ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

12Aug/177

POWER & RESPONSIBILITY

„If they want you to cook the dinner, at least they ought to let you shop for some of the groceries“

Antologijska je izjava Billa Parcellsa, dugogodišnjeg NFL trenera, koji se na ovaj način obračunao s vlasnikom New England Patriotsa, Robertom Kraftom, jer mu nije dao široke ovlasti pri slaganju momčadi i odabiru igrača. Navodno je sve kulminiralo u zadnjoj sezoni Parcellsa na klupi Patriotsa, u draft noći, kada je Parcells poželio odabrati izvjesnog defensive enda, ali su se uprava i direktor za igračka pitanja odlučili za wide receivera. Tu je puklo na relaciji trener-uprava pa je Parcells spakirao kofere i napustio Patriotse.

Za razliku od Parcellsa, Doc Rivers je 4 pune sezone uživao u privilegiji da odlazi u šoping a nakon toga i da kuha po svom receptu. Mijenjali su se vlasnici u Los Angelesu, igrači su odlazili i dolazili, samo je Doc Rivers bio konstanta uz parket, a Roc Divers u ulozi predsjednika košarkaških operacija. Proslavljeni trener imao je svu moć u svojim rukama i iznad njega bio je samo vlasnik kojemu je bio odgovoran (i koji ga je na kraju smijenio). Iako je Doc svojim dolaskom pokrenuo Clipperse i čvrsto ih postavio na mapu relevantnosti u NBA ligi ekipa nikada nije uspjela napraviti konačan iskorak. Nikada u finalu konferencije, nikada blizu osvajanja naslova. Malo je reći da se Rivers kao uredski operativac nije proslavio, što je začuđujuće strpljivi Ballmer stoički istrpio, ali sve ima svoje granice. Onoga momenta kada je Chris Paul otišao, a Ballmer osjetio da bi njegov bankovni račun u budućnosti zbog toga mogao biti tanji, bilo je jasno na koga će pasti krivica. Dolazak Jerryja Westa za savjetnika u Clipperse, a onda i nekoliko anti-Roc poteza franšize tijekom ljeta u free agencyju, sugerirali su da se stvari u LA-u mijenjaju. Počele su zapravo pripreme za mirnu abdikaciju Doca Riversa kao predsjednika košarkaških operacija. West i Ballmer džentlmenski su ga spasili od giljotine pa će Rivers ipak voditi Clipperse kao glavni trener u idućoj sezoni, doduše, razriješen svih dužnosti kao predsjednik.

Rivers i svi njegovi promašaji kao operativca u Clippersima nisu tema ovog teksta ali Rivers je u zadnjih 5 godina, uz Gregga Popovicha, najzvučnije ime koje je obnašalo dužnost glavnog trenera i predsjednika i eklatantni primjer te funkcije. Uz to je i tu dualnu rolu obnašao na najduži period od svih ostalih koji su se pojavili nakon njega u istoj roli. Upravo su Rivers i Popovich dva primjera oko kojih možemo izgraditi raspravu s početka teksta: treba li kuhar ići u šoping po svoje namirnice? Ili košarkaškim rječnikom: koliko je mudro da NBA glavni trener bude ujedno i predsjednik košarkaških operacija ili GM?

Prije minucioznog odgovora na ova pitanja vrijedi još notirati par stvari. Dvojna funkcija nije nikakav novitet u NBA ligi ali nije baš ni standard kao recimo u nogometu, gdje se čak i u HNL-u pojavljuju „menadžeri engleskog tipa“. Tri najbolja primjera, ili najveća imena za slučaj NBA lige su svakako Auerbach, koji je trenirao i posložio kultnu dinastiju Celticsa na čelu s Russellom. Spomenuti Popovich, koji je vladar Spursa, ali ne i apsolut jer bi to značilo podcijeniti ulogu R.C. Buforda. Treći je Riley koji 1995. godine odlazi iz New Yorka u Miami i tamo preuzima ulogu trenera i predsjednika. Punih 9 sezona, prije nego se povuče na kratko s klupe, vodi Heat u ulozi dvostrukog agenta. Osim jednog finala konferencije 1997. ne ostvaruje značajnije rezultate. Treba naglasiti da je i Riley tada u upravi imao čovjeka od povjerenja, svoj korektiv u Randyju Pfundu koji mu je bio asistent u Lakersima. Nakon što 2002. i 2003. nije uveo Heat u playoff Riley je odstupio s trenerske stolice izjavivši: „Momčad je igrala toliko loše da sam morao dati otkaz samome sebi“. Što je u osnovi bila odlična stvar za Heat jer tada počinje njihovo zlatno razdoblje. Dolasci Wadea, Shaqa i Stana Van Gundyja odveli su Heat do naslova 2006., kojeg je kao trener potpisao ipak Riley prethodno spakiravši Van Gundyju otkaz. Uslijedile su još dvije sezone za Machiavell…, pardon, Rileyja u duploj ulozi a onda je klupu prepustio Spoelstri.

Od ostalih persona u prošlosti koji su na neki period uživali veliku moć u NBA franšizi spomenut ću Stua Jacksona (Vancouver Grizzlies), Isiaha Thomasa (Knicks), Kevina McHalea (Wolves), Ricka Pitina (Celtics), Flipa Saundersa (Wolves) i Mikea Dunleavyja (Bucks i Clippers).

Ova imena više nisu u modi, a njihovi potezi iz ureda i rezultati na parketu pripadaju nekom drugom vremenu, ali zato danas imamo nekolicinu trenera-predsjednika koji su još na funkciji i čijim se (ne)uspjehom vrijedi pozabaviti, a to su: Popovich, Stan Van Gundy, Thibodeau. Do nedavno su tu bili i Rivers te Budenholzer. Svaki od petorice ima svoju specifičnu priču u kojoj preuzima duplu ulogu, razloge zašto se to događa i konačno, tu su rezultati obnašanja te funkcije. Službeni naziv njihove funkcije je „head coach and president of basketball operations“. Pored njih u upravi stoji i GM koji je niži stupanj u hijerarhiji i odgovoran je predsjedniku. Što ne mora svugdje biti slučaj. Neke NBA momčadi uopće nemaju GM-a, u nekim slučajevima GM je u hijerarhiji viši stupanj od predsjednika, a negdje je to ista osoba. Uglavnom, hijerarhija nije striktno određena i varira od organizacije do organizacije ali zbog preciznosti i za potrebe ovog teksta ovu dualnu ulogu nazovimo trener-predsjednik.

R.C.  POPOVICH

Podsjetimo se, Pop u Spurse dolazi 1987. i radi kao glavni pomoćnik Larryja Browna koji tada uz sebe ima još zanimljivih asistenata kao što su Gentry ali i R.C. Buford. Međutim, nakon 4 godine vlasnik Red McCombs otpušta cijelu trenersku strukturu nezadovoljan sa samo dva playoff nastupa. Pop odlazi na kratko u Warriorse da bi se 1994. vratio u Spurse kao zamjenik predsjednika košarkaških operacija kada je franšizu kupio Peter Holt. U sezoni 1996/97 Pop nakon lošeg ulaska u sezonu smjenjuje trenera Boba Hilla i preuzima trenersku palicu. Na draftu bira Tima Duncana i ostalo je povijest.

Njegovoj dvojnoj ulozi nema se što prigovoriti ali kada se priča o Popovichu kao graditelju dinastije Spursa svakako treba zasluge odati i Bufordu, koji je od 2002. godine GM Spursa a do tada je bio šef skautske službe. Buford je ipak mozak operative i čovjek koji vuče glavne poteze, pregovara s agentima, dogovora ugovore, vodi brigu o salary capu i bavi se svakodnevnim GM poslovima. Naravno, kada se ide u šoping Popovich ima pravo na izbor namirnica.

Vidjet ćemo kasnije u ovoj priči o dvojnoj ulozi  da su Spursi romantičarski ideal i više iznimka koja potvrđuje pravilo. Kao i u mnogočemu drugome svi bi htjeli biti kao Spursi, kao Popovich, kao Buford.

ROC DIVERS

Evo nas opet kod Riversa da vidimo što je on napravio u svojoj trener-predsjednik karijeri. Doc je punu slavu stekao u Bostonu s kojim osvaja titulu 2008. godine. Uslijedilo je još par dobrih sezona za Kelte da bi nakon 9 sezona Rivers napustio Boston i preselio na Zapad u Los Angeles. Bostonu je trebao zaokret u poslovanju franšize, novo lice na klupi, a Riversu kao proslavljenom treneru ekipa koja će se boriti za titule a ne potraga za novim identitetom u Bostonu. Navodno je postojao i još jedan razlog zašto su se rastali Celticsi i Rivers a to je bila relacija Doc-Danny Ainge. Prvi je htio veće ovlasti u slaganju ekipe, drugi pak, logično, nije htio ispuštati vlast iz svojih ruku što se u konačnici pokazalo pravim potezom.

Riversa odmah u Clippersima dočekuje kvalitetna ekipa kojoj samo nedostaje stručnjak njegovog profila koji će koordinirati šarolikim karakterima što je Docu uvijek bio forte za razliku od taktike. Sterling mu odmah daje i široke ovlasti u operativi. Rivers je napokon mogao okusiti svu moć u svojim rukama.

Bez stabilne vlasničke strukture nema ni rezultatskog uspjeha pa je Docu kao treneru-predsjedniku dobro došla smjena vlasti na čelu franšize. Aferama opterećeni Sterling prodaje klub Ballmeru. U svijetu sportskog biznisa neiskusni Ballmer nema drugog izbora nego se osloniti na karizmatičnog Riversa, pa Doc ostaje drugi najmoćniji čovjek Clippersa.

Riversova kupovina namirnica prolazila je uglavnom loše. Kupovao je stvari koje mu ne trebaju, kojima je istekao rok trajanja, koje imaju lijepu ambalažu ali su odvratnog okusa. Nemoguće je ne uočiti pravilnost u njegovim potezima na tržnici i davanju ugovora. Postojala su tri tipa igrača koje je Doc dovodio: 1) Bivši igrači koje je trenirao; 2) Igrači koji su nekada odigrali velike utakmice protiv njegovih ekipa; 3) Rodbina

U prvu kategoriju uglavnom spadaju već isluženi veterani koje je Rivers dovlačio u Clipperse: preteški Glen Big Baby Davis, prastari Paul Pierce, potrošeni Nate Robinson. Hajde, ovo još donekle možemo i razumjeti ako je tražio nekakav osigurač i veterana koji u nekim situacijama može pomoći ili držati kontrolu u svlačionici.

Druga kategorija je već suluda i pokazuje svu nekreativnost Doca kao predsjednika. U tu skupinu ulaze recimo Hedo Turkoglu i Josh Smith. Prvi je u sedmoj utakmici playoffa između Bostona i Orlanda 2009. godine za Magic isporučio 25 poena i 12 asistencija i tako osigurao prolaz Orlanda. Drugi je odigrao maestralno onu šestu utakmicu polufinala Zapada 2015. godine koju su Clippersi vodili „100 razlike“ sredinom treće da bi na kraju sve prosuli kako su samo Docovi Clippersi znali prosuti sve. Smith je ubacio 19 poena (14 u četvrtoj), a Doc ga je odmah potpisao na ljeto. Tu utakmicu je igrao i Pablo Prigioni kojeg je Rivers također tog ljeta nagradio ugovorom, a od ostalih igrača koji su se proslavili igrajući protiv Riversa i za njega nakon toga tu su još Farmar, Vujačić, Dahntay Jones i drugi.

U treću kategoriju ulazi samo jedan igrač, naravno, Austin Rivers kojemu je tata spasio karijeru. Dečko je bio proglašavan za jednog od najgorih igrača lige da bi u kratkom roku postao nezamjenjivi član rotacije Clippersa. Mladi Rivers sigurno nije tako očajan ali je definitivno uživao kredit kakav drugi igrači nisu imali, a stariji Rivers je ovim potezom još jednom pokazao svu svoju neozbiljnost kao predsjednik. Navodno je i jedan od glavnih razloga zašto je Chris Paul otišao iz LA-a ovog ljeta upravo nepotizam Riversovih.

Možda bi o Docu i Rocu pričali drugačije da je bilo malo više sreće, malo manje ozljeda i da se napravio nekakav rezultat, ali činjenica je da trener-predsjednik u 4 godine nije uspio složiti pravu ekipu oko Paula i Griffina, što zbog njihovih limita, što zbog vlastite nesposobnosti i užasnih poteza koje je vukao. Najočitiji primjer njegovog poslovanja kao predsjednika i graditelja ekipe je tragikomična potraga za niskim krilom: Hedo, Jeff Green, Dudley, Matt Barnes, Granger, Douglas-Roberts, Lance Stephenson, Wes Johnson, Mbah a Moute. Rivers predsjednik nikada nije uspio pronaći taj završni sastojak za startnu petorku Riversu treneru.

Svih ovih godina Rivers kao glavni operativac u upravi nije imao osobito jasan dugoročni plan što s franšizom. Jahao je individualne talente i dobru startnu petorku koja je postojala i prije njegovog dolaska (s izuzetkom Redicka). Kao i većina GM-trenera razmišljao je od danas do sutra, ne i nekoliko dana unaprijed, a kada se ekipa istrošila Doc je ostao u nezgodnoj poziciji. Ballmer i West su spasili stvar i odbili se vezati uz Paula (i on uz njih), a zauzvrat su ipak nešto dobili u tradeu s Houstonom. Da se pitalo samo Riversa, usprkos svim limitima koje su Clippersi kroz godine pokazivali, on bi dao nove masne ugovore i Paula i Griffinu, Ballmer bi plaćao porez a ekipa bi opet bila nigdje. Nije ni da su ovako osvježeni u puno boljoj situaciji ali barem neki novi vjetrovi pušu u uredima.

BIKE MUDENHOLZER

Budenholzer je trenerska zanatlija sa Spurs koledža što se odmah vidjelo po njegovim rezultatima kada je došao u Atlantu. U koju ga je inače doveo bivši GM Hawksa Danny Ferry, još jedan bivši operativac Spursa. Ferry je u Hawksima bio dvije sezone a onda ga je zadesila slična sudbina kao i Sterlinga. Na leđa mu je nakalemljen rasistički skandal zbog čega je morao otići, a Atlanta ostaje bez čovjeka koji je donosio ključne odluke za franšizu. Po uzoru na Popovicha njegov učenik Budenholzer prihvaća se tog posla i postaje trener-predsjednik. Desna ruka postaje Wes Wilcox koji preuzima GM poziciju a do tada je služio Ferryju kao njegov asistent.

Budenholzer nije dugo vladao ali za ovo vrijeme koje jest ostat će ipak u boljem sjećanju kao trener nego kao predsjednik. Prvo je odbio razbiti onu momčad koja je 2015 igrala finale konferencije. Za što ga je iz ove perspektive lako kriviti ali što nitko normalan nakon takvog uspjeha tada ne bi napravio. Isto tako je činjenica da su Hawksi onda na vrhuncu imali Horforda, Millsapa i Carrolla, igrače koje su izgubili a da zauzvrat nisu dobili praktički ništa. Prvo je otišao Carroll u Raptorse, Hawksi mu nisu bili spremni dati veliki ugovor nego su se radije odlučili za produženje ugovora s Millsapom. Zatim je prošlog ljeta otišao Horford kao slobodan igrač u Boston. Taj dramatični ljetni period obilježen je pokušajem Budenholzera da ga tradea, ili možda da Millsapa tradea, ili da ostavi obojicu, a uz to je još potpisao i Howarda. Debele ugovore dobili su Schroder i Bazemore od kojih je ovaj drugi posebno problematičan danas. Zatim je otišao i Korver u Cavse, u zamjenu za Dunleavyja, Mo Williamsa i intrigantni pick 2019. top 10 zaštite. Teague je poslan u Pacerse u zamjenu za pick koji je pretvoren u Princea a konačni raspad ekipe dogodio se odlaskom Millsapa ovog ljeta u Denver za što su dobili Houstonov pick iz 2018. koji je puno manje intrigantan.

Istina je da su u svim ovim poslovima Hawksi zadržali financijsku fleksibilnost ali je istina i da nisu dobili puno toga zauzvrat. Osim toga Budenholzer se znao ponašati kao da još radi za Spurse pa je rado od njih prihvatio ugovor Tiaga Splittera da bi u zamjenu dobio samo prava na Printezisa i pick druge runde. Brazilac je za Hawkse odigrao samo 36 utakmica, a zbog ove usluge Spursi su dobili Aldridgea. Dobili su i Hawksi ovoga ljeta novog GM-a, Travis Schlenk preuzeo je posao a Budenholzer i Wilcox razriješeni su svojih dužnosti u upravi.

STAN GAN VUNDY

SVG je u trenerskoj karijeri doživio dvije neugodnosti. Prvo, u Heatu mu se u posao miješao Riley kao siva eminencija franšize, a on kao trener nije baš imao puno ovlasti u odabiru namirnica. Zatim je u Orlandu došao u sukob s glavnom zvijezdom Dwightom Howardom koji ga je praktički smijenio, a onda je i on otišao u Lakerse. Nakon takve dvije neugodne epizode SVG je odlučio uzeti pauzu od košarke sve dok ne dođe dobra ponuda, a dobra ponuda u njegovom slučaju značila je samo jedno: dualna uloga trenera i predsjednika.

Dugo se SVG spominjao kao potencijalni novi trener Warriorsa kada iz momčadi ode Mark Jackson, a kada je otišao, Warriorsi su se odlučili za Stevea Kerra. Navodno nisu bili spremni dati jednom čovjeku velike ovlasti u ruke. Zato su očajni Pistonsi bili spremni pokloniti i valjda 49% dionica franšize Stanu samo da ih spasi iz ponora u koji su upali s Joe Dumarsom za kormilom. Stan je dobio ugovor na 5 godina težak 35 milijuna dolara i sve ovlasti u slaganju ekipe. Počeo je čistiti nered koji je ostao iza Dumarsa pa je prvo otpustio Josha Smitha, odustao je od Twin-Towers strategije i Monroea prepustio Bucksima, a na jeftine ugovore je potpisao korisne igrače poput Ilyasove, Baynesa, Marcusa Morrisa. Produžio je ugovor s Drummondom, iz Oklahome doveo mladog playa u usponu Jacksona, iz Orlanda za siću Tobiasa Harrisa, na draftu je birao Stanleyja Johnsona, a Caldwell-Pope se razvijao na pravi način. A onda su stvari krenule nizbrdo.

Nakon tri sezone za kormilom kao trener-predsjednik Van Gundy je samo jednom uspio ući u playoff gdje je pometen od Cavsa. Samo jednom je ostvario pozitivan omjer u regularnoj sezoni, i postao je poznat po tome da preplaćuje slobodne igrače. Marjanović, Leuer, Ish Smith, Galloway su neki od slobodnih igrača za koje je SVG iskeširao više nego što je trebao. Dobro, nije baš da je Detroit omiljena sredina slobodnih igrača ali zbog ovakvih poteza Pistonsi recimo nisu mogli riskirati s masnim ugovorom Caldwell-Popea. Drummond s obzirom na igre od lani ne vrijedi ni pola od 20-ak milijuna dolara koliko ima još 4 godine. Nešto slično vrijedi i za Jacksona.

E sad, uz Van Gundyja u upravi sjedi Jeff Bower koji se vodi kao GM ove momčadi. Sigurno je da i on ima svoje prste u svim ovim lošim transakcijama koje su Pistonsi povukli. Međutim, činjenica je da se bez Van Gundyjevog dopuštenja ništa od ovoga ne može odigrati pa je onda i jasno tko snosi najveći teret odgovornosti.

THOM TOIBODEAU

Naš posljednji junak kombinacija je Riversa i Van Gundyja. Trenersku slavu stekao je u Bullsima iz kojih odlazi s gorčinom u ustima jer je uspio zaratiti sa svima, prvenstveno upravom, odnosno Formanom i Paxsonom, baš kao i Van Gundy u Heatu s Rileyjem. Nakon godine pauze vraća se košarci ali ne samo kao trener Wolvesa, nego i kao predsjednik. Dvije godine u dvojnoj funkciji i već imamo naznake da bi Thibs mogao biti kao njegov mentor Rivers što se tiče izgradnje momčadi.

Thibodeau je inače na ovoj funkciji zamijenio preminulog Flipa Saundersa koji je također imao trenersku i predsjedničku moć. Za GM-a, odnosno pomoćnika u operativnom poslu odabrao je Scotta Laydena.

Svoju vladavinu u Mineapolisu TT počinje odabirom Krisa Dunna na draftu i to petim pickom. Istinabog draft nije bio dubok ali iza njega su odabrani recimo Jamal Murray, Taurean Prince, Thon Maker, Buddy Hield. Wolvesima je trebao playmaker za budućnost i pogriješili su s pickom, Dunn je danas u Bullsima. Zatim je Thibs krenuo u potpisivanje slobodnih igrača i nije se proslavio. Dao je dugoročne ugovore Brandonu Rushu i Aldrichu, lovu je spiskao na Jordana Hilla koji je lani odigrao 7 utakmica za Minny. U svom bivšem igraču Rasualu Butleru tražio je neka rješenja, dva desetodnevna ugovora dobio je i Lance Stephenson u akciji small-risk-high reward. Nije se isplatilo.

Loše odluke Thibs je djelomično popravio ovog ljeta. Opljačkao je Bullse u tradeu za Jimmyja Butlera uvalivši im Dunna, Markkanena i ozlijeđenog LaVinea. Riješio se Rickyja Rubija i poslao ga u Jazz za Oklahomin pick prve runde 2018. godine. Nakon toga uslijedili su potpisi slobodnih igrača, koji baš nisu po mom guštu ali nisu ni tema za ovaj (ionako već predug) tekst. Prvo je u Mineapolis sletio Jeff Teague, zatim Thibsov ljubimac Taj Gibson, a onda i Jamal Crawford.

Ako bi sada krenuli ocjenjivati ove trenere-predsjednike mislim da bi se mogli složiti oko toga da jedino Popovich ima čistu peticu. Ali to su ionako Spursi, anomalija, i da je lako biti San Antonio bili bi vjerojatno svi. Otkazi za Riversa i Budenholzera mislim da najbolje govore kako su oni proveli svoje mandate kao treneri-predsjednici. Van Gundyju definitivno ne cvjetaju ruže, ima posloženu ekipu s dosta niskim plafonom osim ako se nešto drastično ne promijeni u karijerama Drummonda i Jacksona. Ako ostane pat pozicija i on će završiti kao Doc i Bud. Spašava ga glomazni ugovor koji je na snazi, a nisam siguran da bi pristao na ograničenu moć kao ova dvojica. Dobru ocjenu zbog Butlera zaslužuje Thibodeau, on od svih ima najkraći staž, i pred njim je tek period dokazivanja ali neki „rivers“ potezi definitivno nisu ohrabrujući.

Nakon svega napisanog mogu konstatirati da nas iskustvo uči kako trener-predsjednik dvojna funkcija nije baš najsretnije rješenje za osobu koja se prihvati te đavolje rabote. Da ovo ne ispadne pamflet protiv Riversa i kompanije mogu reći da razumijem razloge zašto pojedini treneri zahtijevaju veće ovlasti.

Prvi od njih je vezan uz Parcellsove „namirnice“. Ako želiš od trenera rezultat onda mu moraš dati nekakve ovlasti u odabiru igrača, što sigurno glavni treneri u NBA ligi imaju, ali nemaju svi neograničene ovlasti da mogu odlučivati o broju godina u ugovoru, svoti novca i sličnim stvarima. Krenimo od sebe. Tko bi od nas prepustio prijatelju da mu odradi transfer period na Football Manageru ili trade deadline na 2K-u? Pa vjerojatno nitko, jer 100% neću dobiti momčad po mom guštu. Tako nekako se osjeća i većina trenera kada dobiju kompletiran roster, a pri tome ne zaboravimo i da veliki dio njih spadaju u ladicu na kojoj piše „control freak“ ili „perfekcionist“.

Drugi dobar razlog zašto je poželjno imati dualnu funkciju leži u tome što si odgovoran samo vlasniku, odnosno drugi si najmoćniji čovjek franšize. Iznad tebe nema ni GM-a ni predsjednika koji te mogu kontrolirati i koji će ti spakirati otkaz kada procijene da si usrao motku. Dakle, ova funkcija daje sigurnost osobi koja je obnaša.

Treći razlog je usko vezan uz drugi. Trener-predsjednik rola eliminira tenzije na relaciji trener-uprava kakvih ima napretek u cijeloj ligi. Thibodeau i Van Gundy su nam najočitiji primjeri kako može biti gadno za kompletnu franšizu ako momci u odijelima nisu na istoj valnoj duljini. Stvari postaju gore ako kojim slučajem trener pripada jednom ideološkom taboru, a GM/predsjednik drugom. Pa se onda trener želi više oslanjati na veterane i igru kroz post, dok bi uprava željela vidjeti više ulaganja u razvoj mladih i moderniju igru s niskim postavama. Još ako se od old-school trenera zatraži da više koristi Synergy i ostale skauting aparate nastaje pravi kuršlus.

Ovo su za mene dovoljno jaki argumenti da prihvatimo razloge zašto netko želi biti trener i uprava u jednome. Međutim, postoje razlozi zašto su persone koje su se prihvatile ovog posla doživjele uglavnom fijasko.

U prvom redu stoji činjenica da treneri koji su uz to još i predsjednici često nemaju korektiv i ne podliježu ozbiljnoj kritici. Kako nema hijerarhijske ljestvice i kako samo odgovaraju vlasniku (koji o košarci najčešće nema pojma) treneri predsjednici izgube osjećaj za kritiku, realnost i ne podliježu evaluaciji jer su oni alfa i omega u upravi. Kritika na račun parketa, igre i rezultata može doći od strane asistenata, ali tko nadgleda njihov rad kao uprave? Upravo je Rivers 4 godine bio u ovoj poziciji. Košarkaška javnost je godinama trubila o njegovoj GM nesposobnosti, ali kako je imao punu moć u svojim rukama iz godine u godinu je prolazio neokrznuto. Sve dok Ballmeru nije prekipjelo i dok se nije pojavio Jerry West (i dok Lawrence Frank nije dobio veće ovlasti).

Druga važna stavka zašto trener ne može ujedno biti i GM/predsjednik leži upravo u ogromnoj količini posla kojim se ta osoba mora baviti. Ako ostavimo po strani treninge, pripreme utakmica, same utakmice i sve ono što radi jedan trener, još uvijek mu ostaje briga oko ugovora igrača, agenata, salary capa, drafta i ostalog. Obje funkcije zahtijevaju od osoba koje je obavljaju specifičan set mentalnih, intelektualnih i ostalih vještina uz zavidnu dozu energije i tolerancije. Praktički je nemoguće da trener stigne obaviti sve ove GM poslove i da pri tome bude uspješan. Vidjeli smo da zato svaki od njih ima pomoćnike uz sebe koji se uglavnom bave ovakvim uredskim poslovima ali zna se tko ima završnu riječ po svim bitnim pitanjima.

U modernoj NBA ligi danas je na snazi specijalizacija, odnosno podjela poslova. Trener ima svoje pomoćnike. Neki su stručnjaci za obranu, neki za napad, neki za individualni rad, neki su video koordinatori, neki skautiraju suparnike itd. U upravi također postoji specijalizacija. Pa imamo stručnjake za skauting, koji se opet dijele po kontinentima, stručnjake za salary cap, analitičare, marketing direktore, psihologe i ostalo. Istina je da jedna ili dvije osobe koje će se baviti većinom od ovih poslova eliminira često zapetljanu hijerarhijsku strukturu i odluke se donose brže. Ali isto tako da se eliminiraju i vrhunski specijalisti u svojim područjima, a trener-predsjednik prihvaća biti taktičar, analitičar, psiholog, stručnjak za draft, majstor salary cap pitanja. To jednostavno ne ide. Trenerski posao nije jednostavan, ali nije ni GM-ovski. Kako onda pomiriti te dvije role?

Ključnu stvar sam ostavio posljednju i s njom završavamo ovu priču. Trener ne može biti ujedno i uprava zato jer razmišlja na kratke staze. Pobjeda je vrhunaravni cilj i trenera i uprave, samo što ne razmišljaju svi o njoj na isti način. Trener, da bi bio uspješan, i uostalom, zadržao posao, mora pobjeđivati svaki dan. GM/predsjednik da bi bio uspješan također želi pobjeđivati svaki dan, ali razmišlja i par koraka unaprijed, odnosno razmišlja o tome kako složiti momčad i za budućnost. Čak se zna dogoditi i da GM-ovi budu proglašeni za uspješne jer nisu pobjeđivali, jer su tankirali, jer su se možda riješili igrača koji bi ih uveli u playoff ali samo to. Posao GM-a je sagledavati situaciju iz šire perspektive i misliti na budućnost, a to treneri često nisu u stanju izvesti.

Zamislimo sada situaciju kada jedan trener napokon dobije i široke ovlasti u upravi. U njegovom DNA kodu je jednostavno utkan taj trenerski gen i on će napraviti sve da dobije utakmice dan za danom, da bude uspješan. U čemu nema ništa loše, ali će isto tako, iskustvo nam pokazuje, zanemariti budućnost u korist kratkoročnog uspjeha. To je nekada opravdano ali većina trenera u sebi vodi bitke kako pomiriti kratkoročni uspjeh i dugoročnu strategiju. Najčešće se odlučuju za ovo prvo, a to je onda nevolja za franšizu. Budenholzer, Rivers ili Thibs su odlični treneri, svaki na svoj način, ali to ne znači nužno da će se njihov talent preslikati i na ostale razine franšize u kojoj djeluju. Ako prihvatimo činjenicu da trener razmišlja o nekoliko utakmica unaprijed, a GM/predsjednik par godina unaprijed, onda je spajanje ove dvije funkcije pogrešno.

„With great power comes great responsibility“

Posted by Tony Lazarus

Filed under: bball Leave a comment
Comments (7) Trackbacks (0)
  1. vrhunski tekst moram priznat

  2. Sve te kombinacije GM/trener se vode kao jako dobri prijatelji.
    Primjer su Bower i Gundy, dugogodišnji prijatelji i što nije loše za ovu priču, obojica su izrazito dobri u svom poslu. Bower je posložio Hornetse s Paulom, a Stan je svima poznat.
    Ako bi išao logički, ovakva podjela uloga nije loša gdje je u biti trener na vrhu lanca. Ovo je ono s čim se kao možemo upoznati dok kako stvarno funkcioniraju i donose odluke je malo teže. U ovom slučaju bi rekao da puno veći teret i ulogu uzima Gundy jer se popunjavaju praznine bez gledanja u neki razvoj već situaciju da mu je momčad spremna na sve taktičke ideje koje su poznate. Totalno se zanemaruje razvoj rubnih rotacijskih igrača, mladih draft prospekta, a još više identitet ekipe koji je nepostojeći.
    Uglavnom, funkcioniraju na kratkoročno uz teoriju “moli boga” da pogode s franšiznim talentom umjesto da ga razviju.

    Krenuti u istraživanje obične podjele odluka također bi došli do prekul rezultatu gdje bi se opet ispostavilo da stvar ne funkcionira. Jednostavno u cijeloj priči je glavni vlasnik kluba i njegovom prvom odlukom se mora definirati hijerarhija. Super priča su Celticsi, a neka loša priča su Pelicansi…

    Dobitna kombinacija ne postoji.

  3. Sjajan tekst!
    Pitanjce – raspodela minuta u Minesoti na 4 i 5? Umesto ostaviti prostora za small ball ili Bjelicu dovodis istrosenog Gibsona kojinje vise 5 nego 4 (a znajuci Tibsa igrace dosta minuta u paru sa Taunsom)… Trejd Dienga? Uloga Gibsona je da mlati Taunsa na treningu?
    Da li “navijati” da se Kavaj povredi i SAS ode u tank po “Dankana”? Ne vidim drugi scenario koji je dobar. Ili je pak vreme da se i Pop proseta…? Btw, mali komentar, SAS potpisi igraca koji su formirani a trebalo je da donesu veliki iskorak (npr. Aldridz, Ricard Dzeferson) nisu imali slavni kraj, sve zaista dobro je izaslo iz njihovog drafta (Timi, Toni, Manu, Kavai, Dzordz Hil, Spliter, Oberto, ranije Admiral i Eliot) ili potpisano jaaako mlado (Grin, Mils). Koji je najbolji Popov free agency move? Stiv Smit? Brent Beri?
    Ko sve u Cikagu treba da izvrsi samoubistvo?
    Da li i koliko losije po Hjuston bi bilo da su doveli Dzordz Hila umesto Pola?
    Najbolji potez ove trznice?

  4. Kad vec prica pocinje s Parcellsom,bio je red spomenut i njegovog imenjaka i ucenika Belichicka koji je sinonim za uspjesnost simbioze trener/GM kad su americki pro sportovi u pitanju.Patriotsi su na njegovim ledjima napravili nevjerovatnu dinastiju,mada ne treba umanjiti uticaj koji je imao Pioli,a sada Casserio.Sustinski,kao i Popovi Spursi i Patriotsi su anomalija,mjesto gdje se sve poklopilo za savrsenu oluju.

    Kao i demokratija (bar teoretski),svaki klub bi morao imat svoju sudsku,zakonodavnu i izvrsnu granu (vlasnik,GM,trener) jer u suprotnom dobijamo idealne uslove za pizdariju zvanu Doc-ovanje gdje covjek sam sebe podriva.

  5. Ako bi gledali siru sliku lige u celini problem trener-rukovodioc bi bio jedan od manjih. Zasto bi neko ko se trudi da bude kompetitivan pa i sa greskama koje to nosi bio losiji po klub u odnosu na gomilu menadzera kojima je najveci uspeh da im se ekipe raspadnu u prvoj trecini kalendara i onda kao na kraju imaju spasenu sezonu jer stize mladi prospekt koji ce im za mozda 5-6 sezona doneti pobednicku kosarku.
    Treba uzeti u obzir da su ovde u prici treneri koji su izgradili kakvo takvo ime u ligi i da ih vlasnici ne dovode da poruse roster i da krecu od nule ili iz minusa i presipaju iz supljeg u prazno kao pola lige ciji GM-ovi tako vestacki odlazu svoje smene. Prevedeno za njih su ocekivanja mnogo veca a za ostale je lestvica postavljeno prenisko.
    Uzeti kao zadato da trener nikako ne moze dati poslednji sud (ne i jedini jer to niko ukljucujuci i Grega ne cini pa i kod GM-ova koji nisu treneri) je pogresna. Ako se slozimo da timovi specijalista treba da ucestvuju u vodjenju kosarkaskog dela klupskih operacija po cemu je finalna rec koja odlucuje o najbitnijim odlukama vrhunskog trenera nekompetentnija od gomile bivsih igraca (vrhunskih i manje uspesnih) ili razlicitih administrativaca, analiticara, skauta, cap eksperata koji obavljaju funkcije generalnog menadzera sa promenljivim (ne)uspehom.

    @Gee. Predstojeci evrobasket ti je i dalje hard pass ili su ti pripremni mecevi povratili poljuljano poverenje u hep reprezentaciju? Prvenstvo i nije nesto jako s obzirom na gomilu otkaza i povreda a igraci koji vam nisu tu realno i nisu od onih koji prave razliku. Bice interesantnih igraca za pogledati kako stoje protiv slabije konkurencije u odnosu na NBA – letnja liga za bogate 🙂

  6. @ Nash – eurobasket je izvan progama što se pisanja tiče, ali naravno da ću ga gledat koliko god stignem. inače, Kreha je taj kojem je povjerenje poljuljano, ja ga nikad nisam ni imao 🙂 Šalim se, ovo je prvenstveno na kojem gomila reprezentacija ima šansu tako da me baš ništa ne bi iznenadilo. Hrvatska ima dva ključna igrača koji izgledaju odlično (Šarić je klasični dokaz što već godina dana NBA košarke napravi od čovjeka fizički, a i psihički ako ima sreće kao što je on imao), ovi svi ostali su manje-više zamjenjivi, iako šteta što barem jedan od dva centra nije tu čisto radi plafona.

  7. Ok. Da ne pomisli Tony da ga kontriram iz dosade i on je imao odlicnu najavu Olimpijskog turnira prosle godine tako da zna sta mu je ciniti do pocetka prvenstva ako nadje vremena 🙂
    Sto se tice teme clanka zaboravih da napisem posto u ligi vole da kopiraju najbolju poslednju uspesnu stvar ubuduce samo da biraju agente na ovu funkciju (posle GSW krenuli su i LAL slicnim pravcem) s tim da vlasnicima pogotovo ovim losima treba pronaci nekog savetnika kao sto je bio Logo da im objasnjava i crta zasto se nesto radi i limitira sto vise njihovo uplitanje u kosarkaski deo posla 🙂


Leave a comment

Trackbacks are disabled.