ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

28Oct/080

8

Jebiga, odlična ideja kao što je odbrojavanje do početka lige uz postove propala je, ali što se može kada nažalost (a to moram naglasiti, nažalost) ima života i van košarke. Sportski vikend u Šibeniku (vaterpolo, košarka, nogomet plus playstation i naravno fenomenalni prvi jubilarni fantasy draft zbog kojega sam trčkarao uokolo nasmijan kao kad sam prvi put čuo Avail) začinjen je i izlascima, večerama, čak i svirkom uživo, tako da se umjesto 3 ili 4 planirana posta objavilo njih – ZERO.

Ali život ide dalje, tako bar kažu nogometni stručnjaci uz onu neizbježnu – lopta je okrugla. Život je nešto lakši uz V.I.P. ulaznicu na sve utakmice KK Šibenik koja mi je prije neki dan uručena zbog fanatičnog obožavanja košarke od samog vodstva kluba. Tako da iako sam mislio ne pisati uopće više o domaćoj košarci, stvari se mijenjaju. Cibona se ne čini previše loša, Zadar ima super dvoranu, Šibenik ima dva klinca kojima talent piše na 16 godina starim čelima fontom veličine 72, Split ima Amera koji puši samo hašiš. Nije loše.

Ma vraga nije loše, ma uopće nisam radio ništa od navedenog već sam proveo vikend bedirajući se zbog Pukanića, strahujući za Mesićem, živcirajući se zbog Bejruta i Sanadera. He he. Nabijem ih sve, posebice ljigave novinare koji nisu u stanju tražiti suspenziju za Mamića zbog ulaska u sudačku svlačionicu na poluvremenu tekme protiv Šibenika, nakon čega su ovi sudili kao da su igrači Šibenika 10 Ayala koji mesare 10 Ronalda. Novinare koji u svoj patetici nisu voljni primjetiti da je Puki bio sve samo ne njihov kolega, biznismen koji je sve radio prvo) zbog biznisa a drugo) sve ostalo, i koji je bio dobar frend sa našim precjednikom šaljivdžijom, čiji humor valjda više nije zanimljiv ni njegovoj Milki. A da ga netko pita zašto toliko plače za nekim tko je stradao u obračunima polusvijeta? Ma od svega ovoga, a to nije ništa nego tek jedan dodatni soundtrack svakodnevnici onog V.I.P. pojedinca iz prvog poglavlja, najzabavnije su bile dvije stvari.

Prvo, ovi Sanaderovi kao spontani izlasi bez kravate, sve nešto kao zapuhan jer je trčao, bombastične izjave o Bejrutu stvorene za citiranje ne stranim TV postajama. Kad tamo iza pozornice deset spin doktora i pi-ar-ovaca ga prvo stavlja na steper da se malo uznoji ispod pazuha, pa mu onda razdrlje košulju (za to je posebno doveden Ciganović) i onda mu tutnu govor u ruke. Bejrut? Yeah bejbi, this aggression will not stand, man!

Drugo, izlasci policije sa onim smiješnim foto-robotom, kako reče jedan čova - pa evo, taj je upravo bio kod mene u dućanu. S onom šiltericom - pljunuti moj Kum. Ni načelnici u Baltimoreu nisu bili toliko nesposobni da misle da bi ovakvom gluposti mogli uvjeriti pravog krivca da su na krivom tragu pa ga tako natjerati da se opusti. Ne, ovi naši uopće ne pokušavaju tako nešto već samo rade cirkus, predstavu za raju koja kao i sve do sada služi samo da se prikriju vlastite slabosti, te da se pažnja skrene sa bitnih stvari. Skupe struje, mladih bez ideala, raje naviknute na čizmu. Da se skrene pažnja sa NBA. Nikada. Ali eto, s vremena na vrijeme treba malo pažnje posvetiti i sporednim stvarima. Prije nego se opet vratiš na ono bitno.

Uglavnom, sezona je udaljena par trenutaka, noćas je otvara Boston dižući novu zastavu, zatim Skiles ide po osvetu u Chicago, pa Portland stiže provjeriti koliko su stvarno moćni Lakersi. Vani bura doslovno urla i iskreno, sve što želim je da sad imam nekakav ekran na kojem bih mogao odgledati sve tri tekme. I umrijeti sretan. Kako toga nema, a i život mi je mio, nastavljamo sa odbrojavanjem koje iako više nema smisla u širem konceptu, ima u ovom malom mikrokozmosu zvanom ispodobruca.com.

PHOENIX

Što bi rekli Grateful Dead – what a long, strange trip its been. I stvarno, 4 godine, stotine pobjeda i bezbroj dramatičnih playoff tekmi kasnije era Stevea Nasha u Phoenixu stigla je do kraja. U ovih pola desetljeća nakupilo se dovoljno uspomena sa Sunsima za dva života, a moguće je da poneku uspomenu dobijemo i ove sezone. Ne njih previše, ali nešto u stilu Amareova prosjeka od 40 koševa kroz jedan mjesec, zašto ne.

Bez D’Antonia ovo je Phoenix Stevea Kerra, čovjeka koji je dobio taj nezahvalni posao da privede kraju jednu eru. Lanjski potez poput dovođenja Shaqa i ovogodišnji poput izbora novog trenera ne mijenjaju bitnije kontekst početka kraja, već samo dodatnim bojama oslikavaju svu težinu situacije u kojoj se momčadi nađu kada jedna prirodna faza vrhunca života prođe.

U užem smislu, gledano čisto kao na poteze koji bi trebali popraviti sliku momčadi, ni jedan od dviju velikih promjena koje je Kerr povukao ne donose boljitak. Shaqov dolazak kratkoroćno je oživio momčad, više psihički nego na parketu, jer Shaq je igrač koji poput Jasona Kidda sve ono pozitivno što pruži momčadi vrlo brzo dovede u ravnotežu svim onim lošim što proizlazi iz njegova boravka na terenu.

Kako svakim danom vaga sve više priteže na ovu lošu stranu, to je i njegova uloga u momčadi sve više parazitska. Dovođenje mladog trenera poput Portera još je čudnije, pogotovo ako stalno govoriš da bi Sunsi konačno trebali zaigrati obranu. Sa veteranskom ekipom velike promjene ne idu bez trenera veterana, a niti je Porter obrambeni specijalist niti Sunsi i da hoće mogu igrati ozbiljnu obranu sa dvije slabe karike kakve su Nash i Shaq, dva igrača koji su možda u cijeloj NBA najslabiji u igri obrane 1 na 1 na imalo raširenom prostoru.

Sunsi će dakle i dalje morati trčati da bi nekako brzinom smeli protivnika i stvorili nekakvu obrambenu formaciju, ali kako se lani pokazalo sa Shaqom ta trka ne funkcionira najbolje. Jedan problem su možda riješili – dovevši Matta Barnesa za minimalac, bar više ne moraju u petorci imati krilo koje ne može pogoditi tricu, što je bio ogroman minus u igri Granta Hilla koji je gotovo poništio sve one druge dobre stvari koje je napravio.

Sad, nije da je Barnes igrač koji će ih učiniti izazivačima, ali već to što može pogoditi tricu veliki je plus, jer im omogućuje držati reket raširenim da bi Steve i Amare mogli plesati svoj već klasičan pick n roll ples. Ako Barnes odigra približno dobro kako je to radio predprošle sezone kada je bio jedno od najugodnijih iznenađenja cijele lige, mogu biti mirni i što se tiče svega ostaloga iz Hillove domene jer Barnes je bio jedan od rijetkih Warriorsa koji je igrao obranu, uvijek išao na skok i općenito imao dobar all-round učinak.

Još jedna upitna Kerrova procjena dovođenje je Gorana Dragića, Slovenca koji je tipični Euro combo-bek, play koji uglavnom kreira za sebe. Dragić naravno nije niti brz niti kvalitetan da bi bio idealan back-up Nashu, ali Sunsi od njega očekuju igru u stilu Marka Jarića, dakle beka koji zna čuvati loptu, pogoditi otvoreni šut i ući u reket. U tim segmentima je solidan i sigurno je bolje rješenje od svih koja su do sada imali, ali realno prelazak u ligu u kojoj je sve brže, više i jače zasigurno će dovesti do gomile grešaka u odlučivanju i kontroli lopte. Uzmimo samo Udriha i spomenutog Jarića i sa popriličnom sigurnošću možemo vidjeti i Dragićevu budućnost.

Stoga možemo očekivati da će najviše minuta uz Nasha na jedinici imati Barbosa koji će svojim 1 na 5 ludorijama i dalje pokušavati glumiti klupu. Raja Bell kao programirani starter na dvojci i prvi stoper ekipe, u 33-oj godini pokazuje znakove gubljenja muđe, te mu je potreban predah kojega opet može donijeti samo Brazilian Pulp.

Na trojki bi rotacija Hill-Barnes trebala funkcionirati solidno, pod uvjetom da Grant ponovi lanjsku sezonu i donose tu dozu veteranske mirnoće i neustrašivosti pravog superstara što je nesumnjivo bio, a pod košem su opet tanji od papira. Dok ove vanjske pozicije, u njihovom slučaju čak i trojku, može pokriti Brazilian Oasis, pod košem im ne može pomoći ni novopridošla frizura Robina Lopeza. Shaq više ne može zatvarati reket jer se ne može kretati, od Amarea ionako nema pomoći jer obrana ga ne zanima niti od takvog igrača treba očekivati da krpa rupe pod košem, pa ispada da će jedan rookie poput Lopeza imati dovoljno vremena da se već u prvoj sezoni dokaže. Ili ne dokaže, iako sumnjam da takav šljaker i cooler može razočarati (osim ako ga Porter ne bude prisiljen koristiti 35 minuta zbog Shaqovih problema sa godinama, čekaj, da li starost uopće možemo kvalificirati kao problem?).

Boris Diaw, koji je u D'Antonievim vizijama uvijek bio četvorka koja razigrava i taj drugi play nakon Nasha, u nešto sporijem sistemu bit će potrebniji kao skakač i radnik, što mu ipak nisu jače strane. Naime, teško je boriti se pod košem kada se bojiš kontakta. S druge strane, njegov talent i fenomenalni potezi u napadu, uz Amareovu sposobnost trpanja koša sa svih strana i pozicija bit će dovoljni da Sunse i dalje drže opasnima u tom dijelu igre. Ali obrambeno, Sunsi će biti najgora momčad lige.

Jedna malo ozbiljnija ozljeda Nasha ili Amarea i ova momčad pada u ponor. Jer bez njih koji su doslovno napad, i to dovoljno dobar napad da se uđe u playoff, ostatak momčadi mogao bi se mučiti i sa postizanjem koševa. Priče o nekakvoj budućnosti u ovoj situaciji nemaju prevelikog smisla, bar ne dok ne istekne Shaqov ugovor i dok se ne pokaže kako Nash podnosi starost. Jer iako u njemu ima vatre za još par sezona, te bi teoretski mogao voditi Sunse i nakon što oplode višak sredstava nastao odlaskom Shaqa, moguće je da se i on raspadne te tako omogući ekipi totalni rebuilding. Oko Stoudemirea koji će vrlo vjerovatno ove sezone osvojiti naslov prvog strijelca lige. Bar nešto da ga tješi u ovim sve više lutrijskim vremenima.

Kako god okrenuo, koliko god dobar bio Amare, koliko god dobar bio Steve, ne mogu pobjeći od jednostavne formule – nikada gora obrana, uvijek solidan napad = osrednjost, stoga im i dajemo osmu poziciju. I kad smo već počeli sa stihom, završimo sa jednim u čast kraja Nashovog tuluma:

The party's over
A CD skipping
It's the same hook repeating
Grows more grating with each passing second...

CHARLOTTE

Prilikom slaganja prognoze i rasporeda momčadi, najviše muke bilo je oko sedme i osme pozicije na Istoku. Dok će objašnjenje za Indianu uslijediti uskoro, ovdje ću se pozabaviti Bobcatsima. Kao prvo, izdvojimo najosnovnije razloge koje bi naveli da smo umjesto njih kao osme izabrali neku drugu momčad pa da vidimo zašto bi netko dobio prednost.

U slučaju Hawksa razlog bi bio talent nekolicine igrača i lanjsko iskustvo playoffa, kod Bucksa se radi o Scottu Skilesu koji zna izvući rezultat na brzinu i maksimum iz igrača, kod Bullsa možemo govoriti o mladosti i mogućnosti da Derrick Rose od prvoga dana povede, u Miamiu su ipak MVP Finala Wade i legendarni Riley. Svaku momčad dalo se navući na nekakvu caku, ali to ne mijenja činjenicu da se radi o lošim momčadima.

Isti je slučaj sa Bobcatsima. Daleko od toga da su dobri, ali imaju nekoliko kutova u koje možemo zaviriti. Prvo, onaj više simbolički – Michael Jordan i Larry Brown su pobjednici koji bi nakon sezona neuspjeha trebali iskoristiti priliku da si osvjetalju obraz. Michael da dokaže da mu je stalo do ove momčadi i do toga da bude uspješan i kao čovjek iz ureda, Larry da pokaže da i dalje može biti pravi učitelj.

Drugo, iz igračkog kuta ova momčad ima dovoljno talenta, igru i čvrstu jezgru koja može napraviti rezultat. Samo, ni stožeru ni igračima neće biti lako u neambicioznom okruženju Charlottea u kojem se jedno govori a drugo radi, pa se sanjaju rezultati a ne troši se nigdje, čak se iskoristila prilika i financijska kriza kao izgovor da se otpusti masa ljudi iz hladnog pogona, od marketinga do održavanja.

Pa će tako valjda J Rich u slobodno vrijeme nazivati pretplatinike i nuditi im nove pakete ulaznica, dok će Okafor nakon treninga ostati popraviti tuš. Nego, ajmo mi o talentu. Prvi na tapetu je naravno play, a on nije loš. Nije ni sjajan, ali stavimo stvari u perspektivu – ako jedan Orlando sa Jameerom Nelsonom smatramo skoro pa izazivačem na Istoku, onda i Bobcatsi sa Feltonom mogu biti playoff ekipa.

Raymond nije ni najbrži bek, ni najbolji šuter, a daleko od toga da ima viziju jednog Nasha. Ali može prenijeti loptu, ući u reket, stvoriti višak igrača i proigrati slobodnog čovjeka. Neće razbiti zonu ali može zabiti slobodan šut sa poludistance. Najvažnije je da u obrambenom dijelu ima i fizikalije i volje za obaviti posao.

Po svemu Felton bi bio idealan u ulozi back-up playa, ako popravi šut za tri možda i za ulogu strijelca sa klupe. A to ga možda i čeka s obzirom da su Bobcatsi na draftu izabrali D.J. Augustina. Iako i danas mnogi osporavaju ovaj izbor, po onome što sam vidio u dvije sezone na Texasu, Augustin će biti sjajan igrač. I prvu sezonu dok je igrao sa Durantom dalo se vidjeti da ima odličnu kontrolu lopte i dobar pregled igre, te da mu je brzina glavno oružje, samo je bio malo prerazigran u pogledu svojih ovlasti.

Ali nakon što je Durant napustio sveučilšte, mali je uzeo sve u svoje ruke i postao još bolji. Dodao je fenomenalan šut iz vana, počeo je donositi zrelije odluke i nema sumnje da će se slično razvijati i u NBA. Po brzini i lakoći kojom ulazi pod koš podsjeća na T.J. Forda, samo što ima bolji šut. A kad uđe u reket sjajan je bilo u realizaciji, bilo u povratnim loptama na krilo. To je sasvim dovoljno za biti NBA starter - imati slash n kick igru i znati zabiti.

Ono zbog čega ga mnogi za razliku od mene još nisu prihvatili je njegova visina i upitna čvrstina. Dok je spomenuti Ford totalni fanatik koji usprkos svemu neumorno juriša u reket riskirajući paralizu, Augustin iako snažnije građen zasad izgleda kao netko tko radije puca trice. Igrači njegove visine, oko 180 cm, često se smatraju problemima u obrani, posebno ako im još nedostaje žilavost. Ali nekako mislim da je to manji problem, jer Augustin ima i dovoljno mase, i duge ruke, i brzinu da ne bude tek promatrač na tom dijelu terena.

U biti, ovakva rotacija na jedinici mogla bi biti vrlo ugodno iznenađenje ako i jedan i drugi nauče koristiti svoje prednosti. Bobcatsi uz njih dvoje imaju još dva igrača koji mogu pretrčati svoga čuvara i doći do lakše situacije za zabiti koš, što je podatak kojim se ne može pohvaliti baš previše momčadi. Na dvojki je to Jason Richardson, a na trojki Gerald Wallace.

Postaviš li zonu pred njih, J Rich i Augustin je mogu razbiti šutom, braniš li ih jedan na jedan uvijek će se netko osloboditi. J Rich je lani bio prvi tricaš lige, i to ne zato što je pucao previše već zato jer je sasvim uredno zabijao, sa 40 %, što je granica koja dijeli Walkere ovoga svijeta od pravih šutera. Iako je teško očekivati da će opet imati takvu godinu, očito je da mu nešto mirniji stil Bobcatsa više paše od nekadašnjeg kaosa Golden Statea.

J Rich je tako danas jedan od najboljih bekova lige i granični all-star, ne zaboravimo da je čovjek nekada poznat po svojim zakucavanjima i letovima sada i vrhunski šuter. Dakle, imamo stroj za postizanje koševa koji je svoje minuse doveo u prihvatljive granice. Njegovi problemi uvijek su bili očajan postotak sa slobodnih i problemi sa vođenjem lopte, što je lani ispravio – slobodna je digao na prihvatljivih 70-ak posto (još uvijek slabo za beka, možda da umjesto njih gađa trice kada ga fauliraju?), a probleme s vođenjem riješio tako što više uopće ne napada obruč.

E to je za ovakvog atletu tragedija i Brown je već najavio da će ga ove sezone forsirati u tom smjeru. Realno, on može zabijati 25 bez problema ako mu se pomogne i za razliku od dosadašnjih trenera Brown će to znati napraviti. Uostalom, Richardson do sada i nije imao pravog trenera osim one jedne sezone sa Nelliem koju je uglavnom proveo ozljeđen.

Gerald Wallace je još jedan fenomen, neumorni all-round atleta koji je eto sakupio već 4 potresa mozga jer gura glavu tamo gdje neki ne bi stavili ni iPod. Iako je čisto, pravo krilo koje uvijek ide na skok, trči bezglavo u kontru i radi sve da pomogne ekipi, u Bobcatsima vrijeme uglavnom provodi pod košem jer drugih skakača nemaju. Stoga i tolike ozljede i potrošenost, mada ovaj sistem sa njim na krilnom centru omogučuje Bobcatsima da igraju brže i tako nekoga i iznenade.

Ali sistem sa 4 mala trebao bi biti tek pričuva, nešto što se koristi tu i tamo a ne glavni stil igre. Stoga je tu Larry Brown da ih nauči igrati kontroliranu košarku (ili da sve upropasti ako mu to ne uspije), jer iako na prvi pogled ovi igrači djeluju kao skupina koja bi najviše dala u brzoj tranziciji, imaju dovoljno kvalitete za odigrati svaki stil. Naravno, sada smo stigli do problema jer koliko god prve tri pozicije bile pokrivene, problemi nastaju kada dođemo do visokih. Upravo će oni biti ti koji će diktirati stil igre, samim time i trajnost živaca Larrya Browna te trajnost tijela Geralda Wallacea.

Okafor je u bilo kojoj verziji postave osuđen na poziciju petice, radi se o double-double igraču koji tiho kupi skokove i blokade, dovoljno jakom da se gura u reketu, dovoljno pokretnom da pokrije reket ali napadački osuđenom na otpadke i šut sa dva metra od table. Treba li spomenuti da je Orlando napravio vrhunski posao što je izabrao Howarda na draftu na kojem je Okafor bio zacrtan kao prvi pick?

Nekoliko sezona se tražio, nabijao je mišiće ne bi li lakše došao do pozicije za koš, pa ih je opet skidao kada je izgubio šut i pokretljivost, a sve to kako bi postao netko i nešto u napadu, zanemarujući igru u obrani koja mu je svrha. Nakon 4 sezone, sa novim ugovorom, valjda je konačno shvatio da je njegovo da skače i radi i ništa više.

Ako će se posvetiti tome, Bobcatsi su mirni što se tiče reketa. Ali osim njega, nema nikoga tko može pomoći. Kao starter na četvorki programiran je Sean May, što je suludo s obzirom da je u protekle dvije sezone od 164 tekme May odigrao cijelih – 58. I to sa klupe uglavnom, dakle praktički stavljaš rookiea u petorku.

May je dobar skakač, širok i jak, ali po svim pokazateljima radi se o igrači koji bi mogao odraditi sjajnu ulogu sa klupe. Kao član petorke, ni skokom ni šutom iz vana ne nudi dovoljno da ga se stavi u rang sa ostalima. Nažalost, drugoga rješenja nema, ili će se mučiti sa Mayom ili će mučiti Wallacea.

Nazr Mohammed je solidna zamjena na petici, ima snagu i visinu zbog koje je ne tako davno bio starter u San Antoniu, ali u glavi on je tek još jedan visoki dečko koji igra košarku samo zato jer ima 208 cm i ne želi se previše uzbuđivati oko ičega drugog osim plaće. Ryan Hollins je na prvi pogled kopija Tysona Chandlera, visoka, vitka petica koja trči i skače kao bek, na drugi pogled on je loša kopija koja nema snage za gurati se pod košem ni talenta za pratiti igru. Obojica navedenih centara mogu dakle tek tu i tamo odmoriti Okafora.

Jedini igrač na rosteru koji donekle može pokrpati četvorku je Jared Dudley, četvorka u tijelu malog krila sa Boston Collegea – nema talent za igrati malo krilo, nema visinu za četvorku. Kao i kolega mu sa faksa a danas član Minnesote Craig Smith, ni Dudley nema problema sa tim da se hrva sa višim, jačim i bržim igračima. Dudley može pokriti obje krilne pozicije na par minuta i svojom energijoma nadoknaditi sve igračke minuse. Ali forsirati ga na četvorki većinu minuta, teško da je dobitna kombinacija za Bobcatse. Jer iako je šljaker, on je igrač manje u napadu, dok ni u obrani ne može sve osloniti na volju, veći i talentiraniji igrači ipak će znati iskoristiti svoje prednosti. Opet, najbolje je što imaju, a kako su i G Money i J Rich iznadprosječni skakači za svoje pozicije, bar im skok neće patiti.

Od ostatka klupe treba izdvojiti šutere koji daju dodatnu dimenziju momčadi. Matt Carroll je uz Jasona Kapona, Mikea Millera i Kyle Korvera četvrti bijeli as lige kada je vanjski šut u pitanju. Jednodimenzionalan je, igrač manje u obrani, ali zabija trice kao slobodna. Sa klupe, kao back-up na bokovima on je idealno rješenje. I kao da to nije dosta, stiže i Adam Morrison.

Možemo biti skeptični koliko hoćemo, ali kad sve maknemo na stranu, Adam Morrison može imati karijeru samo da se odluči biti tricaš i prihvati činjenicu da biti seljačkija verzija Kylea Korvera uopće nije najgore što ti se može dogoditi u životu. Na sveučilištu je bio zvijezda i nezaustavljiv strijelac, ali u NBA gdje su svi jači i veći od tebe na takvu karijeru možeš zaboraviti. Prvu sezonu je pokušavao, nije išlo. Drugu je proveo u bolnici. Sada je vrijeme je da se A Mo suoči sa vlastitim ograničenjima i pomogne klubu čekajući u kutu na povratnu kako bi zabio otvorenu tricu.

Bude li to radio dovoljno dobro, tada će im omogućiti da zamijene ili njega ili Carrolla za veterana koji može zakrpati rupu na četvorki kako bi dodatno povećali šanse za uhvatiti osmu poziciju. A ja bez obzira na tanku klupu, hrpu nelogičnosti oko izbora Browna za trenera i rupu u petorci i dalje vjerujem da imaju dovoljno materijala da to i ostvare.

YES WE CAN. I BELIEVE.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (0) Trackbacks (0)

No comments yet.


Leave a comment

No trackbacks yet.