ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

14Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G11

Naslućivali smo kako će ovakva improvizirana sezona, bez priprema i treninga, sa suludim nizovima od 7 utakmica u 9 dana, biti ispod prosjeka kvalitete na koju smo navikli, ali, ovo za sada, da prostite na izrazu, nalikuje na španjolsku inkviziciju. Nakon više nego ugodnih početnih tjedan dana, tijekom kojih smo kolektivno svi bili u ekstazi zato što je NBA uopće počela (dakle, i gledatelji i igrači, zbog čega mi nismo primjećivali propuste, a oni su igrali iznad mogućnosti) stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Točnije, ulaziti u rutinu te naporne regularne sezone, koja je često bitna jedino kao katalizator budućih događanja, bilo u playoffu, bilo na tržnici, bilo na draftu.

I ta rutina ne obećava. Jedna šestina sezone je iza nas i rano je za donositi ishitrene zaključke, prije svega što se tiče kvalitete određene momčadi. Ali, obzirom na nametnuti ritam koji neće popuštati, teško je očekivati da će se razina prikazane igre dizati. Jednostavno, uigranost i identitet koje će neka momčad steći tijekom sezone dobrim dijelom će biti anulirani umorom i brutalnim ritmom putovanja. A to ne ostavlja neke velike nade za dizanjem razine igre. O netipično velikom broju sitnih i posebice ovih ozbiljnih ozljeda da ne pričam. Memphis je odjednom u grčevitoj borbi za sedmu ili osmu playoff poziciju zajedno s još 5-6 momčadi, San Antonio se bori za prednost domaćeg terena, a Atlanta vjerojatno ostaje bez iste nakon više nego ugodnog otvaranja.

Ukratko, svi oni vječni prigovori na NBA igru – da je kvaliteta razvodnjena prevelikim brojem utakmica i prevelikim brojem klubova – sada su samo pojačani manjkom ikakve pripreme i prostora za regeneraciju. Stoga nije ni čudo da su razlike među momčadima manje nego ikada, da je prednost domaćeg terena izraženija nego ikada i da dubina rotacije (i način na koji se koristi, a tu u priču ulaze treneri) trenutno znači više od razine talenta. Što se ne mora nužno nastaviti u playoffu, ako itko do njega preživi.

Evo još par detalja. Samo 5 momčadi zabija iznad 100 koševa u prosjeku, a jednako toliko ih zabija ispod 90. Nakon napadačke renesanse zadnjih godina ovo je pad od 50%, a da ne govorim da je lani Milwaukee bio predmet sprdnje jer je jedva zabijao 92 koša u prosjeku. Trenutno bi skoro trećina lige dala sve da ima tako "neučinkovit" napad. Opet ponavljam, možda se čini rano za drastične zaključke, ali kontekst je tako postavljen da jednostavno ne ostavlja velikog prostora za pomak naprijed. Ali, hej, barem smo dobili svoju NBA. Iako ona to nije, ako me kužite.

Uglavnom, noćašnji susret između Hornetsa i Wolvesa bio je jedna od tih nebitnih i jedva gledljivih utakmica kakvih ćemo se nagledati ove sezone. Možda je bolje zvati ih kolateralnim žrtvama nego tekmama. Jedino po ćemu će se pamtiti je činjenica da je Ricky Rubio konačno dobio priliku startati.

Što se pokazalo dobrom stvari za Rubia, ali ne nužno i za Wolvese. Adelman je odlučio startati s Ridnourom kao drugim bekom, Johnsonom i Loveom kao krilima, te s Darkom pod košem. Rubievo prisustvo konačno je omogučilo lakše šuteve Loveu i Johnsonu, ali usput su bez svojih šansi ostali Williams i Randolph koji su do sada bili ugodna iznenađenja upravo zbog kombinacija s Rickyem. Kad se oporave Barea i Beasley, Ridnour će valjda u potpunosti prijeći u ulogu Rubieve zamjene pa će možda manje gledati vlastiti šut, a više suigrače u drugoj postavi koji noćas od njega nisu dobili poštenu loptu (uopće su Wolvesi imali sramotnih 11 asista, od čega je 9 Rubievih, a od čega su njih pet čisti ziceri koje je samo trebalo položiti u koš).

Ako ništa drugo, prvi put ove sezone Wolvesi mogu reći da im je utakmicu dobila početna petorka. Johnson i Darko su se opet pokazali nebitnima (nakon OK početka Johnson je pokazao da je uzalud imati dobre pozicije za šut kad ne možeš zabiti), ali stvar je izvukao Love koji se konačno probudio iz letargije, uzeo stvar u svoje ruke i početkom treće sam-samcat napravio razliku dok je Rubio secirao do tada sjajno zatvoren reket protivnika. Šut prvoga i ulazi drugoga bili su prevaga protiv tvrdog, ali talentom limitiranog protivnika. I tako se trčanje s čoporom nastavlja, i iako često nije lijepo za oči, barem ima ovih kontekstualnih faktora koji ga čine zanimljivim.

Hornetsi? Monty Williams očekivano je posložio dobru i aktivnu obranu koja je jedan dokazano solidan i potentan napad u prvom dijelu ostavila na mizernih 37 koševa. U skoku su čak nadskakali Lovea i kompaniju zahvaljujući energičnoj rotaciji koja je dobila i petog člana u od nedavno iz španjolske lige pristiglom meksikancu Gustavu Ayonu, talentiranijoj i višoj verziji Najere.

Međutim, problem je zabiti. Bez Erica Gordona koji se i dalje muči s koljenom (i tako iz sezone u sezonu, jednom je rame, drugi put ruka, treći put leđa, sada koljeno – izgleda da je mali tip igrača kojem je 60 tekmi godišnje limit - pritom mislim na klasičnu sezonu od 82 susreta), napad Hornetsa ovisi o povremenim bljeskovima pojedinaca. Pa su tako u prvom dijelu upadali krumpiri Okaforu, u drugom je proradio Belinelli, ali sve skupa je premalo.

Pozitivno je što su složili nekakvu rotaciju i na vanjskim pozicijama, kad se Gordon i Ariza priključe ovoj obrani i ovim skakačima Hornetsi će se definitivno odljepiti s dna jer imaju previše solidnih košarkaša i predobro su vođeni da se rezultatski ne izdignu od krama poput Kingsa ili Warriorsa. Naravno, izdrži li Jarrett Jack fizički minutažu i odgovornost all-star igrača koja mu je nametnuta.

Zanimljivo je bilo gledati kako u završnici Williams na parketu drži Ayona uz Okafora, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ostalim visokima, prije svega o njihovoj obrani. Landry je nedavno prebačen na klupu kako bi napad išao preko njega (ipak se radi o jedinoj pravoj post opasnosti koju imaju, a klupa im nije mogla zabiti ništa), ali njegova kombinacija s Jasonom Smithom neprirodna je jednako kao i ona Kaman-Okafor u startnoj petorci.

Jednostavno, radi se o sličnim igračima koji smetaju jedni drugima, Landry i Smith pucaju svaki put kad dobiju loptu, dok Kaman i Okafor vise u postu i očekuju pravovremenu loptu kako bi odigrali leđima. Stoga je logično očekivati da se Williams vrlo brzo vrati kombinaciji Okafor-Landry i Kaman-Smith, kako bi upario visokog koji igra licem košu s visokim koji igra leđima košu. Ayon tu svojim pristupom i talentom dolazi kao osigurač za svaku situaciju, posebice u slučaju da Williams i dalje nastavi zamjerati Landryu i Kamanu na kilavoj obrani. Jedini koji ima definiranu rolu je Smith – mali je energičan igrač koji nedostatak atleticizma u obrani nadoknađuje borbenošću te solidna pick & pop opcija u napadu. Ukratko, odradit će svojih 15 do 20 minuta kako treba.

Posted by Gee_Spot

Comments (3) Trackbacks (0)
  1. uzas, svaka druga utamica ko da gledam Euroligu. Nezna covjek sta je gore gledat dvi jedanko lose ekipe koje bar igraju neku napetu zavrsnicu uli tekmu gdje garbage time pocinje sredinom trece cetvrtine. A i vecina trenera je na nivou, recimo strasan finis Raptorsa sinoc, nakon time-outa loptu u egalu dobija igraca koji baca airball pri slobodnom…

  2. zato je tekma izmedju Saintsa i 49ersa bila fenomenalna. Najbolja od one pobjede Boise Statea, ali to je pak bio college bowl

  3. kakav kraj utakmice! ono je bilo za anale


Leave a comment

No trackbacks yet.