10

Rocketsima će trebati barem još jedna dobra četvrtina da završe posao u sljedećoj utakmici, a Jazzerima možda niti to obzirom da su skužili kako igrati protiv Thundera. A pomaže im i što Thunder ne može i ne zna pružiti previše otpora dok ih ovi gaze.

ROCKEST @ WOLVES

U prve tri minute utakmice Ariza ubacuje tri trice dok Towns na drugoj strani kupi dva brza penala. Izgleda kao da će ovo biti večer u kojoj će Rocketsima krenuti, ali uskoro gledamo standardno polaganje cigli na obje strane. Wolvesi ne mogu zabiti tricu da im život ovisi o tome (otvorili utakmicu s 0-5), a Rocketsi nakon Arizinog uvoda ne mogu ubaciti ništa (25% šuta za što je nazaslužniji Harden s 0-7). Na trenutak čovjek osjeti da bi ovo moglo biti zanimljivo – taj prostor koji Minnesota ostavlja Hardenu na poludistanci mogao bi rezultirati atraktivnim slash & kick potezima. Međutim, uskoro se sve pretvori u festival 1 na 1 napucavanja i besmisla. Prva četvrtina tako je možda i najgori period serije u kojoj Houston u prve tri utakmice ima 43% šuta. Samo su Spursi gori, a gledamo li stvari kroz efektivni postotak koji uzima u obzir vrijednost trice gori su samo Spursi, Celticsi i – Wolvesi. Divota od serije.

Ajde, u drugoj stvari nešto bolje izgledaju prvenstveno jer Rocketsi konačno počinju trčati bez Hardena na parketu. Paul nabija ritam, koristi tu poludistancu puno učinkovitije – kako za bacati povratne, tako i za potegnuti dugu dvicu – pa iako trica i dalje ne upada, gosti barem zabijaju gomilu zicera u sredini te čak i nešto kroz tranziciju. Jebote, nije da ćeš ih ovdje zamijeniti za Phoenix Sunse, ali podsjete što bi mogli biti kada bi igrali malo drugačiju košarku. Ili bi bolje bilo reći što bi bili kada bi za playa imali Stevea Nasha umjesto Jamesa Hardena. Toliko inače o D’Antoniu kao treneru, svaka mu čast za način kako je spojio Moreyevu viziju, svoju filozofiju i Hardenov talent, ali ovo nema veze sa 7 seconds or less poezijom u pokretu za koju je očito najzaslužniji bio isključivo Nash.

Na drugoj strani Towns konačno igra bez grča i koristi mismatcheve, kao i to što je okružen s četiri vanjska u već klasičnoj postavi Wolvesa s Roseom i Crawfordom uz Teaguea i Butlera. Čak i Harden igra žustrije nakon povratka u akciju, zabija 8 poena u par minuta i iako ovdje nema ni p od playoff intenziteta, barem gledamo solidnu league pass utakmicu s početka veljače. A onda se konačno početkom treće četvrtine i ono malo nade kod domaćina gasi – Harden i Paul imaju period u kojem se poklapa da obojica ne mogu promašiti te ubacuju 37 poena jadnim Wolvesima koji se i dalje bave ziđanjem (2-8 trica u pokušajima pratnje 6-7 učinka s perimetra all-NBA bekovskog dvojca). I tu je kraj priče za Wolvese koji dvoznamenkaste minuse ne mogu stići ni u bajci. U četiri uvodne minute ubacili su 2 poena, dok su Rocketsi zabili 15 – to je već +14 i tu već svi znamo da je stvar gotova.

Thibsova reakcija? Nema je, Gibson ostaje na parketu, a Towns i dalje ostaje u zoni, što Hardenu ostavlja gomilu prostora na perimetru nakon što su Rocketsi skužili da ne mora igrati 1 na 1 već da može koristiti pick kako bi došao do prostora. Uostalom, kada i mijenja, Thibs uvodi Rosea, a to zasigurno ne pomaže jednoj od najgorih obrana NBA lige. Rocketsi ovdje konačno koriste nesposobnost protivnika na tom djelu parketa – 9 trica su ubacili u ovom periodu i utakmica, a i serija, je zaključena. I dok Rocketsi još nisu upalili mlazni pogon, Wolvesima ostaje stati i zapitati se koji je njihov vražji identitet.

Gibson je sinoć dobio samo 20 minuta, svejedno je momčad s njim imala -20. Mrtvi Wiggins čak -30 uz 1-5 za tricu (momak ne može zabiti skok-šut ni iz driblinga ni iz spot-upa bez ikoga u blizini). Teague klasična druga brzina, alibi košarka koja prolazi u regularnoj sezoni. Tako da je znoj Townsa i Butlera uzaludan. S tim da je i Butler bio drveniji nego inače i daleko od klase kakvu prezentira kroz regularnu sezonu, a i Towns je sve dobro što je napravio prema naprijed prosuo nesposobnošću da se nametne u obrani. Ne samo da ne može izaći na perimetar ili preuzeti beka, već je dopustio Capeli gomilu napadačkih skokova iako je igrao u zoni većinu posjeda. Jednostavno, nema čovjek taj šljakerski gen. A opet, nitko drugi na ovom rosteru nije vrijedan toga da se momčad gradi oko njega.

Thibs je ovdje u nezgodnoj situaciji jer jednostavnog rješenja nema. Ok, pronaći bolje rješenje na četvorci od Gibsona je relativno lako, ali sretno u traženju igrača s pulsom koji će zamijeniti Teaguea i Wigginsa obzirom na ugovore koje ova dvojica imaju. A samo bolji defanzivci na ovim pozicijama mogu ovoj momčadi pomoći da napravi iskorak na toj strani parketa. Jer, Towns je to što je, nije Davis i Embiid, više Nurkić i Jokić. Dakle, moraš graditi obranu oko njega isključivo u zoni, što je uostalom i Thibs shvatio – isto kao što je kroz sezonu manje-više odustao od presinga na picku te naknadnih rotacija, tako je napravio i kroz ovu seriju. Pusti beka na pick & rollu, ostavi poludistancu širom otvorenu i barem se nadaj da nećeš primiti hrpu zicera na obruču te da ćeš zatvoriti kornere.

Smrt je to protiv Houstona, ali čovjek doslovno od dva zla bira manje. Jednostavno, kada složiš momčad s jednim kvalitetnim vanjskim braničem na cijelom rosteru te uglavnom igraš s dva visoka koja nisu u stanju izaći do perimetra, nemaš izgleda igrati ozbiljnu obranu u današnjoj NBA. A pogotovo ne ako imaš centra koji može igrati u samo jednom sustavu i koji oko sebe jednostavno treba imati više kvalitetnih defanzivaca kako bi kompenzirali njegove minuse i omogućili mu da na parketu bude više od rupe. Apsurdno, koliko god nesavršen bio, Towns je vjerojatno uz Butlera jedini igrač ove momčadi koji bar nekog vraga zna odraditi defanzivno, samo što to nikada neće biti važno dok god je dio ovakvog rostera.

THUNDER @ JAZZ

Cijela poanta ove serije trebala je biti u tom sudaru talenta protiv sistema. Jazzeri su bolja momčad, Thunder ima Russa i Georgea koji će nadigrati Rubia i Mitchella, a time i odlučiti o prolasku dalje. Međutim, Rubio i Mitchell su toliko okrenuli ova dva matchupa u svoju korist da ovdje izgleda više nikakve neizvjesnosti nema. Ako si bolja momčad i imaš bolje udarne opcije, onda bi se trebao prošetati do sljedeće runde. A Jazz se počeo šetati. Kada je Rubio povukao u drugoj utakmici, tu se još moglo govoriti o tome kako je Jazz imao sreće u pravom trenutku. Kada je Rubio razbio Westbrooka u trećoj, to je već bilo zabrinjavajuće po Oklahomu, ali su se mogli tješiti da su imali šansu usprkos tome što nitko nije igrao dobro i da im treba samo malo povoljniji kontekst. Međutim, kada te Jazz pregazi kao što je njima napravio sinoć u drugom poluvremenu G4 u utakmici u kojoj Rubio šutira i zabija na svjoj standardnoj ispodprosječnoj razini, onda se možeš pozdraviti s ambicijama.

S tim da treba biti pošten i reći sljedeće – iako je Rubio ove večeri imao problema doći do poena, ono što je ostalo iz prethodnih susreta bilo je to njegovo samopouzdanje i lakoća kojom je vukao momčad. Ni jednog trenutka nije prestao izazivati Westbrooka na oba kraja parketa i tražiti rupe u obrani Thundera, kontrolirajući tempo utakmice kao najbolji igrač na parketu. Tako da se njegov utjecaj osjetio itekako bez obzira na manjak poena, čovjek je bio glavni učitelj u školi koju su Jazzeri održali gostima. Za poene se pak ovaj put ionako pobrinuo ostatak momčadi (Mitchell pouzdan u svojoj neograničenoj gladi za poenima plus pouzdana tricaška podrška ispušnih ventila – posebice u usporedbi s mizernih 5 trica koliko je ubacila Oklahoma).

Thunder je solidno krenuo u utakmicu, koliko solidna može biti ovako sakata momčad. Obranu su odavno skužili, znaju da trebaju ostati u zoni, samo kakva je svrha od toga da stojiš dalje od Favorsa i Rubia ako nemaš nikakve koriste od te dvojice igrača koji bi trebali odrađivati ogroman posao upravo u pomaganju u sredini? Carmelo i Russell vjerojatno su među najmanje aktivnim defanzivcima na strani bez lopte u ligi i Jazz je to ovdje fino koristio napadanjem kroz 3-5 pick igru. Uključili su tako u branjenje lopte Adamsa i Georgea, jedina dva defanzivca s IQ-om, otvorivši dovoljno prostora da se kotrljaju na račun mizerne pomoći s pozicija 1 i 4.

Ako Thunder ne može napraviti razliku defanzivno čak ni protiv ovakve limitirane momčadi, možda može u napadu? Odustali su od nepotrebnih kompliciranih akcija koje su ionako završavale izolacijom i uglavnom su vrtili pick & roll, međutim Russ i George (kojega su pokušali više uključiti u igru kao driblera) nisu bili u stanju koristiti taj prostor na poludistanci koji im je ostajao. Reket je branjen, perimetar pokriven, znamo kako to ide kod Jazza, pa ako ne možeš zabiti skok-šut ni kada si sam na vrhu reketa, kako misliš dobiti utakmicu? Pokušali su trčati gosti, ali na taj način jednostavno nisu bili u stanju generirati dovoljno poena, posebice kada ih je Jazz pretrčao prebacivanjem na smallball.

U prvoj četvrtini ovaj plan još i drži vodu, iako znamo da nije upitan plan koliko izvedba. A na startu je izvedba ok, Westbrook nabija ritam i nalazi načina za ući u sredinu izazvati obranu, George pogađa skok-šutove i napad štima. Klupa na startu druge na kratko ima čak i +8 dok je Westbrook izvan parketa i ovdje Snyder ne čeka previše već odmah na parket baca udarnike. Koji lome goste upravo ritmom – Rubio nabija tempo i Jazz dolazi do laganih poena, dok s druge strane Russ pokušava igrati na postavljenu obranu što nikako nije jača strana ove momčadi. Ključno je to što Snyder konačno na parket šalje petorku s Crowderom na četiri umjesto Favorsa i tu Jazz dobiva dodatnu širinu u napadu. Obrana Oklahome je razbijena, a napad predvidljivo ne može pratiti ovako raspoloženog protivnika. Carmelo igra najgoru košarku serije – u obrani je neopisivo katastrofalan (vraćao sam nazad dobar dio situacija u kojima je Jazz zabio samo kako bi se divio manjku ikakvog osjećaja kod njega za to gdje bi se trebalo rotirati – mislim, četvorka je u NBA danas možda i važniji defanzivac od swingmana, a OKC ima valjda najgoreg startera u ligi što se obrane tiče), u napadu s kriminalnih 3-10 ne pomaže (skok-šut može ubaciti samo slučajno).

Dojam je kao da se OKC već predao iako je rezultat sasvim pristojan obzirom kako igraju. Međutim, Russ nema onu energiju iz prve četvrtine, a George i Adams u obrani igraju tek onoliko koliko treba, bez ikakve žustrine primjerene trenutku (Georgeova zatvaranja Inglesa su čista alibi košarka, kao i Adamsovi izlasci na pick). Jazz dolazi od -8 do +6 u 8 minuta inspirirane košarke. Kako Donovan misli prekinuti ovaj crni niz? Pa, vjerojatno najbolje što može učiniti je poslati Carmela u autobus i zaigrati s Grantom ili Pattersonom na četiri barem u ovom periodu dok je Favors na parketu, ali znamo da to ne dolazi u obzir. Uostalom, teško da bi i takav šok pokrenuo momčad koja očito ne uživa igrati košarku zajedno. Rubio trči, zabija trice s 8 metara i baca alley-oopove Gobertu kao da je predsezona, sve s osmjehom na licu (osmjehom čovjeka koji osjeća nemoć protivnika) dok Russ i George kao da namjerno biraju odakle uzeti kompliciraniji šut. Brewer je kao i većinu karijere beskoristan, a čak i jedan fajter poput Adamsa ostavlja dojam kako jedva čeka da se ovo sve završi.

Pazite, ovdje govorimo o samom startu treće četvrtine, dakle upravo si odradio motivacijski sastanak na poluvremenu. I imaš minus od 6 poena, ne 60. Umjesto borbe, predaja – ide Jazz tako ubrzo preko 10, do kraja četvrtine i preko 20. Igru i taktiku uopće nemam što komentirati jer ako je jedna momčad uopće odustala od pokušaja igranja obrane i napadanja što se tu ima analizirati? Znamo da je agresivnost trebala biti forte Oklahome u ovoj seriji, morali su se zabijati u sredinu, boriti u skoku i po mogućnosti Goberta dovesti u probleme s penalima. Umjesto toga nisu u stanju pratiti čak ni ovaj visoki tempo protivnika koji bi im po logici stvari trebao više odgovarati. Samo, Jazz ima bekove koji koriste rupe u njihovoj obrani, razigravaju i zabijaju gomilu poena, a znamo da nema tranzicije nakon primljenog koša. S druge strane sve one promašaje Thundera domaćin uredno pretvara u kontre i tako dolazi do još lakših poena na nepostavljenu obranu. Za goste je ovo situacija u kojoj kao da loviš vlastiti rep. Praktički, izgubili su tlo pod nogama onog trenutka kada je Jazz prigrlio haklanje, nerezonske šutove i jurnjavu te se pokazao kao bolja haklerska družina.

Smallball je sad već standard kod Jazza, Crowder igra minute s rezervama na četiri uz Favorsa, a onda opet i u udarnoj postavi s Gobertom i ovo domaćin nema problema privesti kraju (OKC zatvara malo bolje reket u završnici, čisto da ne dozvole Mitchellu šetnju do obruča, ali teško da se ovo može smatrati buđenjem jer u napadu su i dalje jalovi). Crowder gomilu minuta igra na četvorci, čak 21 od 28, a toliko nije odigrao do sada u prethodne četiri utakmice. Nešto veća rola O’Nealea na bokovima i nešto manja Favorsa i eto Jazzerima prostora za napredak. I iako s jedne strane treba zamjeriti Snyderu što ranije nije pokušao ovako nešto, s druge mu treba skinuti kapu jer je usprkos vodstvu od 2-1 odlučio mijenjati rotaciju. Nije čekao izazov da reagira, već je bio aktivan u nastojanju da dodatno poboljša momčad. To su odlike koje su u svojim serijama pokazali i Brown i Gentry, potvrdivši tako dominaciju vlastite momčadi. Doduše, da je čekao Donovana da ga natjera na prilagodbe, ne bi nikad ništa napravio.

Jazz tako izgleda sasvim dobro, svim limitima usprkos zadržali su identitet i pri tome ga nadogradili s nešto modernijom verzijom košarke u kojoj bekovi diktiraju tempo, potežu trice i napadaju sredinu, od sada i uz pomoć dosta stretch i smallball formacija (uračunamo li i šihte Jerebka, dolazimo do podatka da je Jazz konačno odigrao većinu utakmice u formaciji s dodatnim šuterom). Oklahoma pak treba čudo da se vrati u seriju. Ne taktičko čudo jer znaju dobro što treba raditi protiv ovog protivnika, već čudo u vidu alkemije. Od govna, a kemija i odnosi unutar ove momčadi su govno, trebaju stvoriti zlato. Nije im uspjelo u sezoni, teško da može u ovih par dana do sljedeće utakmice. Možda bolje da počnu planirati kako Mela trejdati nazad za Kantera koji bi ovdje barem nešto zabio. Stvarno, nije mi jasno samo zašto Donovan ne viče “can’t play him” dok napad za napadom razbijaju Mela. Kad se treba iživljavati na jadnom Enesu onda je faca, ali u brand se ne dira.

9 thoughts on “10

  1. Toliko hvalospijeva o Okc-u kao ekipi koja je stvorena za doigravanje, a oni tu apsolutno nista ne mogu. Russ ocajan u obrani na weak sideu, lose napada postavljene obrane, Georgea se eksploitira kao driblera (iako igra okej seriju) , a Mela kao starca u godinama. Cak sam mislio da je Donovan u stanju sloziti pristojnu igru na pocetku sezone kao i Melo biti pokretniji i bolji u spot up roli, zajebah se

  2. Jel Mitchell ima dovoljno potencijala da se defanzivno tuce sa najboljim bekovima lige iz noci u noc?
    Koji je njegov realan kosarkaski maximum all star,fransizni igrac, top 15,10 ?

  3. ovo sta radi Snyder i Jazz je kosarkaska poezija doslovno, obrana nikad nije bila sporna ali napad toliko kreativan, Rubio igra sezonu zivota, Mitchell ako je regularna sezona bila ajde mali je cudo ali u PO ce pasti, e pa nece, zvjerina od igraca doslovno, Ingles covik primjer igraca kojeg svaki trener moze pozelit, milina znaci

  4. Sad kad gledas da su se u prvom krugu nasli oklahoma i minnesota kome dajes prednost?

  5. Prije serije bi očekivao da su dva najbolja igrača na strani Thundera, ali više nisam siguran. Utah je bolje vođena momčad i to se vidi u svakom posjedu. Jazz odlično secira obranu Thundera i stalno traži slabe točke i koristi se igrač u najboljoj poziciji, a kad zagusti Mitchell će već nešto izmisliti. Najfascinantnija je u principu spoznaja da Mitchell kao rookie radi smislenije poteze od bilo koga u OKC. Russ i George pored njega izgledaju kao potpuni bezglavci. Melo igra za zatvor i ako je već bila priča o lošim ugovorima on je kratkoročno top kandidat. Žao mi jedino Adamsa.

    Houston i Wolvesi su definitivno najtužnija serija. Houston bez tranzicije je tek jedna obična momčad koja se oslanja isključivo na čarolije Hardena i Paula. Ne znam koliko im je Utah dobar ili loš matchup, neka to prokomentira Gee, ali po prikazanom bit će puno čupavije nego bi pretpostavio prije 2 tjedna. Dapače, Utah može tu seriju odvesti na svoju stranu.

  6. Jeli ova serija potvrda limita jedne ekipe kojoj je Westbrook prvi igrač?
    Prošle sezone su rutinski ispali u prvoj rundi, ove su na putu da to ponove unatoč ‘pojačanjima’ u vidu Georgea i Mela, 2015. kad je Durant bio ozljeđen nije uspio odvesti momčad do osmog mjesta.
    Njegovo divljanje koliko god nekad može izgledati nezaustavljivo, radi se o čovjeku koji nikada nije bio pretjerano efikasan šuter i koji toliko ballhoga lopta da suigračima ubije želju za igrom.

  7. Ukoliko ne bude iznenadjenja i Utah zavrsi seriju u narednim mecevima, protiv Rocketsa ocekujem pravu defanzivnu rapsodiju. Naime s obzirom da je Gobert iskljucivo dobar u reketu i da nemaju ni pod razno dovoljno bocnih stopera, ja ne vidim kako se uopste mogu nositi sa do duse kilavim raketama! P&R izmedju Paula i Capele ce biti setaljaka ,Donovan na Hardenu u najmanju ruku nije najsrecnije resenje, a svake minute Favoursa na 4 su bacene kroz prozor.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *