8

Sixersi su pokazali da su i mentalno spremni za playoff, dok su Rocketsi i Thunder potvrdili da su spremni za posjet doktoru Philu. Blazersi su pak spremni za remont.

SIXERS @ HEAT

Ništa opet od Miamia, drugu utakmicu doma također su upali u frenetični ritam u kojem ih je držala jedino sklonost Sixersa da gube nenormalne količine lopti (Embiid i Simmons čak 15, ostatak momčadi još 11). Branili su ovaj put domaćini puno bolje perimetar, uz to su dobili i aktivniju partiju Whitesidea koji je ovaj put barem ubacio u drugu brzinu i pokazao da može parirati Embiida do jedne mjere (ili je možda Embiid nakon partije u kojoj je pokazao za što je sve sposoban pozitivno sada odradio jednu u kojoj je pokazao kakav zna biti kada ga ne ide što opet nije ni čudo obzirom da je izvan ritma nakon duge pauze i da je ono prije par dana odigrao čisto na svježinu), ali sve to im nije bilo dovoljno jer njihova napadačka jalovost je gora od svega lošega što muči Sixerse.

Spo je uglavnom bacio kroz prozor pokušaje da izazove centre Sixersa s Olynykom te se oslanjao na Hassana i Bama protiv Embiida, ali i inače, što je itekako otupilo napad Miamia. Stvar je, barem se meni čini, tu poprilično logična – pratiš s Olynykom sve minute kada je na parketu Johnson, a ovisno o osjećaju biraš s kim ćeš igrati kada Sixersi krenu na smallball postavu. Dakle, ili također posegneš za Olynykom ili pak ideš s Bamom koji može preuzeti beka u takvoj obrani koja jedina ima smisla protiv 5 vani formacije.

Međutim, kada ubaciš 7 trica, promašiš 12 penala (Dragić 3) i iz igre si na 44%, teško je živjeti samo od obrane. Pa sve i da dobiješ novi neočekivani impuls od Wadea koji je i svoju drugu najbolju partiju ove godine čuvao za doigravanje. Onda opet, sama činjenica da je Spo ovoliko jahao Wadea i da su ga uopće doveli s namjerom da ga koriste kao šestog igrača u doigravanju potvrđuje što on i ova uprava misle o rosteru kojega su okupili.

Uvod prolazi slično kao i u prošlom susretu – Sixersi imaju puno više opcija u napadu i kada se Olynyk pojavi na parketu te kada Johnson brani Simmonsa iz zone (nejasno zašto Winslow nije na Simmonsu svaki put kada je na parketu), samo tako rade razliku. Padaju u onom trenutku kada se na parket vraća Embiid i preuzima rolu playmakera okružen likovima poput McConnella (prošlu utakmicu je šansu u ovoj šihti dobio Fultz, ali već u nastavku utakmice ga je Brown prekrižio i očito se drži te odluke) i Andersona (ovaj put beskoristan). Heat se tu vraća u egal jer Ellington igra svoju igru na razini, a Wade nastavlja odrađivati solidan posao zamjene Dragiću.

U drugoj Sixersi igraju brutalno, Embiid ni sa Simmonsom nije u stanju povući i tu su domaćini mogli izgraditi bolju prednost da Sixersi nisu pokazali kako su voljni glavom kroz zid da bi preživjeli. Embiid razbija Richardsona u Lebowski stilu (tu Heat zamalo ostaje bez itekako bitnog igrača, ali usprkos strganom ramenu čovjek se vraća u utakmicu), Covington razbija Dragića u Bruce Lee stilu (on se pak više nije oporavio od ovoga i do kraja utakmice bira situacije kada će napasti), a onda Johnson gubi živce u Chris Rock stilu (pokušava glumiti Haslema, ali ni Covingtonu ni Simmonsu na kraju balade ne fali dlaka s glave). Dakle, Sixersi su ti koji utakmicu vuku u drugi tip blata da bi uhvatili zraka i tu pokazuju koliko su žilavi.

Jer, Miami je u ovoj seriji trebao biti fajterska, iskusna momčad, ali protivnik im je i tu kartu izbio iz ruke. Toliko srca uz toliko talenta – ovo je bio trenutak kada sam po prvi put pomislio da bi ova momčad Phile stvarno mogla do Finala protiv Warriorsa ako LeBron nema dodatnu brzinu u odnosu na ovo što trenutno pokazuje. Iako Heat i dalje koristi njihove greške u napadu da izgradi prednost (Miami je puno uspješniji u tranziciji ove večeri, prvenstveno jer imaju tu gomilu čistih kontri nakon što igrači Sixersa sebe pogode u nogu driblingom u gužvi), Sixersi drže rezultat pod kontrolom i ne dozvoljavaju ozbiljnije odvajanje. I to usprkos činjenici da Embiid i Simmons imaju više izgubljenih (7) od ubačaja iz igre (šut 3-10).

Gosti igraju sjajnu obranu u trećoj čak i bez Covingtona koji već ima 4 penala, praktički da nije tih laganih poena koje dozvoljavaju Miamiu bili bi u egalu – ovako, stalno kaskaju nekoliko posjeda. Međutim, ključno je da Heat ni u jednom trenutku usprkos ovakvoj groznoj igri protivnika u napadu ne može izgraditi ozbiljniju prednost (s Whitesideom na parketu cijelu sezonu zabijaju manje od poena po posjedu, ovdje se drže tog pravila). Brown ovdje drži Simmonsa cijelu četvrtinu na parketu, ne pada mu na pamet ostaviti Embiida samoga bez beka (nakon Fultza prekrižio je tako i McConnella) i Sixersi u zadnjih 12 minuta ulaze samo s -4.

Nakon što je ostavio Simmonsa bez odmora, Brown ovdje radi isto i s Embiidom, ostavlja ga na parketu početkom četvrte i dva najbolja igrača Sixersa stižu razliku te je sada +4 za goste. Praktički, rotirajući ispušne ventile oko njih u periodu kada se udarni igrači općenito odmaraju Brown je izbrisao svu prednost Heata. Pitanje je samo da li je ostalo išta u tanku za završnicu jer prošlu utakmicu Sixersi su upravo iznenadili svježinom i dubinom. Brown opet čuva smallball postavu za završnicu, za razliku od prije par dana Miami ovdje ne dolazi do zraka (Spo je potpuno zaboravio na Olynyka i ovdje poseže za gotovo zaboravljenom postavom s Johnsonom na petici) te Sixersi mogu 3 minute odmoriti Embiida bez problema (Simmons ne mrda s parketa, igra tako cijelo drugo poluvrijeme kao prekaljeni veteran). Kombinacija čvrste obrane i brain fartova u obrani Heata (Whiteside i Johnson su ispuhani i ne stižu odraditi ništa sa strane pomoći) donosi tako novu pobjedu i gotovo sigurno seriju gostima.

Nije upitno bilo da su Sixersi talentiranija momčad i da imaju puno više rješenja u napadu, ali imponira način kako su i u večeri u kojoj su igrali loše na toj strani parketa nalazili načina ostati u igri igrajući košarku visokog intenziteta. A posebice imponira mirnoća kojom su Simmons i Embiid, svim frustracijama usprkos izgrađenim kroz večer, našli načina biti najbolji kada je bilo najpotrebnije. U ovakvim serijama bruse se legende, a Sixersi bolje vatreno krštenje od ovoga nisu mogli imati.

BLAZERS @ PELICANS

Riješili smo se Portlanda, Blazersi tako drugu godinu za redom ispadaju iz doigravanja pometeni. I dok lani od njih nitko ništa nije ni očekivao, sjajna sezona Lillarda i odlična obrana koju su prezentirali veći dio sezone ovaj put davali su im za pravo nadati se polufinalu konferencije. Ali, stvarno nisu imali sreće, izvukli su najgori mogući matchup od 5 koji su im se mogli posložiti da su se stvari u zadnjih par utakmica regularne sezone malo drugačije odigrale.

Krenuli su ovdje opet s Turnerom kao starterom (Harkless ipak nije spreman za igru nakon prčkanja po koljenu što je potvrdila i prošla utakmica), vratili se pokrivanju Davisa s Nurkićem u zoni, ali jasno da su to potezi koji ne donose nikakvu korist. Ništa tu ne treba objašnjavati, Turner je Turner, a to što će Aminu oduzeti prostor Mirotiću za trice ne znači previše ako će Davis pretrčavati Nurkića 1 na 1 bez problema. Tako da iako McCollum dobro ulazi u utakmicu, Pelicansi nemaju problema ni protiv ove nešto napadački učinkovitije verzije Blazersa. Jednostavno, spustili su intenzitet u obrani domaćini svjesni da ionako kontroliraju sve od početka do kraja.

Stotts na drugoj strani ne izaziva previše, dapače guranjem na parket Baldwina umjesto Napiera samo olakšava život protivniku. S druge strane Gentry novom rošadom upućuje novi izazov i slično kao Brown u seriji protiv Heata dokazuje da je dobra stvar ne samo prilagoditi se reaktivno, već i aktivno mijenjati čak i stvari koje funkcioniraju u potrazi za još boljim mogućnostima. Pa tako ovaj put prvu šihtu s četiri šutera dobiva Davis, a onda na početku druge i Mirotić koji opet odrađuje ogroman posao defanzivno. Domaćini drže sve pod kontrolom i uskoro je na parketu opet udarna postava, a prvi potencijalni problemi javljaju se 3 minute do kraja poluvremena kada Davis zarađuje treći penal. Opet, Mirotić na 5 je očito rješenje za kojim se može posegnuti i u ovim trenutcima te Pelicansi ne dozvoljavaju nekakvo iznenađenje.

Početkom treće ubacuju u brzinu više, pretrčavaju Blazerse kojima baš i nije do borbe i koji s ovako jalovim Lillardom te ovaj put bezopasnim ispušnim ventilima (ni sjani Aminu nije na razini u ovom periodu, Turner ne zna, a Nurkić ne može) ubrzo padaju na -9. Jedni lete, drugi se vuku po parketu, a Stotts nema rješenja i uskoro je i +15. Sad su već i domaćini opušteniji, više se bave trkom i zabijanjem nego obranom i u tom revijalnom stilu malo se budi i Lillard. Stotts ovdje konačno pokazuje nešto kreativnosti, ideja na početku četvrte je zaigrati s Nurkićem protiv Mirotića kroz post-upove. Ne zvuči kao nešto čime ćeš steći prednost, pogotovo jer Mirotić na drugoj strani može trpati trice, ali Blazersi su odlučili riskirati s Hillom kao najslabijom karikom protivnika. Aminu ostaje na Mirotiću dok Nurkić u obrani ignorira Hilla i to Blazerse vraća na -6. Jasno, Gentryev odgovor je logičan, vraća na parket Davisa i kreće završiti utakmicu na deset minuta do kraja umjesto na osam. Dodatno opterećenje za startere, ali takav pristup do sada prolazi.

Pa tako biva i ovom prilikom – iako su Blazersi u najboljem izdanju do sada, doduše uz i dalje isključenog Lillarda, ali zahvaljujući raspucanom McCollumu i nevjerojatnom Aminuu koji se toliko dobro osjeća da poteže šutove iz driblinga i napada reket ulazima, domaćin ima dovoljno energije za odraditi posao u oba smjera. Zabijanje nije problem s ovako raspoloženima Holidayom i Davisom koji su večeras igrali dosta 1 na 1 bez ikakvih problema po efikasnost, anuliravši tako pokušaje Blazersa da isključe Mirotića kao trećeg ključnog strijelca. U obrani su imali standardno dobrih poteza 1 na 1, Holiday i Moore nisu trebali pretjeranu pomoć na bekovima Blazersa, a Mirotić je sjajno odradio rolu pomagača svaki put kada bi se Nurkić izvukao van iz reketa i omogućio mu da ostane u zoni (a Blazersi su to radili prečesto, što nema smisla osim ako Nurkić ne postavlja blok ili uručuje loptu – ovako ga samo držiš dalje od napadačkog skoka dok protivnik istovremeno ima jednak broj tijela u sredini).

Rutinska pobjeda nakon koje kreću pripreme za Warriorse. Tu neće imati ni približno ovako povoljan matchup iz više očitih razloga – ne mogu ignorirati stranu bez lopte i gomilati tijela u reketu jer upravo na strani bez lopte Warriorsi su najbolji, ne mogu igrati s tri beka cijelu utakmicu jer Klay i KD su ogromni swingmani koji bez problema mogu šutirati preko Moorea i Holidaya, ne mogu razbiti napad protivnika pick & roll obranom jer protivnik ne živi od pick & rolla u napadu. Da ne govorim kako s ovakvim opterećenjem startne petorke neće biti lako izgurati završnice. Opet, zabiti bi trebali moći, a samim time i izbjeći metlu, pogotovo jer Curry gotovo sigurno neće biti spreman za početak serije ako i Warriorsi pometu Spurse što će ubrzati početak druge runde.

Međutim, bez obzira na sve, ulazak u doigravanje i ovakva partija u prvoj rundi ne ostavljaju im izbora nego nastaviti i dogodine ovom rutom koju su izabrali. Davis, Moore, Holiday i Mirotić su već zakapareni, s Rondom će se dati dogovoriti za pristojnu cifru, tako da ostaje samo odlučiti što s Cousinsom. Kako je izbor ili ga zadržati ili tražiti pojačanje kroz midlevel, a već imaju tu širinu jezgre, nekako bi najlogičnije bilo dati mu ugovor kako bi dobili potrebnu dubinu. Onda opet, sve ovisi o rehabilitaciji, a zatim i o Cousinsovim apetitima. U svakom slučaju, što god izabrali, Pelicansi bi i dogodine trebali biti playoff momčad dok god je trojka Davis-Holiday-Mirotić zdrava.

THUNDER @ JAZZ

I dok su Pelicansi itekako iskoristili probleme Blazersa s ispušnim ventilima da zagospodare serijom, Oklahoma nešto slično nije u stanju izvesti. Prošlu utakmicu su Favors i Rubio netipičnom šuterskom izvedbom održali Jazz na životu i tako pomogli da ukradu utakmicu u završnici, dok su ovu gosti odigrali ispod potrebne razine dozvolivši domaćinima da zabiju previše laganih poena. Nije tu stvar bila samo u tome što je Adams zbog penala proveo manje vremena na parketu nego što je Thunderu potrebno (a potrebno im je, itekako im je potrebno, jer Adams je jedina konstanta u njihovoj momčadi i nije čudo da su izgubili obje utakmice od kada je zaradio onaj udarac u ruku i od kada je počeo upadati u probleme s penalima) pa su dozvolili ogroman broj skokova u napadu Gobertu i društvu, već i što su pokazali manjak energije u branjenju tranzicije i uopće zatvaranju sredine. Stajanje u zoni donosi povrat, ali samo ako istovremeno ne dozvoliš protivniku da te pretrči i iznudi sulud broj prekršaja na ulazima.

Plus, ako Rubio u direktnom dvoboju protiv Westbrooka odigra bolju partiju (osim što za razliku od Russa igra obranu, ostvario je i triple-double te zabio 5 od 8 dugih divca naspram 1 od 5 učinka kojega je s poludistance imao Westbrook), ako Gobert dominira u skoku i ako Mitchell zabija učinkovitije od Georgea, o čemu dalje pričamo? Tri ključna matchupa izgubili su gosti i u stvari ih u uvodu drži tek Patterson s kojim Donovan pokušava izazvati obranu Jazza. Stavlja čovjek par trica, pokazuje što je mogao donijeti ovoj momčadi da se nije raspao i okreće matchup s Gobertom u korist svoje momčadi. Imaju gosti tako +8 usprkos činjenici da se Rubio u napadu poigrava s Westbrookom koji očito ove večeri nema šut i još pri tome izgleda kao da ne može pretrčati svog čuvara. Ako ne može ostvariti prednost brzinom, onda ti njegovi ulazi glavom kroz zid gube smisao, a tek je prva četvrtina – ako nema svježine ovdje, kako će izgledati u zadnjoj? Mislim, ako će OKC imati ovakvog Westbrooka s početka sezone, Westbrooka koji izgleda kao da je upravo došao s operacije koljena, onda nemaju izgleda u ovoj seriji.

Pattersonu se priljučuje i Felton i to je ovdje dovoljno za loše izdanje Jazza koji ovaj put ni sa smallball postavom ne radi razliku. Doduše, Adams zarađuje dva penala upravo ovdje i sada već ima 3 nakon što je u igri proveo ukupno 7 minuta. S tim da ga je iz ritma izbacio i Donovan koji se za ovu utakmicu odlučio Goberta napasti Pattersonom dok mu je očito namjera bila Adamsa koristiti protiv Favorsa. Kužim pokušaj da se dobije jedan matchup uz rizik da Gobert razbije Pattersona ako će ovaj promašiti trice, ali nekako mi se logičnije čini što više Adamsove minute raspodjeliti na Goberta. Uglavnom, gosti prednost sve dok Jazz na parket ne vrati najbolju postavu kada kreće raspad sistema – u 5 zadnjih minuta domaćini rade seriju 18-6 i okreću utakmicu, a mogli su imati i više od 5 poena prednosti na poluvremenu da Rubio nije u maniri Westbrooka uzimao neke totalno nerezonske šutove u ranoj fazi napada (Ricky je tako veći Westbrook od Russa u svakom pogledu večeras i to je detalj utakmice). Ni Grant ni Patterson nisu rješenja protiv dvojca Favors-Gobert u ovom periodu, a i Brewer je toliko beskoristan (kakvo čudo) da Donovan u očaju drugu četvrtinu zatvara s Feltonom kao trećim vanjskim, baš kako je radio dobar dio sezone u clutchu.

Na startu treće Adams je opet na parketu i OKC otprilike izgleda dobro dok nije zaradio četvrtu osobnu (barem dvije su nepotrebne ove večeri, ali to nije poanta, poanta je da OKC nema nikakve ideje kako igrati bez njega). Startna petorka gostiju u samo 8 minuta ostvarila je +2, ovdje su već u egalu, međutim nakon 3 minute akcije Donovan je prisiljen na nove promjene i stvari opet kreću nizbrdo. Gobert gazi Pattersona, gazi Granta i Adams je na parketu nakon 6 minuta mizerije. Ovdje se izvukao od novih penala, ali OKC se ne može izvući od jalovosti u napadu – sada nema ni onog impulsa Pattersona i Feltona, Westbrook je i dalje katastrofalan te domaćini odlaze na +14.

Pokušava Donovan u zadnjoj četvrtini s Grantom umjesto standardno beskorisnog Anthonya, pa zatim i s Feltonom umjesto bezopasnog Brewera, ali oni dovoljno zabiti ne mogu s ovako jadnim Westbrookom i ovako prosječnim Georgeom, a pogotovo dok im obrana igra ovako mlitavo. Jazz tako ima i +20, u završnicu se ulazi bez drame, a i bez energije kod gostiju koji su se već potrošili.

Uglavnom, stvar je jednostavna. Ako OKC neće moći dobiti prednost ni u Westbrookovom matchupu, onda nema što raditi protiv Jazza koji je jednostavno bolje posložena momčad. A Russ sinoć nije mogao probiti 1 na 1 ni Rubia ni Inglesa ni Mitchella, a, ako bi ih i probio, Gobert bi ga uglavnom zatvorio na vrijeme. Da ne govorimo da nije imao rješenja za najobičniju pomoć na picku – ne da nije imao korak za razbiti pick & roll, već bi prekinuo dribling kao da je klinac koji tek počinje trenirati košarku i tako se dovodio u situaciju da baca duge pasove preko dva braniča. Većina njegovih izgubljenih lopti tako uopće nije rezultat nekakvog suludog presinga Jazza već nonšalantnih pasova potpuno neprilagođenih ne playoff ambijentu, već utakmici veteranske lige. Russ je, ukratko, izgledao kao smrtnik, a da bi OKC imala šanse mora izgledati kao božanstvo. Stoga, za njega vrijedi isto pitanje kao i za LeBrona – imaju li tu dodatnu brzinu ili je ovo ono što trenutno mogu. Ako je ovo drugo odgovor, onda, jebiga, bolje momčadi idu dalje.

ROCKETS @ WOLVES

Ironija ove utakmice je u tome da je Houston konačno odigrao dobro u napadu, ne sjajno, ali barem solidno (15 trica uz 37% šuta), međutim ovaj put iznevjerila ih je obrana na račun koje su dobili prva dva susreta. Od starta je već bilo jasno da Rocketsi ovdje neće igrati intenzitetom kao doma, odnosno da im je koncentracija nedostojna playoffa. Momčad ima karakter glavnog igrača, a kako je Harden očito izvan fokusa, takva je ove večeri bila i njihova obrana. Kvragu, čak je i Capela promašio 5 od 6 penala u prvom poluvremenu kao potvrdu da u Houstonu još nisu svjesni kako je počelo doigravanje (Capela inače nije imao prostora kao u prve dvije utakmice jer su Wolvesi sada radije ostajali u zoni s centrom nego da izlaze na Hardena tako da su mu oduzeli sve one lagane poene na obruču). Kasne rotacije, mlitava preuzimanja i standardan nedostatak ideja u napadu obilježili su ulazak Rocketsa u utakmicu u kojoj su vrlo brzo izgubili tlo pod nogama.

Obje momčadi uporno pokušavaju napadati kroz mismatch i Houston se u prvoj četvrtini drži tek na račun pogođenih trica viška. Međutim, ako ti na drugoj strani Derrick Rose šeta kroz reket i izgleda kao najbolji atleta na parketu, onda znaš da nešto nije u redu. U biti postava s Roseom, Crawfordom i Teagueom toliko bolje igra od trojke Harden, Paul i Gordon da ih Thibs ostavlja na parketu gotovo cijelu drugu četvrtinu. Butler ulazi u igru kao smallball četvorka umjesto Gibsona, a Wigginsu je također srezana šihta. Uglavnom, Rocketsi dobivaju po nosu upravo u onim minutama kada su trebali biti ti koji kažnjavaju. Wolvesi tako ovdje imaju ozbiljnu prednost, a kod gostiju nije primjetna nervoza ili volja za podizanjem razine energije. A i zašto bi – dovoljne su 2 minute na kraju četvrtine da im proradi napad i opet su u egalu (D’Antoni je ubacio Andersona koji je konačno spreman za akciju umjesto Capele i ova stretch postava za čas razbija domaćina).

Wolvesi su svjesni da se s ovakvim izdanjem Houstona može igrati i u trećoj maksimalno koriste mlitavost njihove obrane da nakrcaju poene – zabili su ih 35 uz 61% iz igre i gomilu laganih ubačaja u sredini koju Houston brani kriminalno (ispadaju već na drugom pasu, a o slash & kick igri da ne pričamo). S druge strane, dovoljno je da Hardena i Gordon nisu na razini u izolacijama i samo tako Houston ima problema pratiti protivnika poen za poen. Ispada na kraju kako bi Minnesota imala i puno više od +12 na kraju četvrtine da Anderson nije toliki problem za obranu obzirom s koje daljine uzima trice – njegova dva ubačaja praktički su sve što Houston ima za prijaviti u ovom periodu.

Domaćin i na startu četvrte bez problema pumpa prednost jer Thibs jedva čeka na parket poslati onu postavu s Butlerom na četiri uz Rosea, Teaguea i Crawforda. S tim da ovaj put ostavlja Dienga na parketu umjesto Townsa. D’Antoni pak uzvraća s Andersonom na petici, međutim prednost se ne topi. Jasno je i zašto – ionako kilavi pristup s Andersonom u sredini je osuđen na katastrofu i Wolvesi ubacuju bez problema dovoljno da održavaju razliku. Houston bi ovdje trebao igrati suludo efikasnu košarku da stigne minus, a to ove večeri neće biti moguće – iako Anderson ubacuje još dvije trice, svi ostali su podbacili.

Harden je nedovoljno učinkovit, posebice u periodu bez Paula koji se nakrcao osobnima i napušta igru. Wolvesi ovdje odlaze na +18 i utakmica je gotova. Teoretski, ako itko može stići takvu prednost u clutchu to su Rocketsi sa svim tim tricaškim oružjima, ali ne i ova njihova blijeda kopija. Paul i Harden pokušavaju nekakvim herojstvima kreirati dramu, ali jedina drama je to što su toliko razigrali Wolvese da im trice stavljaju i Wiggins i Rose. Mislim, Wolvesi su ubacili 15 trica kao i Rocketsi, samo uz nevjerojatnih 56% realizacije. Uz to su ih zatrpali i u reketu, istrčali nebrojeno više kontri (Harden igra istu igru kao LeBron, umjesto da trči uporno usporava napade i pokušava nešto 1 na 5, ne kužim potrebu prekinuti priliku za čistu kontru kako bi mogao vrtiti postavljeni napad koji će završiti tako što ćeš uzeti šut preko ruke – tko je ovdje lud?) i općenito barem su se pojavili na utakmici.

Dakle, tri utakmice su iza nas, a Rocketsi još nisu počeli igrati ozbiljnu košarku, LeBron izgleda kao veteran, a Russell djeluje više kao Gandhi nego kao Westbrook. Stvarno čudnovati kljunaš od playoffa do sada.

8 thoughts on “8

  1. Nakon čitave drame oko GSWa pred kraj regularne sezone, sad opet izgledaju kao jedini realni kandidati za titulu + im se ždrijeb poklopio idealno.

  2. Ozbiljno ne razumijem poteze Spoelstre… Ako si već igrača platio 25 mil po sezoni onda je neki red da ga koristiš na taj način i tjeraš protivnika da se prilagođava tebi. Međutim, on cijelu seriju gleda što Brown vuče i tako vrti svoje centre. Na njihovu visoku liniju Šarić-Ilyasova odgovaraš s Olynyk-Winslow/Johnson tandemom i na taj način se svodiš na run i gun ekipe što je 76ersima u malo većem interesu jerbo imaju “6 ljudi” s over 40% za tri poena…
    Ako ti bekovi i krila nemaju šuta, ne možeš momčad otvarat stretch centrom kada isti ti bekovi-krila nisu u stanju protivničke vanjske igrače držat jedan na jedan…
    Korištenje Bama nema nikakvog smisla pokraj Whitesidea-Olynyka i Johnsona na centru. Može Heat pivat borbene olo Whitesidea ali obrana s njim na terenu je uvijek bolja, sad kako složit napad je malo zahtjevno, ali opcija Wade-Ellington-Richardson-Winslow ih ne ubila da probaju izbacit…
    Poanta, ili ga sidni na klupu kao 13 igrača i razvijaj Adebaya ili mu daj 30 min po utakmici

  3. Protiv Pelicansa:
    Mccollum 25ppg, 51%fg 42% 3pt fg,
    Lillard 18,5ppg 35%fg 30% 3pt fg

    Meni se čini da je Lillard više Ellis nego Mccollum.

  4. @ nuuk – da su Pelicansi bazirali cijeli koncept obrane na zaustavljanju McColluma i da on ima rolu playa kao Lillard, onda bi bilo obrnuto. kontekst, prijatelju, kontekst, brojke iz 4 utakmice bez konteksta su aposlutno besmislene

  5. Kustra spomen Wadea u nekoj relevantnoj petorci zasluzuje 10 udaraca mokrim konapom

  6. Slažem se, ali nisu puno drugačije brojke ni zadnjih sezona.
    Uzorak zadnje 3 godine. Naravno Lillard ima malo veću potrošnju, ali gotovo zanemarivo.

    Sezona 16/17 CJ 45% fg, 42% 3pt fg, Lillard 42% fg, 37.5% 3pt fg
    Sezona 16/17 CJ je na 48fg i 42%3pt fg. Lillard na 44% fg 37%. 3pt fg
    Sezona 17/18 CJ 44% fg, 40% 3pt fg, Lillard 44% fg, 36% 3pt fg

    Prošli playoff CJ 40% fg, 50% 3pt fg, Lillard 43%% fg, 28% 3pt fg

    Dakle ovo su već ozbiljni uzorci.

  7. Pa i prošlih godina je kontekst bio sličan 😀 veći uzorci, slična priča…

  8. Jasno je da su Davis i Holiday glavni igraci Pelicansa ali utisak mi je da je Rondo glava ekipe i perfektno organizuje. Kako bi izgledala igra Pelicansa bez njega? Imam utisak da bi bili drasticno losiji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *