60 POINTS, 29 MINUTES fullcourtpress – basketball lunatics inc.

26Mar/162

SWEET VIRGINIA

DAY SIX

Trebala je ovo biti najzanimljivija utakmica večeri, ali Virginia se pobrinula da već u prvih 5 minuta pokaže tko je gazda. Slično kao i jučer s Villanovom, ovo je iskusna jezgra koja trenutno igra na gornjoj granici mogućnosti i za pobjediti ih moraš biti na sličnoj razini. Iowa State, sa svojom poslovično slabašanom obranom koja je cijelu večer dopuštala lagane poene u reketu, na toj razini nije. Njihova jedina šansa za proći dalje bila je izrešetati protivnika, a tu su naišli na klasični zid Cavaliersa koji nisu imali namjeru u ovako bitnoj utakmici odigrati išta osim savršeno na tom dijelu parketa. Jasno, njihova kombinacija presinga na loptu i igranja u zoni na igračima bez lopte (ili u takozvanom pack line sistemu) ostavljala je prilike za tricu, što teoretski protiv Cyclonesa nije pametno. Ali, da bi nadoknadili manjak poena iz tranzicije i na obruču, morali su Niang i društvo tu tricu gađati iznad mogućnosti, što se nije dogodilo.

Uglavnom, da su nastavili gađati iz vana i trpati zicere kao na startu utakmice, Cavaliersi bi ovo dobili s 30 razlike. Ovako, nakon desetak uvodnih minuta trice su im prestale upadati, što je omogućilo protivniku da se drži na nekih -15 veći dio večeri, dok su oni jednostavno strpljivim kruženjem lopte i kretanjem igrača tražili rupe u poroznoj obrani. Nema Iowa State poštenog defanzivca uopće na rosteru, tako da nisu bili u stanju smetati ni presingom ni pravovremenim rotacijama, što je omogućilo centarskom paru Gill-Tobey (odigrali su čak 8 minuta zajedno što nije običaj, obično dijele minute na petici, ali trener Bennett je procijenio da protiv ovako u reketu slabašnog protivnika forsiranje igre kroz post neće škoditi napadačkom rasporedu) da im ubaci čak 16 od 21 pokušaj (uglavnom su u pitanju bila zakucavanja ili polaganja). Uostalom, podatak da su Cavaliersi imali 26 asista na 32 ubačaja sve govori. Dakle, nije im trebala čak ni neka posebno nadahnuta partija Brogdona da odrade posao.

Niang je svoju zadnju NCAA partiju odigrao na poslovično vrhunskoj razini, bio je najbolji igrač na parketu i zaslužan je što mu se momčad uopće držala na dohvatljivoj prednosti. Međutim, njegovih 30 poena ne bi smjeli maskirati činjenicu da je istovremeno zaslužan za dobar dio problema u obrani jer jednostavno nema ulogu, spor je za pomagati na perimetru, a u postu nije od koristi pored puno pokretnijih i snažnijih visokih. Ta njegova nesposobnost da se bori pod koševima definitivno nije pomogla. Morris je bio sveden na promatrača jer su mu gužvom u sredini i odličnom tranzicijskom obranom blokirali sve pokušaje da uspostavi brži ritam i slash & kick igru, bez koje pak nije bilo ni lopti za šutera Thomasa.

U drugoj utakmici nismo imali prilike gledati ništa ovako kvalitetno, ali očekivano smo dobili neizvjesnu, temeljitu (da ne kažem sporu) bitku. U kojoj je Notre Dame prošla čisto iz razloga što su imali tri najbolja individualca na parketu. S tim da ni Jackson ni Auguste nisu odigrali ništa posebno, bili su standardno solidni, a junak je opet bio sjajni swingman Beachem koji me potpuno osvojio tijekom turnira kao NBA potencijal. Ubacio je 19 poena kao ispušni ventil, zabivši pri tome ključnu tricu i slobodna, a usput je odradio i solidan posao u obrani (nedostaju mu agresivnosti u oba smjera, previše je pasivan, ali takva mu je i rola i uostalom do ove godine nije ni imao previše prilike igrati, tako da ga i dalje treba gledati kroz prizmu potencijala, nikako gotovog igrača, bez obzira što je napunio 21 godinu).

Wisconsin je dobro uštopao pick & roll Iraca tako da su se ovi mučili zabiti veći dio večeri, međutim ako već nisu mogli do obruča kroz igru, Jackson i Auguste su nalazili načina barem dolaziti redovono na liniju slobodnih. Individualna kvaliteta bila je vidljiva i u obrani, Jackson je kvalitetnom obranom na loptu uštopao ključnog strijelca protivnika Koeniga koji je ubojit snajper, ali baš i nije kreator iz driblinga. Inače, formacija Wisconsina s 4 vanjska i igračem na visokom postu veći dio večeri predstavljala je problem obrani Notre Damea zbog čestih izmjena pozicija, iako je Wisconsin daleko od kvalitetne šuterske momčadi kažnjavali su 2-3 zonu s početka utakmice tricama, a i kasnije bi uvijek našli slobodnog čovjeka na perimetru. Praktički, ako ćemo gledati taktički Wisconsin je odradio puno bolji posao, što u obrani gdje su agresivnim izlascima i čestim preuzimanjem usporili pick & roll protivnika, što u napadu gdje su nalazili načina doći do kvalitetnih šuteva. Međutim, Notre Dame je odradio bolji posao ranije, u fazi regrutiranja talenta i to je presudilo. Da su Badgersi imali još jednog poštenog beka koji može driblati da se ne pogodi u nogu i još jednog boljeg tricaša iznad 2 metra, dobili bi ovakvu Notre Dame 9 od 10 puta.

Kako god, Irci idu dalje, s tim da prikazanim sinoć ničim nisu utjecali na mišljenje da su protiv North Caroline tek topovsko meso. Morali bi stvarno odigrati debelo iznad mogućnost da iznenade Tar Heelse koji Indiani ni na trenutak nisu dozvolili da ih iznenadi kao što su to napravili Kentuckyu. A jasno je i zašto, za razliku od Wildcatsa ova momčad North Caroline ima i čvrstu unutarnju liniju i duboku klupu i gomilu atleta na bokovima, tako da su u oba smjera anulirali dobre strane Hoosiersa.

Kakva će ovo večer biti, bilo je jasno već nakon 5 minuta u kojima je Marcus Paige zabio 4 od 4 trice. Combo North Caroline tako je imao šutersku večer kakva mu se povremeno zalomi, a evo ovaj put zalomilo se u idealnom trenutku. Inače, čovjek je na drugoj godini igrao identično, s povremenim eksplozijama nalik ovoj, pa se očekivalo da će u trećoj i četvrtoj godini postati dominantan NCAA bek koji će nositi UNC. To se nije dogodilo, što zbog ozljeda, što zbog vjerojatnosti da mu je ovo što pruža svojevrsni plafon, ostao je i na zadnje dvije godini isti igrač kao uvijek. Iako manjak konstante frustrira, nakon ovakvih partija sve mu je oprošteno.

Indiana je igrala dobro, daleko od toga da nije, preko raspoloženog Farrella i vlastitih šuterskih opcija pratili su koliko su mogli, ali UNC je cijelu večer bila u prednosti, kada su nakon prve četvrtine utakmice otišli na +10 praktički se više nisu osvrtali. Paige je napravio razliku, a ostali su je samo održavali, prije svih standardno solidan Johnson koji je u guranju kroz reket došao do 20 poena. Jasno da Indiana s ovakvom obranom usprkos dobroj šuterskoj večeri nije imala šanse, ali za utjehu im može biti što barem na rosteru imaju najveći NBA prospekt. I doslovno i figurativno najveći. Centar Bryant im je nakon Kentuckya odradio još jednu odličnu partiju, pokazavši da je pravi moderni centar koji doslovno već sutra može igrati u NBA iako je tek brucoš.

Dovoljno je pokretan i skočan, ima fizikalije prave petice i sposoban je funkcionirati u pick & rollu, ali i pick & popu. Iako je Johnson skupio bolje brojke, što je dobrim dijelom rezultat toga jer je spuštanje lopte njemu u post-up sastavni dio napada Tar Heelsa, na sljedećoj razini njegov plafon je limitiran zbog toga što nije prava petica i što nema vještine za igrati četvorku veći dio utakmice. Za Bryanta bi pak bilo čudo da u roku nekoliko godina ne bude startni centar negdje u ligi, tako da ne vidim svrhu u njegovom ostajanju na sveučilištu nakon ove sezone.

Preostaje nam još osvrnuti se na najslabiju utakmicu večeri u kojoj je Syracuse usprkos očajnoj šuterskoj večeri i još jednoj odličnoj partiji Sabonisa nekako uspjela ukrasti utakmicu Gonzagi. Njihovo jedino oružje, funkcionalni bekovi koji znaju prenijeti loptu i napasti iz driblinga, prije svih Gbinije, presudili su ('Cuse nema čovjeka koji bi bio primarni play ili koji bi barem trošio najveći volumen napada kao combo, tako da je ovaj veteran koji je do sada uglavnom igrao dvojku ili trojku bio prisiljen glumiti playmakera najveći dio sezone). A to sve govori o vanjskoj liniji Zagsa. Mislim, kod Gonzage su četiri beka, koja su odradila tri puta po 40 minuta na vanjskim pozicijama, ubacila 4 od 14 pokušaja protiv zone, a takvim učinkom nije lako dobiti utakmicu. Zagsi su imali šansu, čisto na račun toga što je Sabonis u sredini bio sjajan (odličnim kretanjem i postavljanjem koristio je sve šanse koje mu je ostavljala zona, odnosno činjenica da ga nisu striktno pokrivali bez lopte) i što je Wiltjer mismatch za obranu Syracusea kao jedna od najboljih stretch četvorki u NCAA. Ali, po običaju su je propustili. I iako ovaj put mogu biti presretni što su s ovako sakatim rosterom uopće ušli među 16 (ne zaboravimo da osim očajne vanjske linije cijelu sezonu nisu imali na raspolaganju debelog centra Karnowskog što bi im sigurno dalo dodatnih opcija, pa i onu da Sabonisa povremeno koriste na četvorci dok odmaraju Wiltjera), mogu i žaliti za propuštenim jer ova momčad Syracusea je još više deficitarna talentom. Samo, jebiga, Mark Few će sjediti još 20 godina na klupi prije nego se sjeti da bi možda protiv loše šuterske momčadi mogao zaigrati zonu umjesto da preuzimaju na visokim blokovima i tako nepotrebno otvaraju reket (što Sabonis ima trčkarati po perimetru umjesto da je parkiran u sredini, nevjerojatno).

Tako je Boeheim ni kriv ni dužan još jednom napravio rezultat, samo povećavši legendu o sebi u sezoni koja je bila daleko od renomea programa. 'Cuse je dva puta stizala rupe od desetak poena minusa, oba puta na krajevima poluvremena kada je Sabonis padao energetski i kada više sam nije mogao držati skok, držeći se zone i nadajući se da bekovi mogu nešto i zabiti tu i tamo. Baš i nisu, ali stvar su spasili skokovima u napadu i borbenošću pod koševima, dobivši u završnici svaki duel u skoku. To je bilo ključno za rasplet, a reda radi da spomenem kako je bitnu rolu u stizanju minusa krajem prvog dijela odradio izvjesni brucoš Howard, koji je i stilom igre i pojavom (i nesposobnošću da ubaci skok-šut) reinkarnirani Michael Carter-Williams. Drugi brucoš, Richardson, ostavio je slabiji dojam, solidan atleta, ali dribling i šut su mu daleko od potrebnih za igrati ovakvu rolu kakvu mu je povjerio Boeheim (praktički, druga je opcija jer uz Gibinijea je jedini starter koji može napasti iz driblinga kao primarni kreator). Obzirom da Gibinije i Cooney konačno odlaze na ljeto (za Cooneya mi se čini da je tu barem 10 godina), dogodine bi upravo Howard trebao biti novi predvodnik momčadi. I ako možemo već sada prognozirati, Syracuse dogodine neće ući u top 8.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (2) Trackbacks (0)
  1. gdje vidiš Sabonisa u NBA?

  2. @ dijete – ovisno o tome koliko se popravi šuterski. trenutno nije igrač za perimetar tako da eventualno ako postane pouzdan šuter može biti nešto kao Motiejunas, solidan visoki koji može uskočiti u obje role u sredini. bez šuta, bit će tek dobar back-up centar. starter ne može biti jer jednostavno nema fizikalije ni atleticizam za sljedeću razinu.


Leave a comment

Trackbacks are disabled.