ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

19Apr/090

PLAYOFF REPORT NO.1

Kako zovemo afro-amerikanca koji živi na Sljemenu? Crno gorac. Evo, ovakve stvari padaju čovjeku na pamet dok gleda NBA playoff.
U jednom trenutku za vrijeme tekme Dallas-Spurs, kada su kamere prikazale Popovicha sa upitnikom iznad glave, Stari je samo uzviknuo "Srbine!".
Naravno, ne radi se tu o nikakvom zadrtom nacionalizmu, jer Stari je najveći fan Popa na svijetu, čak je jedno vrijeme furao sijedu bradu po uzoru na njega, te bi ljudima koji bi ga pitali da zašto se zapustio samo govorio "Pop". Ovi bi ga naravno u čudu gledali jel jedini "pop" za kojega oni znaju je onaj što ti jednom godišnje uđe u kuću, poprska te vodom po faci i uzme ti 100 kuna.

Ovdje se dakle radi o čistom, stopostotnom oduševljenju NBA playoffom, tim adrenalinom koji ti pumpa kroz mozak i srce dok gledaš kako se amazing - događa.
Pa da se osvrnem brzinski na kompletni prvi dan, prije nego se malo više posvetim utakmici dana. Da, pored svih velikih očekivanja, najbolju tekmu playoffa do sada ipak su nam pružili isti oni penzići za koje sam rekao da me uopće ne zanimaju. Ma nema šanse da više propustim iti jednu tekmu serije Mavs - Spurs. Ipak je ovo klasika, kao što je lani u prvom krugu bio sudar Spursa protiv Sunsa.

Boston – Chicago

Dvoboj Rose – Rondo donio je očekivano uzbuđenje, obojici kapa do poda za prikazano. Jebiga, misli čovjek kako je Nash nešto posebno sa onim šetanjem kroz reket, a onda par godina kasnije dobiješ dvojac kompletnih košarkaša koji rade isto što i on. Da, obojica stvarno igraju na toj razini, i ništa drugo iz ovoga dvoboja me ne zanima ni približno kao gledati ih i pokušati shvatiti koji su im dometi.

A nije da se nema što vidjeti, posebice kod Bullsa jer Bostona smo se ionako nagledali. Nije Rose jedini heroj sa ovako odigranom prvom playoff utakmicom u životu, svi Bullsi su nešto pokazali, posebice Noah pod košem i svom onom pozitivnom energijom koju isijava.

Uglavnom, imamo pravu seriju pred nama, a to nikako nije loše. Hvala Bullsima što su je napravili zanimljivom.

Cleveland – Detroit

LBJ i nepodnošljiva lakoća življenja. Ovdje nije bitan Detroit, ni sve one sitnice koje čine i život i košarku ljepšima. Ovdje ne treba uopće skretati pogled sa velike slike, jer ona je dovoljno fascinantna sama po sebi. LBJ je drugi najbolji igrač ne-centar u povijesti košarke. I po prvi puta mogu reći da neće nužno ostati na tom mjestu. Fali mu samo 6 naslova da prestigne Jordana, sve drugo ima. I ne, u ovoj složenici sa 6 naslova nema ni trunke sarkazma. Tek činjenica. Za 6 godina MJ će se konačno imati sa nekim uspoređivati. I da, možda u tom periodu dobijem dijete, odselim u Oregon, dobijem tisuću kuna na kladi, ali i kraj svih tih lijepih stvari koje će se možda dogoditi jedna ovako nebitna čini me jednako sretnim. Ja sam Svjedok. And I feel fine.

Houston – Portland

Pa rekli smo da su Rocketsi čvršća, zrelija momčad, ali neće valjda braniti Minga ovako cijelu seriju? Mislim, Oden i Przybilla jesu igrači za sporedne role, ali brate imaju dovoljno snage i mišića za mlatiti se. Očito da je problem vjera u sebe i neiskustvo, ali kao što rekosmo, za Blazerse nema zime, oni su momčad budućnosti.

Onaj najveći problem koji mu mučio sa Houstonom je Artest, odnosno završnice u kojima se lopta ne može tek tako spustiti pod koš centru, te morate imati jednog vanjskog igrača sposobnog zabiti 1 na 5. Artest je taj kod Rocketsa i to nije dobro jer ta uloga je iznad dosega njegova talenta.

Znači, kada bi utakmica bila u egalu do kraja, Roy i Portland imaju prednost pred Ronom i Houstonom. Ali, što ako Rocketsi nikada ne dozvole egal te sve riješe u prvih 20 minuta kao sinoć? Uopće nije nemoguće. Ming i Scola su doktori košarke, u isto vrijeme borci prve klase. To su post igrači na jednoj potpuno drugoj razini od svega što Blazersi nude. I onda još onaj zvrk Brooks iskoristi brzinu i rasturi Blakea kao da je Rondo i Rose u jednome. Playoff je zakon.

Dallas – San Antonio

I evo nas konačno na tekmi večeri. Prvo da kažem da je Timmy još jednom uspio natjerati suze na oči mi, šteta da je jedno takvo njegovo izdanje propalo. Timmy! Timmy! Timmy! Timmy! Kakav car. Spursi mogu biti mirni jer znaju da na njega mogu računati čak i kada nije sve idealno, odnosno kada igra sa jednom nogom.

Pop ima problem na drugoj strani. A to je Parker. Kojega nakon sinoćnje tekme više neću zvati Parker već Longoria. Jer je pičkica. Dakle, Longoria, čovjek koji je trebao nositi ekipu kroz prvi krug, sinoć je potpuno izgubio koncentraciju, tako da je Pop morao pola tekme provesti glumeći Mirjanu Krizmanić njegovom egu umjesto da vodi ekipu.

A razlog zbog kojega se Longoria raspao zove se Juan Jose, ima 183 centa i podsjeća na Damira Volodera. Samo, umjesto da igra na Balkanu, ovaj revolveraš zbog svoga ogromnog srca odlučuje tekme u NBA playoffu. Hej, znam da vas ima tamo vani koji ga ne možete smisliti. I ja ga smatram rupom, čak i više u napadu nego u obrani, jer gledajući ga vidio sam i previše loših šuteva koje je uzeo a da nije trebao.

Međutim, svi mu za ono sinoć moramo skinuti kapu. Ne samo da je potpuno izludio Longoriu u obrani, zabijajući preko ruke i ulazeći pod koš kao Rondo-Rose-Brooks tip igrača, već ga je potpuno izbacio iz ritma u napadu. Uvijek na lopti, Barea ni na trenutak nije popuštao stisak, i Longoria jednostavno nije imao prostora za ulaze i polaganja. Da ne govorim o faulovima u napadu koje je iznudio srčanošću i upornošću, zbog čega je Pop dodatno morao vaditi Longoriu van. Longoria je inače taj kojega fauliraju, ali kako svirati faul na još sitnijem i lakšem Barei dok leti po parketu?

Uopće nije važno kako će Barea igrati dalje, on je svoje napravio. Dallas je ušao u playoff na krilima pobjeda, sada je samopouzdanje još naraslo. Spursi su nakon šoka od gubitka Ginobilia doživjeli još jedan. Timmy i Pop neće dozvoliti predaju, sve je otvoreno, ali realno Dallas je sada favorit. Ne samo zbog toga jer su vratili prednost domaćeg terena, već i zbog toga što djeluju življe. Bass, Dirk, Terry, Dampier, svi su nešto napravili, a posebice je sjajan bio Howard koji sa limitiranom minutažom ovdje praktički ima ulogu Ginobila, samo za krivu momčad. Howard je u gorem stanju od Duncana, Carlisle ga drži ispod 30 minuta svjestan da nije spreman, ali dok onako leti po parketu i trpa, trpa i trpa čini se kao onaj stari iz playoffa 2006-e.

Naravno, da je San Antonio onakav na kakav smo navikli, sada bi priča bila nešto drugačija. I nije uopće nedostatak Ginobila problem jer Manu je bitan u napadu a ovi Spursi napadački mogu odgovoriti Dallasu, uz pravog Longoriu i još poneku tricu viška. Problem je obrana, legendarni bedem Spursa postao je koliba za znojenje Johna Lockea. Srušiš je prije nego je izgradiš. Mavsi su šetali kroz reket kako su htjeli, ne samo Barea i Kidd već i Howard, i Dirk, i Bass. Vanjski dio obrane još nekako i klapa, ali pod košem je pustoš. Timmyu treba pomoć, a nema je tko pružiti – Gooden je Gooden, Kurt i Oberto su potpisali za novi Romerov film o zombijima koji će se zvati "Noć košarkaških mrtvaca", a Matt Bonner je sramota.

Sinoć se dogodio jedan trenutak koji me obično natjera na pravi, srčani smijeh. Ali nisam se smijao već zabio lice u šake i jecao. Ne zato jer navijam za Spurse, iako su mi simpatičniji od Dallasa. Hej, ako je Dallas bolji neka prođe. Jecao sam zbog toga što bezvaznjak poput Bonnera igra ovakvu seriju.

Koliko je Pop očajan dovoljno govori to što je prisiljen držati 18 minuta na parketu Bonnera samo da malo odmori Timmya i načeta mu koljena. Tih 18 minuta u principu te u playoffu koštaju utakmice. Jer Bonner ne može zabiti koliko može primiti. Ma da Spursi igraju sa šest igrača, i to nek je šesti Larrya Birda iz '86-e, čija je uloga samo da stoji u kutu i puca trice, ne mogu zabiti dovoljno da nadoknade Bonnerov obrambeni ne-učinak.

Uglavnom, taj trenutak kada sam jecao (a Stari, koji je zadržao prisebnost duha, se smijao i još vikao "Pa ovaj trči kao Tasić!") bio je sljedeći – Barea kreće na ulaz, Dampier mu postavlja blok. Udoka, koji je dobio zadatak uštopati igrača kojega su komentatori ESPN-a taman prozvali "profesionalnom napasti", odlučno drži poziciju, uspijeva proći kroz blok bez da je Barea stekao značajnu prednost, ali – uzalud. Bonner, koji je bio na Dampieru, u tome trenutku istrčava i svom snagom se zabija u Udoku. Barea ostaje sam i više ne znam da li je zabio koš ili dodao nekome na zicer. Kvragu, čak nisam siguran da je to uopće bio Barea ili pak Kidd. Ali znam da nikada, nikada neću zaboraviti taj trenutak košarke ala Matt Bonner.

Pouka je kao i uvijek sljedeća – sa Bonnerom u rotaciji ne možeš osvojiti ništa. Pričamo to cijelu sezonu, sada je stigla i potvrda. S tim da se stvari toliko mijenjaju da eto izgleda kako više sa Bonnerom ne možeš proći ni prvi krug.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (0) Trackbacks (0)

No comments yet.


Leave a comment

No trackbacks yet.