ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Mar/152

MAD DIARY, DAY FOUR

VIRGINIA - MICHIGAN STATE

Pa, recimo samo da se Travis Trice iskupio za loše drugo poluvrijeme iz prethodne utakmice. Momak je od prve sekunde krenuo kao da ne postoji sutra, sam je napravio razliku, a onda je još i održao zabivši u završnici kad god je trebalo. Između njegovih herojstava odvijala se bitka dviju sjajno vođenih momčadi, Virginie koja je praktički kopija klasičnih izdanja Spartansa. Bez elitnih regruta na rosteru, do rezultata dolaze kombinacijom fanatične zaštite reketa, kontrolom skoka i lopte, a onda i nesebičnom i požrtvovnom igrom u napadu. Samo, premalo je tog napada sinoć bilo da se stigne razlika koju je radio combo majstor Spartansa.

Sjajne obrane ostavile su tako i jednu i drugu momčad uglavnom bez prostora, razlika je eto samo bila u tome što Virginia nije imala svog Tricea. Brogdon nije uspio napraviti gotovo ništa ulazima, a uz to je i Anderson promašio gotovo sve što je šutnuo, obilježivši tako na ne baš najbolji način povratak u staru rolu. Kad ti u ovakvoj utakmici podbace dva nositelja, jebiga.

Komisija tako definitivno nije napravili uslugu Virginiji, serviravši im rano ovakvu minu. Koliko god su Cavaliersi bili bolja momčad veći dio godine, a to uopće nije sporno, zadnjih mjesec dana stvari su se promijenile, jedni su ispali iz takta, a drugi su se uštimali. Izzo je opet nekako tempirao formu za završnicu i sad ima otvoren put do Final Foura. Nije ovo sjajna generacija, pobogu centri su im Costello i Schilling, ali nije ni ona Sutonova bila išta bolja pa je svejedno došla do finala.

DUKE - SAN DIEGO STATE

Ovdje je sve bilo gotovo nakon nekoliko minuta, kombinacija nezaustavljivog Okafora i razigranog pratećeg orkestra na perimetru (posebice sjajnog Winslova koji nije imao nikakvih problema raditi što poželi pored inače žestokih swingmana protivnika), uz povratak Aztecsa starim navikama, poput one da ne mogu ubaciti šut s perimetra, nije nudila nikakvu dramu.

Razlika je samo rasla, tipa od +11 u prvih 7 minuta pa do +18 na tri minute do kraja prvog poluvremena. U NCAA stizati takve rupe, pogotovo protiv kvalitetnih suparnika, gotovo je nemoguće, a apsolutno je nemoguće ako ne možete ubaciti šut. Tako da su svi pokušaji Aztecsa, a bilo je nekoliko situacija kada su obranom došli do -10 zadržavši Duke na nekoliko minuta bez poena, bili uzaludni. Kad-tad bi Okafor nešto opet ubacio, tako da je ovih +19 prilično realan pokazatelj zbivanja.

KANSAS - WICHITA STATE

Ovdje je prolazak dalje niže pozicioniranog još manje iznenađenje nego u prvoj utakmici večeri. Baker i Van Vleet su najbolji igrači na parketu, a kada imate takvu prednost, nekako je i logično da ste favorit. Kansasova kvalitetna obrana reketa nije toliko dobra da ih obojicu drži 40 minuta dalje od obruča, tako da su ulazima opet napravili dovoljno štete, s tim da je ovaj put slušao i šut - svaki put kad bi se obrana Jayhawksa povukla u nastojanjima da zaustavi dribling jednog od ova dva majstora, nastala bi rupa na perimetru koju bi Shockersi uglavnom iskoristili.

Izuzetno učinkovito napadačko izdanje obilježeno je tako dominacijom bekova, dominacijom koja je bila još izraženija nego je itko mogao pomisliti obzirom da je i bek Cotton, uz standardno odlično obrambeno izdanje, utrpao 19 poena. U principu potpuno je uništio Seldena, koji je valjda odigrao najgoru individualnu partiju do sada na Turniru uopće, dakle od svih igrača svih 64 momčadi, pruživši 23 minute ničega i dovoljno razloga za Silvera da pokaže kako skokovi iz srednje u NBA uglavnom nisu pametna ideja - kao brucoš smatran je lutrijskim potencijalom, a danas nakon dvije sezone na sveučilištu znamo da nije ni za prosječnu Europsku ligu.

Pokušao je borbeni Mason držati korak, ali jedno je pokušati, a drugo moći. S takvom razlikom u kvaliteti na vanjskim pozicijama Kansas jednostavno nije imao šanse, upali su u prvu ozbiljnu rupu krajem prvog poluvremena i povratka više nije bilo. Vidno usporeni Ellis se borio u postu, ali, uhvatiti priključak s 29% šuta za tri i 6 izgubljenih lopti više od asista, nije bilo moguće.

OKLAHOMA - DAYTON

Obrana Daytona (koji je na startu utakmice čak krenuo sa zonom, što je poprilično odstupanje od agresivne igre na perimetru koju inače njeguju) u teoriji mogla je biti nezgodna za Oklahomu koja je daleko od kvalitetne tricaške momčadi, ali, zabivši tri trice u prva tri napada na utakmici, momčad Lona Krugera bacila je taj scenarij kroz prozor.

Prebacivši utakmicu u sferu nadigravanja, Soonersi su se nametnuli kao momčad s više talenta na raspologanju, od količine opcija u napadu (dovoljno bekova sposobnih probiti udvajanja, odigrati pick & roll, a i spustiti se u reket pa odigrati na snagu), do količine mišića i centimetara u obrani (dva poštena centra naspram dva krila koja glume centre).

Za držati priključak, Dayton je trebao dobiti najbolje moguće utakmice od svih svojih igrača, posebice bekova, a to se u konačnici nije dogodilo. Također, ključni razigravač autsajdera Pierre teško je dolazio do prostora na laktu protiv udvajanja Oklahome, što je značilo da Flyersi ne mogu zavrtiti svoju igru iz posta prema vani te da im je ostalo osloniti se isključivo na šut.

I to je upalilo, začudo su i oni debelo nadmašili svoje mogućnosti s perimetra nošeni specijalistom s klupe Davisom (a ovo specijalist je možda preblaga riječ obzirom da je tip u sezoni ubacio 7 dvojki, da 7, uz 47 trica). Playmaker Smith je bio solidan u probijanju i kreiranju, ali bez Sibertovog boljeg izdanja (samo 7 poena) pritisak na obranu Oklahome nije bio dovoljan.

Održavao ih je na životu tako učinak s perimetra, a sredinom nastavka su čak i poveli spojivši tri trice za redom. Oklahoma odgovara na izazov, ubacuje u brzinu više obrambeno na perimetru i prekida natezanje. Woodard je u džep strpao Smitha, jedinog razigranog kreatora, pa Dayton ima probleme prenijeti loptu, a kamoli napasti. Hield pak stiže pomoći i na lopti i zatvoriti do tada sjajnog tricaša Davisa, šut Daytons staje i Soonersi odrađuju posao u zadnje tri minute. Uopće ta fizička nadmoć bekova je bila ključna - kad im je trica stala, Soonersi su jednostavno zaigrali na silu, iznuđujući slobodna bacanja napad za napadom.

S tim da činjenica kako su se ovako mučili protiv talentom ipak inferiornog protivnika poprilično određuje koji su u ovom trenutku njihovi limiti. Ako misle proći Spartanse, trebat će im nešto više od odrađivanja posla, nekakav bljesak inspiracije i talenta prema naprijed kojega u prve dvije utakmice nismo gledali. Obzirom da ni obrana nije dijelovala dominantno, kao i da Spartansi mogu puno bolje zatvoriti njihove slashere i osuditi ih na previše pokušaja s perimetra, ne vidim baš način na koji mogu ukrasti sljedeću utakmicu. Jedino da se Michigan State opet upuca u nogu na sličan način kao što im se to zamalo dogodilo u prvoj utakmici.

GONZAGA - IOWA

Nisu Zagsi ovdje dozvolili previše drame. Iako je Iowa odigrala više nego solidno, kombinacija trećerazrednih bekova, tanke klupe i jednostavno nedovoljno opcija u oba smjera, odredila je tijek susreta od početka. Igrati presing kao protiv Davidsona nije bilo moguće jer Gonzaga ima i opcije pod košem, a ostaviti prostor Pangosu i Bellu nikada nije mudro. Uz to, Wiltjer je opet bio ogroman problem kao najbolja stretch četvorka u NCAA (ubačena trica je ubačena trica, ali njegove su stvarno prekrasne, tako mekani šutevi ne viđaju se svaki dan, imaš osjećaj da loptu nešto položi kroz obruč kako nježno sjeda u mrežicu) - braniti sve ovo nije dolazilo u obzir.

Iowi je dakle ostalo nadigravati se, ali ni za to nisu imali previše rješenja - Bell je bez problema usprkos manjku centimetara na perimetru držao i Whitea i Uthoffa, dva krila Iowe koja inače dužinom, šutom i driblingom predstavljaju popriličan mismatch. Ako bi i ušli u sredinu, tamo su ih čekali Karnowski i Sabonis, koji je opet odradio fantastičnu partiju s klupe, strpavši Whitea u džep dobar dio prvog poluvremena. U kojem je utakmica praktički i riješena.

S dva najbolja igrača usporena, Iowi se ostalo samo predati - iako im individualne brojke na kraju izgledaju vrlo dobro, činjenica je da su većinu poena zabili u drugom dijelu kada je Gonzaga igrala na autopilotu i kad je prednost od 20 poena već bila ostvarena. O šuterskoj dominacija favorita sve govore postotci (61% za dva, 63% za tri), ali ono što ohrabruje pred nastavak Turnira je ta defanzivna žilavost koju su pokazali u prvom dijelu i na perimetru i pod košem.

WISCONSIN - OREGON

Možda nisu odradili posao dominantno kao Duke i Gonzaga, ali i Wisconsin je prošao dalje držeći vodstvo tijekom svih 40 minuta. Istina, često se radilo o minimalnoj prednosti, ali kada god je trebalo zabiti, napravili bi to, usprkos iznenađujuće aktivnoj i agilnoj obrani Oregona koja se uglavnom bazirala na gomilanju igrača na strani s loptom, posebice kad bi se Kaminsky ili Hayes spustili u post, a onda i brzim rotiranjima prema šuterima. Taktika koja je donekle upalila jer niti je Kaminsky napravio previše štete u sredini, a niti su trice nešto naročito upadale, ali ostajalo je previše rupa uokolo koje su igrači Wisconsina koristili da dođu do obruča (pucali su čak 29 slobodnih jer su te rotacije Oregona često stizale prekasno).

S druge strane sjajni Young opet je bio one man show, koristio je sporost i slabost vanjske linije Badgersa (u kojoj još nema ni traga ozljeđenom playu Jacksonu) da ukrca 30 poena usprkos ritmu koji mu nije ni najmanje odgovarao jer je Wisconsin po običaju utakmicu sveo na niz organiziranih napada.

Međutim, čak i s minimum kontri i trke, Young je nalazio načina trpati kao prava triple-threat opasnost - zabijao je trice preko ruke i skok-šuteve s vrha reketa, ali i nalazio načina ući u reket pa napasti obruč ili baciti povratnu tricašima koji su imali solidnu večer. Naime, upravo su četiri trice u rasponu od 27. do 34. minute vratile Oregon u utakmicu.

I iako je Young u tih zadnjih 6 minuta pokušao sve ne bi li zadržao priključak ubacivši 10 poena, rupe koje su se pojavljivale u obrani Oregona bile su dovoljne da Wisconsin utakmicu privede kraju u svoju korist. Nekoliko dobrih poteza Kaminskog i Dekkera i eto kraja utakmici koja bi se pretvorila u pravu dramu samo da je Oregon imao jednog poštenog centra u sredini koji bi zatvorio reket i tako dozvolio ostalima da igraju manje riskantno na loptu.

MARYLAND - WEST VIRGINIA

Maryland je izdržao 30 minuta protiv presinga u utakmici u kojoj je obrana West Virginie njihove ključne igrače, bekove Wellsa i Trimblea, svela na minimalne role u odnosu na ono što inače pružaju. A onda su se u zadnjih 10 minuta raspali izgubivši čak 8 lopti od 23 ukupno. S takvim učinkom nemoguće je dobiti utakmicu, tako da je pravo čudo da su uopće toliko dugo i izdržali.

Jednostavno, taj full court press WVU-a, posebice agresivan u završnicama poluvremena, teško je razbiti ako se oslanjaš isključivo na dva beka i ako ti je glavno oružje u napadu šut kao što je slučaj kod Marylanda, odnosno ako nemaš visoke na koje možeš računati da će kontrolirati reket u oba smjera. Marylanda je tako ostvario sasvim fine postotke realizacije u organiziranim napadima, ali je isto tako imao čak 16 pokušaja manje iz igre i 6 manje s linije od protivnika.

Uz presing, posao su napravili i snagatori West Virginie pod košem uhvativši 14 skokova u napadu, omogućivši tako šuterski inferiornoj momčadi da volumenom maskira slabiju učinkovitost. I to je na kraju sve što treba znati o ovoj utakmici - snaga je pobijedila finesu. I dok se WVU nada da će nešto slično moći ponoviti protiv Kentuckya (a neće jer Wildcatsi će u 40 minuta naći načina iskoristiti svoje fizičke prednosti), Marylandu ostaje čekati dogodine kad bi trebali biti jedna od boljih momčadi u Big Tenu, ako ne i prvi favorit obzirom da Wisconsin ostaje bez Kaminskog.

Trimble je sjajan, čak i protiv ovakve obrane nije izgledao loše (brzo se navikao na presing i nakon klimavog početka bio je najbolji čovjek na parketu, kao što je to uostalom bio i veći dio sezone), drugi brucoš Nickens bit će fantastičan strijelac na ovoj razini kada mu odlazak veterana otvori prostor, a i Layman bi se trebao vratiti na još godinu dana i opet biti jedna od boljih stretch četvorki u NCAA obzirom da su mu nakon dvije ovako loše partije u Turniru sve nade u draft izbor ove godine potonule kao Titanic (sumnjam da ga ovako kilavoga netko može zamijeniti za novog McDermotta).

LOUISVILLE - NORTHERN IOWA

Spašavajte se tko može, dolazi kataklizma - Cardinalsi su odigrali dobru napadačku partiju. Nakon mučenja iz prvog kola, ovdje su odigrali možda najbolju utakmicu sezone uopće. Ubacili su sve što je trebalo, igrali pametno i nesebično u napadu, uglavnom preko 2 na 2 kombinacija Roziera i Harrella. Bez Jonesa u blizini Rozieru nije preostalo ništa drugo nego preuzeti sve u svoje ruke, a srećom po Pitina sinoć je loše šuteve i riskantne ulaze zamijenila izuzetno učinkovita partija koje će ostaviti traga i među NBA skautima.

Harrell je bio odlična pratnja kao praktički drugi kreator na rosteru, a posao su napravili i spot-up igrači (gubitkom Jonesa otvorio se prostor za Snidera koji nije elitni tricaš, ali stilom igre širi reket i pri tome ne treba loptu da bude koristan). Čak je i centarski dvojac bio koristan, ako ne prema naprijed, a onda u obrani gdje je njihova obrana na Tuttleu bila ključna.

A obrana je posebna priča, Cardinalsi gotovo da nisu koristili presing, igrali su čovjeka uz sasvim pristojan učinak, braneći pick & roll s Tuttleom agresivnim udvajanjem i preciznim rotacijama prema perimetru. Tu i tamo dodali bi presing, kao u zadnjih desetak minuta prvog dijela kada su natjerali Pantherse na čak 5 izgubljenih lopti. U tom nešto bržem tempu su i napravili prvu ozbiljniju razliku na utakmici.

Northern Iowa nije momčad za stizanje rezultata, njima treba organizirani napad preko Tuttlea da uđu u ritam jer nemaju bekove takve klase koji mogu kreirati sami sebi šut, a to im Cardinalsi do kraja više nisu dopustili. Nastavili su Pitinovi boysi funkcionirati kao sat u oba smjera, posebice u napadu gdje Panthersi cijelu večer nisu imali rješenja za kemiju između Harrella i Roziera, a posebice potonjeg koji se zaustavio na 25 poena.

Uglavnom, uspiju li zadržati ovakvu razinu igre, Cardinalsima se otvara mogući dvoboj protiv Spartansa u završnici regije, što znači da će Izzo i Pitino i s ovim krnjim rosterima opet imati šanse zaigrati Final Four. To nije slučajno. A ni normalno, kao što bi rekao onaj Švabo iz vica kad je vidio Muju da se proliva benzinom na pumpi.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (2) Trackbacks (0)
  1. Vrhunskim koledž trenerima zna se dogoditi sezona u kojoj totalno podbace kao što je to bio slučaj sa Coach K-om prošle sezone ili sa Calipariem prije dvije sezone, ali da netko podbaci dvije sezone zaredom kao coach Self to je katastrofa. Imao je Wigginsa, Embiida, Seldena, Oubrea, Alexandera i nije napravio ništa, a što je najgore u svemu tome oni su cijele sezone bili nikakvi, nije da su ispali od neke lude ”cinderella team” već su ispali od bezvenih ekipa.
    Neznan, možda je vrijeme za promjene na trenerskoj poziciji

  2. Self ima ugovor do 2022. težak preko 5 milja po godini što bi ga usporedbe radi činilo četvrtim najplaćenijim trenerom u NBA tako da mi nešto govori da neće nigdje 🙂

    Ali je istina da su zadnje dvije godine katastrofa, a razlog je, barem po meni, sličan kao i kod Krzyzewskog – u modi je lov na srednjoškolske fenomene koji su ovih dana nužni da program ostane atraktivan, a sistemski trener kao Self s tim “one and done” igračima jednostavno ne stigne napraviti posao (i zato je Calipari jedini NCAA trener za kojeg vjerujem da bi u ovom trenutku bez problema mogao voditi NBA momčad, 1996. za to nije bio spreman, a sada sigurno ne bi išao u tako lošu situaciju kao što su onda bili Netsi).

    Evo, nisu samo zadnje dvije godine u kojima nije imao poštenog veterana problem, već i prije tri s McLemoreom u glavnoj ulozi, iako je osvojio Big 12, nije napravio ništa u turniru. Praktički, jedina dva uspjeha su naslov s generacijom Chalmers-Rush (na tom rosteru nije bilo ni jednog brucoša u rotaciji ako izuzmemo Colea Aldricha koji je bio back-up centar) i finale protiv Kentuckya s Davisom u kojem je imao petorku veterana na čelu s Robinsonom kojega je tada još mogao dovesti, dvije godine držati na klupi i prilagođavati sistemu pa onda maksimizirati njegov potencijal u trećoj (eventualno) i četvrtoj godini.

    Nema šanse da bi ovo ljeto dobio Oubrea i Alexandera da im uz svašta ispod stola nije obećao i minute, a onda šizio kad bi vidio da klinci u tim minutama ne mogu realizirati ono što je zamisilio.

    To je svakako problem, ali da ne bi bio veći seronja nego jesam, budimo realni – čovjek nije regrutirao beka NBA razine talenta od Chalmersa, a s raznim Collinsima, Taylorima, Tharpeovima i Masonima nije lako ispuniti očekivanja.


Leave a comment

Trackbacks are disabled.