ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Oct/080

7

Počelo je. Dojmova ima kao u priči, po glavi se slažu svakakve kombinacije (imam osjećaj da su svi postali nekako pametniji, evo u ovih niti 20 tekmi da se primjetiti da treneri uglavnom igraju sa najboljim igračima bez fiks ideja, tako da su u biti svi opasni na početku sezone dok su zdravi i odmorni). Ali nakon jedne ili dvije tekme poneke momčadi nema smisla išta govoriti, za sada je sve očekivano. Treba uzeti veći uzorak, a obzirom na brzinu kojom ide ovo odbrojavanje, dok ono završi taj uzorak će taman biti spreman za analizu. Madafaka. Uživajmo u košarci.

DALLAS

Odavno znamo da dok je Cubana Dallas neće biti prvak. Dijelom zbog toga što će Stern radije vratiti Sonicse u Seattle nego mu dozvoliti da podigne trofej Larrya O'Briena (mala digresija - O'Brien je inače bio komesar lige u razdoblju od '75-e do '84-e, čovjeka je napravio dosta za NBA, uz Sterna najviše posebice u pogledu marketinga i ugovora, ali nije bio fanatik košarke kao što je to Sternminator koji je, da i to usput kažem, karijeru počeo kao odvjetnik lige - nakon što je završio faks, Stern je bio toliko lud za košarkom da je besplatno radio za NBA ligu samo da bude dio priče i onda je malo po malo stigao do vrha piramide), dijelom zbog toga što Cubanova nervozna persona isijava zračenje štetno po kemiju momčadi, uništavajući bilo kakvi oblik samopouzdanja koji igrači Dallasa tu i tamo steknu.

Talentom su zadnjih godina Mavsi bili konkurentni, ali uvijek bi se našli ili Cuban, ili Avery Johnson ili Dwyane Wade uz pomoć Sterna da ih sabotiraju. Ako nikada i nećemo zaboraviti suđenje u Miamiu koje je od 2-0 vodstva Dallasa dovelo do prednosti Heata od 3-2, za poraz doma u šestoj nema isprika. Mavsi su se jednostavno usrali, a sve je počelo Cubanovom koncentracijom na loše strane umjesto na one dobre, da bi se začinilo Johnsonovom nervozom i nemoći pred Rileyem nakon čega su se igrači sakrili i stvari samo brže priveli kraju.

Uopće, kako je čovjek poput Cubana mogao steći onakvo bogatstvo? Tip na prvi pogled nema nikakve ljudske vještine, imao je tek sreće i dovoljno velik obraz, a to sve govori o sustavu u kojem se obogatio. Dovoljno je samo kupovati i prodavati, za sve ostalo brine se nevidljiva ruka. Totalna fikcija. I onda se čudimo što smo u krizi. Proizvodnju sakrivamo dalje od očiju kako ne bi vidjeli iz prve koliko se nismo u biti makli od Fordove trake, a u centrima gradimo blještave šoping centre da si zamažemo oči kako živimo u društvo obilja. Isti smo kao i prije sto godina, danas samo znamo bolje lagati.

Ali nije u krizi samo tržište, u krizi je i Dallas kao klub. Prvo je Avery Johnson potpuno izgubio momčad nakon poraza od Golden Statea u playoffu, pe je dobio još jednu sezonu i priliku da dokaže da nije bio samo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Lani se pokazalo da ipak jeste, da je samo u pravo vrijeme naslijedio momčad Dona Nelsona. Avery je još jedan frustrirani lik koji je kao igrač uvijek bio 100% spreman i koncentriran na igru kako bi imao šanse opstati u ligi, i sada to isto traži od svojih igrača. Od slične bolesti boluje i Scott Skiles, a znamo da je glavni simptom taj što se brzo potroši ona pozitivna reakcija na relaciji trener-igrači.

Kada je na kraju prijelaznog roka Cuban povukao onaj panični potez dovođenja Jasona Kidda, bilo je jasno da je Dallas potpuno skrenuo sa kursa. Umjesto da ponovno pokuša nešto izgraditi sa istom jezgrom, novim trenerom i par sitnih promjena, Cuban se odlučio za očajnički pokušaj da sa momčadi koja je igrala finale pokuša doći do naslova odmah. Zar je to odlika uspješnog biznismena, pokušati doći do rezultata na silu? Ja tu više ništa ne kužim.

Osim što to pokazuje da je Cuban odavno ozgubio vezu sa stvarnošću, bio je to loš potez i košarkaškom i poslovnom pogledu - Kidd je u ovoj fazi karijere slabiji igrač od Harrisa, i košta klub na desetke milja više. Stigao je Rick Carlisle, ali u jednu mutnu situaciju - Dallas definitivno nije u rebuildingu, ali nije ni u situaciji da sa rupom u petorci kao što je Kidd ozbiljnije zaprijeti. Drugim riječima, Mavsi su zapeli u najgoru situaciju u kojoj se može zateći NBA klub - u učmalu kolotečinu, bez indicija da će se stanje popraviti ove ili idućih sezona.

Rick Carlisle će i dalje koristiti prednosti ovog rostera po pitanju obrane, napad bi se i dalje trebao vrtiti oko Dirka, ali ono što će Carlisle donijeti je konačno zrela, ozbiljna osoba na klupi koja će kontrirati histeričnom Cubanu. Što je nešto što jednako histerični Johnson nije mogao.

Sad, da li je zbog Carlislea Dallas bolji? Da, ali to ne znači da će biti bolji nego lani. Kidd je gotov, na oba djela terena, i povremeni triple-double to neće moći sakriti (uspije li uopće ubaciti iznad 9 koševa, što je najupitnije u cijeloj priči). Drugi play je smiješni Jose Barea, tipični portorikanski revolveraš u kalupu Ayussa i Arroya koji uvijek gleda samo svoj šut. Ne igra obranu, nema ni fizikalije ni brzinu i čisto sumnjam da bi i u Europi mogao ozbiljnije igrati sa takvim stavom prema razigravanju suigrača. Kako i zašto se našao na rosteru Dallasa, te zašto se tamo zadržao svo ovo vrijeme još je jedna od NBA misterija na koja će teško odgovoriti i košarkaški ekvivalent X-Filesa, ako ga ikada osnuju.

To znači da će Jason Terry sa pozicije beka strijelca i šutera opet na playa, a to onda ostavlja rupu na boku. Jerry Stackhouse je u 35-oj godini i više nema snaga čak niti za tući se, a Stack bez fizičke igre nije ni upola dobar strijelac kao Stack koji neumorno juriša oko koša. Koliko su očajni za nekakvim učinkom na vanjskim pozicijama govori i to što se pouzdaju u Geralda Greena da će nadvladati sve mentalne probleme i iskoristiti neosporni talenat za zabijanje koševa kako bi im pomogao.

Vanjska linija je dakle najobičnija hrpa želja. Te Green više ne smije biti slijep za sve osim za koš, te Stack mora pronaći izvor mladosti, te Kidd mora zaustaviti raspadanje svoga leša, te Terry mora iz uloge strijelca koja mu odgovara više pažnje posvetiti ulozi all-round igrača koja mu ne odgovara... Previše improvizacije za najskuplju momčad lige.

Stvari ipak postaju nešto bolje kada je u pitanju unutrašnja linija, koja talentom i dalje može stati uz bok svima. Na trojki je sjajni Josh Howard, all-round igračina koja izvrsno funkcionira kao druga ili treća violina. Lani je malo pao učinkom, ali to više treba pripisati suočavanju sa istinom da Dallas više nije ozbiljna momčad nego nekakvom srozavanju talenta.

Howard je u najboljim godinama, formiran je kao igrač i zna se što od njega možete dobiti – igru na oba kraja terena, kompletnog napadača, nesebičnog radnika i neumornog trkača. Pitanje je samo može li on u glavi opet pronaći mir da se koncentrira na košarku nakon svega što je izrekao svih ovih godina, što mu konzervativna sredina poput Dallasa teško može oprostiti?

Howard je previše otkačen za Texas, momak je to koji zna da košarka nije sve na svijetu i koji bi bolji legao u grad poput New Yorka ili Los Angelesa. Opet, trejdati takvog igrača (odličan ugovor, temelj momčadi) nema smisla jer teško da se zauzvrat može dobiti ista vrijednost. Sve ovisi o tome kako će se naći on i Carlisle – uspije li ga trener uvjeriti da je bitna samo igra, i vrati li ga u stanje predprošle sezone, Dallas je miran jer ima jedan temelj za budućnost, ostane li pak Howard i dalje napet i sklon ekscesima trejd je jedino rješenje.

Još jedan smiješan Cubanov potez je i novi ugovor čovjeku koji uskače kao Howardova zamjena, Deveanu Georgeu. Nakon što ih je svojom tvrdoglavošću i nepristajanjem na trade u Netse koštao milijune, Cuban ga je nagradio novim ugovorom uvjeren da na tržištu nema igrača koji može nadoknaditi njegov učinak (čime se šteta od Kiddova tradea popela za još par milja). Stvarno, teško da na tržištu ima ishlapjelih veterana bez napadačkog učinka koji na račun stare slave prolaze kao obrambeni specijalci iako to nisu. Kako je Carlisle pametniji od Cubana, možemo očekivati da se George neće naigrati.

Na četvorki je Dirk, uvijek spreman bez obzira što je i ovo ljeto igrao za onu nesretnu repku (bar je bio dovoljno pametan da odbije poziv za idući Euro), i uvijek zaljubljen u košarku. Zahvaljujući luđačkom režimu treninga iz mladosti to što je prevalio 30 neće se ni osjetiti, Dirk će i dalje trpati koš sa svih strana, skakati, nešto petljati u obrani i sve više i više asistirati (iz godine u godinu sve je bolji u ulozi point-forwarda).

Neuništivi Dirk zamjenu ni ne treba, pa je prava šteta što baš na četvorci Dallas ima najboljeg igrača sa klupe. Brandon Bass je još jedna koš mašina, uvijek u jurišu na obruč kako bi iznudio slobodna ili na vrhu reketa kako bi pogodio otvoreni šut. Nažalost, manjak centimetara ga košta više minuta koje bi mogao dobiti na petici, ali Dallas i to može pokriti jer su opet spojili centarski par Dampier-Diop.

Iako je smiješno dati cijeli iznos midlevela Diopu, Dallas sada opet ima mogućnost cijelu utakmicu na parketu imati klasičnu, tešku peticu koja kontrolira reket, skok i obranu. Igrač manje u napadu kraj Dirka, Howarda i Terrya lakše se podnosi, danas nešto teže nego dok je u gradu bio Harris i dok je Stack bio živ, ali može se. Plus, uvijek mogu igrati sa Dirkom i Bassom na petici u varijaciji niske petorke i tako napasti umjesto da se brane.

Nema sumnje da će Carlisle znati iskoristi sve prednosti Dallasa, ali teško da će zamaskirati slabosti. Jer one su na vanjskim pozicijama ipak prevelike da bi se moglo ostvariti išta više od počasnog nastupa u playoffu, usprkos tome što će nakon par sezona opet biti zanimljivo gledati Dirka i kompaniju.

INDIANA

Prošle sezone Indiana je uglavnom smatrana jednom od najgorih ekipa u ligi. Okupivši na jednom mjestu preplaćene sporednjake poput Dunleavya mlađeg, Murphya, Danielsa te neželjene O'Neila i Tinsleya, Pacersi su se činili osuđenima na 20-ak pobjeda i lov na prvi pick drafta.

Malo tko je očekivao da će Jim O'Brien još jednom napraviti posao, kao kada je osrednji Boston Piercea i Walkera doveo do finala konferencije, ali 36 pobjeda sa ovom ekipom su upravo to. P osao sa velikim P.Stavivši na stranu obranu koju Indiana nikako nije mogla odigrati na potrebnoj razini, O'Brien je sve karte bacio u napad, baziravši igru na trici i što bržim pokušajima šuta kako bi protivnika izbacili iz ritma.

Zbog nekih neobjašnjivih razloga gledao sam ih više puta i svaki puta bio sam šokiran tom verzijom run and guna u kojoj nitko nije trčao ali su svi pucali čim bi dobili loptu. Ovaj modificirani O'Brienov sistem igre bazirane na vanjskoj liniji izvukao je sezonu života iz Dunlevya mlađeg koji je bio glavni all-round igrač momčadi, dodatno se žrtvujući igrajući visokog beka iako je od svakog direktnog protivnika bio sporiji bar 40 km na sat.

Danny Granger pokazao je da rođeni šuter, Troy Murphy opet je počeo zabijati trice odličnim prosjekom, i Indiana je od dna skoro pokucala na vrata playoffa. Ove sezone trebali bi napraviti korak dalje, za što su stvorili preduvjete potezima tijekom ljeta.

Prvo su se riješili O'Neala, te na ledu drže Tinsleya čime su pokazali publici da se žele riješiti duhova prošlosti. Lani su Pacersi igrali brzo, pucali još brže a sve to bez playa. Iako je Tinsley odigrao dobar dio sezone i imao svoju minutažu, njegova potraga za vlastitim šutom i pimplanje pola napada nisu davali prevelik doprinos rezultatima, kao ni navika da odglumi pravog razigravača samo onda kada ga netko prozove u medijima.

Pristigli T.J. Ford je potpuno drugi tip igrača, on sa loptom ne miruje ni trena, kada je i drži pola napada u rukama ne zadovoljava se trčanjem u krug već uvijek pokušava stvoriti višak igrača. i zabiti se u reket. Iako ni on nije od onih koji će zanemariti svoj prosjek koševa, kao play stvoren je za trku te povratne lopte. A kako su srce i duša ove Indiane baš tri strijelca iz vana – Granger, Dun Jr. i Murphy, to će povratnih i trica biti više nego ikada.

Naravno, znamo da Ford ima ozbiljnih problema sa kralježnicom i da postoje šanse da se umirovi svaki tren (mogućnosti povećava i njegova samoubilački hrabra igra, moraš cijeniti kepeca laganog kao pero koji se usprkos tome što je dva puta ležao u bolnici skoro nepokretan i dalje uporno zabija u duplo teže monstrume pod košem), ali pogledajmo na vedriju stranu – odigra li bar 60 tekmi punom snagom, sa ovakvom postavom to je 30 pobjeda minimalno. Uz Forda Bird je kao osiguranje doveo Jarretta Jacka, koji je lani veliku minutažu u Portlandu dobivao krpajući obje bekovske pozicije, i to često u završnicama kada bi Brandon Roy preuzeo ulogu playa.

To nam govori da Jack nije klasični play, ali da zna osnove posla i što je važnije odličan je u obrani, a to je još nešto što Indiana nužno treba. Pokrivši glavne nedostatke vanjske linije Larry Bird napravio je sjajan posao, a dobrim potezima tu nije kraj. Kako nemaju pravog visokog beka već tu poziciju krpa Dunleavy, draftiranjem Brandona Rusha riješili su i tu stavku. Može li Rush pomoći odmah i koliko će uopće biti dobar, to su sjajna pitanja, ali po onome što je pokazao na Kansasu znamo da je kompletan igrač i odličan šuter iz vana. Bolje od bilo čega što su imali za ponuditi prošle sezone.

Uz sve ove novajlije tu su i dva korisna starosjedioca – Travis Diener, solidni bijeli play kojega dobar postotak trice drži u ligi, te nekadašnji super talent Marquise Daniels, koji nažalost boluje od bolesti koju čak ni all-round učinak ne može pokriti – nije u stanju zabiti iz vana. Ali kao bočni igrač koji može stvoriti višak igrača i biti dodatni razigravač u ekipi punoj sjajnih šutera, čak i on ima vrijednost te daje dodatnu dimenziju stvarno odličnoj vanjskoj liniji.

Dunleavy će i dalje dosta vremena provoditi na dvojci, ali s obzirom da su na bekovima dobro popunjeni, možemo očekivati od Pacersa da puno više koriste nisku postavu u kojoj će na krilima igrati zajedno Dunleavy i Granger. Obojica su dobri skakači i ne boje se guranja pod koševima, s tim da je Granger zbog snage i boljih fizikalija ipak prikladniji da glumi četvorku u obrani. U napadu će ionako obojica stajati na liniji za tri i čekati priliku za šut.

Pod košem je rupa, ali ovim stilom igre, sa četiri mala i maksimalnim korištenjem bekova, mogli bi je zamaskirati. Stvarno nema smisla da igraju sa dva visoka kada nemaju kvalitete za to, forsirati 48 minuta igre na petici sa beskorisnim Nesterovićem, nepokretnim rookiem Hibbertom ili vrijednim ali u napadu bezopasnim Jeffom Fosterom nema smisla. Jedino Foster zaslužuje nekakvu minutažu zbog obrane i skoka, a svo preostalo vrijeme na petici i četvorki dok je u igri netko od velikih treba dobiti Troy Murphy koji se kod O'Briene preporodio.

Ne samo da opet gađa trice, i to bolje nego ikada, već je opet borben i skočan kao u ranim danima. S obzirom da Murphy ima i masu i građu za gurati se pod košem, njegova sposobnost kontrole skoka u obrani i precizna tricaška ruka u napadu idealni su za ovu igru bez klasičnog post igrača.

Naravno, Indiana u ovakom sastavu nema neku svjetlu budućnost, niti sadašnjost koja se proteže dalje od borbe za utješna playoff mjesta. Ali sa niskom petorkom predvođenom Fordom, Jackom/Danielsom/Rushom na dvojci i trojicom ubojitih tricaša mogu mnogima zagorčati život. Ovo je jedina kombinacija u kojoj su konkurentni i nema sumnje da će O'Brien to prepoznati i da će Indiana opet imati jedan od potentnijih napada. Ako budu imali sreće da ga većinu sezone predvodi Ford, i ako ostali nastave tamo gdje su učinkom stali prošle sezone, nema razloga da Pacersi ne izbore playoff. Kvragu, za razliku od pola ekipa u ligi bar imaju nekakav sistem, igrače koji se u njega uklapaju i svijest o vlastitim mogućnostima.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (0) Trackbacks (0)

No comments yet.


Leave a comment

No trackbacks yet.