Perrantesu i Brogdonu, koji ipak nisu NBA klase da igraju 1 na 5, napad je mrtav, a ni centri Gill i Tobey ne igraju tako dobro kao lani u sredini. Anderson im previše fali kao treća opcija u napadu, a isto tako nemaju dubine pod košem kao lani da eventualno prežive ako netko od dva udarna visoka nema dobru večer ili uđe u problem s penalima. Ukratko, mogu do Final Foura, ali samo ako im se baš sve poklopi.

Duke ne izgleda najbolje, imaju dva poraza doma za redom što vjerojatno ni Coach K. ne pamti kada se zadnji put dogodilo, odnosno sigurno pamti jer se ne događa često. I, što je ono najgore, na poprilično laganom rasporedu. Dakle, potvrđuje se teza da ovo nije naročito dobra generacija, ali u turnir će vjerojatno ući, a onda ih se treba paziti jer imaju dovoljno talenta. Ingram je definitivno top 2 igrač klase, dakle već to može biti dovoljno da prežive do drugog vikenda, a bekovi ga također mogu pratiti šuterskim eskpadama, posebice Allen. Najveći problem je što trenutno igraju bez centarske dubine zbog ozljede stopala Jeffersona, veterana koji je trebao donijeti stabilnost pod košem. Upitno je kakve će koristi imati od njega kada se vrati na parkete, ali, ako uhvati formu do završnog turnira, e to će onda svakako pomoći obrani. Jer, ova trenutna koncepcija s trećim Plumleeom kao doslovno jedinim korisnim visokim okruženim s četiri šutera, od kojih niti jedan nije defanzivac, definitivno im ne pomaže – koliko god da ubace, uvijek mogu primiti više.

Miami također nije sjajno krenuo u konferencijske bitke, ali gotovo sigurno su momčad za završnicu. Imaju dovoljno solidnih combo-bekova (čak i previše za njihovo vlastito dobro jer svi igraju isključivo 1 na 5) i čvrstu unutarnju liniju s dovoljno mišića da mogu u idealnom kontekstu biti zeznuti. Ali, isto tako je neminovno kako će lošom selekcijom šuta i nepotrebno izgubljenim loptama sami sebe upucati u nogu.

PAC 12

Ovdje pak nema izrazitog favorita, vlada totalni kaos u kojem je opet isplivala Arizona. Veteran York trpa trice, imaju par dobrih combo-bekova, jaki su pod košem, dovoljno stabilnosti za istaknuti se u konkurenciji koja uglavnom nema ni glavu ni rep. Izgleda da su očekivanja kako bi ova konferencija mogla dati 5-6 predstavnika u turnir bila preoptimistična jer ni California, usprkos sjajnom dvojcu brucoša (koji su ipak druga liga u odnosu na Simmonsa i Ingrama), ne izgleda dobro, a kamoli odljevom talenta dodatno limitirane UCLA i Utah. Zato jer su spomenute momčadi, pa i još neki favoriti iz predsezone poput Oregon Statea, slabiji nego smo se nadali, ovdje je teško reći tko će se uz Arizonu ludovati u ožujku. Ali, ono što znamo je da ih neće biti previše i da i Arizona jedva da izgleda kao momčad koja može preživjeti drugi tjedan.

BIG EAST

Villanova očekivano dominira, dakle standardno dosadna momčad koja svojom kombinacijom šuta i zonske obrane predstavlja prevelik problem za limitiranu konkurenciju. Ono gdje su im zadnjih godina počinjali problemi je kada bi u turniru naletjeli na protivnika s više individualnog talenta. Praktički, ono čemu se nadaju je toliko razvodnjeni bazen da će im njihova solidnost biti dovoljna i da neće biti mismatch problema koje neće moći riješiti.

Uz njih se u hrpi osrednjih istaknuo tek Xavier, koji je ove sezone, bez centra Stainbrooka kroz kojega su vrtili većinu napada prošle godine, tek kopija Villanove (Stainbrook je inače završio u Bundesligi, kamo valjda završi svaki bijeli NCAA igrač nedovoljno dobar za NBA i Euroligu). Dakle, četiri šutera, jedan skakač da se nađe, zona veći dio večeri i nada da s druge strane neće naići neki ekstra talent koji će ih razbiti 1 na 5 kvalitetom.

BIG TEN

E, ovdje ima potencijala za otići do kraja. Michigan State je ozljedom Valentinea pao s pozicije Final Four favorita, preživjeli su i bez njega onaj ne-konferencijski dio, ali evo čim su počele ozbiljne utakmice doživjeli su 4 poraza u 8 utakmica. Od čega čak 3 s Valentineom nazad u postavi, iako su se djelomično za takav niz iskupili pobjedom protiv Marylanda. Tako da je vjerojatno stvar u tome da je čovjek još daleko od idealne forme, ali istovremeno sve ovo jasno ukazuje na limite rostera. Iako će Valentine nastaviti biti nešto umanjenija kopija Draymonda Greena, jednostavno nema suigrače koji mogu previše pomoći. Bekovi su tanki, tu im je dubina dodatno narušena ozljedama, s tim da ni pod košem nije bolje. Dakle, nigdje druge i treće opcije. Sad, Izzo i ovakvu momčad može odvesti do Final Foura, sezona je još duga i ako svi uhvate formu istovremeno sve je moguće, ali definitivno nisu favoriti kao što se činilo na startu sezone kada je Valentine izgledao kao najboljih igrač u NCAA.

Slabiju formu Spartansa iskoristila je Iowa koja vraća najveći dio veteranske jezgre minus lani najbolji igrač White (kojega su draftali Wizardsi i koji je, pogađate, završio u Bundesligi). Godinama solidna momčad sada se zbog te gomile uigranih opcija čini boljom nego što jeste, takav je kontekst da njihovi veterani djeluju kao Final Four potencijal. Gessell, spori bijeli play vjerojatno neće doći do posla ni u Bundesligi (previše je braće iz Bronxa na zavodu), ali šuter poput Uthoffa ili visoko drvo poput Woodburya (sjajno prezime za ono što jeste, skoro kao Skelin) već imaju zakaparene gaže u nekom mjestu poput Crailsheima.

Inače, imaju i jednog brata u postavi, također odličnog šutera Joka, koji je, gle čuda, ujedno vjerojatno i najveći NBA potencijal. Ako budu šuterski vrući, ako ne nalete na uber-combo igrača koji će masakrirati Gessella i ako izbjegnu momčad s gomilom atleta pod košem koje će Woodbury i Uthoff moći samo promatrati, imaju šanse doći do Final Foura.

Purdue se nametnuo odličnom obranom kao momčad za završnicu, imaju stvarno impozantnu količinu centimetara i mase na raspolaganju s čime se definitivno mnogi ne mogu nositi, o čemu govori i podatak da su obrana koja protivnike drži na najslabijim postotcima šuta iz igre. Sretno vam zabiti na obruču protiv njih, ali bez obzira na to, previše ovise o tome koliko će sami moći ubaciti s perimetra. Veći dio sezone su solidni šuterski, ali neka brža momčad s četiri šutera uvijek ih je u stanju iznenaditi, a igru na više poena teško mogu pratiti.

Obzirom da je Indiana ostala bez ključnog šutera Blackmona (koljeno) njih možemo izbaciti iz konkurencije (iako su vjerojatno i dalje dovoljno dobri da uđu među 68), tako da mi se od svih ovih momčadi ipak na kraju najviše sviđa Maryland. Nisu konstantni ni u jednom smjeru, ali napadački potencijal je strašan, što se povremeno i vidi, a ni u obrani nisu bez rješenja.

Trimble nije onako šuterski učinkovit kao što je bio u prvoj sezoni, ali je i dalje jedan od boljih combo bekova u NCAA i dovoljno je da uđe u formu mjesec dana kada bude najpotrebnije. Kakav je Sulaimon u svlačionici pojma nemam, ali na parketu je sjajan i definitivno bi i Duke imao koristi od njega da ga nisu škartali. S ovakva dva beka možeš bez problema do kraja ako se sve oko njih posloži, a materijala ima. Šuterski su ponekad sjajni, imaju i dovoljno tijela pod košem obzirom da se brucoš Stone dokazao kao odličan skakač, tako da im samo nedostaje malo obrane na perimetru. Ali, obzirom kakve rupe ima konkurencija, ne vidim razloga da Maryland na kraju na opravda čak i najoptimističnija očekivanja iz predsezone.

SEC

LSU nažalost nije vrijedan spomena i Simmonsa vjerojatno nećemo gledati na turniru, a nije puno bolji ni Kentucky. Oni će pak vjerojatno ući među 68, međutim ovo jednostavno nije dobra momčad. Ulis je solidan NCAA play, ali nije NBA kapacitet, ovogodišnji bočni im opet loši šutiraju (Murray je nakon odličnog ulaska u sezonu potonuo s postotcima i ovo sada je puno bliže njegovoj stvarnoj kvaliteti), a veterani pod košem ne mogu nositi sav teret, pogotovo jer se i Labissiere pokazao nezrelim čak i za ovu razinu te nemaju potrebnu dubinu. Momak ima šut s poludistance i dovoljno je visok i skočan da bi bio solidan bloker iz pozadine, ali skakački i u postu nije ni blizu potrebne spreme da nosi ozbiljan program. I definitivno nije na razini na kojoj je Noel bio kao brucoš – iako su podjednako tanki, Noel je u onih svojih 20-ak utakmica do ozljede barem skakao i zakucavao, potvrdivši se kao atleta, ali i kao natjecatelj. Takav pristup kod Skala nije viđen.

Kako su i Gatorsi očekivano kilavi, kao sila u konferenciji nametnuo se Texas A&M. Kennedy je složio odličnu obranu s gomilom presinga, ali i odličnom zaštitom reketa. Nisu šuterski kvalitetni i uglavnom igraju s dva klasična visoka u sredini, ali imaju dobrog i iskusnog playa u Alexu Carusu, imaju odličnog skakača i finišera pod košem u Jonesu (koji nema NBA visinu, ali je strašan atleta i za ovu razinu odlična četvorka sposobna zabiti s poludistance) i imaju 1 na 5 strijelca u Danuelu Houseu. Ovaj senior je kompletan igrač, šljaker koji je svake godine dodavao nešto svojoj igri pa je tako od šutera postao i solidan kreator sposoban nositi teret u napadu (definitivno ima NBA fizikalije za 3&D igrača, možda nije elitni atleta, ali već ta kombinacija all-round igre i šuta trebala bi ga odvesti u ligu koja na tim pozicijama trpi svašta). Uglavnom, od momčadi koja je iz pozadine vrebala šansu, nametnuli su se ne samo kao oportunisti, već i kao konkretan Final Four kandidat.

OSTALI

Od Gonzage očekivano ništa ni ove sezone (Wiltjer trpa, ali bez bekova nema rezultata), tako da praktički imamo samo dvije momčadi na kojima treba držati oko – SMU i Wichita State. Točnije, samo je jedna jer SMU zbog muljanja s igračima nema pravo nastupa na završnom turniru. A kako to obično biva, SMU je jedina momčad trenutno u NCAA bez poraza. Dijelom je to rezultat prelaganog rasporeda, praktički u prvom dijelu sezone nisu igrali ni protiv jednog jedinog od ovdje spomenutih protivnika, a sada u drugom imaju slabašnu konferenciju za pokoriti. Međutim, dijelom je to i rezultat kvalitete. Larry Brown je složio solidnu obranu reketa, to nikada nije bilo sporno, ali igraju vrlo dobro i u napadu oslonjeni na playa Moorea i brucoša Miltona čiji nadimak Shake sve govori. Momak se solidno snašao u roli drugog beka, a u zadnje vrijeme mu je otvoreno još više minuta jer su iz momčadi izbacili juniora Fraziera od kojega se očekivalo da ponese dio tereta na perimetru. Međutim, kako to već biva kada uzimaš ove talentirane, ali problematične tipove koje nitko drugi neće, nekada pogodiš kao s Miltonom, a nekada promašiš, kao s Frazierom. Ili Mudiayom na kraju krajeva, momkom koji nikada nije ni zaigrao za Browna.

Wichita State pak životari od ostataka one sjajne generacije, a to su VanVleet i Baker, brode kroz svoju konferenciju do ožujka, kada će se nadati da će uz više sreće sa ždrijebom (sjetimo se kako su tijekom sjajne sezone bez poraza ispali prvog vikenda jer su dobili Kentucky, odnosno kako su lani imali Kansas i Notre Dame na rasporedu) i uz dobru formu bekova možda preživjeti i do trećeg tjedna.

DRAFT REPORT

Pa, ako ćemo gledati na draft kao na događaj u kojem ćeš moći birati između light Duranta i light Jamesa, onda ovo uopće nije loša generacija. Dubine nema, to odmah razjasnimo, nakon Ingrama i Simmonsa svi ostali su dvije, tri klase ispod i uopće ne treba čuditi Benderova pozicija kao realnog top 3 picka. Uglavnom, sada se treba odlučiti koga izabrati između ovog dvojca kao u godini kada su izbori bili Durant i Oden. Nije lako, ali moj pick kao GM-a bi bio Ingram. Iako su Simmonsove brojke takve da ispada kako bi već sada u NBA igrao na graničnoj all-star razini (što je vjerojatno istina jer definitivno fizički djeluje kao netko tko u NCAA gubi vrijeme), Ingramov potencijal je jednostavno strašan i za 5 godina bi on mogao biti puno bolji igrač. Po brojkama i instant utjecaju kojega bi imao na igru čak i u NBA, Simmons spada u klasu sigurnih pogodaka poput Townsa. Samo, ako vam se igra bingo, onda se isplati odigrati na Ingrama.

Ingram je trenutno malo previše na strani Willa Bartona, sumnjive konstitucije, ali što se tiče talenta, posebice trpanja sa svih pozicija, pa, više je kao Durant. Meka ruka i NBA domet kombinirani s visinom i rasponom ruku kakvih se ne bi sramili ni elitni krilni centri, sjajno kretanje bez lopte i s loptom, ulaz – momak je rođeni strijelac i za takve u NBA nema problema, teško je zamisliti scenarij u kojem neće zabijati 20 jednog dana. Praktički, da je samo malo fizički moćniji vjerojatno bi o njemu danas pričali kao o Wigginsu sa šutom.

Simmonsa ostavlja u pozadini čisto zbog šuterskih nedostataka potonjeg. Nije jasno koju će Simmons poziciju igrati u NBA, u NCAA doslovno igra playa u napadu i četvorku u obrani, ponekad i centra, to će teško funkcionirati u NBA. Trojka kao nešto između? Logična pozicija, od tuda i usporedbe s Jamesom. Na kraju krajeva to je manje bitno, što god igrao, bit će na parketu.

Iako može igrati obranu i na perimetru i solidan je pod košem, pogotovo u ovoj NCAA konkurenciji, ima problema s rotacijama u obrani i tu mi ga je teško zamisliti kao elitnog defanzivca na boku. S tim da šut ostaje najveći problem, pogotovo u današnjoj NBA gdje i četvorka mora moći ubaciti tricu, kamoli trojka. Momak tricu nema ni pod razno, a i realizacija s poludistance iz driblinga nije elitna. To su stvari koje se daju naučiti, ali kada ti padnu na pamet MCW i Livingston kao usporedbe dok ga gledaš u akciji (iako bi Simmons bio puno, puno veća verzija) onda ipak imaš malu distancu. Kad stavimo to na stranu, realnost je ipak takva da je Simmons all-round monstrum kao potencijalna trojka koja će biti primarni kreator (to je bitno, da mu momčad koja ga drafta odmah da loptu u ruke i da ga ne pokušavaju gurati u sekundarnu rolu jer će mu time samo limitirati domet). Ovdje dominira u skoku jer je jednostavno nadrastao konkurenciju (malo je i stariji od generacije brucoša), tako da je odmah nakon skoka u stanju povući kontru što mu je ogroman plus kao rasnom playu koji stvarno ima sve bez obzira na visinu, od driblinga do ulaza i pregleda igre. Uz tranziciju i kvalitetu u napadanju kroz pick & roll u stanju je i završavati na obruču u gužvi tako da je definitivno nešto posebno s loptom u rukama.

S ovolikom odgovornosti u skoku i realizaciji u reketu, nekako logičnija usporedba od čistih playmakera ipak je Evan Turner, dakle negdje između Jamesa i njega trebao bi se smjestiti i Simmons.

POWER RANKINGS, WEEK 12.

Obzirom da su u tjednu iza nas viđena dva derbija, oba s itekako interesantnim ishodima, u ovom izdanju rankingsa bavit ćemo se isključivo njima. O ostalim momčadima kratko, u rečenicu-dvije, da spomenem tek neke stvari koje su mi se učinile bitnima. Plan je ionako da (u četvrtak? u petak?) osvane mega-podcast u kojem ću uz Krehinu pomoć prošetati po cijeloj ligi tako da će svježi dojmovi ionako završiti u njemu pa nema smisla pretjerivati (nema smisla puno toga na ovom blogu, pa svejedno to radiš, opaska superega). Potrebe za pitanjima ovaj put nema jer će podcast ionako vjerojatno probiti dva sata trajanja.

1. WARRIORS

Krenimo odmah od šamaranja Cavsa jer to je definitivno bio vrhunac njihovog tjedna, a možda i sezone. Da, upisali su dva poraza, ali plan je bio jasan, odmoriti momčad i uigrati najbolju rotaciju kako bi u Clevelandu mogli istrčati u top izdanju. I plan je u potpunosti uspio. Prvih 12 minuta (a i dalje, iako dalje od prvog poluvremena nisam gledao da ne pokvarim dojam prve dvije četvrtine) bili su ideal košarke – nesebična i toliko-precizna-da-izgleda-spontano igra u oba smjera, savršena taktička priprema uz bezgrešne rotacije. Ukratko, Warriorsi u najboljem mogućem izdanju protiv protivnika koji svako malo traži smisao (i koji će nakon dvostrukog knock-outa od sila Zapada opet utonuti u ugodu Istoka, gdje će gaziti nedostojnu konkurenciju, izgraditi sliku o sebi kao o legitimnom izazivaču, iako danas svi znamo da protiv ovakve razine košarke nemaju šanse).

I tako, usprkos 2-2 tjednu, danas nam je još jasnije da su Warriorsi, kad su kompletni i u formi, nezaustavljiva sila. Steph i Draymond jednostavno su ove sezone otišli na neke posebne razine, razine u kojima su obitavali Michael i Scottie, Shaq i Kobe, Magic i Kareem. Drugim riječima, da zaustaviš ovakav dvojac, uz to okružen idealnim rosterom krcatim korisnim sekundarnim opcijama, igračima zadatka i ispušnim ventilima, stvarno ti se mora puno toga poklopiti jer u vakumu nemaš šanse osim ako si povijesno moćna momčad. A Cavsi to nisu, oni su LeBronom pogonjen stroj koji ponekad toliko klapa dok radi da ti se čini da će svaki tren iskočiti neki vijak i zabiti se Blattu ravno u čelo.

Spomenimo reda radi što se još događalo do dolaska inkvizicije u Cleveland. Tjedan su otvorili porazom od Nuggetsa, u utakmici u kojoj su odmarali Greena (odličan spursijanski potez kojim su mu kupili tri dana odmora) i u kojoj su usprkos vidnom nedostatku energije zamalo dobili jer je Curry odlučio zabiti 17 poena u zadnjoj četvrtini. Naravno, tu se dalo vidjeti da nemaju pravu zamjenu za Greena (jedina četvorka na rosteru koja donekle može u sistemu odraditi nešto od njegove role, McAdoo, nije igrao zbog ozljede, a Speights i Thompson su totalno drugačiji igrači koji ni u napadu ni u obrani ne mogu pokriti zadatke koje Draymond ispunjava) i da bez njega jednostavno ne mogu raditi svu onu gomilu stvari koje ih čine posebnima u oba smjera (u obrani mogu zaboraviti na preuzimanje na pick & rollu, a u napadu mogu zaboraviti na vrhunsku sekundarnu kreaciju). Jasno, u 9 od 10 utakmica i bez njega Warriorsi bi dobili Nuggetse da to postave kao prioritet, međutim stilski bi to morali raditi na potpuno drugačiji način, da ne kažem običniji.

I dok su Cavsi i Spursi dobili neku utjehu saznanjem da u eventualnom playoff sudaru bez Greena na suprotnoj strani postaju favoriti, Warriorsi su se vratili doma odraditi trening protiv Lakersa u kojem su dodatno brusili rotaciju, a zatim su otvorili mini-turneju po Istoku u Detroitu. Gdje su pretrpili novi poraz u utakmici u kojoj im je važnije bilo vratiti Barnesa u petorku te Ezelia i Barbosu u punu formu. Starteri Pistonsa su odigrali sjajnu obranu, potvrdivši još jednom kvalitetu u oba smjera, tako da to što su Warriorsi izgledali totalno dekoncentrirano ne umanjuje njihovu izvedbu – iako su Curry i društvo nespremnošću da zaigraju punim intenzitetom od starta dozvolili Pistonsima da odmah izgrade vodstvo, činjenica je da su svi njihovi kasniji potezi da se vrate u utakmicu bili neuspješni jer su Jackson i društvo svaki put bili spremni na odgovor. Porazu usprkos, svojevrsno poniženje koje su doživjeli, kao i završno uigravanje idealnih rotacija, bitni su razlozi zašto su onako dobro reagirali protiv Cavsa.

2. SPURS

Njihov vrhunac tjedna također je vezan uz Cavse, koje su, uz puno više muke od Warriorsa, dobili na svom parketu (protiv Detroita i Dallasa su se prošetali u svom stilu tako da se na tim utakmicama nećemo zadržavati). Na startu su imali problema s Loveom, ajde barem jedan dobar detalj u vezi čovjeka koji postaje sve veći teret ambicijama Cavsa. Naime, ako je već poznato da Love nema smisla protiv Warriorsa jer ga nemaš gdje sakriti protiv Greena, a pogotovo u smallballu, protiv old-school postave Spursa bio je od koristi. Stretch kvalitetom ipak izvlači jednog od dva centra iz reketa, pogotovo ako ga koristiš kroz pick & pop (što Cavsi, naravno, nisu radili dovoljno često, a tome ćemo se još vraćati kroz ovaj post), a u obrani može biti od koristi jer je dovoljno čvrst za gurati se 1 na 1 i tako otežati život Duncanu ili Aldridgeu kad Spursi odluče igrati kroz post-up izolacije.

Kasnije su pak prilagodbama (nečim čime se Cavsi puno manje zamaraju) Spursi riješili ovaj problem, riješivši tako i Cavse. Naime, Love u drugom dijelu kao da nije ni istrčao na parket, a dijelom je to zasluga Spursa koji su visoke izvukli prema perimetru odakle su ih koristili kao razigravače i blokere naglasivši tako njegove probleme s kretanjem u obrani. Čim je morao početi pratiti Aldridgea ili Diawa, Love se gubio, a onda je u završnici počeo primati i koševe 1 na 1 protiv Duncana koji u prvom dijelu nisu upadali.

Osim u napadu, još važnija prilagodba Spursa bila je u obrani gdje su jednostavno Lovea na pick & rollu preuzimali (odnosno, napravili su to u onih par puta što su Cavsi zavrtili tu akciju), dok su ga u spot-upu pokrivali rotiranjem iz zone kao i svakog drugog smrtnika, radije izabravši ostaviti visokoga u reketu kao osigurač. Neka druga momčad možda bi to i iskoristila da kroz slash & kick hrani Lovea povratnima, ali Irving i James su ga uglavnom ignorirali, možda i s razlogom obzirom da je onih par puta kada je dobio loptu ispalio vidno netočan projektil (kako je utakmica odmicala i ulazila u završnicu u kojoj su se stvari prelomile, njegov utjecaj na nju postajao je sve minorniji).

Uglavnom, još jednom se potvrdilo da s ovakvim Loveom ne možeš u rat, a može li se u tom tijelu ikada više probuditi onaj borac iz Minnesote upitno je. I nije to bezazlen upit obzirom da o preobrazbi Lovea ovisi i to hoće li Cleveland do naslova za LeBronova života.

Ako pak maknemo na stranu očajno drugo poluvrijeme, ostaje činjenica da je Love bio presudan u prve 24 minute gdje je bio svojevrsni mismatch Spursima. Njegovu sposobnost da izvuče centra iz reketa i istovremeno posluži u obrani guranjem Spursi nikada neće u potpunosti apsolvirati i da je Love bio u stanju držati razinu igre s početka do kraja, odnosno da su Cavsi bili u stanju maksimizirati ovaj matchup, utakmica bi možda i drugačije završila. E, sad, zašto nisu, to je pitanje na koje postoji gomila sitnih odgovora kojih ćemo se dotaknuti u ovom trabunjanju, ali onaj najvažniji je – zato što nemaju sistem. Tipa, čak i načinom kojim su ga koristili u spot-upu, Cavsi su olakšali Spursima čuvanje Lovea, ali i svih ostalih šutera. Naime, umjesto da ih otvaraju kroz kretanje i tako otežaju protivniku igranje obrane u svakom pogledu (ako moraš pratiti igrača makar pogledom, teže je ostati na idealnom mjestu s kojega možeš pomoći i u sredini i stići izaći na perimetar), šuteri im od početka do kraja napada uglavnom stoje na istom mjestu, što je obrani San Antonia definitivno olakšalo posao kod pomaganja i zatvaranja.

Spursi su odnijeli prevagu u još nekim elementima igre. Tipa, iako su Spursi po nekim mjerilima momčad koja bi trebala igrati sporije zbog godina i centimetara koje imaju na parketu, činjenica je da su njihovi brzi bekovi, uključujući i Manua, vukli kontre bez problema, hvatajući teretne Cavse na petama. Nije ovo bila brza utakmica, ali time je i činjenica da su Spursi dominirali u tranziciji još veći grijeh obrane Cavsa koju je Parker secirao kako je htio.

U biti, za razliku od Lovea koji je barem na trenutak natjerao Popovicha da se zamisli, Parker je takvom lakoćom dobio matchup protiv Irvinga da u tome možemo tražiti možda i veće razloge za poraz. Naime, kada su Spursi shvatili da igrom kroz centre neće daleko, odnosno da moraju napasti kroz vanjske igrače, Parkerova virtuoznost s loptom razbila je obranu Cavsa koji su opet prečesto na parketu imali postave bez dovoljno defanzivaca. Dribleri Spursa dolazili su od točke A do točke B bez problema, dakle ovo nije bila ni približno kvalitetna defanzivna partija Cavsa kao protiv Warriorsa, a za to dobar dio razloga leži u činjenici da su u ovoj utakmici Irving i Smith igrali puno više od Dellya i Shumperta. Kako ova prva dvojica hvataju šutersku formu, sve manje je minuta za šljakere, a tu onda dolazi do problema za Cavse koje se moglo vidjeti na otvaranju treće četvrtine protiv Spursa i na otvaranju utakmice protiv Warriorsa.

I tu nije kraj problemima Cavsa. Naime, onaj možda i najvažniji je što su u ovakvoj igri potpuno ovisni o Jamesu, a u ovom matchupu James nije u stanju ni individualno napraviti razliku, a kamoli da sam dobije protivnika. Dakle, kako očekivati da nosi momčad ako je danas Leonard više nego sposoban nositi se s njim 1 na 1? Nije stvar samo u produkciji prema naprijed, Leonard potroši i puno više energije u obrani, tako da je pitanje da li je James išta veći MVP svojoj momčadi od njega. Naime, LBJ je još uvijek bolji kreator i strijelac, ali Cavsi imaju toliko oružja u napadu da su u stanju živjeti i bez njegovog elitnog učinka te se povremeno čini da James čak i usporava ovu momčad nepotrebnim pimplanjem kako bi dokazao da je on meštar ceremonije. Spursi pak bez Leonardove vrhunske partije u oba smjera ne mogu biti izazivač ni pod razno, tako da toliko o tome koga je lakše zamijeniti.

Svaki put kad bi zaigrali pick & roll, Cavsi bi došli do solidne prilike jer Spursi svojim rasporedom ne mogu pokriti situaciju u kojoj Leonard zapne u bloku, odnosno ako James ostvari korak prednosti. Samo, čak i najosnovnije akcije njima su bile izazov jer su kao i obično sve pokušavali riješiti kroz izolacije, a posebice je James nasjedao na takav stil igre. U biti, njegovo tvrdoglavo inzistiranje na tome da bude Kralj i ovdje je koštalo Cleveland ne samo šanse u završnici, već uopće mogućnosti da igraju košarku na razini potrebnoj da se suprotstavi inteligentnoj momčadi kao što su Spursi.

Nego, prije nego ovo postane osvrt na Cavse, spomenimo kako su Spursi pad u rupu na startu zaustavili ne prilagodbama, to je došlo kasnije, već energijom čovjeka koji ih u zadnje vrijeme nosi kao što svaki pravi karakterni sporedni glumac nosi film u kojem se pojavi. Uz to što nisu imali rješenja za Parkera, Cavsi nisu znali ni kako se nositi s Westom koji je svoju rolu odigrao na fantastičnoj razini, dokazavši još jednom da bi još uvijek bez problema mogao biti starter u ligi da se nije odlučio loviti prsten sa Spursima.

I dok San Antonio ima gomilu razloga za zadovoljstvo, siguran sam da će Popovicha puno više preokupirati uvod u utakmicu, odnosno način na koji je Cleveland gradio prednost dok im je funkcionirala stretch postava, odnosno dok su Spursi pokušavali vrtiti napad kroz visoke. Ako će Parker uvijek biti na ovoj razini, onda je sve to manje bitno, ali poanta prebacivanja igre na laktove upravo je bila u tome da se preživi Parkerov regres. Dakle, ako ni Spursi očito ne vjeruju da Parker uvijek može ovako igrati, što će se dogoditi u nekoj eventualnoj playoff seriji u kojoj će biti prisiljeni više vrtiti akcije kroz Duncana i Aldridgea? Nemam pojma, ali što god da bude, obzirom na to kako trenutno igraju i da grabe prema prednosti domaćeg parketa barem do finala konferencije, ne vidim kako im se može ponoviti lanjski kiks protiv Clippersa.

I još nešto o protivniku. Zanimljiva je to ironija, to da Cavsi jašu LeBrona kao da je trenutno okružen s hrpom jadnika, a ne sjajnim rosterom. Taj problem napadačke jednodimenzionalnosti je dodatno naglašen u ovakvoj utakmici, naime u božićnom izdanju protiv Warriorsa je bilo puno više krvi i znoja, a ovo je bilo čisto nadigravanje, doduše s maksimalnim intenzitetom, ali bez makljaže. Kad su Spursi napravili sve prilagodbe koje su trebali, Cavsi nisu imali odgovor, a to je dobrim dijelim bazirano na tome što, iako dobro znaju roster i imaju manje-više jasne rotacije, ne koriste sve njegove blagodati. Za to je obično kriv trener, ali u situaciji u kojoj je LBJ kralj franšize, red je da on ponese najveću odgovornost. Drugim riječima, ako ni ove godine ne osvoje naslov, to će biti isključivo njegova krivica jer sumnjam da će im se opet dogoditi kontekst (čitaj: neće i Irving i Love biti ozljeđeni) u kojem će njegovo šljakanje biti dovoljnu da mu oprostimo što je veći dio godine bio šupak prema svima oko sebe.

3. THUNDER

Tjedan za uživanje, 3-0 uz lagane utakmice protiv Dallasa koji je odmarao Dirka i Zazu, protiv katastrofalne Minnesote i protiv Miamia bez Dragića, s načetim Wadeom i Whitesideom, kao i načetim samopouzdanjem.

4. CAVS

Već sam dosta nadrobio o njima tako da ću… sada nadrobiti još (boli me kurac, znam da sam sve mogao reći u pola kartice, ali nemam urednika, ne moram paziti na prostor, a i živo mi se jebe ako neki od vas koji ovo čitate nemate koncentracije ili smatrate da nepotrebno trošim riječi, ovo je blog, ovo je 2016. godina, a i ovo su prevažne stvari da ih se tek tako stavi sa strane – ako ostanemo bez Cavsa kakav nas playoff čeka, zar ćemo opet gledati Finala kao početkom nultih kada je predstavnik Istoka bio čista formalnost, dajte nam barem par dobrih utakmica za kraj godine).

Evo, o svježoj utakmici protiv Warriorsa može se još reći da im stvarno nije trebalo startati s ovakvom petorkom u kojoj praktički igraš s tri negativna defanzivca i gdje nitko pojma nema kamo se kreće Klay Thompson ili kako pokriti prostor iza leđa Tristana Thompsona ako je izašao pomoći. Warriorsi su ih ubili na isti način kao i u zadnje dvije utakmice Finala, Cavsi su jednostavno bili za klasu slabiji, tako da o ovoj utakmici nema potrebe previše pričati kad je igra rekla sve što treba znati. Jednostavno, ne postoje sitni potezi koje Cavsi mogu napraviti da odjednom zaigraju košarku na razini Warriorsa, ono što bi trebali napraviti ako misle konkurirati tiče se diranja u temelje, dakle način kako je složen ovaj roster na vrhu (umjesto Irvinga ili Lovea treba im jedan veteran koji igra u dva smjera i koji ima iskustvo velikih utakmica ako misle parirati silama Zapada jer obrana im nije dovoljno dobra), odnosno način na koji su posložili igru (gomila izolacijske košarke koja ne čini suigrače boljima ne prolazi protiv igre koju prezentiraju Warriorsi i Spursi, morat će napad učiniti tečnijim i pokretnijim ako misle maksimizirati potencijale jer napad im može bolje). A čak i da poprave napadački učinak u hodu, dakle nekako poslože ovo drugo, ne vidim načina kako riješiti prvi problem, a da pri tome ne utječeš na drugi (u teoriji mogu s pravim Mozgovom i više Shumperta i Dellya zaigrati defanzivnije, ali kako će te postave funkcionirati napadački, ovo je situacija iz koje nema laganog izlaza).

Što se utakmice protiv Spursa tiče, tu je startna petorka bolje funkcionirala čisto zbog matchupa, iako se kasnije pokazalo da Cavsi osim s onom uber-žilavom postavom, kada su uz Thompsona i Jamesa na parketu još Delly i Shumpert, nemaju ni pretjeranu defanzivnu kvalitetu u sudaru s vrhunski vođenim napadom. Svejedno, čim su krenule rotacije bilo je nejasnih poteza, tipa kada je Blatt kod prvih zamjena na klupu istovremeno stavio sve top 3 opcije zaigravši usput s dvojcem Mozgov-Thompson (nevjerojatno, ovakav dvostruki kiks u playoffu, pa makar samo na nekoliko minute, obično te košta utakmice). Bez obzira na određene nesigurnosti, igrali su dobro u oba smjera dok Spursi nisu napravili prilagodbe, nakon čega Cleveland više nije imao rješenja. Odnosno, imao je ono koje uvijek izvuče iz rukava – zaigrati 1 na 5. Što je bilo čisto samoubojstvo obzirom da su na pick & rollu solidno funkcionirali. S tim da su i tu imali nejasnih odluka. Umjesto da vrte napad za napadom kroz Jamesa i Lovea u 2 na 2 igri, Love je služio kao spot-up opcija da se otvori prostor za igru s Thompsonom. Koja jednostavno ne može biti toliko ubitačna jer Thompson nije opasan osim kao finišer, dakle ako si ostavio čovjeka u sredini da mu blokira ulaz na obruč, sve što Cavsi imaju je šut s poludistance Jamesa. S Loveom kao pick & roll partnerom nemaš toliko prostora jer je Thompson uvijek uz osnovnu liniju, istina, ali u praksi ovo je puno bolje rješenje jer na Lovea moraš izaći, pomiče se puno više figura i puno je više prostora za šut, a da ne govorim kako Thompson u toj situaciji može ući iza leđa obrane gdje može koristiti kao skakač u napadu, pa čak i realizator ako njegov čovjek krene zatvoriti reket LeBronu s loptom (praktički, imaš ga odmah tamo gdje ti je najkorisniji i gdje ga ionako želiš kada vrtiš pick & roll s njim).

Međutim, ovo su detalji, problem je što napad Cavsa ne funkcionira u onom najvažnijem, a to je da ne postoji kao koncept. Kao i lani, svi pokušaji igranja pokretnog napada bačeni su kroz prozor u korist izolacijske košarke, a to jednostavno ne pali u ovoj trenutnoj konkurenciji na vrhu. James u roli superheroja dovoljan je za pokoriti Istok, ali ne i za otići po naslov. Protiv košarke kakve igraju Spursi i Warriorsi ovakva momčad koja na parketu izgleda kao relikt i koja ni nakon dvije sezone nema jasan identitet (osim ako identitet nije Jamesovo proživljavanje druge mladosti) ne može biti prijetnja. Za dobiti ovakve momčadi i James i Blatt bi morali promijeniti puno toga, prvi bi morao pristati na to da netko drugi vodi momčad, drugi bi morao pokazati muda i odlučnost da nametne svoju filozofiju igre, ali bojim se da im je za to prekasno jer su u međuvremenu konkurenti otišli na još jednu višu razinu kojoj ne možeš parirati bez ozbiljnih rezova. Koji počinju ozbiljnim pogledom u ogledalo. Jebiga, u nekim sezonama možda se i može otići do kraja na silu, na račun individualnog talenta nadopunjenog sa željom i borbenošću (iako su i to elementi koji svakim porazom sve više nestaju s ovog rostera). A u nekima moraš i igrati najbolju košarku, što je nešto s čim Cavsi nikako da se pozabave. Meni samo nije jasno da LeBron to ne vidi nakon svega što je prošao u Miamiu i gdje je na svojoj koži osjetio da je talent ništa ako ga ne uspiješ maksimizirati kroz suvisli plan igre.

Ne odu li do kraja ove sezone, Blatt je bivši. Možda i Love ili Irving, pa im samo ostaje žal što i ranije nisu napravili promjene jer koliko će još imati prilika otići po naslov? Ne previše, zato je trenutna nesposobnost da ih maksimiziraju zabrinjavajuća. Inače, iako roster nije glavni problem ove momčadi već je to način na koji se koristi, neke promjene su nužne. Dirati u udarne opcije teško da može donijeti išta dobroga, tako da ostaje brusiti rubove, a to bi u ovom slučaju, uz promjenu startne postave i zamjenu Smitha sa Shumpertom, značilo i dodati još jednog poštenog swingmana koji bi mogao biti zamjena za Jamesa na trojci, ali i omogućiti mu da češće igra četvorku jer ove tlapnje s Jeffersonom u playoffu neće proći. Ne znam da li bi im pomoglo ako pri tome ostanu bez Mozgova koji se spominjao kao trade mamac, njegova forma im je ogroman problem sama po sebi, ali bez njegove mase u sredini još su ranjiviji i protiv Warriorsa i protiv Spursa koji imaju po dva startna NBA centra na rosteru.

Uz ova dva opjevana poraza, recimo još kako su razbili Houston na drugoj večeri back-to-backa, odnosno kako su se mučili protiv Dallasa.

5. RAPTORS

Pozicionirali su se kao druga najbolja franžiza na Istoku, drže najkonstantniju formu od početka sezone i to im se sada može priznati. Dok Miami, Chicago i ostali imaju problema s identitetom, oni su to što jesu (napad koji živi od 1 na 5 igre bekova, a nakon godine pauze sada opet čuvaju reket i kontroliraju skok), roster s dovoljno talenta koji je zamalo upao među top 10 u oba smjera (u biti, lagan tjedan Thundera njih je ubacio među 10, gurnuvši Raptorse defanzivno na 11. mjesto).

Sada su dobili i lagan tjedan, zbog puta u London nagrađeni su samo dvije utakmice na rasporedu (i sa 6 susreta za redom na svom parketu, što znači će 10 dana odmarati bez maltretiranja u vidu avionskih letova). Od čega je jedna bila zicer protiv Netsa, a druga mučenje protiv Orlanda gdje su Lowry i DeRozan toliko loše odigrali (s vremena na vrijeme dogode im se ovakvi brain fartovi gdje zaborave da postoje suigrači) da im je trebao produžetak za dobiti protivnika koji je van forme jer odjednom više ne može računati na dubinu koja mu je do sada bila oslonac.

6. CLIPPERS

Bez Griffina i Jordana produžili su niz pobjeda i protiv Miamia (bez Dragića i s Whitesideom na klupi), da bi konačno poklekli protiv Kingsa u istom blesavom izdanju, s Mbah A Mouteom, Pierceom i Aldrichom u petorci. Za utakmicu s Rocketsima barem su vratili Jordana, ali ključ je ležao u sulude 22 ubačene trice (Redick 9 komada). U biti, pitanje je kako su uopće s ovakvim učinkom došli u situaciju da se spašavaju u produžetku? Pa, tako što su Clippersi. Stali su u završnici, a Rocketsi su zamalo uspjeli napraviti reprizu lanjskog playoff podviga kada su -19 okrenuli u pobjedu (ovdje se radilo o -15). Sad je jasno zašto je Doc potpisao Smitha, da je on ostao u Houstonu, Rocketsima bi to vjerojatno i uspjelo.

7. CELTICS

Taman kada se činilo da čarolije nestaje, Stevens je našao način kako preliti iz šupljeg u prazno i izvući nešto iz ovog rostera, oslanjajući se sve više na smallball postavu s Crowderom na četvorci, ali i zamijenivši Turnera sa Smartom u rotaciji učinivši je tako još nižom. Došlo je i do nove rošade Olynyka i Sullingera, ali ovo guranje Smarta u važniju rolu puno je bitnije zbog potencijalnog rasta, ne samo trenutno opet razbuđene obrane.

Brutalan raspored otvorili su inače porazom od Knicksa, ali već sutradan skinuli su Pacerse. Na drugoj večeri back-to-backa isto su napravili i Wizardsima, nakon što su dan ranije imali prilike odmoriti se protiv Sunsa. Protiv Dallasa nije išlo iako je Smart odigrao najbolju partiju od povratka, Mavsi imaju previše opcija na perimetru i sistem gdje nije dovoljno usporiti osnovnog driblera.

8. HAWKS

Protiv Netsa i Magica su odradili posao, ali imali su i dva poraza u kojima su ostavili mlak dojam. Protiv Hornetsa gotovo da nisu ni nastupili, možda im je 4 dana odmora više štetilo nego koristilo jer cijelu večer nisu bili u stanju zaigrati obranu, odnosno ako im pritisak na perimetru ne bi uspio, put kroz sredinu postao bi potpuno otvoren (kako je Zeller šetao pored Horforda, to se rijetko vidi i u ljetnoj ligi). Protiv Bucksa su pokazali jednaku nespremnost, samo ovaj put u napadu gdje su bacali gomilu lopti u aut, ne uspijevajući napasti odjednom razigranu obranu protivnika.

9. PACERS

Sunse su apsolvirali, ali protiv Bostona i Washingtona se dalo vidjeti da im je forma u slobodnom padu. Točnije, kako George i Miles više ne mogu ubaciti tricu, napad im je totalno izvan ritma, tako da definitivno nisu imali dovoljno za proći Crowdera, Bradleya i Smarta koji su zaključali perimetar. Protiv Wizardsa su opet pokušali smallball postavom, međutim Wall i Beal su bili previše za bilo koju kombinaciju koju su mogli ponuditi.

Konačno su nešto ubacili iz vana protiv Denvera, ali bez Mahinmia i Hilla nisu imali dovoljno, pogotovo ne za izdržati run and gun ritam u koji su upali.

10. PISTONS

Odlična pobjeda protiv Warriorsa poslužit će kao utjeha za u principu loš tjedan. Protiv Spursa nisu imali šanse, protiv Bullsa ih je ubio Gasol, a najdramatičniji je bio poraz od Memphisa gdje u završnici nisu mogli zaustaviti Chalmersa. Van Gundy se zaigrao, već mu je običaj postao ostaviti Tollivera u igri umjesto Ilyasove i to se pokazuje ok potezom (iako sumnjam da bi Ilaysova radio slabiji posao kao 3&D četvorka), može se razumjeti i kada u završnici drži na parketu Baynesa umjesto Drummonda jer ne želi ovoga gledati na liniji slobodnih, ali one večeri kada zaboravi Jacksona na klupi radi Blakea, sada i Jenningsa, što je bio slučaj ovdje, nekako su nepotrebne. Reggie se zna zaigrati i zaboraviti na ostale, ali što točno donose ova dvojica?

11. BULLS

Butler nije dobio 1 na 1 dvoboj s Middletonom (koji je nakon dugo vremena izgledao kao aktivan obrambeni igrač), što je rezultiralo porazom od Bucksa. Ovo između njih traje još od lanjskog playoffa, a uz odličnog Middletona problem je bila i obrana Bullsa koja nikako nije uspjevala držati reket u završnici pod kontrolom. S formom u padu i tri udarna potrošača načeta, Chicago je otišao u goste Sixersima, odlučivši se odmoriti Gasola i Rosea, ali ne i Butlera. Koji je bio prisiljen igrati 1 na 5 i ubaciti 53 poena da nekako izvuče pobjedu kroz produžetak nakon što su Bullsi na otvaranju utakmice upali u popriličnu rupu.

Na drugoj večeri back-to-backa dobili su nazad Rosea i Gasola, ali ne i pobjedu protiv Dallasa obzirom da Butler ovaj put nije imao snage povući. Tako da pobjeda protiv Detroita ostaje rijetka svjetla točka tjedna u kojem je nakon kratkog rasta igra u napadu opet zaštekala. Dobra vijest je da više ne moraju razbijati glavu oko toga kako uključiti Noaha u napad, otpao je za sezonu, sada ima vremena oporaviti se i iduće ljeto birati momčad u kojoj će znati što s njim. Ako i njega Thibs nije toliko iscijedio da povratka nema.

12. MAVS

2-3 score na ovakvom rasporedu sjajan je uspjeh. Malo je nedostajalo da tjedan otvore skidanjem Cavsa, a nakon što su se tu potrošili, odlučili su odmoriti ključne igrače na drugoj večeri back-to-backa u Oklahomi. Protiv Spursa nisu imali šanse, ali su zato dobili dvije guste završnice protiv Chicaga i Bostona čime su izvukli maksimum iz nezgodne situacije, potvrdivši se još jednom kao nezgodan protivnik koji će do zadnjeg dana sezone grčevito držati playoff poziciju.

13. HEAT

Samo odlična Whitesideova partija ih je spasila u Denveru, malo je nedostajalo pa da tjedan završe s 0-3. Ozljeda Dragića, usporeni Wade i Whiteside, kao i već pomalo naporna turneja po Zapadu, ostavili su traga na momčadi koja to trenutno i nije. Sve glasnije se šuška o nezadovoljstvima u svlačionici (veterani protiv Greena i Whitesidea), ali tako je to kada se gubi. A Miami bi mogao gubiti još neko vrijeme jer nakon Bucksa doma imaju 5 gostovanja po Istoku, od čega su ova prva 3 izuzetno neugodna, tako da ne treba čuditi ako im score idući tjedan opet bude negativan.

14. ROCKETS

Gadan tjedan koji je mogao biti sjajan da su nekako uspjeli okrenuti završnicu protiv Clippersa. U toj utakmici nisu igrali obranu, dijelom i zbog 5 utakmica u sedam dana koje su ostavile traga (i ova utakmica i ona protiv Wolvesa gdje su izvukli pobjedu došle su na drugoj večeri back-to-backa, razlika u energiji odmah je bila vidljiva jer teško je izvuku dovoljno i kada su odmorni). Zato su puno žilaviju partiju pružili protiv Memphisa, Lakerse su sredili bez problema, dok su protiv Cavsa ipak potvrdili da će ove sezone razvoj događaja pratiti iz pozadine i da će teško ponoviti onakvu seriju kao protiv Clippersa u playoffu. Cavsi dolaze na drugoj večeri back-to-backa, frustrirani nakon utakmice u San Antoniu, Houston potpuno spreman na domaćem parketu. I onda padnu nakon samo jedne četvrtine.

15. JAZZ

I dalje nema Favorsa, oprezni su s tim njegovim leđima i to je dobra stvar (osim za moju fantasy momčad). Samo, rezultatski stvari ne stoje najbolje, evo stigli su ih Blazersi, a i Kingsi pušu za vratom. Oba ova protivnika su ih skinula u tjednu iza nas, uz to su izgubili i u napucavanju od Hornetsa, tako da je očito vrijeme za neki pozitivan šok prije nego totalno izgube tlo pod nogama (score su uljepšali protiv Lakersa).

16. KNICKS

Taman što smo istaknuli kako je dobra stvar što nemaju problema s ozljedama, odmah Carmelo sredi gležanj, a Porzingis stopalo. Iako je Melo napustio parket protiv Bostona, uspjeli su ubaciti dovoljno protiv Celticsa, ali onda je uslijedila pljuska protiv Netsa, kao i poraz od Memphisa. Srećom, raspored je donio Sixerse, ozljede udarnog dvojca pokazale su se minornima, tako da bi već u novom tjednu opet trebali biti u top izdanju.

17. WIZARDS

Od kada su okupili rotaciju igraju sve bolje, iza njih su solidne pobjede protiv Bucksa (tu su doduše igrali bez Gortata) i Pacersa (tu je Beal odigrao sjajno), protiv Bostona su prokockali odličnu partiju (vjerojatno bi i ovo bila pobjeda da Beal nije dobio poštedu zbog druge večeri back-to-backa), a jedini kiks je način na koji su dopustili Blazersima da ih izrešetaju. Usmjerili su pažnju na Lillarda i reket, a to su kaznili McCollum i Leonard. Svejedno, sada kada znaju da im je najbolja petorka ova s Dudleyem, kada opet mogu računati na Beala i Gortata, kao i Nenea, odnosno kada su kroz muku prvog dijela sezone u rotaciju dodali Neala, Sessionsa i Templea kao iskoristive igrače (boli me glava čim ovako nešto moram napisati, subjektivni dojam je da se osloncem o ovakve tipove možeš samo naći u blatu), mogu krenuti po svoje playoff mjesto. Ionako je bitno ući među 7, nije bitno na kojoj poziciji jer ova osrednjost na Istoku definitivno im omogućuje doći i korak dalje nego zadnje dvije sezone.

18. GRIZZLIES

Nakon pola sezone je jasno da ih ne možemo smatrati posebnom momčadi, ali isto tako izgleda da će opet završiti na petom-šestom mjestu, gdje smo ih uostalom i zamišljali prije početka sezone. Dakle, iz toga kuta stvari kao da se nisu promijenile. A znamo da su bitno drugačije. Nanizali su tri pobjede nakon što su tjedan otvorili porazom od Rocketsa, obavili su posao protiv načetih Knicksa i izvukli su se protiv Pistonsa na račun odlične Chalmersove partije, ali najveći plus je povratak Conleya koji se u prvoj utakmici nakon podužeg odmora činio potpuno spremnim. Joerger ga protiv Pelicansa nije stavio uz Chalmersa, radije ih je miksao u završnici, tako da vjerojatno još imaju rezerve u toj vanjskoj liniji koja je i ovakva predstavljala ogroman problem obrani Pelicansa u zadnjoj četvrtini.

19. MAGIC

Zbog puta u London igrali su samo dvije tekme, Payton se vraća u rotaciju, ali nekih pozitivnih pomaka za sada nema. Tipa, protiv Raptorsa su se držali na račun solidne obrane i šuterske večeri Jasona Smitha, dakle sličan recept kao i do sada. A pokazalo se da na ovakav profil igrača ne možeš računati konstantno i to počinje biti sve veći problem za napad. Što je bilo vidljivo i protiv Hawksa koji su ih sredili bez većih problema. Ne pronađe li Skiles novi način za trznuti momčad iz letargije, oni i Hornetsi nekako se nameću kao momčadi s najmanje izgleda da na kraju sezone završe u playoffu, pogotovo sada kada su se Knicksi i Wizardsi stabilizirali.

20. HORNETS

Razbili su pospanu Atlantu, ovdje ona floskula o tome da su više željeli pobjedu apsolutno stoji. Atlanta u 7 minuta zabija 2 poena, utakmica je gotovo već sredinom treće četvrtine, ali u biti bila je gotova već nakon toga uvoda jer je jasno bilo tko je spreman, a tko ne. Odnosno, kome gori pod petama, a kome je ovo tek još jedna naporna večer u pretrpanom rasporedu. Clifford je tako nabrijao momčad u očajničkim pokušajima da spasi sezonu, ali to dobro defanzivno izdanje protiv Hawksa nisu mogli ponoviti protiv Pelicansa, a pogotovo ne sutradan protiv Bucksa. Provukli su se protiv Jazza u tricaškom napucavanju, ali i to samo zahvaljujući Kembinoj utakmici sezone, tako da je sve jasnije kako će teško opet doći do 50% učinka.

21. KINGS

Ne ostavljaju dojam momčadi koja će pobjeći s tim osmim mjestom, izgubili su od direktnih protivnika Pelicansa i to poprilično uvjerljivo, a nekako su prošli Jazz bez posljedica iako u toj utakmici Hayward i Hood nisu mogli ubaciti ništa. Kingsi, čija obrana je totalno rasulo (što opet pokušavaju riješiti igranjem s dodatnim visokim iako je Casspieva ozljeda stvar prošlosti), ostavljali su ih same na svakom pick & rollu i ovi su jednostavno promašivali gomilu otvorenih šuteva, dakle ne treba ti nikakva mašta zamisliti kako bi s Favorsom u postavi Utah vjerojatno dobila ovu utakmicu (Jazz definitivno ima najbolje temelje u ovom kvartetu koji se stvara u lovu na osmo mjesto, Blazersi, Kingsi i Pelicansi su tako loši obrambeno da za pobjedu moraju biti iznadprosječni u napadu iz večeri u večer, a to nije lako). Dakle, u sudaru s dva direktna konkurenta Kingsi su i dalje bili Kingsi, momčad s dva lica što se vidjelo i na 1-1 scoreu u tim tekmama, ali zato su barem iskoritili probleme Clippersa koji su istrčali s onom šarenom postavom. 2-1 je u svakom slučaju dobar score, ako izdrže i naprave neki dobar trade kojim će dodati još jednog igrača za na bok ili stretch četvorku (Tucker i njima igra kao opcija, Sunsi bi vjerojatno prihvatili Gaya ako bi ih to usput riješilo i Morrisa), mogli bi ostati u ovoj trci do kraja.

22. BLAZERS

Lillard nastavlja sa sjajnom šuterskom formom koja olakšava život svima oko njega, da nije bilo kiksa protiv Sixersa koji su ih ubili ritmom na drugoj večeri back-to-backa mogli su tjedan završiti s 4-0. Pobjeda protiv Thundera napunila ih je pozitivnom energijom, a kada ste momčad koja igra na koš više, to nije loša stvar. Jazz u ovom izdanju im nije bio prepreka, kao ni Netsi, a pobjeda tjedna je svakako ostvarena na gostovanju protiv Washingtona gdje je Stotts prezentirao Wittmanu kako bi pokretni napad trebao izgledati. Ne moraš nužno trčati kao manijak da bi došao do laganog šuta ako imaš prave akcije, a ako dobro šutiraš i kontroliraš loptu na manjem broju posjeda, onda imaš i veće šanse upisati pobjedu nego što je to slučaj ako forsiraš brze napade u kojem je važnije potegnuti šut brzo nego ga uzeti iz prave situacije.

23. PELICANS

Bio je ovo idealan tjedan za popraviti krvnu sliku, ali počeo je na najgori mogući način, porazom od Lakersa u kojem su još jednom na vidjelu bile najgore strane ovog rostera – nepostojeći sistem u obrani, nejasne rotacije Gentrya i loša forma pojedinaca. Tu večer dodatno naglašena izostankom Davisa. Nevjerojatno, čim se iduću utakmicu vratio Davis, odmah je otpao Evans (operiranom koljenu zasigurno ne pomaže što su ga od prvog dana gurnuli pod puno opterećenje), ali imali su dovoljno za proći Kingse. Protiv Hornetsa je Evans bio na limitu minuta, protiv Grizlija nije ni igrao, u obje utakmice su bili solidni i malo je nedostajalo da se potpuno iskupe za kiks s Lakersima. Ali, bila bi to tek rezultatska kozmetika jer u obje utakmice su se totalno rapali u zadnjoj četvrtini, odnosno kada bi zaigrali isključivo s dvojcem Anderson-Davis. Memphis im je ukrao utakmicu na račun bolje smallball postave, malo je nedostajalo da to naprave i Hornetsi, pa bi se Gentry trebao pozabaviti malo rotacijama jer završavanje utakmica na ovaj način ne prolazi (pogotovo dok ih problemi s ozljedama i dalje prate). A možda bi sve bilo lakše da na trojki imaju nekoga drugoga osim Geea koji je izgleda osuđen na ulogu dežurnog stopera na boku što je totalna besmislica. Siguran sam da Demps ne spava dok traži makar graničnog rotacijskog NBA swingmana koji bi mogao uzeti minute ovom tipu.

24. BUCKS

Živi su, trebalo im je pola sezone, ali evo izgleda da su našli način za funkcionirati. Obrana im nije ni blizu lanjske razine, ali skužili su da svu onu dužinu mogu iskoristiti za braniti perimetar ako će igrati 1 na 1 umjesto presinga i to već pomalo daje rezultate. Također, Henson im u sredini daje sve bolje minute, s njim kao korektorom mogu si dopustiti i udvajanje na pick & rollu. Napad ostaje također limitiran, ali sve se bolje snalaze u tim izmjenama pozicija u kojima svi imaju kreatorske ovlasti, a kako razinu igre dižu Giannis, Middleton i Parker, tako raste i učinak momčadi. Giannis i Middleton pogotovo su počeli preuzimati odgovornost u oba smjera, tako da pobjede nad Bullsima, Hornetsima i Hawksima nisu slučajne, kao ni loša partija protiv Wizardsa koja je poslužila kao podsjetnik da ipak imaju i puno mana u oba smjera (skok, zaštita reketa bez Hensona, manjak kreatora na klupi i manjak šuta u startnoj petorci su oni očiti). Ali, još nije kasno, kako Hornetsi padaju, a kako su Orlando i Knicksi već dohvatili gornje granice mogućnosti, Bucksi bi se mogli ubaciti u playoff kombinacije odrade li ovaj drugi dio sezone na razini proteklog tjedna.

25. NUGGETS

S njima počinje nabrajanje krame lige, s tim da su Nuggetsi i u toj konkurenciji za klasu iznad ostalih. Što su opet pokazali junačkim pobjedama nad Warriorsima i Pacersima koje su potvrdile da s njima nema treninga, ako Maloneovoj momčadi u Denveru misliš skinuti skalp, moraš igrati svoju najbolju košarku. To Golden State nije ni pokušavao, dok je Indiana lošu formu istakla i u utakmici u kojoj je nastupila bez ključnih članova rotacije, playmakera Hilla i centra Mahinimia. Malo je nedostajalo da Denver izvuče i treću pobjedu protiv Heata, još jedne momčadi koja trenutno traži smisao, ali nisu imali čovjeka za staviti na Whitesidea. Nurkić je ozljeđen, Jokić je sjedio na klupi, a Faried i Arthur činili su nisku unutarnju liniju koja nije uspjela kontrolirati reket.

26. WOLVES

Utjeha im je da su Sunsi gori od njih trenutno, ali isto tako je nakon utakmice s Pelicansima bilo jasno da nisu ni blizu ozbiljnoj razini. Protiv Oklahome nisu imali šanse, Rocketse su pak uhvatili u njihovom “ne igra mi se obrana” izdanju što su iskoristili za ubaciti nekoliko trica, odmah je sve izgledalo protočnije, pogotovo za ulaze Wigginsa. Ali, na kraju je Mitchell morao zeznuti stvar, umjesto Bjelice koji je odličan bio u stretch roli na parket je gurnuo Princea radi obrane, što je istovremeno izazvalo raspad sistema u napadu. Mislim, Bjelicu su Rocketsi napadali kroz smallball, možda bi izgubili utakmicu i s njim na parketu (još vjerojatnije, Bjelica bi morao vani zbog šeste osobne), ali odakle dolazi ta vjera da je Prince rješenje za išta? Uglavnom, Wolvesi su kao zemlja trećeg svijeta, ne ide na bolje, ali barem nije ni gore nego što je bilo jučer.

27. SUNS

Protiv Pacersa bez Knighta, pa čak i Pricea, dakle bez ikakvog playa na raspolaganju, pokušali su igrati kroz Chandlera kao razigravača s vrha reketa i s Goodwinom na jedinici. Nije bilo dobro. U biti, ništa nije dobro jer su ih bez problema sredili Celticsi, čak i Wolvesi, iako su uz Knighta obje te večeri u postavi imali i Morrisa, valjda u očajničkom pokušaju da ga prodaju. Na logu bi trebali napisati “caos e regreso”.

28. LAKERS

Nekako su dodali jednu pobjedu na račun nesposobnih Pelicansa, tri poraza su pak bila maksimalno uvjerljiva.

29. NETS

Iznenadili su načete Knickse u gradskom derbiju za koga nikoga nije briga, gubili su još uvjerljivije od Lakersa u ostalim utakmicama.

30. SIXERS

Kako su krenuli Netsi i obzirom na to da Lakersi stagniraju, uskoro bi se Sixersi mogli popeti na rankingsima. Brzinom su sredili Portland, a zamalo su iskoristili i probleme s ozljedama Bullsa i Knicksa, prvima je trebao Butler u partiji života, a drugima tri produžetka da izvuku živu glavu. Da Smith ima šut, vjerojatno bi bila i koja pobjeda viška na kontu. Ostaje vidjeti kojega će playa na ljeto dovesti D’Antoni jer njegov sistem, u kojem jedinica ima sve ovlasti, definitivno će dobro leći svakome tko želi napumpati brojke.

IOR OVER/BLUNDER EAST

Idemo završit pregled najvećih progresivaca/regresivaca u odnosu na IOR projekciju osvrtom na igrače Istočne konferencije.

BUCKS

PLUS:

Samo jedno ime je nadmašilo projekciju kod Bucksa, što dobrim dijelom objašnjava i njihov korak nazad. Naime, na ovako mladom rosteru progres bi bio poželjan, čak i očekivan, ali umjesto toga gledamo uglavnom stagnaciju, čak i regres. Tako da je jedini pozitivac ove sezone Bayless (+18), veteran koji je praktički stavljen u situaciju ne samo da bude glavna iskra s klupe (nakon što je lani bio jedan od cijelog niza veterana zaduženih za tako nešto), već i da često donosi balans u startnu postavu.

MINUS:

Vasquez (-25) se ozljedio, tako da ovo treba uzeti s rezervom, ali činjenica je da i u periodu dok je bio zdrav nije bio dovoljno učinkovit da bi opravdao ulaganje Bucksa koji su od njega očekivali da bude lider s klupe. Ipak, ono što puno više boli od njegove sezone za zaborav je korak nazad dva igrača koji su članovi startne petorke. Carter-Williams (-16) definitivno nije play za ovaj roster, on može funkcionirati samo okružen šuterima tako da mu je rola u Milwaukeeu često i manje značajna nego bi trebala biti. Obzirom da je alternativa njemu bila bahati ugovor Knightu, razumljivo je zašto su Bucksi odlučili riskirati sa zamjenom playmakera u situaciji u kojoj su igrali dobro, jednostavno su bili svjesni da Knight nije budućnost i htjeli su vidjeti da li je možda Carter-Williams rješenje. Međutim, sve to su morali izvesti i bez da Sixersima ustupe onaj pick Lakersa, to je iz današnje perspektive neoprostivo, a i tada je bilo sumnjivo. Naime, Sixersi očito nisu vjerovali da je MCW temelj buduće momčadi, dakle tko kaže da ga ne bi dali za pick Clippersa koji je kasnije završio u Torontu u zamjeni za Vasqueza?

Middleton (-21) je još veći problem, iako je napravio korak naprijed po pitanju potrošnje i kreacije zadršavši solidnu učinkovitost, izgubio se onaj njegov defanzivni učinak na bokovima itekako bitan za prošlu sezonu. Bucksi na svim pozicijama igraju slabije u obrani, ali uz centarski dvojac najveći problem je upravo ta pozicija dvojke. Iako i u ovakvom izdanju opravdava ugovor zbog napadačke kvalitete, Bucksi hitno trebaju Middletona da se probudi iz opijenosti bankovnim računom i zaigra kao aktivan defanzivac umjesto da iz večeri u večer gleda kako pucaju trice preko njega.

BULLS

PLUS:

Pa, koliko god Bullsi veći dio sezone izgledali kao razbijena vojska, neupitno je da su izvukli sjajne partije iz nekolicine igrača. Butler (+13) je lani iskočio kao all-star klasa, a sada je to dodatno potvrdio približivši se i statusu franšiznog igrača. Gibson (+14) je opravdao veće povjerenje Hoiberga koji je u njemu pronašao idealnog partnera za Gasola, a Brooks (+17) je suprotno očekivanjima nastavio gdje je stao lani, davši Bullsima možda ne konstantnu, ali svakako ubojitu combo opciju s klupe. Ipak, dva čovjeka su do sada sve to nadmašili. Portis (+28) je od momka za kojega na vidiku nije bilo minuta postao standardan član rotacije, doduše na izuzetno malom uzorku tako da je pitanje može li se njegova uloga u rotaciji nastaviti i kada naleti na rookie zid. Gasol (+28) je pak nastavio igrati kao da je i dalje na Eurobasketu, ako je nekome odgovarala promjena trenera to je svakako on. Za razliku od Thibsa koji ga je tjerao isključivo u niski post, Hoiberg mu je dao odriješene ruke na visokom postu i ovaj je to sada opravdao (iako su mu logično pali postotci šuta jer je zamijenio dio horoka s dugim dvicama), a uz to i obrambeno igra rolu centra parkiranog u reketu koja mu puno više odgovara od izlazaka na pick & rollu i pomaganja na strani bez lopte koja je od njega tražio Thibs. Može li s 36 godina ovako izgurati sezonu pitanje je, ali dok je zdrav i u formi očito i dalje može biti all-star.

MINUS:

Zanemarimo li izostanak Dunleavya kojem je i u ovim poznim godinama projekcija bila na razini startne NBA kvalitete, najveći problemi Bullsa ove sezone su Mirotić (-13) i Rose (-17). Ništa dramatično, očekivanja očito i nisu bila svemirska, ali da mogu dobiti konstantnije partije od ove dvojice Bullsi bi vjerojatno bili druga momčad Istoka. Najgore od svega, Hoiberg je Mirotiću dao gomilu šansi, probao ga je čak u roli trojke iako je izgledalo da će odlaskom Thibsa takvi bezvezni potezi postati prošlost, ali iz nekog razloga ovaj ni jednu nije u stanju iskoristiti. I dok je njegovu manje bitnu rolu lako sakriti pored boljih partija Gasola i Gibsona, Roseov učinak back-up playa, na kojega da stvar bude gore ne možeš ni računati svake večeri, ono je što vuče ovu momčad unazad.

CAVS

PLUS:

Eh, da je itko od njihove tri udarne opcija nadmašio projekcije, sada bi možda pričali o momčadi koja ima šanse doći do prednosti domaćeg parketa i u Finalu, ne samo u doigravanju kroz konferenciju. Ovako, moraju se zadovoljiti saznanjem da su Dellavedova (+19) i Williams (+14) sasvim fino držali položaje dok su čekali povratak Irvinga, dapače dokazali su sposobnost za prihvatiti važnije role ako i kad zatreba.

MINUS:

Povratkom Irvinga (-18) stvari su se zakuhale pa će biti interesantno vidjeti može li Love zadržati visoku razinu igre prikazanu u prvom dijelu sezone kojom je opravdao projekcije (daleko je to od košarke prikazane u Minnesoti, ali kao druga banana na Istoku čovjek je avion). Kyrie očekivano ne igra na svojoj razini, ali obzirom da tek hvata formu, kao i to da je odmah po startu učinkovitost postavio na razinu treće opcije, ne bi trebao imati problema opravdati projekciju, možda je čak i nadmašiti.

Uglavnom, što god mislili o ovoj dvojici (a vjerojatno mislite da je njihova kilava obrana ogroman teret za momčad i nešto što će i ove godine pokopati nade Cavsa), najveći problem Cavsa nisu oni, već centri. Ili ako hoćete centar. Naime, Varejao (-29) je očito toliko gotov da ga ne smiješ ni poslati na parket, što obzirom da je ionako projiciran kao peti visoki u rotaciji i nije neki problem. Ali, mogu li Cavsi do kraja bez Mozgova (-32)? Prvo smo mislili da je u pitanju tek traženje forme nakon ozljede, ali sada se već čini da su problemi u glavi, a to nikada nije dobro, pogotovo kada je doktor zadužen za terapiju LeBron. Uglavnom, s Timofejom u takvom stanju da je jedva vrijedan minuta, Cavsi neće imati dovoljno kvalitete na petici da izguraju playoff bez drame, kamoli da krenu u lov po naslov. Pa da vidimo mogli li i ovu situaciju sanirati jer ne vidim kako je odjednom problem motivirati čovjeka koji se bori za milijune.

CELTICS

PLUS:

Crowder (+25) ne samo da je potvrdio kako je startna 3&D opcija u ligi, već se nametnuo kao elita u oba segmenta igre i ključni čovjek Bostona. Jasno, još bolji bi bio s više talenta oko sebe, ali ponekad nije loše pronaći ni sporedne glumce s kojima možeš po naslov dok čekaš glavnoga. Uglavnom, Ainge ima još jedan vrhunski detalj za dodati u CV jer u ligi nema puno veteranskih ugovora koji donose više za manje (praktički, zakaparili su ga na 5 godina za siću, iduće ljeto bi bez ikakvih problema dobio 15 milja godišnje). Amir Johnson (+29) pokazao se još jednim solidnim potezom, veteran nije centar kakav im treba, ali je definitivno najkonstantniji član rotacije pod košem i to u punoj većoj roli od očekivane obzirom na gomilu opcija. Također, velika stvar je i najbolja all-round sezona Bradleya (+16) koja također potvrđuje da Ainge nije bilo blesav kada mu je dao malo više od midlevela.

MINUS:

Ništa ozbiljno zbog čega bi se trebalo brinuti, jedini izraziti negativci na rosteru su Zeller (-32) i Jerebko (-30), ali tu je više problem u tome što uopće nisu dio rotacije nego što igraju loše kad dobiju priliku. U nekom drugom kontekstu bili bi zasigurno solidni igrači s klupe.

HAWKS

PLUS:

Millsap (+12) se samo potvrdio kao neosporna all-star klasa, njemu ovaj sistem Atlante savršeno odgovara i da ove sezone može ubaciti tricu bio bi još učinkovitiji. Najveći heroj ipak je Bazemore (+52) koji se od beskorisnog člana rotacije prometnuo u solidnog 3&D startera. Kent ide po dolare, a s ovakvom tricom ih i zaslužuje. Čovjek nije elitni 3&D prospekt jer nema dužinu za braniti iznad svoje pozicije, ali uz to što može ganjati dvojke kroz blokove u stanju je odraditi i odličnu obranu na loptu protiv jedinica, tako da može pomoći i na toj strani lopte. Nije combo-bek, nije swingman, tako da s njim u rotaciji nemaš previše opcija, ali u pravom kontekstu može biti od koristi. Uostalom, konstantan manjak dvojki u ligi njegov angažman čini još poželjnijim, tako da bi ovo ljeto moglo doći i do licitacije za njegovim uslugama. Rizik postoji jer teško da može prenijeti ovakav šut za tricu u budućnost, ali sve i da u njemu dobiješ tek solidnog igrača s klupe, u pravom kontekstu to može biti velika stvar obzirom da može pomoći u oba smjera. Tipa, Oklahoma bi za nešto slično ubila u ovom trenutku umjesto što bacaju minute na Waitersa, Morrowa i Singlera.

MINUS:

Pogled u ovom smjeru otkriva razloge zbog kojih Hawksi nisu ni blizu lanjske razine. Naime, za očekivati je bilo regres nekih igrača, prije svih Korvera (-32), ali ne u ovolikoj mjeri. Kyle danas jedva da je na razini igrača rotacije, jednodimenzionalni snajper poput njega ovisi isključivo o šuterskim postotcima, a nakon što je lani odigrao najbolju sezonu karijere, sada igra najgoru. Definitivno nije ona prevaga na strani bez lopte koja svojim kretanjem razbija obranu, a bez toga ni njegov utjecaj na rezultat jednostavno nije isti. Ipak, dok je Korverov regres logičan obzirom na godine i činjenicu da se onakva sezona poput lanjske prosječnim igračima ne može zalomiti dva puta, ono što može zabrinuti Hawkse je mlitava sezona koju igra Jeff Teague (-30). Od jednog solidnog startnog playa kojega u pravom kontekstu možeš navući na all-star razinu, Teague je pao na učinak prosječnog startnog playa, malo iznad Felton linije. Obzirom da je još uvijek u najboljim godinama ovakav pad u realizaciji na obruču i nestanak igre s poludistance teško se mogu objasniti, pogotovo jer nigdje nema spomena nekakvih dosadnih ozljeda. Možda je problem što se igra više prebacila na Millsapa i Horforda kao kreatore tako da je njegova rola sve češće bazirana na spot-upu, pa ga je to izbacilo iz takta, ali to definitivno ne može biti jedino opravdanje za trenutni pad. Uglavnom, ako se i popravi kao strijelac, Teague je ovakvim nekonstantnim igrama definitivno potvrdio da nije ekstra klasa i da će onaj tko mu da sljedeći ugovor (a ima još samo godinu s Hawksima) vjerojatno kupiti playa koji će naglo ostariti (čim prijeđu 30-u, prosječni playevi više nisu za startne role).

HEAT

PLUS:

Bosh (+20) uglavnom igra sjajno, nosi momčad i potvrđuje da se potpuno oporavio od lanjskih ozbiljnih problema sa zdravljem. To je svakako dobra vijest nakon što se činilo da je max koji mu je dao Riley bio pomalo pretjeran. A Riley ima još jedan razlog za zadovoljstvo, u Johnsonu (+38) je iskopao pravi biser, odličnog 3&D beka koji je bez problema ne samo uskočio u Chalmersovu rolu već se nametnuo i kao energetska bomba s klupe.

MINUS:

Dragić (-29) je najveći problem Heata trenutno, točnije najveći problem Heata trenutno je što Wade igra dobro i što mu je to omogućilo da se opet nametne kao neprikosnoveni lider, što je Dragića osudilo na spot-up rolu. To definitivno nisu imali na umu kada su ga preplatili ovo ljeto. Nešto manji problemi su razočaravajuća sezona Denga (-15) koji stari brže nego se itko nadao (za njegovo dobro se nadam da će Thibs prihvatiti negdje posao i da će imati dovoljno obzira da potpiše čovjeka kojega je očito potrošio prije vremena tijekom zajedničkih dana u Chicagu), ozljeda McRobertsa (-17) koji izgleda nikada neće ponoviti onu zadnju sezonu iz Bobcatsa, pa i izostanak Amarea, odnosno Birdmana koji su trebali biti kvalitetni osigurači za Hassana, a do sada praktički nisu ni zaigrali, još jednom teret stavljajući na Bosha koji je skoro pola minuta odradio na petici.

HORNETS

PLUS:

Ne bi bili ovako ugodno iznenađenje da Clifford nije izvukao maksimum iz gomile igrača. Lin (+12) je nadmašio i optimističnu projekciju koja ga je vidjela kao jednog od najboljih back-up playeva u ligi, Lamb (+15) i Kaminsky (+12) također su ugodno iznenadili, ali tri glavna junaka ove priče ipak su starteri. Batum (+18) je odlično reagirao na povećanu rolu, istaknuvši tako kandidaturu za max ugovor ovoga ljeta (kojega realno ne zaslužuje, ali isto tako nije mu tragedija dati ga obzirom da je prije svega glue guy, dakle netko koga se može uklopiti u sistem, a ne nužno potrošač za kojega treba projektirati uvjete kao u Inceptionu), Marvin Gaye Williams (+31), posebice na startu sezone, igrao je košarku života kao čista stretch četvorka, a za rezultate najvažnije su odlične igre Walkera (+22). Kembin iskorak u all-star vode iz onih mutnih u kojima obitavaju combo strijelci baziran je dobrim dijelom na promjeni sistema koji mu je konačno omogućio da pokaže što zna. Igra u oba smjera nikada nije bila upitna, a sada kada je na to dodao pouzdan šut za tri, popravivši pri tome slasherske kvalitete koje su mu uvijek bile najbolji dio igre, prometnuo se u lidera momčadi. Njegov progres pozitivna je stvar za franšizu koja ga je zakaparila do 2019. kao startnog playa za, iz ove perspektive (formula koje je povećani budući cap + veća razina igre), povoljan ugovor.

MINUS:

Kod Clifforda igrači rijetko daju manje od očekivanoga, međutim uvijek se nađe netko tko ide u rikverc. Ovom prigodom to je Big Al (-32), kojem je promjena sistema donijela zamjenu uloge prve opcije s Walkerom, kao i pad ispod Batuma. Iako bitan radi balansa u napadu, Jefferson je očito na izlaznim vratima, kombinacija godina, sklonosti ozljedama i fascinacija marihuanom, uz ovaj zaokret u igri Hornetsa, praktički znače da na ljeto može tražiti novu sredinu koja će se zabavljati idejom da oko njegove starinske post-up igre izgradi napad.

KNICKS

PLUS:

Pronalazak rotacije glavni je razlog njihova relativno brzog iskoraka, a to je zasluga solidnih poteza na tržnici i rada s igračima. Trokut je tako očekivano fino sjeo O’Quinnu (+18) koji igra malo obzirom na to kako solidno odrađuje minute, ali u njemu su do šanse došli i igrači koji su muku mučili s pronalaskom uloge u ligi poput Thomasa (+20), Williamsa (+21), pa čak i Seraphina (13). Izvukavši od hrpe rubno korisnih talenata rotacijsku kvalitetu, Knicksi su si dali šansu, a izgledi su povećani s još dva pojačanja. Prvo je zdravi Calderon (+15), koji možda danas više nije ozbiljan startni materijal, ali nije ni čovjek za otpis kako se činilo nakon prošle sezone, a drugo je sjajni rookie Porzingis (+36) koji je spremnošću da nosi teret u napadu nadmašio sva očekivanja, vjerojatno i ona Knicksa.

MINUS:

Potvrda da igraju na gornjoj granici mogućnosti nalazi se i u činjenici da nemaju nijednog kandidata za ovu skupinu osim Carmela (-18). Koji je prvo ime franšize i definitivni all-star kandidat, problem je samo u tome što je projekcija očekivala još više, još jednu sezonu s 25 poena u prosjeku i puno boljim prosjecima šuta. Očito je kombinacija operacije koljena i ukupne kilometraže malo ubrzala dolazak kraja, ali i ovakav Melo, iako daleko od franšizne prve opcije, još uvijek je klasa koja može momčad gurati prema playoffu.

MAGIC

PLUS:

Kao i kod Hornetsa i Knicksa, glavni razlog njihovog iskoraka leži u gomili igrača koji igraju najbolje partije karijere. I dok je Vučevićev napredak u okvirima projekcije, oduševili su igrači s rubova koji su im dubinu odjednom učinili snagom. Nicholson (+20), Dedmon (+25), Frye (+21) i Smith (+19) donijeli su gomilu kvalitete tamo gdje je bila najupitnija, u rotaciji pod košem, a nešto slično je napravio Fournier (+23) s vanjskom linijom. Uglavnom, momčad koja je trebala imati tanku klupu odjednom je dobila dubinu na koju se može osloniti, a to dodatno naglašava i slučaj Gordona (+34) koji igra fenomenalno kad god dobije priliku, samo što je do sada još nije dobio kako treba.

MINUS:

Jedini problem im je što nisu dobili ništa od bitnog pojačanja, back-up playa Watsona, koji jedva da je zaigrao. Minutaža u sezoni mu je toliko minorna da nije vrijedna spomena, ali, da su još imali i njega na parketu, nije teško zamisliti kako bi im druga postava bila još bolja i učinkovitija.

NETS

PLUS:

Za momčad koja rezultatski teško da je izašla iz okvira projekcije imaju sasvim solidne individualne rezultate. Young (+14) igra bolje nego ikada, Jack je također do ozljede (+12) fino nosio teret uloge, angažman Larkina (+27) pokazao se solidnim potezom, a izbor Hollis-Jeffersona (+48) na draftu prava je krađa (njegova ozljeda bila je prvi šok momčadi, a kada su izgubili i Jacka doslovno su ostali bez dvojice od četiri najbolja igrača).

MINUS:

Naravno, obzirom da ovi plus igrači nisu značajnije utjecali na rezultat, to znači da imamo i dosta negativnih. Prije svih tu je Johnson (-22) koji je spreman za mirovinu, zatim treba spomenuti da Robinson (-16) ni u ovom kontekstu nije uspio ostaviti značajnijeg traga, a Bargnani (-28) je toliko loš da je pitanje može li ga se danas uopće smatrati NBA igračem.

PACERS

PLUS:

Junačina sezone do sada je definitivno Mahinmi (+57) koji je, slično Zazi u Dallasu, pokrpao jednu obranu koja nije trebala biti ovako dobra, kamoli elitna. Uz njega, pozitivniji od očekivanoga je i Jordan Hill (+16), što uz pogođene relativno visoke projekcije za Turnera i Allena potvrđuje da je snaga ovih Pacersa pod košem. A iznad očekivanja je pomogao i treći Hill, Solomon (+16), iako je njegova rola blago rečeno sporedna.

MINUS:

Sistem nikada nije volio Ellisa (-18) čija combo igra u jednom smjeru nikada nije zračila učinkovitošću, a pogotovo to nije slučaj trenutno u Indiani gdje je sve jasnije da ga konačno treba staviti u rolu koja mu najbolje odgovara, onu strijelca s klupe. Sve drugo kod Pacersa je u skladu s očekivanjima, što i objašnjava solidne rezultate.

PISTONS

PLUS:

Nastavljamo s momčadima koje imaju gomilu pozitivnih iznenađenja, što definitivno pomaže shvatiti zašto je Istok bolji nego smo očekivali. Van Gundy je izvukao maksimum od svoje petorke u kojoj su samo Drummond i Ilyasova ostali u granicama očekivanja. Doduše, Morris (+12) nije značajnije napredovao, dapače više je stvar u tome što mu je trener ponudio minutažu van pameti s kojom se solidno nosi, tako da su glavni krivci za konačno konkurentne Pistonse dva beka, Jackson (+30) i KCP (+32). Reggie ne samo da je pokazao kako je u stanju nositi teret startnog playa, već i onaj prve opcije i to sasvim solidno, a i KCP se nametnuo kao pouzdan two-way igrač.

Uz odličnu petorku, Pistonsi su nešto dobili i od klupe. Ili bi bolje bilo reći kako su je projekcije vidjele još gorom nego što je. Nisu u pitanju ni približno ovako veliki iskoraci, ali i Tolliver (+12) i Baynes (+17) odigrali su podnošljive minute.

MINUS:

Nitko tko je igrao nije bio toliko loš da ga ističemo, ali zato moramo spomenuti ozljede Jenningsa i Meeksa koje su ih ostavile bez dva ključna igrača druge petorke, što je i razlog zašto imaju jednu od najgorih klupa u ligi, jednostavno nemaju poštenog beka u rezervi.

RAPTORS

PLUS:

Nakon godine pauze Lowry (+40) izgleda opet želi igrati košarku života i dok je on na ovoj CP3 razini, za Raptorse nema zime. Bonus je i što Ross (+14), nakon svoje verzije godine pauze, opet izgleda kao netko tko može biti koristan košarkaš.

MINUS:

Šteta zbog ozljede Carrolla (-16), on u izdanju iz Atlante definitivno bi bio pravo pojačanje na boku. I dok njemu i Torontu očito ove sezone nije bilo suđeno, nada za rast iznutra postoji dok god Patterson (-42) ima prostora za poboljšanje. Čovjek je trebao nositi teret startera, na kraju jedva da ga se vidi kada je na parketu. Srećom, kvalitetna pojačanja koja su redom opravdala projekcije sakrila su nestanak do jučer itekako bitnog člana rotacije.

SIXERS

PLUS:

Ovdje se nema potrebe previše zadržavati, recimo samo da su u Holmesu (+32) i McConnellu (+32) našli vrijednost gdje je malo tko vidio i možda bi obojicu trebalo zadržati duže da se vidi kriju li se u njima budući korisni članovi rotacije. Također ih može veseliti što se Grant (+20) čini spreman pomoći prije roka.

MINUS:

To što Noel ne igra bolje nego lani svakako je minus, ali ostaje u skladu s projekcijom, slično kao i Okafor koji od ubrzanja ritma sve bolje trpa. Tako da je jedini neočekivani minus Covington (-19), čija slabija realizacija s perimetra značajno utječe na kvalitetu izvedbe obzirom da je, bez obzira na povremene obrambene momente, ipak isključivo jednodimenzionalna stretch četvorka.

WIZARDS

PLUS:

Porter (+23) je uspio nastaviti gdje je stao lani u playoff, tako da je povjerenje Wizardsa u njega definitivno opravdano. Uspije li ikako ostati u komadu, bit će solidan partner Wallu na boku u 3&D roli. Međutim, još veći impuls Wizardsima od njega dala su tri veterana koji su lani prezentirali igru nedostojnu NBA lige. Sessions (+33) se opet nametnuo kao iskoristiva back-up opcija na jedinici, Neal (+23) je podnošljiv kao strijelac s klupe koji povremeno pruži ubojitu partiju, a Temple (+17) je svojom obranom i energijom donio malo borbenosti u rotaciju, posebice startnu petorku u ovom periodu bez Beala. Da ova trojka nije odigrala iznad očekivanja, Wizardsi bi danas bili u puno većoj rupi i puno teže bi im bilo doći do playoffa.

MINUS:

Gortat (-13) je i dalje solidan, ali zabrinjava da ne igra učinkovitije u sistemu koji mu otvara puno više prostora za kvalitetnu realizaciju. Nene (-14) također nije previše profitirao od nove uloge, iako kod njega uvijek problem predstavljaju ozljede. A problemi su još veći kad u obzir uzmemo da su ispod očekivanja zaigrali i Gooden (-15) i Humphries (-25). Ozljede su i njih usporile, tako da postoji šansa kako bi povratkom svih ovih nabrojanih imena u formu, Wizardsi mogli riješiti rotaciju pod košem, a time i obranu.

Za kraj recimo kako je i Beal (-17), iako su i njega po običaju usporile ozljede, u onom prvom periodu usprkos većoj roli igrao ispod svog prosjeka. On nikako da iskoči u smjeru druge opcije ili graničnog all-star igrača, dapače do sada pokazano u sezoni jedva da je dostatno za zadržati startnu ulogu (tipa, nije blesavo misliti kako je Temple kao starter možda bolje rješenje u ovom trenu jer tako Bealu ostaje više prilike kreirati protiv slabijih postava). Znači li to da je ovo još jedna godina u kojoj će Beal kroz regularnu sezonu biti tek solidan bek koji se zatim u doigravanju pretvara u all-star klasu kojoj bi ponekad najradije dao vlastitu franšizu u ruke? Ili će i tamo, ako Wizardsi uopće uđu u doigravanje, podbaciti?

IOR OVER/BLUNDER WEST

Nakon što smo prošli vikend bacili pogled na razliku u projekcijama rezultata i trenutnog postotka pobjeda, sada ćemo napraviti nešto slično. Usporedit ćemo individualne IOR projekcije s trenutnim učincima igrača da i tako vidimo čije brojke su najviše utjecale na rast ili pad očekivanih scoreova (igrači koje ne spomenemo kao pozitivna ili negativna iznenađenja smatrajte relativno neutralnima, dakle rast ili pad im ne prelazi 9 bodova u odnosu na projekciju). U dva djela, konferenciju po konferenciju, s tim da odmah mogu najaviti i slične postove vezane uz top 10 igrače po pozicijama te tradicionalne real all-stars i no-stars izbore. U pripremi imam dosta stvari koje su mi osobno interesantnije (NCAA report, pa na kraju krajeva i tjedni osvrti), ali kako čak i čitatelje ovako specijaliziranog sadržaja ipak više zanimaju liste izvađene iz konteksta od analiza utakmica i momčadi, onda idemo dati ljudima što žele (a i ne zahtjeva puno posla obzirom da je sve već izračunato).

Znači, danas skitamo od Blazersa do Wolvesa, a sutra od Bucksa do Wizardsa.

BLAZERS

PLUS:

Najveći iskorak u odnosu na iščekivanja definitivo je McCollumovov (+29). Iako je u projekciji njegova uloga bila značajna (41 IOR, taman na granici startera), minutaža koju je dobio i potrošnja uz više nego solidnu učinkovitost digli su ga na razinu legitimne treće opcije. Dakle, radi se o svojevrsnom kvantnom skoku jer, iako je određeni napredak bio neizbježan obzirom na odlične brojke koje je imao u maloj roli ranijih sezona, to da će ovako iskoristiti priliku ipak nije bilo moguće izračunati sve i da smo mu dali veću minutažu. Iz jednostavnog razloga što su skočile odgovornosti u potrošnji i kreaciji, a sve bez imalo odraza na učinkovitost.

Uz njega izuzetna je i igra Plumleea (+22) koji se sjajno snašao u većoj roli koja od njega traži ne samo finiširanje zicera i kupljenje otpada u napadu već i aktivnu ulogu u pokretnom napadu koja uključuje gomilu kretanja i gomilu blokova, ali i povratne lopte na perimetar i hand-off akcije u kojima oslobađa suigrače, tako da je i on od rubnog startera skočio u razred više.

Sistem također od Crabbea nije očekivao ovako solidan učinak (+27), ali čisto zato jer nije uopće uključen u ozbiljnu rotaciju. Brojke mu ni ovako nisu ništa posebno, solidne za četvrtog beka, ali obzirom da je do jučer bio na granici da ga se smatra NBDL talentom, to je popriličan iskorak.

MINUS:

U princiup samo je Gerald Henderson (-37) potpuno podbacio, ali obzirom na to da je dugo bio ozljeđen, da još nije uhvatio ritam i da su mu jednostavno neke druge opcije ukrale mjesto teško je reći da je išta od toga njegova krivnja. On je vjerojatno i dalje rubni starter koji u ovom trenutku Blazersima gotovo ne doprinosi, što se ne osjeti jer su Crabbe i McCollum to praktički maskirali.

CLIPPERS

PLUS:

Wes Johnson (+12) je bio projiciran kao granični NBA talent, danas je sasvim solidan u ulozi s klupe i vjerojatno je jedino pojačanje koje je opravdalo tu titulu. Doduše, Smith i Aldrich imaju dobre brojke i možda bi se to moglo reći i za njih da ih Rivers koristi češće. Ovako, usprkos tome što igraju u skladu s očekivanjima kada su na parketu, jednostavno nisu na njemu dovoljno često da ostave traga. Ako Doc konačno posloži poštenu rotaciju, možda i nadmaše Johnsona.

MINUS:

Paul (-15) je i dalje prvo ime na rosteru, ali pad mu je nešto veći od očekivanog, uglavnom zbog ozljede sa starta sezone. Nešto slično vrijedi i za Redicka (-14), onaj prvi dio sezone dok se mučio s ozljedom bio je ispod razine. Ali, zato je učinak dvoje visokih gotovo identičan projekcijama, što manje-više znači da su Clippersi na vrhu skoro pa ista momčad kao lani (minus ozljede koje ih definitivno ne maze). Tako da je najveći problem opet vezan uz klupu. Glavni krivac je Pierce (-43) koji je od učinka graničnog startera pao na razinu igrača za dno rotacije. Crawford (-13) također igra ispod razine, što zbog godina, što zbog rotacije. Stephenson (-16) još je jedno očito razočaranje, ali njega je barem pokrio Johnson.

GRIZZLIES

PLUS:

Chalmers (+26) je odličan nakon dolaska iz Miamia, definitivno je na višoj razini od prosječnog back-up playa i gotovo je poduplao projekciju za Heat. Također je i jedini igrač na rosteru koji se može smatrati boljim od očekivanog (dobar trade Memphisa, dapače obzirom na ozljedu Conleya ispada kako su si spasili sezonu tim potezom).

MINUS:

Ovdje leži njihov problem. Jer, samo Barnes, Lee i Green su ostali u gabaritima očekivanja (dok je to kod Barnesa plus obzirom na godine, od Leea i Greena je Memphis sigurno više očekivao, ali oni očito nisu u stanju napraviti iskorak s beskrvne razine na kojoj su veći dio karijere). Međutim, ostali članovi jezgre su debelo podbacili. Osim Conleya (-11) čiji negativni učinak je u podnošljivim razinama (da nije ozljeda vjerojatno bi bio play kakvoga smo i očekivali), pad ostalih članova jezgre je prevelik udarac njihovim ambicijama (inače, što se Conleya tiče, obzirom na godine i činjenicu da je usidren u kategoriju solidnih playmakera, ne vidim realnog razloga da mu itko ponudi više od 14-15 milja po sezoni iako mu, naravno, ne gine max).

Randolph (-32) je lani igrao iznad mogućnosti tako da mu je projekcija, iako smanjena, ipak ostala previsoka i logično da je podbacio, ali dok za njega i Conleya ima opravdanja, pa i za Allena (-24) koji je slično Z-Bou jednostavno ostario, pravo pitanje je što je s Gasolom (-27). Da je Gasol na svojoj all-star razini Memphis bi sigurno lakše živio, ali njegov IOR jedva da je dostojan treće opcije (recimo samo da su Monroe i Zaza bolji od njega). Možda je ozljeđen, možda je ovo sezona pauze, štogod, s njim u ovako skromnom izdanju okruženog suigračima koji nisu u stanju povući, Memphis je bezopasan. Ostaje vidjeti hoće li se Marc probuditi iz zimskog sna ili je to – to.

JAZZ

PLUS:

Favors (+23) je od graničnog all-star igrača skočio u top klasu, tako da je njegov izostanak zadnjih tjedana ogroman udarac momčadi, a uz njega je najveći plus Withey (+40) kojemu u projekciji jedva da sam našao minute obzirom da sam ga vodio kao četvrtu opciju na petici iza Goberta, Favorsa i Pleissa. Čovjek je spasio sezonu pokrivši ih kad su bili najtanji, ako uhvate playoff usprkos svemu mogu dijelom i njemu zahvaliti.

MINUS:

Svi su donekle u granicama očekivanja, nitko drastično nije odstupio od njih, tako da, ako jedno ime treba izdvojiti, to je Hayward (-15). Ove sezone dobio je još veću odgovornost, u nekim momentima jedini je kreator na kojega se mogu osloniti, a to ga je očito malo koštalo učinkovitosti, kao i energije u obrani. Uglavnom, od graničnog all-stara sada je više na razini rasne treće opcije, ali vjerojatno razloga za dugoročnu brigu nema jer će se vratiti na svoje stare brojke kada se kontekst popravi. Bez obzira, ovo je svakako podsjetnik da u 26-oj godini teško može puno bolje od onoga što smo već vidjeli.

KINGS

PLUS:

Rondo (+32) je najveće osvježenje, od čovjeka koji je izgledao predodređen za back-up rolu vratio se u rang solidnog startera, praktički smo maloprije rekli da Conley zaslužuje 14-15 milja, ne više, onda isto vrijedi i za Ronda koji je samo godinu stariji, dakle on ne zaslužuje manje od toga. Obzirom na godine i nedostatak šuta nitko mu ne bi trebao dati više od dvije sezone garantirano, ali poanta je da može biti starter (najlogičnijim se čini da ga angažiraju Sixersi koji mogu dati npr. 60 milja za 3 sezone i tako osigurati njegove usluge tom preplatom, usput će imati playa na rosteru sposobnog biti lider na parketu hrpi klinaca koji ne znaju što rade).

Uz njega očekivanja su nadmašili šljakeri Acy (+33) i Cauley-Stein (+14), svaku priliku koju su dobili iskoristili su.

MINUS:

Najveći negativci su Cousins (-30) i Gay (-30). DMC igra na all-star razini, ali u projekciji je bio franšizna klasa, neprikosnoveni top centar lige. Gay je bio solidna druga banana, ali očito da novi ugovor i novi sistem baš i ne djeluju motivirajuće, igra jedva malo iznad razine prosječnog startera. Visoki pad ima i Collison (-26), ali to je više vezano uz novu rolu, u projekciji sam praktički vodio njega i Ronda kao ravnopravno dvoglavo čudovište, a vrlo brzo se pokazalo da će imati puno klasičniju kemiju, onu između prve i druge opcije na jedinici. S više minuta i više lopte u rukama bio bi bolji, tako da je to anulirano Rondovim rastom. Međutim, kako su svi ostali u granicama očekivanja, očito da im nedostaje ta bolja igra prve i druge opcije da se malo pomaknu s ove lutrijske razine igre.

LAKERS

PLUS:

Bass (+21) igra bolje od očekivanog, Nance (+27) doprinosi. To je to.

MINUS:

Williams (-14) i Bryant (-15) su podbacili, kao i Hibbert (-14), na prvi pogled na previše, ali kad uzmeš u obzir da su trebali biti nositelji i veteranska pojačanja, stvari sjedaju na mjesto. Young (-30) je potpuno nestao s radara, ali to je dobra vijest za franšizu. Ostali su u skladu s projekcijama, pogotovo trojac Russell-Randle-Clarkson.

MAVS

PLUS:

Zaza (+37) drži ključeve njihove sezone, način kako je zakrpao potencijalnu rupu u sredini praktički spriječio je pad Dallasa i ostavio Carlisleu dovoljno vremena da se bavi bitnim, a to je kako izvući maksimum iz ostatka rotacije. A ako smo i sumnjali da će Mavsi uspjeti pronaći dovoljno tijela u sredini za sastaviti rotaciju, očito smo se prevarili. Powell (+48) je od NBDL igrača postao koristan rotacijski visoki, a izgleda da u tom pravcu ide i McGee (+26). Od vanjskih, uočljiv je tek povratak Feltona (+19) na NBA radare, nakon što se činilo da je spreman zaključiti karijeru opet se nametnuo kao potencijal za back-up playa.

MINUS:

Matthews (-20) izgleda gore nego se činilo, ali obzirom na težinu ozljede to ne bi trebalo biti iznenađenje. Parsons (-36) pak izgleda puno gore, što definitivno nismo očekivali obzirom da mu je operacija koljena predstavljena kao minorna (zapamtiti za ubuduće – nijedno prčkanje po koljenu ne može biti minorno).

NUGGETS

PLUS:

Sistem je od Jokića (+29) na osnovu visoke IOR ocjene očekivao dosta, definitivno sposobnost da opravda rolu trećeg visokog, ali igrom slučaja otvorilo mu se još minuta i prilika i sve ih je iskoristio. Doduše, s druge strane Nurkić nije ni igrao, tako da u kompletnoj slici Denver na poziciji petice ima minus, ali ni približno toliki koliki bi bio da Jokić nije od prvog dana bio NBA spreman.

Sličan je i Bartonov (+33) iskorak, od solidnog igrača rotacije do nositelja u nekoliko mjeseci. I njemu je Chandlerov izostanak otvorio vrata tako da Denver ukupnu nije doživio ni pad ni rast, ali, svejedno, sama sposobnost ovog dvojca da ponesu teret pozitivna je stvar za budućnost franšize.

Veterani Hickson (+21) i Arthur (+17) također igraju solidne sezone, puno bolje nego pod Shawom, tako da im je rotacija pod košem definitivno plus.

MINUS:

Jedini igrač koji odgovara postavljenim parametrima je Mudiay (-33). Projiciran kao koristan startni play i kandidat za rookiea godine, Mudiay je prvi dio sezone odradio na razini petog beka, što je obzirom na minutažu i rolu Nuggetsima u datom momentu bio popriličan uteg oko vrata. Da vidimo može li se stvar popraviti u drugom dijelu sezone, kada bi i Nurkićev povratak mogao donijeti dodatnu kvalitetu pod koševima (gdje je takva gužva da definitivno nekoga trebaju mijenjati).

ROCKETS

PLUS:

Sposobnost Capele (+44) da opravda značajno povećanu rolu u rotaciji definitivno je najbolja vijest ove sezone. Možda i jedina.

MINUS:

Howard (-15) muku muči s ozljedama i formom, pa tako i učinkom, ali njegov pad nije toliko bolan da bi ga smatrali glavnim krivcem. Jednostavno, Rocketsi su se raspali na toliko strana da je Howard s ovakvim učinkom jedan od boljih igrača. Prvo, Lawson (-61) je od potencijalnog pojačanja postao smetnja, dakle ne da nije pomogao Hardenu da napravi novi iskorak, već i kao back-up za sada ne koristi već šteti s učinkom za dno klupe (nije ni čudo da su Rocketsi bolji s Terryem nego njim na parketu).

Ariza (-22) nije ni približno onako dobar kao zadnje dvije sezone, a isto se može reći za Jonesa (-29) koji je ozbiljan kandidat za trade. Činilo se da bi Rocketsi mogli gurati s njim kao startnom četvorkom, ali, promjena konteksta koja od četvorke traži više obrane i stalne ozljede koje ga napadaju dovele su do situacije da mu puno više odgovara limitirana rola s klupe. Također, ni Brewer (-28) se ne čini spreman opravdati novi ugovor.

PELICANS

PLUS:

Budimo ozbiljni. Jedina dobra vijest je što su Holiday i Evans u skladu s projekcijama bez obzira na probleme, dakle ako bi konačno dobili potrebnu minutažu, to bi im moglo preokrenuti sezonu.

MINUS:

Davis (-62) je trebao biti MVP kandidat, na kraju je u situaciji da će biti tek jedan od visokih za popunu all-star rostera na Zapadu. Pelicansima se samo ostaje nadati da je katastrofalan kontekst u kojem se našao glavni krivac za iznevjerena očekivanja. Uz njega najveći “negativci” su također centri – Ajinca (-17) i Asik (-19) ni približno nisu korisni kao lani, što nas upućuje da je popriličan krivac za probleme Pelikana sistem koji je zamislio stručni štab i koji nikako nije u stanju izvući maksimum iz visokih. U kojih su btw prošlo ljeto uložili ogroman novac. Dakle, ako već Gentry ne drži do njih, zašto ih je kvragu Demps toliko platio?

Također, moramo spomenuti Pondexterov izostanak, IOR ga nije smatrao startnim kvalitetom, ali to što u rotaciji nemaju poštenog 3&D swingmana u doba kada je to vjerojatno najvažnija pozicija u igri i gdje vrijedi pravilo da što više imaš takvih, to si bolji, definitivno im ne pomaže.

SPURS

PLUS:

Argentina je zemlja vampira, ne Rumunjska, a to dokazuje i Ginobili (+20) koji je umjesto još jedne solidne sezone opet preuzeo značajnu rolu. West (+11) u relativno maloj roli radi ogroman posao, a i Parker (+21) je još uvijek sposoban biti treća opcija, a ne tek granični starter. Diaw (+18), Mills (+20), Anderson (+23) i Simmons (+31) dodatni su dokazi da njihova klupa nije doživjela nikakav pad, dapača, bolja je nego ikada.

MINUS:

Aldridge (-39) muku muči sa iskakanjem iz sporedne role, igra kao treća opcija, ali, usprkos tome što je koristan član startne petorke, to je debelo ispod onoga što su čak i Spursi očekivali kada su ga pridodali rosteru. Sad, sistemski definitivno neće imati prilike opet biti onaj stari, ali prečesto je pasivan i nema razloga da se toliko podređuje momčadi. Naime, što ako u playoffu klupa zakaže, hoće li tada LMA biti u stanju odjednom nositi veću odgovornost u napadu?

I dok su muke po Aldridgea razumljive jer nije se lako tek tako ubaciti u odavno definiranu momčad, Greenov (-36) regres teže je shvatiti. Obično ima gadne oscilacije, jedan dio sezone mu je uvijek bolji od drugoga, ali ovo je brutalan pad čak i za njega. Praktički, Spursi više ni ne kriju da su bolji s Manuom na parketu i te izmjene njih dvojice postaju sve brže, već nakon par minuta.

Sad, čak i da LMA ne pronađe značajnu rolu, vjerujem da ga dubina pod košem može sakriti, odnosno da bez njega u očekivanom all-star izdanju San Antonio ima dovoljno u Duncanu, Diawu, Westu i Leonardu da igra na visokoj razini.

Međutim, ne znam kako će bez Greena, koliko god da im je izbor na vanjskim pozicijama trenutno solidan te mogu maskirati njegove loše partije bez problema, ne vjerujem da će se to moći prenijeti u playoff. A tamo bez još jednog swingmana koji igra u oba smjera neće ići.

SUNS

PLUS:

Leuer (+37), Warren (+20) i Booker (+19) fino su iskoristili prostor koji im se otvorio. Problem je samo što su to napravili dok su istovremeno svi oni koji su trebali biti ispred njih podbacili na ovaj ili onaj način.

MINUS:

Knight (-19) se nije potvrdio kao idealan partner uz Bledsoea, sada ostaje vidjeti kako će reagirati u povećanoj roli. Chandler (-37) je najveći problem, dok je bio u komadu i Sunsi su nekako imali smisla, čim se raspao, raspala se i momčad. Naravno, najveći krivac za muke franšize ipak je Morris (-52) koji je od ozbiljne opcije postao čovjek kojega je najbolje držati dalje od parketa.

THUNDER

PLUS:

Uzorak nije velik, ali rookie Payne (+41) definitivno se čini spreman preuzeti rolu back-up playa dugoročno, pa i puno veću u povremenim postavama uz Westbrooka. Što je, uz standardno vrhunsku kvalitetu Duranta i Westbrooka, jedna od rijetkih pozitivnih vijesti za ovaj roster. Roberson (+14) i Adams (+17) također igraju iznad očekivanja, ali njihovi su plafoni limitirani i njihov povećani učinak više je vezan uz to što Oklahoma nema previše opcija nego uz to što su oni rješenje.

MINUS:

Ibakina (-22) učinkovitost, posebice u skoku i obrani, godinama se smanjivala kako je sve više postajao spot-up šuter, a to je ove sezone dovelo do toga da ga se više ne može smatrati jednim od velike trojke, već tek solidnim starterom. Uz limite igrača poput Waitersa i Kantera koji su ostali u gabaritima skromnih očekivanja, to je problem, a problem su donekle i slabije partije Morrowa (-27), Augustina (-20) i nestanak McGarya iz rotacije (statistika poručuje da bi bio koristan rotacijski igrač, svakako bolji od Collisona, kada bi uopće igrao). Kažem donekle jer su ih Payne, Roberson i Adams dobrim dijelom pokrili.

Tako da je u biti najveći minus Oklahome taj što su usprkos svim prošlogodišnjim promjenama i pokušaju povećanja plafona osvježavanjem rostera ostali u istoj situaciji kao ranije, a ta je da su vrhunac već dosegli. Dakle, trebaju im nove promjene na rubovima rostera, a pitanje je imaju li resursa da nešto slično odrade. Npr. zadnjih godina su se spominjali Gasol i Lopez, postoji li mogućnost da nekako privole Bullse i Netse na trade kojim bi dodali tu nužnu treću opciju na roster?

WARRIORS

PLUS:

Steph (+24) je uvod u sezonu odigrao kao lud, nadmašivši ionako visoku projekciju i nametnuvši se u klasu za sebe na vrhu lige. Novi iskorak napravio je i Draymond (+35) potvrdivši se ne samo kao drugi najvažniji čovjek na rosteru Warriorsa, već i jedan od desetak najboljih košarkaša u ligi uopće. Odličan je i Ezeli (+40) kojemu ne gine plaća startnog centra, a i Barnes (+14) je do ozljede davao sve od sebe da si podigne cijenu na ljeto. Nešto su dobili i od rubnih NBA igrača poput Thompsona (+20), Rusha (+14), McAddoa (+20) i Clarka (+18), ali to nešto je tek potvrda da nisu beskorisni, već da mogu opravdati rolu na dnu rotacije.

MINUS:

Speights (-33) nije u stanju ponoviti lanjsku sezonu, što je manji problem jer imaju dovoljno aktivnih visokih tijela. Puno veći problem je forma Thompsona (-33) koji se all-round učinkom, ali i potrošnjom, opet spustio na razinu treće opcije nakon što je lani igrao na all-star razini. Dijelom je tome svakako zbog sve jasnije važnosti i povećanih rola Currya i Greena koji su mu ostavili puno manje prostora u napadu i tako ga sveli opet isključivo na spot-up metu, međutim Warriorsi će trebati puno boljeg Klaya u playoffu ako misle dobiti tri gadne playoff runde.

WOLVES

PLUS:

Towns (+36) igra značajniju rolu nego se itko mogao nadati ne samo obzirom na to da je rookie, već i obzirom da su krcati potencijalno korisnim visokima. I to je bitno. Šteta što Wiggins nije napravio nikakav iskorak, ali to je već za neku drugu priču. Franšiznog igrača imaju, to je najvažnije, a Wiggins ako ikada bude spreman za kvantni skok, to će biti bonus. LaVine (+20) je dobro ušao u sezonu, sada to već izgleda puno gore i pitanje je hoće li do kraja išta od te pozitive ostati. I to je manje-više to, izostanak pozitivnih iskoraka na rosteru ovoliko krcatom rookie ugovorima nije nešto za pohvaliti se.

MINUS:

Peković je tek zaigrao tako da nemamo na osnovu čega usporediti njegove brojke, ali svakako im je nedostajao. Martin (-29) djeluje kao da je spreman za mirovinu, ako možda i može pomoći nekome šutom s perimetra, definitivno više nije u stanju biti starter u ovoj ligi. Muhammad (-17) je nakon lanjske eksplozije napravio mali korak nazad što stvarno nema smisla ako je cilj uprave razvijati igrače, a i Bjelica (-18) je trebao donijeti puno više.

POWER RANKINGS, WEEK 11. (16-30)

16. KNICKS

Kad bi formu iz protekla dva tjedna mogli razvući do kraja sezone, bili bi sigurna playoff momčad na Istoku. Najvažniji razlog zbog kojega igraju ovako dobro je što su trenutno svi zdravi, Fisher ima na raspolaganju kompletnu rotaciju i u ovakvom kontekstu nužno je izvući rezultatski maksimum ako ste ozbiljna momčad. A Knicksi to očito jesu. Phil je složio konkurentan roster, vjerojatno iznenadivši i samog sebe. Uz to što je Carmelo uhvatio odličnu fizičku formu, ključno je njegovo prihvaćanje trokuta zbog kojega čovjek igra najbolju all-round košarku karijere (koju će na ovaj način vjerojatno produžiti). To, Porzingisova spremnost da nosi značajan dio tereta od prvog dana i duboka rotacija, uz jasan identitet na oba kraja parketa, sve su to značajke koje Knickse trenutno čine jednom od boljih momčadi na Istoku.

Dakle, može li ovo trajati? Pa, dok su svi zdravi, zašto ne? Iako je neizbježno da će do određenih pojedinačnih padova zasigurno doći jer u ovom trenutku jednostavno previše upitnih likova igra iznad svojih prosjeka, gomila centimetara koju imaju u obrani i jasan sistem u napadu koji maskira mane (poput manjka driblera) i potencira vrline (poput viška kvalitetnih šutera s poludistance i sposobnih realizatora u postu) daju im balans na obje strane parketa, ali i jasan identitet, a to je nešto na što se momčad može osloniti kada stvari krenu loše.

Uglavnom, nakon što su sredili Hawkse drugi put za redom u razmaku od tri dana, sredili su i Miami koji nije imao nikakva rješenja za Lopeza u sredini i gomilu šutera s poludistance, a onda su zamalo skinuli i Spurse prebacivanjem na smallball postavu (gdje se još jednom dalo vidjeti kako Fisher i društvo na klupi pravovremeno reagiraju i ne boje se promjena u hodu te na taj način praktički dobivaju gomilu utakmica).

Potvrda sjajne forme stigla je i protiv Bucksa gdje su rutinski odradili susret kao da su momčad koja igra već godinama zajedno, a ne tek roster koji iza sebe još nema ni pola sezone NBA košarke.

17. HORNETS

Slobodni pad se nastavlja, s ovotjednih 0-3 sada imaju već 7 poraza u nizu, a koliko su trenutno loši na oba kraja parketa najbolje kazuje to što su izgubili od Sunsa koji se koprcaju u još gorem kontekstu. Već smo rekli kako tu nisu mogli računati ni na Batuma, što im je igru svelo na onu od prije poznatu taktiku davljanje lopte od strane Walkera koji je zatim prisiljen uzimati gomilu loših šuteva na kraju napada. Kemba je igrao košarku života okružen gomilom opcija, potvrdio se kao puno učinkovitiji strijelac i kao rasni playmaker, a evo sada odjednom opet izgleda kao onaj neučinkoviti combo talent kakvoga smo gledali najveći dio karijere.

Obzirom da protiv Clippersa momčad u njihovom stanju nije imala nikakve šanse, sljedeća prilika da prekinu niz ukazala im se protiv Denvera, ali kako to obično biva kad igraš drugu večer back-to-backa u Denveru, ostali su bez zraka u završnici usprkos Batumovom povratku u rotaciju. Iako je Lamb opet bljesnuo (momak inače često završi u nemilosti Clifforda koji očito ne podnosi njegovu ležernost u obrani i sklonost ostavljanju protivnika otvorenog na šutu) i iako su Nuggetsi u završnici napravili sve da prodaju utakmicu, Kemba je bio toliko izvan ritma da nije mogao napraviti ništa čak ni protiv Mudiaya i Harrisa.

Izgleda tako da će ipak biti lutrijska momčad, svom trudu usprkos ovakvu gomilu ozljeda jednostavno nije lako preživjeti. Čak i ako Batum ekspresno vrati formu prije nego su ga počele gnjaviti ozljedice, bez Big Ala teško mogu ostati blizu 50% učinka, a i pitanje je u kakvoj će on uopće formi biti ako se vrati nakon all-star vikenda. Kažem ako jer čovjek hvata novi ugovor i sumnjam kako mu je namjera vratiti se na parkete osim u slučaju da je 100% spreman, pogotovo nakon što su mu prčkali po koljenu. A ni raspored im u ovom periodu nije sjajan, lakši postaje tek u ožujku, a do tada bi već mogli biti deset utakmica ispod 50% i bez realnih šansi za priključiti se playoff povorci.

18. ROCKETS

I njima se zalomio fini tjedan, samo dvije utakmice i to obje doma, idealno za odraditi mini-trening kamp, ali i osvježiti ozljeđene i umorne nositelje. Doduše, protiv Jazza su zaigrali bez Howarda kojega su opet stisla leđa, ali kako je ovo bila utakmica u kojoj je Gobert zaigrao tek 15 minuta po prvi put nakon ozljede, dovoljni su pod košem bili Capela, Jones i Harrell, odnosno jedna sjajna šuterska četvrtina.

Dwight je bio na parketu protiv Indiane u utakmici koju bi bez njega definitivno izgubili jer su Pacersi opet izgradili poprilično vodstvo dok su na parketu imali dva visoka, da bi onda sve prosuli u završnici i produžetku zaigravši smallball. Rocketsi su sjajno izgledali prema naprijed s Dwightom okruženim četvoricom vanjskih, a posebice su dobro zabijali s perimetra kojeg Indiana u ovoj postavi ostavlja previše otvorenim. George uopće nije igrao na Hardenu iako mu je obrana na loptu najveća kvaliteta, bio je na strani bez lopte u roli korektora koji je istovremeno morao čuvati jednu stranu parketa i pomagati u sredini usamljenom Mahinmiu, tako da je Ariza protiv njega dolazio do hrpe otvorenih šuteva. I sve ih zabio.

Tako se Houston provukao dobrim dijelom zahvaljujući lošoj partiji Pacersa, opravdavši ovom prilikom nadimak Clutch City. Samo, teško da su dvije dobre šuterske četvrtine i solidna izdanja u obrani tijekom ovakvog ugodnog tjedna dovoljni da kažemo kako je ono najgore iza njih. Ovo je i dalje roster koji nema konstantu, previše ovisan o trenutcima inspiracije umjesto o standardiziranom radu. Osim ako im upravo to nije identitet, to da ovisno o tome kako su raspoloženi mogu dobiti svakoga, ali i izgubiti od svakoga.

19. KINGS

Cousins već dugo nije imao neki od svojih ispada, dapače uspijeva čak i igrati sve bolje i učinkovitije na oba kraja parketa, tako da je možda to bila neka njegova novogodišnja odluka, više neću sabotirati sam sebe nepotrebnim glupostima. S njim u top izdanju, ne ovom dosadašnjem “prosječni all-star centar”, već “potencijalni MVP kandidat”, Kingsi smjelo idu tamo kamo nijedan njihov član nije kročio već godinama, prema playoffu. Doduše, kako im tjedan ni rezultatski, ali ni izvedbom, nije bio idealan, dapače uglavnom je to opet bila gomila dobrih minuta pomiješana s gomilom loših, razloga za pretjerani optimizam nema, ali barem se nisu opet raspali.

Da su imali Casspia i Ronda na raspolaganju vjerojatno bi dobili Dallas, što im je i ovako umalo pošlo za rukom iako su veći dio završnice na parketu držali Currya kao drugog beka i iako je Pachulia odlično držao Cousinsa 1 na 1 (npr. u drugom produžetku Kingsi su prokockali +7 na minutu do kraja jer je Collison s dva air-balla za redom podsjetio zašto, iako je definitivno predobar da bi bio tek back-up play, nikako nije rasni starter u ovoj ligi).

Obično bi nakon ovakvog poraza napravili nekakvu glupost, ali su protiv Lakersa istrčali spremni i napaljeni, s Rondom opet za komandama, riješivši utakmicu praktički u prvoj četvrtini. Odnosno, tako se barem činilo dok se nije raspucala klupa Lakersa, točnije Russell, koji je najboljom šuterskom partijom karijere Lakerse čak i doveo u vodstvo, izbrisavši minus od 27 poena praktički sam (ubacio ih je 19 u 16 minuta odigravši završnicu na izvrnutom gležnju). Cousins se opet hvatao za kukove u čudu dok su Lakersi zabijali otvoreni šut za otvorenim šutom, bacao je loptu u bijesu, ali ovaj put, umjesto da se potpuno izbaci iz utakmice, tu energiju je iskoristio na parketu, pomogavši borbenošću u reketu da nekako iščupaju pobjedu. Iskreno, nakon šoka od Dallasa, nemam pojma kako bi ova svlačionica preživjela još jedan poraz koji kida živce.

Ovako, ta njihova čudna kemija i dalje se nekako drži o koncu, kojega očekivani poraz od Warriorsa uz odlično izdanje Cousinsa nije presjekao. Ali, ta mogućnost da se svakog trena raspadnu i dalje je podjednako prisutna kao i mogućnost da uhvate playoff, tako da će definitivno biti zabavno gledati ih kako žive kroz ova stresna razdoblja dodatno potencirana sve jasnijim saznanjem da Karl i Cousins filozofijski i karakterno nisu ni približno idealan par.

20. GRIZZLIES

Da li je u gradu bluesa u tijeku festival pod imenom “grit & grind revival”? Pa, ne baš, obzirom da Gasol i dalje izgleda kao starac i da se Oklahoma poigrala s njima, ali Memphis u zadnje vrijeme definitivno igra sve bolje u obrani od kako sve veću rolu opet imaju Allen i Randolph. S njima u punom pogonu kvazi-momčadi poput Denvera više im ne predstavljaju nikakav problem, što je potvrda da trend postoji. Smallball im ne funkcionira, što nije ni čudo obzirom kako su im bočni igrači u lošoj formi (praktički, starina Barnes je jedini na kojega se možeš osloniti od večeri do večeri) i da igraju bez Conleya, ali bolja forma starog gunđavog dvojca očito je nešto na što se mogu osloniti.

To je itekako bilo vidljivo u utakmici tjedna protiv Bostona. Dok im je Oklahoma prevelik zalogaj, a Denver ipak spada u klasu niže, Celticsi su bili protivnik po mjeri za testirati trenutnu formu. Stvari u početku nisu izgledale dobro obzirom da je Boston lakoćom izgradio ogromnu prednost i da im je smallball postava pokazivala standardnu bezidejnost u napadu (svi igraju na perimetru, a nitko nema pouzdan šut, gomila je prostora u sredini, a samo Chalmers ima sposobnost iskoristiti je napadajući s loptom u rukama).

Joerger je stoga konačno odustao od ovih ludosti, bacio je Greena na klupu i vratio Randolpha među startere početkom treće četvrtine, nakon čega su on i Allen malo po malo sebi svojstvenom borbenošću rastopili prednost i uzeli utakmicu. Zanimljivo, Gasol čak ni u ovom periodu stizanja rezultata nije izgledao kao bitan faktor, ali zato je postalo očito da svaki puta kada Randolph odigra svoju old-school partiju imaju šanse. Jasno, trebala im se poklopiti baš momčad poput Bostona, totalno van forme i jednako nesposobna ubacivati s perimetra, da okrenu -21 uz samo 4 pogođene trice i da istovremeno mogu držati Randolpha na parketu bez straha da će ga nekakva stretch postava razotkriti kao minus u obrani.

Na ovakve poklone ne mogu računati uvijek, ali obzirom na stanje rostera, očito je da im i ovogodišnja karta za doigravanje dolazi u dobro poznatom obliku – dok god mogu računati na obranu i visoku petorku, pa makar i u ovom smanjenom volumenu, imaju kakav-takav oslonac. Kvragu, obzirom na to da će ionako gubiti od momčadi koje imaju kvalitetnu stretch postavu (a oni takvu nemaju ni pod razno), zašto jednostavno ne bi vratili Z-Boa u petorku, čisto da odjašu u suton s petorkom koja je podigla franšizu na vrhunski nivo.

21. WIZARDS

Polovičan učinak je sjajan uspjeh obzirom na to da su sve utakmice osim sa standardno tankom rotacijom morali odraditi i s Wallom koji ima problema s koljenom (koje zahtijeva odmor koji mu ne mogu priuštiti ako žele ostati u borbi za playoff). Protiv Cavsa i Toronta se tako nisu mogli nositi, iako su se već početkom tjedna u rotaciji ukazali Nene i Gooden. Međutim, već protiv Orlanda je Wall izgledao kao onaj stari, što im je automatski napad podiglo na razinu koju ovo trenutno izdanje Orlanda ne može pratiti. Ipak, najbolju utakmicu su odigrali protiv Bullsa gdje su od starta nametnuli ritam koji im paše čak i bez Gortata koji također ima problema s koljenom. Srećom, sada su tu već bili Nene i Blair da odrade posao, tako da su konačno i oni osjetili blagodati NBA rotacije. A dubina im je u ovoj utakmici bila itekako bitna obzirom da su im i rezerve nadigrale drugu postavu Bullsa koji su od vrha do dna izgledali uglavnom bezidejno.

Samo, pokaže li se da Wallovo koljeno ipak treba odmor, odnosno bude li Gortat prisiljen na dužu pauzu, to što konačno imaju skoro kompletan roster (nedostaju “samo” Beal i Humphries) neće im značiti apsolutno ništa. Što bi bila šteta obzirom da u zadnje vrijeme pokazuju kako im sjeda ova smallball košarka. Bekova i krila imaju dovoljno, kao i dovoljno kreatora i šutera, dok i unutarnja linija kada je kompletna nudi cijeli repertoar vještina koje mogu pratiti ovu run and gun košarku koju pokušavaju igrati. Samo, jebiga, što im to sve vrijedi kada doktori igraju glavnu ulogu cijelu sezonu.

22. BLAZERS

Raspored im je bio brutalan, iako su igrali tri utakmice doma nedostajali su im još samo Spursi pa da kompletiraju poker asova Zapada. Protiv Clippersa, koji su u teoriji bili najlakši protivnik ovog tjedna, nastupili su bez McColluma zbog nevjerojatne birokratske greške, dok protiv Warriorsa s ovakvom obranom ni u jednom trenutku nisu imali šanse (već nakon prvih 12 minuta gubili su 17 razlike). Nakon dva uvjerljiva poraza za očekivati je bilo i treći, ali protiv Oklahome su konačno odigrali dobru utakmicu. Cijelu večer su dominirali u reketu, imali su raspoloženije druge postave i iako je Oklahoma na kraju ubacila u brzinu više u pokušaju da ukrade utakmicu veći dio koje je bila u podređenom položaju, u pravom trenutku ukazao se Lillard da s 5 trica u zadnje tri minute osigura malo slavlja u frustrirajućem tjednu.

23. PELICANS

I dalje imaju problema s ozljedama, nikako da se stvari poslože – taman što su Evans i Holiday počeli hvatati formu, otpao je Davis, a usput su saznali da od Pondexterova povratka ove sezone ipak neće biti ništa jer ga čeka nova operacija koljena. I dok im ovo može poslužiti kao opravdanje u utakmicama protiv Indiane i Clippersa gdje nisu imali Davisa na raspolaganju (iako su protiv Clippersa došli do produžetka koristeći činjenicu da su bez Paula na parketu itekako ranjivi), kako objasniti suludi poraz od B-momčadi Dallasa gdje su na raspolaganju imali kompletnu rotaciju?

Koliko god im napad donekle poprima obrise kvalitete usprkos svim problemima na rosteru koji nikako da zaigra bržim ritmom kojega Gentry pokušava nametnuti od prvog dana, obrana im je toliko loša u svakom pogledu da je jednostavno nemoguće zamisliti kako će se stvari popraviti same od sebe ako nešto ne poduzmu i po pitanju izbora igrača i po pitanju koncepcije. Naime, iako će Davis vjerojatno uskoro opet biti na parketima, iako će Holidayu uskoro prestati dozirati minutažu i iako je Evans usprkos svim trenutnim problemima s kondicijom dodavanjem pouzdanog šuta za tri (koji stvarno izgleda sjajno) postao rasni triple threat igrač, uzalud im sav potencijalni iskorak u napadu ako nisu u stanju zaustaviti ništa na drugoj strani parketa.

Teoretski nada za povratkom u playoff još postoji, ne samo zato što im raspored postaje puno lakši, već i zato što će izgleda uskoro istovremeno imati na raspolaganju najbolje igrače u najboljim izdanjima, ali ne poslože li nekako obranu, teško da mogu računati na ostvarenje niza pobjeda koji bi ih približio Jazzu i Kingsima kao trenutno najlegitimnijim lovcima na osmu poziciju.

24. NUGGETS

Opet su upornošću došli do dvije pobjede iako ni sami ne znaju kako. U možda najgoroj utakmici sezone do sada, festivalu cigli protiv Minnesote gdje su obje momčadi gađale ispod 40% iz igre, dobili su utakmicu iako su ubacili samo 78 poena, na račun toga što Malone ipak vuče poteze kako bi momčadi olakšao život za razliku od Mitchella. Nakon poraza od Memphisa, gdje ni usprkos čak 19 skokova u napadu i gomili mladih tijela nisu uspjeli nadigrati dvojac Gasol-Randolph, opet su imali prilike biti manje loši od nekoga, u ovom slučaju Hornetsa na drugoj večeri back-to-backa. Manje su griješili usprkos povratku Mudiaya u momčad, Mudiaya kojega je Malone bio prisiljen koristiti u završnici jer je Nelson dobio dan odmora zbog starih kostiju. Obzirom da sada opet slijedi dio rasporeda u kojem neće biti poklona, nakon ovog barem scoreom pozitivnog tjedna, vrijeme je za novi niz poraza.

25. SUNS

U pravom trenutku su dobili praktički tjedan odmora da se priberu i odrede kako dalje, igrali su samo dvije utakmice, obje doma, što znači da imali prilike odraditi svoj mini-trening kamp. Ako im je poraz od Lakersa kojm su završili prethodni tjedan označio najniži dio sezone, onda je utakmica protiv Hornetsa bila tko zna koji po redu početak nečega novog. Osakaćeni ozljedama (uz standardne izostanke Big Ala i MKG-a nije bilo ni Batuma) Hornetsi definitivno nisu ono što su bili prije mjesec dana i Sunsi su to iskoristili. Zaigrali su nešto nalik obrani uz profesionalna izdanja Tuckera i Chandlera (nećemo reći da su izgarali na parketu, ali nisu ni igrali obranu samo pogledom kao u prethodnom tjednu), a ključni pomaci bili su u napadu gdje su uz puno više akcije na strani bez lopte otvarali gomilu šuterskih prilika Bookeru, Teletoviću i Warrenu.

Protiv Miamia nisu uspjeli ponoviti sve ovo iz jednostavnog razloga što je Heat predvođen Dragićem odigrao puno bolju obranu, odlučan da dobije ovu utakmicu, ali opet su dalo uočiti pomake u zalaganju i izvedbi. Roster je ovo kojem nedostaje kreatorskog talenta jer praktički osim Knighta svi ostali igrači su im isključivo u stanju napasti iz spot-upa, ne i kroz pick & roll ili izolaciju, ali barem pokušavaju maksimizirati to što imaju. I to je ključna promjena u odnosu na negledljivost prethodna tri tjedna.

Booker je definitivno najveća svjetla točka, iako je fizički još daleko od NBA igrača koji može nositi napad iz večeri u večer, ovaj klinac ima tako savršen šut i tako se dobro kreće bez lopte i još bolje otvara iz blokova da uz nekoliko dobro uvježbanih akcija od njega već sada možeš očekivati konstantan doprinos u poenima. Leuer i Chandler prisiljeni su ponešto i kreirati 1 na 1 umjesto da samo služe u pick & pop, odnosno pick & roll kombinacijama, što im nikako ne odgovara, ali to je trenutno stvarnost u Phoenixu, umjesto ispušnih ventila oni su ozbiljne opcije jer Knight nije toliko dobar da može trošiti na razinama jednog Westbrooka (niti bi od toga imali ikakve koristi).

Ipak, kad staviš stvari u kontekst, sad sve opet ima nekakvog smisla (osim ako zanemarimo detalje poput Hornaceka na klupi nakon što su mu otpustili glavne asistente ili Morrisa u rotaciji kao petog visokog nakon svega što je izveo). Hvataju visoki pick na draftu, razvijaju Bookera u potencijalno franšiznog beka, snimit će što mogu dobiti od Warrena i Goodwina čiji plafoni su ipak puno niži, a usput su natjerali Chandlera i Tuckera da budu lideri primjerom. Nastave li oni igrati kao da im je stalo, onda za njih, pa i Teletovića koji ionako ima samo jednu godinu ugovora, možda mogu nešto i dobiti putem tradea.

26. BUCKS

Protiv Chicaga i New Yorka na gostovanjima nisu imali nikakve šanse, te dvije momčadi su za njih u ovom trenutku ipak na jednoj nedostižnoj razini, prvenstveno kao nezgodan matchup obzirom na dominantne visoke linije sposobne iskoristiti manjak tijela Bucksa u reketu i slabašnu kontrolu skoka. Međutim, protiv Dallasa su odigrali solidno, opet uz previše propusta na obje strane parketa, ali i uz dovoljno dobrih momenata da ukradu pobjedu iskusnim gostima.

Napravili su sve što se dalo da ostanu u utakmici, rotirali su Monroea i Hensona u hokejaškim izmjenama napada za obranu kad god su mogli, ubacili su Mayoa kao dodatnog šutera umjesto Parkera što se obično do sada pokazalo mudrim, a i njihove dugonje su konačno usporile nekoga u napadu, pa makar to bili ostarjeli veterani Dallasa. Zaza je bio sjajan u sredini, Dirk i Deron malo manje, dovoljno da Bucksi teškom mukom iskopaju još jednu pobjedu.

27. WOLVES

Vratio se Pek, što dovodi do postava s njim, Diengom, Rubiom, Wigginsom i Princeom koje su urnebesne. Ako Rubio ne povuče kontru i ako se Pek na vrijeme na parkira ispod koš za lagani horok, njihov napad se svede na post-up izolaciju za Wigginsa okruženog s dva bacača cigli poput Rubia i Princea, uz Peka koji smeta u reketu, praktički Dieng ti je jedini čovjek koji može ubaciti nešto makar s poludistance. Strašno, nije ni čudo da jadni Wiggins sve češće bira skok-šut iz okreta na bloku umjeto da juriša u reket gdje može samo pokupiti batine. Najgore od svega, pick & roll Rubio-Peković bi mogao funkcionirati čak i s ovakvom postavom, Wigginsa u spot-upu ipak moraš donekle poštovati, ali naravno da Wolvesi to ne vrte, Rubio u njihovoj viziji ima puno više smisla kao sekundarna spot-up opasnost. Plus, ovo dodatno smanjuje minute Bjelici jer sada će gro minuta na četvorci dobivati Dieng pošto se treba pronaći minutaža na petici za Peka, dakle Wolvesi će imati još manje šuterskih opcija na parketu nego do sada.

Ajde, Shabazz je počeo dobivati nešto minuta na štetu Princea, ali sve je to potpuno bez ikakvog reda. Gledaš ih protiv Dallasa koji nema puno više talenta, ali imaju jasnu i logičnu podjelu uloga i minuta, izvlače maksimum iz toga što jesu i naravno da nisu imali većih problema kontrolirati utakmicu i ne dozvoliti prijetnju povratka kad su se prvi put ozbiljnije odvojili u trećoj četvrtini. Ono, klinci imaju gomilu minuta na raspolaganju i to je bitno, nitko ne prigovara Mitchellu zbog poraza, ali što će moći ponijeti iz ove sezone u budućnost? Protestantsku etiku, odnosno saznanje da se muče odrađivati stvari koje bi mogle biti puno laganije, da ne kažem estetski ljepše i logički smislenije? Hoće li ih to učiniti boljim košarkašima jednog dana? Ili je obzirom na ono što su do sada mogli naučiti s pravim štabom umjesto s ovim klaunima sve ovo tek čisti gubitak vremena?

Uz spomenuti poraz od Dallas sredili su ih još i Denver i Cleveland, s tim da ne znaš koji je poraz bio brutalniji, gaženje od Cavsa ili nesposobnost da ubace loptu u koš protiv Denvera.

28. LAKERS

Očekivano su nakon prošlotjednih 3-0 upali u novu seriju poraza, ali definitivno nisu bili dosadni. Protiv Warriorsa su pali već nakon jedne četvrtine, ali onda su protiv Kingsa izveli ranije spomenuti preokret u kojem se konačno dalo naslutiti kakav je hakler Russell. Svi koji su došli pozdraviti Bryantov zadnji nastup u Sacramentu (a Kobe je nastavio igrati solidno u ovom ritmu par utakmica tjedno, sada je već očito da ga Lakersi održavaju na životu isključivo kako bi odradio gostovanja, znači više ni u kojem pogledu ne skrivaju da su prije svega cirkus, a tek onda momčad), vidjeli su budućnost Lakersa.

Nažalost, Russell nije stigao nastaviti u istom ritmu protiv Thundera zbog iskrenutog gležnja, ali zato je ovdje proradio Lou Williams koji je pokazao talente koji ga čine jednim od najboljih combo strijelaca u ligi. S 44 poena ovaj put je on sam držao Lakerse u igri, dok protiv Jazza nije bilo tako raspoloženih pojedinaca. Bez Bryanta i Russella, s uštopanim Williamsom, Lakersi su ubacili samo 74 poena, samo tri više od zbroja Russelovog i Williamsovog učinka u utakmici protiv Kingsa, odnosno Thundera.

Uglavnom, stvari više nisu toliko depresivne, dapače da nije stalnih dosadnih ozljeda koje napadaju ionako tanak roster mogli bi govoriti o tome kako se Lakersi sasvim fino snalaze u ovom napucavanju. Doduše, nije da imaju puno toga za ponuditi osim hrpe combo-bekova, ali kad se uz to poklope dobra Kobeova šuterska partija i kada Bass i Hibbert odrade nešto u reketu, može ih se pogledati (Bass usput budi rečeno u sjeni odrađuje još jednu solidnu sezonu, nažalost vjerojatno ga ni ove godine nećemo gledati na nekom playoff rosteru iako bi mnogim momčadima, posebice jednim Hawksima, sjajno legao).

29. NETS

Nakon Jacka ostali su i bez Hollinsa, gazda Mikhail eto iz vedra neba je odlučio da je vrijeme za kozmetičke promjene nakon što je šteta odavno nanesena. Usput se riješio i Billya Kinga, definitivno puno većeg krivca za nevolje koje su zadesile Netse. Što se Hollinsa tiče, iako on u današnjoj NBA teško spada u kremu trenera, prvenstveno zbog prgave naravi i nesklonosti prilagodbi, odnosno slijepom vjerovanju u isključivo svoju viziju košarke, nema spora kako je bio dobar izbor za ovaj roster i kako je iz Netsa izvukao maksimum, pri tome učinivši i Younga i Lopeza boljim igračima (od Brooka je tražio maksimum u obrani i skoku, što je često dovodilo do razmirica jer je ovaj dobro poznati slacker, izbrusivši pri tome njegovu igru s vrha reketa i uopće ga približivši obruču, što nije mala stvar obzirom na sklonost koju je pokazivao prema šutiranju s poludistance, dok je Younga isprofilirao iz nekakvog tweenera koji uzima hrpu loših šuteva s poludistance u klasičnu šljakersku četvorku koja ordinira u reketu i uzima mrvicu bolje šuteve s poludistance). Uglavnom, vjerojatno bi im rezultatski bilo bolje da su zadržali Hollinsa, ali kako u ovoj franšizi nikada i nije bilo neke logike, nemamo se čemu čuditi. Pozdrav Hollinsu uz želju da se više ne vidimo u NBA, uspomene su dobre i dalje ih ne treba kvariti, a uostalom Netsi su mu ovim potezom praktički napravili uslugu jer će netko drugi morati trpiti frustracije uzrokovane brutalnim porazima koji će ostati njihova realnost do kraja sezone.

A istu želju pomnoženu sa tisuću upućujem i Kingu, užasnom GM-u koji je na nevjerojatne načine istovremeno uspio upropastiti i sadašnjost i budućnost franšize. Sjajne su one priče kako je samo sprovodio želje gazde kao da je gazda dogovarao poslove. Prokhorov je tražio instant uspjeh i zasigurno je od njega došla direktiva da se za ostvarenje istoga zanemare posljedice, ali bolji GM od Kinga bi i u ovakvom kontekstu sigurno znao sklepati bolji roster, s boljim trenerima te na kraju i s boljim rezultatima uz manje troškove. To što je Prokhorov iz nekog razloga trošio na sve strane, a da pri tome nije sebi pokušao kupiti najbolju moguću upravu, dovoljno govori o njegovim kapacitetima kao biznismena. Stoga će biti zanimljivo pratiti kome sada namjerava dati franšizu u ruke jer ako je on stvarno ovako očajan vlasnik kao što se čini, nema tog čovjeka koji će ikada moći Netse pretvoriti u šampione. Ako je pak stvarno nešto naučio iz ovoga iskustva kao što tvrdi da jeste, onda će izabrati pravo vodstvo i maknuti se sa strane, baveći se pizdarijama kojima se tranzicijski bogataši inače bave dok će netko tko posjeduje strast prema igri graditi momčad.

Ovi trenutni Netsi gubitkom Jacka pak vrlo brzo su istakli kandidaturu za najgoru momčad lige. U proteklom tjednu ostvarili su gore učinke od Sixersa, igravši četiri utakmice u kojima su upadali u rupe već nakon prve četvrtine, rezultat čega su 0-4 i spomenuti otkaz Hollinsu, odnosno micanje Kinga iz uloge prvog čovjeka franšize. I dok je stavljanje asistenta Browna u ulogu glavnog trenera tek pokušaj da se u svlačionicu barem unese nešto pozitivniji odnos između zaposlenika obzirom da bi se Hollins vjerojatno potukao s Larkinom i Sloanom do kraja sezone (sumnjam da vani postoji dovoljno očajan trener, pogotovo sada kada je D’Antoni u Sixersima, spreman preuzeti posao u ovakvoj situaciji pa će Brown vjerojatno vojnički ovo odraditi do kraja, što mu je uostalom i glavna kvaliteta tijekom karijere, manjak ambicije kao pomoćnika), puno važnije će biti pratiti eventualna događanja na tržnici. Kao prvi čovjek kluba ostaje dojučerašnji Kingov pomoćnik Zanin, dakle i na tom frontu je jasno kako će Prokhorov čekati ljeto prije nego povuče nove poteze, ali što ako stigne neka nemoralna ponuda za Lopeza ili Younga koja uključuje pick prve runde? Tko u tom slučaju odlučuje, gazda s neke jahte u Pacifiku okružen s desetak escort dama i bocama votke ili netko deseti? Ili Zanin ima jasne upute da odbije svaki razgovor na tu temu? Bit će ovdje još svega, a to najviše veseli Boston koji svakim tjednom ima sve moćniji resurs u rukama.

30. SIXERS

Pozitivni efekti nastali dovođenjem Smitha i D’Antonia i dalje se osjete, mada ni oni ne uspijevaju pronaći način kako istovremeno držati Okafora i Noela na parketu (iako su nominalno starteri, igraju u kratkim šihtama na početcima prve i treće četvrtine, eventualno na kraju druge i četvrte, uz negativan učinak koji se popravlja čim ih razdvoje). Ipak, ovaj tjedan su imali puno teži raspored tako da prilike za novom pobjedom nije bilo, Atlanta, Toronto i Cleveland su krema konferencije i momčadi s kojima još neke vrijeme neće moći ravnopravno igrati.